Analize

Analiza Andreja Nikolaidisa: Zašto eventualna pobjeda Jakova Milatovića nije dobra za demokratiju u Crnoj Gori?

Blok koji predvodi Jakov Milatović nije opozicija: iza Milatovića stoji čitava parlamentarna većina, bez jednog jedinog izuzetka. Vrlo je prosto. Milatović je kandidat vlasti. Đukanović je kandidat opozicije.

Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja u svemiru, u sve četiri (ili deset, svejedno) dimezija prostor-vremena, u kojoj se građanima poručuje da bi pobjeda kandidata vlasti donijela neophodne promjene. Šta: vlast se smjenjuje i kontroliše tako što ćete joj dati još vlasti? Milatovićeva pobjeda ne bi značila ni promjene ni osnaženje demokratskih procesa, nego dalju konsolidaciju vlasti i dalje slabljenje opozicije.

A otkad to jačanje vlasti i osipanje opozicije znači „jačanje demokratskih procesa“?

Vlast ni ne krije da želi zatrijeti opoziciju. Ne krije da je njihov cilj da alternativa praktično ne postoji. Oni neprekidno govore o „kraju“ opozicije, njenom raspadu. Da se ne lažemo, to svi znamo: da mogu, oni bi rado pohapsili i zabranili čitavu opoziciju, koju ionako neprekidno kriminalizuju i dehumanizuju. Takav tretman opozicije znak je ozbiljnih totalitarnih tendencija. Hoće to kada vlast preuzmete u kontrarevoluciji. Tada se javi potreba da se zatre sve što je kontra-kontrarevolucionarno.

Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja u svemiru, u sve četiri (ili deset, svejedno) dimezija prostor-vremena, u kojoj kontrarevolucionarna garda sebe predstavlja kao progresivnu inteligenciju.

Ako opozicija više nikada neće osvojiti vlast, to znači samo jedno: da će vlast zauvijek vladati. Sorry: to se ne zove demokratija. Svi znamo pravo ime za za to.

Milatović je novi lider bloka koji je na vlasti. On je alpha dog. Ostali su pokazali da su mu submisivni. Oni za koje oni misle da su „njihovi“ birači, onda kada u nedjelju izađu na izbore i glasaju za novog vođu, od toga trena Milatovićevo su biračko tijelo. No svejedno, svi su oni tridesetoavgustovci, svi su oni vlast dobili zahvaljujući Amfilohiju i njegovim litijama; svi su oni, napokon, već dvije i po godine vlast. Riječ je tek o prelivanju moći iz jedne u drugu frakciju vladajućih.

Pobjeda kandidata vladajućih, Milatovića, rekoh, značila bi, logično i očito – dalju konsolidaciju vlasti.

DPS je vlast izgubio 30. avgusta 2020. Potom je nastavio gubiti – od jednih do drugih lokalnih izbora. Na vlast se, na negdašnji način i u ondašnjem obliku, neće vratiti. Takav povratak ne žele ni ljudi koji glasaju za DPS i glasaće za Đukanovića.

U trenutku kada je postao opozicija, DPS-u je postao nužan i posve novi ugovor sa građanima. Ugovor po kojem će građani imati punu kontrolu nad tom partijom, koja odustaje od svake ideje kontrole nad njima. Danas, budućnost DPS-a je u rukama građana, a ne obratno, kako je onomad bilo. Tu ujedno leži i odgovor na čijoj strani je CDM: na strani građana i demokratije, kao i uvijek.

Apsolutna vlast DPS-a, dakle, više nije ni opcija. Ali je na pomolu stvaranje nove superstrukture vlasti, upravo one kojoj je na čelu Milatović. U rukama imaju najveći grad, Podgoricu.

Recimo da – nije teško zamisliti – osvoje mjesto predsjednika države. I budu najjača partija vlasti na parlamentarnim izborima u junu. Eto vam nove superpartije koju više niko ne kontroliše, dok ona kontroliše sve. Sjaši Kurta da uzjaše Murta: je li tako glasi poslovica?

Koliko je ovo izgledna opcija, pokazuje rezultat prvog kruga predsjedničkih izbora. Taj rezultat je najava da bi tridesetoavgustovci na predstojećim parlamentarnim izborima mogli osvojiti dvotrećinsku većinu madata. Koja im daje politički ekvivalent supermoći: između ostalog i sposobnost promjene ustava. A tu moć, čak i dok je bio najjači, nije imao ni DPS, nego je glasove za donošenje ustava morao tražiti u opoziciji.

Ovdje se, dakle, ne radi o tome hoće li DPS opet imati apsolutnu vlast, jer neće, nego o tome da li ćemo jednu apsolutnu vlast zamijeniti drugom. Na pragu smo toga.

Kohabitacija između predsjednika i parlamenta, iz različitih političkih opcija, znak je zdrave demokratije. Oni koji vas plaše opozicijom uz poruku da vladajućima treba dati još vlasti, a pritom zatrijeti alternativu, nisu prijatelji demokratije. Njihove totalitarne ambicije jedva da su traljavo prikrivene.

(test je izvorno objavljen na CDM-u)

Milatović ili Đukanović: Hoće li Bošnjaci i Albanci neizlaskom na izbore Crnu Goru vratiti u srpski svet?

Crna Gora danas bira predsjednika države. Pred građanima ove male, ali ponosne države velika je odluka. Ne bira se samo šef države. Bira se budućnost Crne Gore.

Hoće li birači izabrati Evropsku uniju ili srpski svet? Kandidati su Milo Đukanović, političar koji je doista dugo na vlasti, s puno kontroverzi, ali i s politikom koja je Crnu Goru otrgnula iz Miloševićevih kandži, uvela u članstvo u NATO i stavila na prvo mjesto utrke prema članstvu u Evropskoj uniji, i mladi Jakov Milatović, čija politika faktički vraća Crnu Goru u srpski svet.

Đukanović je u prvom krugu osvojio 35,3 odsto glasova. Milatović 28,9 odsto.Glasačko pravo na predsjedničkim izborima ima 542.154 građana.

Prvi krug izbora bio je obilježen i naglašenom apstinencijom Bošnjaka (i Albanaca) u Crnoj Gori. Centar za demokratiju i ljudska prava prošlog je ljeta objavio da se 7,7 posto stanovništva izjašnjava kao Bošnjaci. Albanaca je 5,1 posto. U duboko polariziranoj Crnoj Gori ova dva naroda mogli bi donijeti prevagu i odlučiti pobjednika.

Opet!

Njihova apstinencija u prvom krugu mnogostruka je poruka. No, danas, kada se glasa u drugom krugu, prostor za manevre je bitno sužen!

Ostanak kod kuće nije opcija. Odluka jeste teška. Ali je samo glas za Đukanovića jedina ispravna. Iz Bosne i Hercegovine su se već očitovali.

Najjača od svih poruka je ona Majki Srebrenice. One su za Đukanovića.

Milo, nego ko! i njihova je poruka.

I svako iz Bosne i Hercegovone ko se izjašnjavao o tome kako glasati u Crnoj Gori svjestan je težine odluke Bošnjaka (i Albanaca) Crne Gore, duboko poštuje svoje sunarodnike, vjeruje u njihovu prosudbu…

Bosanskohecegovačka podrška Đukanoviću je i želja da se Bošnjacima (i Albancima) osigura dalji prosperitet.

Svi znamo da nije uopće sjajno, da Bošnjaci pamte, da imaju svašta prigovoriti…No, alternativa je neuporedivo gora.

I vidjeli smo i mi, a Bošnjaci u Crnoj Gori pogotovo, šta “nova politika” donosi. Od Bijelog Polja, preko Pljevalja, Nikšića…

Oni su već dobrano etnički počišćeni iz institucija koje su preuzele “progresivne” snage. I svakodnevno su svjedočili sve jačim napadima povampirenog srpskog sveta.

Odluka o tome da li će se izaći i glasati ili ostati kod kuće, a “neka oni sami među sobom odluče”, duboko se tiče svakog Bošnjaka (i Albanca) jer će se današnji izbor dugoročno odraziti na život svakog građanina Crne Gore, a imat će i značajne implikacije na Bosnu i Hercegovinu…

(politicki.ba)

Federalni premijer opet na društvenim mrežama: Novi post, nova najava “gutanja žaba”

“Obustavljam svaku komunikaciju sa Dodikom dok ne prizna genocid i ne prestane sa provokacijama, uvredama i pokušajima rušenja države. Odbijam suradnju sa Dodikom i Čovićem dok ne osude presuđene ratne zločince i dok ne izjave da navijaju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine”.

Ovako je danas počeo dugi post na svom Facebooku predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić.

Nermin Nikšić je i predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine.

“Zbog svega toga ću otići da razgovaram sa Dodikom u Istočno Sarajevo, kao što je i on došao kod mene u Konjic, jer je to jedini put koji nas vodi do usvajanja zakona neophodnih za reforme iz oblasti ekonomije, socijalne politike, pravosuđa i svega ostalog.

Alternativa je blokada i naredne četiri godine, a ja na to ne želim pristati sve dok ima šanse da razgovaramo i radimo. Od ovog sastanka očekujem da ćemo dogovoriti usvajanje planiranih zakona koji su nam neophodni za nastavak puta ka EU.

Razgovor jednostavno nema alternativu jer jedino tako možemo ići naprijed”, napisao je na kraju Facebook-posta Nikšić.

Između početka i kraja Nikšićevog obraćanja urbi et orbi je – crna rupa!

Nekoliko puta sam iščitao origiralni posto federalnog premijera slaš predsjednika SDP-a.

Prvo sam mislio da se Nikšić “šali”. Onda sam mislio da se pravda. Opet! Onda sam naišao na dio koji govori o “par plaćenika” i valjda istih “par portala”. I odmah mi je prostrujalo kroz glavu – pa šta se federalni premijer i predsjednik najjače stranke u vladajućoj koaliciji ima bilo kome pravdati. A pogotovo “plaćenicima”. Onda je naišao dio o grijesima bivših vlasti. Nabrojao je Nikšić tu nekoliko baš krupnih grešaka. Mislim, “greška” je preblaga riječ, ali u ovom momentu nemam oštriju. Onako, kao mačka repom prešao je preko grijeha bivših. Ili je namjerno nabrojao baš to što je htio da bi se nekad kasnije mogao ponovo pravdati.

Iz Nikšićevog posta prosto štrše, u oči ubadaju najmanje dvije stvari: Nikšić je taj koji će nas izvesti na “zelenu granu”. On “ide na noge”, on “guta žabe”, on se “žrtvuje” da bi svima nama bilo (neuporedivo) bolje na kraju njegovog mandata.

Ako će to biti tako, a neće, onda je premijeru, slaš predsjedniku Partije, sve oprošteno!

Druga stvar iz Facebook posta koja bode oči je da je Nikšić taj koji “pod ručnom” drži Dodika. Razgovara s njim, prelazi preko i najtežih uvreda, Dodikovih bahatosti preko kojih niko i nikada ne bi prešao. Razgovor mu je (Nikšiću) jedina alternativa.

A to je tako jeftina parola.

Uostalom, i prošli put u Konjicu su sjeli da razgovaraju. Pa svi znamo šta je bilo. I sad ponovo razgovaraju o stvarima o kojima su razgovarali. Kada se raščlani Nikšićev post, on je duboko zabrinjavajući!

U objašnjavanju šta bi se desilo ako bi “poteg'o ručnu” i ponašao se kako je napisao na početku svoje objave, federalni premijer slaš predsjednik stranke iznio je scenarij koji jako asocira na Kosovo.

Tamo je premijer Albin Kurti pod neproglašenim zapadnim sankcijama. A uradio je bezmalo sve u dogovoru sa istim tim Zapadom.

Zašto bi se Nikšić i Trojka, koja je naglašeno kooperativna, našla u takvoj situaciji? Federalni premijer i predsjednik najjače koalicione stranke u entitetu F BiH nije objasnio. Čudan “propust”.

Ali, umjesto ponovnog pravdanja (i dalje ne razumijem zašto se Nikšić svako malo pravda da nije “izdajnik”), nabrajanja ovoga ili onoga, radije bih u narednim urbi et orbi postovima nedjeljom čitao šta je to novo, sasvim konkretno, što se radi, kako rade drugačije nego prethodnici, kako su se uvezali sa ovima ili onima – koji su prijatelji Bosne i Hercegovine u svijetu… Mislim da čak i ima takvih stvari…

Razgovarati se treba. Apsolutno! Povlađivati se ne smije. Nikome!

(politicki.ba)

Elmedin jedno, Konaković drugo: Da li je Detektor detektovao neupućenost šefa diplomatije – koji Rusi, Biserini Rusi?

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine ponaša se poput nekog društevnog šerifa upućenog da se bavi poslovima od gradnje stepenica u općini, preko nezakonitih istraga, do komentarisanja podataka o kojima je tek čuo, a sve to u pokušaju da ga javnost vidi kao prvog u Bošnjaka. Valjda zbog toga u svakom obraćanju spomene stranku porijekla SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića, odnosno kadrove SDA.

Tako je prije sedam dana o ruskim diplomatama i njihovom dolasku u BiH govorio jedno, a sedam dana poslije, danas govori drugo.

U emisiji Pressing na N1 televiziji ministar Konaković upitan o ruskim diplomatama protjeranim iz zemalja EU nakon ruske agresije na Ukrajinu se ponio kao osoba dobro upućena u tu problematiku. Postavio se kao i inače, sveznalački, pa nam objasnio da je MVP i prije dolaska Rusa zamolilo Kremlj da ih ne šalje, da je on u Ministarstvu provjerio i da ništa u Ministarstvu nije urađeno pogrešno.

“U saradnji sa OSA, na zahtjev OSA , prije nego su došli mi smo iz MVP poslali notu u Rusiju i upozorili, zatražili, zamolili da te ljude ne šalju. Pregledao sam da li smo negdje napravili neki propust, nijedan propust, niti jedan dio u kojem smo bili odgovorni nije prošao kroz moje ministarstvo”, rekao je ministar Konaković u Pressingu prošle srijede.

Sedam dana poslije, ministar Konaković je okončao još jednu svoju istragu i utvrdio da je bivša ministrica Bisera Turković, naravno iz SDA, dala ID kartice ruskim diplomatama. Iako je prije sedam dana spominjao korake prije dolaska ruskih diplomata i pričao o provjeri u MVP, Konaković je do danas istražio i ustanovio da su to Rusi Bisere Turković.

“Dvojica ruskih diplomata koji su protjerani iz evropskih zemalja došli su – jedan je došao 25. 10. 2022. godine, on se zove Selov, a drugi koji se zove Sokolov je došao 12. 01. 2023. godine. Tada je ministrica Turković bila na čelu Ministarstva, Osman Mehmedagić na čelu OSA, a Fahrudin Halač zamjenik direktora GPBiH. Ruska ambasada je u svim rokovima uputila MVP zahtjev za izdavanjem ID. Diplomati su ušli bez najave, a onda je ambasada tražila izdavanje ID….”, ispričao nam je ministar Konaković na konferenciji za novinare.

Pitanje je sad šta je istina, s obzirom da ministar prošle srijede kaže da “i prije nego su došli” je upućena nota Rusiji. Šta je to ministar pregledao u Ministarstvu, ako nije vidio da su ruske diplomate, kako nam to danas govori, došle u vrijeme bivšeg Vijeća ministara.

Je li ministar pokuašavao pogoditi nešto govoreći bez informacija, ili različite izjave pokazuju da ne vlada baš svim informacimama?

Stiče se dojam da ministar do trenutka kada je Detektor objavio priču o ruskim diplomatama, uopće nije ni znao da su oni u Bosni i Hercegovini. A nije ministar od jučer, već je osam mjeseci na toj poziciji, pa je čudno kako Konaković, koji zna koga je sve Mehmedagić prisluškivao i šta je problem na Vranduku, ne zna za ruske diplomate kojima je ID izdalo njegovo Ministarstvo. Ili Konaković misli da ga se poslovi Ministarstva tiču samo od vremena imenovanja do isteka mandata.

I na kraju, ministar Konaković je polovinu današnje konferencije posvetio priči o putu BiH u Evropsku uniju. Zanimljivo je da ni spomenuo nije šta će učiniti s ruskim diplomatama protjeranim iz EU. Je li Bosna i Hercegovina, ministre Konakoviću, slijedi vanjsku politiku EU ili Beograda?

Jer, sve i da je SDA apsolutno kriva, oni nisu na vlasti, vi jeste, šta ćete učiniti po tom i vanjskopolitičkom i sigurnosnom pitnaju?

(NAP)

Nasilje kao jedini politički argument: Zbog HDZ-ovih prijetnji “nemirima na Jugu”, Schmidt je Bošnjacima ugasio Ustav, zbog Dodikovih prijetnji “paradajzom” ugašen je OHR!

Nasilje je postalo legitimno (i legalno) političko sredstvo. Zbog prijetnji “nasiljem na Jugu”, Christian Schmidt je oktroisao dijelove Ustava Federacije koje je, potom, suspendovao na jedan dan kako bi udovoljio onima koji su prijetili nasiljem. Zbog straha od nasilja u Republici Srpskoj, Christian Schmidt ne smije/ne želi posjetiti Banja Luku, legitimišući, tako, silu kao jedino političko sredstvo koje vrijedi u BiH. A onaj ko ne prijeti nasiljem, može samo, zarad lažnog mira, davati ustupke nasilnicima i tvrditi da je to jedini ispravni put.
“Brine me radikalizacija Bošnjaka”, izjavit će 4. maja ove godine sarajevskom Oslobođenju visoki predstavnik Christian Schmidt.

Schmidta, dakle, najviše brine to što su Bošnjaci počeli shvatati da jedan glas hercegovačkog Hrvata nakon OHR-ove intervencije vrijedi koliko vrijede tri bošnjačka glasa. Brine ga i to što su Bošnjaci uočili da je “njihov” potpredsjednik Federacije nepotreban kada se, po željama onih koji su prijetili nasiljem na Jugu, nameće Vlada za jednokratnu uporabu.
U normalnom, demokratskom svijetu, tako nas uče, presudna je natpolovična većina. Iz tog normalnog, demokratskog svijeta, došao je i Christian Schmidt. Iz istog tog svijeta je došao i američki ambasador Michael Murphy.
U toj demokratskoj Njemačkoj su, recimo, štiteći pravo na kretanje i privatnost turskog državljanina koji se ne slaže sa politikom predsjednika Turske Redžepa Erdogana, uhapsili novinare (turske, dakako) koji su ga “neovlašteno” slikali i snimali. Jer u Njemačkoj niko nema pravo, a naročito ne novinari iz Turske, da ugrožavaju (bilo to i fotoaparatima) pravo na kretanje bilo koga, a naročito ne prava protivnika Erdoganovog režima.

U Americi iz koje dolazi Michael Murphy u januaru 2021. godine policija je ubila jednu ženu koja je bila dio grupe pristaša bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koja je nasilno upala u Kapitol. Te noći američki potpredsjednik Mike Pence će reći: “Nasilje nije uspjelo da zaustavi demokratiju. Hajde, vratimo se na posao”.

Pod pokroviteljstvom Michaela Murphya, Christian Schmidt je u oktobru prošle i u aprilu ove godine ustuknuo pred najavama “nasilja na Jugu”. Najava nasilja pobijedila je demokratiju. Ustav je suspendovan na 24 sata i dio bošnjačkih zvaničnika okupljenih oko Trojke je legitimisao nasilje kao jedini politički argument. Pod uslovom da se to nasilje provodi nad bošnjačkim narodom koji, kako upozoravaju Istok i Zapad, svojom brojnošću ugrožava demokratiju.

“Ne bojim se Dodikovih prijetnji. Jučer je bio spreman napad na mene, mudro sam djelovao”.

Ovo je suština politički posthumnog intervjua bivšeg visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta.

Kad se ne bojite prijetnji, suočite se s onima koji vam prijete. A kada ste vlast, a Schmidt je to i formalno i pravno (bio), onda ste dužni reagirati na nasilje, koliko god ono bilo opasno po vas. To vam je, zapravo, posao.

Zamislite, recimo, da su Ukrajinci, po uzoru na Schmidta, “mudro djelovali” i povukli se pred ruskom siłom. Danas ne bi bilo Ukrajine, kao što više, suštinski, nema OHR-a.

Sila je, da obrnemo Mike Pencea, uspjela zaustaviti demokratiju. Kada su “nasilnici s Juga” zaprijetili nemirima, Schmidt im se pridružio i proveo pravno nasilje. Tog dana su stradali Bošnjaci.

Kada je nasilnik iz Banja Luke zaprijetio “paradajzom i jajima”, Schmidt se povukao u svoju “zečju jazbinu”. Tog dana su stradali Bosna i Hercegovina i OHR.

Da su ga napali u Banjoj Luci, objašnjava Christian Schmidt, niko u Evropi se ne bi radovao. Radovala bi se Rusija.

“Imali biste situaciju koja bi izazvala krizne sastanke i ova zemlja bi bila dalje od Europe”.

Ako sam dobro razumio, a siguran sam da se drugačije ne može razumjeti, Schmidt je spasio evropski put Bosne i Hercegovine time što se povukao pred Miloradom Dodikom.

U ovu tezi vjeruju još samo dva čovjeka. Prvi se zove Elmedin Konaković, a drugi Amir Zukić.

Posljedice formiranja Vlade HNK: Izdajom strateškog partnera iz NES-a, SDA se, za par fotelja, pridružila “izdajnicima iz SDP-a”

U priči o Vladi HNK nisu bitni Anel Kljako i njegov NES. Bitan je princip kojeg je prekršila Stranka demokratske akcije. Formiranje Vlade HNK je, zapravo, dokaz da bi većina SDA-ovaca, naročito onih hercegovačkih, objeručke prihvatila bilo kakav ulazak u vlast, ne osvrćući se ni za državnim niti bošnjačkim interesima. SDA je, zapravo, pristala na uslove HDZ-a i SDP-a da bi svoje strateške partnere gurnula u provaliju.

Zašto je NES (bio) strateški partner SDA?

Zato što bi najveća bošnjačka stranka, iako relativni pobjednik proteklih Općih izbora, ostankom NES-a u koaliciji sa Trojkom, izgubila svaki kredibilitet u priči o bošnjačkom legitimitetu. Ali NES je, uz sve svoje mane, a ima ih mnogo manje nego u SDA-u, odlučio da se, zajedno sa Strankom za BiH, odrekne federalnih ministarskih pozicija i javnih preduzeća, prateći princip – ne želimo u nametnutu Vladu FBiH. I zahvaljujući NESBiH-ovom ostanku u opoziciji, SDA je dobila koalicijski kapacitet u USK, gdje ga nije imala, i u ZDK, gdje ga, također, nije imala. Dobila je SDA, zahvaljujući onih stotinu hiljada glasova NES-a i SBiH-a, vjerodostojnost u svom narativu da je Christian Schmidt, namećući Vladu Nermina Nikšića, oštetio bošnjačko biračko tijelo.

Kada je NES u aprilu birao između fotelja za sebe i principa, izabrao je princip. Kada je došao red na SDA da bira između sebe i principa, oni su izabrali sebe. I Edina Mušića. I sve one njegove lovce koji godinama nišane hercegovačke budžete.

Nije, rekoh, bitan Anel Kljako. To što je krao na izborima, a ništa manje nije krao od SDA-ovaca i SDP-ovaca, pitanje je za pravosudne institucije. One sude. No, SDA je je pristala da njihovim partnerima sude HDZ i SDP, koji su toj istoj SDA, zajedno sa Christianom Schmidtom, presudili u aprilu ove godine.

Šta je SDA dobila? Ništa. Dobili su ministre koje su već imali. Dobili su vlast u HNK koju su već imali. Ali zato su izgubili partnera koji se, vjerujući u principe, odrekao federalnih ministarskih pozicija. Izgubili su kredibilitet (pod uslovom da su ga ikada imali). Izabrali su “izdajnike” umjesto “patriotskog bloka”.

Prihvatajući ucjene SDP-a i HDZ-a da se odrekne NES-a, SDA se, zapravo, odrekla svog narativa o ujedinjenoj opoziciji protiv nametnute Vlade FBiH i protiv svih onih izdajničkih poteza Trojke. SDA je smanjila svoj koalicijski kapacitet. SDA je prihvatila izdajnike da bi dobila fotelje. Što je, barem u slučaju Mostara, također čini izdajničkom strankom.

Kada se zbroje, uglavnom bošnjački glasovi NES-a, SBiH-a i SDA, dolazimo do cifre od 317 hiljada glasova. Dodamo li tome i glasove DF-a koji dolaze iz kantona sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, četiri opozicijske stranke imaju na raspolaganju oko 420 hiljada glasova. S druge strane, vladajuća Trojka je u istim izbornim jedinicama osvojila 249 hiljada glasova.

I, šta u Mostaru radi SDA? Odlazi sa SDP-om kojeg naziva izdajničkim i sa HDZ-om koji je, zapravo, šef i strankama Trojke i visokom predstavniku Christianu Schmidtu.

Da li će formiranje Vlade HNK moglo utjecati na opstanak Vlade u USK, to znaju čelnici NES-a. Ukoliko se odluče na osvetničku politiku i započnu pregovore sa Trojkom, pokazat će da nisu baš zrela politička partija. Rušenjem Vlade USK profitirat će samo stranke Trojke. Baš kao što su formiranjem Vlade HNK profitirali samo SDP i HDZ. HDZ je bez vlasti ostavio HDZ 1990 i HRS, a SDP je uzdrmao SDA-ov savez sa NES-om.

Bakir Izetbegović je lično platio visoku cijenu odbijajući u Neumu izmjene izbornog zakona po želji Zapada i HDZ-a BIH. No, tu je, barem, spasio obraz i princip. I onda je, zbog svoje hercegovačke frakcije okupljene oko Edina Mušića sve to prosuo. Za par kantonalnih ministarstava.

Pucanje saveza NES-SDA nanijet će ogromnu štetu SDA-u. Međutim, SDA-ovo potpuno pridruživanje (izdajničkim) strukturama Trojke nanijet će nepopravljivu štetu državi. I toga moraju biti svjesni i u NES-u i DF-u. A prije svega i u SDA-u čiji čelnici sebe (neopravdano) nazivaju zaštitnicima države.

Hrvatska faktura OHR-u: Schmidt je izgubio legitimitet!

Andrej Plenković, hrvatski premijer svojim izjavama ponovo je uzburkao duhove dok se sve jače nameće pitanje kredibiliteta Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH. Otvoreno priznanja Vlade Hrvatske da se direktno miješala u posao visokog predstavnika u BiH nije izazvalo Schmidta da reagira niti se još uvijek očitovao po ovom pitanju. Ali, potpuno je jasno da svi medijski izvještaji o ranijem djelovanju Schmidta i nisu samo mrtvo slovo na papiru, već ozbiljan apel kako za domaću tako i za svjetsku političku elitu. Može li Schmidt s ovako poljuljanim autoritetom nastaviti obnašati ulogu visokog predstavnika u BiH?

Država BiH nikada nije imala velike zahtjeve, izuzev minimalnih civiliziranih ponašanja da se odluke visokom predstavniku ne diktiraju iz Zagreba i Beograda!

A, podsjećamo na saznanja Patrije iz avgusta mjeseca kada se Schmidt žalio na “neizdrživ” pritisak Republike Hrvatske u vezi s pitanjem izmjena Izbornog zakona.

Ujedno, tada je visoki predstavnik u BiH otvorio i novu rundu razgovora sa predstavnicima političkih stranaka, a koji su se odvijali skoro u tajnosti.

Visoki predstavnik još nikada konkretno nije objasnio kako i zašto, a prije svega u ime koga je želio uništiti suverenitet, vladavinu prava, demokratiju, ljudska prava u Bosni i Hercegovini? Sada je tajnu otkrio Plenković i to javno. Schmidt u ime Hrvatske želio je u BiH nametnuti novi aparthejd.

U ime Hrvatske Schmidt je pokušao proglasiti kraj održivog povratka, dok je u isto vrijeme Milorad Dodik ‘trljao’ ruke na spomen toga, a dok i ono malo povratnika sa strahom liježe u krevet i sa strepnjom šalju djecu u školu!

Na hiljade građana u BiH pred zgradom OHR-a pokazalo je da ne žele ništa više ni manje od onog što gospodinu Schmidtu, kao i drugim Nijemcima i Njemicama, garantuje ustav Njemačke, ali pod pritiskom Hrvatske Schmidt djeluje drugačije.

Visoki predstavnik kao odgovorna osoba za nadgledanje provedbe civilnih aspekata Mirovnog sporazuma trebao bi sarađivati sa građanima i institucijama Bosne i Hercegovine, te međunarodnom zajednicom kako bi osigurali da se Bosna i Hercegovina razvije u mirnu i održivu demokratsku zemlju, na putu ka integracijama u euro-atlantske institucije.

Ono što nam nudi Schmidt BiH udaljava od tekovina demokratskog društva.

OHR također usmjerava aktivnosti na uspostavu vladavine prava, što je početna tačka i ključni uvjet za napredak u svim drugim oblastima reforme. Ali, malo od toga nam Schmidt pruža.

Možda smo previše i očekivali od osobe koja je odlikovana odličjem Red Ante Starčevića inače člana Kršćanske socijalne unije ‘koji razumije i Rusiju’.

I njegov dolazak u BiH preko Dubrovnika i Mostara dao je naslutiti način njegovog budućeg djelovanja.

Pitanje je sada je li Plenković, svom kolegi po stranačkim bojama (Christian Schmidt), javnim priznanjem o ‘mjesecima temeljite i detaljne te i diskretnih razgovora o izmjenama izbornog zakona u BiH’ uzvratio ‘uslugu’, jer ovaj ipak nije ispunio dogovoreno. Nakon ovakvih javnih priznanja Schmidt je izgubio kredibilitet u budućem djelovanju, a poznavajući opus rada Plenkovića, ne može se reći da je njegova izjava slučajna ili nepromišljena.

Ona je na neki način kulturnija od one Milanovićeve koji je poručio – ‘Schmidt postao Schultz, Scholtz, nekakav svinjar, netko tko nema legitimitet’, ali poruka je ista – nisi ispoštovao naše zahtjeve!?

Ali, konsekvence za Schmidta su velike, do te mjere da se ostanak Schmidta na ovoj funkciji dovodi u pitanje.

(nap.ba)

Visoki predstavnik arhivom demantuje sadašnjost: Schmidt je bio “neoprezan”, ali OHR to ne može reći

Ured visokog predstavnika implicitno je priznao da je Christian Schmidt jučer tokom govora u Budimpešti relativizirao ili – makar – umanjio razmjere genocida u Srebrenici.

U šturoj objavi na društvenim mrežama OHR-a treba gledati šta je napisano, ali i šta nije napisano. A nigje ne stoji izjava da Schmidt jučer nije govorio o “genocide style situation”.

Niti može biti napisano, jer je visoki predstavnik to rekao.  Za Politicki.ba to su jučer potvrdile četiri osobe. Svi oni svojim su ušima čuli, nisu mogli vjerovati šta govori visoki predstavnik i reagirali su. Na društvenim režama rastući je niz onih koji su bili u sali i koji i danas pišu da su čuli da je Schmidt govorio o “genocide style situation”.

Sada se radi na tome da se osigura ili video snimak ili kompletan transkript govora održanih na panelu na kome je govorio i Schmidt. Ide presporo i prekomplicirano iz mnoštva razloga.

No, bilo ili ne bilo videa, bilo ili ne bilo transkripta, Schmidt je rekao to što su prisutni na panelu čuli. I šteta je ostala.

Način na koji se ona sada nastoji sanirati odraz je i stanja u OHR-u. Ko je bilo ko tamo taj koji će reći da je “šef pogriješio”, ako sam šef to neće priznati!?

S jedne strane, Schmidt je po vokaciji pravnik. I samim tim morao bi znati šta priča. Pogotovo kada su teme iz njegove struke u pitanju. S druge, i Schmidt je čovjek. Pogriješi.

Ali neće svaki čovjek priznati grešku.

Nura Begović, jedna od Majki Srebrenice, jučer je za Politicki.ba izjavila da ovo nije prvi put da Schmidt daje neoprezne, neodmjerene, neutemeljene izjave o genocidu u Srebrenici.

Prema njenim tvrdnjama, stvar je u jednom momentu otišla predaleko pa ga je pitala da nije bolestan.

OHR je danas na sve odgovorio istupom visokog predstavnika u Potočarima tokom 27. godišnjice genocida u Srebrenici.

Time su htjeli poručiti da je to jedini zvanični stav ove institucije o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine.

Sve ostalo su “zlurade interpretacije”. I baš ta kovanica kaže, a da ne piše, da jeste Schmidt rekao ono što su jučer čuli mnogi.

I znači da u OHR-u nisu sretni zbog toga, da ih ljuti što su neki “poletjeli da ‘slave’ šefov lapsus”, te da nisu sretni što ni sam šef neće da shvati/prizna, ne želi ili ne razumije da se nije dobro izrazio.

Ima još jedan detalj iz cijele situacije koji je indikativan.

Schmidt je vjerovatno prvi istaknuti zvaničnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koji je rekao da se trebao desiti jedan takav zločin da bi se rat u Bosni i Hercegovini okončao.

Tek ta izjava otvara cijeli niz neugodnih pitanja koja su prisutna od jula 1995. godine. Neka od njih upiru prstom u ulogu međunarodne zajednice u ratovima koje je Srbija vodila protiv većine ostalih država bivše Jugoslavije. Ti se ratovi i sada vode. Ne čuju se pucnji i eksplozije (još), ali su mete i ciljevi isti.

I jedna od ratnih operacija jeste poništavanje istine o genocidu u Srebrenici.

Taj zločin otvorena je rana na bošnjačkoj duši i mi imamo pravo i ljudsku obavezu boriti se protiv negiranja genocida, bez obzira ko to činio i na koji način.

Međunarodna zajednica, pak, ima obavezu boriti se protiv negiranja genocida i zato što je on nepobitno utvrđen na najvišim institucijama međunarodne pravde.

Sve ostalo je opasno igranje. Ono možda danas nekome odgovara, jer se igra igra u nekom tamo dvorištu. No, sutra će “isto kolo” doći i njima u avliju.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...