7 dana popularni

    Analize

    PIC strahuje za Scmidta: Sve su stranke krive, nije samo Mile!

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Diplomatski rat u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira demantovao je sve priče koje posljednjih dana čujemo o tome kako je aktuelni rušilački pohod Milorada Dodika njegov posljednji.

    Nisu mogli da se dogovore šta da napišu – Evropa ne da da se Dodik ruži, Amerika očito tražila to uz pohvale sarajevske Trojke. Na kraju su napisali nešto i potpisali se kao ambasadori UO PIC-a u zajedničkoj izjavi.

    Ono što su uspjeli da usaglase je odbrane visokog predstavnika Schmidta, ali je problem što u izjavi nema suštine, niti jednog argumenta i dokaza da visoki predstavnik ima legalitet. To što mu PIC daje podršku neće piti puno vode ako se uđe u pravne i sudske analize Schmidtovog legaliteta.

    Dodik je očigledno uz pomoć EU uspio uzdramti internacionalnu zajednicu u BiH, koja više ne govori istim jezikom ni razborito kao nekada.

    Jasno je to i iz poziva u zajedničkoj izjavi Miloradu Dodiku da “odmah prekine sa svojom politikom nepriznavanja visokog predstavnika i nesaradnje sa visokim predstavnikom, što je štetno po interese Rs”.

    Da imaju snagu argumenata i dokaza, ambasadori najmoćnijih svjetskih država u UO PIC-a jasno bi pred Dodika stavili izbor da Schmidta prihvati ili ode, odnosno da će u suprotnom biti smijenjen.

    Činjenica da EU prioritet daje nekom prividu o napretku vezanom za evropske integracije a ne odbrani Schmidta, jasno je da polako dolazi do polarizacije koja bi u konačnici mogla ugroziti ne samo OHR, već i stabilnost BiH.

    S druge strane, postavlja se pitanje zašto UO PIC-a poziva Dodika da prizna Schmidta zbog interesa Rs? Nisu li ambasadori u Upravnom odboru tu da provode Mirovni sporazum? Otkud onda zabrinutost za interese Rs, a recimo nema zabritnutosti za opstojnost države Bosne i Hercegovine.

    No, to će objasniti posljednje dvije rečenice zajedničke izjave ambasadora: “Upravni odbor Vijeća za provedbu mira poziva sve stranke u Bosni i Hercegovini da dosljedno rade na ostvarivanju evropske perspektive ove države i da pritom ne štede truda na provedbi reformi koje su neophodne kako bi BiH napredovala na svom evroatlantskom putu, a ne da dižu nepotrebne tenzije”, kažu iz UO PIC-a.

    Koje stranke to pozivaju ambasadori? Koje stranke dižu tenzije da bi ih se dovelo u ravan sa separatistom i ključnim destabilizatorom regiona? Već smo zaključili da je polarizacija nastupila i da su zarad kakvog takvog saopštenja ambasdori UO PIC-a odlučili da nas lažu i prave budalama.

    Priča o strankama koje dižu tenzije je još jedan pokušaj odavno viđenog balansiranja i solomonskih rješenja da krivicu prebacuju na sve strane. Lažu iz svojih razloga, jer očigledno se PIC ne smije obratiti samo Miloradu Dodiku.

    Lažete gospodo ambasadori da je iko, osim Dodika, dizao tenzije. Dodik je zabranio djelovanje Ustavnom sudu BiH i visokom predstavniku na prostoru Rs, uveo klevetu kao krivično djelo, vađe udruge će proglasiti tajnim agenturama, spremio novi zakon o državnoj imovini i najavio secesiju momentalno u slučaju Schmidtove odluke o državnoj imovini.

    Koja je to još stranka ili lider učinila nešto slično?

    Osim ako ne mislite na poruke Dodiku da mu secesija neće proći, ma šta njegovo zaustavljanje podrazumijevalo. Ili možda mislite na tenzije u državnoj vladi, koju ste vi predvođeni Murphyijem pravili? Ako je tako, pa tamo Dodik diže najviše tenzija, blokira te evropske zakone, NATO je već blokirao, najavljuje povlačenje SNSD-ovih kadrova…

    Ne prolazi više gospodo PICovci ta spin priča kako su svi krivi. Pa vi, predvođeni Murphyijem ste u Sarajevu pronašli tri lika koja su napravila koalliciju i počela govoriti da je Dodik sada neki drugi, evropski, reformski. Ovo je vaša vlast, gospodo PIC-ovci, vi ste je pravili na državnom, Schmidt u Federaciji a Dodik uz pomoć Schmidta u Rs.

    Ah, da, pa vi mislite na one koje su se otele vašem planu i nisu u Dodiku vidjele evropskog reformatora, nego ono što on jeste već predugo. Ne mogu biti krive, poništio ih Schmidt, kojeg će sada poništiti Dodik.

    I ne može više prolaziti ona sve su stranke krive, nije samo Mile!

    Kao što ne može proći ispod radara to da ste u zajedničkom saopćenju naveli: “Upravni odbor Vijeća za provedbu mira također ponovo potvrđuje da je međunarodna zajednica u potpunosti posvećena i da zadržava potrebne instrumente za podržavanje GFAP-a, uključujući teritorijalni integritet BiH”.

    Jeste li suverenitet zaboravili zbog žurbe i svađe? Jer, bez suvereniteta nema ni teritorijalnog integriteta. A taj suverenitet je dio međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Ili ste ga možda izostavili da odobrovoljite babarogu iz Banja Luke.

    Potpuno ste gospodo u UO PIC-a omanuli ovim saopćenjem, Schmidta niste i nećete odbraniti, jer Dodik neće stati dok ga ne sruši. Taj proces počeo je njegov šef Putin, a završit će Dodik.

    A ovo je ko zna koja po redu kriza u Bosni i Hercegovini i epicentar je uvijek bio Milorad. I internacionalna zajednica mu nikada nije mogla ništa, ne zbog toga što je Dodik moćan, već zbog činjenice da su ga moćni napravili i očigledno nemaju interes da ga sruše.

    Zato svakom građaninu i političaru ove države mora biti jasno da nije mirno zbog PIC-a, već zbog bosanskih oštrica, kojih se Dodi jedino boji. U suprotnom, davno bi on krenuo i ne bi mario ni za PIC, ni za Schmdta, ni za bilo koju drugu internacionalnu podvalu!

    (NAP)

    Kolumna Seada Numanovića: Elmedin Trivijalni Konaković

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Ono što je dogovoreno je da se od Evropske unije zatraži tačan datum pregovora i da će otvaranje pregovora, ukoliko se desi, biti najveći iskorak u historiji Bosne i Hercegovine na evropskom putu, smatra Elmedin Konaković.

    Trivijalno!, što bi sam lider Naroda i Pravde i šef bosanskohercegovačke diplomatije rekao.

    Mnogo je analiza još jednog sijela Trojke, Dodika i Čovića. Većina ih procjenjuje da od najnovijeg “dogovora” neće biti ništa.
    To “trivijalno” poručuje i sam Konaković ističući da na dokumentima u različitim verzijama, koje su nahrupile u medije, nema ništa.

    “Trivijalan”!

    Konaković dodaje da na dokumentima nema ničijeg potpisa. I nema! Ako ćemo pošteno i do kraja – nema ni pečata!

    “Trivijalno”.

    Prvi u Narodu i Pravdi sve je nade položio – čini se – u početak pregovora o ulasku Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Da je, kao nekada, nastavio čitati makar Wikipediu, znao bi šta to znači. Iako, ni čitanje te stranice ne znači ništa. Trivijalno je, ako se ništa ne radi.

    A ništa se ne radi! Nije nemoguće da Evropska unija u martu odobri početak pregovora Bosni i Hercegovini.

    U teoriji, to bi značilo da državni aparat Bosne i Hercegovine krene u sveobuhvatni i dugi put usklađivanja svojeg uređenja sa nekim okvirnim sistemom Evropske unije. Opet, u teoriji to znači da sve institucije Bosne i Hercegovine moraju funkcionirati. Mora postojati vladavina zakona u kojoj su krivci iza rešetaka, korupcija se kažnjava, nepotizam također, zdravstvena zaštita je dobra i zabranjeno je “zaprtiti” se s kovertama, suhim mesom, telećom plećkom, paketima alkohola… do najbližeg ili odabranog doktora, rijeke se ne truju… a političari su sluge naroda koji su u funkcionalnom i poštenom izbornom sistemu smjenjivi…

    Praksa jeste dobrano drugačija. Ko sumnja, neka pogleda u najbliže evropsko susjedstvo.Ali, da vidimo kako izgleda evropski put onih koji još nisu tamo.Turska je eklatantan primjer! I da odmah kažemo – ima gori! Ali o tome malo kasnije. Davnog 14. aprila 1987. godine Turska je izrazila želju postati dijelom Evropske unije.

    Njeni pregovori o ulasku u ovaj prestižni blok počeli su 3. decembra 2005. godine, šest godina nakon što je dobila kandidatski status. Danas je njen evropski put zamrznut.
    A evo ko je gori.

    Makedonija je 2005. godine dobila status kandidata za članstvo. Čak 15 godina kasnije, formalno joj je odobren početak pregovora o ulasku u EU. Desilo se to marta 2020. godine. Umeđuvremenu, Makedonija je morala promijeniti svoje ime, zbog blokade Grčke.

    Zauzvrat, ušla je u NATO. A u NATO-u je i Turska.

    Kako to – po proceduri slijedi – održana je i prva Međuvladina konferencija. Čelnici EU susreli su se s makedonskim zvaničnicima, pali su zagrljaji, poljupci, po neka kita cvijeća, a malo se jelo i malo više pilo. U novembru iste godine Bugarska je blokirala formalni početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom pozivajući se na historijske i još neke odista TRIVIJALNE razloge. I Makedonija već četiri godine stoji u mjestu.

    Izvještaj o napretku Sjeverne Makedonije u EU za ovu godinu je nemoguće opisati u jednoj riječi. Radi se o presjeku dugogodišnjih nepravdi, neprincipijelnosti, neiskrenosti… Zapada.

    Ali, Sjeverna Makedonija je članica NATO-a. Makar to!

    Bosna i Hercegovina bi možda čak i mogla dobiti u martu početak pregovora o ulasku u EU. I onda će prestići Sjevernu Makedoniju na listi najgorih, najponiženijih, najnekoretnije tretiranih koji žele u EU. A o NATO-u više niko ni ne priča. Da se razumijemo, to je najmanje loša, od svih alternativa koje se i našoj zemlji i cijelom regionu nude.

    U teoriji, Bosna i Hercegovina može zatražiti da bude dio Sjedinjenih Američkih Država. Odista, nema nikakve prepreke da se bilo koji zvaničnik pojavi u Vašingtonu i kaže – “evo nas, mi bi kod vas”.

    Neće se desiti! Isto kao što se (u dogledno vrijeme) neće desiti ni pristupanje BiH EU. Niti bilo koje druge zapadnobalkanske države.

    Ukrajina (i Moldavija) idu k EU i iz objektivnih razloga. U dogledno vrijeme teško da će postati članice.

    Po trenutnim pravilima Unije – to će se desiti – nikad!

    Ali se može desiti političkim sredstvima, uz masovno “lomljenje ruku” unutar EU. Jer, Ukrajina je žitnica. U svijetu koji se dijeli na blokove, gdje se vraća Hladni rat, hrana je strateški politički instrument. Pa bi Ukrajina tu imala priliku, prije bez Krima i Donbasa nego sa njim, da uđe u EU. U takvom kontekstu, Balkan bi se mogao “prošvercovati” i biti trećerazredni član EU. Nekad. Nakon što bi mu budućnost bila neizvjesna pa i opet krvava.

    U međuvremenu bi se sistem odlučivanja promijenio i Unijom vladali i faktički oni koji imaju najviše para.Pregovori o ulasku u EU, detaljno analiziranje poglavlja vladavine prava, ljudskih sloboda, državne službe, obrazovanja, ekologije, bla, bla, bla, suštinski su TRIVIJALNE.

    Stvari se mjere po kvalitetu života građana. A on je ispit uspješnosti vlast. Konaković je na primjeru višegodišnje vlasti u Sarajevu pokazao kako to izgleda.

    Kanton Sarajevo je pred bankrotom dok prevareni mladi ljudi demonstriraju “počašćeni” uvredama iz NiP-a.

    (politicki.ba)

    Obmane iz Kabineta Denisa Bećirovića: Ne postoji tehnički mandat sudija u Evropskom sudu za ljudska prava!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Navikla je bosanskohercegovačka javnost da Denis Bećirović jako često plasira duga pisma, otvorena ili zatvorena, u kojima redovno mnogo piše, a malo kaže, kao što je to radio u neprimjerenom broju prethodnih mandata na različitim pozicijama, kao što to radi i sada sa pozicije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

    Nije domaća javnost zaboravila ni ‘šlamperaj’ Bećirovića, koji je samo da bi bio prvi koji je uputio zahtjev za ocjenu ustavnosti jednog zakona iz bh. entiteta Republika srpska (i to naravno objavio na društvenim mrežama), a da taj zakon nije bio stupio na snagu da bi se uopće o tome mogao poslati zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Nešto je slično uradio i sa nekim prijedlogom Zakona o imovini Bosne i Hercegovine, odnosno dobili smo video klip na društvenim mrežama i “jako važne poruke“ ali se zakon nije pomakao s mjesta.

    Ista je priča oko navodnog izbora novog sudije u Evropski sud za ljudska prava, gdje u svome objašnjenju očigledne namjere da plasira svoga kandidata govori cijeli niz neistina. Da bi samom Bećiroviću bilo jasno koliko nije u pravu, onda je potrebno govoriti na njemu jasnom birokratskom jeziku.

    Prvo, ne postoji tehnički mandat sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, odnosno mandat svih sudija traje 9 (devet) godina. Nakon toga sudija nastavlja obavljati svoju punu (ne tehničku) funkciju sve dok zemlja, kao ugovorna strana ne dostavi imena novih kandidata.

    Drugo, u svome navodnom objašnjenju Bećirović kaže „Zbog toga, Bosna i Hercegovina u Evropskom sudu za ljudska prava već duže od dvije godine nema sudiju u skladu s propisima Vijeća Evrope“ što je jedna notorna laž. Postoje najmanje dva primjera, kao što su to sudije iz Litvanije i Poljske, kojima je, također, istekao mandat, ali su i dalje punopravne sudije Evropskog suda za ljudska prava, dok njihove zemlje ne dostave nove kandidate.

    To znači, kako je potpuna laž da Bosna i Hercegovina već više od dvije godine nema sudiju u skladu sa propisima Vijeća Evrope. Da je to upravo laž iz pera Bećirovića, dovoljno je pogledati član 23. 2 Evropske konvencije, koji kaže: „Sudije ostaju na dužnosti dok ne budu zamijenjeni. Međutim oni nastavljaju da rade na predmetima koje su već uzeli na razmatranje.“ A šta to u praksi znači utvrđeno je članom 2 § 3

    Pravila suda koji nedvojbeno kaže:

    „U skladu sa članom 23. stav 2. Konvencije, izabrani sudija obavlja dužnost sve dok njegov nasljednik ne položi zakletvu ili ne da izjavu predviđenu pravilom 3.“ To sve znači, da je sudija kojem je istekao mandat od 9 (devet) godina u punom mandatu dok država, kao ugovorna strana ne dostavi novu listu kandidata, sudija se izabere, položi zakletvu i za tako nešto nema utvrđen rok.

    Treće, nije nam namjera braniti prava sudije Farisa Vehabovića, ali nam jeste namjera braniti prava građana Bosne i Hercegovine na istinu. A istina je toliko očita i nalazi se u aktima Vijeća Evrope kojima je Bosna i Hercegovina pristupila 2002. godine, što bi Denis Bećirović morao znati, pa ako zna onda on svjesno ide u zamjenu sudije Vehabovića u jednom jako delikatnom trenutku za Bosnu i Hercegovinu, direktno se stavljajući u funkciju onih snaga koji bi da zadrže etnički utemeljen politički sistem u našoj zemlji. Možda takav etnički utemeljen politički sistem u Bosni i Hercegovini, odgovara Bećiroviću jer od njega smo premalo čuli o građanskoj državi, odnosno državi jednakopravnih građana.

    U drugom slučaju, ako ovo Bećirović i njegova ekipa znalaca ne znaju, onda se trebamo sa pravom pitati je li mu tamo mjesto ili mu možda funkcija člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine služi za slike i video klipove na društvenim mrežama od kojih građani ove zemlje nemaju apsolutno ništa. Podsjetićemo Bećirovića, kako ove kalendarske 2024. godine ističe mandat za 11 (jedanaest) drugih sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, pa možda on misli kako će svih 11 zemalja odmah zamijeniti sve svoje sudije.
    Naravno da neće, jer praksa govori drugačije.

    Četvrto, ne biraju se kandidati za sudije u Evropskom sudu za ljudska prava putem konkursa kako to tvrdi Bećirović, jer konkurs kao postupak pretpostavlja mogućnost dvostepenog odlučivanja, odnosno pokretanja redovnog pravnog lijeka ili žalbe onih kandidata koji smatraju da su oštećeni. Ovdje se, ipak, radi o javnom pozivu koji služi da ona lica koja misle da imaju znanja i sposobnosti da budu sudije Evropskog suda za ljudska prava iskazuju svoju namjeru, vodeći računa da ispunjavaju kriterije koje postavlja Vijeće Evrope za izbor sudija u Evropskom sudu za ljudska prava. Da li Bećirović zna razliku između procedura konkursa i javnog poziva, ostaje nepoznato.

    I kao peto, javnosti je postalo veoma očito da Bećirović u svome poslu radi jedno polovinu stvari koja uopšte nisu nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao što je na primjer postojanje nekog savjeta za ekonomska pitanja, a da ekonomija nije nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, osim ako sva ekonomija ove zemlje nije strpana u predlaganje godišnjeg Budžeta Bosne i Hercegovine. Odnosno, dali smo ovu zemlju u ruke osobi koja radi puno toga što nije nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u šta spadaju i duga, beskorisna pisma.

    Ili je Bećirović na liniji Trojke, koja bi u Ustavni sud Bosne i Hercegovine plasirala osobu bez dana radnog iskustva u pravosuđu, jer su to obećali podršku HDZ-u i njihovom preferiranom kandidatu, vršeći neviđeno pravno nasilje u prethodnom periodu, pa bi tako i u Evropski sud za ljudska prava poslali nekog od vječito redovitih kandidata za sve različite pozicije u tijelima Vijeća Evrope, opet vršeći neki vid pravnog nasilja.

    (NAP)

    (Video) Duško Knežević odao Amera Bukvića: Direktor BBI Banke čestitao pad režima Mile Đukanovića

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Posljednji je dan avgusta ove godine. Noć ranije saopćeni su izborni rezultati u Crnoj Gori i bilo je jasno da Milo Đukanović više nema parlamentarnu većinu. Presudio mu je Dritan Abazović, sarajevski student i predsjednik Građanskog pokreta URA koji je kazao da želi koaliciju sa Demokratskim frontom, proruskom i prosprkom partijom koja traži povlačenje priznanja Kosova, preispitivanja članstva u NATO-u, te približavanje stavova sa Ruskom Federacijom. Širom Crne Gore, Republike Srpske i dijelovima Srbije proslavljao se pad režima Mile Đukanovića. Biznismen Duško Knežević, bjegunac od crnogorskog pravosuđa zadovoljno je sjedio u svom stanu u Londonu i u live prijenosu na svom YouTube kanalu čitao čestitke koje je primao.

    “Amer Bukvić iz Sarajeva”, izgovorio je sadašnji bjegunac, a nekadašnji miljenik Đukanovićevog režima.

    Uslijedila je kratka pauza, a onda je nastavio da čita poruku pristiglu od Amera iz Sarajeva.

    “Čestitam, gospodine Kneževiću, na izvanrednoj pobjedi i drago mi je što ste srušili režim Mila Đukanovića”.

    Knežević se, zatim, uljudno zahvalio te uputio pozdrave svima u Sarajevu, a naročito  Ameru i “njegovoj bankarskoj ekipi”.

    Jedini bankar iz Sarajeva koji se zove Amer Bukvić je direktor BBI banke.  Ovaj bivši malezijski student slovi za sivu eminenciju Naroda i pravde Elmedina Konakovića čiji je duhovni vođa Muamer Zukorlić, bivši sandžački muftija koji je podržao Dritana Abazovića u njegovim namjerama  da sa vlasti u Crnoj Gori svrgne Milu Đukanovića i vlast napravi sa proruskom partijom Demokratski front. Ali šta povezuje Bukvića i Duška Kneževića? Na prvi pogled – samo bankarstvo. A da li je u pitanju samo to?

    Duško Knežević je crnogorski biznismen koji je svoje carstvo gradio u godinama dok je bio blizak Mili Đukanovićem. U njegovom vlasništvu  je Atlas Grupa u okviru koje je djelovala i Atlas Banka. Knežević je bio vlasnik, što formalni, što neformalni, i nekoliko off shore kompanija. Osim toga, Duško Knežević je osnivač i predsjednik Upravnog odbora prvog privatnog podgoričkog Univerziteta Mediteran.

    Amer Bukvić je sarajevski biznismen školovan u Maleziji. Od osnivanja je na čelu sarajevske BBI banke, koju su, barem formalno, osnovale dvije banke iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i jedna iz Saudijske Arabije. Većinski dio kontrolišu dvije banke iz Emirata, Dubai Islamic Bank i Abu Dhabi Bank, koje posjeduju po 27,27 posto dionica, što je ukupno 54,54 posto kapitala. Bukvić je proteklih decenija svoji biznis širio vezama sa vladajućom partijom SDA, ali je imao i bliske odnose sa bivšim reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem. I ove činjenice su bitne za nastavak priče.

    “Amer Bukvić imenovan za član Upravnog odbora Univerziteta Mediteran u Podgorici”, pohvalili su se 13. jula 2018. godine iz BBI Banke.

    Univerzitet Mediteran, naveli smo već, osnovao je crnogorski biznimen Duško Knežević koji je bio prijatelj režima Mila Đukanovića u trenucima kada je njegova Atlas Grupa otvarala kompanije od Londona, preko Kipra, pa sve do Moskve.

    U Rusiji je, međutim, 2013. godine, zbog malverzacija  zabranjeno poslovanje njegove Atlas Banke, a odmah naredne godine zahladili su i njegovi odnosi  sa Milom Đukanovićem. Ubrzo je crnogorski režim započeo istrage u Kneževićevim kompanijama zbog sumnje u pranje novca, da bi na kraju ovaj biznismen morao pobjeći iz države i skrasiti se u Londonu odakle je započeo medijsku kampanju protiv Đukanovića i njegovih saradnika. Duško Knežević je, na koncu, objavio snimak na kojem se vidi kako predaje kovertu Slavoljubu Stjepoviću, bivšem gradonačelniku Podgorice koji je visoki funkcioner Đukanovićeve partije DPS. Knežević je tvrdio da je u koverti bilo 100 hiljada eura namijenjenih za DPS-ovu predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora. Dio snimka u slučaju poznatom kao “Koverta” objavljen u januaru 2019. godine, nakon čega je na scenu stupila Đukanovićeva opozicija oličena predvođena Demokratskim frontom. Ipak, jedan od najglasnijih bio je Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA. On je 12. januara 2019. godine objavio pismo koje je uputio ambasadorima i evropskim zastupnicima, a u kojem je poručio da će “Crna Gora postati privatna država ukoliko se pređe preko ovoga”.

    Režim Mila Đukanovića ubrzo je uzvratio. Za Duškom Kneževićem je raspisana Interpolova potjernica (u avgustu ove godine Interpol je potjernicu izbacio iz sistema), ali on je mirno živio u Londonu odakle je javnosti saopćavao detalje o sumnjivim poslovima DPS-a i vladajuće strukture u Crnoj Gori. U tom periodu crnogorske vlasti pojačale su pritisak na Kneževićeve kompanije, pa tako i na Univerzitet  “Mediteran” u Podgorici, u čijim je rukovodnim strukturama bio sarajevski bankar Amer Bukvić, koji je, kao što se može vidjeti na snimku u prilogu, čestitao pad režima Mile Đukanovića.

    Amer Bukvić je, rekosmo, bivši malezijski student, a profesor mu je bio Mustafa efendija Cerić. Godinama kasnije, nakon što je Bukvić postao prvi čovjek BBI Banke sa sjedištem u Sarajevu, imenovao je svog profesora i tada reisiu-l-ulemu Cerića za člana Šerijatskog odbora BBI Banke. U decembru 2007. godine, Mustafa ef. Cerić, u svojstvu poglavara Islamske zajednice u BiH, i Amer Bukvić, kao direktor BBI Banke, potpisali su Memorandum o razumijevanju o radu i funkcionisanju Povjerilačkog fonda Islamske banke za razvoj.

    U tom periodu, u Upravi BBI Banke radio je Amel Kovačević, koji je, također, malezijski student. Nakon što je Elmedin Konaković napustio SDA, Bukvićev saradnik Amel Kovačević se priključio Narodu i pravdi. Kasnije će, iz kvote NiP-a, postati ministar finansija u Vladi Kantona Sarajevo sa Edinom Fortom čelu, unatoč činjenici da je bio dio afere Panama papers u okviru koje je dokumentovano da je imao račune u off shore zoni kako bi izbjegao plaćanje poreza. U svojstvu kantonalnog ministra finansija, Amel Kovačević je 2019. godine potpisao Sporazum o sponzorstvu BBI foruma, kojeg organizira – BBI Banka u kojoj je bio direktor prije stupanja na funkciju u Vladi Kantona Sarajevo.

    U novembru 2019. godine Vlada Kantona Sarajevo potpisala ugovor sa BBI Bankom o kreditiranju privednika putem te banke. Ugovor su potpisali – tadašnji kantonalni ministar privrede i kadar NiP-a Haris Bašić i direktor BBI Banke – Amer Bukvić

    Istovremeno, Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde tada u svojstvu predsjednika Skupštine Kantona Sarajevo dodijelio je Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti (BANU) 60 hiljada maraka. Na čelu BANU-a bio je Muamer Zukorlić, bivši sandžački muftija koji se otisnuo u politiku i osnovao Stranku pravde i pomirenja.

    Crnogorski ogranak Zukorlićeve stranke na posljednjim je izborima bio u koaliciji sa Dritanom Abazovićem i njegovim pokretom URA.

    Bivši reis Mustafa Cerić javno je, na svom Facebook profilu, podržao Dritana Abazovića, optuživši Milu Đukanovića da je ojačao srpski nacionalizam.

    Amer Bukvić, direktor BBI Banke svom je crnogorskom poslovnom partneru osumnjičenom za pranje novca čestitao rušenje režima Mile Đukanovića.

    Janusz Bugajski, stalni saradnik Istrage iz SAD-a: Pogledi iz Washingtona – Oživljavanje projekta velike Srbije

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Od ratova usmjerenih protiv civila, tokom raspada Jugoslavije devedesetih godina, koje je prvenstveno vodio Beograd, Sjedinjene Države i Europska unija nastoje osigurati regionalnu stabilnost na zapadnom Balkanu putem sporazuma o granici, inkluzivnih  ustava i međunarodnih integracija. Takav pristup osporavaju korumpirani političari, slabe institucije, negativan utjecaj neprijateljskih stranih sila i različite poruke organa EU-a o pridruživanju zemalja zapadnog Balkana. Međutim, najveće prijetnje regionalnoj sigurnosti predstavljaju ekspanzionistički pan-nacionalni projekti, posebno kada ih provodi država.

    Posljednjih godina velikosrpski projekt oživljen je pod predsjedničkom palicom Aleksandra Vučića. Ali za razliku od vremena Slobodana Miloševića, više se ne priča o oružanim sukobima, ubistvima zbog etničkih razlika, masovnim protjerivanjima i osvajanju teritorija. Kampanja se sada zasniva na tri osnovna principa – tajno djelovanje, fleksibilnost i strpljenje. Za vrijeme Miloševića, proširena Srbija trebala je nastati iz raspadajuće Jugoslavije, zauzimanjem  teritorija u kojima je živjelo većinsko srpsko stanovništvo u susjednim republikama i ubijanjem ili protjerivanjem drugih etničkih skupina radi stvaranja srpskih većina. Projekt je propao uglavnom zbog otpora Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca i, na kraju, međunarodne vojne intervencije koju su vodile Sjedinjene Države.

    Vučić je bio Miloševićev ministar informisanja i stoga je dobro upoznat s primjenom dezinformacija i obmana za postizanje grandioznih političkih ciljeva. Sa svojom Naprednom strankom koja monopolizira srpsku politiku i marginaliziranom opozicijom, Vučić ima dovoljno prostora za ostvarivanje srpskih mini-imperijalističkih ambicija na Balkanu. Trenutna strategija Beograda podrazumijeva tri glavna elementa – slabljenje susjeda, dvoličnu diplomaciju i rusku pomoć.

    Srbija nije u poziciji da izaziva Hrvatsku koja je članica u NATO-u i EU, iako Beograd nastavlja nabavljati oružje od Rusije i Kine u mini utrci u naoružanju sa svojim bogatijim susjedom. U Hrvatskoj živi mnogo manje srpskog stanovništva, sada rasutog po cijeloj zemlji, nego za vrijeme Jugoslavije i manje je političkih i ekonomskih slabosti koje Beograd može iskoristiti. Tri glavna cilja oživljenog velikosrpskog projekta su Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina.

    Srbija ne može ponovno pripojiti Kosovo, jer ne postoji međunarodna podrška za takvo nešto, a albansko stanovništvo je odlučno da zadrži svoju nezavisnost. Cilj Beograda je na neodređeno vrijeme odgoditi konačno rješenje ili “normalizaciju” u bilateralnim odnosima s Prištinom i držati Kosovo nestabilnim i nesigurnim u pogledu svoje budućnosti. Stoga, rasprave o podjeli i zamjeni teritorije nisu bile istinske, već sredstvo za skretanje pažnje i izazivanje sukoba među kosovskim čelnicima. Slabo Kosovo omogućava Beogradu da pojača svoj uticaj u regiji.

    Iako je Crna Gora članica NATO-a, Vučićeva politika nastoji potkopati njen suverenitet i podčiniti njenu vanjsku politiku. Srpski dužnosnici i mediji umiješali su se u nedavne parlamentarne izbore u Crnoj Gori kako bi promovirali nacionalističku opoziciju. Nova vladajuća koalicija može oslabiti zapadnu orijentaciju zemlje, posebno ako Demokratski front (DF) bude dominirao budućom vladom. Stranka je usko povezana sa srpskim nacionalističkim skupinama i ruskim operativcima i podupire velikosrpski projekt. Nastojat će ojačati srpski identitet u Crnoj Gori i poništiti novi Zakon o vjerskim slobodama. Bošnjački i albanski čelnici boje se porasta srpskog šovinizma koji bi mogao biti usmjeren protiv njihovih zajednica u Crnoj Gori.

    Bosna i Hercegovina je treća glavna meta pan-srbizma. Zemlja ostaje nefunkcionalna prvenstveno zbog politike blokada autonomne Republike Srpske (RS). Njezin čelnik Milorad Dodik povremeno prijeti otcjepljenjem kako bi stvorio novu srpsku državu. Na tom teritoriju živi pretežno srpsko stanovništvo nakon genocida nad bošnjačkim muslimanima. Iako je Vučić izbjegavao otvorenu kampanju za podjelu BiH i pripajanje RS-a Srbiji, računica je da će šira regionalna kriza u kombinaciji sa sukobima u BiH pružiti mogućnosti za otcjepljenje kada Zapad nije fokusiran na Balkan.

    Druga ključna komponenta beogradskog pristupa je dvolična diplomacija. Iako tvrdi da teži članstvu u EU i bližim odnosima s NATO-om, Srbija nastoji uravnotežiti četiri glavne sile – Rusiju, Kinu, SAD i EU. Cilj je imati koristi od svakog: diplomatski, ekonomski i vojno, oponašajući strategiju nesvrstavanja Jugoslavije nakon Titovog prekida saradnje sa Staljinom 1948. godine. Ako Beograd dobije podršku glavnih međunarodnih aktera, to mu može pomoći da prikrije i ojača svesrpski projekt.

    Treći faktor na koji se Vučić oslanja u njegovom velikosrpskom projektu je pomoć ruske države. Moskva vidi Beograd kao korisno sredstvo za podrivanje stabilnosti na zapadnom Balkanu, ograničavanje zapadnih integracija i širenje ruskog uticaja. Pod Vučićevim vodstvom ojačane su veze s Moskvom. Srbija je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Evroazijskom ekonomskom unijom koju vodi Moskva, unatoč snažnom protivljenju EU. Odbila se pridružiti sankcijama nametnutim Rusiji zbog njene invazije u Ukrajini i podjele te države. Srbija je od Moskve nabavila teško naoružanje, uključujući protuzračne sisteme, borbene avione i helikoptere, uprkos prijetnjama američkim sankcijama.

    Beograd nastavlja razvijati i “humanitarni centar” u Nišu, na jugu Srbije, s ruskim sigurnosnim službama. Centar omogućava prikupljanje ruskih obavještajnih podataka širom Balkana. U ekonomskoj areni Srbija se i dalje oslanja na rusku naftu i plin. Drugi krak Gazpromovog plinovoda Turk Stream prelazit će preko Srbije, koja već ovisi o ruskom plinu, a njezina najveća naftna kompanija Naftna Industrija Srbije u većinskom je vlasništvu Gazproma. Srbija se sve više razotkriva kao kanal moskovske politike koja destabilizira Jugoistočnu Europu i suprostavlja se američkim interesima.

    Umjesto direktnog obračuna koji bi mogao izazvati zapadne sankcije, Vučić radije djeluje potajno i manipulira slabostima susjeda. Umjesto izravnog napada na integritet ili suverenitet susjednih država, Vučić  podmuklo podriva njihovu neovisnost potičući nacionalističke sporove i favorizirajući lokalne srpske stranke. I umjesto ekspresnog preuzimanja regionalne dominacije, Vučić se odlučio za strpljenje, računajući da je vrijeme na strani Srbije. Međutim, ne može se isključiti mogućnost da će Kremlj u jednom trenutku pokušati gurnuti Vučića u direktniji regionalni sukob koji će zaokupiti i EU i NATO.

     

    (Janusz Bugajski viši je saradnik u Fondaciji Jamestown u Washingtonu. Nedavno je, u koautorstvu s Margaritom Assenovom, objavio knjigu pod naslovom Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks  u Washingtonu, DC, USA)

    Sudska praksa i zabrana kandidiranja: Da li su za Sud BiH isti Nenad Stevandić i Mirad Hadžiahmetović?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Sudska praksa ne ide u prilog Nenadu Stevandiću i njegovoj Ujedinjenoj Srpskoj koje je Centralna izborna komisija BiH uklonila iz izbornog procesa zbog širenja međunacionalne mržnje.

    “Pobijedit ćemo i Sud BiH i na izborima”, kazao je na konferenciji za medije u Banja Luci Nenad Stevandić, dan nakon odluke CIK-a da se Ujedinjenoj Srpskoj poništi ovjera kandidature za predstojeće izbore.

    Ujedinjena Srpska je izjavila žalbu Sudu BiH i sada se očekuje odluka Apelacionog odjeljenja. Stoga Istraga.ba analizira dosadašnje slučajeve u kojima je uporište za svoju odluku u slučaju Stevandić tražila i Centralna izborna komisija BiH.

    Prvi slučaj “uklanjanja” s liste bio je 2004. godine. Tadašnje Vijeće za izborne prigovore i žalbe poništilo je kandidaturu Ljubiši Kragulju, SDS-ovom kandidatu za gradonačelnika Banja Luke. Osim toga, izrečena mu je i novčana kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Kragulj je tada pozivao na linč pojedinih novinara i medija. Zbog stava CIK-a žalio se Sudu BiH, ali je odluka o njegovom uklanjanju s liste – potvrđena.

    Dvije godine kasnije, u kampanji za Opće izbore 2006. godine, Srpska radikalna stranka Vojislav Šešelj je na predizbornom skupu u Tesliću putem megafona puštala pjesme koje mogu izazivati strah. Kažnjeni su novčanom kaznom u iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio sankciju.

    Lokalni izbori 2008. godine. Kandidat Srpske napredne stranke Vinko Perić je na svojoj TV stanici VIKOM puštao spotove koji mogu izazivati nacionalnu mržnju. Odlukom CIK-a poništena je njegova kandidatura i izrečena mu je kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Sud BiH je potvrdio sankciju.

    Tokom kampanje 2010. godine predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović je na nacionalnoj osnovi vrijeđao Bojana Bajića, nazivajući ga Radovanom Karadžićem. Zbog širenja međunacionalne mržnje, CIK ga je, po dva osnova, kaznio novčanom kaznom u ukupnom iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio odluku.

    CIK je 2012. godine novčano kaznio i Peru Barbarića koji je se slikao odjeven u vojničku uniformu, a pored fotografije je pisalo: “Postrojba posebne namjene GAVRANI”. Njegovoj stranci HKDU izrečena je sankcija u iznosu od 3000 KM, dok je on lično kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1000 KM.

    U oktobru 2014. godine CIK je poništio kandidaturu Dalibora Trapare, kandidata Socijalističke partije za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Socijalistička partija je kažnjena sa 5000 KM. Sud BiH je potvrdio odluku CIK-a.

    Na posljednjim lokalnim izborima CIK je sa kandidatskih lista uklonio Salmira Kaplana, Demira Mahmutčehajića i Ahmeta Ljubovića zbog ometanja izbornog procesa u Stocu.

    Zbog puštanja pornografskih snimaka tokom svoje kampanje, CIK je 2012. godine poništio i kandidaturu nezavisnog kandidata za načelnika Općine Zenica Mirada Hadžiahmetovića. On se, potom, žalio Sudu BiH, ali je Apelaciono odjeljenje potvrdilo odluku CIK-a. Hadžiahmetović je nastavio sa žalbama sve do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je konačno odbacio njegove žalbe, čime je, faktički, potvrđena odluka Centralne izborne komisije BiH.

    Upravo slučaj Mirada Hadžiahmetovića je, prema informacijama Istrage, jedan od onih na koje se pozivaju članovi CIK-a u svom odgovoru dostavljenom Sudu BiH. No, da li će ista pravila vrijediti  za Mirada Hadžiahmetovića i Nenada Stevandića?

     

    Washington View: Moscow’s Campaign Against U.S. Democracy

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Moscow’s election interference is not simply an attack on U.S. democracy but a means to weaken America’s global role. Russian intelligence agencies are engaged in disinformation offensives crafted to exploit rifts in American society and depict the U.S. as an ailing power. The Kremlin favors the re-election of Donald Trump because he is seen as a disruptive force and a potentially valuable partner. But even if Joe Biden wins the presidency, Moscow will promote domestic conflicts to challenge the legitimacy of the U.S. system.

    Polarization between Republicans and Democrats is so pronounced in the U.S. that foreign actors have space to infiltrate disinformation whether to help or discredit either presidential candidate. Partisan rifts are also reflected in a deeply divided electorate, which is susceptible to a range of conspiracy theories. This has become most evident in the growing popularity of the Q-Annon movement, reminiscent of medieval witchcraft accusations, in which the Democrats are believed to be Satan worshippers, pedophiles, and cannibals who will be unmasked and imprisoned by Trump. Delusion, unrest, and mayhem in the U.S. works to Moscow’s advantage in the escalating struggle for global influence. Disinformation is not an end in itself – it serves at least three geo-strategic goals, which the Kremlin magnifies through official channels and an army of digital disinformers.

    First and foremost, Moscow seeks to discredit American democracy as a failing and fraudulent system. It highlights supposedelection rigging, illicit campaign financing, voter suppression, media bias, or whatever exploitable controversies emerge during the U.S. election campaign. It can also include more active measures by hacking or fabricating Emails or some other texts at opportune moments, as witnessed with Hilary Clinton during the 2016 U.S. elections. For several months, Russian intelligence has been active in supplying Trump’s advisors and allies with scandalous disinformation to defame Biden and his family. The purpose is to help Trump win the elections or to undermine the legitimacy of the incoming Biden administration.

    Unlike in communist times, Moscow no longer trumpets its own system as idyllic but primarily seeks to widen any fissures in Western democracies so they are no longer models for Russia’s neighbors and allies. Democratic systems can be depicted and discredited as facades for racism, xenophobia, and class division. The U.S. is portrayed as having irreconcilable social fractures, whether based on class, wealth, ethnicity, color, religion, region, or sexual identity, and with deepening rifts between “red” and “blue” states that no administration will be able to bridge. It may even intensify its promotion of separatism in the American south or a more comprehensive disintegration of the United States.

    A second related Kremlin goal is to discredit U.S. officials as hypocrites for criticizing crackdowns on dissent and other civil rights abuses in authoritarian countries. Russia’s government revels in the portrayal of America as a country on the brink of civil war and impending collapse, thereby justifying its own allegedly successful handling of domestic opposition and unrest that ensures stability.

    Third, and most critically, Moscow is eager to diminish the U.S. role in the world not only as the beacon of individual freedom but also as a trusted ally. Trump has unwittingly helped Putin on various occasions by openly questioning NATO’s purpose and threatening to withdraw U.S. troops from various key regions, including Europe. Ongoing domestic unrest supposedly underscores that Washington will be too preoccupied with its internal problems to assist any of its allies in a time of crisis. Moscow also promulgates the notion of America’s growing weakness, as evident in its inadequate handling of the COVID-19 pandemic. This can bolster arguments that the U.S. is a fading power, that national sovereignty has prevailed over American globalization, and that “liberal democracies” are on the decline.

    The lesson is that all states should curtail their alliances with the U.S. and instead look toward Moscow and Beijing as models and leaders. This theme also has a domestic component in the U.S. by tapping into brewing sentiments among the American public that Washington should scale back its global involvement and curtail its international alliances and focus on rebuilding the U.S. economy and ensuring health care in the wake of the pandemic.

    Ultimately, political polarization, domestic unrest, and civil conflict in the United States are not the key objectives for the Kremlin. They are the primary means to achieve strategic victory. The main goal is to restrict the U.S. to its own hemisphere, diminish America’s international alliances, and enable authoritarian states to carve up the world into spheres of influence.

    Putin calculates that if Trump is re-elected he will feel more unrestrained in applying his version of “America First.” No longer dependent on the U.S. Congress for his political survival, Trump would have a freer hand to disregard Republican lawmakers and his national security team, which has maintained a pro-NATO orientation. Ideally for Moscow, such a scenario could result in reducing America’s role in Western institutions, removing all American troops from Europe, lifting economic sanctions for Russia’s invasion of Ukraine, forging a strategic partnership with Putin, and even sacrificing much of Europe’s east to Moscow in a new Yalta-like grand bargain.

    A Biden victory is less welcome in Moscow, as it would refocus Washington on intensifying transatlantic cooperation and could presage a tougher policy toward Russia, including more effective strategic pushback for its ongoing attacks on neighboring states. Biden could also capitalize on pledges to reform America’s law enforcement institutions by pursuing a wider campaign in support of individual liberty and ethnic equality. This would mean greater attention to Moscow’s subjugation of political opponents and the numerous nations that are politically imprisoned in the Russian Federation. And there could also be an element of retribution from the new administration for persistent Kremlin attempts to besmirch the Biden family and the Democratic Party.

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.)

    Analiza stranačkih rezultata u USK: SDA prva, NiP i SDP u porastu, SBB, DF i Naša stranka u padu

    Piše:
    Redakcija
    -

    U narednim satima, Istraga.ba će analizirati rezultate svih stranaka u Federaciji BiH. Krenut ćemo od Unsko-sanskog kantona.

    SDA

    Na području USK SDA je osvojila najviše glasova. Prema do sada izbrojanim rezultatima, ova stranka je, u utrci za općinska i gradska vijeća, osvojila oko 23 hiljade glasova. U odnosu na izbore 2018. godine, SDA je, za sada, izgubila oko 3000 birača. No, svi glasovi  još nisu prebrojani, kao ni glasovi onih koji su glasali putem pošte. Za očekivati je, dakle,  da ta razlika bude manja. SDA je najbolji rezultat ostvarila u Bihaću, Cazinu, Sanskom Mostu i Velikoj Kladuši.

    A-SDA

    Druga stranka u USK je A-SDA. Oni su, prema još uvijek nepotpunom rezultatima, osvojili oko 17.000 glasova. Tome treba još dodati i glasove iz dijaspore, ali i preostali, manji dio, glasova koji nisu prebrojani. U odnosu na 2018. godinu, A-SDA je “pala” za oko 4000 glasova, s tim da su oni te godine zajedno nastupili u koaliciji sa POMAK-om koji je imao drobre rezultate u Bihaću. Njihova glavna baza je Cazin gdje su osvojili oko 10 hiljada glasova.

    SDP

    SDP BiH je porastao u odnosu na 2018. godinu u USK. Na Općim izborima su na području USK osvojili 9880 glasova. Prema još uvijek nepotpunim rezultatima, SDP će osvojiti između 10 i 11 hiljada glasova. Najviše glasova ova stranka je osvojila u Bihaću gdje će osvojiti oko 2500 glasova. Slijede, potom Cazin, Sanski Most, Krupa i Velika Kladuša. gdje će osvojiti između 1400 i 1800 glasova.

    Laburisti

    Četvrta stranka u USK su Laburitisti Fikreta Abdića. Oni su osvojili oko 7000 glasova, a njihova glavna baza je u Velikoj Kladuši. Na izborima 2018. godine oni su osvojili isto toliko i dobili su ti mandata u Skupštini USK.

    NiP

    Narod i Pravda Elmedina Konakovića na lokalnim je izborima za šest općinskih i dva gradska vijeća u USK osvojila oko pet hiljada glasova. U odnosu na Opće izbore 2018. godine, NiP je u USK porastao za oko četiri hiljade glasova. Najveću podršku dobili su u Bihaću gdje su osvojili blizu 2000 glasova.

    POMAK

    Pokret za modernu i aktivnu krajinu – POMAK osvojio je oko 4000 glasova. No, u pitanju je lokalna stranka koja djeluje u Bihaću i koju predvodi bivši i budući gradonačelnik Šuhret Fazlić.

    DF

    Demokratska fronta je sedma stranka u USK i njihovi su glasovi prepolovljeni. U odnosu na 2018. godinu, DF je pao za oko tri hiljade glasova. Te 2018. godine osvojili su 6600. Ove godine su, iako još nisu prebrojani svi glasovi, osvojili oko 3400 glasova. Politički su preživjeli u Bihaću, Cazinu, Krupi i Sanskom Mostu gdje će učestvovati u radu gradskih i općinskih vijeća.

    Nezavisni blok

    Nezavisni blok Senada Šepića u nedjelju je osvojio oko 2500 glasova u USK. U odnosu na 2018. godinu, kada su osvojili 4100 glasova, NB je izgubio oko 1500 glasača. Taj broj će se vjerovatno smanjiti, jer svi glasovi nisu prebrojani, tako da će, u konačnici, NB biti “kraći” za oko hiljadu glasova. Ono što je interesantno, NB nije prešao cenzus u rodnom gradu predsjednika te stranke Senada Šepića.

    Naša stranka

    I podrška Našoj stranci je u padu. Na Općim izborima 2018. godine, NS je u USK osvojio 3500 glasova. Na proteklim lokalnim izborima, NS je izgubila 1000 glasova, odnosno osvojili su oko 2400 glasova. Cenzus su prešli u Velikoj Kladuši, Bihaću i Sanskom Mostu i tu će, po svemu sudeći imati vijećnike.

    SBB

    SBB Fahrudina Radončića je sa 6900 glasova 2018. godine pao na oko 2000 glasova. Cenzus su, za sada, prešli u Bihaću, Sanskom Mostu, Ključu i Bosanskom Petrovcu.

     

     

     

     

    Sveobuhvatna analiza izbora u Mostaru: Ko i kako može dobiti Gradonačelnika i zašto su bitne godine

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada se primjenom St. Lague metode preračunaju posljednji rezultati koje je objavila Centralna izborna komisija BiH, u Gradskom vijeću Mostara bi sitacija bila ovakva: HDZ BiH 13 mandata, Koalicija za Mostar 12, BH. blok šest, Hrvatska republikanska stranka tri i koalicija Ostajte ovdje jedan mandat. Bez HDZ-a, HRS-a i SNSD-ove koalicije Ostajte ovdje stranke čije je sjedište u Sarajevu imale bi 18 mandata ili natpolovičnu većinu koja bi osigurala izbor gradonačelnika u trećem krugu. No, prije nego pojasnimo način izbora gradonačelnika, obradit ćemo rezultate izbora po gradskim područjima, odnosno po izbornim jedinicama.

    Gradska lista

    Gradska lista daje 13 mandata i svakom konstitutivnom narodu moraju pripasti najmanje četiri pozicije dok Ostali moraju dobiti jedno mjesti. HDZ je, prema trenutnim rezultatima CIK-a, osvojo 13.253 glasa, Koalicija za Mostar okupljena oko SDA 11.262, BH. blok 4691, Hrvatska republikanska stranka 2760 i koalicija Ostajte ovdje 2760. Kako biste utvrdili broj mandata, ove brojeve podijelite prvo sa jedan, potom sa tri pa sa pet, sedam, devet, jedanaest … U slučaju HDZ-a BiH to bi izgledalo ovako – 13263, (ukupni rezultat kroz tri) 4421, (ukupni rezultat kroz pet) 2652, (ukupni rezultat kroz sedam) 1894, (ukupni rezultat kroz devet) 1473, (ukupni rezultat kroz jedanaest) 1205. Kada to uradite sa svim strankama i koalicijama, izdvojite trinaest najvećih brojeva (ova izborna jedinica daje 13 vijećnika). Na osnovu toga, HDZ-u BiH bi sa gradske liste pripalo pet mandata, Koaliciji za Mostar četiri, BH bloku dva, Hrvatskoj republikanskoj stranci jedan i Koaliciji Ostajte ovdje – jedan mandat. Ono što je bitno naznačiti, sa liste Koalicije za Mostar, prema trenutnim rezultatima dostupnim na stranici CIK-a, kao četvrta ulazi Nataša Jekić koja je  srpske nacionalnosti. S druge strane, sa liste BH bloka, prema trenutnim rezultatima, ulazi Arman Zalihić koji ulazi iz kvote Ostalih. To je vrlo bitno zbog ukupne kvote u Gradskom vijeću, jer nijednom konstitutivnom narodu ne može pripasti više od petnaest vijećničkih mjesta, uz uslov da nijedan konstitutivni narod ne može imati manje od četiri vijećnika. U ovom trenutku sa gradske liste u vijeće bi ušla tri Bošnjaka i jedan Srbin sa liste Koalicija za Mostar, jedan ostali i jedan Hrvat sa liste BH bloka, četiri Hrvata i jedan Srbin sa liste HDZ-a, jedan Hrvat sa liste HRS-a i jedan Srbin sa liste Koalicije Ostajte ovdje. Prema tome, kvota srpskih vijećnika, trenutno, ne bi bila popunjena, jer ih je, računajući sve druge izborne jedinice, za sada samo troje obezbijedilo ulazak u Gradsko vijeće. U ovom slučaju bi moralo doći do “pomijeranja” unutar samih listi, bez obzira na preferencije koje je određeni kandidat osvojio. O tome odlučuje CIK.

    Izborna jedinica Zapad (četiri vijećnika)

    Prema trenutnim rezultatima, HDZ BiH je u ovoj izbornoj jedinici osvojio 4.539 glasova. Ukoliko njihov ukupni broj podijelimo sa tri, odnosno sa pet, dolazimo do brojeva 1513 i 907. U ovom trenutku Hrvatska republikanska stranka osvojila je 1.514 glasova, dok je BH. blok osvoio 928. To znači da bi HDZ osvojo dva vijećnička mandata, jer je njihov treći broj (907) manji od ukupnog broja glasova BH bloka. Zbog toga bi BH blok osvojio jedan mandat na Zapadu, koliko bi osvojila i Hrvatska republikanska stranka.

    Izborna jedinica Jug  (dva vijećnika)

    Trenutno, HDZ BiH na području Jug ima osvojenih 2286 glasova. Podijeli li se taj broj sa tri, dolazimo do broja 762. Koalicija za Mostar je osvojila 782 glasa, što je više od drugog broja HDZ-a BiH. Prema tome, na području Jug Koaliciji za Mostar bi pripao drugi vijećnik. HDZ ima osigiran jedan mandat.

    Izborna jedinica Jugozapad (sedam vijećnika)

    Prema do sada obrađenim rezultatima, na području Jugozapad HDZ BiH je osvojio 5699 glasova, Hrvatska republikanska stranka je osvojila 1781 glas, dok je BH. blok osvoio 1031 glas. Podijelimo li te brojeve sa tri, pet, sedam i devet te nakon toga izdvojimo sedam najvećih brojeva, HDZ BiH bi osvojio pet vijećnika, HRS jednog koliko i BH. blok. Ono što bi moglo biti presudno, sa liste BH. bloka, prema trenutnim rezultatima, iz ovog područja ulazi Boška Ćavar iz reda hrvatskog naroda. To znači da bi bez HDZ-a, HRS-a i SNSD-ove koalicije u Gradskom vijeću moglo biti osamnaest ruku, uz ispoštovani preduslov da Bošnjacima ne pripadne više od petnaest pozicija. Naime, sa gradske liste Koalicija za Mostar dala je Srpkinju, dok sa liste BH. bloka ulazi predstavnik Ostalih i najmanje jedan Hrvat.

    Izborna jedinica Stari grad    (pet vijećnika) 

    Na području Stari grad, prema trenutnim i nepotpunim rezultatima CIK-a, Koalicija za Mostar je osvojila 4354 glasa, BH. blok 3654, a Prva mostarska partija 827 glasova. Ukoliko podijelimo glasove sa tri, pet i sedam, dolazimo do  brojeva 1451, 870 Koalicije za Mostar i 1218, 731 BH. bloka. Odvojimo li pet najvećih brojeva, to znači da Koalicija za Mostar trenutno ima tri vijećnika, jer je njihov treći broj veći od prvog broja Prve mostarske partije. BH. bloku bi pripala dva vijećnička mjesta.

    Izborna jedinica Sjever (dva vijećnika)

    Koalicija za Mostar je, trenutno, na tom području osvojila 3053 glasa. Njihov drugi broj (ukupni broj glasova podijeljen sa tri) je 1017 i veći je od ukupnog broja glasova BH. bloka (722). Zbog toga Koaliciji za Mostar pripadaju oba mandata sa Sjevera.

    Izborna jedinica Jugoistok   (dva vijećnika)

    Prema trenutnim rezultatima CIK-a, Koalicija za Mostar je u ovoj izbornoj jedinici osvojila 2959 glasova. Kada se taj broj podijeli sa tri, dolazimo do broja 986, što je više od ukupnog broja glasova drugoplasirane Platforme za progres koja je osvojila 510 glasova. Dakle, na području Jugoistok je Koalicija za Mostar osvojila oba vijećnika

    Izbor Gradonačelnika Mostara

    Zbrojimo li sve vijećničke mandate iz svih izbornih jedinica i sa gradske liste, HDZ je osvojio trinaest mandata, Koalicija za Mostar ima 12 mandata, BH. blok šest, Hrvatska republikanska stranka tri i SNSD-ova Koalicija Ostajte ovdje jedan mandat. Prema važećem Statutu Grada Mostara, gradonačelnik se bira dvotrećinskom većinom iz reda izabranih vijećnika i za njegov izbor u prvom krugu potrebna je dvotrećinska većina. Ukoliko nijedan od kandidata ne dobije potrebnu većinu organizira se drugi krug u koji se plasiraju dva najbolje rangirana kandidata iz prvog kruga. Desi li se da i u drugom krugu nijedan od dva kandidata nema potrebnu dvotrećinsku većinu, bit će organiziran treći krug. U trećem krugu dovoljna je prosta većina od onih koji su prisutni i glasaju. Ukoliko se, pak, desi da oba kandidata budu imali isti broj glasova, prema Statutu, Gradonačelnik postaje onaj koji je mlađi.

    Izbor Gradonačelnika prema trenutnim rezultatima

    Krenimo od pretpostavke da će HDZ za gradonačelnika kandidirati Maria Kordića koji je na gradskoj listi osvojio skoro deset hiljada glasova, da će Koalicija za Mostar za Gradonačelnika Mostara predložiti Zlatka Guzina koji je osvojio preko devet hiljada glasova i da će BH blok za Gradonačelnicu predložiti Irmu Baraliju sa osvojenih 2700 glasova. Ukoliko bi stranke, koalicije i blokovi pratili svoje kandidate, Baralija bi osvojila šest glasova gradskih vijećnika. Ukoliko bi dobila podrušku SBB-a i Hrvatske republikanske stranke, Baralija bi osvojila jedanaest glasova. No, to je manje realan, ali ne i nemoguć ishod. Ako, pak, Koalicija za Mostar ostane ujedinjena, Zlatko Guzin bi dobio podrušku 12 vijećnika. Naravno, može desiti da mu najmanje dva SBB-ova vijećnika uskrate podršku, čime bi Guzin pao na deset glasova u Gradskom vijeću. Treći kandidat Mario Kordić ima sigurnih trinaest  glasova u Vijeću i dobio bi, vjerovatno, podršku još jednog vijećnika Koalicije “Ostajte ovdje”. No, nijedan kandidat ne bi imao potrebnu većinu pa bi bio organiziran drugi krug. Bez podrške Hrvatske republikanske stranke i SBB-a Irma Baralija sigurno ne bi mogla proći u drugi krug u izboru za Gradonačelnika. Ukoliko izostane ta podrška, (predstavnici HRS-a izjavili da će biti uz hrvatski blok), u drugi krug će se plasirati Mario Kordić i Zlatko Guzin. Jasno je njihovi predlagači nemaju dvotrećinsku većinu, tako da će konačnu riječ u tom slučaju dati stranke čiji su kandidati “ispali” u prvom krugu. Recimo, ukoliko bi HRS, Ostajte ovdje, SBB (najmanje dva vijećnika) i BH. blok podržali HDZ-ovog kandidata u drugom krugu on bi imao potrebnu dvotrećinsku većinu (24 vijećnika). No, to je skoro nerealna opcija. Ukoliko, pak, ove iste stranke (bez HDZ-a) podrže Zlatka Guzina, on ne bi mogao dohvatiti 24 ruke, koliko je potrebno za izbor u drugom krugu. Stoga je skoro pa izvjesno da će gradonačelnik biti izabran u trećem krugu, pod uslovom da Koalicija za Mostar i HDZ prethodno ne postignu sporazum i u prvom krugu izaberu gradonačelnika kojeg žele. U trećem krugu mnogo je varijanti. Budu li, recimo, sve stranke sa sjedištem u Sarajevu na istoj strani, Zlatko Guzin bi, prema trenutnim rezultatima, sigurno bio izabran za gradonačelnika Mostara. No, ukoliko se, pak, desi da BH. blok bude suzdržan u trećem krugu, gradonačelnik bi bio HDZ-ov Mario Kordić. Osim navedenih, postoji još jedna moguća varijanta: ako Zlatko Guzin i Mario Kordić u drugom krugu budu imali isti broj glasova, HDZ bi dobio poziciju Gradonačelnika Mostara, jer bi u tom slučaju bio izabran – mlađi kandidat.

    Moguće izmjene

    Sve ove varijante i projekcije rađene su na osnovu nepotpunih rezultata Centralne izborne komisije i podložne su promjenama. Glasovi iz dijaspore bi, recimo, mogli presuditi da Koalicija za Mostar u Starom gradu izgubi jednog vijećnika koji bi pripao Prvoj mostarskoj partiji. Ostim toga, postoji i mogućnost da, zahvaljujući glasovima putem pošte, Koalicija za Mostar preskoči HDZ na gradskoj listi, pa da, uz zadržavanje mandata u Starom gradu, Koalicija ima 13 mandata, što bi donijelo ukupno 19 vijećnika strankama čije je sjedište u Sarajevu. Naravno, postoji i mogućnost da na Jugu ili Zapadu Koalicija za Mostar i BH. blok izgube mandate što bi, u tom slučaju, značilo da HDZ ima osiguranu poziciju Gradonačelnika Mostara.

    Analiza uz pomoć eksperta za gas Almira Bečarevića: Gasno tržište Evrope i “ovisnost” o prirodnom plinu iz Rusije

    Piše:
    Redakcija
    -

    S obzirom na to da se posljednju deceniju na teritoriji Evrope vode velilke političke (u Ukrajini čak i oružane) bitke zbog transporta plinom, Istraga.ba je odlučila, u saradnji sa ekspertom za gas Almirom Bečarevićem, prirediti analizu plinskog tržišta u najbitnijim državama. Ko su snabdjevači, kolika je potrošnja, kolike su zalihe i kako države povećavaju ili smanjuju svoju ovisnost o ruskom plinu? To su pitanja na na koja ćemo pokušati odgovoriti u nastavku ovog teksta. Svi navodi su temeljeni na osnovu podataka koju je Istrazi ustupio Almir Bečarević, inače bivši direktor BH Gasa.

    Almir Bečarević

    Na početku odmah da razjasnimo – Ruska Federacije je Evropi nezamjenjiv izvor opskrbe naftom i plinom. Naročito ovim drugim energentom. Ovaj nezamjenjivi izvor plina isporučio je Evropi tokom 2019. godine oko 199 milijardi Sm3 (kubika) i to je uz 2018. godinu bila najuspješnija godina otkako Gazprom Export izvozi plin ka evropskim potrošačima.
    Sve je počelo davne 1973. godine kada je Rusija izvezla prve količine plina. Tada se radilo o svega 6,8 milijardi kubika. Danas je ta količina – 200 milijardi Sm3. Na osnovu ovih podataka da se zaključiti da je ovisnost Evrope o ruskom gasu između 30% do 40%. Evropa godišnje potroši do cca 470 milijardi Sm3 prirodnog plina.
    Gladajući po godinama, gotovo svaka naredna bila je uspješnija od prethodne. No, 2020. godina će ući u historiju kao godina kada ce biti zabilježen pad izvoza i to na razinu između 170-175 milijardi Sm3, a zbog pada cijena gasa na svjetskom tržištu prihodi ruskog Gazprom Exporta će biti srezani za cca 40 posto. Tržište nafte dijelom se i oporavilo, ali to će na cijene plina imati utjecaja tek polovinom 2021. godine zbog poznate cjenovne formule i otklona od 9 mjeseci u odnosu na dešavanja na naftnom tržištu.
    Uzimajući u obzir ukupne količine, najveći uvoznici plina iz Rusije su Njemačka, Turska, Italija i Velika Britanija. No, može se konstatirati da je Njemačka apsolutni ovisnik o plinu iz Rusije. Njemačka godišnje iz Rusije uveze oko 58,5 milijardi kubika plina. To je gotovo 30%  ukupno izvezenih količina plina koje Rusija izveze u Evropu. Njemačka godišnja potrošnja plina iznosi nešto preko 90 milijardi Sm3 i plin iz Rusije čini gotovo 60% ukupne količine koju ta država potroši. Ujedno, Njemačka nema nijedan LNG termina,  ali koristi terminale iz susjednih zemalja i uvozi plin iz Norveške (preko 10 milijardi Sm3). Ukupan udio plina u energetskom miksu Njemacke iznosi između 30% i 35%. Prva naredna zemlja po količinama gasa koji uvozi iz Rusije je Italija sa cca 20 milijardi Sm3. Sve ostale zemlje su ispod ili drastično ispod količine koju uvozi Italija.

    Evropska skladišta plina dovoljna za tri države

    U svim plinskim skladištima Evrope ukuopno se može smjetiti 100 milijardi Sm3. Ukupna godišnja potrošnja plina iznosi oko 470 milijardi Sm3. Uvoz iz Rusije je oko 200 milijardi Sm3. U slučaju potpune obustave isporuke gasa iz Rusije, skladišta u Evropi mogu zadovoljiti potrebe svega tri države.

    Proteklih godina, Rusija je znatne količine plina izvozila u Tursku, gdje je godišnje plasirano oko  29 milijardi kubika. Turska je prije nekoliko godina krenula u diversifikaciju svojih izvora uvoz plina iz Rusije sa 29 milijardi kubika smanjila na oko 15 milijardi Sm3. Ukupna godišnja potrošnja plina u Turskoj iznosi oko 50 milijardi Sm3 i uvoz plina iz Rusije je nekad činio 50% od ukupne potrosnje. Danas je to oko 30 posto.

    Crnomorska TUNA-1

    TUNA-1 je nalazište plina u Crnom moru i ove godine ga je otkrila Turska. Kapacitet tog nalazišta je 405 milijardi Sm3 i to je dovoljno da Turska ne mora kupovati ničiji gas u periodu čak osam godina. Turski predsjednik da je rok svojim kompanijama da eksploatacija sa tog nalazišta mora započeti 2023. godine i Turska sa plinovodima TANAP, TAP I TURSKI TOK (gas iz Rusije) dolazi u fazu apsolutne diversifikacije svojih izvora i sigurnosti snabdjevanja. To znači da će imati svoj, gotovo besplatni, plin. Istraživanja se nastavljaju i na Mediteranu i Turska polako postaje plinska sila.

    Njemačka 

    O Njemačkoj je već dosta toga rečeno u uvodu, ali ono sto treba ovdje posebno naglasiti je to da je nakon izgradnje Sjevernog toka 1 započeta izgradnja Sjevernog toka 2. Ovaj nastavak nosi sa sobom sve kontroverze jer i taj plinovod znači nastavak ovisnosti o Rusiji. SAD je najveći protivnik izgradnje Sjevernog toka 2 jer će on, po izjavama dužnosnika SAD-a, podići razinu ovisnosti Njemaćke o ruskom plinu na preko 70%. Ta ovisnost neće se odnositi samo na Njemačku već i na druge države Evrope.  Izgradnjom Sjevernog toka 2 će se smanjiti transportni put plina preko Ukrajine, a Zapad će se plinom snabdijevati preko Baltika. Kapacitet oba Sjeverna toka je oko 110 milijardi Sm3 kubika. SAD  su uvele sankcije za sve učesnike u izgradnji Sjevernog toka 2 kao i Turskog/Balkanskog toka. No, izgradnje plinovoda nisu zaustavljene. U narednom periodu se očekuju nove sankcije zbog rusko-njemačkog Sjevernog toka 2.

    Ukrajina

    Kako je  i da li je Evropa uopće pomogla Ukrajini? Ova država nekad je bila najveća zemlja za transport plina prema Evropi i transportovala je 2/3 ukupno izvezenih količina plina iz Rusije.
    Nekada je plinovodima dugim desetinama hiljada kilometara transportovano preko 120 milijardi Sm3 godišnje.  Od 2021. godine Gazprom Export ima obavezu transporta preko Ukrajine na razini do 40 milijardi Sm3 kubika, a i i te obaveze prestaju 2024. godine. Stoga, idemo dalje! Ukrajina je nekad bila značajan i direktan kupac plina od Gazprom Exporta i ta kupovina se mjerila u desetinama milijardi Sm3. Nakon rata za Krim i dolaskom i ulaskom Ukrajine u Energetsku zajednicu ova država formalno “prestaje” biti kupac ruskog plina. No, to  je samo privid jer Ukrajina i dalje dobiva ruski plin, ali sada preko posrednika iz Evrope. Dakle, Ukrajina je nekada kupovala plin direktno, a sada mora preko posrednika. Ti posrednici su tokom 2019. godine Ukrajini isporučili oko 30 milijardi Sm3 ruskog plina i da su samo po kubiku zaradilki samo jedan dolar, njihovi profiti bi se mjerili u milijardama.

    Sjeverni tok

    Ako bude izgrađen Sjeverni tok 2 i ako bude nastavljena izgradnja Turskog toka preko Mađarske, Ukrajina će transportovati maksimalno do 20 milijardi Sm3 godišnje, tako da će, u suštini, ostati i bez transporta i bez Krima. Plus će morati gas kupovati od Rusije preko zapadnoevropskih kompanija. Istina, Ukrajina grozničavo traži kompanije za istraživanje plina i, ukoliko ga pronaže, donekle će isključiti ruski gas i posrednike.

    Bugarska

    Vjerovatno se pitate zašto je za ovu priču bitna Bugarska? E, preko Bugarske je izgrađen nastavak Turskog toka poznat kao Balkanski tok. Ova država interesantna je iz jednog razloga, a to je diverzifikacija izvora gasa. Bugarska je ušla u investiciju sa Grčkom i zajedno grade LNG Terminal iz koga ce kupovati 300-500 miliona Sm3, a iz TAP-a želi kupovati milijardu Sm3. Ovom realizacijom postavlja se pitanje nastavka izgradje Turskog toka preko Bugarske i Srbije jer kapacitet tog plinovoda je oko 15 milijardi Sm3, a iskorištenost neće biti veća od 20-30% u odnosu na ukupne kapacitete. Mađarska kao najozbiljniji plinski igrač u nasem regionu još nije započela realizaciju Turskog/Balkanskog toka preko svoje teritorije i ovaj plinovod moze doživjeti svoj finansijski kolaps. Istovremeno, mnogi dužnosnici Evrope javno govore da je za Evropu nepotreban i Sjeverni tok 2 jer razvijaju se nove tehnologije (POVER2GAS) i Evropa ide ka obnovljivim izvorima energije do 2050. Ovo nisu dobre naznake za plin iz Rusije, a posebno što se ulažu desetine milijardi dolara u plinovode koji možda u narednih 20-30 godina neće ni trebati u tom kapacitetu. Plin je neizbježan energent. Dramatična su stanja budžeta svih proizvođaca nafte i plina jer svi budžeti ovih zemalja funkcionišu na razinama nafte u rasponu od 40-80 USD/barel, a plina na razinama 100-200 USD/1000 Sm3. Cijene nafte su na razini cca 50 USD, a plina cca 130-160 USD/1000 Sm3. Energija i energetika su pokretači svih privrednih dešavanja na svijetu i ovaj tekst bi to barem malo mogao pojasniti.
    Na kraju, LNG Terminal na Krku pocinje sa radom 01.01.2020. godine i kapaciteta je 2,7 milijardi Sm3 i rasprodan je za naredne tri godine.

    1...343536...55Stranica 35 of 55

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj