Prve reakcije nakon objava politicki.ba da će SDP, SDA, te DF napustiti pregovore o promjenama Izbornog zakona i Ustava Bosne i Hercegovine, pokazale su tradicionalno pojednostavljeno gledanje ovdašnje javnosti. I to nije nikakvo iznenađene niti novina i osobenost bh. političkog društva.
Stavove nekih stranaka sa sjedištem u Sarajevu da treba biti oprezan, te da se ne trebaju zatvarati vrata prijateljima iz međunarodne zajednice odmah su dočekane na nož i proglašene izdajom.
Reakcije na društvenim mrežama, ma koliko bile emotivne, odražavaju realno raspoloženje.
Stranke koje se kolebaju, pokušavaju procijeniti bilo, makar svog biračkog tijela, na sebe preuzimaju veliki rizik da ih birači kazne.
Ne toliko na izborima naredne godine, jer je sve realnija opasnost da se oni neće održati, već na društvenim mrežama, kroz trenutni rad ili nerad tih partija…
Prema bilu društvenih mreža, javnost očekuje konačno jedinstvo bošnjačkih i bosanskohercegovačkih stranaka. Situacija postaje sve dramatičnija i kalkulacije, pa čak i neka racionalna promišljanja, naprosto nemaju mjesta u stomacima sve nervoznije javnosti. One mogu uslijediti, pa i biti pozdravljene, tek nakon što se s jednog mjesta, iz jednog potpisanog papira, čelnici stranaka koje okupljaju probosanski blok opredijele i kažu: ovo je minimum ispod kojeg razgovora nema!
Stoga, par “opozicionih” partija koje kalkuliraju iz samo njima poznatih razloga, suočava se s istinskim rizikom da zbog toga bude brutalno kažnjeni.
Živimo u sve bržim vremenima i javnost niti ima vremena, a pogotovo volje da sluša i čita nesuvisle i duge elaboracije.
Jer, čak ni SDP BiH, koji je prvi iskoračio, nije “ubio” izbornu reformu.
“Smatramo da je Izborni zakon izuzetno važno političko pitanje, ali da zaštita ustavnopravnog poretka u ovom trenutku predstavlja prioritet. Ne želimo svojim odlukama praviti pritisak na druge političke aktere, ali SDP ne želi svojim budućim učešćem u pregovorima u ovim okolnostima biti saučesnik u kupovini vremena za secesionističke projekte pred kojima dio i domaće javnosti, ali i međunarodne zajednice (ne)svjesno zatvara oči”.
Ponašanje partija i u ovoj situaciji, odraz je zrelosti, pa ako hoćete i lukavosti čelnika. Ono odslikava i prilično mogući trend ponašanja u budućnosti. Za kalkulacije i “mudroserske” istupe tipa – “pa pregovori su svakako otkazani, šta se ko ima povlačiti”, u najmanju ruku nema mjesta.
Nakon dana i dana brutalne svakovrsne ofanzive Milorada Dodika, dana i dana brige i rasprava u krugu porodice hoće li biti rata i šta raditi u narednim mjesecima, javnost hoće vidjeti uspravljene kičme, odlučne istupe, pa i po koju jaku riječ.
I tu nema tolerancije za one političare koji svoje projekte vide u “opoziciji” jer teško da ima i jedne stranke koja negdje nije u nekoj vlasti, koja nema svoje ministre, nadzorne i upravne odbore… “Opozicionarenje” je ne samo providna, već i bijedna mimikrija.
Zapravo, možda uopće ne bi bilo loše, a pogotovo tragično i kobno kako se u prvi mah činilo, da nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine izađe 19. novembra na prijateljski megdan Rusima na stadionu u Sankt Petesburgu! Bilo bi to događaj zanimljiv za sportske almanahe i Panini udžbenike: desilo bi se prvi put u povijesti nogometne igre, a vjerovatno i sporta općenito, da se suoči sa nekom ekipom, skupinom sportaša za koje niko podbogom ne navija. Čak niko ni mrvicu simpatija ne bi imao za tu čudnu, neželjenu, sportsku družinu koja bi se suprotstavila “uvijek neugodnoj” Rusiji.
PREZRENI NA SVIJETU
Na globalnom planu gdje svako ko drži do svog digniteta, časti i obraza, ta bi reprezentacija izazvala samo mučki prezir i nepodijeljeno gađenje. Nije bilo neophodno daMilorad Dodik prizna u Moskvi Vladimiru Putinu da je ta nogometna utakmica njegov poklon bratskom ruskom narodu i njegovom mudrom Vođi u teškim vremenima posvemašnje njihove izolacije. Svakom je to bilo jasno od početka.
Dodik je u ranijim prilikama domaćinima u Kremlju na tacni velikodušno nudio i davao Republiku Srpsku, njene tvornice, energetske kapacitete, banke, obavještajni aparat. Najnoviji njegov peškeš Putinu je mnogo sveobuhvatniji simbolički i suštinski: dao mu je Dodik cijelu Bosni i Hercegovinu u formatu njene nogometne selekcije. Ne treba sumnjati da je bez prisustva kamera propustio istaknuti pomoć koju je u tom poslu imao od svog kolege Dragana Čovića i njegovih namještenika u Nogometnom savezu BiH. Bez njegove pomoći se to ne bi moglo izvesti. Upamtili su ruski domaćini da je lider HDZ-a prilikom posljednje posjete Moskvi tražio što snažnije rusko prisustvu u Bosni i Hercegovine. Budući da je to za sada zbog poznatih tehničkih smetnji, koje maliciozni zapadnjaci nazivaju agresijom na Ukrajinu, komplicirano izvesti, pribjeglo se alternativnom rješenju: odlasku BiH u Rusiju.
Na unutrašnjem “planu”, ovdje kod nas, ne postoji niko ko bi navijao za onakvu reprezentaciju kakva bi se pojavila u Sankt Petersburgu ukoliko do utakmice, rekoh, dođe. Oni koji tradicionalno ne navijaju za selekcije države u kojoj žive razvrstali bi se u dvije kolone: jednu, koja bi se plebiscitarno svrstala uz domaćina Rusiju, i drugu, koja bi bila indiferentna i koja se “ne bi htjela miješati”. Dugo je uočljiv i nikoga više ne iznenađuje paradoks u njenoj recepciji kod dvije speratističke politike u BiH. U prvim godinama svoju namrgođenu odbojnost prema nacionalnom timu objašnjavali su činjenicom da nije nacionalno “izbalansiran”, da u njemu nema adekvatan broj igrača Srba/Hrvata. Nakon što je ta očigledna neravnoteža promijenjena, a reprezentacija pupunjenja kvalitetnim igračima svih nacionalnosti, tada su te dvije politike okrenule pilu naopako: srpske i hrvatske reprezentativce koji su obukli dres repezentacije, nekada otvoreno, nekada prigušenije tretirali su kao otpadnike i nacionalne izdajnike. Recimo i to: kada bi predsjednik NS BiH bio Franjo Tuđman, a selektorDragan Piksi Stojković, ne bi se ni za promil smanjio broj onih iz ove zemlje koji navijaju protiv njene reprezentacije!
IGRANJE ZA I IGRANJE SA REPREZENTACIJOM
Najvažniji i najautoritativniji bosanskohercegovački reprezentativci, Edin Džeko, Miralem Pjanić, Ermedin Demirović, Ibrahim Šehić, te ona dvojica “Šveđana” iz odbrane… sa gnušanjem su odbacili i pomisao da putuju u Rusiju bilo kojim poslom. Identična je bila reakcija Luke Menala. Toj bi se grupi u bojkotu zacijelo pridružio reprezentativni golman Nikola Vasilj koji je dugo branio u Ukrajini, pa pobjegao pred ruskim divljaštvom u Njemačku. Bez tih nogometaša niko ko se identificira sa selekcijom svoje države nema razloga da pokazuje minimum afiniteta i poštovanja prema onom što od nje neko bude u budućnosti napravio.
Da li će se svojim reprezentativnim kolegama eventualnom u bojkotu odlaska u Rusiju pridružiti “srpski kadrovi” Rade Krunić, Gojko Cimirot, Siniša Saničanin…, ili će se povinovati odluci Saveza, još uvijek ne znamo. Nije, poznato ni kako na cijelu tu stvar gleda selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine Ivajlo Petev. Poznato je, međutim, to da je i on na tu dužnost izabran u problematičnoj proceduri koju su uzurpiranjem i preglasavanjem vodili isti oni “elementi” NSBiH koji su dogovorili utakmicu protiv Rusije.
Najmanje su četiri cilja koja kraetori ovog sportsko-poltičkog skandala, Milorad Dodik, izravno preko sestrića Vice Zeljkovića i Dragan Čović posredno, putem svojih deputata u Savezu namjeravaju postići utakmicom protiv Rusa. O prvom je već rečeno ponešto na početku teksta: pokazivanje odanosti Rusiji i njegovom zločinačkom rukovodstvom.
Drugi im je cilj kompromitirati Bosnu i Hercegovinu na međunarodnom planu, ne samo u sportskoj sferi, nego i u svakoj drugoj, sigurnosnoj, političkoj, etičkoj. Treći je cilj pokvariti ili poremetiti odnose među nogomentim reprezentativcima, etnički ih destruirati i podijeliti. Previše se su se posljednjih godinu-dvije sportaši, ne samo nogometaši, nego odbojkašice i košarkašice, košarkaši i rukometaši, tenisači odvojili od matičnih nacionalnih jata, da bio to nacionalističke elite mogle ravnodušno posmatrati. Malo je zafrkano svoju političku graditi na premisama nemogućnosti međuetničke koegistencije, mržnje i podjela, a istodobno te “tvoji” sportaši pred cijelim svijetom kroz državnu reprezentaciju u tome demantiraju i hvataju u laži!
Nikada neću zaboraviti telefonski razgovor sa Sergejom Barbarezom od prije skoro 25 godina (tada je još igrao u“Hansi” iz Rostocka) koji je na moje pitanje kad će zaigrati za selekciju BiH, odgovorio: “Kad mi neko bude garantovao da mi neće stradati majka Zlata i otac Ljubo na zapadnoj strani Mostara”. Oni koji su to tada trebali garantirati (a nisu prstom mrdnuli), danas, legalno i legitmno, sjede u Savezu i dogovaraju u ime svojih nacionalnih poglavica ekskurziju “prezenu na svijetu” Rusiju. I pri tom odlučuju je li Barbarez podoban za ikakvu funkciju u Savezu…
VRAĆANJE NA FABRIČKE POSTAVKE
Četvrti cilj na kojeg su nišanili (i pripucali) politički gospodari Nogomentog saveza BiH nije najmanje važan, nego je najpodmukliji: da okrenu protiv reprezentacije one kojima je do nje, kao i države koju oni predstavlja stalo. Da reprezetaciju (stigmatizirajući je) ogade onoj strukturi, koju već pomalo otrcano i patetično nazivamo probosanska ili patriotska javnost. Gotovo izvjesna reakcija te javnosti – potmula ravnodušnost prema (Vico-Ivajlo-Mamić) selekciji koja će se lažno predstavljati kao repezentacija BiH – ukoliko dođe do utakmice u Sankt Petersburgu, govori da se put prema tom cilju veoma uspješno razvija.
Rezignacija i otpor javnosti, nogometnih navijača, preispoljno, prema entopijskim procesima u Nogometnom Savezu BiH i osobama koji ih provode, posljednjih se nedjelja proširila na mnogo širi, kompleksniji plan: koncept funkciniranja Saveza logički proizlazi iz “dejtonske ustavne stečevine”. Kako se ta razočaranost može identificirati? Tako što na stadionima, dvoranama, sve češće i masovnije gledamo barjake sa “ljiljanima” umjesto službene (post)dejtonske, što se, također, uz “nametnutu” zvaničnu himnu Bosne i Hercegovine pjeva tekst “Jedna si, jedina”. Uvjereni, u značajnoj mjeri sa pravom i argumentima, da im je državna selekcija kidnapirana od snaga koje ni državi ni repezentacije dobro ne misle, navijači i sportska javnost pokazuju ozbiljne simpotome frustracije i zamorenosti dejtonskom ustavnom i društvenom paradigmom. Ta frustracija ih gura i alternativu traže u “izvornim” vrijednostima i simbolima, koji doduše, jesu bili simboli ratnog užasa, ali smo, rezonuju oni, barem bili svoji na svome i sami odlučivali o sudbini zemlje, pa i njenih sportskih selekcija.
Naravno, povratak u preddejtonsko stanje, na “fabričke postavke”, znači snažan i sudbonosan iskorak unazad, u podjele, konfrontacije, bošnjačku bantustan-državicu.
Prepoznala je taj (zlo)duh vremena koji se širi sa sportskih arena Stranka demokratske akcije, pa je svoje predizborne skupove otvarala sa (“pravom”) “jednom i jedinom”, himnom kao simbolom vakta kad su Bošnjaci, bili “u svojoj vjeri na svojoj zemlji”. Usput, tokom rata je ta himna bila potpuno skrajnuta. U javnom prostoru, pored ostalog i na stranački uzupriranom javnom servisu je agresivno nametan vjerski napjev “Ja sin samo tvoj” najznačajnijeg bošnjačkog patriotskog pjesnika među ratnim dezerterimaDžemaludina Latića.
Kao što ste vjerovatno već skontali, ovaj se tekst tek rubno bavi jednim nesretnim sportskim događajem čija je sudbina još upitna. Nogometni događaj tek je jedna vidljiva, ali marginalna ekstenzija političkih procesa i njihovih mehanizama destrukcije i podjele BiH koje zajedno kreiraju i provode hrvatske i srpske političke elite.
MOŽE LI SE “ISČUPATI” ZA “PAR FORFE”?
Komentirajući prije dan-dva odluku Centralne izborne komisije da se ponovi brojanje glasova za predsjednika Republike Srpske, dugogodišnji član i predsjednik CIK-a Branko Petrić bio je napokon dirljivo iskren. (Baš kao što je iMilan Tegeltija spustio masku i otvorio nacionalisitlčki gard tek nakon što je najuren iz VSTV-a). “Ovaj sastav CIK-a izabran je nasiljem u Parlamentu BiH kada su tokom noći dotadašnje članove Srbe i Hrvate zamijenile ‘probosanske snage'”. Dakle, najteža kletva koja se može izreći činovniku koji radi u jednoj od kapitalnih državnih instiucija, Izbornoj komisiji, jeste da radi u interesu te države i po njenim zakonima!? Vlado Rogić kojeg je postavio Dragan Čović i koji je bio protiv ponovnog brojanja je “hrvatski član”, dok je Željko Bakalar, kojeg je imenovao Željko Komšić, a koji je glasao drugačije, “probosanski”.
I konačno, shvatite ovo krajnje metaforički, jeste malo teško, ponižavajuće biti lojalan reprezentaciji koju usmjeravaju Dodik, ili Čović, ali njihov posao će biti okončan tek onda kada najšira “probosanska” sportska familija prihvati poraz i počne se ponašati tako da kod njih prozvede zadovljstvo.
Milorad Dodik potrudio se da brzo obesmisli najave režimskih “analitičara” da se promijenio, da više nije “onaj stari”, da postaje kooperativan…
U proceduru je pustio “novi” zakon o državnoj imovini entiteta Rs, Narodna skupština ga je glat prihvatila, a on se onda – tokom press konferencije – bez zadrške obrušio na sve – pogotovo “muslimane iz Sarajeva”.
Njegovi će se trabanti potom potruditi da u javnost plasiraju niz teza koje su dobrano poljuljali tek uspostavljenu koalicionu vlast s Osmorkom (i HDZ BiH).
Ko je makar i kratko pogledao njegov press u Banjoj Luci, mogao je odmah vidjeti da od “novog Dodika” nema ama baš ništa. Niti je ikada bilo.
Spinovanja te vrste samo su potvrdila sve što smo već znali – i da su “analitičari” (blago kazano) naivni i bolno neinformirani i da dijelu javnosti u Bosni i Hercegovini treba neka nova iluzija. E, Dodik ju je raspršio kao balon od sapunice!
Plasirano nam je i da usvojeni zakon nije ništa novo i da su politički lideri Osmorke unaprijed obaviješteni o tome!Rečeno nam je da se time ne “ljulja brod” i da svako nastavlja svoje.
Nekako uporedo s tim polako nam je signalizirano i da Bošnjaci neće imati nikakvog utjecaja u Vijeću ministara.
Dodikov ostrašćeni junoša Denis Šulić trebao bi biti “bošnjački” ministar – zajednički kandidat Dodikovog SNSD-a i SDP-a BiH Nermina Nikšića. On je to i sam potvrdio u izjavi za Federalnu TV.
Iz SDP-a su za Politicki.ba kazali da to nije tačno i da još ništa nije dogovoreno.
Dodali su i da još nije riješeno pitanje ko će biti ministar prometa i komunikacija BiH. Tu poziciju želi Edin Forto iz Naše stranke. Ali on nije Bošnjak. Za protekle Opće izbore 2. oktobra izjasnio se kao Ostali. I to je Fortina konstanta.
A konstanta je i da želi biti državni ministar.
Ako tako ostane i ako se obistini to što sam Šulić tvrdi, u Vijeću ministara bit će 2 Bošnjaka Osmorke i jedan Ostali (Forto). Time će taj blok izgubiti mogućnost da zaustavi bilo kakvu odluku državne vlade koja im ne odgovara. Treći, odlučujući glas Bošnjaka u Vijeću ministara BiH pripada “zajedničkom” kandidatu SNSD-SDP – Denisu Šuliću, junoši koji, uz ostalo, ne priznaje genocid u Srebrenici.
Način na koji Osmorka “hendla” izazove čvrstog, istinskog koalicijskog bloka SNSD – HDZ BiH do sada je nanio ogromne i političke štete tom bloku.
Nikšić je pokušao minimizirati značaj novousvojenog starog zakona o državnoj imovini Rs metaforama o “njivama” i “ljudima koji odlaze”.
Potom se korigirao i napao posebno kritičare iz SDA da su licemjerni jer su neselektivno krčmili državnu imovinu, uništavali javna preduzeća i nepotizmom… Na uzvratno pominjanje brata u JP Autoceste Federacije BiH nije odgovorio.
Prema dosadašnjem učinku, Osmorka uopće nije u stanju odgovoriti na izazove bloka Dodik – Čović.
Percepcija u javnosti, a ona je danas sve, kaže da su zarad vlasti spremni uraditi sve!
Ali baš sve! To nije istina, ali mi na djelu do sada ne vidjesmo ama baš ništa novo.
Zaprijećeno je Dodiku da će mu se novousvojeni zakon naći na Ustavnom sudu BiH i čuli smo pozive da Christian Schmidt djeluje. I to je to.
Oni koji su glasali za Osmorku s pravom očekuju da ona bude i druga i drugačija u odnosu na SDA. Za sada, gori su od SDA!
Osam stranaka jeste raznorodno. Jedino što ih ujedinjuje je mržnja prema SDA. Ali za bolju vlast to i nije neki kriterij.
Birači su povjerenje Osmorki dali u nadi da će to dovesti do iskoraka. Zasad, vidimo kolut naprijed, deset koluta nazad!
Osmorka još nije iznjedrila neki novi koncept, ideju, projekat… Njena kadrovska politika, kao kičma bilo kakve politike, stara je i opterećena liderskim sujetama i gomilajućim međusobnim animozitetima. Često su na putu i redovno idu “na noge” onima s kojima vlast žele ili moraju praviti.
Popularnost Osmorke, nepunih tri mjeseca nakon Općih izbora, pala je!
Čović i Dodik neprestano drže inicijativu. Osmorka trči za njima.
Sve ih se češće i glasnije u javnom diskursu portretira kao “izdajnike”. Stigma je to koja se, kada se jednom nametne, jako, jako teško skida.
Ukoliko se ostvare Dodikove najave, a do sada su se sve ostvarile, Osmorki predstoji izuzetno težak period.
Oni mogu uzeti vlast.
A onda počinju pravi problemi. Na primjer, već bi u narednom mjesecu državni parlament trebao ratificirati tri sporazuma Berlinskog procesa, među kojima je i onaj kojim Bosna i Hercegovina ukida rigidni vizni režim s Kosovom.
Dodik je svojevremeno zaprijetio da će to blokirati.
Sagovornici Politicki.ba iz međunarodne zajednice kažu da se to neće desiti i očekuku ratifikaciju.
Ali šta ako Dodik to glasanje uslovi pristupanje Otvorenom Balkanu?
On već dugo zagovara pristupanje BiH toj opskurnoj inicijativi.
Poslovna zajednica u našoj državi nije baš nesklona pristupanju Otvorenom Balkanu. Vjeruju da bi time došli lakše do tržišta Srbije, pa i Albanije. No, do sada su sva njihova nastojanja da se probiju na police šoping centara u Beogradu završila više nego mršavim rezultatima.
Šta Osmorka stvarno misli o Otvorenom Balkanu? Umiju li i hoće li – ako im se to pitanje servira – ulazak usloviti prodorom bh. industrije na tržište Srbije?
Prvo Kiseljam, Maza, Lymunix… na police prodajnih centara Srbije, pa potpis na Otvoreni Balkan!?
Daj Bože!
Treba vjerovati da se o ovom stvarima (grozničavo) razmišlja unutar Osmorke. Isto tako treba vjerovati da oni jako računaju na podršku dijela zapadnih institucija u BiH. Nadati se i da su naučili lekcije iz prošlosti. Jer, bilo je i mnogo krupnijih “riba” koje je nosila međunarodna zajednica u BiH a danas su – nigdje! A nije davno bilo kada su “vedrili i oblačili”.
Dodik je i tajmingom za donošenje spornog zakona o državnoj imovini pokazao ne samo da je onaj isti, već i da će nastaviti sa svojom agendom. Osmorka neće preživjeti ako bude radila kao do sada!
Samo u roku nekoliko sati MUP Rs-a reagirao na osnovu natpisi Facebook stranice i uhapsio je povratnika Mirsada Omerovića u Srebrenici. Dakle, dovoljna je optužba FB stranice za privođenje Bošnjaka, a mnogi im kriminalci, ratni zločinci promiću kroz ruke čak i uz otvorene istrage ili konačne presude.
Omerović je u noći sa srijede na četvrtak u Srebrenici uhapšen zbog negativnog komentara o koncertu održanom u Srebrenici 11. jula.
Iz MUP-a su saopštili da su policijski službenici Policijske stanice Srebrenica 12.07.2023. godine oko 22:35 sati lišili slobode lice M.O. zbog postojanja osnova sumnje da je izvršilo krivično djelo “Ugrožavanje sigurnosti”.
Sataniziranje Bošnjaka ponovo je na sceni, a od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas na području Republike srpske brutalno su napadani i ubijani Bošnjaci povratnici, uništavana je njihova imovina, a ubice i napadači nisu nikada pronađeni. Ovi slučajevi već duže od dvije decenije vode se kao neriješeni.
Važno je uvijek i iznova podsjećati na njih, posebno dok se ‘pravda’ provodi samo nad povratnicima Bošnjacima.
U aprilu 1996. godine u mjestu Mahala kod Kalesije, (područje koje je pripadalo RS) prilikom obilaska ovog mjesta, policija RS bombama je lakše ranila Mustafu Halilovića i Abdurahmana Omerovića.
U augustu 1996. godine u mjestu Mahala pripadnici specijalne policijske jedinice RS napali su Bošnjake koji su se vraćali svojim kućama. Tada je lakše povrijeđeno 18 bošnjačkih povratnika, dok je Muradif Alić zadobio teške tjelesne povrede od kojih je podlegao 29.novembra u bolnici u Tuzli.
U augusta 1996. godine u Zvorniku srpska policija je neosnovano uhapsila Ibrahima Ibralića i nanijela mu teške tjelesne povrede po svim dijelovima tijela. Oduzeto mu je vozilo Opel askona i 6.500 njemačkih maraka.
Dana 23.12.1996. godine u mjestu Caparde pripadnici policije Republike Srpske uhapsili su Fejzu Karića, a potom ga priveli u policijsku stanicu u Osmacima, gdje su ga fizički zlostavljali, nanijevši mu teške tjelesne povrede.
Početkom marta 1996. godine u mjestu Bulatovci u SJB Zvornik priveden je Hazim Bešić. Tokom vožnje je maltretiran i zlostavljan i nanesene su mu teške tjelesne povrede.
U augusta 1996. godine u njivi zvanoj Memine vode, udaljenoj oko dva kilometra od tadašnje linije razdvajanja, NN lica srpske nacionalnosti ( sumnja se na Ravnogorski četnički pokret) teško su ranila Aliju Agića koji je istog dana od zadobijenih povreda preminuo.
U novembru 1996. godine u naselju Gajevi, pripadnici MUP-a RS iz vatrenog oružja ubili su Mehmeda Arnautovića. On je tog dana pomagao oko smještaja Bošnjaka u Gajevima.
Dana 11.oktobra 1996. godine srušeno je pet bošnjačkih kuća u selu Jusići. Kuće su srušili Srbi uz upotrebu eksploziva.
Dana 20. septembra 1996. godine u selo Jusiće vratio se jedan broj Bošnjaka. Samo tri dana kasnije u selo je ušla veća grupa Srba koji su napali Bošnjake i kamenovali njihove kuće koje su počeli popravljati.
Dana 11.oktobra 1996. godine u selu Jusići pripadnici MUP-a RS uhapsili su Safeta Junuzović, Sadika Muratović i Envera Ahmetovića. Odvedeni su u Zvornik, ali su pod pritiskom IFOR-a pušteni u večernjim satima.
Dana 12.oktobra1996. godine grupa naoružanih Srba pokušala je ući u selo Dugi Do uz pomoć policije, a jedan pripadnik policije otvorio je paljbu iz vatrenog oružja po selu.
Dana 12. januara 1997. godine u selu Jusići iz puškomitraljez M-84 iz pravca sela Androvići (RS), NN lica su pucala i pogodila Adema Vejzovića, koji je zadobio teške tjelesne povrede.
Dana 21. febraura 1997. godine u selu Križevići, Snagovo i Caparde na prostoru RS-a gdje su do izbijanja rata živjeli Bošnjaci minirano je sedam kuća.
Dana 18.marta 1997. godine na liniji razgraničenja na raskrsnici puta Sapna-Nezuk, pripadnici MUP-a RS su uhapsili Dževada Mehmedovića, invalid bez obje noge. Pretučen je, maltretiran i odveden u Zvornik. Nakon toga je pušten.
Dana 15. augusta 1997. godine oko 9 sati u mjestu Laze, općina Zvornik, počinjena su dva ubistva i jedno lakše ranjavanje od strane NN lica sa područja RS. Uviđajem, kojeg su izvršili operativci MUP-a TK, PS Teočak i pripadnici IPTF-a, utvrđeno je da su NN lica iz zasjede pucala iz automatskog oružja na grupu Bošnjaka koji su krenuli traktorom na izvlačenje ogrijevnog drveta.
Dana 24. aprila 1999. godine, prilikom obrade svojih parcela zvanih Matjevača, naselje Koraj, općina Lopare, RS od strane lica srpske nacionalnosti pucano je iz automatskog oružja pojedinačnim hicima, u 3-4 navrata na Džemala Tufekčića, njegovu suprugu i na malodobno dijete.
Dana 24.aprila 1999. godine, iz pravca naselja Gajevi, zaseok Mujići, općina Lopare pucano je iz pješadijskog naoružanja sa 5 metaka na Muhameda Ibrišimovića koji je obrađivao svoju parcelu u blizini naselja Bare. Ibrišimović se udaljio iz njive sa svojim traktorom gdje je u naselju Bare bio zaustavljen od strane pripadnika MUP-a RS, a kada je srpskoj policijskoj patroli opisao napad oni su izjavili uz podsmijeh da se takvi počinioci ne mogu uhvatiti.
Dana 19.aprila 1999. godine u rejonu njive zvana Matjevača je iz pravca sela Mirosavci, općina Lopare, RS, od strane nepoznatih lica ispaljeno je 4-5 hitaca iz automatskog oružja na grupu Bošnjaka koji su obrađivali parcele.
Dana 29. juna 1999. godine Hajrudin Ademović i Jasmin Memišević su u naselju Koraj obilazili svoje kuće. Oko 19,15 sati dok su boravili u dvorištu Bešlage Begića, fizički su ih napala dvojica Srba. Tom prilikom Ademović je zadobio tjelesne povrede.
Početkom septembra 1998. godine u prostorijama SO Bratunac tadašnji vijećnik Sekula Kljajić fizički je napao također vijećnika SO Bratunac Refika Begića.
U junu 1997.godine, grupa osoba srpske nacionalnosti napala je autobuse u kojima se se dovezli Bošnjaci koji su posjetili Vlasenicu. Tada im je zaprijećeno da će ubuduće na njih umjesto kamenja bacati bombe. U ovim aktivnostima kao inicijator i organizator naročito se isticao Zoran Obrenović iz Vlasenice, koji je tokom rata bio pripadnik manevarske jedinice u VRS, te Rade Garić, Goran Višković zvani Vjetar, Veselko Došić i Zoran Stupar.
Dana 7. maja 2001. godine u kamenovanju u Banja Luci, prilikom polaganja kamen temeljca za izgradnju Ferhadija džamije ubijen je Murat Badić. Njegov ubica do danas nije pronađen.
Dana 11.jula 2001. godine snajperskim hicem ubijena je povratnica iz Vlasenice, šesnaestogodišnje djevojčica Melihe Durić. Njen ubica nikada nije pronađen.
“Malo me brine”, reći će visoki predstavnik Christian Schmidt prilikom nametanja tehničkih izmjena Izbornog zakona, “što nismo došli još do Aneksa 7. Mislim da svi znate šta znači Aneks 7, da svi imaju pravo živjeti i vratiti se onamo gdje žele. To se odnosi na cijelu teritoriju BiH. Niko nema drugačiju namjeru. A ako bude imao drugačiju namjeru, imat će probleme sa mnom”.
Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma podrazumijeva održivi povratak. Visoki predstavnik, dakle, sam ističe da ovaj Aneks nije proveden. A evo zbog čega je to bitno.
“Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Ukoliko OHR još uvijek namjerava nametnuti izmjene Izbornog zakona, morao bi, s obzirom na Schmidtovu izjavu, prilikom rasporeda delegata u Domu naroda FBiH voditi računa o tome da ne koristi rezultate “posljednjeg popisa”. A ako, pak, ne budu korišteni rezultati posljednjeg popisa, u ovom slučaju onog iz 2013., OHR bi za izračunavanje rasporeda delegata po kantonima morao koristiti popis iz 1991. godine. Ali to nisu jedine odredbe kojih bi se OHR morao pridržavati prilikom eventualnog nametanja izmjena Izbornog zakona BiH. U nastavku donosimo ključne detalje.
U februaru 1998. godine tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio je Ustavnom sudu BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba entitetskih ustava, tražeći, zapravo, svim narodima u državi pravo na cijeloj teritoriji.
“Stoga”, konstatira Ustavni sud BiH u julu 2000. godine, “označavanje Bošnjaka i Hrvata kao konstitutivnih naroda u članku 1.1. Ustava FBiH ima diskriminirajući učinak i krši pravo na slobodu kretanja i prebivališta i pravo na imovinu zajamčene člankom II stavcima 3. i 4. u svezi sa stavkom 5. Ustava BiH. Nadalje, spomenuta odredba Ustava FBiH krši članak 5. (c) Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i pravo na kolektivnu jednakost što slijedi u tekstu Ustava BiH. Stoga, Ustavni sud proglašava riječi Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi zajedno sa ostalima, i, kao i “ostvarujući svoja suverena prava” iz članka 1.1. Ustava Federacije neustavnim”.
Odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti
U istoj odluci, Ustavni sud BiH još konstatuje da “ustavnom načelo kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koje proizilazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naoroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku domominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju“.
Svi narodi su, dakle, konstitutivni na teritoriji cijele države, pa se stoga, bilo kojem pripadniku konstitutivnog naroda ne može uskrati pravo da bude biran ili izabran, bez obzira u kojem dijelu, u ovom slučaju Federacije živi.
Nakon što je Ustavni sud BiH donio odluku o konstitutivnosti svih građana BiH na cijeloj teritoriji, OHR je 18. 4. 2002. godine donio Odluku o izmjenama i dopunama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
“Konstatujući dalje da je Ustavni sud u svojoj trećoj djelimičnoj odluci u slučaju broj 5/98 od 30. juna i 1. jula 2000. godine (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 23/00 od 14. septembra 2000. godine) odlučio da je isključenje bilo kojeg konstitutivnog naroda iz uživanja ne samo građanskih nego i prava naroda u cijeloj Bosni i Hercegovini u jasnoj suprotnosti sa pravilima o nediskriminaciji koja su sadržana u Aneksu 4., a ta pravila su utvrđena u cilju ponovne uspostave multietničkog društva koje se temelji na jednakim pravima Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda i svih građana”, naveo je OHR jedan od razloga zbog kojih je odlučio djelovati.
Među amandmanima na Ustav Federacije BiH je i AMANDMAN XXXIV.
amandman OHR-a
“(1) Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva.(2) Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom.(3) U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, konstatirao je OHR.
Ovo je, dakle, odredba kojom se utvrđuje formula prema kojoj svaki kanton daje najmanje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda, po uslovom da je takav pretnodno izabran u kantonalnu skupštinu. Uvođenje bilo kakvog procenta prilikom izračuna broja delegata, bilo bi u direktnoj suprotnosti sa odlukom OHR-a iz 2002. godine.
Zvaničnica HDZ-a BiH Borjana Krišto pokušala je pred Ustavnim sudom BiH osporiti ovu odredbu Ustava FBiH, ali je, prije nego je su sudije odlučile, ona povukla svoj zahtjev.
“Mislim da je apelacija Borjane Krišto formalno povučena, a to je doprinos HDZ-a BiH unapređenju izbornog zakonodavstva u BiH”, rekao je tada lider HDZ-a BiH Dragan Čović.
Izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske i Federacije BiH vrši se na neustavan način, presudio je Ustavni sud BiH još 26. marta 2015. godine.
Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića
“Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.
Ovime su osporene odredbe entitetskih ustava koje se odnose na izbor predsjednika i potpredsjednika. Evo šta je tačno sporno u Federaciji BiH.
“(1) Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH. (2) Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH zahtijeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Predstavničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, navedeno je u odredbama Ustava FBiH koje nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
“Utvrđuje se da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13, 7/14 i 31/16) nisu u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”, navedeno je u odluci Ustavnog suda BiH donesenoj po zahtjevu Bože Ljubića.
Kako se može vidjeti, osporene su isključivo odredbe Izbornog zakona BiH koje su se odnosile na popunjavanje Doma naroda FBiH. Presudom Ljubić se, zapravo, ne osporava odredba Ustava FBiH kojom se regulira izbor delegata u Dom naroda FBiH. Naprotiv, Božo Ljubić u svom zahtjevu se upravo poziva na odredbu Ustava Federacije BiH koja propisuje da svaki kanton daje po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda, pod uslovom da je takav prethodno izabran u kantonalnu skupštinu.
odluka Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića
“Podnosilac zahtjeva (Božo Ljubić o.aa) ističe „još jedan apsurd kada je u pitanju kršenje ustavne odredbe o proporcionalnoj zastupljenosti koja je u skladu sa nacionalnom strukturom stanovništva po kantonima“, te konstatira da je navedenim članom, između ostalog, propisano: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“, međutim, kako navodi, odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Federacije „nigdje ne određuju da se svakom konstitutivnom narodu daje po jedno mjesto u svakom kantonu“, nego je u članu 8. tačka 3. Ustava Federacije propisano: „U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu“, što znači da se radi o uvjetnoj opciji, a ne apsolutnoj odrednici kako je navedeno u članu 20.16.A Izbornog zakona i kako se u računanju mandata primjenjuje“, navedeno je u obrazloženju Odluke Ustavnog suda BiH.
Upravo na odredbu Ustava Federacije BiH na koju se pozivao Božo Ljubić, pozvala se i Centralna izborna komisija BiH kada je u decembru 2018. godine donijela Uputstvo o izmjeni i dopunama Uputstva o postupku provedenih posrednih izbora za tijela vlasti u Bosni i Hercegovini obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH. Ovim je aktom CIK “prevazišao” nedostatke u Izbornom zakonu BiH, te je, na osnovu odredbe Ustava FBiH vršio raspored delegata u Domu naroda FBiH.
Uputstvo CIK-a
Kako se može vidjeti, Centralna izborna komisija BiH je svakom kantonu dala mogućnost delegiranja po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. Uslov je, naravno, da je takav delegat prethodno izabran u kantonalnu skupštinu.
Nakon što je Centralna Izborna komisija BiH usvojila Uputstvo o rasporedu delegata u Domu naroda FBiH, HDZ-ova zvaničnica Borjana Krišto je, pored ostalih, uputila Ustavnom sudu BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti ovog akta.
“Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Borjane Krišto, predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti Uputstva o izmjeni i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za tijela vlasti u Bosni i Hercegovini obuhvaćenih Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 91/18) zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH donesenoj 28. marta 2019. godine.
U obrazloženju je navedeno da “Ustavni sud smatra da je u nadležnosti redovnih sudova da provjere da li je administrativni propis, kao što su uputstva CIK-a, u skladu s Izbornim zakonom i Ustavom Federacije BiH”.
Ambasador Njemačke na Kosovu poručio je da zajednica srpskih općina neće biti “nikakva RS na Kosovu”. Kratko prije njega, nekadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Wolfgang Petritsch reče isto.
“Svi su, naravno, za to da postoji udruženje koje nema ni izvršnu, ni zakonodavnu vlast, koja nije vrsta RS-a. Mi to ne želimo. Imamo veoma loše iskustvo. Bio sam visoki predstavnik u BiH i znam kako je teško nositi se sa RS-om”, rekao je tokom intervjua za kosovski dnevnik Gazeta Express.
Petritsch, koji je od 1999. do 2002. bio visoki predstavnik u BiH dodao da je “međunarodna zajednica apsolutno protiv takvog modela”.
Prije njih, davno prije, ambasador Sjednjenih Američkih Država na Kosovu Jeffrey Hovenier istakao je da se zvanični Vašington “striktno protivi stvaranju bilo kakvog entiteta koji bi ličio na Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini”.
Ipak, pogotovo američki se zvaničnici zalažu za stvaranje zajednice srpskih općina.
Predvođeni Derekom Cholletom, specijalnim savjetnikom državnog sekretara SAD Antonyja Blinkena, oni horski poručuju da je “vrijeme za Zajednicu – SADA!”.
Kosovska se javnost oštro protivi stvaranju ZSO.
Ona nije u skladu s odredbama Ustava Kosova.
Ustav Kosova zabranjuje stvaranje nacionalno utemeljenih asocijacija. Odredba je donesena prvenstveno na insistiranje tadašnje postavke međunarodne zajednice kako bi se time preveniralo stvaranje “velike Albanije”.
A sada smo pred situacijom da se, zarad udovoljavanja predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, otvara mogućnost ne samo stvaranja “velike Albanije”, već i “velike Srbije”, pa i “velike Hrvatske”.
Sa svakom izjavom u kojoj se ZSO poredi sa entitetom Rs, Bosni i Hercegovini se gura ruka u ranu!
Zapad, dakle, (prešutno) priznaje da je stvaranje manjeg bh. entiteta bila greška.
I tu se staje!
Ako bi ih iko pitao – “dobro, hoćete li onda ukinuti RS”, teško da bi dobio iskren odgovor. Ako bi ga i bilo, on bi sigurno značio odbijenicu!
RS je produkt međunarodnog sporazuma. Mirovne konferencije na kojoj je učestvovala i Rusija. Samo u istom tom formatu ona se može ukinuti. Ili da se iskoristi dejtonski mehanizam pa da se “strane u BiH tako dogovore”. I ne zna se šta je od ove dvije nemogućija opcija.
Politika Zapada na Balkanu u najmanju ruku je čudna.
Na primjer, izjave američkih ambasadora u Beogradu i Prištini nekad su čak i – blago kazano – zbunjujuće.
Evropska unija nema svoju strategiju za balkansko bure baruta. Nju, bukvalno, za ruku vodi SAD.
Amerikanci iniciraju, Evropljani izvršavaju. Nekad se malo bune, nekad opiru. U konačnici – izvrše. Ovako ili onako.
Na terenu, u šest država regiona, vri kao u košnici. I svakodnevno vidimo da ne postoji jedinstvena strategija za region.
Umjesto toga gledamo svakodnevnu improvizaciju ili – hajmo graditi iluziju – nemušto provođenje taktike koja za krajnji cilj valjda ima da se najmnogoljudnija država zapadnog Balkana otme iz kandži Putina.
A to je mnogo manje vjerovatno nego čak i ukidanje Rs!
Postoji jednostavno rješenje – provedite svoje principe, one na kojima se temelje vaše države – na region!
U nedjelju se nakon 12 godina održavaju lokalni izbori u Mostaru. Mostarcima će nakon 20. decembra račune polagati 35 izabranih vijećnika između kojih će u Gradskom vijeću biti odbrana i izvršna vlast, odnosno novi gradonačelnik. Ta činjenica je sama po sebi pobjeda grada na Neretvi.
Za početak valja otkloniti dilemu o tome ko je zaslužan za izbore u Mostaru – američka administracija. Naime, presuda u “slučaju Baralija“ ne razlikuje od presude u slučaju “Sejdić-Finci“ koja je na čekanju preko deset godina. Kako je i čime američka administracija nakon toliko godina uspjela “ubijediti“ SDA i HDZ da potpišu sporazum zadugo će ostati tajna.
Uglavnom, potpisana izborna pravila su u ovom trenutku najpoštenije moguće rješenje.
Gradsko vijeće Mostara ima 35 vijećnika.
Iz šest područja, koja su nekad bila općine, biraju se 22 vijećnika i za njih glasaju građani prijavljeni na tim područjima: Jugozapad daje 7 vijećnika, Stari grad 5, Zapad 4, te Sjever, Jugoistok i Jug po 2 vijećnika.
Sa posebne Gradske liste, za koju glasaju građani sa svih područja, izabraće se još 13 gradskih vijećnika.
Sve ozbiljne prognoze govore da će najveći broj mandata osvojiti tri jaka bloka – Koalicija za Mostar, HDZ BiH i Bh. blok. Šansu za osvajanje mandata imaju još HDZ 1990, HRS, Koalicija koju predvode dva HSP-a i srpska lista. No, ne treba zanemariti ni uticaj manjih stranaka koje i ako ne osvoje mandate mogu presuditi izbore u Mostaru.
Ma koliko nekima taj izraz smetao, probosanske stranke (sve koje su protiv politike HNS-a) su na svim dosadašnjim izborima u Mostaru odnosile pobjedu, i po broju ukupnih glasova i po broju vijećničkih mandata. Zbog izbornih specifičnosti na mostarskim izborima mnogo toga se svodi na matematiku.
Na predstojećim izborima probosanske stranke u startu mogu računati na 9 sigurnih vijećničkih mandata iz tri područja – Stari Grad, Sjever i Jugoistok. Prohrvatske stranke u startu mogu računati na sigurnih 10 mandata iz područja – Jugozapad, Zapad i Jug.
Na područjima Zapad i Jugozapad probosanske stranke imaju realne šanse za osvajanje dodatnih mandata. Tako na Zapadu realne šanse za jedan vijećnički mandat ima Bh. blok, a upravo iz tog razloga na tom izbornom području “Koalicija za Mostar“ (na osnovu predizbornih dogovora) nije ponudila svoju listu. S druge starane Bh. blok nema listu na području Juga. Na području Jugozapad bilo je realnih šansi da probosanske stranke dođu do dva mandata. Naime, gotovo je izvjesno da će Bh. blok u Jugozapadu osvojiti jedan mandat, no razlika od nekoliko stotina glasova između njihovog i kandidata “Koalicije“ upropastit će šanse za drugi mandat u korist probosanskih stranaka. To se ne bi desilo da je bilo ozbiljnije saradnje Bloka i Koalicije na terenu. Uz to, vrlo je važno i koji kandidat Bh. bloka će osvojiti mandat na Jugozapadu, jer i u samom Bh. bloku strahuju da u javnost ne izađe ime kandidata za kojeg je javna tajna u Mostaru da je “igrač HDZ-a“. Bolji poznavaoci prilika u gradu na Neretvi ovih su dana primjetili i kako dugogodišnji agitatori jedne od stranaka iz BH. bloka iz tog razloga agituju za kandidata druge stranke.
U svakom slučaju sa po jednim mandatom iz Zapada i Jugozapada probosanske stranke bi došle do 11 mandata. To znači da je na gradskoj listi za većinu od 18 potrebno osvojiti još 7 od mogućih 13 vijećničkih mandata. Gradska lista inače daje po 4 vijećnika iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba te jednog vijećnika iz reda ostalih. Za mandat iz reda ostalih najveće šanse ima SDP-ov nosilac liste Bh. bloka, što je uz četiri Bošnjaka pet mandata. Probosankim strankama je u tom slučaju potrebno da dobiju još dva mandata iz reda Srba, gdje izgledne šanse imaju dva kandidata sa liste “Koalicije za Mostar“.
Ipak, da bi ovakva “matematika“ bila moguća glasači moraju dati glas “Koaliciji za Mostar“ tamo gdje ona objektivno ima veće šanse, a BH. bloku tamo gdje on ima veće šanse. Uz to ključna je masovna izlaznost na izbore, kao i to da svoje glasove za Gradsku listu glasači ne rasipaju na male stranke poput Hadžikadićeve “Platforme za progres“ koja nema nikakve šanse za osvajanje mandata, ali uveliko može nanijeti štetu isključivo probosanskim snagama iz pomenute dvije koalicije. Hadžikadić, naime, nije slijedio primjer drugih manjih stranaka koje su mudro odlučile pridružiti se jednoj od većih koalicija na Gradskoj listi svjesne da bi jedno vijećničko mjesto moglo odlučiti o tome hoće li HDZ nakon 16 godina i naredne četiri vladati Mostarom.
Naime, ukoliko prohrvatske stranke dođu do broja 18, one manje među njima su već najavile da će sve ruke koje dobiju u Vijeću dići za HDZ-ovog kandidata dr. Kordića. S druge strane, lokalni i stranački čelnici Bh. bloka za sada kroz svoje istupe ističu kako ne namjeravaju podržati dr. Guzina ni ako “Koalicija za Mostar“ odnese izbornu pobjedu. Kroz istupe Irme Baralije, koja se ziheraški odlučila kandidirati na području Stari grad, a ne na Gradskoj listi, ali i Nermina Nikšića da se naslutiti da BH. blok prilikom glasanja za gradonačelnika namjerava biti suzdržan što bi bio zicer za HDZ.
No, to je drugo poluvrijeme ove sudbinski važne mostarske utakmice.
Nakon pobjede protiv Slovenije, Bosna i Hercegovina se trenutno nalazi na drugom mjestu grupe B Evropskog prvenstva u košarci. Ali prolazak u drugi krug nije siguran. Naprotiv. Samo u jednom slučaju Bosna i Hercegovina se može plasirati u drugi krug takmičenja sa dvije pobjede, dok su Francuzi i Slovenci sa dvije pobjede već osigurale prolazak u narednu rundu takmičenja. Prolazak je sa tri pobjede osigurala i Njemačka. Evo kalkulacija.
Prolazak sa dvije pobjede
Bosna i Hercegovina trenutno ima dvije pobjede i to protiv Mađarske (deset razlike) i Slovenije (četiri razlike). Ukoliko bismo izgubili naredne dvije utakmice, od Francuske i Litvanije, ostali bismo na dvije pobjede. Francuzi bi imali najmanje tri pobjede i plasirali bi se, dok bi Litvanci, ako pobijede Mađarsku i BiH, imali dvije pobjede. U tom slučaju, Litvanci bi imali bolji međusobni duel od BiH i prošli bi u drugi krug kao četvrta reprezentacija. No, ako bi, recimo, Slovenija izgubila od Njemačke i Francuske, a BiH od Francuske i Litvanije, tri reprezentacije bi imale po dvije pobjedenu grupi B. U tom slučaju bi se krug zatvorio. Slovenija je pobijedila Litvaniju (sedam razlike), a Bosna i Hercegovina Sloveniju (četiri razlike). U tom slučaju, Bosni i Hercegovini bi za prolazak “trebao” poraz od Litvanije sa razlikom manje od šest poena. Slovenija bi u svakom slučaju išla u drugi krug, jer su pobijedli Litvance sa sedam razlike, a od BiH izgubili sa četiri poena zaostatka. Postoji opcija i da Litvanija izgubi od Mađarske. U tom slučaju BiH bi prošla u drugi krug, bez obzira na dva poraza u naredna dva meča.
Prolazak sa tri i više pobjeda
Ukoliko Bosna i Hercegovina u utorak pobijedi Francusku i Litvaniju prolazak u drugi krug je osiguran. U tom slučaju bi BiH bila najmanje trećeplasirana ekipa. Sa dvije pobjede, protiv Francuske i Litvanije, BiH bi mogla čak i do prvog mjesta, ali bi to značilo da Njemačka mora izgubiti od Mađarske koja do sada, poput Litvanije, ima tri poraza. Ako bi, recimo, Nijemci pobijedili Mađare, Slovenci Nijemce, a BiH Francuze i Litvance, sve tri ekipe bi imale omjer četiri pobjede i jedan poraz. U tom slučaju bi se gledala koš razlika u međusobnim duelima. BiH je od Njemačke izgubila deset razlike, a pobijedila Sloveniju četiri razlike, što znači da BiH nikako ne bi mogla biti prvoplasirana, ako bi Nijemci i Slovenci bili, kao i BiH, na omjeru 4:1. No, ako bi, Slovenija i BiH imali omjer 4:1, za šta je preduslov da Njemačka izgubi od Mađara i Slovenaca, BiH bi bila prvoplasirana. Ali to je, ipak, nerealan ishod.
Pobjedom protiv Francuske BiH bi osigurala prolazak i vrlo vjerovatno treću poziciju. No, postoji opcija da i u tom slučaju budemo četvrtoplasirani. Recimo, Francuzi pobijede Slovence sa više od četiri razlike, a BiH pobijedi Francuze sa razlikom manjom od četiri, i Bosna i Hercegovina bi, unatoč tome što ima tri pobjede, ostala na četvrtom mjestu.
Kada su u pitanju druge ekipe, situacija izgleda ovako. Litvanci više ne ovise o sebi, već o drugim rezultatima. Čak i ako pobijede Mađarsku i BiH, Litvanci bi ispali u slučaju da BiH pobijedi Francusku. Ako bi, recimo, Litvanci imali omjer 2-3, kao i Francuzi i Slovenci, opet bi ispali, jer su izgubili i od Francuske i od Slovenije. Nijemci, Francuzi i Slovenci su, kako smo već naveli, obezbijedili prolazak u drugi krug, a Bosna i Hercegovina za prolazak ima dvije meč lopte.
Građani BiH danas biraju tri člana Predsjedništva BiH, 42 zastupnika Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine, 83 poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske, 98 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije, te zastupnike u deset kantonalnih skupština u Federaciji. U nastavku ćemo, na najjednostavniji mogući način, pokušati objasniti koje su to ovlasti ljudi koji će biti izabrani, na koji način se donose ovlasti u određenim institucijama.
Predsjedništvo BiH
Prema Ustavu BiH, Predsjedništvo BiH ima tri člana. Dva člana Predsjedništva BiH (jednog iz reda bošnjačkog naroda i jednog iz reda hrvatskog naroda) biraju građani Federacije BiH, dok jednog člana (iz reda srpskog naroda) biraju građani Republike Srpske.
Predsjedništvo je nadležno za vođenje spoljne politike Bosne i Hercegovine, imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine, od kojih se sa teritorije Federacije ne bira više od dve trećine, predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traženje članstva u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima Bosna i Hercegovina nije član, pregovaranje o zaključenju međunarodnih ugovora Bosne i Hercegovine, otkazivanje i, uz saglasnost Parlamentarne skupštine, ratifikovanje takvih ugovora, izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine, predlaganje godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini na preporuku Ministarskog savjeta, Izvještavanje po zahtjevu, najmanje jedanput godišnje, Parlamentarne skupštine o troškovima Predsjedništva, Koordinaciju, prema potrebi, sa međunarodnim i nevladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini, vršenje drugih funkcija koje mogu biti potrebne za izvršenje njegovih dužnosti, koje mu može dodijeliti Parlamentarna skupština, ili za koje se slože entiteti. Osim navednih ovlaštenja, Predsjedništvo BiH je nadležno i za Oružane snage BiH kojima je vrhovni komandant, te za imenovanje članova Upravnog vijeća Centralne banke BiH.
Odluke koje su u okviru boldiranih nadležnosti, Predsjedništvo BiH donosi konsenzusom, dok ostale odluke, poput predlaganja budžeta i imenovanja mandatara za saziv Vijeća ministara, mogu biti donesene i preglasavanjem, odnosno u omjeru dva naprema jedan. Kada su u pitanju odluke koje se donose konsenzusom, one mogu biti donesene i preglasavanjem 2:1, uz posebnu proceduru. Naime, prema Ustavu BiH, Član Predsjedništva koji se ne slaže sa nekom odlukom Predsjedništva može da izjavi da je ona veoma štetna po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana od njenog usvajanja. Takva odluka će se odmah uputiti Narodnoj skupštini Republike Srpske, ako je takvu izjavu dao član sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ako je takvu izjavu dao bošnjački član, ili hrvatskoj delegaciji tog tijela, ako je takvu izjavu dao hrvatski član. Ako je ta izjava potvrđena dvotrećinskom većinom u roku od deset dana po upućivanju, osporena odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu. Ali ako član Predsjedništva BiH koji je preglasan ne dobije podršku dvotrećinsku podršku u parlamentu iz entiteta koji dolazi, odluka stupa na snagu, bez obzira na to što je došlo do preglasavanja.
Zbog čega je još važno Predsjedništvo?
Predsjedništvo BiH provodi konkursnu proceduru i predlaže sudiju Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, te obavlja prethodne konsultacije prilikom imenovanja čelnika Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA). Kada je u pitanju bankarski sistem BiH, Predsjednštvo BiH imenuje pet članova Upravnog vijeća Centralne banke BiH (dva Bošnjaka, dva Srbina i jednog Hrvata) koji potom (mogu i preglasavanjem 3:2) imenuju guvernera Centralne banke BiH.
Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH
Parlamentarna skupština BiH sastoji se od dva doma, Predstavničkog i Doma naroda. Poslanici u Predstavničkom domu PS biH biraju se direktno, dok se delegati u Domu naroda PS BiH biraju posredno, o čemu ćemo nešto kasnije. Sada se vratimo Predstavničkom domu PS BiH u kojem sjede 42 poslanika/zastupnika, od čega se 28 bira sa teritorije Federacije BiH, a 14 sa teritorije Republike Srpske. Ovako to izgleda po izbornim jedinicama.
Izbornu jedinicu 1 A čine Unsko-sanski kanton (Bihać) i Kanton 10 (Livno). Iz ove izborne jedinice se direktno biraju tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH. Izborna jedinica 2A obuhvata HNK (Mostar) i ZHK (Široki Brijeg). I iz ove jedinice se direktno biraju tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH. Kanton Sarajevo i BPK (Goražde) čine izbornu jedinicu 3A. Ova izborna jedinica daje četiri direktna zastupnika u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Najveća izborna jedinica je 4A u čijem sastavu su ZDK (Zenica) i SBK (Travnik). Iz te izborne jedinice direktno se bira šest zastupnika u PS BiH. Tuzlanski kanton, Posavski (Orašje) i birači iz Brčko distrikta sa opcijom FBiH biraju u izbornoj jedinici 5A. Toj jedinici pripada pet direktnih mandata u Predstavničkom domu PS BiH. Dakle, iz Federacije BiH se direktno bira 21 zastupnik u Predstavničkom domu PS BiH, dok se sedam mandata dijeli putem kompenzacije.
Republika Srpska je podijeljena na tri izborne jedinice za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Iz RS-a se direktno bira devet zastupnika, dok je pet kompenzacionih mandata. Izbornu jedinicu 1B čine Banja Luka, Prijedor i drugi gradovi u zapadnom dijelu RS-a. Iz te izborne jedinice direktno se biraju tri zastupnika. Isti broj direktnih mandata ima i izborna jedinica 2B koju čine Doboj, Teslić, Šamac, Brod Bijeljina i manji gradovi u blizini navedenih. Izborna jedinica 3B se prostire od Zvornika do Trebinja i obuhvata sve gradive na istoju RS. I iz ove jedinice se direktno biraju trojica zastupnika.
Nadležnosti Predstavničkog doma PS BiH
Predstavnički dom PS BiH usvaja sve zakone na nivou BiH. No, da bi stupili na snagu, identički zakoni moraju biti izglasani i u Domu naroda PS BiH. Ali postoji nekoliko bitnih nadležnosti državnog Parlamenta o kojima glasa samo Predstavnički dom. Recimo, samo Predstavnički dom PS imenuje svih sedam članova Centralne izborne komisije BiH. Samo Predstavnički dom PS BiH imenuje Vijeće ministara BiH i samo Predstavnički dom imenuje jednog člana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Način odlučivanja u Predstavničkom domu PS BiH je vrlo specifičan. Osim proste većine, nužna je i entitetska većina. Entitetska većina iz FBiH je deset, dok je iz R-a pet. Da bi neka odluka bila donesena, mora je podržati natpolovična većina zastupnika koji su prisutni i koji glasaju, s tim da se suzdržani glasovi ne računaju. Tako se može desiti da neki zakon bude izglasan i sa petnaest glasova za, uz dva uslova – da u trenutku glasanja u sali postoji kvorum, te da su za odluku glasalo najmanje deset poslanika iz FBiH i najmanje pet iz RS-a. Postoji tu i način odlučivanja u drugom krugu, prema kojem najmanje deset osoba iz FBiH i pet iz RS-a ne smije biti protiv, uz preduslov da zakon podržava većina prisutnih zatupnika koji glasaju.
Narodna skupština RS
U Narodnoj skupštini Republike Srpske sjede 83 narodna poslanika. Građani ih biraju u devet izbornih jedinica (područje oko Prijedor, područje oko Banja Luke, područje oko Laktaša, područje oko Dervente, područje oko Doboja, područje oko Bijeljine, područje oko Zvornika, područje oko Istočnog Sarajeva i Pala, područje od Trebinja do Višegrada). Narodna skupština RS imenuje Vladu RS, usvaja zakone, dvotrećinskom većinom mijenja Ustav RS, imenuje sudije Ustavnog suda RS, imenuje dvoje sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te odlučuje o zahtjevu člana Predsjedništva BiH iz RS koji, ako je preglasan, traži zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Osim toga, poslanici u NSRS imenuju pet delegata u Klubu Srba Doma naroda PS BiH. Narodna skuština RS odluke donosi prostom većinom, osim u slučajevima izmjena Ustava RS i razmatranja vitalnog nacionalnog interesa člana Predsjedništva BiH iz RS.
Predstavnički dom Parlamenta Federacije
U dvanaest izbornih jedinica biraju se zastupnici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH. Izbornu jedinicu 1 čine općine u Unsko-sanskom kantonu. Izbornu jedinicu dva čine Odžak, Domaljevac, Orašje, Gradačac, Doboj Istok i Gračanica. Područje izborne jedinice 3 obuhvata Tuzlu, Srebrenik, Lukavac i Čelić, izbornu jedinicu 4 čine Banovići, Živinice, Kalesija, Sapna, Kladanj, Teočak. Izborna jedinica 5 se nalazi na području općina Zenica, Doboj Jug, Tešanj, Zavidovići, Žepče, Maglaj i Usora, dok Izborna jedinica 6 obuhvata Kakanj, Vareš, Olovo, Visoko i Brezu. Izbornoj jedinici 7 pripadaju Hadžići, Ilidža, Novi Grad Sarajevo, Trnovo, Pale (FBiH), Foča (FBiH dio). Izborna jedinica 8 se nalazi na području Jajca, Dobretića, Donjeg Vakufa, Travnika, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Novog Travnika, Viteza, Busovače, Fojnice, Kiseljaka i Kreševa. Općine Prozor, Jablanica, Konjic, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Ravno, Mostar čine Izbornu jedinicu 9 za Parlament Federacije. Izbornu jedinicu 10 čine Posušje, Grude, Široki Brijeg i Ljubuški, dok Izbornu jedinicu 11 čine Ilijaš, Vogošća, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo i Novo Sarajevo. Na području općina Livno, Drvar, Kupres, Tomislavgrad, Glamoč i Bosansko Grahovo nalazi se Izborna jedinica 12.
Predstavnički dom Parlamenta Federacije usvaja zakone na novu FBiH, s tim što isti zakoni, u identičnom tekstu, moraju biti izglasani i u Domu naroda FBiH. Samo Predstavnički dom FBiH potvrđuje imenovanje Vlade Federacije BiH čiji saziv predlažu predsjednik i potpredsjednici FBiH. Samo Predstavnički dom FBiH imenuje četvero sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Skupštine kantona
Federaciju BiH čini deset kantona koji imaju svoje skupštine. Skupština USK (Bihać) broji 30 poslanika, Skupština Kantona 10 (Livno) ima 25 poslanika, u Skupština ZHK (Široki Brijeg) ima 23 poslanika, Skupština HNK (Mostar) 30, Skupština KS 35, Skupština BPK (Goražde) 25 poslanika, Skupština SBK (Travnik) ima 30 poslanika, Skupština ZDK (Zenica) 35 poslanika i Skupština TK (Tuzla) 35 poslanika. Skupštine kantona biraju imenuju kantonalne vlade, usvajaju zakone koji su u nadležnosti kantona. No, jedna nadležnost kantonalnih skupština direktno utiče na funkcioniranje vlasti na nivou BiH. Naime, poslanici u kantonalnim skupštinama međusobni biraju delegate za Dom naroda Federacije BiH U pitanju je ukupno 57 delegata (17 B, 17, H, 17 S i 7 O) Svaki kanton daje određeni broj delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. Ti delegati kasnije imenuju deset delegata u klobovima Bošnjaka i Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Da pojednostavimo – građani biraju zastupnike u skupštine. Zastupnici u kantonalnim skupštinama međusobno biraju delegate za Dom naroda FBiH. Delegati u domu naroda FBiH imenuju po pet delegata Bošnjaka i Hrvata za Dom naroda PS BiH. Osim toga, delegati koji su izabrani iz kantonalnih skupština predlažu i imenuju predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH.
Ove godine se navršava 30 godina od početka jugoslovenskih ratova, najkrvavijeg evropskog sukoba od Drugog svjetskog rata. Iako su balkanske države krenule putem demokratskog upravljanja i integracije sa NATO-om i Evropskom unijom neposredno nakon ratova, kontinuirano zanemarivanje od strane Zapada doprinijelo je dramatičnom nazadovanju u posljednjih nekoliko godina. Sada ruski predsjednik Vladimir Putin koristi svoju priliku i bivše jugoslovenske države kao sljedeće bojno polje za slabljenje NATO-a i Evropske unije.
Putinovi napori da gurne Balkan na ivicu dio su njegove misije da ponovo uspostavi Rusiju kao globalnu silu. Slično strategiji Kremlja na Kavkazu, cilj Rusije na Balkanu je da pojača tenzije kako bi se mogla pozicionirati kao jedini regionalni posrednik i garant sigurnosti. Istovremeno ima za cilj da pokaže da ni NATO, ni EU, ni njihove članice nisu kredibilni partneri nijednoj od balkanskih zemalja. Kako Moskva takođe nastavlja svoje vojno jačanje u blizini ukrajinske granice, njena kampanja uticaja na Balkanu služi kao još jedno poprište za izazivanje Zapada.
Za mnoge na Zapadu, Putinova strategija je zbunjujuća. Ovi analitičari vide Balkan kao geopolitičko zaleđe; oni ne shvataju šta Rusija ima da dobije intervencijom u regionu. Kako je rekao direktor Carnegie moskovskog centra, „Balkan nije glavno bojno polje u sukobu Rusije i Zapada“.
Balkan ne treba tako lako odbaciti. Rusija vidi regiju kao meko tkivo Evrope: njen rastući utjecaj tamo prijeti da joj omogući da postavi strateška vojna sredstva u blizini velike američke baze i obećava joj pristup Jadranskom moru. Putinov veći cilj je da preokrene odnos snaga u Evropi u korist Moskve, a Balkan je dio te strategije. Moskva je pokrenula informativne operacije kako bi rasplamsala etničke tenzije i podstakla proteste, zacementirala je poslove sa oružjem, ugradila se u kritičnu energetsku infrastrukturu i iskoristila dugogodišnje vjerske i kulturne veze između Ruske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve u svoju korist u regionu.
Naporima Rusije nemjerljivo je pomogao slab odgovor EU. Uprkos mnogim godinama i milijardama eura potrošenih na pripremu Balkana za integraciju u EU, napori su zastali. EU se nije proširila od prijema Hrvatske 2013. godine, i uprkos obećanjima o članstvu za „zapadnobalkansku šestorku“—Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju—pregovori su zamrznuti. Usporena izazovima kao što su Brexit, pandemija virusa COVID-19, uspon ekstremno desničarskih grupa i migrantske krize, čini se da je ekspanzija zaustavljena na neodređeno vrijeme. Ovaj neuspjeh je učinio Balkan očiglednom metom za Putina.
Tokom poslednje balkanske krize 1990-ih, Rusija je bila preslaba da bi vojno intervenirala. Umjesto toga, bila je ograničena na mirovnu misiju nakon rata na Kosovu 1999. godine, iz koje je odlučila da se povuče 2003. godine. Ali ne bi trebalo biti sumnje da je čak i tada ruska vlada doživljavala širenje NATO-a na istočnu Evropu kao značajnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti . Sada, sa relativno jačom ruskom ekonomijom i vojskom, Kremlj vidi priliku da zaustavi napredovanje NATO-a ciljanjem na bivše jugoslovenske države. Zapadna Evropa je spavala za volanom kada je poslednji put izbio rat na Balkanu – ulozi su previsoki da bi i ovaj put ignorirala region.
Visoka korupcija u balkanskim zemljama razotkrila je pukotine koje je Moskva iskoristila da ostvari svoje ciljeve. Kako su bivše jugoslovenske države prešle iz socijalizma u ekonomiju slobodnog tržišta nakon 1990-ih, zaživjele su kleptokratija i nezakonita privatizacija. Prema Freedom Houseu, sve zemlje zapadnog Balkana se vraćaju na “djelimično slobodne”. Putin koristi korupciju da zabije ekonomske, etničke i vjerske klinove u balkanska društva kooptiranjem lidera u regionu.
Srbija se ponaša kao ključni igrač u nastojanjima Kremlja na Balkanu. I vlada i crkva pokazuju odanost Moskvi koju podupiru vjekovne zajedničke vjerske i kulturne veze – kao i međusobna izolacija Srbije i Rusije od savremenih zapadnih sila. Srpska vlada je pozvala na stvaranje „srpskog sveta“ – balkanskog paralelnog Putinovom „ruskom svetu“ – osmišljenog da ujedini sve Srbe pod zajedničkim kulturnim okvirom. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić ima neposrednije strateške interese u miješanju Rusije, utoliko što će mu haos u regionu omogućiti da se predstavi kao snaga stabilnosti uoči svoje reizborne kampanje 2022. godine. Kako bi osigurao da izbori prođu u njihovu korist, Srbija i Rusija su nedavno obećale da će raditi zajedno na borbi protiv masovnih protesta i „obojenih revolucija“ koje dolaze sa Zapada.
Rusija uzvraća velikodušnom podrškom srpskoj vojsci. Od 2018. godine budžet za odbranu Srbije se skoro udvostručio i prednjači u odnosu na sve balkanske države. Uprkos prijetnjama američkim sankcijama Srbiji, Moskva je 2019. poslala Srbiji raketni sistem S-400 na vojnu vježbu. Kremlj je ove godine dodatno povećao ulog kada je Srbiji dozvolio nabavku sistema PVO Pancir-S1M. Srbija je također domaćin „humanitarnog centra“ koji vodi Rusija, a koji služi kao institucija za prikupljanje obavještajnih podataka koja se nalazi u blizini kampa Bondstil – primarne baze NATO-a na Kosovu.
Moskva je otvoreno prijetila balkanskim zemljama koje su pokušale ojačati svoje sigurnosne veze sa Zapadom. Pokušala je da izbaci iz kolosijeka referendum o članstvu u NATO-u 2018. godine u Sjevernoj Makedoniji, a njen ambasador je tu zemlju proglasio „legitimnom metom“ ako se tenzije između NATO-a i Rusije povećaju (zemlja je postala država članica 2020.). U susjedstvu, u Crnoj Gori, Moskva je podržala direktan državni udar 2016. godine neposredno prije svoje uspješne kandidature za pridruživanje NATO-u.
Rusija dobro razumije da je religija na Balkanu oduvijek bila instrumentalna u podsticanju sukoba. U Crnoj Gori, Kremlj promovira prorusku politiku kroz Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je ocrnila koncept različitih crnogorskih i srpskih nacionalnih identiteta i intervenirala u politici u ime Moskve. Radeći kroz crkvu, Rusija je pokrenula masovne proteste prošle godine i zamijenila nekooperativno vladu proruskim vodstvom.
Najeksplozivniji lonci na Balkanu su Kosovo i Bosna i Hercegovina. Iako je stanovništvo Kosova više od 90 posto etničkih Albanaca, Srbi vide zemlju kao pradomovinu koja sadrži neka od najsvetijih mjesta Srpske pravoslavne crkve. Baš kao što je građanski rat eksplodirao iz tenzija između različitih vjerskih i etničkih grupa početkom 1990-ih, Kremlj sada koristi pravoslavnu crkvu da destabilizira zemlju i širi region. Ruska pravoslavna crkva ponovno eskalira sporove oko vjerskih objekata, a nedavno je izrazila zabrinutost za “sudbinu hrišćanskih svetinja na Kosovu” nakon što su se razbuktale tenzije između Kosova i Srbije.
Moskva je takođe jasno stavila do znanja da će diplomatsko priznanje Ujedinjenih nacija nezavisnosti Kosova od Srbije biti nemoguće bez odobrenja Rusije. Putin često koristi Kosovo da opravda rusku aneksiju Krima, tvrdeći da je priznanje zapadnih zemalja otcjepljenja zemlje od Srbije stvorilo presedan koji legitimira jednostrano proglašenje nezavisnosti drugih teritorija.
Brisel nije uspio postići napredak ka srpskom priznanju Kosova, baš kao što „Vašingtonski sporazum“ predsjednika SAD-a Donalda Trampa iz 2020. godine nije donio suštinski napredak u ključnim pitanjima u sporu. KFOR, mirovne snage NATO-a stacionirane na Kosovu, na sličan način se bore da održe stabilnost. U septembru je na spornoj granica između Kosova i Srbije izbio protest zbog zabrane ulaska vozila sa srpskim tablicama na Kosovo. To je rezultiralo blokadom i demonstracijom vazdušnih snaga od strane Srba i raspoređivanjem kosovskih policijskih snaga. Očekivano, Rusija je pratila događaj rugajući se KFOR-u i pozivajući EU na neadekvatno posredovanje u tekućim tenzijama između dvije države.
U Bosni i Hercegovini je Dejtonski mirovni sporazum kojim je okončan rat 1995. godine u krizi. Zemlju i dalje vode podjele između bošnjačke, srpske i hrvatske zajednice, a Rusija je ove podjele iskoristila u svoju korist. Rusija je u martu zaprijetila odmazdom ako BiH uđe u NATO. U međuvremenu, srpski član tročlanog Predsjedništva BiH Milorad Dodik zaprijetio je da će se Republika Srpska, jedan od dva entiteta koja čine zemlju, otcijepiti od Bosne. U decembru, Narodna skupština Republike Srpske glasala je za pokretanje procedure za povlačenje bosanskih Srba iz institucija na državnom nivou, uključujući bosansku vojsku, službe sigurnosti, poreski sistem i pravosuđe. Pored Republike Srpske, Kremlj je podržavao nacionaliste bosanskih Hrvata da se zalažu za stvaranje trećeg entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Međunarodni visoki predstavnik u Bosni, Christian Schmidt, podigao je uzbunu u novembru kada je rekao da su “izgledi za dalje podjele i sukobe vrlo realni”.
Krajnje je vrijeme da se zapadne sile probude zbog prijetnje koju rusko miješanje na Balkanu predstavlja njihovim interesima. Ovdje je unca prevencije vrijedna funte lijeka. I imaju nekoliko opcija na raspolaganju.
NATO se mora ponovo fokusirati na region i dati prioritet deeskalaciji tenzija. Trebalo bi da pošalju svoj Counter Hybrid Support Team na Balkan, kao što je to uradio u Crnoj Gori 2019. godine, kako bi se borio protiv ruskih kampanja dezinformacija i drugih informativnih operacija. Članice NATO-a bi također trebale organizirati “koaliciju voljnih” da se suprotstave ruskom uplitanju u Bosnu, raspoređujući mirovne misije u strateškim područjima, kao što je sjeveroistočni Brčko Distrikt, kako bi spriječili da rizična područja izmaknu kontroli. Ove snage bi mogle dopuniti mirovne snage pod vodstvom EU (EUFOR), koje su zadužene za održavanje mira i sigurnosti u Bosni—ali čiji mandat mora biti produžen u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje Rusija i Kina imaju pravo veta. Predsjednik SAD Joe Biden također je u junu potpisao izvršnu naredbu za sankcioniranje onih koji prijete stabilnosti zapadnog Balkana; EU bi se trebala pridružiti tim naporima.
Ne može se očekivati da će sve članice NATO-a podržavati Balkan, jer Mađarska i nekoliko drugih evropskih zemalja NATO-a služe kao zastupnici Rusije u toj organizaciji. S druge strane, izgleda da Ujedinjeno Kraljevstvo shvata ozbiljnost krize. UK obećava da će održati “stabilnost na zapadnom Balkanu” i upozorava Rusiju da ne napravlja “stratešku grešku” u regionu. London bi trebao raditi na pretvaranju ovih riječi u djela vodeći koaliciju voljnih da se bori protiv ruskog uplitanja u region.
Prije svega, NATO bi trebao ubrzati pristupanje Bosne i Kosova NATO-u. To bi povećalo troškove Kremlja za njegove operacije na Balkanu. Rusija se čvrsto protivila proširenju NATO-a i sada, kako se ukrajinska kriza nastavlja, pozvala je na pravno obavezujuću garanciju da će NATO prekinuti vojnu aktivnost u istočnoj Evropi. Integracija Bosne i Kosova poslala bi poruku da Balkan neće biti prepušten sam sebi protiv Moskve i da Putin neće određivati budućnost NATO-a.
Kao što je to bilo na početku jugoslovenskih ratova ili uoči Prvog svetskog rata, može biti teško uvjeriti svijet u važnost Balkana. Tokom 1990-ih, evropske zemlje nisu uspjele dovoljno hitno odgovoriti na krizu i Sjedinjene Države su bile prisiljene da se umiješaju. Međutim, ovoga puta Sjedinjene Države su se okrenule prema unutra i malo je vjerovatno da će intervenirati. Dakle, teret će vjerovatno biti na EU. Ništa manje od stabilnosti Evrope i kontinuirane vitalnosti EU i NATO saveza je u pitanju.
(Ivana Stradner je istraživačica pri American Enterprise Institute. Tekst je izvorno objavljen u magazinu Foreign Affairs)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Evropska unija nema svoju strategiju za balkansko bure baruta. Nju, bukvalno, za ruku vodi SAD.
