Dvije aktivistkinje za ljudska prava, Aida Ćorović i Jelena Jaćimović izvršile su iznenadi napad na mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću u Beogradu. Tom prilikom “teroristkinje” su koristile vatreno oružje – jaja.

Napad je uspješno osujećen munjevitom reakcijom, što policije u farmerkama, što one u uniformama, piše politicki.ba.

Epilog cijele akcije: mural sačuvan, sa neznatnim povredama naneseinim žumancetom, Aida&Jelena privedene, a kordon policije i dalje stojički brani generala od novih terorističkih nasrtaja.

Dvije hrabre žene podržalo je tek desetak okupljenih građana, zahtijevajući, također, da se mural ukloni. Naravno, to se neće dogoditi. I bolje što je tako.

Današnja Srbija ne zaslužuje ni Aidu ni Jelenu. Njeno lice i naličje su murali sa likom Ratka Mladica, peticije kojima se traži sloboda za ubice Zorana Đinđića i svakodnevno gostovanje i fašističko palamuđenje Šešelja na raznoraznim Vučićevim televizijama.

Javnost u regionu, a prije svega ova naša u Bosni i Hercegovini bi konačno morala shvatiti da autentični reprezenti srpskog društva nisu ni Sonja Biserko, ni Nataša Kandić, ni Žarko Korać, već upravo i potpuno dominantno,Mladić, Šešelj, Zvezdan Jovanović, kapetan Dragan, Dodik i naravno Vučić.

Zato je i bolje što Aida i Jelena nisu uspjele u svojoj časnoj namjeri da prekreče, makar i jajima, lik ratnog zločinca na jednom zidu. To bi bilo samo popravljanje i šminkanje nečega što se ne da ni popraviti ni uljepšati.

Uostalom, sve ankete sprovedene u Srbiji govore da je za više od 80 posto njenih građana Mladić heroj.

Poštenije i realnije je da Beograd, za početak, ima bar 100 naslikanih Mladića, jer jedan ili dva murala ne odražavaju pravo stanje duha i svijesti srpskog društva.

O Srbiji će puno više i tačnije govoriti murali po Beogradu, nego cijeli Beograd na vodi. Ovo drugo je samo nakinđureni izlog, a ono prvo je suština i sadržaj.

Ne može Vučić izgovoriti toliko laži o Srbiji sa konferencija za štampu, koliko može Mladić istine sa zidova okolnih zgrada. Bolje je da strane goste “dočekuje” ratni zločinac, nego prepodobljena Ana Brnabić. O vjerodostojnosti je ovdje riječ.

Nažalost, svijet i dalje šuti. Za sada bez ijedne reakcije, a kamoli osude.

Escobaru više smetaju oni koji neće prihvatiti Vučićev Otvoreni Balkan, nego oni koji šalju kordone policije da štite murale ratnih zločinaca. Za njega je važnije to što mu je srbijanski predsjednik rekao, čitaj slagao, da se Srbija neće miješati u BiH, nego što ta država pokazuje konsantnu nespremnost za suočavanje sa prošlošću, ali i upornu sposobnost za izvoz nestabilnosti u regiji. Escobar naivno vjeruje da može riješiti krupne političke probleme, pričom o ekonomiji i međusobnoj saradnji, ili što je još tragičnije da se bavi samo posljedicama krize, a ne njenim uzrocima.

Ako već neće sa Vučićem, da bar krene od Dodika.

Evo, murale ne mora skidati. Vjerovatno ih ni primjetio nije.

Najmračnije mjesto u paklu rezervirano je za one koji ostanu neutralni u uslovima velike moralne krize “(Dante).