“Sve mi se čini da će Srbija biti prinudjena da krene u denacifikaciju Balkana”, napisao je Vladimir Đukanović -Bizon, poslanik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) u Srbiji, visoki funkcioner te stranke i jedan od glavnih Vučićevih trbuhozboraca.
Ono što Vučić želi reći, a ne može zbog predsjedničke funkcije, obično izgovore Vulin ili Đukanović.
Oni nemaju nikakav moralni problem da, ukoliko zatreba, sami sebe demantiraju ili čak kažu da su bili glupi kad su davali neku izjavu.
Tako je i sada bilo, kada se Bizon izvinio Vučiću zbog navodnih neprijatnosti koje mu je učinio svojim stavom, piše politicki.ba.
Dakle, problem nije u sadržaju izjave, već što Vučić može imati probleme sa međunarodnim sagovornicima. A najvecći problem je upravo to što je sam Vučić rekao Đukanoviću i šta da napiše i da onda sam porekne, tako što će opet samom Vučiću biti najteže, a ne onima kojima je ova izjava namijenjena.
Zapravo, radi se o otvorenoj prijetnji svim susjedima, naročito onima koji su vidjeni kao dio srpskog sveta.
Vučić preko svog Bizona šalje poruku Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori, a istovremeno i upozorenje, da ni srpska verzija ruske agresije na Ukrajinu, nije isključena na Balkanu.
Iako je ovo najdirektnija prijetnja ratom, koja je ikada data u regionu, od nekog visokog funkcionera, Vučić je ostao sit, a Bizon na broju. Drugim riječima, ništa se desilo nije. Srbija će nastaviti da se ponaša kao mala Rusija na Balkanu.
Dok je za Srbiju to postalo nova normalnost, čudi šutnja, pa i minimiziranje značaja ove gadosti koja je izašla iz usta ili pera, svejedno, ovog Vučićevog saradnika.
Političko Sarajevo, a naročito mediji u Srbiji i Hrvatskoj, danima su se bavili izjavom Bakira Izetbegovića o “prebrojavanju i dronovima”, koja je daleko bezazlenija od ove transparentne prijetnje svim susjedima.
Da se razumemo, Izetbegovićeva izjava je bila nepromišljenja, neprimjerena i neprihvatljiva.
Ali je ona “čaj od kamilice” u odnosu na denacifikaciju o kojoj piše Vučićev Bizon.
Američka ambasada je bila vrlo ažurna i revnosna kada je trebalo kritizirati sadržaj Izetbegovićevog govora, u čemu je naravno pratila i EU, ali je u slučaju Đukanovića ostala nijema.
Ako bi ih kojim slučajem upitali za komentar, vjerovatno bi odgovor bio da se radi o nižerazrednom funkcioneru, koji se, uz to, brzo ogradio od svog mišljenja.
Ovo bi bilo objašnjenje samo za one čiji IQ ne prelazi broj cipela koji nose. Ili one koji vjeruju da je Otvoreni Balkan dobra inicijativa. Možda i one koji kažu da je korupcija a ne nacionalizam glavni problem regiona.
Šutnja je najbolji odgovor samo onda kada svjesno ne želite ništa preduzeti da bi nešto riješili.
Ako stvari nazovete pravim imenom, onda vas to obavezuje na akciju ili konkretnu aktivnost. Nažalost, ova garnitura političara i birokrata u Vašingtonu i Briselu na to nije spremna.
Ni to, međutim, nije najgore.
Oni bi najradije vršili pritisak na onog na koga mogu, a ne na onog na koga treba. Zapravo, na slabijeg, a ne na onog koji može, zbog svoje snage, praviti probleme.
Ima li boljeg i svežijeg primjera od pokušaja namjetanja izbornog zakona u BiH, koji Hrvate favorizira, Srbe ne ljuti, a Bošnjake, zamislite, izvodi na ulicu.
Što je, priznat ćete veliki poduhvat, imajući u vidu neviđenu letargiju u kojoj se nalazi naše društvo.
Plašim se da će to biti modus operandi koji se mora češće koristiti ukoliko se želi promjena politike na glavnim međunarodnim adresama.
Današnji svijet više cijeni nečiju snagu i moć nego principe i vrijednosti. Ovo sigurno nije pravedno i moralno, zvuči i bolesno, ali je i apotekarski tačno.
Opcije su da se tome prilagodite i svakodnevno borite po tim novim pravilima ili da i dalje, poput Kalimera, ponavljate: to je nepravda.
