Visoki predstavnik u našoj zemlji Christian Schmidt prošle je srijede odustao u korist političara: namećući izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje će tehnički unaprijediti sam proces, kazao je da neće intervenirati u Ustav Federacije BiH jer želi dati još jednu priliku političarima da se dogovore. Upravo se tako mogu formulirati i zahtjevi koje su, protestujući protiv očekivanih izmjena, iznijeli poklonici šest političkih partija ispred OHR-a. Trebalo bi da je u skladu s onom narodnom – i vuk sit i ovce na broju, pa nije baš najjasnije otkuda toliko strasti u nastavcima, da ne kažem ružnih prijetnji i retorike koja je – na svim stranama – zaslužila reagiranja međunarodne zajednice. Kako god, s obzirom na to da su protestanti i njihovi lideri dobili što su tražili, možemo se hladne glave pozabaviti onim što neće. Tim prije što je nekako u zapećku ostala teza kako su izmjene zamišljene kao otvaranje mogućnosti onim građanskim i probosanskim snagama koje su se među prvima i pobunile.

Oko jednog su se ipak svi složili: cilj najavljenih izmjena koje su trebale tretirati izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH bio je da se osigura u većoj mjeri zastupljenost područja s hrvatskom većinom i to na dva načina – povećanjem izbornog praga u procesu formiranja vlasti i onim famoznim procentom od 3 posto. Trenutno svaki od tri kluba delegata u Domu naroda PFBiH s najmanje šest od ukupno 17 delegata predlaže kandidata za funkciju u izvršnoj vlasti Federacije, a taj bi se broj povećao na osam. Oko ovih brojki su se lomila politička koplja tvrdnjama kako bi HDZ bio zacementiran u vlasti, ali se jednako zanemarivala činjenica da HDZ i sada predstavlja izbornu volju oko 75 posto biračkog tijela Hrvata. Dodaju li se tome podaci da po popisu iz 2013. godine Bosansko-podrinjski kanton Goražde broji 0% Hrvata (slovom i brojem 24), Unsko-sanski 1,02%, Kanton Sarajevo 3,52%, Tuzlanski kanton 4,74%, Srednjobosanski kanton 6,5%, a Zeničko-dobojski kanton 8,8%, ispada zapravo da ovih šest kantona, odnosno njihovi izabrani delegati zastupaju manje od 25% hrvatskog stanovništva u Federaciji. Podizanjem broja sa šest na osam, čak i ako se zanemari zloupotreba nacionalne pripadnosti kakvoj smo svi svjedočili i o kojoj smo pisali na primjeru BPK-a, dobio bi se veliki iskorak u vraćanju povjerenja, jer bi hrvatske predstavnike u izvršnoj vlasti predlagale političke partije sa minimumom od 40 posto osvojenog biračkog tijela. To i dalje nije natpolovična većina, ali jeste doprinos reprezentativnijem predstavljanju, odnosno ustupak konstitutivnosti ugrađenoj u Dejtonski ustav BiH. To je vjerovatno i ponukalo Schmidtove kritičare da govore o betoniranju nacionalnih partija, ali ne može se baš toliko zanemariti stvarnost i zaboraviti da upravo na ovoj matrici HDZ i blokira Federaciju već dosta dugo. Pomicanje praga zapravo bi izbilo najjači Čovićev, ali i Dodikov argument o stvaranju unitarističko-bošnjačke BiH pod krinkom građanske. Što također znači i relaksaciju prvenstveno hrvatskog biračkog tijela, kad je već riječ o Federaciji, i zašto i to ne reći – podsticaj za razvijanje političkog pluralizma među Hrvatima u BiH. Ako bismo ovaj slučaj pogledali kroz drugu prizmu, ispostavilo bi se da podizanje izbornog praga za imenovanje kandidata ide u prilog opozicionim i građanskim strankama. U ovom času, naime, SDA ima šest delegata u Klubu bošnjačkog naroda, dakle ne trebaju joj partneri za predlaganje, ali ako bi se prag podigao na osam, Klub delegata bošnjačkog naroda bi vjerovatno morao biti raznolika koalicija kako bi se došlo do glasova potrebnih za predlaganje. Još je veća šansa u Klubu delegata srpskog naroda, gdje recimo SDP ima 6 u Klubu, pa bi sa DF-om (1) i Liberalnom strankom (1) mogao imati potrebnu kvotu.

U onom dijelu reformi o kojima je visoki predstavnik pričao sa političarima, a koje se uopće nisu pominjale, osim rokova koji bi potpuno onemogućili blokadu formiranja vlasti u Federaciji, ima još jedna zanimljivost. Odnosi se na ukidanje partijskog veta za predlaganje kandidata. Trenutno, ako jedna stranka daje dvije trećine delegata kluba, ona može blokirati postupak predlaganja kandidata za funkcije u izvršnoj vlasti i formiranje nove vlade, budući da nijedna druga stranka u tom slučaju ne može predložiti kandidata. Paket je predviđao i uvođenje silaznog izbornog praga, koji niko nije ni pomenuo. U praksi to bi značilo da – ako bilo koja stranka odbije predložiti kandidata, izborni prag se spušta na 5, a zatim na 2 delegata, čime se onemogućuje i ova blokada, ali se također onemogućuje bilo kojem konstitutivnom narodu da stavi veto na prijedlog kandidata iz reda nekog drugog konstitutivnog naroda – što je opet u skladu s principima Daytona.

Uvođenje izbornog praga od 3% jeste u skladu s presudom Ustavnog suda u predmetu Ljubić, ali od nečeg se mora krenuti u relaksaciji odnosa u Federaciji. Prema važećim odredbama, Zapadnohercegovački kanton daje jednog delegata u Klub delegata bošnjačkog naroda, iako u tom kantonu živi svega 718 Bošnjaka, odnosno 0,05% bošnjačkog stanovništva u FBiH. Sa druge strane, Kanton Sarajevo ima tri delegata koji zastupaju 346.575 Bošnjaka ili 22,18% bošnjačke populacije. U Klubu delegata hrvatskog naroda, BPK ima onog jednog delegata koji zastupa 24 Hrvata, dok Hercegovačko-neretvanski kanton ima tri delegata koja zastupaju 118.297 Hrvata, odnosno 23,76% hrvatskog stanovništva u FBiH. Da ne računamo disparitet, da vidimo šta bi se izgubilo izmjenama: s obzirom na to da bi USK i BPK pali ispod izbornog praga, njih bi zajedno predstavljao jedan delegat u Klubu Hrvata koji bi se birao u tim kantonima. U stvarnosti, taj 1% hrvatskog stanovništva bi imao jednog delegata i moglo bi se reći da su i dalje prekomjerno zastupljeni u Domu naroda PFBiH.Ovo bi također mogle iskoristiti opozicione partije. S obzirom na to da bi sve kantone koji padnu ispod izbornog praga u svakom klubu zastupao jedan zajednički delegat, druga delegatska mjesta, koja popunjavaju ti kantoni, bila bi preraspodijeljena. O tome bi odlučivao CIK, ali logičnim se doima da bi ta delegatska mjesta pripala najmnogoljudnijim kantonima u kojima su opozicione i građanske stranke najjače. Recimo, u Klubu delegata bošnjačkog naroda četiri kantona bi pala ispod izbornog praga od 3%: Posavski, opet BPK, Zapadnohercegovački i Kanton 10. Tri delegatska mjesta bi se preraspodijelila, najvjerovatnije na USK, TK i Kanton Sarajevo. U Klubu delegata srpskog naroda tri kantona bi pala ispod izbornog praga: (opet) Posavski, opet BPK i (opet) Zapadnohercegovački. Dva delegatska mjesta bi se preraspodijelila eventualno Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, no ako uzmemo u obzir i dosadašnju nepopunjenost srpskog Kluba, čini se da je vjerovatnije da bi CIK morao popuniti upražnjena mjesta delegatima iz drugih kantona. Ali bi konkurencija bila zagarantirana.Ustvari, moj je dojam da konkurentnost i pluralizam malo koga i zanimaju. Prevladao je odijum spram HDZ-a BiH, emocije su ustupile mjesto političkoj logici i pragmatizmu, a nastavak dolijevanja ulja na vatru ide u pravcu lomače za OHR. Pravo je pitanje kome ona najviše treba. Schmidtova polovina paketa sada je pobjeda, no šta ćemo ako se sutra pretvori u Pirovu? Uostalom, već čujemo da su male šanse za dogovor, a ako ćemo suditi po Schmidtovoj ljutnji, još manje da on uskoro opet posegne za bonskim ovlastima.

Christian Schmidt, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, boravi u Njemačkoj i vjerovatno se čudi kako je uspio ujediniti političare, ali i šire narodne mase – Bošnjake, Srbe, Hrvate i Ostale – koje mu združenim snagama poručuju da se ne vraća. No, najviše uvreda trpi iz Sarajeva, pravu orkestriranu hajku zbog najave mogućnosti nametanja izmjena Izbornog zakona BiH i odredbi Ustava Federacije koje bi zaustavile buduće blokade formiranja vlasti i izbor i imenovanje ustavnih sudija. Počelo je sa crtanjem Hitlerovih brčića, nastavilo se uvredama spram kojih i oni Dodikovi epiteti o nevažećem i lažljivom dođu kao mačiji kašalj, a preraslo – što je uistinu najtragičnije – u takav odijum progona i mržnje spram Hrvata da čak i Zoran Milanović, ta definicija uvredljivosti i ponižavanja Bošnjaka – zadovoljno trlja ruke. Dragan Čović je, bez sumnje, presretan, no i on i njegove kolege zamjeraju Schmidtu što najsporniji od svih elemenata u mogućim izmjenama ne iznosi pet, umjesto spominjanih tri posto cenzusa za izbor delegata u Dom naroda FBiH.

S obzirom na to da o paketu izmjena niti jedna stranka – a gotovo sve su se izredale u OHR-u na konsultacijama – ne govori sa argumentima, čak ih po dobrom starom političkom običaju u našoj zemlji tretiraju kao švedski sto, novinari su se snalazili kako je ko znao i umio, pa se – s priličnom sigurnošću – ispostavilo da zamišljeni paket sadrži dvije odluke: jednu o amandmanima na Ustav Federacije i drugu o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH. Ustav Federacije bi se mijenjao u dijelu odredbi o Domu naroda i to uvođenjem posljednjeg popisa, onog iz 2013. godine, i praga od 3% u svrhu dodjele mjesta u Domu naroda FBiH. Mijenjao bi se i katalog vitalnog nacionalnog interesa ukidanjem odredbe o “bilo kojem drugom pitanju” koje se tretira kao vitalni nacionalni interes ako to tvrdi 2/3 bilo kog poslaničkog kluba, te bi bila izmijenjena odredba o pozivanju na vitalni nacionalni interes, s tim da bi o zahtjevima odluku donosilo Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda FBiH. Zanimljivo, odluka uključuje i donošenje rokova za imenovanje Vlade FBiH i predsjednika/potpredsjednika FBiH, različite zahtjeve za većinu u svakom klubu, kao i prateći mehanizam ako se potrebna većina ne postigne u određenom roku, no ovo je stavka koja nije toliko zanimljiva, kao da nismo proveli cijeli mandat upravo bez ovih imenovanja. Odluka tretira i zakonodavnu efikasnost između dva federalna doma i uvođenje roka za uvrštavanje zakona kao tačke dnevnog reda u oba doma. Posebna stavka odluke je Ustavni sud FBiH za koji se definira da bira Vijeće VNI između svojih sudija, uvode se rokovi i mehanizmi postupka imenovanja sudija Ustavnog suda FBiH, a u slučaju propusta predsjednika/potpredsjednika da pristupe imenovanju ovlašćuje se Dom naroda da imenuje sudije sa rang-liste VSTV-a. Ovo je, recimo, razlog zbog kojeg se Marinko Čavara, aktuelni predsjednik FBiH, našao na crnoj listi SAD-a. Uvode se, potom, i odredbe koje pojašnjavaju podjelu ključnih funkcija između konstitutivnih naroda i Ostalih, a u dijelu koji tretira izmjene Izbornog zakona – u najkraćem, s obzirom na to da ni tu nije bilo nekih osvrta i reakcija – uvodi se čitav niz mjera koje bi doprinijele izbornom integritetu, definirale korištenje medija u svrhe kampanje, onemogućile zloupotrebe javnih sredstava u svrhe kampanje te stale ukraj trgovini u biračkim odborima, odnosno povećale bi se i kazne za političke subjekte i izbornu administraciju.

Lavina mržnje koja se sručila na Schmidta i Hrvate u BiH potaknuta je onim procentom od tri posto za dodjelu mjesta u federalnom Domu naroda. Političke stranke iz Sarajeva, skoro bez izuzetka, smatraju da bi ovaj cenzus značio diskriminaciju Bošnjaka, optužuju visokog predstavnika za ustupke HDZ-u, ponavljaju po više puta na dan kako se Bosna i Hercegovina na ovaj način dijeli i doživotno određuje kao etnička država…, a ne manjkaju ni vrlo ružne prozivke s društvenih mreža i optužbe da je mrzitelj muslimana, spominju se aparthejd, segregacija, poziva na građanski otpor. Danas i u srijedu su najavljeni i protesti pred OHR-om. Srijeda je simbolična i po Danu ustanka naroda i narodnosti BiH protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, a poruka organizatora – nekoliko nevladinih udruženja i organizacija – je “Stop podjelama u torove”, pojačana uvjerenjem da je vrijeme za građansku Bosnu i Hercegovinu. Voljela bih da je tako, no bojim se da od građanske BiH nikada nismo bili dalje, što uostalom i pokazuju procenti birača koji se na izborima izjašnjavaju za građanske i lijeve partije. Naravno, nije nimalo nevažan podatak da je upravo njih – dakle, građanskih i lijevih partija – u ovoj zemlji sve manje, a i one koje bi da budu takve u svojim stavovima i naročito djelima sve su dalje od vlastitih programa.

Vratimo se stoga Schmidtovim mjerama u kojima, po mom skromnom novinarskom sudu, nedostaje malo više tretmana za Ostale, onog koji bi – recimo – obećavao, za početak makar u Federaciji, neophodne korake za provedbu i drugih presuda Suda u Strasbourgu, od Sejdić-Finci do one u slučaju Pudarić. Doima se, naime, da je OHR prvenstvo dao presudi Ljubić, a zapravo se da iščitati ambicija Ureda visokog predstavnika da natjera vodeće nacionalne stranke u Federaciji da ponovo počnu razgovarati. Neke kolege iz svijeta idu i korak dalje, tvrde zapravo kako Schmidt pokušava spašavati BiH od potpune blokade koja nas nesumnjivo čeka nakon oktobarskih izbora. Uopće nemaju dileme da će HDZ ostati stranka za koju će se izjasniti najveći broj Hrvata u BiH, a s obzirom na to da su baš svi pregovori o izmjenama Izbornog zakona propali upravo zbog prevelikih apetita HDZ-a i apsolutne nezainteresiranosti SDA, sredinu vide u cenzusu koji bi s jedne strane Dom naroda vratio u okvire odluka koje bi se uistinu ticale vitalnog nacionalnog interesa, a s druge omogućio Hrvatima da zaista dobiju delegate koji se ne izjašnjavaju kao Hrvati iz pukih političkih potreba. U te svrhe se najčešće koristi primjer Bosanskopodrinjskog kantona, u kome po popisu iz 2013. godine Hrvata ukupno ima 24. BPK dakle više ne bi delegirao Hrvate, vjerovatno ni USK, pa politički matematičari upozoravaju da bi HDZ zapravo uvijek imao većinu u Klubu Hrvata federalnog Doma naroda. Sabina Ćudić iz Naše stranke tvrdi da bi kontrolne pakete u domovima naroda dobili i SNSD i SDA, a ima i analitičara koji smatraju da će Schmidtove mjere, ako do njih dođe, najviše pogoditi Srbe u Federaciji.

Kako god, ova je sedmica ključna, jer se zapravo svi slažu da jedino ovih dana i ima smisla da Schmidt posegne za bonskim ovlastima. Ukoliko se visoki predstavnik povuče i ostavi priliku političarima da se sami dogovore, ako ćemo suditi po zapjenušanim stavovima, iza izbora su šanse još i manje, a malo ko je spreman da uopće otvori najbolnije pitanje: šta će biti s BiH ako se blokade nastave? No, zato se već u kuloarima pominju neki (novi) bečki kongresi, Milanović i dalje prijeti, a Dodik će – da ne zaboravimo – svakako kod Putina u septembru. Sarajevski političari, umjesto da spuste loptu i okrenu se sili argumenata, sve su glasniji u posezanju za argumentima sile, zaboravljajući da su tri postdejtonske decenije potrošili na svađe umjesto na razgovore o povratku, Aneksu 7 i građanskoj BiH. Ako im je zaista stalo do BiH, vrijeme je da iskoriste sarajevske ovlasti i zaustave najezdu mržnje i jezik podjela. Zbog BiH i za BiH.