Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Analize

    I Parlament FBiH urušava državne institucije: Usvajanjem izmjena Zakona o energiji FBiH ugroženo jedinstveno tržište BiH, prekršeni međunarodni ugovori BiH i Zakon o konkurenciji

    Piše:
    Redakcija
    -

    U četvrtak navečer usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine kojim Parlament Federacije BiH obavezuje Vladu FBiH da posebnom odlukom ograniči rast cijene električne energije privrednim subjektima na 20 posto, nije  u skladu važećim državnim zakonima i međunarodnim ugovorima Bosne i Hercegovine. Naime, usvojene odredbe su u suprotnosti sa Ugovorom o uspostavljanju Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 09/06) i Zakon o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09).

    Ne ulazeći uopće u opravdanost povećanja cijene električne energije u Federaciji Bosne i Hercegovine, u ovom analizi ćemo se fokusirati na urušavanje mukotrpno uspostavljenog sistema i državnih institucija koje regulišu oblast energetike te jedinstvenog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini. Idemo redom.

    Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine direktno krši Ugovor o uspostavljanju Energetske zajednice koji propisuje da prema Aneksu III Ugovora o uspostavi Energetske zajednice, nisu dozvoljene i bit će procjenjivane u skladu sa čl. 81., 82. i 87. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice sljedeće aktivnosti:
    – Sprečavanje, ograničavanje ili poremećaj konkurencije,
    – Zloupotreba dominantne pozicije,
    – Pružanje državne pomoći koja uzrokuje ili prijeti poremećajem konkurencije.
    Poštovat će se odredbe Ugovora o osnivanju Evropske zajednice, posebno člana 86., koje se odnose na javna preduzeća i preduzeća kojima su data posebna prava.

    Navedene odredbe sadržane su u članovima 101., 102., 106. i 107. Ugovora o funkcioniranju Evropske unije.

    Dalje, Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine je u suprotnosti sa Zakonom o konkurenciji BiH koji uređuje pravila, mjere i postupke zaštite tržišne konkurencije. Naime, dopunama Zakona se direktno krši član 2 (Primjena) zbog djelovanja Parlamenta Federacije BiH koji je dopunama Zakona ograničio i narušio tržišnu konkurenciju čime je direktno prekršen stav b) koji se odnosi na narušavanje konkurencije od organa državne uprave kada posredno ili neposredno učestvuju ili utječu na tržište što je u ovom slučaju nesumnjiv utjecaj na tržište električne energije u Bosni i Hercegovini.

    Zašto je ova „dopuna Zakona“ posebno opasna za funkcionisanje jedinstvenog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini, objasnićemo dalje u tekstu.

    Kada govorimo o kršenju međunarodnog sporazuma, u ovom slučau Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice, treba napomenuti da su osnovni ciljevi Energetske zajednice kreiranje stabilnog i jedinstvenog regulatornog okvira i tržišnog prostora koji obezbjeđuje pouzdano snabdijevanje energentima i omogućava privlačenje investicija u sektore električne energije i prirodnog gasa. Zaključivanjem ovog Ugovora, Bosna i Hercegovina se obavezala da će sa drugim članicama energetske zajednice uspostaviti zajedničko tržište električne energije i gasa koje će funkcionirati po standardima tržišta energije EU sa kojim će se integrirati.

    Prema Ugovoru o uspostavi Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ broj 09/06), Državna regulatorna komisija Bosne i Hercegovine (DERK) je donijela Odluku o opsegu, uvjetima i vremenskom razdoblju otvaranja tržišta električne energije u BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 48/06 i 77/09) čime je omogućila da tržište električne energije u Bosni i Hercegovini od 01.01.2015. godine bude u potpunosti otvoreno za konkurenciju.

    Na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, u skladu sa odredbama Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) i Pravilnika o snabdijevanju kvalificiranih kupaca električnom energijom i postupku promjene opskrbljivača („Službene novine Federacije BiH“ 89/14), od 01.01.2015. godine, svi krajnji kupci električne energije su kvalificirani kupci čime ostvaruju pravo na slobodan izbor opskrbljivača po tržišno formiranoj i ugovorenoj cijeni.

    Dana 11.12.2014. godine RERS je donijela Prаvilnik о opskrbljivanju kvаlificiranih kupаcа еlеktričnоm еnеrgiјоm i pоstupku prоmјеnе opskrbljivača koji propisuje način opskrbe kupaca na tržištu električne energije na teritoriju Republike Srpske nakon 01.01.2015. godine, kada svi kupci električne energije postaju kvalificirani kupci, što znači da imaju pravo i mogućnost izbora opskrbljivača električne energije.

    Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine, na temelju naprijed navedenog, smatra da je tržište električne energije otvoreno za konkurenciju u segmentu proizvodnje električne energije i opskrbe električnom energijom kupaca.

    I ovdje sad na scenu dolazi Parlament Federacije BiH koji poništava cjelokupnu reformu vezanu za razvoj i otvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini u šta su potrošene godine rada institucija Bosne i Hercegovine te milioni dolara kroz  tehničke asistencije, prije svega od strane USAID-a, tako da će biti interesantno hoće li na ove izmjene zakona reagirati i međunarodne institucije s obzirom na to da su uložile velike napor i potrošila ogromne novce da se dostigne ovaj nivo reforme u sektoru energetike a što za krajnji cilj ima uspostavu organiziranog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovine, prvo dan unaprijed a nakon toga i unutar dana.

    Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine je sve navedeno urušio te fragmentirao jedinstveno tržište električne energije Bosne i Hercegovine a jedinstveni ekonomski prostor je ustavna kategorija definisana Dejtonskim sporazumom što znači da su ovim dopunama krši i sam Ustav BiH.

    Naime, nadležnost nad tržištem električne energije je definirana je Zakonom o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj 07/02) gdje je propisano članom 4.2. da je Državna regulatorna komisija za električnu energiju nadležna između ostalog i za tržište električne energije te zaštitu potrošača i konkurenciju i sprečavanje antikonkurencijskih aktivnosti te kažnjavanje protukonkurentnog ponašanja.

    Pored toga, DERK je 12. februara 2020. godine usvojio Odluku o transponiranju Uredbe o cjelovitosti i transparentnosti veleprodajnog tržišta energije (“Službeni glasnik BiH”, broj 13/20), kojom se normiraju načini i rokovi transponiranja i implementacije dijela prilagođene REMIT Uredbe koji je, shodno navedenom Zakonu, u nadležnosti DERK-a.

    Prilagođenom REMIT Uredbom normiraju se jedinstvena pravila postupanja na veleprodajnim tržištima električne energije i prirodnog gasa u Ugovornim stranama Energetske zajednice (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Gruzija, Kosovo*, Sjeverna Makedonija, Moldavija, Srbija i Ukrajina). Time se osigurava jedinstveni evropski okvir na veleprodajnim tržištima Evropske unije i Energetske zajednice za:

    • definiranje zloupotrebe tržišta u pogledu manipulacije tržištem, pokušaja manipulacije tržištem i trgovanja na temelju povlaštenih informacija,
    • uvođenje eksplicitne zabrane zloupotrebe tržišta,
    • osnivanje novog okvira za nadzor veleprodajnih tržišta u cilju otkrivanja i spriječavanja manipulacije tržištem i trgovanja na temelju povlaštenih informacija, i
    • definiranje zabrana i provođenja kažnjavanja na nacionalnom nivou u slučaju otkrivanja zloupotrebe tržišta.

    Iz ovog proizilazi da je Parlament Federacije BiH donošenjem Zakona o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine sem kršenja Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice i Zakona o konkurenciji uzeo i nadležnosti Državnoj komisiji za električnu energiju Bosne i Hercegovine (DERK) i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine koji su jedini ovlašteni da mogu donijeti određene Odluke a koje ni u kom slučaju ne smiju narušiti konkurenciju na jedinstvenom tržištu električne energije u Bosni i Hercegovini već mogu biti samo u obliku preporuka kako treba postupati a poštujući preporuke EU date kroz Komunikaciju komisije Evropskom parlamentu, Evropskom vijeću, Evropskom privrednom i socijalnom odboru i odboru regija – Paket mjera za djelovanje i potporu za suočavanje s rastom cijena energije. 

    Sada ostaje da vidimo kako će na ove nepravilnosti reagovati Sekretarijat Energetske zajednice, Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine, Državna regulatorna komisija za električnu energiju Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine jer je u ovom slučaju evidentno kršenje međunarodnog ugovora te više državnih zakona u oblasti konkurencije i energetike uz direktno preuzimanje državne nadležnosti čime se direktno fragmentira jedinstveno tržište električne energije u Bosni i Hercegovini.

    (Ova analiza je urađena uz konstultacije sa više stručnjaka iz oblasti energetike i prava)

    Stvarne veze ili samo slučajnost: Nakon obustave Sjevernog toka II, “ljudski faktor” izazvao energetski kolaps u četiri države zapadnog Balkana

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Sjeverni tok II na čekanju, bila je vijest koja je 16. novembra odjeknula svijetom. Njemačka agencija za mrežne djelatnosti privremeno je obustavila proces izdavanja dozvole za puštanje u promet plinovoda Sjeverni tok II koji je, zaobilazeći kontinentalnu Evropu, morskim putem spojio Rusiju i Njemačku. Taj zajednički rusko-njemački projekat iza kojeg je stajao moćni Gazprom, od strateškog je interesa Ruske Federacije, je je, gradnjom plinovoda preko Baltičkog mora, direktno ugroženo nekoliko država Evrope, prije svih Ukrajina preko čije je teritorije plin išao prema Zapadnoj Evropi. Dan nakon odluke Njemačke da obustavi proces izdavanja upotrebne dozvole, cijena plina je odmah porasla za oko četiri posto. Ruski Gazprom, zapravo, diktirao je cijene na svjetskom tržištu. Osim cijena plina, od 16. novembra su počele divljati i cijene električne energije. No, da vidimo šta se, nakon odluke njemačke Agencije za mrežne djelatnosti dešava na Balkanu.

    „Rudari iz Federacije BiH najavili štrajk: Satanizuju rudnike, osnovna plata će biti 570 KM“, objavljeno je 17. novembra u popodnevnim satima u bosanskohercegovačkim medijima.

    Vijest o plati u iznosu od 570 KM bila je lažna, ali lavina se pokrenula. Šest dana kasnije, rudari su došli pred zgradu Vlade Federacije BiH. Proizvodnja u rudnicima Federacije BiH je obustavljena, termoelektrane u Tuzli i Kaknju su bile na rubu kolapsa. Proizvodnja struje bila je svedena na minimum. Elektroprivreda BiH u tom trenutku prekinula je i izvoz, mada je berzanska cijena na svjetskom tržištu bila oko 200 eura.

    „Objektivno, ali ne neutralno“, slogan je Redfish.media, portala sa sjedištem u Berlinu koji je sam naznačio da je u pitanju medij „povezan za ruskom Vladom“.

    Prvog dana štrajka rudara, 23. novembra, nešto iza 22 sata, na svom Twitter nalogu medij iz Njemačke „povezan sa ruskom Vladom“ objavljuje vijest iz Sarajeva.

    https://twitter.com/redfishstream/status/1463252659935199232?s=24

    „Rudari koji štrajkuju u Sarajevu zapalili su danas 101 baklju povodom obilježavanja godišnjice historijske Husinske bune iz 1920. godine – štrajka rudara i oružane pobune protiv ropskog rada koja je definirala klasnu borbu protiv nepravde i ugnjetavanja u bivšoj Jugoslaviji“, glasila je vijest Redfish.media kojoj je priložen i adekvatan video.

    Štrajk započet na osnovu lažne informacije o rudarskoj plaći u iznosu od 570 KM okončan je 1. decembra. Jedan od uslova za prekid štrajka bilo je povećanje cijene uglja za 20 posto. Vlada Federacije i Elektroprivreda BiH su pristali na taj uslov. Nova cijena uglja počet će se primjenjivati od 1. januara 2022. godine, što znači da će i proizvodna cijena struje znatno porasti. Prema zvaničnim podacima Elektroprivrede BiH, proizvodnja jednog megavata, po starim cijenama uglja, koštala je 45 eura. Građani Federacije BiH istovremeno taj isti megavat plaćaju 32 eura, što znači da Elektroprivreda BiH, isporukom struje stanovništvu, a to je najveći dio ukupne prodaje, pravi gubitak od oko 25 KM po jednom megavat satu. Dio gubitaka uzrokovanih niskom strujom za građane, Elektroprivreda BiH je, dijelom, namirivala prodajom pravnim licima, odnosno preduzećima, koja su jedan MWh plaćala 50 eura. Drugi dio je, rekosmo, bio izvoz na svjetsko tržište gdje je cijena u decembru bila čak i 620 eura.

    cijena struje 21. decembra – berza HUPX

    Nakon što je potpisan ugovor sa rudarima o povećanju cijene uglja za 20 posto, proizvodna cijena jednog megavata sa 45 eura je porasla na 51 euro. Cijena stanovništvu u FBiH je ostala ista, odnosno 32 eura, ili 19 eura manje od proizvodne cijene, što proizvodi značajan gubitak. Kako bi stanovništvu cijena ostala ista, a zbog rasta cijene struje na svjetskoj berzi, Elektroprivreda je podigla cijene struje pravnim licima. Prema Zakonu o električnoj energiji u FBiH cijena za naredu godinu se određivala na osnovu cijene struje u tekućoj godini. Kako je tokom 2021. godine prosječna tržišna cijena struje na brzi bila 200 eura, Elektropriveda BiH je podigla cijene privrednim društvima za oko 300 posto, što bi direktno uzrokovalo kolaps privrede. Stoga je Predstavnički dom FBiH usvojio izmjene Zakona o električnoj energiji.

    „Izuzetno od stava (2) člana 16 Zakona, ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije, na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća ili smanji za više od 50 posto u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije može posebnom odlukom ograničiti povećanje ili smanjenje cijena snabdijevanja električnom energijom, pri čemu se isto odnosi za Ugovore sa godišnjim trajanjem i duže“, piše u Zakonu o izmjenama Zakona o električnoj energiji FBiH koji je usvojio Predstavnički dom FBiH.

    izmjene Zakona koje je usvojio Predstavnički dom FBiH

    Šta to znači u praksi?

    Kako je cijena električne energije u 2021. godini porasla za više od 50 posto, Vlada FBiH bi mogla ograničiti cijenu struje. S obzirom na to da su privredni subjekti plaćali jedan megavat po 50 eura, maksimalno povećanje bi bilo do 75 eura, što je čak za 125 eura manje od prosječne cijene na svjetskom tržištu. Projekcije Elektroprivrede govore da bi povećanjem cijene jednog megavata za privredna društva sa 50 na 75 eura, te zadržavanje cijene struje za stanovništvo na 32 eura po megavatu, uz povećanje cijene uglja za 20 posto, ovo javno preduzeće godišnje pravilo gubitak od sedam miliona maraka. I to sa odredbama Zakona koje je usvojio Predstavnički dom.

     Konakovićev prijedlog – put u propast EP BiH

    No, usvajanjem amandmana Elmedina Konakovća i Anera Žuljevića, Elektroprivredi BiH prijeti kolaps.

    „„Izuzetno od stava (2) člana 16 Zakona, ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije, na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća ili smanji za više od 20 posto u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije je u obavezi da posebnom odlukom ograniči porast cijena snabdijevanja električnom energijom do 20 posto maksimalno, pri čemu se isto odnosi za Ugovore sa godišnjim trajanjem i duže“, navedeno je u Konakovićevom i Žuljevićevom amandmanu.

    Usvojeni amandman Elmedina Konakovića i Anera Žuljevića

    Šta ovo znači u praksi?

    Cijena struje za privredna društva mogla bi biti povećana za samo 20 posto. U konkretnom, ovogodišnjem slučaju, to bi značilo da bi cijena jednog megavata za privredna društva sa 50 eura bila povećana na svega 60 eura. Dakle, Elektroprivreda BiH bi, poveća li cijenu uglja za 20 posto, jedan megavat proizvodila za 51 euro. Veći dio proizvedene struje bi prodavali stanovništvu za 32 eura, dok bi privrednim društvima prodavali struju za 50 eura, odnosno svega četiri devet više od proizvodne cijene ili 140 eura manje od cijene struje na svjetskom tržištu. Ukoliko budu te cijene, projicirani godišnji gubitak Elektroprivrede BiH bi bio 85 miliona maraka, što bi bio siguran put u raspad elektroenergetskog sistema Bosne i Hercegovine.

    No, vratimo se sada na početak priče i na osnovne činjenice. Njemačka agencija za mrežne djelatnosti 16. je novembra  privremeno je obustavila proces izdavanja dozvole za puštanje u promet plinovoda Sjeverni tok II, preko kojeg je Ruska Federacije trebala isporučivati plin zapadnoj Evropi, preskačući, pritome, „neposlušnu Ukrajinu“, i jačajući svoj politički i ekonomski uticaj i zemljama istočne Evrope. Dan nakon suspenzije dozvole, cijene plina su porasle, a nakon toga je došlo i do porasta cijene električne energije. Istovremeno, u BiH rudari započinju strajk na osnovu lažne informacije o plaći od 570 KM, a mediji u Njemačkoj, povezani sa ruskom Vladom, objavljuju da štajk bh. rudara borba protiv klasnog neprijatelja.

    Uporedo sa poremećajem proizvodnje električne energije u FBiH, nakon obustave Sjevernog toka II, i u drugim državama Balkana nastaje energetski kolaps.

    Nepunih mjesec dana nakon što je Njemačka obustavila izdavanje dozvole za ruski Sjeverni tok II, problemi sa proizvodnjom električne energije istovremeno se dešavaju u BiH, Srbiji, na Kosovu i Makedoniji. U BiH je započeo štrajk na osnovu lažne informacije, dok „ljudski faktor“ izaziva otkazivanje postrojenja u termoelektranama u Srbiji i na Kosovu.

    U BiH je, rekosmo, zbog štrajka rudara krajem novembra i početkom decembra došlo do drastičnog pada proizvodnje struje. No, mnogo veći problemi su zadesili Kosovo, Srbiju i Makedoniju.

    Pozivajući se na neimenovane izvore, kosovski portal Infokus je 14. decembra objavio da je tog dana obustavljena proizvodnja električne energije u bloku B2 termoelektrane Kosovo B, čiji je proizvodni kapacitet bio 250 megavata. Identična situacija je uslijedila i sa blokom B1. Kosovski premijer Albin Kurti uskoro će potvrditi da će se ta država suočiti sa energetskom krizom. Ministrica privrede u Vladi Kosova  Artane Rizvanoli je 24. decembra rekla da vlasti Srbije snose dio krivice za ovu krizu, jer je, blokadom dalekovoda, uzrokovana devijacija na mreži. No, istakla je još jedan uzrok „raspada“ energetskog sistema te države.

    „Drugi faktor je energetska kriza u Evropi i ograničenje gasa iz Rusije. Međunarodne berze i cijene na međunarodnim berzama porasle su na rekordne nivoe. Ovo je drugi faktor. Proizvodnja energije u Evropi nije porasla, već se smanjila“, kazala je Rizvanoli komentarišući uvođenje redukcija u napajanju stanovništva električnom energijom.

    Kosovski problemi su, rekosmo, započeli 14. decembra iskakanjem dva bloka u Termoelektrani Kosovo B.

    Dan ranije, 13. decembra, energetski kolaps je zadesio i Srbiju. Jedan od blokova u Termoelektrani Nikola Tesla u Obrenovcu je iskočio nakon što je u sistem, zajedno sa ugljem, ubačena velika količina blata.

    „Zašto je stala najveća termoelektrana“, glasio je naslov objavljen na portalu BBC-a na srpskom jeziku.

    Bivši direktor rudnika Kolubara Slobodan Đerić izjavio je 23.decembra ove godine za sedmičnik Vreme da je kvar u TENT-u u Obrenovcu izazvao „ljudski faktor“.

    „Ako su iz Kolubare zbog nepažnje, sve je moguće, poslali vozove koji su bili puni gline, a ako su ovi teret iz tih vozova direktno ubacili u gorionike, nisu imali oplemenjivanje mazutom, onda je to stvarno tragedija. Ali to je ljudski faktor“, kazao je Đerić.

    Dnevni list Danas će 21. 12. objaviti da je za samo sedam dana Elektroprivreda Srbije na interventni uvoz struje potrošila 120 miliona maraka. Tržišna cijena, prema mađarskoj berzi HUPX je tih dana bila oko 400 eura po megavat satu. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je tom krizom bio politički uzdrman. Mada u javnosti to ne izgleda tako, zbog slučaja Rio Tinto, ključni ruski lobisti u Srbiji okrenuli su leđa Aleksandru Vučiću. Samo kratko pojašnjenje. Rio Tinto je englesko-australska kompanija koja je provela istraživanje u okolini Loznice, te su utvrdili da na tom području postoje velike zalihe litija koji se koristi za pravljenje baterija i koji će u budućnosti biti okosnica autoindustrije. Nakon što je vlast Aleksandra Vučića uspostavila saradnju sa ovom kompanijom, uslijedili su protesti širom Srbije, a proruski lobisti, poput Emira Kusturice i Borisa Malagurskog, otvoreno su zagovarali zaustavljanje projekta Rio Tinto, odnosno saradnju sa britansko-australskom korporacijom koja bi stekla prava na rudu od koje će ovisiti autoindustrija. No, vratimo se sada energetskim pitanjima.

    Osim na Kosovu, Srbiji i u BiH, energetska kriza je zadesila i Sjevernu Makedoniju, još jednu od balkanskih država koja nastoji da se izvuče iz kandži Ruske Federacije.

    „Sjeverna Makedonija produžava stanje energetske krize za još šest mjeseci“, objavili su tamošnji mediji 2. decembra ove godine.

    Zbog nedostatka uglja, proizvodnja u makedonskim termoelektranama je svedena na minimum. „Nestašica“ uglja natjerala je vlasti u Sjevernoj Makedoniji da uvezu 90 hiljada tona uglja krajem 2021. godine, te da za 2022. godinu osiguraju 810 hiljada tona uglja iz uvoza. Istovremeno, Vlada je morala intervenisati budžetkim novcem kako bi pokrila gubitke Elektroprivrede Sjeverne Makedonije, jer je cijena električne energije na berzi dostizala cijenu i do 620 eura po MWh. Energetska kriza dodatno je uzdrmala prozapadnu Vladu Zorana Zajeva koji je, na kraju, podnio i ostavku.

    Autorski tekst Ivane Stradner za Foreign Affairs: Šta Rusija hoće na Balkanu i u BiH?

    Piše:
    Ivana Stradner
    -

    Ove godine se navršava 30 godina od početka jugoslovenskih ratova, najkrvavijeg evropskog sukoba od Drugog svjetskog rata. Iako su balkanske države krenule putem demokratskog upravljanja i integracije sa NATO-om i Evropskom unijom neposredno nakon ratova, kontinuirano zanemarivanje od strane Zapada doprinijelo je dramatičnom nazadovanju u posljednjih nekoliko godina. Sada ruski predsjednik Vladimir Putin koristi svoju priliku i bivše jugoslovenske države kao sljedeće bojno polje za slabljenje NATO-a i Evropske unije.

    Putinovi napori da gurne Balkan na ivicu dio su njegove misije da ponovo uspostavi Rusiju kao globalnu silu. Slično strategiji Kremlja na Kavkazu, cilj Rusije na Balkanu je da pojača tenzije kako bi se mogla pozicionirati kao jedini regionalni posrednik i garant sigurnosti. Istovremeno ima za cilj da pokaže da ni NATO, ni EU, ni njihove članice nisu kredibilni partneri nijednoj od balkanskih zemalja. Kako Moskva takođe nastavlja svoje vojno jačanje u blizini ukrajinske granice, njena kampanja uticaja na Balkanu služi kao još jedno poprište za izazivanje Zapada.

    Za mnoge na Zapadu, Putinova strategija je zbunjujuća. Ovi analitičari vide Balkan kao geopolitičko zaleđe; oni ne shvataju šta Rusija ima da dobije intervencijom u regionu. Kako je rekao direktor Carnegie moskovskog centra, „Balkan nije glavno bojno polje u sukobu Rusije i Zapada“.

    Balkan ne treba tako lako odbaciti. Rusija vidi regiju kao meko tkivo Evrope: njen rastući utjecaj tamo prijeti da joj omogući da postavi strateška vojna sredstva u blizini velike američke baze i obećava joj pristup Jadranskom moru. Putinov veći cilj je da preokrene odnos snaga u Evropi u korist Moskve, a Balkan je dio te strategije. Moskva je pokrenula informativne operacije kako bi rasplamsala etničke tenzije i podstakla proteste, zacementirala je poslove sa oružjem, ugradila se u kritičnu energetsku infrastrukturu i iskoristila dugogodišnje vjerske i kulturne veze između Ruske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve u svoju korist u regionu.

    Naporima Rusije nemjerljivo je pomogao slab odgovor EU. Uprkos mnogim godinama i milijardama eura potrošenih na pripremu Balkana za integraciju u EU, napori su zastali. EU se nije proširila od prijema Hrvatske 2013. godine, i uprkos obećanjima o članstvu za „zapadnobalkansku šestorku“—Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju—pregovori su zamrznuti. Usporena izazovima kao što su Brexit, pandemija virusa COVID-19, uspon ekstremno desničarskih grupa i migrantske krize, čini se da je ekspanzija zaustavljena na neodređeno vrijeme. Ovaj neuspjeh je učinio Balkan očiglednom metom za Putina.

    Tokom poslednje balkanske krize 1990-ih, Rusija je bila preslaba da bi vojno intervenirala. Umjesto toga, bila je ograničena na mirovnu misiju nakon rata na Kosovu 1999. godine, iz koje je odlučila da se povuče 2003. godine. Ali ne bi trebalo biti sumnje da je čak i tada ruska vlada doživljavala širenje NATO-a na istočnu Evropu kao značajnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti . Sada, sa relativno jačom ruskom ekonomijom i vojskom, Kremlj vidi priliku da zaustavi napredovanje NATO-a ciljanjem na bivše jugoslovenske države. Zapadna Evropa je spavala za volanom kada je poslednji put izbio rat na Balkanu – ulozi su previsoki da bi i ovaj put ignorirala region.

    Visoka korupcija u balkanskim zemljama razotkrila je pukotine koje je Moskva iskoristila da ostvari svoje ciljeve. Kako su bivše jugoslovenske države prešle iz socijalizma u ekonomiju slobodnog tržišta nakon 1990-ih, zaživjele su kleptokratija i nezakonita privatizacija. Prema Freedom Houseu, sve zemlje zapadnog Balkana se vraćaju na “djelimično slobodne”. Putin koristi korupciju da zabije ekonomske, etničke i vjerske klinove u balkanska društva kooptiranjem lidera u regionu.

    Srbija se ponaša kao ključni igrač u nastojanjima Kremlja na Balkanu. I vlada i crkva pokazuju odanost Moskvi koju podupiru vjekovne zajedničke vjerske i kulturne veze – kao i međusobna izolacija Srbije i Rusije od savremenih zapadnih sila. Srpska vlada je pozvala na stvaranje „srpskog sveta“ – balkanskog paralelnog Putinovom „ruskom svetu“ – osmišljenog da ujedini sve Srbe pod zajedničkim kulturnim okvirom. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić ima neposrednije strateške interese u miješanju Rusije, utoliko što će mu haos u regionu omogućiti da se predstavi kao snaga stabilnosti uoči svoje reizborne kampanje 2022. godine. Kako bi osigurao da izbori prođu u njihovu korist, Srbija i Rusija su nedavno obećale da će raditi zajedno na borbi protiv masovnih protesta i „obojenih revolucija“ koje dolaze sa Zapada.

    Rusija uzvraća velikodušnom podrškom srpskoj vojsci. Od 2018. godine budžet za odbranu Srbije se skoro udvostručio i prednjači u odnosu na sve balkanske države. Uprkos prijetnjama američkim sankcijama Srbiji, Moskva je 2019. poslala Srbiji raketni sistem S-400 na vojnu vježbu. Kremlj je ove godine dodatno povećao ulog kada je Srbiji dozvolio nabavku sistema PVO Pancir-S1M. Srbija je također domaćin „humanitarnog centra“ koji vodi Rusija, a koji služi kao institucija za prikupljanje obavještajnih podataka koja se nalazi u blizini kampa Bondstil – primarne baze NATO-a na Kosovu.

    Moskva je otvoreno prijetila balkanskim zemljama koje su pokušale ojačati svoje sigurnosne veze sa Zapadom. Pokušala je da izbaci iz kolosijeka referendum o članstvu u NATO-u 2018. godine u Sjevernoj Makedoniji, a njen ambasador je tu zemlju proglasio „legitimnom metom“ ako se tenzije između NATO-a i Rusije povećaju (zemlja je postala država članica 2020.). U susjedstvu, u Crnoj Gori, Moskva je podržala direktan državni udar 2016. godine neposredno prije svoje uspješne kandidature za pridruživanje NATO-u.

    Rusija dobro razumije da je religija na Balkanu oduvijek bila instrumentalna u podsticanju sukoba. U Crnoj Gori, Kremlj promovira prorusku politiku kroz Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je ocrnila koncept različitih crnogorskih i srpskih nacionalnih identiteta i intervenirala u politici u ime Moskve. Radeći kroz crkvu, Rusija je pokrenula masovne proteste prošle godine i zamijenila nekooperativno vladu proruskim vodstvom.

    Najeksplozivniji lonci na Balkanu su Kosovo i Bosna i Hercegovina. Iako je stanovništvo Kosova više od 90 posto etničkih Albanaca, Srbi vide zemlju kao pradomovinu koja sadrži neka od najsvetijih mjesta Srpske pravoslavne crkve. Baš kao što je građanski rat eksplodirao iz tenzija između različitih vjerskih i etničkih grupa početkom 1990-ih, Kremlj sada koristi pravoslavnu crkvu da destabilizira zemlju i širi region. Ruska pravoslavna crkva ponovno eskalira sporove oko vjerskih objekata, a nedavno je izrazila zabrinutost za “sudbinu hrišćanskih svetinja na Kosovu” nakon što su se razbuktale tenzije između Kosova i Srbije.

    Moskva je takođe jasno stavila do znanja da će diplomatsko priznanje Ujedinjenih nacija nezavisnosti Kosova od Srbije biti nemoguće bez odobrenja Rusije. Putin često koristi Kosovo da opravda rusku aneksiju Krima, tvrdeći da je priznanje zapadnih zemalja otcjepljenja zemlje od Srbije stvorilo presedan koji legitimira jednostrano proglašenje nezavisnosti drugih teritorija.

    Brisel nije uspio postići napredak ka srpskom priznanju Kosova, baš kao što „Vašingtonski sporazum“ predsjednika SAD-a Donalda Trampa iz 2020. godine nije donio suštinski napredak u ključnim pitanjima u sporu. KFOR, mirovne snage NATO-a stacionirane na Kosovu, na sličan način se bore da održe stabilnost. U septembru je na spornoj granica između Kosova i Srbije izbio protest zbog zabrane ulaska vozila sa srpskim tablicama na Kosovo. To je rezultiralo blokadom i demonstracijom vazdušnih snaga od strane Srba i raspoređivanjem kosovskih policijskih snaga. Očekivano, Rusija je pratila događaj rugajući se KFOR-u i pozivajući EU na neadekvatno posredovanje u tekućim tenzijama između dvije države.

    U Bosni i Hercegovini je Dejtonski mirovni sporazum kojim je okončan rat 1995. godine u krizi. Zemlju i dalje vode podjele između bošnjačke, srpske i hrvatske zajednice, a Rusija je ove podjele iskoristila u svoju korist. Rusija je u martu zaprijetila odmazdom ako BiH uđe u NATO. U međuvremenu, srpski član tročlanog Predsjedništva BiH Milorad Dodik zaprijetio je da će se Republika Srpska, jedan od dva entiteta koja čine zemlju, otcijepiti od Bosne. U decembru, Narodna skupština Republike Srpske glasala je za pokretanje procedure za povlačenje bosanskih Srba iz institucija na državnom nivou, uključujući bosansku vojsku, službe sigurnosti, poreski sistem i pravosuđe. Pored Republike Srpske, Kremlj je podržavao nacionaliste bosanskih Hrvata da se zalažu za stvaranje trećeg entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Međunarodni visoki predstavnik u Bosni, Christian Schmidt, podigao je uzbunu u novembru kada je rekao da su “izgledi za dalje podjele i sukobe vrlo realni”.

    Krajnje je vrijeme da se zapadne sile probude zbog prijetnje koju rusko miješanje na Balkanu predstavlja njihovim interesima. Ovdje je unca prevencije vrijedna funte lijeka. I imaju nekoliko opcija na raspolaganju.

    NATO se mora ponovo fokusirati na region i dati prioritet deeskalaciji tenzija. Trebalo bi da pošalju svoj Counter Hybrid Support Team na Balkan, kao što je to uradio u Crnoj Gori 2019. godine, kako bi se borio protiv ruskih kampanja dezinformacija i drugih informativnih operacija. Članice NATO-a bi također trebale organizirati “koaliciju voljnih” da se suprotstave ruskom uplitanju u Bosnu, raspoređujući mirovne misije u strateškim područjima, kao što je sjeveroistočni Brčko Distrikt, kako bi spriječili da rizična područja izmaknu kontroli. Ove snage bi mogle dopuniti mirovne snage pod vodstvom EU (EUFOR), koje su zadužene za održavanje mira i sigurnosti u Bosni—ali čiji mandat mora biti produžen u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje Rusija i Kina imaju pravo veta. Predsjednik SAD Joe Biden također je u junu potpisao izvršnu naredbu za sankcioniranje onih koji prijete stabilnosti zapadnog Balkana; EU bi se trebala pridružiti tim naporima.

    Ne može se očekivati ​​da će sve članice NATO-a podržavati Balkan, jer Mađarska i nekoliko drugih evropskih zemalja NATO-a služe kao zastupnici Rusije u toj organizaciji. S druge strane, izgleda da Ujedinjeno Kraljevstvo shvata ozbiljnost krize. UK obećava da će održati “stabilnost na zapadnom Balkanu” i upozorava Rusiju da ne napravlja “stratešku grešku” u regionu. London bi trebao raditi na pretvaranju ovih riječi u djela vodeći koaliciju voljnih da se bori protiv ruskog uplitanja u region.

    Prije svega, NATO bi trebao ubrzati pristupanje Bosne i Kosova NATO-u. To bi povećalo troškove Kremlja za njegove operacije na Balkanu. Rusija se čvrsto protivila proširenju NATO-a i sada, kako se ukrajinska kriza nastavlja, pozvala je na pravno obavezujuću garanciju da će NATO prekinuti vojnu aktivnost u istočnoj Evropi. Integracija Bosne i Kosova poslala bi poruku da Balkan neće biti prepušten sam sebi protiv Moskve i da Putin neće određivati ​​budućnost NATO-a.

    Kao što je to bilo na početku jugoslovenskih ratova ili uoči Prvog svetskog rata, može biti teško uvjeriti svijet u važnost Balkana. Tokom 1990-ih, evropske zemlje nisu uspjele dovoljno hitno odgovoriti na krizu i Sjedinjene Države su bile prisiljene da se umiješaju. Međutim, ovoga puta Sjedinjene Države su se okrenule prema unutra i malo je vjerovatno da će intervenirati. Dakle, teret će vjerovatno biti na EU. Ništa manje od stabilnosti Evrope i kontinuirane vitalnosti EU i NATO saveza je u pitanju.

    (Ivana Stradner je istraživačica pri American Enterprise Institute. Tekst je izvorno objavljen u magazinu Foreign Affairs)

    (priredio: Faruk Marukić, politicki.ba)

    Analiza Senada Avdića: Uzdaj se u se, u Kineze i Ruse

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Zlatko Lagumdžija, nekadašnji predsjednik SDP-a BiH i povratnik na dužnosti ministra vanjskih poslova, iako politički deklasiran na domaćoj sceni, ipak nije okačio diplomatski pasoš o klin. Aktivan je, skoro kao nikada ranije, unutar planetarne galerije bivših, rashodovanih lidera, političkih veterana sa kojima se redovno, učestalo nalazi na različitim skupovima gdje tabire svjetske probleme, od pandemije, globalnog zatopljavanja, pa do stvaranja takozvanog društva jednakih vrijednosti.

    Putevi svile i kadife

    Ne drži Lagumdžiju posljednjih godina, čas je u Americi, čas u Azerbejdžanu, nije mu mrsko skoknuti ni do Kine. Ali svuda pođe, kući dođe Lagumdžija, jer kao o onoj staroj pjesmi Duška Trifunovića i Ranka Bobana „đeni nema Rajvosa“. Onda kad se dočepa rodne grude, brže-bolje potrči do prvog slobodnog televizijskog studija da gledateljstvo obavijesti o najnovijim svojim turističkim, odnosno stručno-diplomatskim putešestvijima i podvizima. Nedavno je Lagumdžija objelodanio na društvenim mrežama da je tokom jedne velike turneje sreo u Turskoj Harisa Silajdžića, također bišveg ministra vanjskih poslova sa kojim, veli, i rukama i nogama lobira za BiH gdje god stigne, a vidjeli smo da svugdje i stigne i utekne. A pučanstvo, dokono i zavidno kakvim ga je Bog dao, smislilo šegu koja kaže da je Lagumdžija čak jednom, vraćajući se iz Amerike, na sarajevskom aerodromu sreo sebe kako odlazi u Kinu.

    Zlatko Lagumdžija je prije tri dana na jednoj televiziji naširoko i nadugačko iznosio svoje viđenje aktuelne političke krize u BiH, nikada ozbiljnije i dublje, oštro kritizirajući neke od ključnih političkih aktera. Pored nezaobilaznog Milorada Dodika okomio se i na Bakira Izetbegovića i Željka Komšića koji, po njegovom mišljenju, bezrazložno dižu „hampu“, prepadaju narod pričama o secesiji, raspadu zemlje, zastrašuju ljude izmaštanim prijetnjama raspadom zemlje i novog rata. Oni, Izetbegović, Komšić i bliski im širitelji neumjerene panike i bezrazložnog straha, po Lagumdžijinom viđenju stvari, time samo žele skrenuti pažnju sa vlastitih neuspjeha i poslovične nesposobnosti.

    Sarajevskog profesora koji je prije nekog vremena ovjenčan i titulom počasnog doktora sa Univerziteta u Pekingu posebno nerviraju tvrdnje da Rusija, a pogotovo Kina, podržavaju, odnosno ohrabruju Dodikov separatizam.

    „Rusija ne podržava narušavanje Dejtonskog sporazuma, ne podržava secesijsko djelovanje, ne podržava antistavno djelovanje i razbijanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH“, kategoričan je Lagumdžija u televizijskom intervjuu.

    Nakon ovoga apaurinski umirujućeg otkrića o merhametluku ruske spoljne politike prema BiH, čovjeku dođe da pomisli da je bivši lider SDP-a BiH tokom posljednjeg obilaska planete negdje na kakvom aerodromskom terminalu naletio na svoju nasljednicu Biseru Turković i od nje pokupio maksuzija informacije o sadržaju njenog skorašnjeg susreta sa ruskim ministrom Sergejem Lavrovom. Turkovićka je, kako se sama pohvalila, tom prigodom obećala da Rusija može do mile volje, koliko god im se učini da je svrsishodno razmještati po BiH kulturne, informativne i humanitarne centre. O zrelosti ovdašnje javnosti i njenoj sposobnosti da razumije najprostije poruke i istine koje kruže javnim prostorom govori i to što se ta javnost, mediji osobito, kako primijeti jedan moj sugovornik ovih dana, mnogo više skandalizirala nad onim bahatom Turkovićkinom ramazanskih šopingom prije nekoliko mjeseci, nego nad njenim priznanjem da je Lavrovu odriješila ruke da po BiH namontira ruskih kulturnih i obavještajnih centara koliko mu se ćefne.

    Ili si Lavrov, ili nisi

    Ali vratimo se na Lagumdžijune geopolitičke opservacije iznesene u intervju prije tri dana. Od Rusije, tvrdi on, ne prijeti nikakav opasnost integritetu i suverenitetu BiH, dapače, ona ih svim silama podržava. Ali to nije to ništa u poređenju sa Kinom koja također podržava  BiH, ali puno više i snažnije od Rusije. „Podržati  secesiju bilo koga na planeti, Kina je zadnja zemlja koja bi tako nešto uradila“, otkrio je Zlatko Lagumdžija.

    Ukratko, Lagumdžija je za to da se kritizira Milorada Dodika, on to i sam čini širom svijeta, ali traži da se Dodikov rušilački pohod na institucije BiH ne dovodi u bilo kakvu vezu sa Rusijom i  Kinom, jer se takvim izmišljotinama bespotrebno i podlo uznemirava javnost. Sa time je, kaže Lagumdžija, suglasan i ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov.

    Zlatko Lagumdžija je jedan od najdugotrajnijih političara na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Njegova dugačka politička sjenka seže u period kasnog, ali još dobro držećeg socijalističkog režima. Političku karijeru je započeo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada se zapošljava u CK SK BiH kao šef Računarsko-informatičkog centra.

    Kako se Jugoslavija u malom

    Ono što je, pored mnogih drugih bitnih katrakteristika, razlikovalo komunističku vlast u BiH od ove dananašnje,  da je nazovemo „probosanskom“, jeste što komunistička nomenklatura nije nikada BiH doživljavala kao trajnu datost, kao društvenu i političku zajendicu koja će trajno i nesmetano moći funkcinirati sama od sebe i za čiju se budućnosti ne treba truditi niti sekirati. Za mnoge  je bilo previše usiljenog opreza i represivne prevencije u djelovanju komunističke vlasti tokom četiri i po decenije njenog monopolističkog upravljanja BiH. Kada su komunisti tvrdili da neprijatelji režima, svih boja, nacionalisti, građanska desnica, antikomunisti, etatisti, unutaristi, tehnomenažeri… nikada ne spavaju, već atakuju na vlast da bi srušili temelje na kojima BiH počiva, optuživalo ih se da nisu branili Bosnu i Hercegovinu i njen subjektivitet, nego svoje lične pozicije i privilegije u njemu.

    Bivša komunistička vlast u Jugoslaviji, da samo taj primjer njene budnosti i sigurnosnog imuniteta izdvojim, od 1948. godine i Rezolucije INNFORMIRO-a pa sve do ranih osamdesetih godina nikada nije zanemarila opasnost od onoga što se danas širom planete zove „maligni ruski utjecaj“. Unatoč neograničenoj i demokratski nekontroliranoj moći policije, u Jugoslaviji je tridesetak godina nakon razlaza sa SSSR-om djelovala ilegalna, alternativna komunistička partija, ne brojna, ali fanatična, staljinizmom zadojena agentura oslonjena na Moskvu. Ta se ekipa, njih nekoliko hiljada na teritoriji cijele Jugoslavije samoraspustila 1979. nakon posljednje susreta Josipa Broza sa ruskim vođom Lenidom Brežnjevom. Šta se desilo? Obavješteni su da se Brežnjev kod Tita uopće nije raspitivao za njihov status, niti žalio na njihov policijsko-sudski progon iz čega su shvatili da su i ruski drugovi digli ruke od njih.

    Zlatko Lagumdžija bio je važan član posljednje vladajuće generacije bosanskohercegovačkih komunista, bio je član Predsjedništva SKBiH SDP. Ta se partija uoči raspisivanja višestranačkih izbora sredinom 1990. godine grčevito borila protiv rušenja ustavnog principa koji je zabranjivao političko organiziranje na nacionalnom principu. Dok su Lagumdžija i društvo iz vrha Saveza komunista tvrdili da je nacionalno političko organiziranje siguran put u rat i raspad BiH, njihovi su ih protivnici optuživali da, kako ono danas reče Lagumdžija za Izetbegovića i Komšića, „prepadaju narod“ i „izmišljaju ratnu opasnost“. Komunistička vlast ni unatoč 45-godišnjem monopolu i vladanju gvozdenom rukom nije bila samouvjerena toliko da je smatrala da je budućnost BiH i njenih ljudi za sva vremena osigurana. Nisu bili sigurni da će tadašnje društveno-političko uređenje sa čvrstim ustavnim okvirom biti u stanju uspješno se suprotstaviti i oduprijeti izvana inspirisanom i vođenom  „unutrašnjem“ neprijatelju. Zlatko Lagumdžija, kao i cjelokupna sarajevska „patriotska“ politička elita, vladajuća i opoziciona, dvije i po decenije su vjerovali i tako se ponašali, radili i poslovali kao da je potpisivanjem mirovnog ugovora u Daytonu trajno otklonjena i najistinitja sumnja u opstanak i budućnost BiH. To ih je oslobodilo neugodne i zahtjevne obaveze da grade, kreiraju državnu i društvenu armaturu, da jačaju društvenu koheziju. Umjesto toga, posvetili su se u punom ličnom kapacitetu grabežljivoj izgradnji vlastitih privatnih i obiteljskih poslovnih carstava, umjesto širenja sloboda i jačanja vladavine prava oni su proširivali kvadraturu svojih stanova i poslovnih prostora, izigravajući na svakom koraku zakon i procedure. Ponovimo, ustavno-pravni poredak kojeg su bosanskohercegovački komunisti i druge „subjketivne snage“ gradili četrdeset i pet godina, održavali ga svim, pa i „nepopularnim“, nedemokratskim, represivnim mjerama, ostvarili unutar njega do tada u povijesti neviđene civilizacijske rezultate i emancipatorska postignuća, nije izdržao udar unutrašnjeg etnonacionalizma i spoljnjeg intervencioinizma; srušen je i pretvoren u prah i pepeo tokom nepune dvije godine 1990-1992. Kako je onda iko ozbiljan, odgovoran, mogao vjerovati da krhka, na brzinu, pod pritiscima sklepana ustavno-pravna konustrukcija dejtonske BiH može izdržati iole ozbiljnija iskušenja i udare, osobito kada se zna da nijedan bitan faktor koji je doveo do njene destrukcije, ni unutarnji ni vanjski nije prestao postojati niti djelovati.

    Kina i pozorišta 

    Napadati danas Milorada Dodika za razaranje krhke državne supstance, za secesiju i rušenje pravnog poretka, a pri tom abolirati od utjecaja na njega Rusiju i Kinu, može samo raditi ili glup i naivan, ili plaćen i ucijenjen čovjek. A Lagumdžija, to znam iz prve ruke, nije ni glup, a pogotovo nije naivan. Nije glup ni naivan, nego samo pohlepan bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, kojeg su mediji u toj zemlji ovih dana uhvatili u nekoj zakukuljenoj lobističkoj, navodno solidno honoriranoj relaciji sa drugovima iz Kine. Ne treba čuditi ono priznanje kojeg je prije koju dvije godinu Lagumdžije dobio u Kini, jer takvi profili kadrova poput Lagumdžije na cijeni su u Kini: prekaljeni drugovi komunisti sa istančanim osjećajem za tržište.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Crtači murala vs. antifašisti

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Pod logom “Prekinuto pomirenje – kojim putem nastaviti” u Beogradu je 17. i 18. decembra održan XIV forum za tranzicionu pravdu u postjugoslavenskim zemljama. Dvodnevna debata obilovala je brojnim temama – nažalost, čini se da ih od osnivanja REKOM-a, mreže pomirenja, i nije bilo više – a recimo i to da je samo koji dan kasnije u okviru Foruma prikazana “Košnica”, kosovski film čija je premijera bila na našem SFF-u, a ušao je u suženi izbor za Oscar, kao i da je puno puta spomenuta potreba da se višestruko nagrađeni “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić prikaže na nacionalnim frekvencijama u Srbiji.

    Osveta poraženih

    E, sad, naravno da je već jasno da je Forum okupio stotinjak entuzijasta, zagovornika mira i boljih dobrosusjedskih odnosa koji i u svojim zemljama predstavljaju razumnu manjinu: glas većine i vlasti najbolje slika stav srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina kome je – kako voli reći – Ratko Mladić mnogo draži od Nataše Kandić, koordinatorice REKOM-a. Možda je i zato još važnije razmotriti ove glasove razuma, tim prije što u 2022. godinu ulazimo s najvećom balkanskom krizom od kraja ratova devedesetih, uz prijetnje raspadom Bosne i Hercegovine koje lider SNSD-a i član državnog Predsjedništva Milorad Dodik sada već sipa na dnevnoj osnovi, uz Srbiju koja se hvali novim MIG-ovima i Hrvatsku koja je zapečatila kupovinu Rafalea, uz nedovršeni mir, kako je Carnegy Fondacija nazvala stanje u regiji ili pak “osvetu poraženih, koji su izgubili rat, ali vladaju mirom”, kako je ovdašnju aktuelnost opisao Ranko Krivokapić, bivši predsjednik crnogorskog parlamenta.

    ”Najviše me brine što je naše zlo najsličnije evropskom zlu, samo oni to neće da priznaju”, kazao je Krivokapić duboko uvjeren da “ne mogu psi rata postati lideri naših zemalja na evropskom putu”, a još i više siguran da je rat za kulturu potpuno izgubljen. Zato što se naša djeca školuju na Pinku, poentirao je. Podsjetio je i na vlastito iskustvo: “Bio sam regrutovan za napad na Dubrovnik i javno sam dezertirao, a kad sam došao kući, majka me dočekala rečenicom – bolje da si poginuo, nego što si to uradio!” Ali, kaže Krivokapić, u Crnoj Gori još postoji kultura zajedništva, multikulturalnosti, koja je jedini način da svi napredujemo, no moramo se vratiti u zajedničku prošlost da bismo pokazali da je budućnost moguća. Od zajedničke prošlosti svi peru ruke i bježe, a svoje ratne ambicije pakuju u fraze poput srpskog sveta, objasnila je Vesna Pešić bez dileme da je Srbija glavni uznemiravajući faktor na Balkanu zato što još nije prihvatila svoje granice i nije spremna na pomirenje. “Ona i dalje snažno podržava razgradnju BiH jer hoće mirnim putem da prisvoji dio dejtonske BiH. Dayton jeste zaustavio rat, ali na Milošević-Tuđman modelu podjele što se danas nastavlja agresivnom Dodikovom ambicijom stvaranja vojske, pa čak i služenja vojnog roka mladića iz BiH u Srbiji”, kazala je Pešić, istrajni borac za mir, objasnivši i kako je Vučić postao evropski bitan. “On je napravio veliki korak potpisom Briselskog sporazuma, što je praktično priznanje Kosova, kojim je dobio podršku EU. A onda je krenuo u regresiju unutar Srbije i ugasio opoziciju, postavio svoje ljude od vrha do dna i potčinio medije”, definirala je, ističući da “srpski svet prikuplja ostatke zamišljene velike Srbije i priziva prisajedinjenje RS-a: jer, znate, taj srpski svet ne misli na Srbe u Chicagu”.

    Da je srpski svet fokusiran na podjelu BiH, uvjeren je i Šaip Kamberi, za koga je krajnje neiskreno da Vučić “s pola Albanaca pravi Open Balkan”, a drugu polovinu ignorira. Srbija je ključ problema, jer ne želi da prizna ratne zločine, što je neophodno da se uistinu uđe u proces pomirenja, objašnjava Kamberi, koji evropske integracije i Berlinski proces vidi kao moguće izlaze, a Kosovarka Vjosa Dobruna smatra da je neophodan snažan međunarodni pritisak na Srbiju kako bi kosovski Srbi započeli unutarnji dijalog sa Albancima. I za nju je primjer BiH poučan jer pokazuje koliko insistiranje na podjelama pothranjuje ambicije prisvajanja teritorija. Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović slično razmišlja: Evropska unija, pomirenje i borba protiv korupcije zadaci su balkanskih država ukoliko žele vratiti nadu na ove prostore. Josipoviću je naša zemlja najvažniji susjed Hrvatske i ne krije zabrinutost zbog današnjih sve hladnijih odnosa.

    Gotovo da nije bilo paneliste koji se nije osvrnuo na bitku oko Mladićeva murala u Beogradu. Baš zato stavove antropologa Ivana Čolovića, tvorca “Biblioteke XX vek”, vrijedi citirati ne samo kao zaključak već i kao svojevrsnu lekciju o miru, ali i opomenu: “Oni koji se otvoreno predstavljaju kao sledbenici fašizma, koji crtaju po zidovima svastike, koji viču Heil Hitler ili Za dom spremni ili Nož, žica, Srebrenica manja su opasnost za mir od onih koji deklarativno osuđuju fašizam i nalaze ga kod drugih, a ogorčeno se bore za odbranu navodno ugroženog nacionalnog identiteta, nacionalne kulture, jezika, pisma, za svoga na svome, za takozvano biće naroda i njegovu jedinstvenu duhovnost i slične naizgled neosporne, prihvatljive vrednosti, takoreći antifašističke.”

    Koliko smo spremni odustati?

    Čolović biranim riječima objašnjava da je za ratne zločine devedesetih bio dovoljan etnički nacionalizam i upozorava na zabrinjavajući uspon ekstremne desnice u Evropi koja punih pluća i sve glasnije traži zaštitu nacionalnih identiteta. Sljedeći korak je da osim nacionalnog identiteta i ne trebaju “ništa drugo, da mogu lepo i srećno živeti i bez demokratije”. Nastavak priče neodoljivo vodi ka čuvenom finišu Nadrealista, ali bi za nas – koji smo uspjeli preživjeti ranije epizode – morao biti posljednji alarm za uzbunu i pitanje ne samo za vlast već i za svakog ponaosob: koliko smo spremni odustati od vlastitih nacionalizama u korist zajedničke budućnosti? Od tog odgovora ne zavisi samo mir na Balkanu već i stvaranje uvjeta za život po uzusima temeljnih civilizacijskih vrijednosti protiv kojih je danas sve više boraca i u Evropi samoj. Evo prilike da naše ratno iskustvo bude od koristi jer – nije nimalo nevažno – žrtve su i na Forumu bezbroj puta ponovile spremnost da krenu dalje, da daju i svoj doprinos pomirenju koje jeste prekinuto, ali je u konačnici neminovno. To je proces u kome imamo partnere poput REKOM-a i Nataše Kandić, koji nerijetko trpe posljedice zbog svojih uvjerenja, ali su odani istinskim vrijednostima i mirnoj Bosni (i Hercegovini).

    Sir Oliver i EU politika: Johann protiv Sattlera u misiji – spašavanje komesara Varhelyija

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Oglasio se i Johann Sattler.  Da negira samog sebe. Postojanje svog izvještaja ne negira. Što znači da izvještaj postoji. I da je vjerodostojan. Izvještaj koji je u utorak ujutro objavila Istraga, a koji je, dan kasnije, dospio i do novinara Guardiana u Briselu i Vašingtonu, postoji. Njegovo postojanje nije negirao ni glasnogovornik Evropske komisije Peter Stano. On kaže da “EU nikada ne komentariše medijske izvještaje o navodnim internim dokumentima EU”

    “Generalno, mogu samo da konstatujem da je izvještavanje ambasada/delegacija o unutrašnjim dešavanjima u zemlji domaćinu, sastancima ili posjetama prirodan i sastavni dio svakodnevnog diplomatskog posla i redovno se obavlja”, kazao je Stano u utorak.

    I to je bilo sve što se tiče dokumenta koji je Istraga objavila. Kabinet ambasadora EU u BiH Johanna Sattlera u potpunosti ignoriše dokument. A upravo je on ključni detalj cijele priče koja je zatresla i Brisel. Samo jednom rečenicom i Sattler, i Stano, i Oliver Varhalyi mogu riješiti sve dileme. Dovoljno je da saopće da je dokument lažan, izmišljen, krivotvoren i sve će biti riješeno. No, oni to ne govore. Johann Sattler uopće ne pominje dokument, Peter Stano ga ne negira, a mađarski diplomata raspoređen na poziciji komesara za proširenje EU Oliver Varhalyi – šuti. Umjesto njega, svakako, govori njegov premijer Viktor Orban, kojem je veći “izazov integrisati dva miliona bh. muslimana”, nego “bosanske Srbe” pomoći sa 200 miliona maraka. Za jednog integrisanog muslimana stotinu maraka Srbima. Što je, opet, obrnuta proporcija ratnih pokliča srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, miljenika i Pešte i Brisela, kojem je Oliver Varhelyi sada potčinio i Crnu Goru.

    Oglasio se, dakle, Johann Sattler. Više od jednog dana mu je trebalo da formuliše izjavu u kojoj će negirati navode Istrage zasnovane na njegovim riječima. Težak je to zadatak bio. I evo kako ga je austrijski diplomata sa, u sarajevskoj biografiji skrivenim, moskovskim radnim iskustvom riješio.

    “Činjenica da je član Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik obavijestio komesara Varhelyija tokom njegove posjete BiH 24. i 25. novembra o svojoj namjeri da sazove sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske za 10. decembar kako bi započeo proces povlačenja nadležnosti, ni na koji način ne implicira da je za takve planove dobio pristanak niti saglasnost. Naprotiv, komesar Varhelyi se usprotivio ovim planovima”, navode iz Delegacije EU.

    Da, to je činjenica. Ali je i činjenica da Johann Sattler u svom izvještaju, čiju autentičnost ne negira, piše: “Na Posebnoj sjednici NSRS planiranoj za 10. decembar, Komesar (Oliver Varhelyi op-a) je pojasnio da će se sjednica zaista održati, ali da će biti najavljen moratorij na donošenje zakona o jednostranom povlačenju iz državnih institucija na period od 6 mjeseci. To je dogovoreno, a predstavnici RS-a će odgovarati za sve suprotne radnje”.

    Evo, i izvorno, na engleskom jeziku: “On the planned Special RSNA Session for 10 December, the Commissioner clarified that the Session would indeed take place but that a moratorium to pass legislation on the unilateral withdrawal from State Institutions would be announced for a 6-month period. This had been agreed, and RS representatives would be held accountable for any contrary actions“.

    “This had been agreed”, piše Johann Sattler u dokumentu čiju vjerodostojnost ne osporava. Ili u prevodu: “TO JE DOGOVORENO”.  A ako se vlasti RS-a ne budu držale dogovora – odgovarat će za suprotne radnje.

    Tako piše Johann Sattler u dokumentu kojeg u demantiju ne pominje. A stvar je jednostavna. Ako je dokument lažan, krivotvoren, onda to treba i reći. Ali teško je reći da je nešto lažno i krivotvoreno, ako ono postoji. I ako ga je, pritome, još vidjelo i čulo sedamnaest ambasadora koji službuju u Bosni i Hercegovini.

    Oglasio se Johann Sattler, da kaže kako njegov šef “sir Oliver” Varhalyi ne podržava Milorada Dodika i zaključke Narodne skupštine Republike Srpske. Ali zašto je, onda, Sattler pisao u svom izvještaju da je “to dogovoreno”. Šta je dogovoreno? Datum održavanja Posebne sjednice NSRS, i “prolongiranje stupanja na snagu usvojenih zaključaka”. Ambasador Sattler negira Istragu, ali ne negira sebe. A Istraga je samo citirala ambasadora Sattlera.  To što on sada ignoriše vlastiti “rukopis”, stvar je samo dogovora.

    U Sarajevu uhapšen Smail Šikalo: Četiri mjeseca nakon pisanja Istrage, SIPA “pronašla” odbjeglog člana kartela “Tito i Dino”

    Piše:
    Redakcija
    -

    Smail Šikalo, član narko kartel Tito i Dino, uhapšen je u ponedjeljak u Sarajevu, saznaje Istraga.ba. Šikala su uhapsili pripadnici SIPA-e u njegovoj porodičnoj kući.

    “Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) danas su (20.12.2021. godine) na području Sarajeva lišili slobode jednu osobu po međunarodnoj Interpolovoj potjernici. Međunarodnu potjernicu raspisao je NCB Interpol Lima, Peru, zbog postojanja osnova sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo nezakonita trgovina drogom. Na osnovu operativnih saznanja policijski službenici SIPA-e locirali su navedenu osobu na području Sarajeva, nakon čega je lišena slobode i privedena u prostorije SIPA-e radi kriminalističke obrade.Nakon okončanja navedenih aktivnosti navedena osoba bit će predata Sudu Bosne i Hercegovine na dalje postupanje”, saopćeno je u ponedjeljak iz SIPA-e.

    Smaila Šikala je Istraga locirala početkom septembra i tada smo objavili da se ovaj bjegunac od peruanskog pravosuđa nalazi u Bosni i Hercegovini, gdje je pobjegao nakon što je pušten iz pritvora u Peruu. On je, zapravo, slobodan čovjek otkako je u 25. juna ove godine, pod svojim imenom i prezimenom, došao u BiH gdje je i rođen. Pravosuđe južnoameričke države Peru sumnjiči ga da je u januaru 2019. godine u Evropu pokušao prokrijumčariti oko 1,3 tone kokaina.

    Objavili smo na Istraga.ba  da je u januaru ove godine sudija Luis Perez Leon iz La Libertada odlučio izmijeniti odluku o pritvoru te je osumnjičenog Šikala pustio na slobodu. Kasnije je Ured za kontrolu prekršaja (OCMA) proveo je internu istragu i utvrdio da je sudija napravio brojne propuste prilikom odlučivanja. efica OCMA -e, Mariem De La Rosa Bedriñana, izvijestila je da je nakon ocjene sudskog spisa došla do zaključka da je sudija Pérez u donio kontradiktornu i nepravilnu odluku. Ali to u praksi ništa nije promijenilo. Kada je izašao iz pritvora, Smaila Šikala je dočekao kamion i odvezao u nepoznatom pravcu. Policijski izvori iz Perua, prenijet će nam kolege iz tamošnjeg lista El Comercio, sumnjaju da je Šikalo prvo otišao u Ekvador, a onda je krenuo dalje. U BiH je stigao 25. juna 2021. godine, a fotografije su snimljene u srijedu, 1. septembra.

    Smail Šikalo je uhapšen u noći između 6. i 7. januara 2019. godine. Tokom policijske u peruanskom gradu Trujillo zaplijenjeno je 800 paketa kokaina hidrohlorida.

    Osim Šikala, uhapšen je i jedan državljanin Perua. Paketi kokaina nosili su oznaku BH, a pošiljka je morskim putem trebala biti prebačena do Evrope, odnosno Nizozemske.  Nedugo nakon toga policija je uhapsila još tri osobe koje su bile povezane sa Šikalom te je zaplijenjeno dodatnih 400 kilograma kokaina, dok je Flavio Abanto u čijoj je kući živio Šikalo – pobjegao policiji. Tada je saopćeno da je ova grupa u Evropu namjeravala prebaciti ukupno 1,3 tone kokaina.

    kokain zaplijenjen u Peruu sa oznakom BH

    Dvije godine prije bh. državljanina Šikala, u Peruu je uhapšen njegov komšija i poznanik iz Sarajeva David Cufaj. Peruanskoj policiji bio je poznat po imenu Raul. Cufaj je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu, u istoj ulici kao i Smail Šikalo. David Cufaj zvani Raul trenutno je na izdržavanju kazne u Peruu. On je u januaru 2020. godine osuđen na 17 godina zatvora. U presudi je navedeno da je dvije tone kokaina namjeravao prebaciti za osobu po nadimku “Tito”, koja je finansijer krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Tito se nalazi na vrhu sheme ove organizirane kriminalne grupe koju je napravila policija u Peruu.

    shema peruanske policije: “Tito” na čelu kartela

    Prema dokumentima nizozemskog pravosuđa, Tito je nadimak Edina Gačanina. I on je rođen u Sarajevu i svoj životni put je započeo u ulici koja će kasnije dobiti ime po ratnom heroju i zlatnom ljiljanu Smailu Šikalu, inače, stricu Smaila Šikala koji je osumnjičen za krijumčarenje kokaina u Peruu. Iz iste ulice je i Mirza Gačanin, stic Edina Gačanina koji je prošle godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je oprao najmanje pet miliona eura stečenih prodajom kokaina. Ove godine Mirza Gačanin je pušten iz pritvora u Bredi i određene su mu mjere zabrane. No, istraga protiv njega se nastavlja. Edin Gačanin Tito pod istragom je američke DEA-e. Njegov kartel, prema dokumentima nizozemskog tužilaštva, dovodi se u vezu sa najmanje 15 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta.

    O SDA i izbornim pregovorima: “Ubiti, ne pomilovati”.

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Legenda kaže da je britanska kraljica Elizabeta dželatu poslala poruku: “Ubiti ne pomilovati”.

    Papirić s tih “par slova” odnosio se na pogubljenje njoj drage osobe, s kojom je bila izuzetno bliska. I to se znalo. I onda se dželat našao u neobranom grožđu. Gdje je zarez u ovoj prostoj rečenici? Od njega ne zavisi samo život potencijalne žrtve, već i samog dželata.

    Pred tim izazovom su danas i članovi Glavnog odbora Stranke demokratske akcije. Ova partija trebala bi se očitovati o daljem toku pregovora o izbornoj reformi.

    “Ne bih rekao da će se SDA ikada povući iz pregovora sa međunarodnom zajednicom. I kolegij SDA je tako stvari jučer usmjerio, takve su naše preporuke.

    Mi smo stranka koja je ozbiljna, koja je sa međunarodnom zajednicom napravila ozbiljne pomake, ozbiljne sporazume u protekle tri decenije. Ne mislimo da je to način na koji se treba odnositi sa prijateljima iz međunarodne zajednice.

    Naravno, treba se boriti za ono za šta smatramo da se treba boriti kada je u pitanju BiH. Mislim da se sama međunarodna zajednica za sada povukla, jer je vidjela jedan tvrd odgovor od strane Dodika”, rekao je sinoć Bakir Izetbegović u intervjuu za TV Hayat.

    Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine jučer je i formalno “presjekla”. Neće biti dio procesa dok se ruši ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

    Javnost je većinski pozdravila takav potez, SDP je dobio (trenutne) značajne političke poene. Ova stranka najavljuje dalje korake na kapitalizaciji ovog političkog iskoraka.

    Ipak, nije jednostavno “otresti” strance.

    SDA se sada nalazi pred vlastitim izborom.

    Ili će, kako je danima najavljivano iz vrha te partije, biti uz SDP, čime nestaje i teoretska mogućnost reforme Izbornog zakona i promjene Ustava BiH, ili će se “zaokrenuti” i ponovo pružiti ruku međunarodnim posrednicima.

    Moguće je, stoga, da iz GO SDA prema SAD i EU ode “učestvovati ne bojkotirati”. Ni vuk sit, ni ovce na broju. S jedne strane, javnost vidi da nema konkretne reakcije na rušilački pohod Milorada Dodika na Bosnu i Hercegovinu.

    Imaju jake izjave, čak i nekih visokih diplomatskih zvaničnika, a pogotovo parlamentaraca. Ali akcije = sankcija, nema. Još. Za sada, taj igrokaz liči na onaj vic “Nemoj me Mujo više braniti”. S druge, u SDA-u znaju da su neki (ostrašćeni) međunarodni zvaničnici nanišanili baš tu partiju i sada traže argumente za već spremljenu odluku da je SDA, a ne Dodik ili njegov koalicioni partner Dragan Čović, krivci za posvemašnju blokadu institucija Bosne i Hercegovine, ali i njenog većeg entiteta – F BiH.

    SDA-u, odnosno Bakiru Izetbegoviću se sada prigovara što je insistirao da se u pregovore o reformama izbora uključe i ostale stranke, predvođene SDP-om. To se, kažu, moglo raditi paralelno. Izetbegović i Čović “razgovaraju” (ne “pregovaraju”, ističu ti neki stranci), a ostale stranke razmatraju istu tu materiju u nekom ad hoc forumu.

    Razgovori iliti pregovori o izbornoj reformi stopirani su do daljnjeg. To su odlučili stranci. SDP s pravom ne želi učestvovati u tome dok Dodik nastoji pokidati tkivo Bosne i Hercegovine. SDA bi se rado pridružila, ali ne bi da na tom putu (jedina) pogine.

    Bakir Izetbegović, kao lider stranke, danas će u 14:00 u Kaknju stati pred prošireni Glavni odbor partije, pred odbornike, ali i državne poslanike, te visoke federalne zvaničnike, uključiv i predsjednika Kluba poslanika te partije u Federalnom parlamentu i u uvodnom izlaganju dati smjernice i za tu odluku.

    Unutar partije postoji podjela – jasno i glasno odbiti zamajavanje izborima čije održavanje postaje sve upitnije i svu energiju usmjeriti prema suprotstavljanju osovini Dodik-Čović ili ipak nastaviti gubiti živce i vrijeme u nečemu što niko živi ne zna ishod.

    “Pregovorati ne razgovarati”.

    (politicki.ba)

    Ako laže Arnaut, ne laže Arnautović: Kako je Damir Arnaut sebi pripisao zasluge za usvajanje odluke koja nije ni usvojena

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Par rečenica u tri twitta Damira Arnauta dokazuju da je ovaj aktualni kadar Naše stranke, sa popriličnim stažom u SBB-u i Stranci za BiH, sklon iskrivljavanju činjenica, ali i da je njegovo znanje o izbornom zakonodavstvu poprilično skromno.

    “Ono kad te prozivaju zbog nečega na što si ponosan i što bi opet uradio. Taj dan sam spasio koncept Popisa iz 91. kao strateške kategorije. Stranci došli da nam potvrde najave Irene Hadžiabdić da će CIK podijeliti mandate u FBiH i da to ima njihovu podršku. Kulturno sam digao frku, ukazao da Popis ‘91 ne smiju ni pomenuti zbog implikacija na polju povratka, omjera u MUP-ovima. Da, ako će CIK to već uraditi da se ne šale da pominju ni 91. ni 13., već da nabacaju “slučajne” brojke. Da se ne smije uvesti koncept da je 13. validniji koncept od 91. Takvo rješenje je nedugo poslije CIK usvojo jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13. Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, napisao je Arnaut u svom obraćanju javnosti nakon što je Istraga objavila snimak na kojem se čuje kako bivši kadar SBiH-a i SBB-a sa trenutnom adresom u Našoj stranci zagovara primjenu popisa iz 2013. godine, s čim je bio “suglasan” i HDZ BiH.

    Pa, da vidimo šta to tvrdi Damir Arnaut. Krenut ćemo od kraja.

    “Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, piše Damir Arnaut.

    Kako ga je spasio, možete vidjeti ako kliknete na ovaj link, koji će vas odvesti na stranicu Centralne izborne komisije BiH. Dokument se zove “Uputstvo o izmjeni i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za tijela vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH”. Ovaj dokument Centralne izborne komisije BiH temelji se na popisu stanovništva iz 2013. godine. Još uvijek je na snazi. Prema tom dokumentu, iz Zeničko-dobojskog kantona se bira samo jedan delegat iz reda hrvatskog naroda, dok se iz Kantona Sarajevio biraju tri Srbina. Da je Arnaut “spasio koncept Popisa 91”, Kanton Sarajevo bi davao pet delegata iz reda srpskog naroda, a Zeničko-dobojski kanton bi davao dva Hrvata. Na stranici CIK-a je lako provjeriti da se sada, prilikom rasporeda delegata u Dom naroda FBiH primjenuje popis 2013. godine”.  Arnautov “koncept Popisa 91” koji je “on spasio” zapravo – NE POSTOJI. 

    Na fotografiji ispod ovog pasusa je raspored delegata u Domu naroda FBiH u slučaju da je na znazi “koncept Popisa 91” koji je “spasio Damir Arnaut”.

    No, ovaj raspored ne važi jer Damir Arnaut NIJE SPASIO koncept popisa 91. Na snazi je koncept popisa 2013. i raspored delegata možete vidjeti na dokumentu ispod ovog pasusa.

    Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

    “Kulturno sam digao frku, ukazao da Popis ‘91 ne smiju ni pomenuti zbog implikacija na polju povratka, omjera u MUP-ovima. Da, ako će CIK to već uraditi da se ne šale da pominju ni 91. ni 13., već da nabacaju “slučajne” brojke. Da se ne smije uvesti koncept da je 13. validniji koncept od 91. Takvo rješenje je nedugo poslije CIK usvojo jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13.”, piše Damir Arnaut na svom Twitter nalogu.

    U prvoj rečenici nije jasno da li se državni zastupnik Arnaut zalagao za primjenu popisa iz 1991. godine i kakve to veze MUP-ovi imaju sa izborom delegata u Dom naroda Federacije BiH. Damir Arnaut se tako hvali da je rekao strancima da se “CIK ne šali da pominje ni 91. ni 13. godinu, već da nabacaju slučajne brojke“.

    Bivši advokat State Department sa diplomom pravnika sa američkog Univeziteta Berkeley, tako, traži “slučajne brojke” i napominje da se CIK “ne šali da pominje ni popis 91”.

    U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, poglavlje IX, član 7. (utvrđen Amandmanom LI) piše da: „Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede“.

    Ako u Ustavu FBiH piše da je osnova za izračun – “koncept Popisa 91.”, zašto je onda pravnik Arnaut govorio strancima da CIK “ni u šali” ne pominje popis iz 1991. godine.

    Idemo dalje.

    “Takvo rješenje je nedugo poslije CIK je usvojio jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13.”, tvrdi Arnaut, tvrdeći da je Centralna izborna komisija BiH usvojila njegov prijedlog.

    Izvod iz Zapisnika sa 98 sa sjednice Centralne izborne komisije održane dana 18. 12. 2018. godine dokazuje da Arnaut, opet, ne govori istinu.

    Na dnevnom redu CIK-a su bila dva prijedloga Upustva. Prvi prijedlog je dostavio Suad Arnautović i on je bio zasnovan na popisu iz 1991. godine. Za taj prijedlog su glasali Suad Arnautović, Ahmet Šantić i Irena Hadžiabdić. Protiv su bili Branko Petrić, Vlado Rogić, Novak Božičković i Stjepan Mikić. Prijedlog koji je zasnovan na “konceptu popisa 1991.” nije usvojen.

    Drugi prijedlog rasporeda mandata u Domu naroda FBiH je bio zasnovan na popisu iz 2013. godine. “Koncept popisa 13.” je podrazumijevao “protjerivanje” dva srpska delegata iz Sarajeva u Livno i jednog hrvatskog delegata iz Zenice u Široki Brijeg. Ta odluka je usvojena sa pet glasova za i dva protiv (Suad Arnautović i Ahmet Šantić).

    Parlamentarac Arnaut je, tako, u tri rečenice iznio četiri neistine. Prvo, CIK nije usvojio nikakvo “njegovo” rješenje. Drugo, CIK nije rješenje usvojo jednoglasno.  Treće, Suad Arnautović i Ahmet Šantić nisu glasali za usvojeno Uputstvo. Četvrto, Irena Hadžiabdić i kadrovi SNSD/HDZ su preglasali Arnautovića i Šantića.

    “Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, uskliknuo je Arnaut.

    Dokumenti dokazuju da nije. A snimci sa pregovora iz 2018. godine dokazuju da se Damir Arnaut zalagao za “proizvoljne” brojeve koji bi se, “slučajno poklopili sa popisom iz 2013.” S tim da ništa ne bi bilo napisano.

    Nakon povlačenja iz pregovora o izmjenama izbornog zakonodavstva: Opozicija ili izdaja?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Prve reakcije nakon objava politicki.ba da će SDP, SDA, te DF napustiti pregovore o promjenama Izbornog zakona i Ustava Bosne i Hercegovine, pokazale su tradicionalno pojednostavljeno gledanje ovdašnje javnosti. I to nije nikakvo iznenađene niti novina i osobenost bh. političkog društva.

    Stavove nekih stranaka sa sjedištem u Sarajevu da treba biti oprezan, te da se ne trebaju zatvarati vrata prijateljima iz međunarodne zajednice odmah su dočekane na nož i proglašene izdajom.

    Reakcije na društvenim mrežama, ma koliko bile emotivne, odražavaju realno raspoloženje.

    Stranke koje se kolebaju, pokušavaju procijeniti bilo, makar svog biračkog tijela, na sebe preuzimaju veliki rizik da ih birači kazne.

    Ne toliko na izborima naredne godine, jer je sve realnija opasnost da se oni neće održati, već na društvenim mrežama, kroz trenutni rad ili nerad tih partija…

    Prema bilu društvenih mreža, javnost očekuje konačno jedinstvo bošnjačkih i bosanskohercegovačkih stranaka. Situacija postaje sve dramatičnija i kalkulacije, pa čak i neka racionalna promišljanja, naprosto nemaju mjesta u stomacima sve nervoznije javnosti. One mogu uslijediti, pa i biti pozdravljene, tek nakon što se s jednog mjesta, iz jednog potpisanog papira, čelnici stranaka koje okupljaju probosanski blok opredijele i kažu: ovo je minimum ispod kojeg razgovora nema!

    Stoga, par “opozicionih” partija koje kalkuliraju iz samo njima poznatih razloga, suočava se s istinskim rizikom da zbog toga bude brutalno kažnjeni.

    Živimo u sve bržim vremenima i javnost niti ima vremena, a pogotovo volje da sluša i čita nesuvisle i duge elaboracije.

    Jer, čak ni SDP BiH, koji je prvi iskoračio, nije “ubio” izbornu reformu.

    “Smatramo da je Izborni zakon izuzetno važno političko pitanje, ali da zaštita ustavnopravnog poretka u ovom trenutku predstavlja prioritet. Ne želimo svojim odlukama praviti pritisak na druge političke aktere, ali SDP ne želi svojim budućim učešćem u pregovorima u ovim okolnostima biti saučesnik u kupovini vremena za secesionističke projekte pred kojima dio i domaće javnosti, ali i međunarodne zajednice (ne)svjesno zatvara oči”.

    Ponašanje partija i u ovoj situaciji, odraz je zrelosti, pa ako hoćete i lukavosti čelnika. Ono odslikava i prilično mogući trend ponašanja u budućnosti. Za kalkulacije i “mudroserske” istupe tipa – “pa pregovori su svakako otkazani, šta se ko ima povlačiti”, u najmanju ruku nema mjesta.

    Nakon dana i dana brutalne svakovrsne ofanzive Milorada Dodika, dana i dana brige i rasprava u krugu porodice hoće li biti rata i šta raditi u narednim mjesecima, javnost hoće vidjeti uspravljene kičme, odlučne istupe, pa i po koju jaku riječ.

    I tu nema tolerancije za one političare koji svoje projekte vide u “opoziciji” jer teško da ima i jedne stranke koja negdje nije u nekoj vlasti, koja nema svoje ministre, nadzorne i upravne odbore… “Opozicionarenje” je ne samo providna, već i bijedna mimikrija.

    Ko to ne vidi, osuđuje sebe na gubitak!

    1...394041...56Stranica 40 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj