Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Analize

    Autorski tekst Farisa Vehabovića, sudije Evropskog suda za ljudska prava: Ponuđenim izmjenama izbornog zakona se uvodi nova diskriminacija

    Piše:
    Faris Vehabović
    -

    Pronalazak rješenja reforme izbornog sistema Bosne i Hercegovine predstavlja ključnu prekretnicu za budućnost Bosne i Hercegovine i prelaska iz faze postratnog društva u tranzicijsku demokratiju koja se nalazi u procesu širih integracionih procesa. Promjenom dosadašnjeg izbornog sistema bi se promijenila i dosadašnja paradigma odgovornosti u okviru isključivo etničkih grupa bez bilo kakve odgovornosti za cjelokupnost bh. društva. Naravno da to podrazumijeva i drastiščno povećanje odgovornosti za javno djelovanje ali i sankcionisanje bilo kakvog nedemokratskog djelovanja kroz demokratske procedure.

    Pravni osnov za tranziciju iz etnokratskog u demokratsko društvo je započeo Evropski sud za ljudska prava donošenjem svojih presuda koje su se ticale ravnopravnosti nacionalnih manjina, konstitutivnih naroda i građana u izbornom procesu.

    Ako govorimo samo o Ustavu BiH, u teoriji je moguće djelimično provesti presude ESLJP-a na način da se one provedu tako što bi se prosto brisale etničke odrednice u članu V Ustava BiH pa da se u Predsjedništvo BiH bira jedan član sa teritorije RS i 2 člana sa teritorije FBiH. Međutim, problem nastaje kod Doma naroda (a presude ESLJP-a se odnose i na Dom naroda).

    Međutim, modeli iz prošlosti su se temeljili na nešto drugačijim rješenjima iako nisu dirali u suštinu – etničko određenje u Ustavu BiH i postojanje Doma naroda u istom obliku kakav je danas. Takvi prijedlozi tada nisu dobili potrebnu političku podršku. I tada je, kao što je to i sada, (ako govorimo isključivo o „probavljivosti” ovog modela za predstavnike političkih partija i u odnosu na Predsjedništvo BiH i Doma naroda) suštinski problem uvijek bio da ne postoje garancije da će predstavnici pojedinih političkih partija sa nacionalnim predznakom, biti u prilici imati garancije da će upravo njihov predstavnik biti član Predsjedništva BiH, odnosno Doma naroda.

    Najpoznatiji primjer ovakvih ideja je bila inicijativa Stefana Fule-a, komesara za proširenje EU, koji je vodio mukotrpne razgovore na ovim ili vrlo sličnim premisama uz ukidanje jedne i uvođenja tri tzv. plutajuće izborne jedinice u FBiH.

    Međutim, ovaj model (iako njegov sadržaj nije u cjelosti objavljen već se kroz rasprave učesnika razgovora i izjava koje su davali medijima moglo saznati o njegovoj sadržini) sadrži određene elemente koji zaslužuju pažnju, ali, nažalost, ne daje odgovor na provođenje presuda ESLJP-a jer uvodi novu, drugačiju vrstu diskriminacije.

    Ovim i sličnim prijedlozima se ukida etnička odrednica sa tri „plutajuće” izborne jedinice u FBiH u okviru kojih bi se onda birali članovi Predsjedništva BiH.

    Ustvari, politički predstavnici u Predsjedništvu BiH bi se sa teritorije Federacije BiH birali izmedju Bosnjaka i Hrvata i to tako što bi Bošnjaka de facto birali iz tri kantona – Sarajevskog, Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona gdje su teritorijalno i brojčano najviše koncentrirani Bošnjaci. S druge strane, drugi član Predsjedništva BiH (izvjesno da bi to bio Hrvat) bio bi izabran sa područja Zapadne Hercegovine (Hercegovačko-neretvanskog, Zapadno-hercegovačkog, Srednjebosanskog kantona i Kantona 10 kao kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom) te Posavine. Predloženi izborni sistem reprezentativno-politički zaokružuje postratnu teritorijalizaciju koja je uspostavljena na premisama etničkog čišćenja i teških ratnih zločina. Glasovi iz trećeg izbornog područja, koje ne bi bilo uzeto u obzir i ne bi uticalo na izbor za Predsjedništvo BiH, jednostavno bi bili bačeni. Na ovaj način bi bila uspostavljena druga vrsta diskriminacije koja ne bi neophodno bila etnička, već bi predstavljala diskriminaciju građana u pogledu prava da svojim glasom mogu uticati na konačne rezultate političke borbe. Na taj način bi građani sa ovog područja bili lišeni prava na slobodne izbore i de facto bi bilo ukinuto njihovo aktivno biračko pravo.

    Posebno je opasno uvođenje ovakvih praksi u politički i izborni sistem BiH jer bi uvelo kategoriju nejednake vrijednosti glasova pa bi, shodno tome, bilo vrlo vjerovatno da izbore ne bi dobijali oni koji su osvojili najviše glasova već bi važniji bio teritorijalni raspored glasova. Primjera radi, kandidat koji bi osvojio približno isti broj glasova kao i njegov protukandidat u Sarajevskom, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu bi, izvjesno, imao više glasova od kandidata koji bi osvojio najviše glasova u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom, Srednjebosanskom, Kantonu 10 i Posavskom. Time bi, ono na čemu se danas insistira, a što se naziva „legitimno etničko predstavljanje” zamijenilo suštinski element demokratskog društva, a to je „legitimno političko predstavljanje” i na taj način bi se stvorila jedna druga vrsta diskriminacije.

    Osim toga, ostaje nejasno kako bi se, u svjetlu teksta presuda, „bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine” primjenom ovog modela, pristupilo provodjenju presuda ESLJP-a u pogledu Doma naroda. Posebno kada se ima u vidu nadležnost Doma naroda, kako na nivou Bosne i Hercegovine, tako i na nivou FBiH. Ova dva doma imaju gotovo identične nadležnosti predstavničkim domovima, a poznato je da se primjenjuju i posebne procedure odlučivanja koje nisu identične predstavničkim domovima i pružaju više mogućnosti blokiranja čitavog zakonodavnog procesa nego sto je slučaj sa predstavničkim domovima. Pored toga, etnički klubovi imaju mogućnost pozivanja na vitalni interese čime se, ponovno, oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda i etnički neopredijeljeni građani BiH diskriminiraju na način da su isključeni iz procesa odlučivanja.(Postoji razlika u sastavu Doma naroda PS BiH i Doma naroda Parlamenta FBiH s obzirom na to da u Domu naroda Parlamenta FBiH participira i klub Ostalih koji broji 7 članova ali nema mehanizme odlučivanja koje imaju predstavnici klubova konstitutivnih naroda dok na nivou Doma naroda PS BiH, klub Ostalih ne postoji.)

    Iz svega se može zaključiti da se u ovom slučaju ne radi čak ni o polovičnom rješenju, a suštinski bi predstavljao uvođenje druge vrste diskriminacije i neravnopravnosti vrijednosti glasa građana koji učestvuju na izborima sa svojim aktivnim ili pasivnim biračkim pravom.

    Ovakvo izborno rješenje bi omogućilo dominaciju političkih partija koje uspiju obuhvatiti teritorije sa gušćom naseljenošću etničkih grupa i omogućio bi vladavinu društvenim proizvodom, prirodnim bogatstvima i resursima, kulturnim dobrima, kontrolu države i većinske etničke grupe koju predstavljaju kao većinu sa konkretnog izbornog područja.

    Kada se govori o diskriminaciji, vrijedi napomenuti da metod utvrđivanja postojanja eventualne diskriminacije u procesu dokazivanja diskriminacije, koristi i brojčane podatke koji mogu dovesti u sumnju naizgled neutralni propis i razotkriti postojanje posredne diskriminacije koja se očituje njegovim konačnim učinkom s obzirom na način njegove primjene i konačnog rezultata koji se primjenom proizvodi. Drugim riječima, ovim podacima je moguće dokazati položaj pripadnika konstitutivnih i nekonstitutivnih grupa u jednakim situacijama i realnih šansi koje stoje na raspolaganju jednima ili drugima. ukoliko bi se primijenio ovaj ili sličan model. Mogućnost na izbor nije u rangu prava na izbor i ne smije se jedno sa drugim miješati. Već sada se može reći da ovakvi ili slični modeli idu u prilog zaključku da se šanse Ostalih obaraju ispod relanih šansi za izbor u Predsjedništvo. Kada se govori o Domu naroda, stvari su još uvijek nedorečene u pogledu konkretnih prijedloga ali se već sada može reći da sve dok postoji zakonodavno tijelo koje konstitutivnim narodima daje garanciju da učestvuju u zakonodavnom procesu na jednakim osnovama kao i poslanicima u predstavničkim domovima, uz posebne procedure ulaganja veta na osnovu vitalnih interesa i bez davanja istih takvih prava i pripadnicima Ostalih predstavlja očitu kontradiktornost presudama ESLJP-a i zahtjevu da svi moraju da imaju jednako pravo učesca u izbornom procesu bez davanja specijalnih prava pripadnicima konstitutivnih naroda na račun manjina i građana Bosne i Hercegovine.

    Zbog svega toga, ako se iskreno želi provesti presude Evropskog suda za ljudska prava, onda je neophodno zauzeti stav koji neće biti isključiv ali že se držati principa sa kojim kompromisa ne može i ne smije biti. A principi su sadržani u presudama Evropskog suda za ljudska prava i poštivanju prava na slobodne izbore i zabrani diskriminacije iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava što je priznato i kao ustavno pravo utvrđeno članom II Ustava BiH. Sa tim principima ne može biti kompromisa, a sasvim sigurno je da se modus može pronaći kroz traženje balansa između građanskog i etničkog, samo, pitanje je da li su namjere iskrene i da li postoji spremnost na poduzimanje ovih koraka.

    “Reforme” između dva HDZ-a: Izborni zakon na ruski pogon

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    ”Treba riješiti hrvatsko pitanje”, poručit će u avgustu 2017. godine tadašnji ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Petr Ivancov. Četiri godine kasnije, ruski zadatak će preuzeti američki diplomata Matthew Palmer. On će se jasno svrstati na stranu Dragana Čovića i, što formalno, što neformalno, tražiti “politički skalp” Željka Komšića. Ni Dodikove prijetnje opsadama kasarni Oružanih snaga BiH koje pretenduju NATO članstvu nisu za pomoćnika zamjenika pomoćnika toliki problem koliko je problem to što, da citiram Dragana Čovića, “Hrvati ne mogu birati svog člana Predsjedništva BiH”.

    Bio je februar izborne 2020. godine. Dragan Čović se u Moskvi sreo sa visokim ruskim parlamentarnim zvaničnicima. U intervjuu za ruske dnevne novine Rossiyskaya Gazeta predsjednik HDZ-a će reći da je “uloga Ruske Federacije nezamjenjiva i temeljna: da ona stvara ravnotežu snaga u svijetu i ne može se izbjeći u rješavanju bilo kojeg međunarodnog problema”. “U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina, za koju je privilegija da ima partnera Rusku Federaciju, želi da proširi sveobuhvatnu saradnju s Moskvom”, reći će Čović prije nego će konstatirati da bi “ruski uticaj u BiH trebao biti mnogo veći”.

    Iste godine, samo u decembru, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je došao u službenu posjetu Sarajevu. Sreo se s Miloradom Dodikom, sreo se s Draganom Čovićem, ali članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili su susret sa Lavrovim zbog vrijeđanja institucija BiH. No, savezništvo Željka Komšića i Šefika Džaferovića, odnosno njihovih političkih partija DF-a i SDA, danas smeta američkom diplomati Mattu Palmeru. On ima plan i ako je suditi po dokumentu koji su objavile kolege iz Slobodne Bosne, cilj mu je razdvojiti pregovore o Predsjedništvu od pregovora o funkcionalnosti Federacije BiH. “Ja sam za to da prioritet bude izborni model za tri člana Predsjedništva”, poručio je Palmer iz Zagreba.

    U glavnom gradu Hrvatske američki je diplomata započeo svoje aktivnosti o Izbornom zakonu susjedne Bosne i Hercegovine. Sa hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem je razgovarao o Izbornom zakonu BiH. Malo je proćaskao i sa Dodikovim ambasadorom u Zagrebu, prije nego se u glavnom gradu Hrvatske obreo Milorad Dodik, da sa Zoranom Milanovićem, u svojstvu, kako službeno piše kabinet hrvatskog predsjednika, “predstavnika srpskog naroda” razgovara o “hrvatskom pitanju”. Koji sat ranije, “predstavnik hrvatskog naroda” Dragan Čović, u Beogradu je, sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, razgovarao o “bosanskom pitanju”. Nakon zagrebačkih i beogradskih sastanaka, da se naslutiti koja je strana “problem” i višak.

    Ponoć je već dobrano bila odmakla kada mi je Azra Zornić u srijedu poslala svoje pismo namijenjeno američkom diplomati Matthewu Palmeru. Ova građanka BiH poznata je po tome što je pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu u svoju korist dobila možda najbitniju presudu protiv nepravednog izbornog sistema u BiH. “Gospodine Palmer”, piše Azra Zornić, “želim Vas podsjetiti da niste imenovani za specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu u BiH da biste ispunili svoju misiju po svaku cijenu”.

    Američki diplomata Matthew Palmer danas će i formalno početi drugu rundu sastanaka sa liderima političkih partija na kojima će pokušati usaglasiti izmjene Izbornog zakona. Njegove riječi izgovorene u Zagrebu šalju nam poruku da on, u saradnji sa zvaničnicima EU, želi bilo kakve izmjene Izbornog zakona. Iz glavnog grada Hrvatske Palmer poručuje da se treba fokusirati na izbor članova Predsjedništva BiH, a pitanje domova naroda, smatra američki diplomata, treba rješavati onda kada se bude moglo. Ukratko, Palmer je fokusiran da riješi samo ono pitanje čije rješavanje žele čelnici dva HDZ-a, i mostarskog i zagrebačkog. Ili, da još jednostavniji budem, ne rješava se u ovim pregovorima nijedna od devet presuda domaćih međunarodnih sudova koja se odnosi na domaće izborno zakonodavstvo. Na ovim pregovorima američke diplomate, sa svojim briselskim pomagačima, žele riješiti dva pitanja – “hrvatsko”, čitaj HDZ, pitanje i slučaj Komšić.

    Federalni Dom naroda ključni je za funkcionisanje države. Ko drži dvotrećinsku većinu u klubu nekog od konstitutivnih naroda, zapravo, drži ključeve i Federacije i države BiH. Da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika Federacije, morate imati najmanje šest potpisa u klubu jednog naroda. A bez potpisa predsjednika i potpredsjednika Federacije nema Vlade Federacije. Nadalje, najmanje tri delegata iz kluba bošnjačkog ili hrvatskog naroda potrebna su da biste izabrali jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, o Domu naroda FBiH direktno ovisi i federalna i državna izvršna vlast. Za one koji nisu u ovoj tematici toliko, napominjem – delegate u Dom naroda biraju kantonalne skupštine. Svaki kanton daje najmanje po jednog od delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Tako se popuni po deset mjesta u tri kluba konstitutivnih naroda. Svaki klub konstitutivnih naroda ima po 17 delegata. I upravo je tu ključna bitka, odnosno, na koji će način biti raspoređeni preostali delegati, odnosno preostalih sedam po svakom klubu. Tim pitanjem se bavio Ustavni sud BiH, presuđujući u slučaju poznatom kao slučaj Ljubić. Ovaj zvaničnik HNS-a blizak Draganu Čoviću tražio je “ravnomjernu” zastupljenost. Odnosno, da kantoni sa većinskim hrvatskim stanovništvom daju najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Sud je djelimično prihvatio njegovu apelaciju i poništio “sporne odredbe” Izbornog zakona. Bivši saziv CIK-a sa HDZ-ovom i SNSD-ovom većinom rasporedio je delegate tako da je HDZ dobio 13 sigurnih u Klubu Hrvata. Tih 13 delegata je Draganu Čoviću omogućilo izbor četiri delegata u Dom naroda BiH. Tih 13 delegata Čoviću daje mogućnost da već tri godine blokira izbor Vlade FBiH, odnosno predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.

    Američki diplomata Matthew Palmer u ovome ne vidi ništa sporno. Naprotiv, pitanje domova naroda za njega je sporedno pitanje. On se želi fokusirati na Predsjedništvo BiH u kojem danas sjede dvojica ljudi koji se zalažu za ulazak Bosne i Hercegovine u NATO. Prođu li ove izmjene koje tiho i iza zatvorenih vrata nameće Matthew Palmer, to bi značilo vječni izbor Dragana Čovića. Čovjeka koji je, ne tako davno, u Moskvi govorio o potrebi što većeg uticaja Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini.

    Teško je ne primijetiti apsurdnu situaciju – američki diplomata svojim akcijama želi pomoći čovjeku koji se zalaže za što veći ruski uticaj. Ko ne vjeruje, neka nađe izdanje Rossiyskaje Gazete od 7. februara 2020. godine. I neka pročita vijesti sa portala US Newsa objavljene 15. decembra 2020. U onim ruskim novinama piše da se Dragan Čović zalaže za što veći ruski uticaj u BiH, a na američkom portalu je objavljena Reutersova vijest da su Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili susret sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovim. Dragan Čović za Palmera nije problem. Željko Komšić – jeste.

    (oslobodjenje.ba)

    Janusz Bugajski’s Washington View: Moscow Plans The Next Balkan War

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    The Biden administration has focused its foreign policy on countering a rising China. A bi-partisan consensus has emerged in Washington that China is America’s most dangerous global adversary. And in order to zero in on confronting Beijing, the White House has been seeking more “stable and predictable” relations with Russia. In reality, fostering unpredictability and instability are Moscow’s two core strategies for undermining the West and it has no reason to relinquish them.

    As the White House is preoccupied with China’s growing military power and its threats against U.S. allies in the Far East, the Kremlin can subvert other regions. Benefiting from White House distractions it can help ignite new conflicts, and the Western Balkans remain a primary target of opportunity. The recent dispute at the Kosova-Serbia border over the recognition of license plates looks like a test run for more serious confrontations. Russian officials are encouraging the government of President Aleksandar Vučić to transform Serbia into the dominant power in the Western Balkans and thereby increase Russia’s leverage with Washington and Brussels.

    Belgrade organized a blockade along the frontier with Kosovo in September, placed its troops on alert, and threatened military intervention. Russia’s Ambassador Aleksander Botsan-Kharchenko accompanied Serbia’s Defense Minister Nebojša Stefanović toinspect Serbian army units. While Prishtina sent a police detachment to implement license plate requirements, Belgrade deployed military vehicles along the border and flew MiG-29 fighter jets over the area to try and intimidate its neighbor.

    In another show of strength and a demonstration of Kremlin military commitments to Belgrade, Russian and Serbian air defense forces conducted joint exercises in mid-October that involved MiG-29 fighter aircraft. Moscow has also deployed a battery of Pantsir-S short-range anti-aircraft systems to Serbia and stated it was ready to sell other air defense systems to Belgrade. As Serbia’s neighbors do not possess any significant air force, the maneuvers were clearly intended as a signal to NATO that Russia will defend its key Balkan ally in the event of a regional war.

    The propaganda ground is also being prepared for conflict. Belgrade and Moscow accuse the Kosova government of threatening the rights and existence of the Serbian minority. A similar narrative can be employed against the Bosnian government to justify war. The Kremlin has consistently used such claims about Russian populations in its aggressive revisionist enterprises in Ukraine, Georgia, and the Baltic states. Russia is now instructing its “younger brother” Serbia on the methodology of regional dominance and territorial partition.

    In one scenario, Serbian intelligence operatives can provoke inter-ethnic confrontations inside Kosova and capitalize on the ensuing violence as a pretext for military intervention. This would place the small NATO force in Kosova in a difficult position in confronting the Serbian military. By supporting any Serb incursion and threatening to provide direct military assistance if NATO engages, Moscow would test Biden’s resolve in risking a NATO-Russia war. Putin may calculate that Washington would prefer negotiations even it means surrendering Kosova’s northern municipalities to Belgrade’s control, especially as Kosova is not a NATO member and cannot rely on its collective defense commitments.

    The Kosova gamble could be part of a wider offensive by Belgrade with Russian guidance to expand Belgrade’s regional position. According to Serbian Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile powers are conspiring to eliminate. Belgrade claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to destabilizing Kosova, Belgrade’s current focus is on deepening Bosnia’s divisions and enabling the Serb entity to threaten secession. It also collaborates with Serbian nationalists in Montenegro’s coalition government to reverse Montenegro’s independence and pro-Western policies.

    While Vučić is seeking glory as a uniter of “Serbian lands,” Putin manipulates him to serve Russia’s geopolitical goals. Vučić is permanently indebted to Moscow for blocking Kosova’s entry into the United Nations and Serbia’s economic dependence on Russia is expanding, particularly in the energy field where it recently joined the new Russian natural gas link via Bulgaria and Turkey.

    Serbia is also being groomed as a Russian military outpost and a hub of regional subversion. It has been armed with an assortment of weaponry over the past few years, including warplanes, tanks, helicopters, and anti-aircraft systems. The Russo-Serbian “humanitarian center” close to the Kosova border serves as an intelligence gathering and special operations facility for Moscow. Serbia is also developing close links with the Russia-controlled Collective Security Treaty Organization (CSTO) intended as a multi-national counterpart to NATO.

    Through a multitude of tentacles controlled by the Kremlin, Serbia is becoming Russia’s Balkan hostage. Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO accession will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić and his government. Kremlin support for assorted nationalist groups in Serbia, its extensive influence in Serbia’s information space, its intimate ties with the Serbian Orthodox Church, and its espionage penetration of key institutions in Serbia are all intended to keep Vučić in line and prevent him from developing any closer integrative links with Western institutions.

    Serbia provides a valuable opportunity for Putin to stir armed conflicts in a still volatile Balkan region. This would help expand Russia’s influence, distract Western attention from conflicts that Moscow engineers in its own neighborhood, and disguise the intensifying crackdown on dissent inside the Russian Federation. At some point, Vučić could be enticed or provoked into a military confrontation with one of Serbia’s neighbors and will then appeal to Moscow for assistance. With the EU rudderless and the U.S. focused on China and other international crises, the Kremlin may calculate that the reduced risk of Western military intervention is worth taking.

     

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

     

    Uoči dolaska mađarskog premijera u Banja Luku: Viktor Orban – politički guru balkanskih proruskih nacionalista

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Mađarski premijer Viktor Orban u subotu dolazi u Banja Luku. Nakon što je nekoliko puta u Budumpešti primio Milorada Dodika i Dragana Čovića, Orban je odlučio posjetiti Republiku Srpsku, da vladaru “bratske” Republike Srpske pruži podršku u danima kada ovaj poduzima konkretne korake za razbijanje Bosne i Hercegovine.

    Istraga.ba je u nekoliko navrata pisala o vezama Viktora Orbana sa Dodikom i Čovićem, kao i drugim nacionalističkim liderima s Balkana. U nastavku ćemo podsjetiti na neke od ključnih detalja teksta objavljenog u aprilu ove godine.

    “Mi poštujemo identitet Republike Srpske. Donijet ćemo akcioni plan koji će se odnositi i na politička i na ekonomska pitanja, kao i na saradnju u oblasti obrazovanja i kulture sa Republikom Srpskom”, prenijet će Srpska novinska agencija SRNA riječi mađarskog premijera Viktora Orbana izrečene na početku njegovog radnog ručka sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom.

    Tog 18. juna 2019. godine mađarski je premijer srdačno u svojoj rezidenciji dočekao Milorada Dodika za kojeg je imao samo riječi hvale.

    Milorad Dodik i Viktor Orban

    “U Mađarskoj uživate ozbiljan respekt. Vi ste čovjek koji je spreman da se založi za svoju zajednicu. Kritike protiv Vas su priznanje i ništa drugo. U perspektivi vidim mnogo dodirnih tačaka među nama”, reći će Orban svom gostu iz Banja Luke.

    Pola godine kasnije, Dodik će ponovo razgovarati sa Viktorom Orbanom. U telefonskom razgovoru, saopćit će njegov Kabinet, Dodik je informisao Orbana o svim aktuelnim političkim pitanjima u BiH i zahvalio na podršci koju mu je mađarski premijer uputio i ovom prilikom.

    “Srpski član Predsjedništva BiH i mađarski premijer i u toku ovog razgovora naglasili su značaj regionalne saradnje i s tim u vezi ponovili opredjeljenje za formiranjem srpsko-mađarskog investicionog fonda za podršku malim preduzetnicima u Republici Srpskoj i Srbiji”, objavila je u novembru 2019. godine novinska agencija SRNA.

    Te iste 2019. godine, mjesec dana prije junskog susreta sa Miloradom Dodikom, mađarski premijer Viktor Orban boravio je u SAD-u gdje se susreo sa tadašnjim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.

    “Kao što je Bijela kuća najavila 7. maja 2019., predsjednik Donald J. Trump pozvao je mađarskog premijera Viktora Orbana u Ovalni ured, u Bijelu kuću, 13. maja 2019., na bilateralni sastanak. Prepoznajući dugogodišnje veze između Sjedinjenih Država i Mađarske, predsjednik i premijer razgovarali su o načinima produbljivanja suradnje oko niza pitanja, uključujući trgovinu, energiju i cyber sigurnost. Kao čelnici NATO saveznika, također su istraživali mogućnosti za ispunjavanje mnogih odgovornosti za nacionalnu sigurnost svoje dvije zemlje”, saopćeno je nakon sastanka Trump-Orban.

    Orban i Trump

    Već tada je američkoj i svjetskoj javnosti bilo poznato da je Donald Trump postao američki predsjednik uz pomoć Ruske Federacije koja se duboko miješala u tamošnje izbore. Mađarski premijer godinama prije uopće nije skrivao svoje dobre odnose sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji će iste godine, pet mjeseci nakon susreta Orban-Trump, posjetiti Budimpeštu.

    Orban I Putin

    “Mađarska je članica NATO-a i EU-a i ostat će takva, ali to ne isključuje da u određenim pitanjima sudjelujemo u suradnji s Rusijom”, rekao je Orban na zajedničkoj konferenciji za novinare s Putinom 30. oktobra 2019. godine.

    Dvadesetak dana ranije, na drugoj strani svijeta, Donald Trump namjeravao je da riješi “kosovsko pitanje”.

    “Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump objavio je da je imenovao diplomatu Richarda Grenella za specijalnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova”, objavljeno je 4. oktobra 2019. godine.

    Richard Grenell I Aleksandar Vučić

    Američki će mediji nešto kasnije otkriti da je Richard Grenell, prije nego je imenovan za specijalnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova, radio za fondaciju koju je finansirala Vlada Mađarske sa Viktorom Orbanom na čelu.

    Analitičar Edward Joseph, predavač na Univerzitetu “Johns Hopkins”, u martu će 2020. godine reći za Glas Amerike da je na sastanku predsjednika Srbije i Kosova, Aleksandra Vučića i Hashima Tačija, koji je održan u Washingtonu, bilo  “razgovora o sporazumu dvije strane zasnovanom na principu podjele Kosova”.

    “Fake news”, twitao je nedugo nakon toga Richard Grenell, specijalni izaslanik Donalda Trumpa, koji će se kasnije u srpskim zajednicama u SAD-u tražiti podršku za Donalda Trumpa u njegovoj utrci za drugi mandat u Bijeloj kući.

    Trumpa će tokom američke kampanje podržati upravo srpska zajednica u SAD-u, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I finansijer Grenellove fondacije – mađarski premijer Viktor Orban nije imao dilema kojeg će kandidata podržati. Osim Vučića i Orbana, Donalda Trumpa je otvoreno podržao i slovenački premijer Janez Janša, koji godinama održava dobre odnose sa mađarskim premijerom.

    “Srećno, prijatelju moj”, napisat će na Facebooku Viktor Orban obraćajući se Janezu Janši koji je tog 3. marta 2020. godine u slovenačkom parlamentu izabran za novog premijera te države.

    Janšin izbor za premijera bio je vrhunac Orbanove medijske operacije u Sloveniji koju je vodio mađarski biznismen Peter Schatz. Orbanov biznismen Schatz u Sloveniji je 2017. godine osnovao firmu R-POST-R d.o.o. Ljubljana.

    mađarski biznismen Peter Schatz osnivač R-post-R Ljubljana

    Tri mjeseca kasnije, Schatzova firma R-Post-R postaje dioničar pravnog lica Nova obzorja založništv d.o.o. Ljubljana. Jedan od dioničara Novih obzorja je i Slovenska demokratska stranka Janeza Janše. Iste godine kada je Peter Schatz ušao u medijske poslove u Sloveniji, bh. državljanka Dijana Đuđić, inače povezana sa Janšinim prijateljem Rokom Snežičem, uplatila je na račun Janšine stranke donaciju u iznosu od 450 hiljada eura. Snežičeva supruga Klavdija zajedno s Peterom Schatzem kasnije je ušla u biznis na televiziji Nova24TV koja je Janši služila za obračune sa neistomišljenicima. Istovremeno, Peter Schatz je razvijao medijski biznis u Makedoniji. Prema pisanju sjevernomakedonskih medija koristio je firmu R-Post-R za osnivanje medija u toj državi, a slovenački portal necenzurirano.si  je pisao da je novac došao direktno od mađarskih firmi, iz najužeg kruga saradnika premijera Viktora Orbana.

    medijski biznis Petera Schatza: shema necenzurirano.si

    Mediji koje je mađarski biznismen Peter Schatz osnovao u Sjevernoj Makedoniji proruski su orjentisani. Podsjećamo, bivši sjevernomakedonski premijer Nikola Gruevski nakon što je izgubio vlast u toj državi pobjegao je, upravo, u Mađarsku. Gruevski je, također, bio proruski političar, a Viktor Orban je nekoliko puta bio gost na predizbornim skupovima njegove partije VMRO-DPMNE. Osim toga,  Mađarska je donirala bodljikavu žicu koja je postavljena na granici s Grčkom.

    Gruevski i Orban

    Kasnije, 2019. godine, Mađarska je odbila izručiti Nikolu Gruevskog sjevernomakedonskim vlastima koje su ga potraživale zbog korupcije. Podsjećamo, Gruevski je slovio za proruskog političara koji je bio i organizator nereda u Sobranju (makedonski parlament) kada se nasilnim putem pokušalo spriječiti imenovanje pro NATO koalicije u Sjevernoj Makedoniji.

    Viktor Orban je, tako, postao zaštitnik svih proruskih političara sa Balkana, a Budimpešta ispovjedaonica za pojedine lidere iz BiH.

    “Hrvatima je oteta pozicija člana Predsjedništva BiH”, reći će Viktoru Orbanu lider HDZ-a BiH Dragan Čović tokom svoje posjete mađarskom premijeru u decembru 2018. godine.

    Orban je, saopćit će tada iz HDZ-a, izrazio bezrezervnu podršku evropskom putu BiH, koju razumije i doživljava kao višenacionalnu, cjelovitu i suverenu državu koju čine “tri tvorbena naroda”.

    Tri godine kasnije, mađarski će premijer, zajedno sa slovenačkim kolegom Janezom Janšom, podržati NON PAPER koji je izradilo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske a koji se odnosi na izmjene izbornog zakonodavstva u BiH “kako bi se spriječilo da jedan narod drugom bira zvaničnike”. I ministar vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman upotrijebio je istu terminologiju kao lider HDZ-a BiH u vezi sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH.

    “Sugovornik Zagrebu ne može biti član Predsjedništva BiH Željko Komšić jer je nametnut mimo volje tamošnjih Hrvata”, rekao je Grlić Radman na konferenciji u Neumu organiziranoj zbog izmjena Izbornog zakona BiH.

    Upravo nakon poraza od Željka Komšića na izborima 2018. godine lider HDZ-a BiH Dragan Čović otputovao je u Budimpeštu kako bi dobio podršku tamošnjeg premijera Orbana u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH. Orban će kasnije, rekosmo, zajedno sa Janšom podržati stavove hrvatskog ministra vanjskih poslova BiH o “nužnim izmjenama izbornog zakona u BiH”. No, vratimo se, bitno je, u 2017. godine.

    “Hrvatsko pitanje postoji i treba ga riješiti u FBiH”, glasio je naslov u bh. izdanju Večernjeg lista objavljen 24. avgusta 2017. godine.

    To je, zapravo, bio citat izjave bivšeg ruskog ruskog ambasadora Petra Ivancova iz intervjua datom tim novinama bliskim Hrvatskoj demokratskoj zajednici Dragana Čovića. Nakon gubitka izbora 2018. godine, Čović je prvo posjetio Orbana, a onda je u februaru 2020. godine otputovao u Rusku Federaciju gdje se susreo sa predsjednicom Vijeća Federacije Federalne skupštine Rusije Valentinom Matviyenko.

    Čović i Matviyenko

    “Rusiju se neprestano optužuje zbog činjenice da njena politika ili diplomacija imaju vrlo jak utjecaj u Bosni i Hercegovini. I spreman sam reći da, nažalost, ovdje ima vrlo malo ruskog utjecaja. Zanima me postoji li barem jedna tvrtka s kapitalom iz Ruske Federacije, ruskim investicijama, ili drugim vrstama aktivnosti, koje bi nas snažnije povezale. To nam je jako potrebno. Ruska Federacija je ogromno tržište, a mudra politika unutar Bosne i Hercegovine omogućila bi nam da to razaznamo, ne obraćajući pažnju na sankcije koje je uveo bilo tko i prepreke koje su stvorene. Bosna i Hercegovina mora uložiti napore za razvoj gospodarske, kulturne i druge vrste bilateralne suradnje s Ruskom Federacijom”, reći će Čović za dnevni list Rossiyskaya Gazeta.

    Nakon ovog susreta, Dragan Čović više nije skrivao svoje simpatije prema Ruskoj Federaciji. Štaviše, tokom pandemije virusa korona, on je lično u BiH pozvao pripadnike vojske Ruske Federacije da “dezinfikuju” Mostar. Prethodno su iste snage “dezinfikovale” Republiku Srpsku, koja je u aprilu prošle godine Vlada Mađarske odredila kao konačnu destinaciju za pomoć koju je uputila Bosni i Hercegovini. Nakon intervencija iz Sarajeva, prethodna odluka je promijenjena i pomoć je stigla u oba bh. entiteta. No, Mađarska je kasnije nastavila pružati političku podršku isključivo Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Što svjedoči i posljednji NON PAPER o izmjena Izbornog zakona u BiH, ali i NON PAPER koji se odnosi na podjele BiH i Kosova. U BiH onako kako to žele Dragan Čović i Milorad Dodik, a na Kosovu onako kako je to želio Richard Grenell, bivši izalanik Donalda Trumpa čija je fondacija finansirana novcem Viktora Orbana.

    Kolumna Vildane Selimbegović uoči Dana stradalih na Kazanima: Cacin šamar Armiji BiH, šamar Sarajevu i ono najtužnije – porodicama žrtava

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Istina o Cacinim zločinima, naslov je opsežnog dosjea koji su Dani objavili u novembru 1998, otkrivajući detalje brutalnih smaknuća civila, mahom srpske nacionalnosti, u ratnom Sarajevu. “U zoni odgovornosti Desete brdske brigade, kojom je komandovao Mušan Topalović Caco, na zvjerski način je likvidirano više desetina građana svih nacionalnosti. Samo u šumi Gaj pronađeno je tridesetak ubijenih, a potom spaljenih žrtava, od kojih je 17 identifikovano. Pored ovih, još 26 građana koji su stanovali na ovom području vode se kao nestali. Između ostalih, na svirep način su likvidirani Goran Simić, Marina Nevstrujev, Nenad Lojović, Džemo Švrakić, Slavko Starović, Božidar Šljivić”, objavilo je Oslobođenje 29. oktobra 1993. godine, detaljno pišući o Cacinom ubistvu i akciji koja je tri dana ranije provedena u opsjednutom Sarajevu sa ciljem da se zaustave odmazde nad civilima: “Ljudi su odvođeni na kopanje neposredno do četničkih rovova. Pojedinci, posebno vlasnici privatnih i ugostiteljskih objekata su kidnapovani i ucjenjivani, a mnogi su i ubijeni. Caco je sa svojim ljudima vršio i silovanja. Tako je potvrđeno da je lično silovao žene i djevojke, čak i pripadnice svoje brigade”. Slijedi, potom, nabrajanje zlodjela koja su registrirana od ljeta 1992. godine, a na čijem repu su klasična razbojništva – krađa automobila, građevinskog materijala, prehrambenih artikala…

    Monstruozna smaknuća

    Do godišnjice akcije (1994) kojom su državni, armijski i policijski vrh Bosne i Hercegovine demonstrirali privrženost zakonu i riješenost da se – i u najtežim ratnim uvjetima – pred lice pravde izvedu pripadnici 10. brdske brigade koji su učestvovali u brutalnim ubistvima, većina postupaka pred Vojnim sudom u Sarajevu već se privodila kraju: u konačnici, četrnaestorici vojnika su izrečene kazne, a svi do jednog su pod zakletvom ustvrdili da je egzekucije na Kazanima naređivao lično odmetnuti komandant Mušan Topalović. Pa ipak, godinu nakon Daytona, Topalović je ekshumiran iz NN grobnice i uz nezapamćenu dženazu kojoj je prisustvovalo više od 10.000 ljudi ispraćen do Memorijalnog kompleksa na Kovačima. Njegove žrtve su pak nakon ekshumacije na Kazanima nastavile svoj NN put: prvo do sekundarne grobnice na kraju groblja Sveti Josip u Sarajevu, nadomak pomoćnog stadiona Koševo, odakle su iskopane i prenesene u hangare Komisije za nestale RS-a u Istočno Sarajevo.

    Prema podacima Instituta za nestale BiH, jama Kazani pretraživana je tri puta i pronađeni su ostaci ukupno 28 žrtava. Osim UDIK-a, nevladine udruge za društvena istraživanja i komunikacije, malo ko hoće i pomenuti još dvije lokacije s kojih su ekshumirani ubijeni civili u zoni 10. bbr. – Gaj i Grm maline. No, priča o spomen-kompleksu Kazani aktualizirala je rezultate identifikacija, pa se imenom i prezimenom pominje 17 žrtava: Marko Bošković (1929), Nevenka Bošković (1933), Dragomir Ćeranić (1943), Mileva Drašković (1936), Ranko Frankić (1952), Duško Jovanović (1954), Marina Komljenac (1926), Radoslav Komljenac (1921), Ana Lavriv (1942), Vasilj Lavriv (1933), Novka Lemez (1950), Ergin Nikolić (1966), Branislav Radosavljević (1952), Predrag Šalipur (1965), Ago Šteta (1942), Zoran Vučurović (1952) i Stojan Žuža (1933). Koliko sutra, samo njihova imena osvanut će na spomen-obilježju uz prigodan tekst koji je – po vlastitom priznanju – osmislila lično gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Jedan jedini ustupak uvažene gradonačelnice na koji je teška srca pristala jeste ispravka godine, s obzirom da je u njezinoj izvedbi Caco ubijao do 1994?! No, u znak odmazde i zbog ovako skromnog povlačenja, naša je gradonačelnica osmislila i kada ćemo se sjećati žrtava – ne više na dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala s Cacom, već 9. novembra koji je Gradsko vijeće Sarajeva – demokratskom voljom većine – odlučilo proglasiti Danom stradalih na Kazanima.

    Svaka primisao o svjesnoj reviziji ne tako davne prošlosti potpuno je opravdana jer već od sutra naši sugrađani, čija je monstruozna smaknuća naredio Caco i koja je Vojni sud u Sarajevu klasificirao kao svirepa ubistva, svečano će biti inaugurirani u stradale. Budućim generacijama ostaje na volju da tumače jesu li se pokliznuli sami ili uz tuđu pomoć, da li ih je udario grom čije odmetnuto ime Benjamina Karić pretvara u Ono koje se ne smije pomenuti ili se pak radi o kolateralnoj šteti političkih ustupaka. Kako god, njihovo spomen-obilježje koje je od obećanog spomeničkog kompleksa doguralo do skromne ploče jednog lijepog dana u mandatu naše Benjamine možda bude dodatno počašćeno gelenderom koji će porodicama žrtava omogućiti da i same ne stradaju prilikom probijanja do mjesta zločina. A što se Cace tiče, partijskom odlukom SDP-a BiH ostavljeno mu je u amanet da kalja obraz časnih boraca Armije BiH jer je naša gradonačelnica uspjela da – manirom prave dirigentice Gradskog vijeća – u kratkom periodu dvostruko matira bosanskohercegovačku prijestonicu ne osvrćući se za posljedicama vlastitih djela.

    U javnoj debati koja se vodila posljednjih mjeseci, nakon što nas je gradonačelnica izvijestila o vlastitoj odluci da baš ona bude ta koja će obilježiti Kazane, kao da diže spomenik sebi, a ne žrtvama, isplivalo je nekoliko poražavajućih zaključaka. Nihad Uk, delegat Naše stranke u Gradskom vijeću, u emisiji O kanala kazao je kako Trojka (NS, SDP i Narod i pravda) ima koalicijski dogovor da o ovako važnim stvarima stavove usaglašava zajednička komisija. Gradonačelnicu to nije zanimalo. Upravo zato je Naša stranka i predložila amandman, no na sjednici je očekivano pao združenim rukama koalicijskih partnera. Što pokazuje da naša gradonačelnica, koju već i neki međunarodni dužnosnici zovu Gospođa Neispunjenih Obećanja, u ovaj pothvat nije ušla grlom u jagode, već vrlo smisleno i planski. Benjamina Karić je, naime, potpredsjednica SDP-a BiH, pa ako se to zaboravlja zbog potpunog odsustva njezinih političkih stavova o bilo čemu, upravo je ova priča dokaz da nije riječ o manjku političkog promišljanja, već o ozbiljnoj odluci vrha SDP-a da se besramno udvara krajnjoj desnici, recimo sloganom tipa Stopama Zorana Milanovića. Što je legitimna politička platforma partije koja u trijumviratu NN lice – Vojin Mijatović – Benjamina neodoljivo ostavlja dojam da lijeva dobro zna šta hoće desn(ic)a, no problem ovdje nije partijske prirode.

    Ne pije vode …

    Kazani su najtamnija mrlja na savjesti opkoljenog Sarajeva, mjesto svirepih ubistava naših sugrađana koji su – vjerujući u Bosnu i Hercegovinu, njezinu šarolikost i multietničnost – ostali u ovom gradu, pod granatama i snajperskim hicima, bez struje i vode, idijelili s nama mrvice raspoložive hrane, što bi se reklo – dobro i zlo. Najmanje što ovaj grad može učiniti za njih jeste da njihovim porodicama omogući dostojanstvo posljednjeg počivališta i spomen-obilježje koje će nam svima pomoći da se suočimo sa prošlošću kako bismo krenuli dalje. Na toj ideji pokojni Svetozar Pudarić jengodinama istrajavao, sve do smrti, a danas to čini Milan Dunović i dio nevladinih udruga i javnosti koji znaju da se dostojanstvo žrtava poštuje bez obzira na njihovo i ime njihovih egzekutora. Jer vjeruju da je istina najbolji put do pomirenja. Benjamina Karić nam je – pod krinkom divljenja sebi i svojoj partiji – sve to oduzela hvaleći se tobožnjim ingenioznim rješenjem o prvoj spomen-ploči podignutoj žrtvama u vlastitoj zoni odgovornosti. Pa je umjesto da osvjetla obraz Sarajevu lavovski se izborila za Cacin šamar Armiji BiH, sve braneći
    je od njezinih boraca, ali i šamar Sarajevu i što je najtužnije –
    porodicama žrtava. To što nam časni doktor Dragan Stevanović stalno ponavlja kako SDA nije htjela učiniti ni toliko, ne pije vode. Jer, ja zaista mislim – a to sam i kazala dr. Stevanoviću, kada me javno upitao koliko bi spomenik s Cacinim imenom o(p)stao na Kazanima – da duboko vjerujem u ovaj grad i njegovu antifašističku tradiciju. Sarajevo je to i dokazalo onda kada je smoglo snage da se obračuna s Cacom. U zoni odgovornosti naše savjesti i obraza, koji su upravo ovih dana – (na)stradali.

    (oslobodjenje.ba)

    Escobar, Palmer, Dodik, vojska i izbor za miss: Rat i “mir u svijetu”

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Prije nego se Gabriel Escobar u sarajevskoj rezidenciji američkog ambasadora fotografisao sa “aktivistom” Robertom Jovanovićem, poznatim vlasnikom licence MISS BiH za MISS svijeta, i domaća i svjetska javnost je živjela u zabludi da će zamjenik pomoćnika  državnog sekretara SAD-a, tokom svoje posjete  Bosni i Hercegovini, riješiti “pitanje Milorada Dodika”.

    “Rata neće biti”, reći će Escobar na konferenciji za medije, organiziranoj nakon “niza sastanaka” sa zvaničnicima Bosne i Hercegovine.

    “Neće biti rata”, kazat će novinarima u Istočnom Sarajevu Milorad Dodik, tvrdeći da se on, baš kao i većina nositeljica lente Escobarovog aktiviste Jovanovića, zalaže “za mir u svijetu”.

    Escobar sa aktivistom Robertom Jovanovićem

    Dobro, sada kada su poslali usaglašenu poruku da neće biti rata, da vidimo da li su Escobar i Dodik usaglasili stavove glede formiranja vojske Republike Srpske.

    “Otvorena je mogućnost da se povuku odluke koje je donio (Milorad Dodik op.a), ali i najavio, odnosno odluke koje su usvojene u NSRS-u, ali i one koje je najavio da će uraditi”, kazao je Escobar na konferenciji za medije.

    Sat ranije i pet sati kasnije, “otvorena mogućnost” se u izjavama Milorada Dodika nije mogla primijetiti.

    “Upoznao sam ga (Escobara) da ćemo ići na NSRS, povući određene naše saglasnosti iz oblasti vojske, indirektnih poreza, VSTV-a. I da ćemo u periodu do šest mjeseci uraditi novo zakonodavstvo”, glasila je Dodikova izjava koja, po Escobaru, “otvara mogućnost povlačenja odluka”.

    Escobarova i Dodikova “politika mira” u praksi izgleda, otprilike, ovako – rata neće biti, ali će biti vojske Republike Srpske. Neće biti rata, ali neće biti ni institucija BiH. Neće biti otcjepljenja RS-a, ali će Republika Srpska imati sva obilježja države. Bit će mir, ali neće biti SIPA-e, OSA-e, UIO, VSTV-a, Tužilaštva BiH, Suda BiH i Ustavnog suda BiH. Jer najbitnije je “da rata ne bude”.

    “Američki poraz i u BiH”, upitat će se u naslovu svoje posljednje analize njemački Deutsche Welle.

    Dalje u tekstu se sagovornici DW-a pitaju da li Bosni i Hercegovini prijeti afganistanski scenarij, te postavljaju ključno pitanje – može li Escobar spriječiti dalje urušavanje institucija.

    Ako je suditi na osnovu izjava zamjenika pomoćnika američkog državnog sekretara – ne može. Escobar i Dodik su, priznat će lider SNSD-a, stari prijatelji, još iz perioda kada je na američkim transporterima u Banja Luci na vlast doveden reformator Milorad Dodik.

    “Sastanak sa Dodikom bio je  produktivan. Otvorena je mogućnost da se povuku odluke koje je donio i najavio, a koje se tiču prenosa nadležnosti i da bsmoi mogli nastaviti razgovore o ekonomskom razvoju. Politička kriza povećava nepovjerenje investitora”, ponavljao je Gabriel Escobar.

    Politička kriza povećava “nepovjerenje investitora”, ali posljednje izjave američkih diplomata u BiH povećavaju nepovjerenje prema politici SAD-a u BiH. Nesporno je da su nekoliko puta iz SAD-a poručili da u potpunosti podržavaju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Ali je, isto tako, nesporno, da američke diplomate, prije svih Matthew Palmer, zagovaraju izborna rješenja kojim bi, de facto, bila uspostavljena treća izborna jedinica u granicama presuđenog udruženog zločinačkog poduhvata poznatog kao Herceg-Bosna. Naravno, ni EU ni SAD nisu dužne štiti teritorijalni integritet BiH. To je, prije svega, “na domaćim institucijama”. No, imaju li domaće institucije snage za to? Kada Milorad Dodik usvoji Informaciju o prenosu nadležnosti, to, faktički, neće značiti ništa. No, onog trenutka kada u Službenom glasniku RS-a budu objavljeni zakoni koji će derogirati državne zakone, to će značiti pokušaj puča. Tada će i Escobar i svi drugi morati birati između “mirnog razlaza” ili rata.

    Kada su u januaru ove godine pristaše tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa upale u Kongres, namjeravajući promijeniti potvrđene izborne rezultate, policijske snage su ustrijelile najmanje jednu osobu. Na teren je ubrzo izašla i američka vojska koja je podigla barikade, štiteći državne institucije od Trumpovih (pravnih) nasilnika. Da li se bez pucnjave ili barikada mogao riješiti taj problem? Možda nekim mirnim putem, jer angažman vojske na ulicama glavnog grada SAD-a sigurno je povećao “nepovjerenje investitora” i uzdrmao berze.

    Suštinski, Milorad Dodik čini isto što su učinile i Trumpove pristaše početkom januara. Napadaju institucije države. Razlika je tek u tome što Milorad Dodik to radi bez maske, zloupotrebljavajući institucije Republike Srpske. I još pritome podriva na mir. Ako su neki mislili da Dodik i njegov režim blefiraju, neka pogledaju Službeni glasnik RS, broj 88, godina XXX, od 7. oktobra 2021. godine. Tamo je, naime, objavljen Ukaz predsjednice RS-a Željke Cvijanović kojim se na teritoriji Republike Srpske derogiraju odredbe Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Da li je reagiralo Tužilaštvo BiH? Nije. Da li je reagirao Christian Schmidt u ime OHR-a, institucije čije su odluke poništene? Nije. Da li su reagirale američke diplomate Matthwe Palmer i Gabriel Escobar? Da. Oni su u Washingtonu poželjeli dobrodošlicu predsjednici Republike Srpske koja je poništila odredbe Krivičnog zakona BiH koje je, prehodno, nametnuo OHR za čiji se ostanak, navodno, zalaže američka administracija. Jer “mir nema alternativu”.

    “Rata neće biti”, uvjeravao nas je američki diplomata Escobar, koji se, noć uoči susreta s Dodikom, susreo sa vlasnikom licence “MISS BiH za MISS svijeta” koji se zalaže za “mir u svijetu”.

    Dobro, rata neće biti, ali hoće li biti vojske Republike Srpske? Ili, ipak, mir nema alternativu čak i onda kada se nekim drugim sredstvima ostvaruju ratni ciljevi zasnovani na presuđenom genocidu i nekoliko udruženih zločinačkih poduhvata. Ah, da, te presude se ne priznaju na teritoriji Republike Srpske, zahvaljujući Ukazu Željke Cvijanović koja je uvijek dobrodošla u Washington. Jer, reći će Matthew Palmer u intervjuu za N1 televiziju, “protuotrov za govor mržnje, protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim“.

    Policijska klopka zbog generala: Beograd na muralima

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Dvije aktivistkinje za ljudska prava, Aida Ćorović i Jelena Jaćimović izvršile su iznenadi napad na mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću u Beogradu. Tom prilikom “teroristkinje” su koristile vatreno oružje – jaja.

    Napad je uspješno osujećen munjevitom reakcijom, što policije u farmerkama, što one u uniformama, piše politicki.ba.

    Epilog cijele akcije: mural sačuvan, sa neznatnim povredama naneseinim žumancetom, Aida&Jelena privedene, a kordon policije i dalje stojički brani generala od novih terorističkih nasrtaja.

    Dvije hrabre žene podržalo je tek desetak okupljenih građana, zahtijevajući, također, da se mural ukloni. Naravno, to se neće dogoditi. I bolje što je tako.

    Današnja Srbija ne zaslužuje ni Aidu ni Jelenu. Njeno lice i naličje su murali sa likom Ratka Mladica, peticije kojima se traži sloboda za ubice Zorana Đinđića i svakodnevno gostovanje i fašističko palamuđenje Šešelja na raznoraznim Vučićevim televizijama.

    Javnost u regionu, a prije svega ova naša u Bosni i Hercegovini bi konačno morala shvatiti da autentični reprezenti srpskog društva nisu ni Sonja Biserko, ni Nataša Kandić, ni Žarko Korać, već upravo i potpuno dominantno,Mladić, Šešelj, Zvezdan Jovanović, kapetan Dragan, Dodik i naravno Vučić.

    Zato je i bolje što Aida i Jelena nisu uspjele u svojoj časnoj namjeri da prekreče, makar i jajima, lik ratnog zločinca na jednom zidu. To bi bilo samo popravljanje i šminkanje nečega što se ne da ni popraviti ni uljepšati.

    Uostalom, sve ankete sprovedene u Srbiji govore da je za više od 80 posto njenih građana Mladić heroj.

    Poštenije i realnije je da Beograd, za početak, ima bar 100 naslikanih Mladića, jer jedan ili dva murala ne odražavaju pravo stanje duha i svijesti srpskog društva.

    O Srbiji će puno više i tačnije govoriti murali po Beogradu, nego cijeli Beograd na vodi. Ovo drugo je samo nakinđureni izlog, a ono prvo je suština i sadržaj.

    Ne može Vučić izgovoriti toliko laži o Srbiji sa konferencija za štampu, koliko može Mladić istine sa zidova okolnih zgrada. Bolje je da strane goste “dočekuje” ratni zločinac, nego prepodobljena Ana Brnabić. O vjerodostojnosti je ovdje riječ.

    Nažalost, svijet i dalje šuti. Za sada bez ijedne reakcije, a kamoli osude.

    Escobaru više smetaju oni koji neće prihvatiti Vučićev Otvoreni Balkan, nego oni koji šalju kordone policije da štite murale ratnih zločinaca. Za njega je važnije to što mu je srbijanski predsjednik rekao, čitaj slagao, da se Srbija neće miješati u BiH, nego što ta država pokazuje konsantnu nespremnost za suočavanje sa prošlošću, ali i upornu sposobnost za izvoz nestabilnosti u regiji. Escobar naivno vjeruje da može riješiti krupne političke probleme, pričom o ekonomiji i međusobnoj saradnji, ili što je još tragičnije da se bavi samo posljedicama krize, a ne njenim uzrocima.

    Ako već neće sa Vučićem, da bar krene od Dodika.

    Evo, murale ne mora skidati. Vjerovatno ih ni primjetio nije.

    Najmračnije mjesto u paklu rezervirano je za one koji ostanu neutralni u uslovima velike moralne krize “(Dante).

    Kolumna Vildane Selimbegović: Puno je murala koji moraju pasti

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Beogradski aktivisti ne odustaju, i prošle subote nastavili su bitku protiv sramnog murala posvećenog osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. I nemaju dilema: Mural mora pasti, ne samo da bi se u Srbiji odstupilo od matrice veličanja heroja i ubica već da bismo se svi počeli obračunavati sa svojim fašistima kako bismo konačno iskoračili iz prošlosti i krenuli stvarati uvjete da živimo bolje. Slavljenici zločina(ca) i ulizice fašistima vladaju ovim prostorima istim intenzitetom od devedesetih, a ako murali ne počnu padati, vladat će još decenijama i pritom neće birati sredstva: slika iz centra Beograda lekcija je svima nama. Dok su na jednoj strani bili aktivisti, koji su pozivali na mir i objašnjavali da je đeneral na “slikovnom grafitu”, kako odu naredbodavcu genocida i nebrojenih ratnih zločina počinjenih na teritoriji Bosne i Hercegovine zovu beogradski inspektori, i genocid i zločine naređivao i organizirao pozivajući se na Srbe i srpstvo, na drugoj je bila – kao i uvijek – dobro organizirana vlast štiteći ne samo svog heroja već i huligane koji su nasilu oteli i zapalili transparent Žena u crnom “Nikad nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici!”. Ivan Đurić iz nevladine Inicijative mladih za ljudska prava to je ovako objasnio: “Naša je odgovornost i dug prema žrtvama genocida u Srebrenici zato što je to navodno rađeno u naše ime. Pozivam vas da vidite činjenice, svedočenja, sudbine ljudi iz Srebrenice. Da se zamislimo i zapamtimo da je to najveća borba koju ovde vodimo – da bi naše društvo podizalo spomenike žrtvama, a ne zločincima”.

    Prijetnje o raspad

    Čak 70 nevladinih udruga u Srbiji organiziralo se da podrže proteste i zatraže od vlasti da – umjesto što hapse aktiviste – počnu kažnjavati one koji se bore protiv aktivizma. Aktivizam u Bosni i Hercegovini, koju trese najveća postdejtonska kriza, zamro je još u doba Paddyja Ashdowna, visokog predstavnika koji nije krio da su njegovi najvažniji sugovornici u BiH vlasnici nacionalnih stranaka. U te je svrhe i izmjestio donošenje političkih odluka iz državnog parlamenta u kafane i na mjesta koja su preferirali njegovi odabranici. Bilo bi krajnje nepošteno svu krivicu adresirati na pokojnog lorda, istina je da se ni građanske i liberalne stranke, kao ni civilno društvo nisu mnogo otimali, no zahvaljujući upravo tom konglomeratu, Bosna i Hercegovina je i danas u opasnosti. Nad našim se glavama ukrštaju prijetnje o raspadu zemlje, tobožnjem vraćanju na izvorni Dayton, obećanja o formiranju entitetskih institucija koje će milom ili silom proizvesti podjele, betonirati neke nove granice, “tiho otcjepljenje” kako je to nazvao najnoviji Ashdownov nasljednik u BiH Christian Schmidt.

    Da, sve pobrojano je iz vokabulara lidera SNSD-a (i člana Predsjedništva BiH) Milorada Dodika, koji posljednjih dana, pa čak i koju sedmicu, svoj ratni jezik pretvara u verbalno taktiziranje, pa se u četiri oka Gabrielu Escobaru drčno udvara spremnošću na odustajanje od proklamiranih ultimatuma, da bi potom – onako kako je naučio na potezu Laktaši – Beograd – Moskva – izašao pred novinare i javno porekao vlastite riječi. Dodikovo taktiziranje pozadinski, iz pričuve, sokoli i gura njegov najdraži partner Dragan Čović, lider HDZ-a BiH (ko ne vjeruje, neka analizira događanja navijača u Mostaru proteklog vikenda). To je omjer snaga koji predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću omogućava da mirno sjedi i čeka ubiranje nacionalističkih plodova, čak mu ostavlja i prostor da širokogrudo nudi građansku BiH, dok oni radikalniji čak trljaju ruke radujući se konačnom obračunu. Jedan visoki međunarodni zvaničnik, iskreno zabrinut za stanje u našoj zemlji, pitao me prošle sedmice zašto šute Bosanci (i Hercegovci). Suzdržala sam se i nisam rekla da su nas davno pojeli skakavci, pa sam u pomoć pozvala Andrića i kazala kako nas i historija uči da se u zlim vremenima pristojan svijet povlači svjestan da lijepom riječju ne može protiv radikala koji se takmiče mržnjom i osudama drugih i drugačijih. Kako god, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Bosanci i Hercegovci – svi čekamo i strepimo. Da u naše ime odluke donese neko drugi, da nas spase i servira nam rješenja o kojima ćemo svi imati kritičko mišljenje (najčešće na društvenim mrežama).

    Nipošto ne želim reći da međunarodna zajednica ne snosi debelu odgovornost za stanje u Bosni i Hercegovini. Kriva je iz puno razloga, no kakvi smo mi možda i najbolje ilustrira podatak da su – nimalo slučajno – diplomatska inicijativa i presing SAD-a kojem svjedočimo uslijedili nakon što je CNN žestoko prozvao State Department zamjerajući mu kako sjedi skrštenih ruku dok se na Balkanu valja novi rat, što je i zaključak čitave plejade zapadnih jakih medija. Demokratska društva reagiraju na takve kritike, naša balkanska uzdaju se u svoje sputnjike. O odnosu Evrope prema Balkanu sve govori podatak da su umjesto Zorana Zaeva odabrali Aleksandra Vučića za regionalnog lidera, jednako kao što odnos Evropske unije prema BiH zorno iscrtava nemoć spram Višegradske grupe ili pasivno pristajanje na politiku Janeza Janše, odnosno Zorana Milanovića. Namjerno izostavljam Rusiju (Kinu i ne pominjem) zato što je čak i tom tromom ali demokratskom dijelu Zapada postalo savršeno jasno da Vladimir Putin nikada neće dobrovoljno odustati od podgrijavanja balkanskog bureta baruta baš onako kako Rusija koristi sve svoje adute da bi pokazala nemoć demokracije i napravila haos na poljsko-bjeloruskoj granici. Autoritarni režimi prijete sve otvorenije i Lukašenko nije jedini, ako jeste najbolji primjer. No, konačno je vrijeme da se istini pogleda u oči i shvati kako nema tog mira koji bjelosvjetske lukašenke nisu spremne žrtvovati zarad vlastitih ugoda.

    Spomenik na Kazanima 

    Naš je problem što su nas očaj, jad i bijeda zakovali do te mjere da više ne umijemo iskoračiti i pogledati unaprijed. Razliku između dobra i zla zamijenili smo izborom između naših i njihovih. I tako pristali na sve domaće podjele koje nam se diktiraju. Političare u Federaciji čak i ne zanima žestina bijesa kojom se Dodik obračunava s neistomišljenicima u RS-u, opozicionari svih boja i dezena (sa časnim izuzetkom HNS-a, gdje je Čović neprikosnoveni vladar) i u Banjoj Luci jednako kao i u Sarajevu niti znaju niti umiju ponuditi išta drugo osim uklete bitke za prvog nacionalistu. Iz tako ušančenih rovova i nema drugačije bitke osim one za poziciju i lične interese. Forum ljevice održan proteklog vikenda u Sarajevu na Googleu se pronalazi tek nakon ozbiljne pretrage, a i tada saznajemo da su najavljeni panelisti – sve sama elita ovdašnjeg SDP-a – ozbiljno se posvetili energetskoj efikasnosti i pravednoj energetskoj tranziciji, na čemu su – ako ćemo pravo – doktorirali još kad su bili na vlasti pokazujući kako se efikasno otimaju energetski resursi. U zemlji koja se u mir uzda sve vjerujući da Beograd i Zagreb neće pristati na novi rat, lijeva i liberalna misao morala bi ponuditi nešto državotvornije od zelene tranzicije. Istina, liberali su – zapravo Naša stranka – pokušali prizvati u budućnost partnere iz SDP-a, no šapatom su pali: danas će Benjamina Karić otkriti svoj spomenik na Kazanima, onaj na kome nema ni svih žrtava, a kamoli imena njihovog dželata dokazujući da svako svog Busuladžića za trku ima. Na školi, ulici ili muralu.

    (Oslobodjenje.ba)

    Analiza Senada Avdića: Izbaci li Dodik državne insitutucije iz RS, Čović bi mogao odmah to isto uraditi u (zapadnom) Mostaru!?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Slovenački premijer Janez Janša i njegov mađarski kolega i Viktor Orban svakako su najtransparentniji i najodaniji pomagači i “jataci” Milorada Dodika među liderima zemalja članica Evropske Unije. Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske se sa ovim desničarsko-populističkim tandemom u posljednjih nekoliko nedjelja sreo najmanje po dva puta, što na domaćem terenu (sa Orbanom u Budimpešti i Banjaluci), a što u gostima (sa Janšom u Sloveniji i Budimpešti). Nema sumnje da unutar zemalja članice Evropske Unije Dodikov  iredentizam još ponegdje ima manje, ili veće razumijevanje, što je vidljivo da i unutar briselske administracije. I tamo kod dijela više ili niže rangiranih činovnika postoje oni koji , najblaže rečeno, plediraju za “uravnotežen odnos” prema Dodiku. Takvog jednog; Mađara Olivera Varheleyia, Evropskog komesara za proširenje i politiku susjedstva  smo vidjeli posljednjih dana u Bosni i Hercegovini na višednevnoj  turneji “Tri skakaonice”, Sarajevo, Banja Luka, Mostar, gdje se sreo sa svima koji na političkoj mapi BiH nešto znače i nekoga predstavljaju.

    Već početkom naredne nedjelje u goste nam ponovo dolazi Angelina Eichoirst, Nizozemka, direktorica  za Zapadni Balkan, Tursku i Ujedinjeno Kraljevstvo  u Evropskoj službi za vanjske poslove. Za nju postoje ozbiljne tvrdnje da možda nije toliko  naklonjena Miloradu Dodiku, koliko ima  prisne veze sa Željkom Cvijanović, predsjednicom Republike Srpske.  Ona je se zajedno sa starim znancem,  Amerikancem, Mathewom Palmerom posvećena promjeni izbornog zakonodavstva u BiH.

    Dodik, zadnja ruža Hrvatska

    Iako mala drugarska pomoć pobrojanih državnika i evropskih činovnika Miloradu Dodiku snažnu ulijeva samopouzdanje i jača njegov proruski evroskepticizam, ipak se čini da je najvećeg saveznika i najpouzdanijeg partnera za njegovu secesionističku agendu ima u Republici Hrvatskoj i konsenzualnoj podršci cjelokupne tamošnje političke klase. Može izgledati nategnut zaključak, ali nije, ako samo malo bolje pogledate: dvije osobe oko kojih u Hrvatskoj, vladajućoj i oporbenoj postoji najširi konsenzus i jednodušna podrška su Franjo Tuđman i Milorad Dodik. Takav neprikosnoven status ne uživa čak ni Dragan Čović, jer službeni Zagreb za svoju bosansku, odnosno antibosansku politiku, može bez problema “iskopati” nekog drugog, sličnog  iz bogate galerije hercegovačkih političara. Navodno, hrvatski premijer  Andrej Plenković u najstrožoj diskreciji na tome već neko vrijeme radi, jer mu je sve teže  pred strancima braniti notornog korumpiranog nacionalistu na čelu HDZ BiH. Novog Čovića, Banski dvori bi mogli jednostavno “patentirati” i uvesti u posao, ali za Dodika u Zagrebu nemaju odgovarujuću  alternativu. Lider SNSD-a je za Hrvatsku ima status vitalnog nacionalnog i državnog interesa, skoro u istoj ravni kao i za Srbiju. Dodik je pokazao da vrijedi i obrnuto: na njegov izričiti prijedlog  obilježen surovom, bespoštednom diskvalifikacijom  opozicije Narodna Skupština Republike Srpske je prije dvije godine izgradnju Pelješkog mosta proglasila vitalnim  nacionalnim interesom ovog entiteta. Bio je to Dodikov odgovor na nešto ranije usvojenu deklaraciju Parlamentarne skupštine BiH kojoj se problematizirala izgradnja Pelješkog mosta u kontekstu sprječavanja pristupa Bosne i Hercegovine otvorenom moru. Za tu deklaraciju glasali su svi tadašnji zastupnici PS BIH iz RS (SDS, PDP), izuzev Dodikovih SNSD-ovaca.

    Briga cjelokupne hrvatske političke elite za političku i osobnu budućnost Milorada Dodika prelila se sa lokalne i regionalne razine, na višu, briselsku ravan. Ocjena predsjednikaZoran Milanovića prema kojoj je “Dodik zadnji problem u BiH, osobito iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata“, postala je platforma prema kojoj se ravnaju svi relevantni sudionici političkog i diplomatskog života u Hrvatskoj. Istina, premijer Andrej Plenković to neće reći na tako plošan i apodiktičan način, velikodušno je takav diskurs prepustio bezličnom horu svojih gremija, predvođenih  ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom, osobom sa znatnim intelektualnim potrebama. On je nedavno u Briselu na sastanku ministara vanjskih poslova na kojem je cirkulirao zahtjev za uvođenje sankcija Miloradu Dodiku, pokušao razvodnjiti tu vrstu razgovora poručujući kolegama ministrima da je “to crno-bijelo gledanje na stvar”. Kao način  prevazlaženje tog crno-bijelog svijeta, Grlić- Radman je bacio na stol zakljkulčak  da je “Dodik činjenica i sa njim treba razgovarati, osobito Hrvatska koja ima najdužu granicu  sa Bosnom i Hercegovinom”. Uostalom, kazao je hrvatski minstar, referirajući se na svog unutrašnjo-političkog dušmana, predjednika Milanovića ključno pitanje u BiH je “promijeniti Izborni zakon koji će jamčiti ono što je dogovoreno Daytonskim mirovnim sporazumom”.

    U istom tonu i sa nepromijenjenim argumentima nastupili su ove nedjelje hrvatski zastupnici u Evropskom Parlamentu tokom  rasprave posvećene krizi u Bosni i Hercegovini.  Na brojne diskusije poslanika iz lijevo-liberalnog bloka koji su Milorada Dodika identificirali kao centralnog krivca za blokade, secesionizam i generiranje negativnih tokova, HDZ-ovci, prije svih Plenkovićevi mladi štreberski  lavovi Tomislav Sokol i Karlo Reessler, inače posinak HDZ-ovskog Metuzalema i Plenkovićevog savjetnika Vladimira Šeksa, uzvraćali su Milanovićevom mantrom  da Dodik nije jedini, pa ni najveći problem. Nego je u najmanju ruku podjednako krupan i težak problem koliko  “bošnjački unitarizam koji blokira promjene Izbornog zakona”. Na sličnim diskusijama tokom proteklih nekoliko godina proslavila se i drugi mandat u Briselu sebi priskrbila  još jedna HDZ-ova zastupnica u Evropskom Parlamentu Željana Zovko.

    Kad tronožcu pukne noga

    Šta je smisao i konačni cilj ovako usklađenog mijenjanja mete od strane hrvatske političke ekipe u Briselu i Zagrebu, korekcija i preusmjeravanja “vatre” sa Dodikovog iredentizma na bošnjački unitarizam i Hrvate kao njegove tradicionalne žrtve. Kada bismo ovu dramaturgiju primijenili na medicinsku praksu, dobili bismo operacionu salu gdje hirurzi pripremaju operaciju teško oboljelog pacijenta, ali postupak ne može početi dok na zahtjev dijela njegove obitelji bolesnik ne potpiše unaprijed pripremljen testament!

    Relativiziranjem, pa i skidanjem odgovornosti sa Dodika i apsolutiziranjem krivice “političkog Sarajeva”,  hrvatski političari zapravo lidera SNSD-a ohrabruju, mamuzaju, navijački ostraščeno  podstiču da se napokon odvaži, krene sa riječi na djela i preduzme korake koje posljednjih nedjelja najavljuje a koji vode disoluciji Bosne i Hercegovine. Jer to, disolucija i rastakanje državno-pravnog subjektiviteta  jeste , kada se ostave po strani sve licemjerne fraze o “podršci suverentitetu, evropskom putu”, magistralna, nepromijenjena politika Hrvatske prema Bosni i Hercvegovini. Kao što je takozvana “Herceg Bosna” radila na pogon Karađorđeva, Miloševića i Karadžića, tako je danas Milorad Dodik lokomotiva uz koju se šlepa  Treći entitet. I u Zagrebu i u Mostaru su svjesni da su izgledi da se u predviđenoj, demokratskoj proceduri Izborni zakon ne može promijeniti bez zahvatanja ustavnog tkiva, pa su zato sve karte i nade bačene na Dodikov transfer nadležnosti sa državne razine na entitetski prostor. To bi, kako je Dodik, neuvijeno pojašnjavao uključivalo i proglašavanje svih državnih institucija u entitetu RS neprijateljskim i njihov progon na prostor Federacije BiH.

    Više izvora koje smo posljednjih nedjelja konsultirali, domaćih i inozemnih, potvrdilo nam je kako postoje ozbiljne indicije da su Milorad Dodik i Dragan Čović dogovorili i uskladili redoslijed političkih poteza i to na način da bi lider SNSD-a diktirao tempo i dinamiku, a predsjednik HDZ BiH ga “samo” dosljedno oponašao i slijedio njegov primjer. Ne postoji u tom dogovoru ništa što već nije viđeno i što se nije desilo u prvim danima aprila 1992.godine kada su  dužnosnici  SDS-a napustili zajedničke institucije i formirali svoj paradržavni aparat  na Palama, a sinhrono sa njima to većinski uradila HDZ-ova struktura izmještanjem u Mostar. Sve je kao što je poznato finalizirano sporazumom u Grazu  6. maja 1992.godine kojim su Mate Boban u ime “Herceg Bosne” i Radovan Karadžić kao lider tzv. Srpske Republike Bosne i Hercvegovine suglasili  da između Srba i Hrvata u BiH  nema otvorenih teritorijalnih i drugih pitanja, a bude li ih u budućnosti ona će se rješavati dogovorom, na miran način.

    Da politički lideri Hrvata imaju spreman odgovor tobože na “unitarizaciju BiH”, a zapravo secesionističke poteze Milorada Dodika, vidljivo je bilo iz nedavnih reakcija koje su iz  Mostara stigle nakon problematičnih, promašenih  izjava  Bakira Izetbegovića o “dobrim Bošnjanima” i  njegove oštre retorike prema zahtjevima HDZ-a BiH.

    “Gospodin  Izetbegović  ne želi dogovor o izbornoj reformi i on poljuljani status koji ima SDA nastoji radikalizirati šaljući nebulozne poruke, bogumili, krstjani, dobri Bošnjani”, kazao je  novinar Zoran Krešić, blizak čeniku HDZ-a BiH. On je poručio kako “politika koju on (Izetbegović) vodi vodi prema onome što je radila srbijanska politika u bivšoj Jugoslaviji prije raspada države”. Na kraju je  Krešić zaprijetio: ” Ne treba niko očekivati da će druga strana mirno stajati i čekati da neko preuzme poluge upravljanja. I za manje stvari  su bivše republike u Jugoslaviji donijele odluku o istupanju iz takve države”.

    Jedan (vrlo) mogući sjenarij

    Još je nedvosmisleniji i izravniji bioIlija Cvitanović, član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji je kazao kako su “predstavnici Srba već poduzeli radikalne poteze” te da treba očekivati “da i Hrvati poduzmu slično ako ne dože do izmjene izbornog zakona”.

    Kakve poteze prognozira novinar Krešić, a kakve “radikalne” mjere najavljuje Ilija Cvitanović.

    Prema izvorima koje smo ranije pominjali, domaćim i stranim, ukoliko Milorad Dodik uz formalnu pomoć Narodne Skupštine RS koju kontrolira, proglasi nezakonitim i neprijateljskim institucije Bosne i Hercegovine na teritoriji RS, Oružanih snaga BiH, SIPA-e, OSA-e, Uprave za indirektno oporezivanje…Dragan Čović će u vrlo kratkom vremenu slijediti njegov primjer. Na način na koji je “Herceg Bosna” u aprilu 1992.godine, po automatizmu slijedila   Karadžićev primjer napuštanja insitutucija, HDZ BiH bi, tvrde naši upućeni sugovornici, mogao postupiti prateći secesionističke korake Milorada Dodika. Državne institucije nakon što ih, po tom scenariju, delegitimira Narodna Skupština RS, vrlo brzo bi doživjele istu sudbinu na prostorima gdje vlada HDZ BiH. Tu se prije svega misli na Mostar, odnosno njegov zapadni dio, gdje je su smještene sve državne institucije  i njihove ispostave u ovom gradu. Političari iz Sarajeva, prije svega oni iz Stranka demokratske akcije, praveći različite kompromise dogovore, trgovačke aranžmane sa Hrvatskom demokratskom zajednicom prihvatili  su da sve institucije sa nivoa države budu stacionirane u općinama Mostara sa hrvatskom većinom. Rije je o desetinama insitucija,  agencija, ureda… poput Uprave za indirektno oporezivanje (sjetimo se kako su oko kupovine njenog poslovnog prostora pregovarali bivši direktor Fuad Kasumović i Dragan Čović), SIPA-e, Državne granične policije, BHANSA-e, Centralne banke BiH, Obavještajno-sigurnosne agencije, Direkcije za kontrolu policijskih tijela, Operator za obnovljive izvore energije…

    Navodno već postoje razrađeni planovi da u trenutku kada se ove institucije proglase nelegalnim (jer poslije povlačenja RS ne bi  funkcionirale na cijelom prostoru BiH)  otpočne  “spontana”  akcija pripadnika navijačke skupine “ULTRAS-a”, branitelja okupljenih u HVIDR-i, te dobrovoljaca-aktivista HDZ-a BiH tokom koje bi se te institucije fizički  preuzele, zaposlenici proglasili nepoželjnim,  i stavile na raspolaganje HDZ-a BiH. Da bi uloga navijačkih huliganskih odreda “ULTRASA” mogla biti značajna i da se na njih računa govori i to da poslije niti jednog incidenta, od kojih su neki imali elemente teških krivičnih djela, niko od navijača NK “Zrinjski” nije kazneno procesuiran.

    Također, budućoj anarhiji, odnosno kako bi se to službeno tretiralo “događanju naroda”, snažno pogoduje potpuno kadrovsko i organizaciono rasulo koje već duže vrijeme vlada unutar MUP-a Hercegovačko-Neretvanskog Kantona. Mjesecima tamošnji  MUP nema policijskog komesara, niti  načelnike uniformirane polcije i  kriminalisitlčke policije te još nekolicine neposrednih rukovodilaca. MUP-u HNK nedostaje i skoro 300 policajaca, a to za posljedicu ima da u svim kriznim situacijama policija nema adekvatan odgovor, što huligani i navijači nemaju “dostojnog” protivnika, što se stvara stanje anarhije koje se, vrlo vjerovatno, već duže vrijeme  (p)održava planski…

    Treba još jednom ponoviti: ovaj scenario moguć je, a neki upućeni  kažu i vjerovatan, tek u slučaju da Miloradu Dodiku i  njegovim pokroviteljima iz Beograda i Moskve, kao i sekundantima iz Budimpešte, Ljubljane i Zagreba, uspije “upad” u ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine. U tom bi slučaju Dragan Čović, ohrabren i podržana istim saveznicima, još jednom slijedio primjer svog prijatelja i političkog partnera iz Laktaša.  Što se njih dvojice tiče, ovakav rasplet krize u BiH je i poželjan i izvjestan. No, po svemu sudeći, prije svega imajući u vidu robustan diplomatski angažman SAD i znatnog dijela članica EU, njih dvojica neće o tome presudno odlučivati, a pogotovo imati posljednju riječ.

    Zaključci prođoše, Kvinta poziva na dijalog i “borbu protiv korupcije”: Može li se u Berlinu i Londonu o institucijama Njemačke i Britanije pregovarati sa likovima poput Nenada Stevandića?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    “Imate li, negdje, prostor u Sarajevu gdje bismo 9. januara mogli održati akademiju povodom dana Srpske”, upitat će me u petak Nenad Stevandić, netom nakon završene konferencije za novinare  na kojoj su on i Milorad Dodik saopćili da će, bez obzira na povlačenje opozicije, Narodna skupština RS usvojiti zaključke kojim će formalno pokrenuti proceduru rušenja institucija BiH.

    “Imam”, odgovorit ću Stevandiću.

    “A gdje”, upitat će lider “Ujedinjene Srpske”, poznat po tome što je, kao SOS-ovac Jovice Stanišića, sa heklerom na ramenu etnički čistio Kotor Varoš od Bošnjaka i Hrvata.

    “U Centralnom zatvoru. Tamo biste trebali obilježiti dan RS. A ako vam je draže”, nastavit ću u prisustvu trojice kolega iz “sarajevskih medija”, “možete i u Istočnom Sarajevu, u državnom zatvoru”.

    Kasnije ću, ipak, saznati da ne može. Pritvorski kapaciteti državnog zatvora u Vojkovićima su popunjeni. Za samo devet dana, primijetit će u svojoj emisiji Pečat novinari RTRS-a, “osamnaest uhapšenih Srba”. Uglavnom osumnjičenih za ratne zločine počinjene 1992. godine.

    Godina je 2021. BiH je, opet, u fokusu svjetskih medija, govori se o novom ratu, američki zvaničnici pominju “moguću intervenciju”, ruski, pak, pružaju zaštitu Miloradu Dodiku i njegovoj politici, na Palama se usvajaju strateški dokumenti, koje, potom, provode “organi Srpske”. Sve podsjeća na 1992. godinu. Čak je i Nenad Stevandić tu. Nedostaju mu tek crvena beretka i hekler u ruci da bi slika iz ‘92. bila potpuna. No, pripadnici Žandarmerije, koji su u petak, sa dugim cijevima dežurali ispred zgrade Narodne skupštine RS, daju osjećaj “sigurnosti” onima što su u sali glasali za zaključke kojim su, koliko god neko tvrdio da je blef, formalno-pravno započeli proces rušenja institucija.

    “Tačka razlaza nije u cilju, nego u putu”, ispalit će na sjednici Narodne skupštine RS Nenad Nešić, “opozicionar” koji nije podržao zaključke koje je prethodno predložio SNSD sa partnerima.

    Cilj je, dakle, isti. I poziciji i opoziciji. Cilj je rušenje institucija BIH. Jedina razlika je, priznat će Nešić, u tome što se opozicija ne slaže da se na ovaj načini institucije države BiH mogu urušiti “bez rata”.

    “Danas, bez obzira što je legitimno da to tražimo, da iziđe se iz sistema PDV-a, da može da kontroliše svoj dio granice, da kontroliše ili da vrati pravosudni sistem potpuno u nadležnost RS, da to učini bez rata, ja mislim da se grdno vara”, bit će još iskreniji predsjednik SDS-a Mirko Šarović.

    Bez obzira na to, Milorad Dodik i Nenad Stevandić su nastavili da pozivaju na mir, provlačeći kroz svoje izjave da su zaključci Narodne skupštine RS idealni kao argument za pregovaračkim stolom sa “službenim Sarajevom”. Da, da, upravo to se moglo iščitati iz njihovih riječi izgovorenih u Narodnoj skupštini RS. Zaključci o prenosu nadležnosti su argument vlastima iz Banja Luke da za pregovaračkim stolom ojačaju svoju poziciju.

    Onda se ukazala Kvinta. Da nam poruči da pregovori nemaju alternativu i da će zaključci, pazite sada dobro, “omesti borbu protiv korupcije”.

    “Povećanje tenzije i blokade funkcioniranja institucija dovest će do restrikcija ekonomskih prilika za građane, odvratiti investicije i omesti u borbi protiv korupcije. Političari iz RS-a i oni u FBIH imaju prilike da nastave dijalog i hitno pronađu rješenje. Ohrabrujemo sve lidere da izgrade međusobno povjerenje tako što će odmah napustiti retoriku podjela i eskalacije i vratiti se u državne institucije u punom kapacitetu, gdje mogu razgovarati i o pitanjima neslaganja”, saopćit će ambasadori SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Italije, Francuske i EU.

    Otkud u saopćenju “političari iz Federacije”? Po kojem su osnovu oni krivi za to što je Narodna skupština RS usvojila zaključke kojim je počela proces rušenja institucija BiH? I, da li se u bilo kojoj državi, od ovih pet koje su izrazile zabrinutost, može pregovarati o “smanjenju kapaciteta vojske” i ukidanju ustavnih ili vrhovnih sudova? Ne može, naravno. I ne treba. Ali zašto onda ambasadori Kvinte, pojačani Johannom Sattlerom, od “političara iz Federacije” traže da se vrate dijalogu i “hitno pronađu rješenje”? Koje je to rješenje? Ukidanje Ustavnog suda BiH? Ukidanje Oružanih snaga BiH? Smanjenje ovlasti pravosuđa BiH i prestanak “progona Srba” optuženih za ratne zločine? Koje je “srednje rješenje” za to? I treba li i može li se, uopće, o tome pregovarati? Može li se pričati o “borbi protiv korupcije” dok vam u državnom Parlamentu sjedi Nenad Stevandić, bivši Stanišićev SOS-ovac koji je u haškim optužnicama označavan kao dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je etnički očistio RS i na kraju počinio genocid u Srebrenici? Može li se pričati o borbi protiv korupcije dok vam širom RS-a crtaju murale sa likom Ratka Mladića? O kakvoj borbi protiv korupcije možemo pričati kada Narodna skupština RS usvaja zakone kojim dozvoljava negiranje genocida i drugih presuđenih zločina u BiH?

    Vratimo se dijalogu, poručit će nam Kvinta. Usvajanje zaključaka i “retorika podjela”, stava su ambasadori, “odvraćaju se investicije”. Ne, baš. Usvajanje zaključaka ne odvraća investitore. Usvajanje zaključaka urušava institucije BiH. I, nije cilj poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske bio da “skrenu pažnju sa ozbiljnih životnih pitanja” i “vlastite korupcije”. Njihov cilj je bio da razore Bosnu i Hercegovinu. Shvatio je to, čak, i Damir Mašić, SDP-ovac koji proteklih godina tvrdio isto što i ambasadori Kvinte tvrde sada.

    “Kome i dalje nije jasno da Dodik nakon današnjeg izlaganja u NSRS definitivno najavljuje vandalski napad na teritorijalni integritet i suverenitet države BiH, a samim tim i na mir i stabilnost u našoj zemlji, taj je ili glup ili lud”, napisao je Mašić na svom Twitter nalogu.

    Ambasadorima Kvinte, čini se, to očito nije jasno, pa zato na dijalog pozivaju i političare iz Federacije. A znamo da ambasadori nisu ni glupi ni ludi. Ali šta su onda? Samo ambasadori na privremenom radu u Bosni i Hercegovini.  Oni će se, prije ili kasnije, vratiti u svoje matične zemlje. Tamo nema pregovora o “smanjenju kapaciteta” državnih institucija. Tamo nema ratnih zločinaca u državnom Parlamentu. I tamo zvaničnici, barem ne javno, ne slave holokaust i ne slikaju murale Adolfa Hitlera. Tamo se pritvaraju oni koji ruše državu. Tamo se zatvara i Žilijen Asanž, jer je država procijenila da on svojim radom ugrožava državne institucije.

    No, ovdje ambasadori tih država traže da se za pregovarački sto sjedne sa Nenadom Stevandićem. Samo izvolite.

    1...333435...56Stranica 34 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj