Analize

Pravna analiza OHR-ovih izmjena krivičnih zakona: Schmidt kriminalizirao i i obećanje da će neko biti na stranačkoj izbornoj listi

Visoki predstavnik je 27.04.2023.godine donio 3 odluke, kojima je nametnuo izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (novi član 219b), Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (novi član 382b) i Krivičnog zakonika Republike Srpske (novi član 321a). Sve izmjene su u principu iste i kriminaliziraju lobiranje, ali i potencijalno, na nivou spekulacije, slobodu uvjerenja.
Visoki predstavnik je, smještajući ove odredbe u krivične zakone u BIH, iste tematski vezao za dijelove krivičnih zakona koji se odnose na davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem (na nivou BIH i FBIH), odnosno trgovinu uticajem (na nivou RS).
Kada se čita sam tekst odredbe koja je nametnuta, teško se možete oteti dojmu da je nemoguće da bilo koji predsjednik stranke ili član organa stranke ne odgovara svakodnevno shodno ovoj odredbi. Naime, predsjednici stranaka svojim članovima koji su članovi npr zakonodavnih tijela obećavaju mjesta na izbornim listama npr. (koji za većinu članova zakonodavnih tijela u BIH znače osiguranje egzistencije) ili mjesta u izvršnoj vlasti, a za koje obećanje bi član zakonodavnog organa bio dužan glasati kako ga “pobuđuje” njegov predsjednik.
Suštinski, navodni cilj nametanja ovih odredaba krivičnih zakona u BIH je dodatno sprečavanje korupcije. Međutim, način na koji su iste formulisane upućuje suštinski na zabranu bilo kakve forme lobiranja (što je naravno u drugim zemljama uređeno zakonima), ali i na potencijalne brojne mogućnosti zloupotreba predmetnih odredaba. Jer, čini se da je za krivičnu odgovornost dovoljno da osoba u upravnom organu uradi nešto što bi i inače morala uraditi, a da joj je neko ponudio poticaj ili nekom bliskom toj osobi. Naime, uraditi nešto što je i inače dužan uraditi ili ne uraditi ono što neko ne bi smio uraditi je upravo samo vršiti svoju dužnost u zakonodavnom, izvršnom ili pravosudnom organu vlasti ili upravnom ili drugom organu. Postojanje krivične odgovornosti u situacijama kada upravo za to neko posredno nekome ponudi neku prednost za neku drugu osobu obesmišljava krivičnu odgovornost kako ista postoji u BIH pravnoj tradiciji-znanje, umišljaj, odgovornost za sopstvene radnje i u granicama svog umišljaja.
Naravno, ključno pitanje koje se nužno postavlja je ono da uradi nešto što ne bi smjela ili da ne uradi ono što bi morala, odnosno, ono što bi svejedno morala ili da propusti ono što ne bi smjela uraditi-šta je konkretno to, u slučaju npr. člana zakonodavnog tijela, što bi isti morao ili ne bi smio uraditi?! Suštinski, svodi se na glasanje. Svaki član zakonodavnog tijela naravno glasa prema svojoj savjesti, želji, volji. Propisivanje kako bi “morao” glasati ili “ne bi smio” glasati se dovodi u pitanje svrha postojanja zakonodavnih organa u BIH.
No, da prevedemo: stavom 1. novih odredbi je inkriminisano traženje ili uzimanje novca (ili bilo čega drugog, uključujući obećanje), za sebe ili za drugog, da se učini nešto što se ne smije učiniti ili ne učini nešto što se mora učiniti, uključujući posredovanje kod tog traženja ili uzimanja novca (ili obećanja). Stavom 2. je u principu propisano isto, samo za nešto što se svejedno mora učiniti ili da se propusti nešto što ionako ne bi smio učiniti, dok su stavovi 3. i 4. suštinski isti, samo se odnose na aktivno podmićivanje.
Stav 5. je zanimljiv sa više aspekata, jer se u istom navodi:”Ko u vršenju službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava na nivou Federacije, učini nešto što inače ne bi smio učiniti ili propusti da učini nešto što bi inače bio dužan učiniti, kad ne bi bilo novca ili finansijskog instrumenta ili druge vrijednosti ili druge materijalne ili nematerijalne koristi ili prednosti ili usluge ili bilo kakve vrste poticaja za sebe ili za drugoga, uključujući i pravnu osobu, bez obzira kada je takav neprikladan poticaj zaprimljen ili obećan, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina i novčanom kaznom.”. Dakle, neko ko propusti nešto što mora da uradi ili učini nešto što ne smije, a postojala je određena korist, prema odredbama nametnutih izmjena će biti kažnjen. Međutim, ono što je zanimljivo su riječi:”bez obzira kada je takav neprikladan poticaj zaprimljen ili obećan”. Suštinski, ovo se može, mada ne bi smjelo, shodno zabrani retroaktivnosti, odnositi i na situacije u kojima je novac ili neka druga korist obećana ili zaprimljena i prije stupanja na snagu ovog zakona. Ono što bi bilo bitno je da osoba učini nešto što ne bi smjela odnosno propusti da učini nešto što bi morala. Međutim, jasno je da bi ovakvo postupanje bilo zabranjeno. S druge strane, BIH već ima iskustva u situacijama u kojima OHR nametne izmjene krivičnih zakona, BIH ih primjenjuje i onda BIH bude ona koja od strane ESLJP bude proglašena zemljom koja krši ljudska prava. Ovdje se naravno aludira na izmjene KZ BIH koje se odnose na vremensko važenje KZ BIH, koje je nametnuo OHR, BIH primjenjivala kako je OHR “rekao”, pa onda ESLJP zaključio da BIH krši ljudska prava, odnosno, zabranu retroaktivnosti (odluka ESLJP u predmetu Damjanović-Maktouf). Same odredbe izmjena su toliko široko postavljene da pokrivaju sve oblike (i dozvoljenog) lobiranja, uključujući čak i propisano kažnjavanje za nepodoban pokušaj. U stavu 6. je suštinski propisano da krivična djela postoje čak i ako osoba koju je učinilac nastojao pobuditi nije ispunjavala uslove da djeluje, iz razloga što nije preuzela dužnost ili nije nadležna ili iz bilo kog drugog razloga. Ovo suštinski, prevedeno na običan jezik, znači propisano kažnjavanje za pokušaj ubistva pištoljem na vodu. Svi, uključujući osobu koja “puca” znamo da ne može doći do ubistva iz više razloga, ali nema veze, to je kažnjavanje za nepodoban pokušaj.
Stavom 10. nametnutih izmjena su propisane pravne posljedice osude, koje uključuju i “zabranu sticanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava na nivou XX, u trajanju od pet godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne.” Suštinski, ova odredba znači da se zabranjuje kandidovanje na izborima, između ostalog. Ovdje se radi o novoj formi sigurnosnih mjera, koje donekle liče na one propisane u krivičnim zakonima u BIH koji se odnose na zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija. Međutim, zabrana kandidovanja na izborima, oduzimanje odlikovanja, više podsjeća na tzv.gubitak građanskih prava, koji je barem do sada viđen kao sankcija koja ugrožava ljudska prava. U Republici Hrvatskoj je Zakonom o lokalnim izborima zabranjeno kada je izrečena kazna zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci, za bilo koje krivično djelo. U BIH, sada, je zabrana kandidovanja na izborima nametnuta za bilo koga osuđenog za ovo krivično djelo, čak i kada bi bio osuđen na novčanu ili uslovnu kaznu zatvora (što je moguće, imajući u vidu predviđene sankcije), pa čak i kad bi bio oglašen krivim i oslobođen od kazne (što je također moguće u pravnom sistemu BIH i što se dešavalo u sudskoj praksi). Ovdje će se naravno postaviti pitanje usklađenosti ove odredbe sa članom 3. Protokola broj 1. uz EKLJP.
Vrijedi napomenuti, a to je vjerovatno i bio cilj veoma strogih propisanih kazni u nametnutim odredbama, da je za ova krivična djela dozvoljeno sprovođenje posebnih istražnih radnji.
Zemlje regiona naravno nemaju ovako propisanu zabranu lobiranja, nego zabranjuju, inkriminišu stvarna krivična djela koja izabrani zvaničnici mogu počiniti. Tako je članom 339. Kaznenog zakona Republike Hrvatske propisana kazna za osobe koje kao zastupnici u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu ili u svojstvu vijećnika u predstavničkom tijelu jedinice lokalne ili regionalne samouprave zahtjeva ili primi mito ili prihvati ponudu ili obećanje mita kako bi u predstavničkom tijelu glasao na određeni način (kao i osoba koja zastupniku u predstavničkom tijelu ponudi mito kako bi glasao na određeni način). Republika Srbija je propisala u svom Krivičnom zakoniku krivično djelo trgovine uticajem, ali isključivo to. Crna Gora također propisuje trgovinu uticajem.
Kao što je spomenuto na početku, svi krivični zakoni u BIH su imali (i dalje imaju) propisano krivično djelo trgovine uticajem, ali i druga krivična djela koja se tiču izbora, ali i sprečavanja korupcije. Nametnute odredbe su specifične i po tome što sadrže i iscrpljujući spisak mogućih vidova učešća u izvršenju krivičnih djela.

“U cilju poboljšanja integriteta izbora izmijenio sam krivični zakon kako bih uključio novo krivično djelo podmićivanje izbora. Na osnovu ovoga omogućava se svako sankcionisanje podmićivanja zvaničnika. To treba poslužiti kao upozorenje svima onima koji namjeravaju pribjeći podmićivanju i zastrašivanju kako bi dobili izbore, a istovremeno da ohrabri one koji žele fer igru i sigurnost da njihovi glasovi neće biti zloupotrebljeni”, kazao je Christian Schmidt prilikom nametanja odredaba krivičnih zakona.

Poenta izbora, barem izbornog sistema kakav je postojao u BIH prije intervencija Visokog predstavnika, je između ostalog i mogućnost glasanja za pojedinca, a ne za stranku jer neka osoba ima na taj način sigurnost da njen glas neće biti zloupotrebljen na način da član zakonodavnog tijela kao dresirani pas glasa isključivo kako cijela stranka glasa, a ne kako mu uvjerenja nalažu.
Čini se da bi puno logičniji korak, kao i korisniji za BIH, ako je u pitanju već interes BIH, da se uredi oblast lobiranja. Zakonom se može predvidjeti obavezan registar lobista kako bi javnosti bile dostupne informacije o identitetu osoba koje s mjerodavnim javnim dužnosnicima ili osobama na visokim položajima komuniciraju o određenim pitanjima politika ili zakonodavnim pitanjima ili o budućim odlukama. Njime se također može predvidjeti okvir uspostave odgovornosti osoba koje se bave lobiranjem i način na koji izvršavaju tu aktivnost. Naravno, zakonom o lobiranju se propisuju i ograničenja i uslovi koji se na određeno vrijeme primjenjuju na imenovane dužnosnike i osobe na određenim položajima u slučaju pojave mogućeg sukoba interesa.
Za kraj, zanimljivo je naglasiti stupanje na snagu odredbi koje je nametnuo Visoki predstavnik-odredbe na nivou FBIH stupaju na snagu prvog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BIH” odnosno osmog dana od objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”, dok je na nivou BIH Visoki predstavnik pomalo neodlučan, pa navodi :”Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave na službenoj stranici Ureda visokog predstavnika ili dan nakon objave u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, štogod nastupi ranije.” S druge strane, u samoj odluci navodi:”2. Ova Odluka stupa na snagu odmah i odmah se objavljuje na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” (ovaj stav se navodi i u odlukama koje se odnose na FBIH i RS).”

Dakle, danas još niti jedna od odredbi koje je nametnuo Visoki predstavnik nije na snazi. Ili možda jeste. Milorad Dodik je jasno izjavio da nametnute izmjene neće biti objavljene u Službenom glasniku Republike Srpske, niti će biti primjenjivane u RS.

(Ovu analizu sačinio je pravni saradnik Istrage sa dugogodišnjim  iskustvom u krivičnom pravu)

Janusz Bugajski’s Washington View: Russia’s Axis of Balkan Disruption

Even while facing a major military defeat in Ukraine, Moscow continues to disrupt and destabilize vulnerable European regions, particularly the Western Balkans. It works through allies and partners who either have territorial pretensions to neighboring states, are deeply corrupted by Russian money and resources, or uphold old comrade networks with Russia’s officials.

Most European states have nationalist, ultra-leftist, and populist groupings who receive Russian cash or view Moscow as a valuable anti-democratic, anti-liberal, and anti-American bastion. However, only a few countries are governed by such parties or presidents. In the broader Balkan region, three states now have openly pro-Russian leaders – Serbia, Hungary, and half of Bosnia-Herzegovina – while two others – Montenegro and Bulgaria – are pressured by Moscow to follow suit.

Serbia remains the fulcrum of Russian penetration in the Balkans and is a constant headache for European institutions. Moscow views President Aleksandr Vučić as Russia’s disrupter-in-chief against the West. The pursuit of the “Serbian world” agenda helps to undermine the independence of Balkan states that seek closer ties with the US and Western institutions. Serbia is deeply penetrated by Russian services and Vučić knows that he would be quickly abandoned and even ousted by the Kremlin if he were to recognize Kosova, disown Serbian separatist objectives in Bosnia-Herzegovina, fully recognize Montenegro’s statehood, and petition for Serbia’s NATO membership. In effect, Vučić’s fear of Putin ensures Belgrade’s subordination to Kremlin strategy. Claims of Serbia’s “balancing” between West and East are primarily designed to extract concessions from Washington and Brussels in order to weaken Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro.

Russia’s state interests are served in Bosnia-Herzegovina through ethno-nationalist divisions generated by the Republika Srpskaand Croatian nationalist leaders. Although Moscow seeks to corrupt a wide array of politicians and businessmen in the region regardless of ethnicity, Milorad Dodik has proved to be their primary success story. His ambitions and dependence on Russia for political support, diplomatic posturing, and corrupt funding ensures that he can be manipulated. The secession of the RS from Bosnia will likely be triggered when Putin needs a major regional crisis or even another Balkan war that can also embroil his allies in Belgrade and Budapest and divide the Western response. Ultimately, Dodik is useful to the Kremlin as a provocateur and saboteur.

The Hungarian government adds an additional lever for Moscow in promoting the pan-Serbian agenda and is also a valuable source of friction within the EU. Prime Minister Viktor Orbán faithfully served Putin by blocking Sweden’s NATO accession, delaying Finland’s NATO entry, and obstructing Ukraine’s participation in high-level NATO meetings. Budapest also recently signed energy deals with Gazprom and is contracted with Russia to build a nuclear power station. Orbán has also backed Dodik’s moves toward secession and openly favored Vučić’s regional program by signing agreements to boost military and defense industry cooperation with Serbia.

Hungary receives sizeable EU funds even while it undermines Western interests vis-à-vis an aggressive Russia and is ranked by Transparency International as the most corrupt state in the EU. The US has recently sanctioned officials of the Russian-controlled International Investment Bank in Budapest, viewing it as a platform for economic intelligence gathering. If a mechanism existed to expel Hungary from both NATO and the EU, it would be broadly supported throughout Europe.

Montenegro continues to be viewed in the Kremlin as a ripe target for anti-Westernism through the election of proxy governments under Belgrade’s influence. The recent presidential elections and the June parliamentary ballot provide opportunities to overturn Montenegro’s Western course and allow significant scope for Serbianization. Any foreign policy reversals in Montenegro will be especially welcomed in Moscow, as revenge against Podgorica for thwarting a coup attempt in October 2016 and as a demonstration that even NATO members are vulnerable to Russia’s subversion.

Bulgaria’s instability is also promoted by Moscow to keep the government in Sofia off balance, generate disputes with North Macedonia, and diminish NATO’s effectiveness in the Black Sea region. The primary Russian asset is President Rumen Radev, whose close personal connections with Moscow ensure his resistance to providing military assistance to Ukraine. He has also persistently called for lifting sanctions against Russia for its invasion of Ukraine, opposes a more effective NATO presence in the Black Sea to deter Moscow’s expansionism, and courts nationalist politicians who seek to undermine the statehood of North Macedonia.

A series of inconclusive elections in Bulgaria in recent years guarantee that no administration can function with a clear pro-Western line. Moscow has traditionally viewed Bulgaria as its loyal Balkan proxy but has been resisted by pro-Western parties and politicians. Over the centuries, Russia has posed as Bulgaria’s protector against Turkish imperialism while appropriating Bulgaria’s religious heritage and alphabet as its own. For Russian elites both Serbs and Bulgarians are inferior siblings who should loyally follow Moscow’s lead.

 Russia’s increasingly blatant anti-Westernism, evident in its most recent foreign policy doctrine, provides justification for promoting Balkan conflicts to undermine Europe’s cohesion. The Balkans will remain a battleground even as Russia loses its grip over Ukraine and the unwieldy federation starts to fracture. Indeed, the peninsula may become the last outpost of Russophilia even as Moscow loses allies and influence in the South Caucasus and Central Asia.

Washington and Brussels need a tougher approach if they want the Balkans to be incorporated in a secure trans-Atlantic world. The current governments in Serbia and Hungary that follow Moscow’s lead cannot be converted into model democrats and anti-imperialists. Western appeasement simply fuels their ambitions and determination to remain in power. An effective policy must focus above all on strengthening the integrity and sovereignty of Bosnia-Herzegovina, Montenegro, and Kosova, while curtailing Belgrade’s nefarious regional influences. Otherwise, the US and EU will simply continue playing Moscow’s dangerous games and will wonder why the crisis has again blown up in their faces.

 Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His next book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

A sad, adio: Secesionistička partija i Dodikov šah-mat u Sarajevu!

Politička majstorica koju igra Milorad Dodik sve su prilike da će imati ishod koji apsolutno odgovara kreatorima politike apsolutnog lidera entiteta Republika srpska.

Dodik više nije neko ko najavljuje, odavno je on u fazi uspješnog realizatora tih planova. Priznao je tako vladar Rs-a da je uspio izbaciti iz vlasti SDA, kao najveću prijetnju po Rs, te da dok se god bude on pitao, SDA neće pitati.

Očito mu pašu više oni koji vjeruju u njegovu evropsku transformaciju, pa je tako uspio ishodovati što ranije nije mislio ni pokušati. UIO donosi odluke u korist Rs-a, na štetu FBiH, pomažući Dodiku da se iščupa iz ekonomskog blata.

Istovremeno, OSA na čijem je čelu Bošnjak s kojim se Dodik slaže, donosi odluke i dozvoljava ulaske srpsko – ruskim lobistima i promotorima. Oni sada slobodno kroz BiH mogu širiti svoju ideju.

U Vijeću ministara osakaćena je nabavka američkih helikoptera za OSBiH, upitno je hoće li ikada do nje doći. Forto s Goranom Vesićem lako dogovara autoput do Srbije, Nikšić se još lakše dodgovara s Dodikom za sve što maestru iz Laktaša odgovara. Entitetske vlade sjede zajedno i dogovaraju kao da državni aparat ne postoji.

I mnogo toga redom pošlo je za rukom otkako je “istjerao SDA iz vlasti i otklonio najveću prijetnju po Rs”. No, Dodik zna da mu sve što je do sada učinio s partnerima koji mu odgovaraju, nije dovoljno za konačni cilj – potpuno razbijanje BiH i osamostaljenje Rs.

Ali, maestralno povlači figure i partnere iz Sarajeva ostavlja u stanju iznenađenosti. Ti iznenađeni partneri ga nastavljaju hvaliti po internacionalnoj zajednici, čime Dodik kupi neophodne poene i vrijeme.

Zato je danas pitanje državne imovine zapravo više u rukama Dodika, nego li kod međunarodnih i sarajevskih aktera bh. zbilje. A Dodik zna biti strpljiv i u strpljivosti uvijek spreman. Spremno je odigrao igru sa nizom antiustavnih zakona oko imovine, pa je sada dio tih zakona na snazi (poput onog o imovini koju koriste institucije Rs), a dio u nekom pravnom vakuumu. I dok se Schmidt nagurava sa sopstvenim dualizmom, dok od ambasade do ambasade voda eksperte poput MI6 agenata, Dodik čeka novu priliku da završi posao.

A najavio je da ništa što dogovara sa partnerima iz Sarajeva i Draganom Čovićem neće biti dogovoreno, dok sve ne bude dogovoreno. Dakle, sve što se tiče države BiH, njenog opstanka i evropskog puta (atlantski je na sve dužem štapu), Dodik neće prihvatiti dok se ne ispune njegovi zahtjevi.

A njegov zahtjev za odlaskom stranih sudija iz Ustavnog suda BiH traje koliko i secesionistički planovi. Sada kada jedan sudija iz Rs-a nije u Ustavnom sudu (penzionisan), a drugi najavljuje da je na bolovanju i da će se povući, Dodik je blizu šah-mata u prvoj partiji. Jer, ustavne sudije bira NSRs, a Dodik tamo apsolutno kontroliše situaciju. Izbora tih sudija, skoro pa potpuno sigurno, neće biti dok strane sudije ne napuste Ustavni sud BiH. Dodik je to, između ostalog, i najavio.

Time će Ustavni sud BiH, kao prepreka Dodikovim ciljevima, biti neutralisan dugoročno, a Dodik će se potpuno moći posvetiti djelovanju za odlazak i OHR-a. U toj partiji nesumnjivo će iskoristiti zakone o nevladinim organizacijama i kriminalizaciji klevete, te će njihovo povlačenje usloviti zaključkom da je uspostavljena vladavina prava, bez obzira što nesrpsko stanovništvo u Rs-u nikada neće doći do ostvarenja svojih prava.

S druge strane, po pitanju državne imovine, Dodik će igrati na entitetske vlade s Viškovićem i Nikšićem na čelu i dogovor uz patronat međunarodne zajednice, kojim će vrlo moguće u nepovrat otići državnosti i suverenitet Bosne i Hercegovine. Dionica kojom se kreće Schmidt upravo je voda na Dodikov mlin.

Borba za opstanak Bosne i Hercegovine ili njen nestanak, ovisno kako se gleda, ušla je u završnu fazu. Dodik ima ozbiljnu i rezultatsku i terensku prednost, pa bi iz faze “ozbiljne zabrinutosti”, probosanski blok morao preći u fazu akcije kojom će rezultat barem dovesti u egal.

U suprotnom, momentum koji Dodik sanja i za koji vrlo naporno radi, mogao bi doći vrlo brzo, toliko brzo da Bosnu i Hercegovinu ubije šok iznenađenosti.

Odlazak kod Putina, Erdogana, Alijeva, putanja kretanja Željke Cvijanović, podrška iz Beograda i ignorantski pristup zapadnih diplomatija na Dodikovo djelovanje, jasno upućuje kakav nam se scenarij sprema.

Dodatno, igrači koji sada igraju u političkoj reprezentaciji na federalnom i državnom nivou pod zastavom BiH, toliko su spretni dati autogolova, da je Dodikovo da samo drži loptu na našoj polovini terena.

Šahovski rečeno, Dodik nam je potopio i konje i skakače, topove smo izgubili davno, još da kralja (državnu imovinu) poklopi kraljicom i možemo komotno obući cipele Kurda. Čisto da se naviknemo da države nemamo.

A imali smo je, samo je nismo znali sačuvati. Odlična partija, majstor Milorade!

(NAP)

Janusz Bugajski’s Washington View: US and EU Enable Moscow’s Balkan Subversion

Washington and Brussels claim that by courting Serbian President Aleksandar Vučić they are weaning him away from Moscow and creating a common front against the Putin regime. However, the evidence demonstrates the exact opposite. Every concession to Belgrade or lack of accountability for its provocative actions encourages the Kremlin. Russian officials calculate that the West has a soft presence in the Balkans and will continue to concede ground to avoid violence. And perversely, it is the policy of appeasement that is much more likely to lead to armed conflict.

The Kremlin views the Western Balkans as a strategic asset that expands Russia’s geopolitical reach, fractures Western cohesion, and undermine Euro-Atlantic institutions. Fomenting disputes contributes to unsettling the region and dividing international responses. Unresolved conflicts also enable the Kremlin to claim that despite its expansion NATO has failed to stabilize the peninsula. Moscow also seeks to discredit and weaken the US presence while gaining allies that depend on its diplomatic support and financial corruption. In pursuing these strategic objectives, Moscow helps promote Serbian nationalism and expansionism.

American and EU diplomats display a lack of understanding of Russia’s goals and strategies. They define Moscow’s involvement simply as “meddling” rather than as subversion with a destructive purpose. As a result, they assist Moscow through their consistently misfiring policies. In the case of Serbia, they avoid publicly criticizing Vucic’s authoritarianism and threats to Kosova’s security and thereby raise his stature in Moscow as the primary regional disruptor.

Over recent weeks, Belgrade has been allowed to build up its military along Kosova’s border, threaten armed intervention in alleged defense of the Serbian minority, recruit militants and hooligans to attack NATO peacekeepers, Kosova officials and local journalists, and kidnap Kosova’s police officers. The response from Washington and Brussels has been tepid, thus encouraging further provocative acts that can result in casualties.

Instead of pressing Belgrade by deploying strong diplomatic and economic sanctions, Western envoys seem determined to please Putin by blaming the unrest on the government in Prishtina. They naively fail to realize that attacking Kosova for implementing its own constitution on its entire territory not only weakens the state but also directly helps Moscow by discrediting years of US democracy promotion and state building.

About 15,000 Serbs in four northern Kosova municipalities, out of a total Serbian population of some 96,000, boycotted the municipal elections in April 2023. As a result, ethnic Albanian and Bosniak candidates were elected with a low local turnout. The US State Department declared the elections as consistent with Kosova’s constitutional and legal requirements but then backtracked when Belgrade incited violence by claiming the results were not a long-term political solution. Washington also accused Prishtina of provoking violence instead of pinpointing the true source of the clashes – gangs hired by Serbia’s security agencies. The net result was to embolden further anti-state actions and remove the spotlight from the only long-term solution – mutual recognition between Serbia and Kosova.

US ambassador to Pristina, Jeffrey Hovenier, even declared that Washington would apply sanctions against Kosova following the Serbian unrest, including the cancellation of Prishtina’s participation in the US-led “Defender Europe 2023” military exercise. In other words, US policy makers are now excluding Kosova from a security umbrella that Moscow wants dismantled. The ambassador also asserted that the US would cease all efforts to assist Kosova in gaining recognition from the five remaining EU states and halt the process of integration into international organizations. The EU Commission further gifted Moscow by planning to suspend funds, high level visits, and any work on the SAA Agreement with Kosova.

Pressure by Western diplomats on Prishtina to establish an Association of Serb Municipalities will further erode the authority of the central government and increase Belgrade’s involvement in disrupting Kosova’s institutions. It will give Moscow another inroad in the region similar to the RS entity in Bosnia-Herzegovina. Washington and Brussels are also helping the greater Serbia project by largely ignoring civil and minority rights outside of Kosova. Nearly 100,000 Albanians form large majorities in two municipalities in the Preševo valley but have far fewer rights than Serbs in Kosova and are increasingly subject to government pressures.

In the case of Bosnia-Herzegovina, permitting unilateral election changes by the High Representative helps ethno-nationalists, deepens grievances, and encourages separatism. It appears that Western envoys are now supporting the strategy of Russian officials who are determined to keep Bosnia weak, divided, and unqualified for NATO or the EU. They are also enticing Milorad Dodik to devise new moves toward secession. For instance, as with the Serb boycott of Kosova’s elections he can withdraw all Serbian officials from state-wide institutions and declare the entity government in Banja Luka as the only legitimate sovereign institution in the RS. A weak response from Washington will then be seen as another green light on the road to secession.

By centering US policy on Belgrade at the cost of its neighbors, Washington is repeating its mistakes toward Russia. In placating Moscow at Kyiv’s expense and failing to provide either sufficient military deterrence or NATO membership for Ukraine, Washington encouraged Russia’s invasion. A similar scenario is now unfolding in the Western Balkans where Kosova and Bosnia are pressured to surrender their sovereignty.

Vučić may allow old stocks of ammunition to be sent to Ukraine to placate Washington, but he constantly mocks US/EU diplomats and officials in his Russia connections. He regularly sends his ministers to meet with Russian counterparts, signs energy deals and other economic contracts, and allows Serbia to be used as the center for Russian intelligence gathering and anti-Western information wars. At the same time, Washington ignores Vučić’s corrupt criminal connections and fails to censure him for his close relations with Russia’s ruling war criminals. Such misguided policies will simply embolden the Kremlin to maneuver Vučić into further destabilizing the region.

Dugogodišnji teror MUP-a RS: Zbog Facebook statusa hapse Bošnjake, zbog ubistva Bošnjaka ne hapse nikoga!

Samo u roku nekoliko sati MUP Rs-a reagirao na osnovu natpisi Facebook stranice i uhapsio je povratnika Mirsada Omerovića u Srebrenici. Dakle, dovoljna je optužba FB stranice za privođenje Bošnjaka, a mnogi im kriminalci, ratni zločinci promiću kroz ruke čak i uz otvorene istrage ili konačne presude.

Omerović je u noći sa srijede na četvrtak u Srebrenici uhapšen zbog negativnog komentara o koncertu održanom u Srebrenici 11. jula.

Iz MUP-a su saopštili da su policijski službenici Policijske stanice Srebrenica 12.07.2023. godine oko 22:35 sati lišili slobode lice M.O. zbog postojanja osnova sumnje da je izvršilo krivično djelo “Ugrožavanje sigurnosti”.

Sataniziranje Bošnjaka ponovo je na sceni, a od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas na području Republike srpske brutalno su napadani i ubijani Bošnjaci povratnici, uništavana je njihova imovina, a ubice i napadači nisu nikada pronađeni. Ovi slučajevi već duže od dvije decenije vode se kao neriješeni.

Važno je uvijek i iznova podsjećati na njih, posebno dok se ‘pravda’ provodi samo nad povratnicima Bošnjacima.

U aprilu 1996. godine u mjestu Mahala kod Kalesije, (područje koje je pripadalo RS) prilikom obilaska ovog mjesta, policija RS bombama je lakše ranila Mustafu Halilovića i Abdurahmana Omerovića.

U augustu 1996. godine u mjestu Mahala pripadnici specijalne policijske jedinice RS napali su Bošnjake koji su se vraćali svojim kućama. Tada je lakše povrijeđeno 18 bošnjačkih povratnika, dok je Muradif Alić zadobio teške tjelesne povrede od kojih je podlegao 29.novembra u bolnici u Tuzli.

U augusta 1996. godine u Zvorniku srpska policija je neosnovano uhapsila Ibrahima Ibralića i nanijela mu teške tjelesne povrede po svim dijelovima tijela. Oduzeto mu je vozilo Opel askona i 6.500 njemačkih maraka.

Dana 23.12.1996. godine u mjestu Caparde pripadnici policije Republike Srpske uhapsili su Fejzu Karića, a potom ga priveli u policijsku stanicu u Osmacima, gdje su ga fizički zlostavljali, nanijevši mu teške tjelesne povrede.

Početkom marta 1996. godine u mjestu Bulatovci u SJB Zvornik priveden je Hazim Bešić. Tokom vožnje je maltretiran i zlostavljan i nanesene su mu teške tjelesne povrede.

U augusta 1996. godine u njivi zvanoj Memine vode, udaljenoj oko dva kilometra od tadašnje linije razdvajanja, NN lica srpske nacionalnosti ( sumnja se na Ravnogorski četnički pokret) teško su ranila Aliju Agića koji je istog dana od zadobijenih povreda preminuo.

U novembru 1996. godine u naselju Gajevi, pripadnici MUP-a RS iz vatrenog oružja ubili su Mehmeda Arnautovića. On je tog dana pomagao oko smještaja Bošnjaka u Gajevima.

Dana 11.oktobra 1996. godine srušeno je pet bošnjačkih kuća u selu Jusići. Kuće su srušili Srbi uz upotrebu eksploziva.

Dana 20. septembra 1996. godine u selo Jusiće vratio se jedan broj Bošnjaka. Samo tri dana kasnije u selo je ušla veća grupa Srba koji su napali Bošnjake i kamenovali njihove kuće koje su počeli popravljati.

Dana 11.oktobra 1996. godine u selu Jusići pripadnici MUP-a RS uhapsili su Safeta Junuzović, Sadika Muratović i Envera Ahmetovića. Odvedeni su u Zvornik, ali su pod pritiskom IFOR-a pušteni u večernjim satima.

Dana 12.oktobra1996. godine grupa naoružanih Srba pokušala je ući u selo Dugi Do uz pomoć policije, a jedan pripadnik policije otvorio je paljbu iz vatrenog oružja po selu.

Dana 12. januara 1997. godine u selu Jusići iz puškomitraljez M-84 iz pravca sela Androvići (RS), NN lica su pucala i pogodila Adema Vejzovića, koji je zadobio teške tjelesne povrede.

Dana 21. febraura 1997. godine u selu Križevići, Snagovo i Caparde na prostoru RS-a gdje su do izbijanja rata živjeli Bošnjaci minirano je sedam kuća.

Dana 18.marta 1997. godine na liniji razgraničenja na raskrsnici puta Sapna-Nezuk, pripadnici MUP-a RS su uhapsili Dževada Mehmedovića, invalid bez obje noge. Pretučen je, maltretiran i odveden u Zvornik. Nakon toga je pušten.

Dana 15. augusta 1997. godine oko 9 sati u mjestu Laze, općina Zvornik, počinjena su dva ubistva i jedno lakše ranjavanje od strane NN lica sa područja RS. Uviđajem, kojeg su izvršili operativci MUP-a TK, PS Teočak i pripadnici IPTF-a, utvrđeno je da su NN lica iz zasjede pucala iz automatskog oružja na grupu Bošnjaka koji su krenuli traktorom na izvlačenje ogrijevnog drveta.

Dana 24. aprila 1999. godine, prilikom obrade svojih parcela zvanih Matjevača, naselje Koraj, općina Lopare, RS od strane lica srpske nacionalnosti pucano je iz automatskog oružja pojedinačnim hicima, u 3-4 navrata na Džemala Tufekčića, njegovu suprugu i na malodobno dijete.

Dana 24.aprila 1999. godine, iz pravca naselja Gajevi, zaseok Mujići, općina Lopare pucano je iz pješadijskog naoružanja sa 5 metaka na Muhameda Ibrišimovića koji je obrađivao svoju parcelu u blizini naselja Bare. Ibrišimović se udaljio iz njive sa svojim traktorom gdje je u naselju Bare bio zaustavljen od strane pripadnika MUP-a RS, a kada je srpskoj policijskoj patroli opisao napad oni su izjavili uz podsmijeh da se takvi počinioci ne mogu uhvatiti.

Dana 19.aprila 1999. godine u rejonu njive zvana Matjevača je iz pravca sela Mirosavci, općina Lopare, RS, od strane nepoznatih lica ispaljeno je 4-5 hitaca iz automatskog oružja na grupu Bošnjaka koji su obrađivali parcele.

Dana 29. juna 1999. godine Hajrudin Ademović i Jasmin Memišević su u naselju Koraj obilazili svoje kuće. Oko 19,15 sati dok su boravili u dvorištu Bešlage Begića, fizički su ih napala dvojica Srba. Tom prilikom Ademović je zadobio tjelesne povrede.

Početkom septembra 1998. godine u prostorijama SO Bratunac tadašnji vijećnik Sekula Kljajić fizički je napao također vijećnika SO Bratunac Refika Begića.

U junu 1997.godine, grupa osoba srpske nacionalnosti napala je autobuse u kojima se se dovezli Bošnjaci koji su posjetili Vlasenicu. Tada im je zaprijećeno da će ubuduće na njih umjesto kamenja bacati bombe. U ovim aktivnostima kao inicijator i organizator naročito se isticao Zoran Obrenović iz Vlasenice, koji je tokom rata bio pripadnik manevarske jedinice u VRS, te Rade Garić, Goran Višković zvani Vjetar, Veselko Došić i Zoran Stupar.

Dana 7. maja 2001. godine u kamenovanju u Banja Luci, prilikom polaganja kamen temeljca za izgradnju Ferhadija džamije ubijen je Murat Badić. Njegov ubica do danas nije pronađen.

Dana 11.jula 2001. godine snajperskim hicem ubijena je povratnica iz Vlasenice, šesnaestogodišnje djevojčica Melihe Durić. Njen ubica nikada nije pronađen.

(NAP)

PIC strahuje za Scmidta: Sve su stranke krive, nije samo Mile!

Diplomatski rat u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira demantovao je sve priče koje posljednjih dana čujemo o tome kako je aktuelni rušilački pohod Milorada Dodika njegov posljednji.

Nisu mogli da se dogovore šta da napišu – Evropa ne da da se Dodik ruži, Amerika očito tražila to uz pohvale sarajevske Trojke. Na kraju su napisali nešto i potpisali se kao ambasadori UO PIC-a u zajedničkoj izjavi.

Ono što su uspjeli da usaglase je odbrane visokog predstavnika Schmidta, ali je problem što u izjavi nema suštine, niti jednog argumenta i dokaza da visoki predstavnik ima legalitet. To što mu PIC daje podršku neće piti puno vode ako se uđe u pravne i sudske analize Schmidtovog legaliteta.

Dodik je očigledno uz pomoć EU uspio uzdramti internacionalnu zajednicu u BiH, koja više ne govori istim jezikom ni razborito kao nekada.

Jasno je to i iz poziva u zajedničkoj izjavi Miloradu Dodiku da “odmah prekine sa svojom politikom nepriznavanja visokog predstavnika i nesaradnje sa visokim predstavnikom, što je štetno po interese Rs”.

Da imaju snagu argumenata i dokaza, ambasadori najmoćnijih svjetskih država u UO PIC-a jasno bi pred Dodika stavili izbor da Schmidta prihvati ili ode, odnosno da će u suprotnom biti smijenjen.

Činjenica da EU prioritet daje nekom prividu o napretku vezanom za evropske integracije a ne odbrani Schmidta, jasno je da polako dolazi do polarizacije koja bi u konačnici mogla ugroziti ne samo OHR, već i stabilnost BiH.

S druge strane, postavlja se pitanje zašto UO PIC-a poziva Dodika da prizna Schmidta zbog interesa Rs? Nisu li ambasadori u Upravnom odboru tu da provode Mirovni sporazum? Otkud onda zabrinutost za interese Rs, a recimo nema zabritnutosti za opstojnost države Bosne i Hercegovine.

No, to će objasniti posljednje dvije rečenice zajedničke izjave ambasadora: “Upravni odbor Vijeća za provedbu mira poziva sve stranke u Bosni i Hercegovini da dosljedno rade na ostvarivanju evropske perspektive ove države i da pritom ne štede truda na provedbi reformi koje su neophodne kako bi BiH napredovala na svom evroatlantskom putu, a ne da dižu nepotrebne tenzije”, kažu iz UO PIC-a.

Koje stranke to pozivaju ambasadori? Koje stranke dižu tenzije da bi ih se dovelo u ravan sa separatistom i ključnim destabilizatorom regiona? Već smo zaključili da je polarizacija nastupila i da su zarad kakvog takvog saopštenja ambasdori UO PIC-a odlučili da nas lažu i prave budalama.

Priča o strankama koje dižu tenzije je još jedan pokušaj odavno viđenog balansiranja i solomonskih rješenja da krivicu prebacuju na sve strane. Lažu iz svojih razloga, jer očigledno se PIC ne smije obratiti samo Miloradu Dodiku.

Lažete gospodo ambasadori da je iko, osim Dodika, dizao tenzije. Dodik je zabranio djelovanje Ustavnom sudu BiH i visokom predstavniku na prostoru Rs, uveo klevetu kao krivično djelo, vađe udruge će proglasiti tajnim agenturama, spremio novi zakon o državnoj imovini i najavio secesiju momentalno u slučaju Schmidtove odluke o državnoj imovini.

Koja je to još stranka ili lider učinila nešto slično?

Osim ako ne mislite na poruke Dodiku da mu secesija neće proći, ma šta njegovo zaustavljanje podrazumijevalo. Ili možda mislite na tenzije u državnoj vladi, koju ste vi predvođeni Murphyijem pravili? Ako je tako, pa tamo Dodik diže najviše tenzija, blokira te evropske zakone, NATO je već blokirao, najavljuje povlačenje SNSD-ovih kadrova…

Ne prolazi više gospodo PICovci ta spin priča kako su svi krivi. Pa vi, predvođeni Murphyijem ste u Sarajevu pronašli tri lika koja su napravila koalliciju i počela govoriti da je Dodik sada neki drugi, evropski, reformski. Ovo je vaša vlast, gospodo PIC-ovci, vi ste je pravili na državnom, Schmidt u Federaciji a Dodik uz pomoć Schmidta u Rs.

Ah, da, pa vi mislite na one koje su se otele vašem planu i nisu u Dodiku vidjele evropskog reformatora, nego ono što on jeste već predugo. Ne mogu biti krive, poništio ih Schmidt, kojeg će sada poništiti Dodik.

I ne može više prolaziti ona sve su stranke krive, nije samo Mile!

Kao što ne može proći ispod radara to da ste u zajedničkom saopćenju naveli: “Upravni odbor Vijeća za provedbu mira također ponovo potvrđuje da je međunarodna zajednica u potpunosti posvećena i da zadržava potrebne instrumente za podržavanje GFAP-a, uključujući teritorijalni integritet BiH”.

Jeste li suverenitet zaboravili zbog žurbe i svađe? Jer, bez suvereniteta nema ni teritorijalnog integriteta. A taj suverenitet je dio međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Ili ste ga možda izostavili da odobrovoljite babarogu iz Banja Luke.

Potpuno ste gospodo u UO PIC-a omanuli ovim saopćenjem, Schmidta niste i nećete odbraniti, jer Dodik neće stati dok ga ne sruši. Taj proces počeo je njegov šef Putin, a završit će Dodik.

A ovo je ko zna koja po redu kriza u Bosni i Hercegovini i epicentar je uvijek bio Milorad. I internacionalna zajednica mu nikada nije mogla ništa, ne zbog toga što je Dodik moćan, već zbog činjenice da su ga moćni napravili i očigledno nemaju interes da ga sruše.

Zato svakom građaninu i političaru ove države mora biti jasno da nije mirno zbog PIC-a, već zbog bosanskih oštrica, kojih se Dodi jedino boji. U suprotnom, davno bi on krenuo i ne bi mario ni za PIC, ni za Schmdta, ni za bilo koju drugu internacionalnu podvalu!

(NAP)

BiH između Dodikove secesije i bošnjačke šutnje: Prijetnjama otcjepljenjem Dodik plaši strance, dok Bošnjaci zbog svoje šutnje nikome nisu bitni!

Bošnjačka javnost ne voli čitati, pa je po pravilu zbunjena i ne razumije šta se zbiva. Prije nego što bošnjački političari shvate šta se zbiva, Milorad Dodik po pravilu odnosi pobjedu. Razlog je jednostavan. On razumije kako međunarodna zajednica funkcioniše i kako se treba ophoditi prema njoj.

Prije deset godina, Nezavisne novine i Glas Srpske su objavili prikaz knjige Lekcije iz Bosne koju je napisao Filip Leroux-Martin, bivši pravnik u Uredu visokog predstavnika i svojevremeno glavni savjetnik za reformu policije u BiH.

Naslov prikaza je vrlo indikativan: „Правник Филип Лерy-Мартин: Додик поразио OHR.“

Navedena knjiga može biti od koristi da razumijemo kako razmišlja „međunarodna zajednica“ u BiH. Jednako kao što njen prikaz u režimskim medijima u RS-u može biti od koristi da razumijemo politiku Milorada Dodika prema „međunarodnoj zajednici“, pa i trenutno osporavanje legitimiteta Christiana Schmidta.

Leroux-Martin kaže da je 2007. godine, nakon što je imenovan, tadašnjj visoki predstavnik Miroslav Lajčak naložio pravnom timu u OHR-u da napiše izmjene Zakona o Vijeću ministara i poslovnika o radu oba doma parlamenta. Cilj je bio da se spriječe blokade ovih intitucija, koje su moguće kroz prosti nedolazak zvaničnika iz RS-a na sjednice.

Amandmani su omogućavali funkcionisanje institucija, i u slučaju bojkota RS-a. Jednostavno, pravo glasa imali bi samo oni koji dođu na sjednicu. Kvorum u Vijeću ministara i Parlamentu bi bio sličan onome u Ustavnom sudu, koji, kako vidimo ovih dana, može funkcionisati i bez sudija iz RS-a.

Nakon što je Lajčak donio navedene amandmane, stigle su reakcije Dodika, koji je kazao da su „suprotni Dejtonskom sporazumu“. Počeli su pritisci iz Republike Srpske na OHR. Predstavnici „međunarodne zajednice“ bili su zabrinuti, jer je u to vrijeme, nedugo prije Lajčakovih amandmana, po prvi put zaprijetio secesijom.

Secesija je, objašnjava Leroux-Martin, bila tabu tema u poslijeratnoj političkoj javnosti u BiH.

Nakon višemjesečnih napada vlasti RS-a na OHR, Lajčak je poništio amandmane, u vidu „autentičnog tumačenja“. Ponovo su predstavnici RS-a mogli blokirati rad Vijeća ministara i Parlamenta kroz nedolazak na sjednice.

„Do tada nijedan visoki predstavnik u BiH nije promijenio sadržaj svoje odluke“, pišu Nezavisne novine.

Bio je to prvi put da je jedan srpski političar, nakon Dejtona, prinudio međunarodnu zajednicu na povlačenje.

Dodik je, kako kažu Nezavisne novine, pobijedio OHR, koji više „nije igrao napad nego odbranu“.

U jednom svom članku, jedan od glavnih ideologa Dodikovog režima Nenad Kecmanović također citira Leroux-Martina: „Dodik je dobio sve što je htio za 10% cijene.“

U šesnaest godina, koje su uslijedile, nakon te prve pobjede, Dodik je nastavio koristiti istu taktiku. Koristio je prijetnju otcjepljenjem da modelira ponašanje „međunarodne zajednice“.

Nakon slučaja Lajčakovi amandmani, Dodik je, ohrabren pobjedom, nastavio sa prijetnjama, postavljajući nove zahtjeve. Između ostalog, onaj za odlaskom stranih sudija i tužilaca iz Bosne i Hercegovine.

Zabrinuta da bi u protivnom mogao zaista proglasiti secesiju i izazvati haos, „međunarodna zajednica“ mu je popustila i povukla strane tužioce i sudije.

„Najmračniji dan za mene je bio kada su međunarodne sudije i tužioci koji su ovdje radili po raznim tužilaštvima i sudovima, kada su morali da idu kući 2009. godine. To je za mene bio najcrnji dan. Izvinite, ja sam plakao taj dan“, kazao je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, prije svog odlaska.

Prije nekoliko godina, kao savjetnik u kabinetu bošnjačkog člana Predsjedništva, razgovarao sam s jednim diplomatom, koji je učestvovao u procesu izrade Lajčakovih amandmana.

Kazao mi je šta se, u tim danima, dešavalo iza zatvorenih vrata u krugovima „međunarodne zajednice“.

Veli da je Javier Solana, tadašnji visoki komesar za vanjsku politiku EU, ohrabrio Lajčaka da nametne amandmane. A nakon što je Lajčak to uradio, a Dodik počeo prijetiti, Solana je nazvao Lajčaka i kazao mu: „Pa, Miroslave, što pravite probleme.“ Ironičan, ali očekivan ishod, reklo bi se.

Šesnaest godina poslije, situacija je uglavnom ista. Dodik prijeti otcjepljenjem, a u isto vrijeme postavlja zahtjeve. Traži da se državna imovina dodijeli Republici Srpskoj, zatim da evropske sudije budu povučene iz Ustavnog suda BiH.

U trenutku, kada se Evropska unija suočava sa sve težom situacijom u Ukrajini, te skoro stalnom opasnošću od eskalacije na Kosovu, ne bih sa sigurnošću mogao kazati da neki novi Javier Solana iz Brisela neće nazvati Christiana Schmidta i kazati mu da „ne pravi probleme“.

Dodik neprestano prijeti, jer želi da izgleda opasan, pa čak i neuračunljiv, u najmanju ruku nepredvidljiv. Neko ko će uvesti BiH u haos, ako se ne udovolji njegovim zahtjevima. On svoju, svjesno fabriciranu, monstruoznost koristi kao kapital, u borbi za jačanje pozicije RS-a i slabljenje pozicije države.

Svaki put, kada neki bošnjački ili strani zvaničnik, ili novinar, kaže da je Dodik opasan, on time, neovisno o svojim namjerama, pomaže Dodiku, jer čini da njegove prijetnje izgledaju kredibilnije. RS nema snage da se otcijepi, ali može napraviti problem. Možda i glavni razlog nadolazećeg marša policije RS-a 9. januara bit će da podeblja kredibilitet navedenim prijetnjama.

U takvoj situaciji, stranci će razmišljati kako da spriječe neki njegov „neuračunljiv, nepredvidiv i opasan potez Republike Srpske“. Čak i ako se OHR, u konsultaciji sa Američkom ambasadom i Delegacijom EU, usudi donijeti Zakon o imovini, gledat će da zadovolje interese Srba. U tom svjetlu treba razumjeti i poruku medijske kampanje OHR-a o „raspodjeli imovine između države i drugih nivoa vlasti“.

Šta je s Bošnjacima?

Zašto bi se iko uopće bavio Bošnjacima?

Bošnjaci, kako nedavno reče bošnjački potpredsjednik Federacije, nisu nikome prijetnja.

Dok „međunarodna zajednica“ brine zbog problema koje im može napraviti Dodik, vladajuća Trojka brine da ne napravi nikakav problem strancima.

Najveći dio knjige Phillipa Leroux-Martina posvećen je potezima, koje je 2007. Dodik povlačio, vršeći pritisak na međunarodnu zajednicu. Samo nekoliko rečenica govori o reakcijama bošnjačkih i generalno probosanskih zvaničnika, koji su tada, jednako kao i danas, vjerovali da će ostvariti svoje ciljeve, ako budu „dobri đaci“.

To je ona tužna bošnjačka filozofija pokornosti, utemeljena na osjećaju krivnje i nesigurnosti, koja utočište traži u pasivnosti i utjehi, i nema nikakve šanse u sukobu sa odlučnim i bezobzirnim protivnicima koji znaju šta hoće i ne biraju sredstva da dođu do cilja.

(politicki.ba)

Kolumna Seada Numanovića: Elmedin Trivijalni Konaković

Ono što je dogovoreno je da se od Evropske unije zatraži tačan datum pregovora i da će otvaranje pregovora, ukoliko se desi, biti najveći iskorak u historiji Bosne i Hercegovine na evropskom putu, smatra Elmedin Konaković.

Trivijalno!, što bi sam lider Naroda i Pravde i šef bosanskohercegovačke diplomatije rekao.

Mnogo je analiza još jednog sijela Trojke, Dodika i Čovića. Većina ih procjenjuje da od najnovijeg “dogovora” neće biti ništa.
To “trivijalno” poručuje i sam Konaković ističući da na dokumentima u različitim verzijama, koje su nahrupile u medije, nema ništa.

“Trivijalan”!

Konaković dodaje da na dokumentima nema ničijeg potpisa. I nema! Ako ćemo pošteno i do kraja – nema ni pečata!

“Trivijalno”.

Prvi u Narodu i Pravdi sve je nade položio – čini se – u početak pregovora o ulasku Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Da je, kao nekada, nastavio čitati makar Wikipediu, znao bi šta to znači. Iako, ni čitanje te stranice ne znači ništa. Trivijalno je, ako se ništa ne radi.

A ništa se ne radi! Nije nemoguće da Evropska unija u martu odobri početak pregovora Bosni i Hercegovini.

U teoriji, to bi značilo da državni aparat Bosne i Hercegovine krene u sveobuhvatni i dugi put usklađivanja svojeg uređenja sa nekim okvirnim sistemom Evropske unije. Opet, u teoriji to znači da sve institucije Bosne i Hercegovine moraju funkcionirati. Mora postojati vladavina zakona u kojoj su krivci iza rešetaka, korupcija se kažnjava, nepotizam također, zdravstvena zaštita je dobra i zabranjeno je “zaprtiti” se s kovertama, suhim mesom, telećom plećkom, paketima alkohola… do najbližeg ili odabranog doktora, rijeke se ne truju… a političari su sluge naroda koji su u funkcionalnom i poštenom izbornom sistemu smjenjivi…

Praksa jeste dobrano drugačija. Ko sumnja, neka pogleda u najbliže evropsko susjedstvo.Ali, da vidimo kako izgleda evropski put onih koji još nisu tamo.Turska je eklatantan primjer! I da odmah kažemo – ima gori! Ali o tome malo kasnije. Davnog 14. aprila 1987. godine Turska je izrazila želju postati dijelom Evropske unije.

Njeni pregovori o ulasku u ovaj prestižni blok počeli su 3. decembra 2005. godine, šest godina nakon što je dobila kandidatski status. Danas je njen evropski put zamrznut.
A evo ko je gori.

Makedonija je 2005. godine dobila status kandidata za članstvo. Čak 15 godina kasnije, formalno joj je odobren početak pregovora o ulasku u EU. Desilo se to marta 2020. godine. Umeđuvremenu, Makedonija je morala promijeniti svoje ime, zbog blokade Grčke.

Zauzvrat, ušla je u NATO. A u NATO-u je i Turska.

Kako to – po proceduri slijedi – održana je i prva Međuvladina konferencija. Čelnici EU susreli su se s makedonskim zvaničnicima, pali su zagrljaji, poljupci, po neka kita cvijeća, a malo se jelo i malo više pilo. U novembru iste godine Bugarska je blokirala formalni početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom pozivajući se na historijske i još neke odista TRIVIJALNE razloge. I Makedonija već četiri godine stoji u mjestu.

Izvještaj o napretku Sjeverne Makedonije u EU za ovu godinu je nemoguće opisati u jednoj riječi. Radi se o presjeku dugogodišnjih nepravdi, neprincipijelnosti, neiskrenosti… Zapada.

Ali, Sjeverna Makedonija je članica NATO-a. Makar to!

Bosna i Hercegovina bi možda čak i mogla dobiti u martu početak pregovora o ulasku u EU. I onda će prestići Sjevernu Makedoniju na listi najgorih, najponiženijih, najnekoretnije tretiranih koji žele u EU. A o NATO-u više niko ni ne priča. Da se razumijemo, to je najmanje loša, od svih alternativa koje se i našoj zemlji i cijelom regionu nude.

U teoriji, Bosna i Hercegovina može zatražiti da bude dio Sjedinjenih Američkih Država. Odista, nema nikakve prepreke da se bilo koji zvaničnik pojavi u Vašingtonu i kaže – “evo nas, mi bi kod vas”.

Neće se desiti! Isto kao što se (u dogledno vrijeme) neće desiti ni pristupanje BiH EU. Niti bilo koje druge zapadnobalkanske države.

Ukrajina (i Moldavija) idu k EU i iz objektivnih razloga. U dogledno vrijeme teško da će postati članice.

Po trenutnim pravilima Unije – to će se desiti – nikad!

Ali se može desiti političkim sredstvima, uz masovno “lomljenje ruku” unutar EU. Jer, Ukrajina je žitnica. U svijetu koji se dijeli na blokove, gdje se vraća Hladni rat, hrana je strateški politički instrument. Pa bi Ukrajina tu imala priliku, prije bez Krima i Donbasa nego sa njim, da uđe u EU. U takvom kontekstu, Balkan bi se mogao “prošvercovati” i biti trećerazredni član EU. Nekad. Nakon što bi mu budućnost bila neizvjesna pa i opet krvava.

U međuvremenu bi se sistem odlučivanja promijenio i Unijom vladali i faktički oni koji imaju najviše para.Pregovori o ulasku u EU, detaljno analiziranje poglavlja vladavine prava, ljudskih sloboda, državne službe, obrazovanja, ekologije, bla, bla, bla, suštinski su TRIVIJALNE.

Stvari se mjere po kvalitetu života građana. A on je ispit uspješnosti vlast. Konaković je na primjeru višegodišnje vlasti u Sarajevu pokazao kako to izgleda.

Kanton Sarajevo je pred bankrotom dok prevareni mladi ljudi demonstriraju “počašćeni” uvredama iz NiP-a.

(politicki.ba)

Konaković i Bećirović imeđu činjenica i dokaza: Ne može se nulta brzina na NATO putu ubrzati, to je stanje mirovanja!

Da ne bi dolazili u konflikt s Miloradom Dodikom, stranke Trojke pristale su na konflikt s NATO putem Bosne i Hercegovne. Jer, od Dodika je ovisio i ovisi opstanak Trojke u vlasti, a to je očigledno dovoljan motiv da Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto suspendiraju najvažniji integracijski put BiH.

U godinu dana njihove vlasti apsolutni primat dobio je privid kojeg zovu evropski put, dok je NATO s vremenom iščezao i iz onog formalnog pominjanja u integracijskom paketu.

Prodavač magle kakav odavno jeste, Elmedin Konaković nesposobnost političkog projekta kojem pripada i koji dijelom vodi po oprobanom receptu pokušava fakturisati nekom trećem.

Nerad vlasti povertikali Konaković fakturiše opoziciji, a činjenice da je NATO put prodao zarad fotelja, inputira Demokratskoj fronti, SDA-u i Željku Komšiću.

Znajući da će prvi komentar na ovaj tekst biti fraza o “SDFA analitičarima”, neću se baviti sukobljavanjem Konakovića s političkim oponentima, nego s činjenicama koje su sve češće najveći oponent onom što predsjednik Naroda i pravde govori. Jer, nemoguće je oponirati njegovom radu, s obzirom da ništa konkretno i ne radi.

Dok u skladu s Trojkinim sloganom “krivi su oni prije” govori kako je prethodna državna vlast zaustavila NATO put Bosne i Hercegovine, Konaković nam ukazuje da mu i diplomatsko znanje nije čemu, jer na stranci NATO Alijanse jasno piše da smo kandidat za članstvo, a generalni sekretar Alijanse Jens Stoltenberg uporno ponavlja kako smo kao takvi u fokusu najvećeg vojnog saveza.

Istovremeno, Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH i Trojkin kadar javnost ubjeđuje da se krećemo ubrzanim putem ka NATO-u, te poziva članove Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) da nam pomognu ubrzati taj put. Kontradikcija koja jasno ukazuje na pokušaj skretanja odgovornosti u panici da ih javnost ne razotkrije.

“Danas sam otvoreno pozvao Sjevernoatlantsko vijeće da pomogne da se Bosna i Hercegovina ubrzanim koracima kreće ka članstvu u NATO-u”, reko je Bećirović 1. februara nakon susreta s članovima NAC-a.

Ali je zaboravio da su članovi NAC-a već dolaskom u Sarajevo opredijeljeni da nam pomognu, a da je on jedan od krivaca zašto je NATO put usporen: Jer, Bećirović je, istom logikom kao i Konaković, podržao Borjanu Krišto kao šeficu Vijeća ministara bez garancija za NATO put. A sada bi nam držao predavanje o NATO putu, valjda vjerujući da imamo kolektivnu amneziju.

Bećirovićeve tvrdnje o ubrzanju NATO puta i Konakovićeve o njegovoj blokadi u prošlom Vijeću ministara BiH jasna su mjera suludosti djelovanja i ponašanja cijelog aparata vlasti. Bećirović govori što se babi snilo, a Konaković što mu je milo. Jer, prvom priča o uspjehu treba da bi iskoristio tehničku opremu i hvalio se o nekim uspjesima, a drugom da opet s malih i velikih ekrana priča kako prije njega ništa nije valjalo, a sad je eto svanulo.

Činjenice pak pokazuju da je odlaskom prošlog Vijeća ministara NATO put gurnut u zapećak, da smo kao država ignorisali obavezu slanja Programa reformi, da nema vojnih vježbi iako geopolitičke okolnosti tjeraju vrh NATO-a da insistira na ulasku BiH. Istovremeno ne održavaju se sjednice Komisije za NATO, ma kako se ona zvala, jer te sjednice su neophodne za definisanje naših daljnjih NATO koraka.

I posve je nebitno kako se Komisija zove, ako ona ne radi svoj posao. Besmisleno je onda da pomalo pogubljeni poslovično zbunjeni Denis Bećirović poziva bilo koga da pomogne ulazak BiH u NATO.

Jer, taj posao je na vlastima BiH, da urade potrebno kako bi se taj proces primarno reaktivirao, pa tek onda ubrzavao. Nulta brzina se ne može ubrzavati, to je stanje mirovanja, odnosno hibernacija dok nam prijeti okupacija.

Komšiluk nam se naoružava i obnavlja vojni rok. A znamo gdje će testirati i znanje vojnika i moć oružja.

Ako je Bećiroviću zaista stalo do pokretanja NATO puta onda to mora fakturisati Borjani Krišto i Zukanu Helezu da deblokiraju cijeli proces, kako bi se usvojili nacionalni plan i program reformi. Istovremeno bi Bećirović kao član kolektivnog šefa države od šefa diplomatije i predsjednika NiP-a morao zatražiti ozbiljniji angažman na političkoj agendi oživljavanja NATO.

Jer, Bećirovićeva samodopadna teatralnost i monolozi neće doprinijeti NATO putu, a pogotovo neće otkriti da je isti taj Bećirović podržao Krišto prije nego li je ona dala garancije da će pratiti potrebe na NATO putu. I zato su Bećirovićevi pozivi NAC-u ili bilo kome izvan zemlje da pomogne NATO put BiH licemjerni, jer je svojom odlukom sam pomogao blokdi tog puta.

Baš kao što je poslovnično nevini Konaković politikom izbjegavanja konflikta sa secesionistom Dodikom pristao na potpuno izbacivanje NATO agende iz Vijeća ministara.

A kada je javnost shvatila ko je odgovoran za blokadu najvažnijeg integracijskog puta BiH, počeo da plete propagandnu mrežu. No, ni Bećirovićeva ni Konakovićeva namjera sakrivanja od odgovornosti neće proći i strah od toga očito ih gura u obmanjivanje javnosti.

Možda su oni prije pravili greške u koracima, ali ovi ne prave korake i to se ne može posmatrati kao prednost političkih oponenata, već opasnost po državu Bosnu i Hercegovinu.

(NAP)

Sarajevske poruke Jima O'Briena: Bosanska realnost kontra američkog optimizma

Ne dolaze visoki američki zvaničnici u Bosnu i Hercegovinu svaki dan.  Dođu jednom u 10 – 15 godina. Neki baš i ne znaju gdje su došli i što su došli.

Jim O'Brien zna! Rijetko ko u najvišem nivou State Departmentu tako detaljno i dobro poznaje situaciju u našoj zemlji.

Njegov današnji govor na Fakultetu političkih nauka najavljen je kao značajan – ključni.

A bio je više retrospektiva politike SAD u BiH koja je jasno definirana i koja neće praviti nikakve “zaokrete”.Mnogo toga što je O'Brien izgovorio, na ovaj ili onaj način rekao je prethodno ambasador Michael Murphy.

Za javnost, prozivanje Sebije Izetbegović u svojstvu supruge predsjednika SDA, te vezanje te stranke za aferu “Respiratori” i navodne zloupotrebe u BH Telcomu, poznata su stvara. Prozivanje Dragana Čovića za Južnu plinsku interkonekciju je isto poznata stvar.

A poznata je stvar i to što je porodica Milorada Dodika toliko bogata da ne zna šta ima, dok su građani sve siromašniji. Sve je to, dakle, Murphy govorio ranije. Sada je sve to ponovio i bio još precizniji i direktniji njegov šef O'Brien.

I – kao neko ko Dejton ima “u malom prstu” objasnio je da je državna imovina – imovina države Bosne i Hercegovine i da je to definirano još u Dejtonu, kao i da je jasno dogovoreno da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje, niti da će biti više od dva entiteta.

Ima još jedan “iskorak” u O'Brienovom govoru – ocjena sastanka Trojke s čelnicima SNSD-a i HDZ-a u Bakincima.

“Iznimno manjkav Sporazum iz Laktaša”, rekao je O'Brien.

To je do sada najoštrija i najdirektnija poruka čelnicima Trojke koji su bezglavo otišli na privatno imanje Milorada Dodika, a evo se i danas “peru” da tamo nisu ništa dogovorili.

O'Brien – očito – smatra da je istina nešto sasvim drugo.

Njegov govor bio je kombinacija iskustva, diplomatije, ali i iskrena prijateljska manifestacija.

I?

Pa ništa! Imali smo mi u Sarajevu i Joea Bidena i njegove jasne poruke. Pa smo imali prethodnike O'Briena koji su dolazili kako bi pomogli da se sistemski popravi situacija u ovoj zemlji. Pa su ta nastojanja propala.

A imali smo i govore u kojima su samo imena – subjekti bila druga, problemi su bili isti.

Nekad je bio Edhem Bičakčić, danas je Sebija Izetbegović. Nekad je bio SDS, danas je odmetnuto američko čedo – SNSD i Dodik. Nekad je bio Jelavić, danas je Čović.

Ali, nekad nije bilo rata u Ukrajini i rastuće polarizacije svijeta na geopolitičkoj karti.

Kao nekad i sada bošnjačkom političkom scenom dominira politika u kojoj je briga za državu, briga za građane daleko iza privatnog interesa i posvećenosti predsjedniku partije. Amerikanci i Zapad u BiH će uraditi samo ono što je njihov interes. I to je i logično, pa i legitimno.

Promjene, one istinske, nabolje počet će se dešavati kada konačno shvatimo da BiH nije ni u EU, a pogotovo nije američka savezna država, već naša domovina. I da smo mi zaduženi da od nje napravimo ono što želimo biti, a ne neki stranci, koliko god da su, a današnji jeste, ipak dobronamjerni.

A daj Bože da to ikada skontamo.

(politicki.ba)

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...