Christian Schmidt danas je nastavio konsultacije o namjeri da iskoristi Bonske ovlasti i nametne izmjene Izbornog zakona i Ustava entiteta F BiH.
Odluku o tome šta će učiniti donijet će ubrzo.
Najkasnije do četvrtka sve bi bilo poznato i visoki predstavnik će otputovati. Ima i jednu privatnu obavezu koju ne može ni odgoditi ni otkazati. Jučer su neki bosanskohercegovački političari najavili da do nametanja odluke neće doći. Kažu da im je Schmidt to rekao.
Teško da će baš to biti scenarij.
Visoki predstavnik proživljava teške dane. On je svakodnevno u telefonskim razgovorima s sve brojnijim zvaničnicima. Većina, uključujući i njegove dugogodišnje lične prijatelje iz Njemačke, sugeriraju mu da (sada) ne nameće planirane promjene, piše politicki.ba.
Jednom od njih je odgovorio da praktično nema izbora i da ga pritišću Amerikanci.
Amerikanci, pak, uzvraćaju da pritisaka nema i da su Bonske ovlasti suvereno pravo i instrument koji može koristiti samo visoki predstavnik. Kako god i šta god, Schmidt je taj koji dolučuje.
U Uredu visokog predstavnika, kao i na Vijeću za provođenje mira (PIC) nema Rusa.Turska je do sada bespogovorno podržavala svakog visokog predstavnika. Na ovom slučaju, decidnog stava nema, mada neki u Sarajevu tvrde da su protiv.
Evropska unija protiv je nametanja. No, EU je i inače i protiv Bonskih ovlasti i OHR-a, ali je tu i izdašno pomaže i podržava rad ove institucije. Vrhunac protesta Brisela (bio) je da se ne oglasi o nekom potezu visokog predstavnika.
Sjedinjene Američke Države sve snažnije podržavaju OHR. One se pozicioniraju kao njegovo motor.
U stopu ih prati Velika Britanija.
Ove dvije države prednjače u angažmanu u Bosni i Hercegovini. U stopu ih prati Njemačka. SAD i Velika Britanija nameću sankcije. Njemačka šalje svoje vojnike. Zvanični Berlin, nadalje, uradio je – kada su sankcije u pitanju – sve što je mogao. Stavljanje na “crnu listu” pojedinaca nadležnost je samo EU, a za to nema konsenzusa.
I sada je Schmidt pred teškim izazovom.
Berlin nije za ovakvu vrstu intervencije sada. Visokom se predstavniku sugerira da sve ostavi za poslije izbora. Ili da ništa ne radi. Ili da, ako mora nesto uraditi, nametne tehnicke promjene u izbornom procesu (to vam je ono – birački odbori, način glasanja, MOŽDA neki skener za glasačke listiće…).
Odgovor na to je da – ili će se sada nametnuti sve što se može, ili slijedi paklena jesen.
Ukoliko bi se po ovim pravilima proveli izbori, boanskohercegovačke i bošnjačke stranke bi u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta entiteta F BiH mogle imati možda čak i više od šest delegata. To je sasvim dovoljno za blokiranje HDZ-ovih bilo kakvih antidržavnih postupaka.
Po istim ovim, aktuelnim propisima, Željko Komšić dobija još jedan – četvrti mandat u Predsjedništvu BiH.
To i nije tako velika “žaba za gutanje” kod bosanskohercegovačkoh Hrvata.
Ali, kap koja bi prelila čašu jeste gubitak kontrolnog mehanizma u federalnom i posljedično državnom domu naroda. Ako bi se to desilo, Dragan Čović “ne bi imao izbora” nego proglasiti treći entitet.
Amerikanci, koji čvrsto stoje iza Schmidta i sada (mada on kaže da ga čak i guraju), taj čin bi doživjeli kao potpuni poraz svoje politike u Bosni i Hercegovini.
Ljudi ne razumiju ili su zaboravili, osovina američke politike u BiH zadnjih tri decenije jeste Vašingtonski sporazum.
On je temelj svega – mira u BiH, Dejtona, postojanja BiH. Ako bi se on srušio, sve ostalo bi otišlo u vraga!
Strateški interes i nove administracije SAD je obnova dobrih odnosa između Bošnjaka i Hrvata u entitetu F BiH. S tog temelja onda se ide u revitalizaciju BiH i nadogradnju Dejtona. Cilj je da se u dogledno vrijeme uradi i ona čuvena tranzicija “od Dejtona ka Briselu”.
Kako bi se to postiglo, urađena je prilično sveobuhvatna operacija. Napravljen je paket koji je oduzeo sve mehanizme blokade koje je Čović izdašno koristio u zadnjih niz godina. Reduciraju se i ovlasti Doma naroda u značajnoj mjeri. Uklanja se i sasvim izvjesna blokada Ustavnog suda entiteta F BiH.
S druge strane, uvodi se prag od 3 posto za delegiranje predstavnika u klubove naroda Federalnog doma naroda. I uvodi se odredba da više u Ustavu BiH za konstituiranje Doma naroda ne važi popis iz 1991. godine, već onaj iz 2013.
I upravo je ovo tempirna bomba u nacrtu odluke visokog predstavnika. Jer, bilo kakav prag je diskriminirajući. I on bi odmah pao na Evropskom sudu za ljudska prava.
Ko ne vjeruje, neka pogleda slučaj Pilav protiv BiH, Pudarić protiv BiH i Sejdić-Finci protiv BiH.
Politicki.ba dobio je i sugestije da bi Sud u Strazburu mogao brzopotezno djelovati blokirajući ovaj dio odluke, čim se ona donese.
Drugi dio problema odnosi se na godinu popisa koja se određuje kao osnova za vlast. Ako bi se ona u cjelosti poštivala, promijenila bi se distribucija ministarskih mjesta u Vladi entiteta F BiH. No, nacrtom odluke taj segment je zaobiđen.
Pravna logika, onda, kaže da se Vlada formira kao i sada i time se Bošnjaci zakidaju.
Ima još jedan element koji se tiče 3 posto.
Iako je on protumačen kao najdirektnija pomoć HDZ BiH da se “zacementira” u Domu naroda, to je samo dio činjenice.
Drugi dio činjenice kaže da se ovom pragom jača uloga opozicionih stranaka u većem bh. entitetu.
Kako?
Oni kantoni, koji po novim pravilima koje nameće Schmidt, više ne delegiraju Bošnjake, jer ima manje od 3 posto u tom kantonu, davat će veći broj Hrvata i/ili Srba.
Kantoni s bošnjačkom većinom, stoga, dobijaju dodatna mjesta za delegiranje. Tuzlanski i Sarajevski kanton su najmnogoljudniji. A tu je opozicija jaka i ona će makar u teoriji imati priliku da pošalje više svojih deputata. Posljedično, SDA bi mogla izgubiti dodatna mjesta u Klubu Bošnjaka i u entitetskom, ali i državnom parlamentu.
Time dolazimo do spoznaje da su “crtanje” odluke visokog predstavnika bitno diktirali politički, a manje pravni argumenti.
U historiji OHR-a nije se desilo da Sud u Strazburu obori njegovu odluku. Sada je to sasvim moguće.
Schmidt, da se vratimo njemu, čak i da nije pravnik, a jeste, ovoga je svjestan.
Već smo napisali ko stoji iza njega, ko ga prati, ali nije sretan, a ko ga ruši.
SAD i Velika Britanija, i to je poznato, jesu za to da se ovakva odluka donese.
Schmidt danas neće nametniti odluku.
Ali nema nekog izbora.
On može potpisati i ovako “faličnu” odluku i sačuvati Amerikance i Britance uz sebe. Evropljani će se svakako prešutno pridružiti i uz 14 prioriteta pridodati još jednu stavku-podstavku – ispravljanje diskriminatorskih odredbi iz Schmidtovog nametanja. I reći nam da to mi – opet – moramo popravljati. Ako nećemo ili ne možemo – naš evropski put je na čekanju. Tačka!
Schmidt može i odbiti Amerikance i Britance i reći da ne može potpisati nešto u šta ni sam ne vjeruje.
Nakon toga može biti fikus u BiH ili spakovati kofere i otići.
Schmidt je u BiH došao u iskrenoj namjeri da “popravi situaciju”. Njegova ambicija da uspjeh u BiH iskoristi za svoj povratak na političku scenu Njemačke je sasvim legitimna.
Izbor između toga da bude fikus ili da nametne odluku zbog koje će mu zamjeriti dio Bošnjaka, a Sud u Strazburu ga “obilježiti” i nije neki izbor. Odluka će se nametnuti.
Kada?
Sutra ili najkasnije četvrtak.
Ukoliko nametne odluku, a mi mislimo da hoće, Schmidt će je “prodavati” kao doprinos tabilizaciji BiH.
Bošnjačko gunđanje će vremenom utihnuti, procjena je.
U kakafoniji bošnjačkih rekacija (a tu spadaju i burne reakcije dijela opozicionih stranaka) puno je jakih, teških, neistinitih, zlonamjernih i pogotovo kontraproduktivnih i neodmjerenih riječi.
Ali, ima jedan narativ koji prerasta u činjenicu.
Bošnjaka u Bosni i Hercegovini ima već više od 60 posto. I taj trend raste.
Paralelno s njim, raste i trend odlaska svih koji mogu. Bosna i Hercegovina suočena je s dalekosežnom targedijom. Postajemo previše staračko društvo i sve veća pustara. Tu će demograsku rupu neko popuniti. I niko iskreno ne razmišlja o tome.
A ima i drugi dio poruke koji je ubitačno opasan.
Demografska većina mora ostati politička manjina.
Bošnjaci mogu biti i 90 posto BiH. I trendovi kažu da će za par decenija tako i biti.
Ali nikada neće vladati Bosnom i Hercegovinom.
Građanska država dopuštena je svima u Evropi. Bošnjacima nije!
Taj i takav, žestoko argumentiran narativ, postaje “game changer”.
On Bošnjake dovodi u situaciji da temeljito promišljaju o potrebi potpune promijene svog odnosa prema BiH i međunarodnoj zajednici. Već sada, rastući ih se broj osjeća “taocem BiH”.
Ako se taj trend nastavi, a nacrt Schmidtove odluke mogao bi ga bitno ubrzati, svjedočit ćemo i drastično drugačijim rezultatima izbora nego li su sva dosadašnja istraživanja javnog mnjenja pokazivala, ali i isto tako drastično drugačijem političkom modusu operandi ne samo bošnjačkih, nego i nekih bosanskohercegovačkih stranaka…
