Bivši britanski ambasador u Americi i pri NATO-u David Manning i šef kabineta Tonyja Blaira Jonathan Powell objavili su, povodom godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, članak koji može biti vrlo koristan za razumijevanje stanja u našoj zemlji, naročito kada je riječ o djelovanju famozne „međunarodne zajednice“.

U članku pod naslovom „Novi dugi telegram“, dvojica autora podsjećaju na skoro pa mističnu koincidenciju: 22. februara 1946. George Kennan, tada diplomata u američkoj ambasadi u Moskvi, poslao je u Washington čuveni „Dugi telegram“. Upozoravajući svoju vladu da je vrijeme saradnje sa Kremljom nepovratno prošlo, Kennan iznosi niz zapažanja koja će postati osnova američke politike prema Sovjetskom savezu sve do pada Berlinskog zida.

Između ostalog, Kennan objašnjava svojoj vladi da je u Kremlju na snazi jedan „neurotičan pogled na svijet“ čija je osnovna „neiskorjenjivi osjećaj nesigurnosti“. Ruski autokrati, veli on, znaju da je njihov način vladanja zastario, krhak i vještački, te je neodrživ ako se usporedi ili bude u kontaktu sa zapadnim političkim sistemima.

Sovjeti su, veli Kennan, svjesni da su slabiji u odnosu na Zapad, kao i da će „njihov uspjeh ovisiti o stepenu jedinstva, odlučnosti i robusnosti zapadnog svijeta“. Zato je, nastavlja američki diplomata, Staljin snažno uvjeren da „sovjetski kao i napori ruskih prijatelja u inozemstvu trebaju imati za cilj produbljivanje i eksploatisanje razlika [unutar Zapada]“.

Koristeći tada utjecajne komunističke partije širom Evrope, Staljin je neprestano sijao polarizaciju u zapadnoevropskim državama i između njih. Što je jedinstvo Zapada bilo slabije, zahvaljujući malignom ruskom utjecaju ili drugim faktorima, Staljin je bio uvjereniji u marksističku ideju o „propasti dekadentnog buržoaskog svijeta“.

Jednako kao Staljin nekada, Putin je proteklih godina  snažno poticao podjele u euroatlantskoj zajednici, uvjeravajući sebe i druge da se „dekadentni Zapad uistinu raspada“. Djelatnost ruskih vlasti nije bila jedini uzrok dezintegracijskih procesa, ali su oni možda najviše odgovarali njima.

Brexit i euroskepticizam; kriza proširenja EU i NATO-a; populistički pokreti koji su polarizirali zapadna društva; Macronova odnosno tradicionalna francuska skepsa prema svrsishodnosti NATO-a; francusko-njemačke ambicije za „strateškom autonomijom Evrope“ i ideja da će se ovisnost Evrope u odnosu na SAD smanjiti, ako se unaprijedi ekonomska saradnja sa Rusijom i time relaksiraju ukupni odnosi, itd.

Osim dezintegracijskih procesa, ugled Zapada je narušen i nespremnošću da se silom odgovori na rusku agresiju na Gruziju 2008. godine, kao i na aneksiju Krima 2014. Posljednji veliki događaj, koji je Putina uvjerio da se Zapad raspada i da neće imati volje da se suprotstavi Rusiji, bio je debakl Sjedinjenih Država u Afganistanu i ponižavajuće povlačenje 2021. godine.

Manning i Powell ističu da je Putin, posmatrajući i potičući navedene procese, zaključio da se Zapad raspada i da neće uraditi ništa da zaštiti Ukrajinu. Iako je bila pogrešna, predstava o slabom i raspadajućem Zapadu doprinijela je Putinovoj odluci da napadne Ukrajinu.

„Ukrajina je podsjetnik koliko je važno očuvati jedinstvo Zapada i glasno ga promovisati potencijalnim suparnicima. […] Od suštinskog je značaja dokazati da je [Putin] bio u krivu, ne samo zbog Ukrajinaca, već i zbog nas samih. Što više jede, Putin ima sve veći apetit: prvo je uzeo dijelove Gruzije, zatim Krim, zatim Donbas. Ako okupira Ukrajinu, ko je sljedeći: Moldavici, Balti, Finci, Poljaci?“, pišu Manning i Powell.

Zapad mora, dodaju oni, demonstrirati svoju koheziju, jer će time demonstrirati svoju snagu, potkopati predstavu koju o njemu širi Putin i obeshrabriti Ruse da kreću u nove napade. „Moramo suzbijati Putinove napore da širi regionalnu nestabilnost, bilo da se radi o Siriji, Balkanu ili Sahelu“, zaključuju autori.

Čini se da u ovom kontekstu, koji su ocrtali britanski diplomati, treba razumjeti čitav niz diplomatskih inicijativa s ciljem rješavanja nesporazuma na različitim krajevima Evrope. Zahvaljujući snažnom američkom pritisku, Velika Britanija i EU su konačno blizu sporazuma o statusu Sjeverne Irske, nakon Brexita, a Srbija i Kosovo su također nadomak sporazuma o normalizaciji odnosa.

Također, Washington snažno radi na odobravanju ulaska Finske i Švedske, čime bi se dodatno učvrstila predstava o koheziji Zapada. Američki predsjednik je, na nekoliko pres konferencija, istaknuo da je „Putin htio finlandizaciju NATO-a, a da je dobio NATO-izaciju Finske, skupa sa Švedskom“.

Ako uspije zaključiti rješavanje navedenih sporova (UK-EU, Srbija-Kosovo, Turska-Švedska), Zapad će demonstrirati vlastitu koheziju i uništitit predstavu o „raspadu Zapada“ koja je ohrabrivala Kremlj da postane sve agresivniji.

Čini se da je dio ove „kohezijske diplomatske inicijative“ Zapada i trenutno djelovanje famozne međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovinu, na čelu sa Američkom ambasadom.

Jedno od strateških mjesta, na kojem je Kremlj provodio svoju politiku dokazivanja „raspada Zapada“ bila je i Bosna i Hercegovina.

Od 2007. godine, Milorad Dodik se počeo otvoreno približavati Moskvi, koja ga sve više ohrabrivala da zaustavi NATO put Bosne i Hercegovine, a zatim da dovodi u pitanje autoritet Zapada i njegovo „naslijeđe“. Dodik podriva OHR, Ustavni sud i reforme koje su vodili zapadni i probosanski akteri, u periodu od 1997. do 2006. s ciljem jačanja državnog nivoa vlasti, nauštrb entiteta.

Osim što je Kremlju an sich odgovaralo da jedan lokalni lider podriva autoritet i kredibilitet Zapada, stanje skoro stalne krize i nestabilnosti u Bosni i Hercegovini, nakon 2006, bilo je Putinovim diplomata odličan argument u korist teze o „raspadu Zapada“: ako nesposobni Zapada ne može riješiti probleme u  BiH kao svom protektoratu, kako da ih rješava drugdje (gdje nema svoje trupe ili Ured visokog predstavnika)? Istovremeno, Moskva je, što sama što zajedno sa Banjalukom, tvrdila da je Zapad svojim intervencionizmom i jačanjem državnih struktura, „u korist Bošnjaka“, zapravo proizveo probleme.

Rusija je, vršeći pritisak na OHR, nastojala obeshrabrivati Zapad da nastavi s intervencionizmom i jačanjem države, a kada je, u značajnoj mjeri uspjela, onda je volšebno za novonastalo stanje okrivila Zapad, odnosno njegovo ranije „antisrpsko djelovanje“.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Evropska unija nosi historijsku odgovornost, jer je dala presudnu podršku Rusiji u osporavanju uloge OHR-a, odnosno u zaustavljanju procesa jačanja države i slabljenja entiteta. OHR je 2007. godine, Lajčakove amandmane, kojima se sprečavala mogućnost blokada u Vijeću ministara u Parlamentu. Ne zato što je Rusija tražila od njega, već zato što je Brisel podržao Rusiju u tom zahtjevu.

U isto vrijeme, kada se to dešava, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, a sadašnji predsjednik  Frank Walter-Steinmeier je napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“

Brisel, odnosno Berlin, kao da je tada napravio dogovor sa Moskvom, po kojem je Bosna i Hercegovina zajednička interesna sfera, sa omjerom 50-50%. Udaljavanje EU od Sjedinjenih Država, u Vijeću za implementaciju mira, i približavanje Rusiji bila je zastrašujuća demonstracija „raspada Zapada“ (u džepnom izdanju).

Narativ Berlina i Moskve o „jačanju domaćih aktera“ i „konsenzusa“ nije donio stabilnost, ali jeste zaustavio reformske procese. Bosna i Hercegovina je 2006. bila ispred Hrvatske, na evropskom putu, a danas je naša evropska perspektiva skoro pa mrtva. Interesi velikosrpskog projekta su se savršeno podudarali sa interesima Moskve: Putin je ohrabrivao Dodika da pravi krize, kako bi potkopao kredibilitet Zapada, a Dodik je pravio krize, kako bi u maniru samoispunjavajućeg proročanstva dokazivao da je BiH „nefunkcionalna“ i „neodrživa“.

Navedeno stanje se promijenilo, nakon ruske invaziije i isključivanja Rusije iz PIC-a. Očekivalo se da Zapad, podržavajući opoziciju u RS-u, skinuti Dodika. To se nije desilo. Ostalo je nejasno da li razlog tome nesposobnost opozicije, ili neodlučnost Zapada (ili oboje).

U svakom slučaju, nakon izbora, Amerikanci su odlučili primijeniti drugu strategiju: odlučili su da oslabe Dodika, tako što će skinuti njegove suparnike. Čini se da je njihova logika bila – „za tango je potrebno dvoje“. Ako se Dodiku ne bude imao ko suprotstavljati, stanje će se smiriti, makar privremeno. Čini se da je to američka logika, u ovom slučaju.

Dodik je, nakon 15 godina vlasti, dobio podršku na izborima, zahvaljujući narativu po kojem je „političko Sarajevo“ prijetnja po opstanak Republike Srpske, a ona navodno opstaje zahvaljujući agilnosti SNSD-a.

Kada je prije nekoliko dana, Dodik nazvao Trojku „invalidnom strukturom“, objasnio je na neki način zašto su je Amerikanci uopće podržali: upravo zato što i oni vjeruju da je „invalidna“. Ona ne samo neće da se suprotstavlja Dodiku, već i ne može. Nema snage. Njeno učešće u vlasti ovisi o samom Dodiku, što je zorno pokazao izbor Kemala Ademovića u Kolegij Doma naroda BiH (uz presudnu podršku SNSD-a).

Po navedenoj logici, ako je Trojka uistinu „invalidna struktura“ (a jeste), onda ona nije prijetnja po opstanak Republike Srpske. To znači da onda Dodik ostaje „bez posla“. Jer zašto bi je neko štitio, ako joj niko ne prijeti? Dodikova pobjeda je ujedno i njegov poraz.

Predsjedniku Republike Srpske, naravno, ne odgovara navedeno stanje. Možda ga je upravo zato i konstatovao. Možda ponižava Trojku, kako bi je naveo da „oštro reaguje“. Trojka je progutala i ovu uvredu, što nije dobro za Dodika, ali nije ni za nju, jer je u znatnoj mjeri već izgubila povjerenje javnosti. A ako nastavi trpiti ponižavanje njen ugled će biti sve gori. U ovakvoj situaciji, na snazi će dobivati politika otpora i patriotskog ponosa, koju ilustrira Izetbegovićevo „bitno pojašnjenje“ u Beogradu, ili Komšićev prvomartovski govor u Vijećnici.

Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom. Dakle, nije. Narativ Elmedina Konakovića jednako je neuvjerljiv kao i propala politika evropskih Putin-Verstehera, šampiona kompromisa a la Merkel. Bio na čelu nuklearne sile ili zajednice srpskih općina u BiH, autokrata preživljava zahvaljujući strahu svog glasačkog tijela od vanjskog neprijatelja. To je ključni integrativni faktor autokratske zajednice. Ako nema vanjskog neprijatelja, neminovno se otvaraju druga pitanja, npr. bogatstvo Dodika i njegove porodice.

Možda je za tango potrebno dvoje, ali je za krizu dovoljno jedno: Dodik. Njemu je kriza neophodna, kao zrak ili hrana. Iako je Trojka, na čelu sa Elmedinom Konakovićem, učinila sve da ga odobrovolji, Dodik je nastavio po svome. Štaviše, u nekim dimenzijama postaje još i gori. Npr. po prvi put je zaprijetio da će NSRS donijeti odluku o napuštanju evropskog puta, kao što je to već učinila u vezi s NATO-om.

Zapad ima apsolutni interes da stvori koheziju ili makar privid kohezije u BiH. Jer, nastavak krize u BiH, ujedno je i znak slabosti Zapada, te narušava njegov ugled. Prije ili kasnije, Washington će shvatiti da se Dodik neće smiriti, čak i ako mu Trojka bude popuštala. Amerikanci to vjerovatno već i shvataju, pa možda insistiraju na „invalidnoj strukturi“ u Sarajevu, kako bi oslabili Dodikov narativ i pripremili teren za njegovo eventualno uklanjanje.

Poticanje samo „unutarbošnjačkog sukoba“ ne može biti osnova za stabilnost. Lideri Trojke ne mogu uvjeriti nikoga da je za napredak dovoljno da „bošnjački dioničari“ promijene svoje ponašanje, jer to, nažalost, nije istina.

Ne treba zaboraviti da zlatno doba reformi nije bilo za vrijeme Alijanse, već nakon nje, kada je, uz zajedničko djelovanje Amerikanaca, OHR-a, SDA, SBiH i često uz podršku tada opozicionog SDP-a, trasiran euroatlantski put i uspostavljene dodatne državne institucije. Bilo je to vrijeme, kada je Brisel pratio politiku Washingtona, a ne Moskvu. Ako rat u Ukrajini iscrpi Rusiju i dugoročno joj eliminiše utjecaj u Evropskoj uniji, onda postoji šansa da BiH nastavi svoje euroatlantske integacije, uz jedinstvo svih probosanskih aktera, a to su Washington i najveći dio „političkog Sarajeva“.