“Imate li, negdje, prostor u Sarajevu gdje bismo 9. januara mogli održati akademiju povodom dana Srpske”, upitat će me u petak Nenad Stevandić, netom nakon završene konferencije za novinare na kojoj su on i Milorad Dodik saopćili da će, bez obzira na povlačenje opozicije, Narodna skupština RS usvojiti zaključke kojim će formalno pokrenuti proceduru rušenja institucija BiH.
“Imam”, odgovorit ću Stevandiću.
“A gdje”, upitat će lider “Ujedinjene Srpske”, poznat po tome što je, kao SOS-ovac Jovice Stanišića, sa heklerom na ramenu etnički čistio Kotor Varoš od Bošnjaka i Hrvata.
“U Centralnom zatvoru. Tamo biste trebali obilježiti dan RS. A ako vam je draže”, nastavit ću u prisustvu trojice kolega iz “sarajevskih medija”, “možete i u Istočnom Sarajevu, u državnom zatvoru”.
Kasnije ću, ipak, saznati da ne može. Pritvorski kapaciteti državnog zatvora u Vojkovićima su popunjeni. Za samo devet dana, primijetit će u svojoj emisiji Pečat novinari RTRS-a, “osamnaest uhapšenih Srba”. Uglavnom osumnjičenih za ratne zločine počinjene 1992. godine.
Godina je 2021. BiH je, opet, u fokusu svjetskih medija, govori se o novom ratu, američki zvaničnici pominju “moguću intervenciju”, ruski, pak, pružaju zaštitu Miloradu Dodiku i njegovoj politici, na Palama se usvajaju strateški dokumenti, koje, potom, provode “organi Srpske”. Sve podsjeća na 1992. godinu. Čak je i Nenad Stevandić tu. Nedostaju mu tek crvena beretka i hekler u ruci da bi slika iz ’92. bila potpuna. No, pripadnici Žandarmerije, koji su u petak, sa dugim cijevima dežurali ispred zgrade Narodne skupštine RS, daju osjećaj “sigurnosti” onima što su u sali glasali za zaključke kojim su, koliko god neko tvrdio da je blef, formalno-pravno započeli proces rušenja institucija.
“Tačka razlaza nije u cilju, nego u putu”, ispalit će na sjednici Narodne skupštine RS Nenad Nešić, “opozicionar” koji nije podržao zaključke koje je prethodno predložio SNSD sa partnerima.
Cilj je, dakle, isti. I poziciji i opoziciji. Cilj je rušenje institucija BIH. Jedina razlika je, priznat će Nešić, u tome što se opozicija ne slaže da se na ovaj načini institucije države BiH mogu urušiti “bez rata”.
“Danas, bez obzira što je legitimno da to tražimo, da iziđe se iz sistema PDV-a, da može da kontroliše svoj dio granice, da kontroliše ili da vrati pravosudni sistem potpuno u nadležnost RS, da to učini bez rata, ja mislim da se grdno vara”, bit će još iskreniji predsjednik SDS-a Mirko Šarović.
Bez obzira na to, Milorad Dodik i Nenad Stevandić su nastavili da pozivaju na mir, provlačeći kroz svoje izjave da su zaključci Narodne skupštine RS idealni kao argument za pregovaračkim stolom sa “službenim Sarajevom”. Da, da, upravo to se moglo iščitati iz njihovih riječi izgovorenih u Narodnoj skupštini RS. Zaključci o prenosu nadležnosti su argument vlastima iz Banja Luke da za pregovaračkim stolom ojačaju svoju poziciju.
Onda se ukazala Kvinta. Da nam poruči da pregovori nemaju alternativu i da će zaključci, pazite sada dobro, “omesti borbu protiv korupcije”.
“Povećanje tenzije i blokade funkcioniranja institucija dovest će do restrikcija ekonomskih prilika za građane, odvratiti investicije i omesti u borbi protiv korupcije. Političari iz RS-a i oni u FBIH imaju prilike da nastave dijalog i hitno pronađu rješenje. Ohrabrujemo sve lidere da izgrade međusobno povjerenje tako što će odmah napustiti retoriku podjela i eskalacije i vratiti se u državne institucije u punom kapacitetu, gdje mogu razgovarati i o pitanjima neslaganja”, saopćit će ambasadori SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Italije, Francuske i EU.
Otkud u saopćenju “političari iz Federacije”? Po kojem su osnovu oni krivi za to što je Narodna skupština RS usvojila zaključke kojim je počela proces rušenja institucija BiH? I, da li se u bilo kojoj državi, od ovih pet koje su izrazile zabrinutost, može pregovarati o “smanjenju kapaciteta vojske” i ukidanju ustavnih ili vrhovnih sudova? Ne može, naravno. I ne treba. Ali zašto onda ambasadori Kvinte, pojačani Johannom Sattlerom, od “političara iz Federacije” traže da se vrate dijalogu i “hitno pronađu rješenje”? Koje je to rješenje? Ukidanje Ustavnog suda BiH? Ukidanje Oružanih snaga BiH? Smanjenje ovlasti pravosuđa BiH i prestanak “progona Srba” optuženih za ratne zločine? Koje je “srednje rješenje” za to? I treba li i može li se, uopće, o tome pregovarati? Može li se pričati o “borbi protiv korupcije” dok vam u državnom Parlamentu sjedi Nenad Stevandić, bivši Stanišićev SOS-ovac koji je u haškim optužnicama označavan kao dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je etnički očistio RS i na kraju počinio genocid u Srebrenici? Može li se pričati o borbi protiv korupcije dok vam širom RS-a crtaju murale sa likom Ratka Mladića? O kakvoj borbi protiv korupcije možemo pričati kada Narodna skupština RS usvaja zakone kojim dozvoljava negiranje genocida i drugih presuđenih zločina u BiH?
Vratimo se dijalogu, poručit će nam Kvinta. Usvajanje zaključaka i “retorika podjela”, stava su ambasadori, “odvraćaju se investicije”. Ne, baš. Usvajanje zaključaka ne odvraća investitore. Usvajanje zaključaka urušava institucije BiH. I, nije cilj poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske bio da “skrenu pažnju sa ozbiljnih životnih pitanja” i “vlastite korupcije”. Njihov cilj je bio da razore Bosnu i Hercegovinu. Shvatio je to, čak, i Damir Mašić, SDP-ovac koji proteklih godina tvrdio isto što i ambasadori Kvinte tvrde sada.
“Kome i dalje nije jasno da Dodik nakon današnjeg izlaganja u NSRS definitivno najavljuje vandalski napad na teritorijalni integritet i suverenitet države BiH, a samim tim i na mir i stabilnost u našoj zemlji, taj je ili glup ili lud”, napisao je Mašić na svom Twitter nalogu.
Ambasadorima Kvinte, čini se, to očito nije jasno, pa zato na dijalog pozivaju i političare iz Federacije. A znamo da ambasadori nisu ni glupi ni ludi. Ali šta su onda? Samo ambasadori na privremenom radu u Bosni i Hercegovini. Oni će se, prije ili kasnije, vratiti u svoje matične zemlje. Tamo nema pregovora o “smanjenju kapaciteta” državnih institucija. Tamo nema ratnih zločinaca u državnom Parlamentu. I tamo zvaničnici, barem ne javno, ne slave holokaust i ne slikaju murale Adolfa Hitlera. Tamo se pritvaraju oni koji ruše državu. Tamo se zatvara i Žilijen Asanž, jer je država procijenila da on svojim radom ugrožava državne institucije.
No, ovdje ambasadori tih država traže da se za pregovarački sto sjedne sa Nenadom Stevandićem. Samo izvolite.
