Analize

Washington View: Battle for the Balkans in 2021.

2021will be a year of rising conflicts between the West and Russia for the future of the Western Balkans. A new U.S. administration has promised to restore and rebuild trans-Atlantic relations, while a resurgent Russia has vowed to stretch its imperial reach at the cost of Western unity.

Unsurprisingly, the election of Joe Biden is generating anxiety in Moscow that Russia’s European ambitions will be more directly challenged by Washington. While in recent months the Donald Trump administration has focused on withdrawing American forces from Europe and avoiding embroilment in any new conflicts, the Kremlin fears that President Biden will re-engage in disputed regions such as the Western Balkans in pursuit of Western integration.

The recent tour of the Balkans by Russia’s Foreign Minister Sergei Lavrov demonstrated Moscow’s disquiet. In practice, Lavrov’s statements about the significance of the Balkans projected Russia’s own aspirations on to the U.S. He claimed that some Western countries “would like to turn this part of Europe into an arena of geopolitical confrontation and create new dividing lines.” That is precisely what the Kremlin has been trying to accomplish to prevent the remaining Western Balkan countries from settling their internal and external disputes and qualifying for NATO and EU membership.

On his political pilgrimage in mid-December, Lavrov targeted two countries that enable Moscow to pursue its regional “divide and conquer” strategy – Bosnia-Herzegovina and Serbia. During a controversial visit to Bosnia, Lavrov openly opposed the country’s membership in NATO by stressing the alleged “military neutrality” of the Serbian entity inside Bosnia. In reality, decisions on international alliances can only be made by the central government in Sarajevo and not by entity leaders or foreign agents such as Lavrov.

Unsurprisingly, the Bosniak and Croatian members of the country’s presidency pointedly refused to meet with Russia’s Foreign Minister and called his visit disrespectful toward their country. They criticized him for meeting first with Milorad Dodik, the Serbian member of the presidency, and for interfering in Bosnia’s internal politics. Lavrov responded by claiming that both presidents were acting on instructions from outside powers – a standard Soviet and Greater Russian accusation in dismissing the sovereignty of smaller countries.

Lavrov asserted that the Dayton Agreement that ended the war in November 1995 should not be changed despite “calls from abroad.” Moscow is clearly alarmed that American and EU officials will be exploring constitutional formulae that can end Bosnia’s painful paralysis. Many now recognize that Dayton is stifling the country’s development and any realistic prospects for EU integration. Hence the Kremlin’s enduring support for the outdated agreement. Lavrov’s attack was evidently in response to Biden’s recent statement that efforts to construct a functional multi-ethnic Bosnian state remain incomplete, while he committed the U.S. administration to assist in its completion.

Moscow will continue to vehemently oppose Bosnia’s progress into the EU, as this could limit Russia’s economic penetration and political corruption. Lavrov offered various economic incentives to Banja Luka, including joint projects with Russian companies in gas infrastructure that would make the Serbian entity increasingly dependent on Moscow. Lavrov also called for the closure of the Office of the High Representative (OHR), which oversees the civilian implementation of Dayton, a move that would further embolden RS leaders to defy the central government and threaten secession. Separatism remains a valuable card for the Kremlin that it can play if its efforts to keep Bosnia divided and dysfunctional are seriously threatened.

Lavrov’s subsequent visit to Belgrade sent a strong signal of Kremlin support for Serbian President Aleksandar Vučić. Moscow is anxious that Biden and his national security team will press Vučić to recognize Kosova as an independent state, accept a more integrated Bosnia-Herzegovina, terminate Serbia’s political interference in Montenegro's internal affairs, and curtail Serbia’s regionally destabilizing links with the Russian regime.

As in Bosnia, Lavrov spotlighted projects that intensify Russia’s inroads into Serbia’s economy, including the Turkish Stream gas pipeline, the Belgrade-Novi Sad high-speed railway, and the Djerdap 1 hydroelectric power plant. In their visit to the Saint Sava Cathedral, in which a letter from President Vladimir Putin was read out, Vučić and Lavrov also highlighted the tight links between the Russian and Serbian Orthodox Churches, both of which promote Russian and Serbian territorial revisionism.

In a third avenue for Russia’s regional subversion, Bulgaria’s blockade of EU accession talks for North Macedonia directly assists Moscow. The beleaguered government in Sofia is trying to gain public support by fanning historical and identity disputes with Skopje. But its actions serve the Kremlin in three ways: preventing North Macedonia’s progress into the EU, expanding inter-state disputes in the Balkans, and mobilizing the pro-Russia lobby in Bulgaria.

This provides Moscow with a third potential proxy in the region, together with Serbia and the RS. Moscow is also calculating that the new coalition government in Montenegro will stall or reverse the country’s Western course and ignite fresh disputes with neighbors.

Even while it is planning to further disrupt the Balkans, Moscow will seek rapprochement with the Biden administration, as it does with every incoming U.S. President. The purpose will be to convince Washington to disregard the Kremlin’s unilateral gains in its foreign offensives during the previous four years and to delude Washington into believing that a new grand compromise with Russia will avert future conflicts.

The Biden administration will have the opportunity to reassert enduring American and European values and interests throughout the Balkan peninsula. A core component of such a strategy must focus on repelling damaging Muscovite influences and exposing the escalating failures of the Russian Federation. 2021 promises to be a year of reckoning between two distinct visions for the Balkans – a cooperative and successful region under a NATO umbrella or an unstable peninsula exposed to negative Russian and Chinese manipulation.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Janusz Bugajski's Washington View: America should Prepare for Russia’s Rupture

Ongoing mass protests against the arrest of opposition activist Aleksander Navalny in dozens of Russia’s cities may foreshadow the country’s approaching rupture. Not since gaining absolute power twenty one years ago has President Vladimir Putin faced such a confluence of crises compounded by his own domestic policy failures.

The Russian Federation, held together by the Kremlin’s power monopoly, is approaching a period of comprehensive turmoil precipitated by several simultaneous crises. The economy was shrinking even before the pandemic struck and the global recession began. International financial sanctions on Russian companies involved in the war against Ukraine and the subversion of Western democracies contributed to the decline, but it is Moscow’s over-reliance on revenues from energy exports and lack of economic diversification that has precipitated an even deeper downturn.

According to projections by the International Monetary Fund, over the coming years, Russia’s GDP per capita will fall significantly and the post-Covid growth of Russia’s economy will only reach half of the global average. State revenues are declining, living standards falling, income inequalities and wealth differentials rising, social programs diminishing, social conflicts intensifying, and regional disquiet mounting. The poverty rate is rising sharply and a growing numbers of citizens face destitution.

The pandemic has further damaged Russia’s economy. Large budget deficits and bankruptcies in many of Russia’s republics and regions were delayed by substantial subsidies from Moscow in 2020, but they will hit hard during 2021 and further aggravate public resentment. Inadequate government responses to the pandemic have exacerbated divisions between Moscow and numerous federal entities. Citizens in the capital have much easier access to vaccines then people outside the major cities. Putin’s popularity has further nosedived because of cutbacks in welfare spending, unequal access to health care, lockdowns that were seen as violating human rights, and insufficient economic assistance to ordinary people.

Russia is also failing politically, as Putin seeks to cling to power through constitutional amendments that would ensure that he is President for life. The Kremlin is fearful of the voices and actions of ordinary citizens and is trying to tighten its grip by tightening censorship and police repression. But given the size and diversity of the volatile Russian state, Moscow may be unable to control the approaching spiral of unrest.

The biggest danger for the Kremlin may not come from opposition figures such as Navalny but from growing public anger in many of Russia’s 85 federal subjects (including two seized from Ukraine in 2014). Despite Western hopes, democrats in Moscow are unlikely to transform the country into a liberal state by replacing Putin’s authoritarian regime. Putin and his henchmen will try to cling to power but will be most acutely challenged by regionalists, autonomists, and frustrated ethnic groups. Even though Navalny himself does not support a multi-national state and has expressed imperialist positions toward Ukraine, public protests against Navalny’s arrest may be a catalyst for a diversity of movements to proliferate.

If the current round of protests fail to lead to a state-wide democratic breakthrough, then the only solution will be self-determination and even a rupture of the archaic and artificial Russian state. The regional insurrection will be based on an accumulation of grievances, particularly economic stagnation, government corruption, Moscow’s exploitation of regional resources, attacks on language rights among Russia’s numerous nations, unaccountable Kremlin appointments of regional governors, and threats to eliminate or merge federal units. At the core of unrest will be a growing conviction that without Moscow’s political dominance and economic colonialism, the regions will be more capable of ensuring their development and progress.

The Putin administration has irrevocably broken the unwritten “social contract,” first devised in Soviet times, whereby the state guarantees steady material welfare in return for political passivity. Revolt is even more likely in a society where rising expectations of material well-being over the past two decades, especially among an ambitious younger generation, have been thwarted by repeated failures in government policy.

The Kremlin can no longer take public acquiescence for granted. During the ongoing protests there has been a visible shift of opinion toward sympathy with demonstrators. This presents an even more serious long-term threat for the government than the growing number of street rallies. It indicates that an even larger potential pool of recruits exists for a future rebellion. The protests have already much larger than those against the falsification of elections in Moscow in the summer of 2019. The Kremlin must also be anxious that citizens in numerous regions have become involved in open opposition, as this will disperse and weaken the regime’s response.

Russia’s escalating crises does not signify that Moscow is incapable of inflicting serious damage on its neighbors and on international rivals. Despite its economic and demographic decline Russia will continue to challenge the West through its nuclear arsenal and revived military. It will also pursue its campaign of subverting Western institutions through a range of low-cost tools – including disinformation, cyberwar, promotion of ethnic and national conflicts, and the funding of extremists of various political stripes.

In many respects, Russia’s domestic failures make it even more dangerous, as Moscow will camouflage its increasing fragility through external aggression. State failure and federal rupture may convince the Kremlin that it has limited time to equalize the “playing field” by disrupting and dividing the West. Instead of banking on containment or cooperation with Moscow, the Joe Biden administration needs to prepare for an imploding Russia that will present a multitude of challenges for Western security. The scenarios of Russia’s domestic upheaval and escalating rupture need to be comprehensively analyzed and preparations made to manage their impact on neighboring states and regions. A lack of planning will leave the West surprised and vulnerable, just as it was when the Soviet bloc collapsed and the Soviet Union disintegrated.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Janusz Bugajski’s Washington View: Balkans are Boiling Again

The Balkan motto might well be “another year, another crisis.” While the political impasse in Bosnia-Herzegovina and the recognition dispute between Serbia and Kosova both need urgent resolution, the stability and independence of Montenegro is also under increasing threat, with Belgrade and Moscow aiming to weaken the country’s independence.

The broad coalition government in Podgorica elected in August 2020 was widely viewed as a fresh start after three decades of rule by the Democratic Party of Socialists (DPS). Western capitals hoped that the new administration could root out corruption and enable Montenegro to make faster progress toward EU membership. But instead of a “clean hands” approach, the coalition government has demonstrated its vulnerability to the underhand Belgrade-Moscow agenda.

The dominant coalition, For the Future of Montenegro, appointed the new Prime Minister Zdravko Krivokapić; the second-placed coalition, Peace is Our Nation, installed Aleksa Bečić as speaker of parliament; and the junior coalition partner, the United Reform Action (URA) appointed Deputy Prime Minister Dritan Abazović. Even though most of the cabinet has no formal party affiliation the influence of pro-Belgrade activists remains pronounced.

At the core of the threat to Montenegro is Belgrade’s non-acceptance of the country’s distinct national identity and separate statehood. In his Greater Serbia ambitions President Aleksander  Vučić is scheming for a Serbia-Montenegro Union, presumably modeled on Putin’s drive for a Russia-Belarus Union, with Montenegro as the junior partner. In such an arrangement, Belgrade would determine Montenegro’s foreign and security policy, weaken Montenegrin identity, and sideline the Albanian and Bosniak minorities.

The strongest political force in the leading coalition, the Democratic Front, is committed to reversing  Montenegro’s independence. But rather than pursuing a fast-track approach that could fracture the government, it envisages a step-by-step process of forging tighter links with Serbia and using the tripartite coalition as a camouflage to maintain a parliamentary majority. Conversely, the two junior governing coalitions evidently calculated that they needed the Democratic Front to gain power and pursue their reformist platform. However, one often discovers in the Balkans that it is easier and more profitable to promote nationalism than to conduct reforms.

The Russian connection with the new government is also becoming clearer. Montenegro’s appeals court revoked the sentences of the October 2016 conspirators who sought to overthrow the previous government under the direction of Russian intelligence services. Moscow clearly applied pressure to reverse the decision and is enhancing its role in Podgorica.

Negative trends are also evident in Montenegro’s security sector regarding several problematic appointees. Milan Knežević, leader of the Democratic Front involved in the 2016 coup plot, was emplaced as chairman of parliament’s Security and Defense Committee. With other appointments in the security sector evidently coordinated with Belgrade and Moscow, NATO may need to freeze the sharing of sensitive information with Podgorica to avoid being compromised. Serbia and Russia are also targeting Montenegro’s strategic assets, including plans to purchase the port of Bar and the country’s electric company.

The more radical pro-Serbian forces cannot monopolize power but one should not discount a provocation designed to enhances their position. The local elections in Nikšić in mid-March may provide an opportunity to escalate conflicts in the country given that activists from Serbia and Bosnia’s Republika Srpska have targeted the town to enhance the pan-Serbian vote.

However, despite some early successes, including Montenegro’s general elections, Belgrade’s unification project faces several obstacles. The tripartite government coalition remains brittle and hangs by the slimmest parliamentary majority. The URA may conclude that its clean government idealism cannot be implemented with Serbian nationalists embroiled in corrupt foreign deals with Russian oligarchs and state-directed companies. The government could face charges of corruption and mismanagement that would undermine its initial public support.

The resistance and backlash of the Montenegrin majority will also become more visible during attempts to undermine their identity. The law on religious property, designed to strengthen the role of the autocephalous Montenegrin Orthodox Church, has been overturned. The Serbian Orthodox Church seeks to tighten its clerico-imperial jurisdiction over Montenegro, cognizant that the Ukrainian Orthodox Church officially gained ecclesial independence from the Russian Orthodox Church in 2019 and is reclaiming much of the property appropriated by the Moscow patriarchate. Further anti-Montenegrin maneuvers may include the introduction of dual citizenship, so that non-resident Serbs can register in the census and vote in elections, and the pursuit of cultural and educational campaigns to turn Montenegrins into Serbs.

The DPS lost power largely because of public anger with corruption and cronyism, but it still remains the largest party and has a chance of rallying Montenegrins around a program of national self-defense from assault by Belgrade and Moscow. But it will need  a broader political coalition, calculating that Serbia’s assault may actually strengthen Montenegrin identity. Support for statehood and NATO membership is reportedly rising in the country, with some polls indicating that 67% of citizens now back independence and 55% support NATO membership, with only 7% wanting a common state with Serbia and 20% a loose union.

The role of the Quint embassies (U.S., Germany, France, UK, Germany) will be important in the coming months to discourage any government decisions that generate open conflict. Above all, the Biden administration must become more active to undercut Vučić’s Greater Serbia goals through a three-pronged approach. First, the Serbia-Kosova dialogue has to be given teeth in line with Biden’s recent letter to Vučić calling for mutual state recognition. Second, a multi-national initiative must be launched to implement necessary constitutional changes in Bosnia-Herzegovina and develop a fully functioning state. And third, Vučić must be warned that political interference in Montenegro’s politics will rebound negatively against a government with destabilizing foreign connections. The tentacles of Kremlin influence in Belgrade and Podgorica need to be unearthed and amputated.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture.

Izmjena Izbornog zakona – realnost i zablude: Čovićev dvanaesti ili probosanski šesti delegat?

Spašavanje 12 delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda Federacije BiH i apsolutna kontrola uspostave Vlade FBiH. To je, ukratko, jedini cilj Dragana Čovića i njegove stranke potpomognute neformalnom podrškom Delegacije EU prilikom pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH.

“Postoje po nama rješenja koja mogu riješiti presudu Suda u Strasbourgu bez izmjene Ustava”, rekao je Dragan Čović krajem prošle sedmice nakon jednog u nizu sastanaka koje je organizirao šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler.

Bez prethodnih izmjena Ustava BiH jedino je moguće provesti presudu Ustavnog suda BiH u “slučaj Ljubić” koja se odnosi isključivo na popunjavanje Doma naroda FBiH.

“Rješavanje presude u predmetu Ljubić – tehnički je vrlo jednostavno riješiti: jedan – jedan – jedan obavezno pravilo koje je ukinuo Ustavni sud BiH u Izbornom zakonu zamijeniti pravilom neobavezno jedan – jedan- jedan, koje još uvijek važi u Ustavu FBiH”, navedeno je u jednom od dokumenta koji su u proteklom periodu bili na raspolaganju rukovodstvu Delegacije EU u BiH.

Evo o čemu se radi.

Odlukom Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine po apelaciji Bože Ljubića “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.

To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U dokumentima koji su na raspolaganju EU, a i preporukama drugih međunarodnih institucija, presuda u “predmetu Ljubić” bi mogla biti riješena tako što bi se ranija “obavezna” odredba zamijenila neobaveznom, kako to piše u Ustavu Federacije BiH.

“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.

To je, dakle, “neobavezan” raspored delegata po principu jedan-jedan-jedan o kojem se govori u dokumentu koji je na raspolaganju predstavnicima EU u BiH.

Šta bi to značilo u praksi?

Dom naroda BiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.

Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.

No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.

Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.

Prema članu 10.2 Izbornog zakona BiH, Centralna izborna komisija BiH “određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona”.

Upravo su se na ovu odredbu pozvali članovi bivšeg saziva CIK-a kada su u decembru 2018. godine donijeli Uputstvo kojim su drugog Hrvata iz Zeničko-dobojskog kantona “deložirali” u Široki Brijeg i tako omogućili Draganu Čoviću apsolutnu kontrolu prilikom formiranja Vlade FBiH, ali i konstituisanja Doma naroda BiH.

S obzirom na to da je popis stanovništva BiH urađen 2013. godine, Ustavni sud BiH je, odbijajući apelacije brojnih stranaka u vezi s ovim Uputstvom, dao za pravo CIK-u da mogu raspoređivati mandate u Domu naroda FBiH. Kako u Izbornom zakonu nije precizno navedeno da se takav raspored vrši samo jednom nakon popisa, ostavljena je mogućnost Centralnoj izbornoj komisiji BiH da nakon izbora 2022. godine donese novo Uputstvo. Ukoliko novi saziv CIK-a vrati Zeničko-dobojskom kantonu “drugog Hrvata”, to će značiti da pet kantona u kojima HDZ nije dominantan može imati šest delegata u Domu naroda FBiH. u tom slučaju HDZ BiH ne bi mogao koristiti mehanizme blokade prilikom izbora nove Vlade FBiH. Upravo zbog toga, Dragan Čović i HDZ nastoje vratiti kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom BiH.

Od Wigemarka do Sattlera: Kako je Čović pokoravao predstavnike EU

Pogotovo je to uočljivo u odnosu na HDZ BiH, koji je redovno i sasvim otvoreno udarao direktne šamare predstavnicima EU u BiH, a da za to nije snosio nikakve posljedice. Dapače, popustljivost je samo rasla.

Tako su zastupnici HDZ-a BiH tokom ljeta 2018. godine bojkotovali sjednicu Parlamenta FBiH na kojoj su se obraćali tadašnja zastupnica u Evropskom parlamentu Tanja Fajon i tadašnji šef Delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark.

Iste godine, HDZ je odbio kompromisno rješenje za Izborni zakon koje su zajednički ponudili SAD i EU, uz saglasnost Venecijanske komisije, a prihvatile i sve probosanske stranke. HDZ je u obrazloženju odbijanja diplomatske akcije naveo “da se ne mogu prihvatiti odredbe Ustava FBiH koje pri popunjavanju Doma naroda FBiH predviđaju korištenje popisa iz 1991. godine i one da svaki kanton morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda- tzv. princip – jedan,jedan, jedan”.

Radilo se o ad hoc rješenju, uz saglasnost da svi zajedno pristupe reformama Ustava FBiH.

Umjesto sankcija, HDZ-ovo nepristajanje na dogovor nagrađeno je nakon izbora te godine. Pamti se sumnjivi angažman ranije pomenutog Wigemarka u implementaciji izbornih rezultata i pritiska na CIK koji je rezultirao ispnjenjem želje HDZ-a da se popuna Doma naroda FBiH vrši u skladu sa Popisom stanovništva iz 2013. Time su osim kršenja Ustava FBiH, “poništeni” Aneks VII Dejtonskog sporazuma i nagrađeni rezultati etničkog čišćenja.

Sudeći prema pisanju portal Istraga.ba EU se ovih dana ponovo dala u pomaganje ostvarivanju ciljeva HDZ-a, odnosno spašavanju 12 delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda Federacije BiH i apsolutnoj kontroli uspostave izvšne vlasti u FBiH.

HDZ-ovom ponovnom zadobijanju naklonosti Evropske unije u BiH prethodilo je poniženje koje je Dragan Čović priredio šefu Delegacije EU u BiH Johannu Sattleru. Naime, Sattler je početkom prošle godine nazvao Čovića “šampionom evropskog puta” pozivajući ga da HDZ prisustvuje radu Grupe za nastavak EU puta BiH. Čović se zahvalio na lijepim riječima i odbio doći na sastanak.

Želje su ispunjene i kada je Čovć u decembru zatražio zaustavljanje ponovnog prebrojavanja glasačkih listića u Mostaru, a nakon što su utvrđene brojne krađe. Portal Vijesti.ba zatražio je tada od Delegacije EU komentar na izbore krađe uz upit – treba li prebrojati sva biračka mjesta. Odgovor je stigao tek nakon što su CIK i Sud BiH odlučili da neće biti ponovnog brojanja. Operacija Mostar imala je i svoj nastavak. Iz Delegacije EU tražili su “žurno imenovanje gradonačelnika na narednoj sjednici”, identičan stav onome Dragana Čovića, nakon što su probosanske stranke podržale prijedlog rotiranja gradonačelnika.

Ovakvih primjere je mnogo. I to je konačno počela prepoznavati i međunarodna javnost.

U analizi briselskog EUobservera Toby Vogel i Bodo Weber pišu da “u potrazi za brzim rezultatom u BiH, Evropska unija pokušava postići dogovor koji rizikuje učvršćivanje moći hrvatskih nacionalista koji se opiru potezima koji zemlju učine funkcionalnijom”.

– Reforme koje je predložila hrvatska strana, a koje čine temelj za pregovore, otškrinule bi vrata za mogućnost formiranja trećeg entiteta, uz već postojeća dva, što predstavlja dugogodišnji zahtjev hrvatskih tvrdolinijaša koji tvrde da, dok Srbi imaju svoj entitet – Republiku Srpsku, oni moraju dijeliti vlast s Bošnjacima u drugom entitetu – bošnjačko-hrvatskoj Federaciji. Takav bi potez zacementirao poziciju HDZ-a, sestrinske stranke vladajućoj stranci u susjednoj Hrvatskoj, članici Evropske unije koja žestoko lobira za promjene Izbornog zakona. Međutim, sporazum koji je poprimio oblik u pregovorima koje je predvodio Sattler ne bi osnažio hrvatski narod u BiH – učinio bi HDZ-ovu moć gotovo nesalomljivom, pišu ovi analitičari.

I američki analitičar Kurt Bassuener smatra da se trenutni razgovori u vezi sa izmjenom Izbornog zakona svode na to da se “ugodi lično Čoviću”.

“Pogledajte perverznost ovog Izbornog zakona, pa to je nešto za šta se Rusi bore već neko vrijeme. Mi smo se, zapravo, predali ucjeni etnokrata. Na kraju se sve to svodi da se Čoviću osigura da će uvijek biti predstavnik Hrvata. Svi oni koji kažu da to ima veze sa odlukom “Sejdić-Finci” ne vide poentu. To je izgradnja pravnog režima koji će osigurati Čovićevu političku dominaciju”, zaključuje Bassuener.

(vijesti.ba)

Skandalozan dokument RERS-a: Republika Srpska daje Rusima dozvolu da trguju plinom na teritoriji BiH

Rafinerija nafte Brod čiji je većinski vlasnik ruska kompanija Zarubrežnjeft ove bi sedmice trebala dobiti dozvolu za trgovanje plinom, saznaje Istraga.ba. U nacrtu dozvole je navedeno da “korisnik ima pravo da obavlja djelatnost trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom na teritoriji Bosne i Hercegovine, što je suprotno svim zakonskim odredbama. Odluka o dodjeli dozvole trebala bi biti razmatrana na sjednici Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske zakazanoj za 25 mart.

“Regulatorna agencija za energetiku Republike Srpske izdaje dozvolu za obavljanje djelatnosti trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom podnosiocu zahtjeva Akcionarsko društvo Rafinerija nafte Brod”, navedeno je u dokumentu dostupnom na web stranici Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske Trebinje.

I ne bi tu bilo ništa sporno da nije tačke 5 ovog dokumenta u okviru koje su navedena prava korisnika dozvole.

“Korisnik dozvole ima pravo da obavlja djelatnost trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom na teritoriji BiH u skladu sa zakonom”, piše u nacrtu dozvole koja će biti razmatrana na sjednici REERS-a 25. marta ove godine.

Dakle, Regulatorna komisija za energetiku Republike Srpske u obrazloženju svoje dozvole navodi da će Rafinerija nafte Brod moći trgovati plinom “na teritoriji BiH”, a ne samo na teritoriji Republike Srpske kako je to izričito navedeno u Zakonu o gasu RS. Zašto, onda, REERS priprema ovaj akt?

Narodna skupština Republike Srpske usvojila je 10. februara izmjene i dopune Zakona o gasu RS. Prema tim odredbama, RS će omogućiti distributerima prirodnog gasa da godinu dana rade bez dozvole i da pet godina mogu vršiti distribuciju gasa u Republici Srpskoj.

“Sve to smo uradili sa ciljem da ovu oblast unaprijedimo i poboljšamo stanje u njoj, jer se u posljednje vrijeme pojavljuje sve više zainteresovanih investitora koji bi htjeli da budu gasni subjekti u Republici Srpskoj”, rekao je Đokić.

Komprimovanje gasa je proces kojim se prirodni gas izlaže pritisku od 250 bara gdje se smanjuje njegova zapremina u prostoru, pri čemu se omogućava lakši transport i skladištenje. Postrojenje za komprimovanje gasa već postoji u Zvorniku u okviru preduzeća za gasne projekte iz RS-a GAS RES.

U okviru istog zakona iskorišten je termin “komprimovsni gas”. Ovakvim izmjenama, kazao je tada sa Radio Slobodna Evropa ekspert iz oblasti energetike Almir Bečarević, pogoduje se ruskom investitoru Gasprom (Gazprom), koji zajedno sa javnim preduzećem GAS RES planira izgradnju postrojenja za ukapljavanje prirodnog gasa u Zvorniku, na istoku BiH.

“Taj zakon je predvidio biranje određenih pojmova i određenih rokova, ali sve između redova izgleda tako da se pruža pogodnost investitorima iz Ruske Federacije kako bi ušli na gasno tržište Republike Srpske i time, vrlo vjerovatno, uradili ono što je urađeno i u Srbiji, a to je potpuna privatizacija i potpuni monopol na samo ruski gas”, smatra Bečarević.

Izmjene ovog Zakona ali i dozvola “Rafineriji nafte Brod” dolaze neposredno pred prebacivanje BiH na “Turski tok”. Podsjećamo, od 1.4. snabdijevanje Federacije BiH gasom bit će prebačeno na ovaj tok jer je ruski Gazprom jednostrano odlučio da više ne želi Bosni i Hercegovini isporučitivati plin preko Ukrajine i Mađarske. To znači da će se napajavnje vršiti plinovodom čiji su vlasnici Rusi. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, faktički, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.

“BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa perije dvije godine Skupštinu Kantona Sarajevo.

Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga  gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Za to vrijeme, Republika Srpska mijenja zvoje zakone i izdaje dozvole za prometovanje gasom na toritoriji BiH

 

 

Uoči objave NON PAPER-a: Kako su preko Tužilaštva BiH urušavane ključne institucije BiH

Napad na Sud BiH, dvije montirane optužnice protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH, hapšenje premijera Federacije, montirana optužnica protiv najviše rangiranog bošnjačkog kadra u SIPA-e, kriminaliziranje ljekara u Sarajevu, opstrukcije prilikom nabavke vakcina u Federaciji, pozivi na vakcinaciju u Beogradu i, na kraju, NON PAPER o mirnoj podjeli BiH. Sve se to desilo tokom pandemije koronavirusa. Slučajno? Baš i ne. U sve ove operacije bili su uključeni kadrovi SNSD-a i HDZ-a, dok su medijsku podršku svim operacijama u Sarajevu pružali Fahrudin Radončić i Aljoša Čampara sa pripadajućim im analitičarima.

Sud BiH

Posljednji su dani marta 2020. godine. Anonimne osobe podnose Tužilaštvu BiH prijavu protiv predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Glavna državna tužiteljica Gordana Tadić “formira predmet” i operacija započinje. Dekan stomatološkog fakulteta Muhamed Ajanović, inače zajednički prijatelj tadašnjeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije i lidera SBB-a Fahrudina Radončića, postaje jedan od glavnih svjedoka u tom “formiranom predmetu”.

Muhamed Ajanović i Milan Tegeltija

No, priču u javnost plasira lider SNDS-a Milorad Dodik.

“Veoma sumnjiva uloga predsjednika Suda BiH koji je pribavio sebi pravo da on određuje službi koga da prati i prisluškuje, to je tema koje su demokratske zemlje davno završile. Predsjednik Suda bio je u sumnjivim aranžmanima sa ranije osuđivanim licima u Federaciji i da je primao neke predmete kao vid mita i korupcije vezano za sudske presude. Taj čovjek danas određuje i daje saglasnost vjerovatno uslovljen činjenicom i saznanjem da to postoji, da se svako sluša po Bosni i Hercegovini, tako da je to, naravno, stvar koja treba da bude riješena”, kazao je Milorad Dodik na konferenciji za medije održanoj 9. septembra ove godine.

Uslijedile su, potom, desetine tekstova objavljenih u medijima koji su u vlasništvu Fahrudina Radončića i medija koje su osnovali bivši uposlenici Avaza. Na kraju je sve dospjelo do Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a koji je, nakon tekstova u Avazu, podigao tužbu protiv predsjednika Suda BiH. A evo zbog čega je bitan Suda BiH. Osim što sudi u krivičnim predmetima po optužnicama Tužilaštva BiH, bitno je navesti je Sud BiH zadužen za izborne žalbe, javne nabavke, prethodne potpupke Tužilaštva BiH (izdaju naredbe za prisluškivanje telefona, određuju pritvore, izdaju naredbe za pretrese). Predsjednik Suda određuje sastav krivičnih vijeća, sudije za pethodne postupke i prethodno saslušanje (potvrđivanje optužnica) i potpisuje akte Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH koje se odnose na praćenje i prisluškivanje.

OSA

Tokom pandemije koronavirusa Tužilaštvo BiH, odnosno samo jedan državni tužilac Oleg Čavka, podiglo je tri optužnice protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagića. Osim toga, tužilac Oleg Čavka “formirao je predmet” protiv Mehmedagića zbog diplome koja je, prvobitno, na zahtjev Tužilaštva BiH poništena odlukom inspektorata RS, da bi sud u Banja Luci poništio rješenje o poništavanju diplome.

Prvu optužnicu protiv direktora OSA-e, Čavka i Gordana Tadić su podigli 22. oktobra prošle godine. Mehmedagić i njegov saradnik Muhamed Pekić su optuženi da su zloupotrijebili položaj jer su izuzeli video nadzor iz BH Pošte koji dokazuje da je savjetnica federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare podnijela anonimnu krivičnu prijavu protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH, a koja je dan kasnije objavljena na RTRS-u. Krajem februara 2021. godine Sud BiH je oslobodio Mehmedagića i Pekića svake odgovornosti. Postupajući sudija Branko Perić je rekao da do sada na Sud nije vršen pritisak kao u ovom predmetu. Naveo je da su njemu i kolegama upućena dva pisma “vrlo ružne sadržine” i da mu se čini da nad ovim predmetom “lebdi duh politike”.

Avaz saznaje, glasio je nadnaslov teksta objavljenog 14. decembra 2020. godine na portalu Radončićevog medija u kojem se navodi ta je Tužilaštvu BiH podiglo novu optužnicu protiv direktora OSA-e.

“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv: Osmana Mehmedagića, Selme Cikotića i Muriza Druškića, savjetnika generalnog direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i člana Komisije Vijeća ministara BiH za odlučivanje po žalbama u predmetima sigurnosnih provjera. Osumnjičenima se stavlja na teret da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220 KZ-a BiH.Optužnica je proslijeđena Sudu BiH na potvrđivanje”,rečeno je za Avaz iz Tužilaštva BiH.

Postupajući tužilac bio je, naravno, Oleg Čavka, također prijatelj dekana Stomatološkog fakulteta Muhameda Ajanovića.

Oleg Čavka i Muhamed Ajanović

Ova optužnicu Sud BiH nije potvrdio, ali je Tužilaštvo BiH nedugo poslije toga uputilo novu protiv istih osoba. No, i ta je optužnica odbijena.

“Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je proruski analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH.

Prije toga, OSA je bila na stalnom udaru Milorada Dodika i Dragana Čović te zvaničnika Hrvatske, Srbije, ali i medija bliskih slovenačkom premijeru Janezu Janši koji su se u priču uključili nakon što je iz BiH protjeran biznismen i perač novca – Rok Snežič. U svojim tekstovima, Janšini mediji citirali su Aljošu Čamparu i njegov Pressmedia, ali su se pozivali i na tekstove objavljene u Avazu koji je, u potpunosti, koordinirao operaciju OSA zajedno sa medijima bliskim Draganu Čoviću.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, govorio je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

SIPA

“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Vahidina Šahinpašića (46) iz Sarajeva koja ga tereti da je 30. avgusta 2017, u svojstvu tada v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA), u činu samostalnog inspektora, bez poštivanja internih procedura, te bez znanja ili naredbe nadležnog tužioca i suda izdao naređenje pripadnicima SIPA, da izvrše lociranje i lišenje slobode J.Š.Đ. Osumnjičeni  se, takođe, tereti da je u noći 05/06. septembra iste godine u  svojstvu v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela SIPA, u činu samostalnog inspektora, koristio prijetnju, zastrašivanje, obećavao i nudio nedopuštenu korist, te prisiljavao J.Š.Đ. da pije alkohol u cilju davanja lažnog iskaza protiv tada v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić i tadašnje potpredsjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Ružice Jukić”, saopćeno je iz Tužilaštva BiH 15. decembra prošle godine.

Svjetok Tužilštva BiH u ovom predmetu bila je glavna tužiteljica tog Tužilaštva Gordana Tadić. Postupajući tužilac je bio Ćazim Hasanspahić. Sud BiH odbio je potvrditi optužnicu. A cilj je bio da se Šahinpašić ukloni sa funkcije načelnika Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e. On je, inače, bio najviši rangirani bošnjački kadar u toj Agenciji i vodio je istragu u predmetu Lutka usmjerenu protiv Fahrudina Radončića.

Hapšenje Fadila Novalića

Krajem aprila prošle godine u javnost je dospjela afera “Srebrna malina”.

“Istražni organi u ovom i svim predhodnim slučajevima moraju utvrditi činjenice i sve one koji su prekršili zakon sankcionirati”, kazao je dva dana kasnije predsjednik FBiH Marinko Čavara.

Mada Tužilaštvo Kantona Sarajevo formira predmet slučaj preuzima Tužilaštvo BiH i Gordana Tadić. Aljoša Čampara postaje svjedok, dok Avaz i Klix svakodnevno objavljuju po tri teksta o ovom slučaju. Mjesec dana kasnije, po naredbi tužioca Džermina Pašića uhapšen je federalni premijer Fadil Novalić i zatraženo je određivanje pritovora. Sud BiH odbija prijedlog za pritvor ali određuje mjere zabrane.

Nekako u isto vrijeme, mediji i opozicija u RS-u otkrivaju aferu prilikom nabavke respirstora za Republiku Srpsku. Tužilaštvo BiH ne preuzima taj predmet. Procesi nabavke na teritoriji RS-a ostaju neistraženi. Kao i procesi nabavki u kantonima kojima suvereno vlada HDZ BiH.

Janusz Bugajski’s Washington View: Defeating Putin in an Escalating Conflict

However much Western leaders may claim that they are not at war with Russia, President Vladimir Putin has made it crystal clear that Russia is at war with the West. A series of aggressive actions in recent weeks leave no doubt that the Kremlin is battling Western interests and aims to expand the Russian state at the expense of its neighbors.

Russia has reinforced its military deployments along Ukraine’s borders and threatening a deeper invasion. It has increased its maritime presence in the Arctic and persistently provokes its Western adversaries through overflights of U.S. and NATO ships in the Baltic and Black Seas. Such actions have at least four main objectives: to demonstrate that Russia is a global power, to apply pressure on targeted countries, to probe for soft spots in Western defenses and policy options, and to distract attention from growing internal turmoil in the Russian Federation. The danger is that Putin’s strategists and generals will sooner or later miscalculate and precipitate an armed conflict that will rebound against Russia.

Despite claims by some observers, we are not witnessing a second Cold War between Washington and Moscow, which was essentially a stalemate until the Soviet empire crumbled. Instead, the Kremlin conducts an international offensive to regain world stature, reconstruct a Muscovite empire, and divide the Western alliance. Putin presides over a revisionist regime in which the consequences of conflict between Russia and the West are less predictable than during the Cold War. Moscow does not recognize the independence or integrity of neighboring states that were liberated from its previous empire. The situation is reminiscent of the struggles one hundred years ago when dozens of nations sought independence from the collapsing Tsarist empire while the Bolshevik regime launched wars to reverse Russia’s imperial disintegration.

In rebuilding its dominion Moscow propagates the notion that Russia was “humiliated” when the Soviet empire collapsed. In reality, the liberation of independent nations ended their humiliation at the hands of the Kremlin and sealed their determination to avoid future subservience. Although the Cold War division of Europe into spheres of influence is obsolete, Putin’s officials are applying immense pressure on all former Soviet republics to abandon their Western aspirations and rejoin the “Russian world.”

Western officials claim there is no zero-sum competition with Russia over the allegiance of any European country. In reality, the fundamental conflict persists between the freedom to choose one’s international alliances and Moscow’s insistence on subordination. Putin's Russia denounces Western integration as conflicting with its own historical, cultural, and geostrategic claims that the post-Soviet countries must remain outside all Western alliances. This would not only extinguish national sovereignty but threaten the democratic freedoms of ordinary citizens.

A credible trans-Atlanticism that marshals the strength of NATO and the EU must be geared toward ensuring the freedom of states throughout the Wider Europe, starting with Ukraine, Georgia, and Russia’s other immediate neighbors. If they fall under the control of the Kremlin kleptocracy then the vulnerability of countries to the west will also increase. It is imperative for Washington to grasp the leadership role just as it did during the Cold War, because EU policy remains divided and is perceived as weak and indecisive by Putin’s regime.

In response to Moscow’s cyber and disinformation attacks on the U.S, the Biden administration has imposed limited sanctions by blocking U.S. financial institutions from purchasing bonds or lending funds to Russia’s Central Bank or National Wealth Fund.The problem is that Russian authorities have learned to live with limited financial penalties because they do not threaten the survival of the Kremlin regime. If Washington is to effectively deter Kremlin aggression then Putin either needs to lose a war or to lose credibility.

To avoid military conflict Washington must bolster its preparations to prevent it. Moscow will hesitate in engaging in military probing if it sees Allied determination to defend its borders from the Arctic to the Black Sea. Washington has to strengthen NATO’s eastern flank and demonstrate that it can rapidly deploy a substantial military force to stem any Russian incursion into NATO territory.

Putin is less likely to launch a direct invasion of Ukraine if he believes that the U.S. and its NATO allies will provide equipment, intelligence, logistics, and other assistance to Ukraine’s military that will prove costly for Russian forces. At the same time, Putin will lose credibility if he cannot squeeze any political concessions from Kyiv or Washington despite incessant and costly military pressure. This will deflate his international reputation and even dampen domestic support for his policies.

A tough Washington strategy is essential in pressing Putin to desist from his foreign adventures and confront his growing internal challenges. At a minimum, the U.S. needs a “sanctions deterrent” to accompany NATO’s military deterrent. An extensive list of measures that would undermine the Russian economy and its elites can be issued. It would be triggered if Moscow engages in any other major international violations, including another attack on Ukraine. This can include unplugging Russia from the SWIFT financial payments network, sanctioning all Kremlin-linked corporations, and freezing the foreign assets of Putin’s entire inner circle and associated oligarchs.

Western politicians have long argued that they do not want to hurt Russian citizens but only to punish the elite. The problem is that in Russia’s system of power, the elite always passes the pain on to ordinary citizens and largely escapes the impact of relatively tepid sanctions. By imposing more comprehensive financial penalties, Western governments will give the Russian public an opportunity to influence the Kremlin. At some point the only solution to a deepening economic crisis will be to oust the regime. If Ukrainians can overthrow a corrupt and autocratic regime, then why not the Russians?

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Uprkos pritiscima zvaničnika SAD-a i EU: Izmjena izbornog zakonodavstva je nemoguća misija

Otkako su zvaničnici SAD-a saopćili da je “ograničena izmjena Ustava BiH” nužna kako bi se reformisao izborni sistem, i više je nego jasno da promjena Izbornog zakona BiH – neće biti. Prvo, američki ambasador u BiH Eric Nelson i njegov kolega iz Delegacije EU Johann Sattler u pregovore su uključili samo lidere SNSD-a, HDZ-a i SDA. Te stranke u zbiru imaju 21 mandat u Predstavničkom domu Paralamentarne skupštine BiH. Za izmjene Ustava BiH potrebna je dvotrećinska većina (28 zastupnika) što znači da je bez uključivanja drugih političkih partija ovo, zapravo, nemoguća misija. No, vratimo se suštini ovog problema. Ambadada SAD-a i Delegacija EU smatraju da se “ograničenom izmjenom Ustava” mogu provesti i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Evo šta bi to značilo u praksi.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića

Mada je donesena u proljeće 2015. godine ova presuda nikada nije provedena. Ukratko, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.13 Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Ove odredbe odnose se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Republike Srpske, što znači da je izbor rukovodstva oba entiteta – neustavan. Suština je u tome da je neustavim odredbama propisano da predsjednici i potpredsjednici entiteta mogu postati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Presuda je objavljena 12. maja 2015. godine, nikad nije provedena, a Ustavni sud BiH nije naložio brisanje neustavnih odredaba.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića

Ova presuda je donesena 1. decembra 2016. godine i njom je Ustavni sud BiH utvrdio da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH. Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”. Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH 6. jula 2017. godine donosi Rješenje kojim briše spornu odredbu Izbornog zakona BiH. To znači da je presuda u predmetu Ljubić provedena te da se Dom naroda FBIH ne konstituiše na osnovu neustavne odredbe. Štaviše, Ustavni sud Bih dao je za pravo Centralnoj izbornoj komisiji BiH da određuje koliko će koja kantonalna skupština dati delegata u Dom naroda FBiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci

U decembru 2009. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata (Dervo Sejdić i Jakob Finci) da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Presuda nikad nije provedena. No, za njenu provedbu nužno je izmijeniti Ustav BiH, odnosno odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bi, kao i odredbe koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Suštinski, nužno bi bilo formirati punopravni Klub Ostalih Doma naroda BiH, ali i omogućiti  bh. državljanima koji ne pripadaju od konstitutivnih naroda kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav

U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava, 17.05.2016. godine, presudio je da je prekršena ljudska prava zbog toga što apelant, kao Bošnjak, ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH sa teritorije Republike Srpske. Ova presuda nikad nije provedena. No, to znači, ukoliko bude “ograničena izmjena Ustava”, Bošnjaci i Hrvati sa teirtorije Republike Srspke također bi mogli biti kandidati za člana Predsjedništva BiH.

Presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić 

Ovom presudom Evropski sud je, slično kao u slučaju Pilav, utvrdio da i pripadnici srpskog naroda sa teritorije Federacije BiH mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Ni ova presuda donesena po apelaciji Svetozara Pudarića nikad nije provedena

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić

U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Ukoliko se uzmu u obzir sve navedene presude, teško je, skoro nerealno, očekivati da će Bakir Izetbetović, Dragan Čović i Milorad Dodik postići dogovor koji bi značio provedbu svih presuda. Natočito ako se zna na čemu insistira HDZ BiH.

Sudija Evropskog suda za ljudska prava piše za Istragu o reformi izbornog sistema: Presude iz Strazbura su prioritet, Ustavni sud BiH je donosio diskriminatorske odluke

Kada sam krajem 2012. godine došao u Evropski sud za ljudska prava već je bila usvojena presuda u slučaju Sejdić-Finci (koja je i sada najpoznatija), ali sam znao da postoji još nekoliko predmeta koji su se ticali diskriminacije u izbornom procesu BiH. Jedan od njih je bio i predmet Pilav koji se vodio i pred Ustavnim sudom BiH u vrijeme dok sam bio registrar tog Suda. Logično da je jedno od prvih pitanja bh. pravnicima koji rade na bosanskohercegovačkim predmetima u Evropskom sudu bilo koja je struktura i u kojoj fazi su ti predmeti (ali i svi drugi koji su se vodili pred tim Sudom), svjestan da bi neki od tih predmeta mogao da odredi budući pravac ustavnog razvoja bh. drustva. Naravno da sam se izuzeo iz odlučivanja u predmetu Pilav zbog ranijeg učešća u postupku pred Ustavnim sudom ali se zato predmet Zornić činio kao savršen primjer predmeta koji ima sav potencijal da ukaže na sve nedostatke i neusklađenosti našeg izbornog sistema sa demokratskim tekovinama Evropske konvencije za ljudska prava i koji bi mogao da zaokruži cijeli problem neusklađenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom. Radi podsjećanja, preambula Ustava BiH u istu ravan stavlja Srbe, Hrvate, Bosnjake, Ostale i gradjane. Da li je tvorac preambule htio da izdvoji etničke grupe (uključujući i Ostale) na jednoj strani i ukaže da smo svi prvenstveno gradjani u javnoj, a tek onda (eventualno) pripadnici etnicititeta u privatnoj sferi, nije sasvim jasno ali se čini logičnim i najbliže konceptu liberalne demokratije ili je htio da prosto uvede pet kategorija u bh. društvo i na taj način uspostavi neki vještački balans izmedju etničkog i građanskog. Kako god,  princip građanstva ne može biti jednostavno izbrisan jer je dio originalne daytonske postavke. Međutim, vremenom su politike koje su vodile ovu zemlju, a koje su u stanju i da željezni nakovanj pokvare, ovo pretvorile u ekskluzivni feud Srba, Hrvata i Bosnjaka. U stvari, treba biti precizan pa reći, to su bile one iste politike koje od samog početka rata u BiH nisu željele da BiH uopće opstane kao država. Kod takvog stanja stvari, predmet Zornić je došao kao savršeno nabačena lopta koja može predstavljati neizbrisivu polaznu tačku za rasplitanje ustavnog Gordijevog čvora i postizanje spektakularnog pogotka pod prečku. Tako je i bilo ali je izostala bilo kakva javna reakcija nakon usvajanja ove presude. Da li radi nerazumijevanja ili radi namjernog tihog bojkota, sada je nevažno ali je važno ono sto je njome uspostavljeno, a to je polazna osnova za svaki budući razgovor o temi reforme izbornog sistema u BiH.

Radi svega ovoga, pisati danas o izmjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini predstavlja siguran put da ćete, kakav god stav iznijeli, biti napadnuti s ove ili sa one strane pri čemu argumenti, pogotovo oni pravni, u toj raspravi nemaju nikakav značaj jer polazna tačka za svaki stav o tom pitanju je prvenstveno politički, a nikako pravni. Bosna i Hercegovina je postala drustvo u kom argumenti, sportskim žargonom rečeno, uvijek sjede na klupi za rezervne igrače da bi evenutalno bili gurnuti u igru onda kada ponestane onih političkih koji su se potrošili bez postignutog gola.

No, sto se tiče izbornog zakodavstva, argumenti su vrlo jasni i umjesto da iznosim lični stav o toj temi, dovoljno je citirati samo jedan stav iz presude Zornić pa da bude sasvim jasno sa kojih pozicija nastupaju oni koji se vode pravnim argumentima u pristupu bh. obavezama na uspostavi društva u kojem se poštuje pravo i u kojem smo svi jednako odgovorni za svoje postupke. Pri tome se uvijek u javni prostor ubaci par (najcešće netačnih) teza oko kojih se onda vode duge i nepotrebne rasprave.

Prva netačna teza je da je moguće promijeniti Izborni zakon bez promjena Ustava BiH. U stavu 41. ove presude je navedeno « U skladu sa članom 46. stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno je pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio razvoj događaja na domaćoj razini i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije… On je uvijek smatrao da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njenog izbornog zakonodavstva kako bi se izvršila ova presuda. » Inače, član 46 Evropske konvencije se primjenjuje kada postoji sistematsko kršenje prava koje nije moguće riješiti pojedinačnim aktom pa se, u izuzetnim situacijama, primjenjuje član 46. U ovom slučaju, Sud je jasno prepoznao da je osnov za diskriminaciju član IV i V Ustava BiH i da je Izborni zakon donesen na osnovu upravo takvih, diskriminatornih odredbi Ustava i da se problem ne može otkloniti bez izmjena oba akta.

Druga netačna teza je da se dodatnim garancijama konstutitutivnim narodima može riješiti ovaj problem. Odgovor je opet moguće naći u stavu 43. presude Zornić u kom je doslovno navedeno : « U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine. »

Šta možemo zaključiti iz ovakvog stava Evropskog suda koji vrlo slikovito opisuije stanje bh. društva :

  1. cilj ovakvih ustavnih aranžmana je bio zaustaviti rat obilježen genocidom i etničkim čišćenjem;
  2. pristanak na « konstitutivne narode » je bio « nužno zlo » neophodno kako bi se osigurao mir što sugerira privremenost i dugotrajnu neodrživost takvih ustavnih aranžmana;
  3. da je nedopustivo, nakon više od 25 godina nakon okončanja brutalnog sukoba, tolerirati opstanak takvih ustavnih aranžmana;
  4. da sa takvim ustavnim odredbama, Bosna i Hercegovina ne zaslužuje epitet demokratskog drustva i da ne postoji politička demokratija;
  5. politički sistem je diskriminatoran za građane Bosne i Hercegovine;
  6. da budući ustavni aranžmani ne mogu biti zasnovani na etničkoj pripadnosti i da ne mogu postojati posebna prava konstitutivnih naroda koja isključuju pojedinca kao individuu.

Mislim da se radi o vrlo kratkoj i preciznoj dijagnozi koja u malo riječi objašnjava ono čega smo svi svjesni i što svaki gražanin osjeti, a to je nedostatak osnovnih demokratskih institucija koje bi radile u interesu svakog čovjeka jer je to suština  demokratije – da bude upravljana od naroda i da služi tom istom narodu.

Treća netačna teza je da se prioritetno, u “najgorem” slučaju, u paketu trebaju provesti odluke Ustavnog suda BiH i presude Evropskog suda za ljudska prava. Bosna i Hercegovina je prijemom u članstvo Vijeća Evrope 24. aprila 2002. godine prihvatila da će ispuniti obaveze koje prema Članu 3 Statuta ove organizacije imaju sve države članice, kao i određeni broj konkretnih obaveza navedenih u Mišljenju Parlamentarne skupštine. To, između ostalog, podrazumijeva da je dio svog suvereniteta prenijela na Evropski sud za ljudska prava i da je prihvatila da će izvršavati obaveze proizašle iz njegovih presuda pa makar se to ticalo obaveze da se mijenja Ustav kao sto je slučaj u pomenutoj presudi Zornić. Osim toga, u nekoliko presuda Evropskog suda za ljudska prava je utvrđeno kršenje Evropske konvencije i od strane Ustavnog suda BiH što jasno govori o faktičkoj hijerarhiji sudskih instanci pri čemu Ustavni sud BiH nije nadležan da preispituje odluke Evropskog suda za ljudska prava.

Time dolazimo do zaključka koji se sam nameće a to je da se prvo moraju izvršiti presude Evropskog suda za ljudska prava u oblasti izbornog sistema, a tek onda odluke Ustavnog suda BiH, ako nakon toga ostane išta da se izvršava, jer valja podsjetiti da je Evropski sud napravio čitav krug u ovoj oblasti – od diskriminacije manjina (Sejdic, Finci, Slaku), diskriminacije građana (Zornić), diskriminacije konstitutivnih naroda koji dolaze sa “pogresne” teritorije (Pilav) pa i diskriminacije pripadnika istog naroda koji dolaze sa “pogresne teritorije” (Pudarić). S druge strane Ustavni sud BiH se bavio sličnim pitanjima ali služeći se različitim aršinima i prilično nedosljedno. Tako je u odluci Ljubić utvrdio povredu Ustava BiH, dao rok za njeno provodjenje pa konačno stavio van snage osporene odredbe sto je uobičajena praksa Ustavnog suda. Gotovo istovremeno, u predmetu Komsić kojim je osporavana ustavnost entitetskih ustava i Izbornog zakona u pogledu diskiminacije u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika oba entiteta, Ustavni sud je (što je vrlo neuobičajeno) utvrdio povredu ali nije ostavio rok za provođenje presude i time sebi uskratio mogućnost da osporene odredbe entitetskih ustava i Izbornog zakona stavi van snage, a to opet znači da je svjesno pristao da egzistiraju neustavne odredbe i da se provodi neustavni i diskriminatorni izborni proces, a sve pod krinkom da se radi o sličnim pitanjima o kojima je presudu donio Evropski sud (Sejdic-Finci i dr.) pa treba sačekati da se provedu ove presude pa će i taj predmet biti riješen. Suštinski, da je dat rok i da su stavljene van snage osporene odredbe, oba entiteta bi bila potpuno blokirana bez predsjednika koji ukazima proglašavaju zakone. Na taj način čak ni budžeti entiteta ne bi mogli biti usvojeni i to bi dovelo do potpunog kolapsa oba entiteta. Konačno, sasvim izvjesno, na taj način je nedvosmisleno prihvatio u cjelosti prvenstvenu nadležnost Evropskog suda i prioritet tih presuda tako da je postalo bespredmetno raspravljati čije odluke imaju prioritet u provođenju.

Dakle, to je početak i okvir u kojem se mora kretati reforma izbornog sistema što podrazumijeva izmjene i Ustava BiH i Izbornog zakona. Pri tome, ne treba zaboraviti da nije samo Ustav BiH diskriminatoran, te da je on samo na vrhu piramide propisa koje treba mijenjati, a koji dovode do nečega što se prije može nazvati etnokratskim nego demokratskim društvom. Tu su i ustavi entiteta kao i pojedini ustavi kantona u Federaciji BiH, što je, na kraju, utvrdio i Ustavni sud BiH. Naravno, ne treba imati iluzija i očekivati da BiH preko noći postane građanska država po uzoru na razvijene demokratske države ali minimum koji se mora postići kako bi se ispoštovale presude Evropskog suda za ljudska prava je da se princip etničkog i građanskog dovedu u istu ravan i pruži jednaka šansa svakom čovjeku, a da država ne bude tijesna ni onima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike etniciteta. Ko god kaže da to nije moguće, u najmanju ruku, ne govori istinu već krije neke druge interese koji nisu etničke već su prije  svega finansijske prirode ili jednostavna želja za moći. Konačno, to je i test i zadaća za sve pa čak i za one koji se pozivaju na izvorni Dayton ali i one koji se, barem usmeno, zalažu za evropske vrijednosti. Upravo te tekovine i jesu osnova za temelj Evrope kakva je ona danas – multietnička, multireligijska i demokratska zajednica u kojoj svi imaju jednaku šansu. Oni koji se u Evropi zalažu za takve vrijednosti se nazivaju demokratama, a nažalost, oni koji se danas u Bosni i Hercegovini zalažu za takvo društvo se nazivaju otpadnicima, radikalima i nacionalistima, a izgleda da sam to oduvijek i bio.

(autor teksta je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...