Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović jučer je boravio skoro tri sata na privatnom imanju Milorada Dodika, potvrđeno je iz Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH.
Što bi rekao Reuf Bajrović – svaka ptica svome jatu leti!
Jer, ne tako davno, u maju ove godine Milanović je ponovio kako je Hrvatski narodni sabor spremna da ide s rješenjem – posebna vrsta samouprave, koje je izvan državno-pravnog sustava BiH.
“Lukavo je sročeno i nije protuustavno, ali ćemo imati reakcije da komadamo BiH i da smo šovinisti. Mislim da mene ljudi nisu doživjeli kao šovinistu. Možda budalu. Radije ću biti budala za hrvatske interese”, rekao je.
Istakao je da kod “Dodika ne vidi opasnost” i da njega napadaju “Karađićevci i Mladićevci koji bi došli ako on ode s vlasti”.
“Za mene u ovom trenutku i za hrvatske interese, Dodik je partner, nije četnik”, dodao je.
Milanović ide i toliko daleko da tvrdi da Dodik nije povezan s Putinom, jer ‘Putin ne zna da Dodik postoji!’.
Ubrzo će ga Dodik i demantirati, jer već naredne sedmice Dodik putuje u Moskvu, na sastanak s Putinom!?
Bilo bi interesantno čuti je li Milanović poslao kakve poruke Putinu, ili su, pak samo razgovarali o komadanju BiH, kao svojedobno Milošević i Tuđman. Milanović i Dodik nisu bili u Karađorđevu, ali u Laktašima sprovode planove i realiziranje sporazuma Milošević-Tuđman o dijeljenu Bosne i Hercegovine.
Nije smetala Milanoviću ni nedavna optužnica iz Srbije protiv oficira Hrvatske da se na imanju Dodika priča o vrućim temama!
A, nedavno je javno zaprijetio da bi se otpužnicom Srbije protiv četvorice pripadnika Hrvatskog ratnog vazduhoplovstva za zločine na Petrovačkoj cesti mogli pogoršati odnosi između Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini.
No, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, ma šta govorio, svojim potezima dokazuje da su “Hrvati i Srbi” u BiH upućeni jedni na druge te da je Milorad Dodik prvi saveznik.
Shodno svemu, dakle Hrvatska je i zemlja ruskih igrača, i ma koliko Milanović branio Dodika kako ga Putin i ne poznaje, te dvije stvari se ne mogu odvojiti.
Ako je neko imao i zrno sumnje da Milanović s Dodik gradi savezništvo samo zbog Izbornog zakona u krivu je, jer uz taj, po Hrvatsku vitalni problem Hrvata, Milanovića i Dodika vežu i drugi projekti, a oni su prije svih podjela BiH. Krenut će preko Izbornog zakona, a završiti s teritorijalnom reorganizacijom i stvaranjem BiH kao sastavljene države. Odnosno, kako nam to jučer poruči Borjana Krišto ‘državnom zajednivom’!?
I kako nedavno reče Željko Komšić, član Predsjedništva BiH na nama svima koji smo za državu Bosnu i Hercegovinu ostaju dva izbora; ili da se do iznemoglosti pripremao oko toga ko je bolji i ljepši ili da se tome, na sve demokratske načine suprotstavimo.
„Prvi izbor je put u propast države, njen nestanak i izdaju onih koji su državu napravili a zatim i odbranili, a drugi izbor je moguć tek ukoliko se hrabro i odlučno, svi zajedno, prelazeći preko političkih i ideoloških razlika, budemo okupili oko onog što je zajednička vrijednost svih nas, a to je Bosna i Hercegovina”, istakao je Komšić.
Ušli smo u posljednju predizbornu sedmicu i oni koji vole fudbalski rječnik rekli bi da je nekima već voda u ušima. Drugi pak primjećuju sve evidentniju eskalaciju (dobro)susjedskih interesa za oktobarske rezultate u Bosni i Hercegovini, no moram priznati da su meni – za razliku od onih koji pomno traže svako slovo na koje će se nakačiti – zanimljiva bila dva događaja, koja na prvi pogled i nisu baš u direktnoj (ko)relaciji s nama. Prvi se zbio u Londonu, na posljednjem ispraćaju britanske kraljice Elizabete Druge.
Nije da nema, ali …
Na svom Twitteru The Guardian je objavio fotku: u gro planu su Emmanuel Macron sa suprugom Brigitte, a iza njih Zoran i Sanja (Musić) Milanović, no u potpisu je samo francuski predsjednički par. Milanović se zaista doima kao bodyguard Macronovih, a kako je svojim nastupima uspio dobrano obrukati zemlju koja ga je izabrala za predsjednika, ne treba se čuditi što ga vodeći svjetski mediji upravo tako i tretiraju.
Kolege iz zapadnog susjedstva pokušale su tweet minimizirati fokusirajući se na “kraljevski izgled” i držanje sveučilišne profesorice, u javnosti zapamćene i po skandalu sa interveniranjem za bolje ocjene predsjedničkog sina, no fotka je izazvala veliki interes na Balkanu, mada nije baš najjasnije jesmo li naučili lekciju da uvrede Bodyguarda ubuduće ignoriramo. Drugi se događaj zbio uživo, ali kako smo mi epski narodi, u predaji je napravio doseg veći nego i društvene mreže: visoka dužnosnica u Vladi Srbije je, kaže priča, kolegama iz entitetske vlasti Republike Srpske s radošću čestitala žensko osvajanje izbora! Navodno se Željka Cvijanović, inače kandidatkinja za članicu Predsjedništva BiH, kiselo nasmiješila, shvaćajući da nije samo riječ o njoj već i o nadanjima da će Jelena Trivić iz PDP-a postati nova predsjednica RS-a.
Gdje su zapravo žene u Bosni i Hercegovini, osim što su – na izričiti zahtjev OSCE-a – postale obavezne na drugom mjestu partijskih lista? Nije da ih nema, mada se ponekad doima da su militantnije od svojih kolega, valjda zbog potrebe da se dokažu partijskim šefovima koji na ovim našim prostorima uzgajaju putinovske modele vladanja. Zbog toga je, recimo, kampanja za članicu Predsjedništva BiH HDZ-ove kandidatkinje Borjane Krišto potpuno u sjeni Dragana Čovića. Obično on govori, ona se smješka, da ne kažem da su čak i u posjetu Marini Pendeš išli zajedno, baš kao da ne postoji niti jedna aktivnost koju lider HDZ-a može zajedničkoj kandidatkinji HNS-a povjeriti da je samostalno obavi. A upravo je Marina Pendeš dobar primjer istrajnog angažmana i posvećenosti poslu, ne smije se zaboraviti njezino aktivno zalaganje za Oružane snage BiH i NATO-put koji, ruku na srce, i nije baš uvijek po volji samom vrhu njezine partije. Istina, motiv za kampanju, koje i nema, treba tražiti u hrvatskim medijima koji sve glasnije objašnjavaju da bi – ako slučajno Krišto pobijedi – pomrsila sve račune HDZ-a i HNS-a u zahtjevima za izmjenama izbornog zakonodavstva BiH.
I već pominjana Cvijanović je u sjeni lidera svoje partije Milorada Dodika, no aktuelna predsjednica RS-a i SNSD u biračkom tijelu navodno bilježe dobar rejting i puno bolje stoje nego sam Dodik. Možda je to i razumljivo jer kada lider SNSD-a govori o svojoj suradnici, koristi se obično podacima i argumentima, a kada krene pričati o sebi, to već postaje epopeja (samo)divljenja i pobrajanja obećanja u koja je sve teže povjerovati. Za razliku od njega, mlada nada PDP-a Jelena Trivić vodi modernu kampanju, sažetih poruka, koliko se god one nekom (ne) sviđale, obraćajući se svakoj ciljnoj skupini direktno i precizno. Borcima VRS-a je prije koji dan poručila: “Branili ste i odbranili otadžbinu. Podizali i školovali čestitu djecu. Dok ste vi krvarili za otadžbinu, neki su se bogatili. Djeca su pobjegla od nesposobnog režima, ostali ste sami. Ovo nije Republika Srpska za koju ste se borili”, pa valjda nikom više nije pretjerano iznenađenje što joj ankete i dalje daju prednost. No, jedno su ankete, a drugo stvarnost biračkih mjesta na kojima dugogodišnji akteri u vlasti obično imaju i pokoji džoker u rukavu. Da u ovom blic ženskom osvrtu ne zaboravimo SDS koji je valjda i po aktuelnom rejtingu shvatio šta znači ženska energija: u prošlom mandatu SDS je na čelu parlamentarnog kluba imao Aleksandru Pandurević zahvaljujući kojoj je ostavljao znatno angažiraniji trag kako u parlamentarnom tako i u javnom životu.
Stranke sa sjedištem u Sarajevu ostale su vjerne tradicionalnom poimanju liderstva, pa i na ono malo skupova koje organiziraju dominiraju muškarci. Izuzetak je Naša stranka, čije su dame obilježile i ovaj mandatni period i tu zaista nije riječ samo o Sabini Ćudić već i o Mirjani Marinković Lepić, još aktuelnoj poslanici u Parlamentu BiH koja je – htjele to njezine muške kolege priznati ili ne – bila iznimno angažirana i pokazala tako vrlo plastično ciljeve svoje stranke. Na ovim listama Naša stranka se pojačala prof. dr. Enitom Nakaš, nesebično posvećenom obrazovanju mladih – do te mjere da je svojedobno, puno prije nego se i pominjala u politici, udžbenik koji je pripremila studentima poklonila u pdf izdanju. I bila ubjedljivo prva u BiH koja je to učinila. SDPBiH je nekada snagom i hrabrošću svojih članica umio napraviti razliku u odnosu na sve druge, ako to sa aktuelnom potpredsjednicom i nije slučaj ne treba biti prestrog, bit će da je gradonačelnici Sarajeva neko objasnio kako joj prioritet nisu politički stavovi, inače bismo makar jedan do sada čuli.
Stranke sa sjedištem u Sarajevu ostale su vjerne tradicionalnom poimanju liderstva, pa i na ono malo skupova koje organiziraju dominiraju muškarci. Izuzetak je Naša stranka, čije su dame obilježile i ovaj mandatni period i tu zaista nije riječ samo o Sabini Ćudić već i o Mirjani Marinković Lepić, još aktuelnoj poslanici u Parlamentu BiH koja je – htjele to njezine muške kolege priznati ili ne – bila iznimno angažirana i pokazala tako vrlo plastično ciljeve svoje stranke. Na ovim listama Naša stranka se pojačala prof. dr. Enitom Nakaš, nesebično posvećenom obrazovanju mladih – do te mjere da je svojedobno, puno prije nego se i pominjala u politici, udžbenik koji je pripremila studentima poklonila u pdf izdanju. I bila ubjedljivo prva u BiH koja je to učinila. SDPBiH je nekada snagom i hrabrošću svojih članica umio napraviti razliku u odnosu na sve druge, ako to sa aktuelnom potpredsjednicom i nije slučaj ne treba biti prestrog, bit će da je gradonačelnici Sarajeva neko objasnio kako joj prioritet nisu politički stavovi, inače bismo makar jedan do sada čuli.
Sviđalo se to liderima ili ne …
Djelima se nije proslavila, a da joj ne spominjem uvijek Kazane, ovaj put ću ostati samo na potpuno – iz ženskog ugla – nesuvisloj akciji protiv kratkih suknji. U SDA su odlučili da jednim udarcem obuhvate više muha: žensko lice ove stranke je ujedno supruga lidera partije i kandidata za člana Predsjedništva, direktorica KCUS-a i udarna pesnica kantonalne sarajevske liste. S obzirom na kampanju u kojoj mnogo više od same partije dominiraju bilbordi s prezimenom Izetbegović, jasno je da bračni par igra na emotivnu privrženost puka i još jasnije da su sve karte bacili na porodicu, a kako će se to odraziti na rejting stranke i kandidaturu lidera, ne zavisi samo od njih. Mada se nerijetko i sama gospođa supruga od srca smije dok poziva birače da glasaju za njezina muža. Narod i pravda, uza sve tradicionalne vrijednosti koje zagovaraju, u prvom timu imaju zapaženo žensko prisustvo koje se kali u Kantonalnoj skupštini Sarajeva, dok navodna Stranka za BiH – koja je nekad zaista imala jak ženski staf – danas sve svoje snage bazira na osobnom uspjehu lidera koji ne krije ambiciju da se sa cijelom partijom vrati pod matične SDA skute.
Kako god, izbori su pred nama i već sljedeći vikend suočit ćemo se sa njihovim rezultatima. I onim još važnijim što slijedi, formiranjem vlasti, što će nesumnjivo biti mnogo teži ispit za pobjednike i njihove pomagače. Ženska logika mogla bi doprinijeti konstruktivnijim rješenjima i baš zato je važno da žene više nisu puki participijenti na listama, već osobe koje imaju šta reći i učiniti. Sviđalo se to liderima ili ne.
“Komisija, stoga, preporučuje da Vijeće da Bosni i Hercegovini status kandidata, uz razumijevanje da se poduzmu sljedeći koraci:
– prioritetno usvoji izmjene i dopune integriteta u postojećem zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću;
– usvojiti novi zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću i usvojiti zakon o sudovima Bosne i Hercegovine;
– usvojiti zakon o sprječavanju sukoba interesa;
– preduzimanje odlučnih koraka na jačanju prevencije i borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala;
– odlučno unaprediti rad na osiguravanju efektivne koordinacije, na svim nivoima, upravljanja granicom i kapaciteta upravljanja migracijama, kao i obezbeđivanja funkcioniranja sistema azila;
– osigurati zabranu torture, posebno uspostavljanjem nacionalnog preventivnog mehanizma protiv torture i zlostavljanja;
– garantirati slobodu izražavanja i medija i zaštitu novinara, posebno osiguravanjem odgovarajućeg sudskog postupanja u slučajevima prijetnji i nasilja nad novinarima i medijskim radnicima;
– osigurati rezultate u funkcioniranju na svim nivoima mehanizma koordinacije o pitanjima EU, uključujući razvoj i usvajanje nacionalnog programa za usvajanje acquis-a EU.
Komisija je spremna nastaviti podržavati napore Bosne i Hercegovine na njenom evropskom putu daljim uključivanjem u politički dijalog i uspostavljanjem političkog foruma na visokom nivou za praćenje implementacije gore navedenih koraka i izvještavanje o daljem napretku na terenu.
Ispunjavanje 14 ključnih prioriteta omogućit će Komisiji da preporuči otvaranje pregovora o pristupanju EU sa Bosnom i Hercegovinom”.
Šta prvo primjećujete da nema?
Evropska unija, kao dio Zapada, u nizu pokušaja u proteklim godinama, borila se sa reformom Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.
Tone i tone mastila potrošeno je na pisanje svakojakih prijedloga, analiziranje modela, pravljenje varijanti i podvarijanti… Održane su i stotine sastanaka. Jedan od njih bio je i na najvišem nivou, junski samit sa predsjednikom Evropskog vijeća Charlesom Michelom…
Izborne reforme nema!
Zasigurno su građani Bosne i Hercegovine euforični danas.
x
Nakon godina samo crnih i ružnih vijesti, danas je stigla i jedna (naizgled) dobra – odlična vijest!
Bez namjere da kvarimo raspoloženje, moramo ukazati na slijedeće:
Evopska komisija jeste preporučila davanje kandidatskog statusa BiH.
Mnogi su se tome nadali i priželjkivali. Malo ko je uopće vjerovao u ovakav scenarij.
Nakon godina razočarenja, “nešto” se ipak desilo.
A to što se desilo vrijedno je (samo) na psihološkoj ravni. A i to nešto ipak znači!
A kome je to Evropska komisija preporučila dodjeljivanje kandidatskog statusa BiH?
Evropskom vijeću!
To tijelo koje čine premijeri ili predsjednici 27 država je konačni organ za sve (bitne) odluke Evropske unije.
Evropsko vijeće će o preporuci Evropske komisije raspravljati 15. i 16. decembra.
Iako je sam Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine ka EU, ustvari popis loših i gorih vijesti, šanse da se preporuka Komisije prihvati rastu iz dana u dan, piše politicki.ba.
Među državama koje su zahtijevale kandidatski status za BiH, bez bilo kakvih uslovljavanja, prednjačile su Slovenija i Austrija. Priključila im se Češka, Slovačka, Poljska, ali i Mađarska.
Hrvatska je isto bila vrlo glasna u zahtjevu da BiH ima ovakav status.
No, šta sada, nakon što se izborna reforma ni ne pominje?
Premijer Andrej Plenković uložio je jako puno u taj proces. Morao se pohvaliti javno da je “diskretno” radio i sa Christianom Schmidtom na amandmanima koji su doveli do Bonskih ovlasti 2. oktobra. Tokom jučerašnjeg susreta sa Draganom Čovićem, predsjednikom HDZ BiH opet je ponovio “legitimno predstavljanje”.
Istovremeno, on godinama vidi kako najprije Grčka, a potom Bugarska, uspješno destruira (Sjevernu) Makedoniju na evropatlantskom putu te države.
Neka niko nema iluzija da će Plenković koristiti slične mehanizme. I zato što vidi da to u evropskim institucijama prolazi i zato što smatra da tako treba i zato što – i kada bi smatrao da ne treba (a smatra, ponavljam!) ima Zorana Milanovića koji će mu intenzivno “krv piti”.
Stoga – kandidatski status jeste dobra vijest, bitno je, vrijedno, trebalo nam je nešto. Ali, to je tek početak muka u kojima će Hrvatska u narednim mjesecima i godinama igrati jako važnu ulogu.
Nakon opravdanog oduševljenja, pripremite se za nove frustracije.
U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, prema popisu iz 2013. godine, živi 118 hiljada Hrvata, 92 hiljade Bošnjaka i šest hiljada Srba. Taj kanton će, prema odredbama Christiana Schmidta, u federalni Dom naroda delegirati pet Hrvata, dva Srbina i samo jednog Bošnjaka. Dakle, 118 hiljada Hrvata delegira pet Hrvata. Šest hiljada Srba delegira dva Srbina. A 92 hiljade Bošnjaka samo jednog Bošnjaka. Četiri puta je, dakle, jedan Hrvat iz Mostara vrjedniji od jednog mostarskog Bošnjaka.
U Srednjobosanskom kantonu živi 57 posto Bošnjaka. To je, prema popisu iz 2013. godine, 146 hiljada onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Hrvata je 97 hiljada ili, procentualno gledajući, oko 30 posto. Srba je oko tri hiljade. OHR i visoki predstavnik Christian Schmidt su propisali da iz tog kantona u Dom naroda FBiH budu delegirana dva Bošnjaka, četiri Hrvata i i jedan Srbin. Dakle, tri Bošnjaka iz, recimo, Jajca, vrijede koliko jedan Hrvat iz tog grada.
U Kantonu 10 (Livno), prema popisu iz 2013. godine živi oko 8000 Bošnjaka. Hrvata ima 67 hiljada, a Srba 10 hiljada. U Dom naroda FBiH taj će kanton, prema Schmidtovim odredbama, delegirati tri Hrvata, četiri Srbina i jednog Bošnjaka (koliko je ustavni minimum). Dakle, deset hiljada Srba iz Kantona 10 daje četiri delegata, a osam hiljada Bošnjaka samo jednog.
U Tuzlanskom kantonu, zvanični su podaci popisa iz 2013. godine. živi 392 hiljade Bošnjaka. Hrvata je 23 hiljade, a Srba sedam hiljada. Raspored delegata, prema Schmidtu, trebao bi biti – pet Bošnjaci, tri Srbi, jedan Hrvati. Znači, skoro 400 hiljada Bošnjaka bi dalo pet delegata (78000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata), 23 hiljade Hrvata – jedan delegat, a sedam hiljada Srba – tri delegata (2300 Srba ima pravo na jednog delegata). Bošnjaci u Tuzlanskom kantonu su, dakle, tri puta manje vrijedni od Hrvata, dok su Srbi iz TK 34 puta vrjedniji od Bošnjaka.
Prema popisu iz 2013. godine, u Zeničko-dobojskom kantonu živi 364 hiljade stanovnika. Bošnjaka je skoro 300 hiljada, Hrvata je 43 hiljade, a Srba 5500. Visoki predstavnik Christian Schmidt propisuje da ZDK delegira četiri Bošnjaka, dva Hrvata i dva Srbina. Znači, 75000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, a 23 hiljada Hrvata daje jednog delegata. Dvije i po hiljade Srba daje jednog delegata. Opet, dakle, jedan Hrvat iz ZDK vrijedi kao tri Bošnjaka, a jedan Srbin kao 28 Bošnjaka.
U Kantonu Sarajevo, prema službenim rezultatima popisa iz 2013. godine, živi 413 hiljade ljudi, od čega je 346 hiljada Bošnjaka, 17 hiljada Hrvata i 13 hiljada Srba. Rješavajući “blokade”, Christian Schmidt je odlučio da Kanton Sarajevo u Dom naroda FBiH delegira četiri Bošnjaka, jednog Hrvata i četiri Srbina. To znači da 86 hiljada Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, 17 hiljada Hrvata na jednog, a 3200 Srba delegira jednog delegata u Dom naroda FBiH. Jedan sarajevski Hrvat, tako, vrijedi kao pet sarajevskih Bošnjaka, a jedan sarajevski Srbin kao 26 Bošnjaka.
Unsko-sanski kanton, po popisu iz 2013. godine, ima 273 hiljade stanovnika. Njih 246 hiljada se izjašnjava Bošnjacima. Srba je 8452, a Hrvata pet hiljada. Schmidtov oktroirani Ustav FBiH i Izborni zakon propisuju da iz tog kantona u Dom naroda FBiH idu tri Bošnjaka, tri Srbina i jedan Hrvat. Dakle, 82 hiljade Bošnjaka iz USK stiče pravo da delegira jednog bošnjačkog delegata, a jedan hrvatski delegat vrijedi pet hiljada glasova. Iza jednog srpskog delegata stoji 2800 Srba iz USK-a. Tako dođeno do računice da jedan bihaćki Hrvat vrijedi pet puta više od bihaćkog Bošnjaka, a jedan Srbin iz Bosanskog Petrovca, recimo, kao trideset Bošnjaka iz tog grada.
To je, dakle, Schmidtov oktroirani ustav prevedn u brojeve. Jedan Bošnjak u Federaciji vrijedi, u prosjeku, četiri puta manje od jednog Hrvata. Ili čak više od deset puta manje od Srbina. Glas svakog delegata, bez obzira kojem konstitutivnom narodu pripadao, u Domu naroda FBiH vrijedi isto. Schmidt je propisao i to da Bošnjacima ne može pripasti najviše jedna pozicija od tri ključne pozicije u Federaciji BiH – (premijer, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije i predsjedavajući Doma naroda FBiH). Istovremeno je propisano da premijer i predsjednik FBiH ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda. Poređenja radi, u Republici Srpskog tih ograničenja nema. U ovom trenutku, i predsjednik i premijer Republike Srpske su Srbi. Jer u Republici Srpskoj se bira po sistemu – jedan čovjek jedan glas, a u Federaciji – jedan Bošnjak – četiri Hrvata – deset Srba.
Vijest je – što bi se reklo – nezasluženo prošla ispod radara javnosti, a vrijedi je citirati: Vlada Republike Srpske je u petak, po hitnom postupku, utvrdila Prijedlog budžeta za narednu godinu kojim se budžet predsjednika RS-a povećava za čak 45 miliona KM! Banjalučki portal capital.ba, fokusiran na ekonomiju, donosi detaljne cifre, pa tako saznajemo da je budžet kojim je ove godine raspolagala aktuelna predsjednica Željka Cvijanović težak 10,8 miliona KM, a onaj kojim će upravljati Milorad Dodik bit će 56,5 miliona KM. Vlada RS-a je, reklo bi se, promptno reagirala, drugi rebalans budžeta usvojen je dan prije nego je Centralna izborna komisija BiH utvrdila rezultate izbora nakon kontrolnog brojanja, pa nema uopće potrebe elaborirati zašto se budžetiranje entitetskog predsjednika našlo na dnevnom redu tek nakon CIK-ove objave.
Demonstracija moći
E, sad, feministice će sigurno reći kako i ovaj potez puno govori o različitom tretmanu žena i muškaraca na pozicijama, jer nema uopće dileme: da je kojim slučajem Željku Cvijanović naslijedila Jelena Trivić, nikome ne bi palo napamet da mijenja budžet, vjerovatnije bi se otvorilo pitanje kako će se trošiti nepun milion maraka svaki mjesec, no usuđujem se ustvrditi kako će i ovih skoro pa pet miliona Dodiku biti malo. Ali, godišnjih 56,5 miliona je tu najprije zato da se zna ko je gazda entiteta.
Uostalom, svoju je moć lider SNSD-a demonstrirao u prošli utorak, one banjalučke večeri kada je – po procjenama MUP-a RS-a – oko 30.000 duša složno pratilo dirigenta Emira Kusturicu i uzvikivalo: Neće moći, decoooo! Decooooo! Replika iz kultnog filma “Ko to tamo peva” uslijedila je nakon što je sam Dodik, i inače presklon mikrofonu, iscrpio vlastiti repertoar namijenjen za posebnu priliku s imenom “Otadžbina zove”. Da se ne lažemo, performans od “Pukni, zoro” do 49 posto Bosne i Hercegovine koju će odnijeti na cipelama nije za zlatne palme, mnogo je više za političku analizu prijetnji koje je ne samo ovoj državi već i susjednim, kao i cijeloj regiji, pa ako ćemo gledati širu sliku, i Evropskoj uniji isporučio najistureniji eksponent Vladimira Putina na Balkanu. Drugo je pitanje ko je sve spreman reagirati, a kada to kažem, zaista ne mislim na divljenje koje spram Dodika ne krije hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a još manje na famozni domaći duh koji se i toga dana iskazao na društvenim mrežama potencirajući priču o dva fenomena u našoj zemlji – jedan je bio pomračenje Sunca, a drugi protest vlasti protiv opozicije u Banjoj Luci – uz opasku da je prvi objašnjiv. Mislim, naime, na institucije Bosne i Hercegovine i onaj dio političke javnosti koji godinama s Dodikom igra na sigurne karte: on nama nema Bosne, mi njemu ima, ima, i vlast sita i ovce na broju (istina, sve manjem). I na onaj dio međunarodne zajednice koji podržava BiH, a kako sada stvari stoje, ima sve manje domaćih partnera raspoloženih da se zaista uhvate ukoštac s prijetnjama raspadom zemlje.
Centralna izborna komisija BiH je valjda najilustrativniji primjer. Ne postoji državna institucija kojoj se priznavao veći respekt, uprkos silnim primjerima grijeha. Od, da podsjetim nasumce, famoznih snimaka izborne krađe u Banjoj Luci još 2014, preko referendumskih vreća u policijskim automobilima u Tešnju, do gotovo redovitih (neobjašnjivih) pojava enormnog broja nevažećih glasačkih listića. Sve je prošlo sa NN prijavama, ujeo vuk magarca, u nadležnosti upravo onih u čiju se korist kralo, da bi se u neka doba osvijestilo kako CIK-om vladaju vladari naših sudbina, pa se kao pobjeda svih pobjeda slavio sastav CIK-a u kome nisu produžene ruke “dokazanih neprijatelja BiH”. Hoću samo reći kako smo, možda i zato, ali i zbog budnih očiju visokog predstavnika, evropskih i američkih dužnosnika, od 2. oktobra 2022. očekivali onaj minimum biračkog dostojanstva koji garantira obračun s kradljivcima izborne volje. Da se nešto ozbiljno zbiva, vidjelo se već u tu famoznu izbornu nedjelju, koja je počela izvještajima o naoružanim licima oko biračkih mjesta u Zvorniku i Šekovićima, a završila objavom pobjede kandidatkinje opozicije Jelene Trivić u utrci za entitetskog predsjednika, koja je pukla sa narednom zorom i kopernikanskim obratom u Dodikovom štabu. CIKBiH je skupio hrabrost i najavio kontrolno brojanje, što je trebalo da znači apsolutnu provjeru čitavog procesa ograničenu na glasanje za predsjednika i potpredsjednike RS-a.
Tokom tog procesa iz CIK-a su stizale kontroverzne informacije, od onih polujavnih kako se u jednom času razlika između Jelene Trivić i Dodika spustila na jedva 5.000, do otvorene debate među članovima CIK-a o 62 vreće kojih ima, pa nema. Ispostavilo se čak i da su pronađeni falsificirani glasački listići na kojima je listom bilo zaokruženo Dodikovo ime. O brutalnosti izborne krađe opozicija u RS-u je govorila svakodnevno, no najglasniji je ipak bio Nebojša Vukanović, koji je i možda najveće (pozitivno) iznenađenje izbora 2022. s obzirom na količinu osvojenih glasova u vlastitom aranžmanu, bez ikakve stranačke logistike. Vukanović je skupa sa SDS-om i PDP-om podnio i prijavu Tužiteljstvu BiH, u Banjoj Luci su organizirali i proteste zbog – kako su rekli – krađe izborne volje, a tokom druge protestne šetnje Branislav Borenović, lider PDP-a, ustvrdio je da su ustanovili “stotine nepravilnosti, kojim je obuhvaćeno preko 65.000 glasova koji su zloupotrijebljeni”, tražeći ponavljanje izbora. CIKBiH nijednog časa brojne nepravilnosti nije demantirao, čak je i predsjednik dr. Suad Arnautović javno rekao kako nije isključeno ponavljanje, ne precizirajući da li misli na ukupno ili barem djelimična ponavljanja u sredinama u kojima je ozbiljno narušen integritet izbora. Tako smo ušli u prošlu sedmicu u kojoj je jedan dan Christian Schmidt kuražio CIKBiH, odmah za njim isto su učinili Ambasada SAD-a, OSCE i EU, dan kasnije je Dodik zapjevao, a u četvrtak proglašen i pobjednikom. Predsjednik je RS-a, objavio je CIK, na sjednici toliko smušenoj da se Ivan Begić šali na svoj račun licitirajući koliko je minuta bio potpredsjednik iz reda hrvatskog naroda. Ćamil Duraković je drugi potpredsjednik RS-a
Prebacivanje loptice Sudu BiH
Vanja Bjelica-Prutina je jedina članica CIK-a koja se usprotivila odluci koju posljednjih dana zakletvama brani predsjednik Arnautović, sve prebacujući lopticu Sudu BiH koji, eto, treba da odluči?! O čemu? O odgovornosti članova CIK-a ili pak njihovoj posvećenosti vlastitom poslu? Ili onom najtužnijem o čemu zadnjih dana bez zadrške govori Vukanović nazivajući CIK centralnom izbornom krađom: o nagodbi “SDA, SNSD-a i HDZ-a koji je uvijek držao leđa SNSD-u”? Šta god pričao predsjednik i (muški) članovi CIK-a, pojačani vječnom Irenom Hadžiabdić, njihov je učinak ove 2022. izborne godine alarmantno zabrinjavajući: uspjeli su potpuno legalizirati i legitimizirati izborne krađe, svojim su angažmanom aktivno doprinijeli svim narednim lošim odzivima birača i što je najgore, ostavili su dojam neizbrisive partijske podobnosti. A i profiteri su: od centralne teme mitinga “Otadžbina zove” – kada je samo CIK bio veći neprijatelj Srba od SDS-a, PDP-a, Vukanovića i Jelene Trivić – uznapredovali su do relevantnosti u Dodikovim očima. Dovoljnoj da se posveti budžetu od 56,5 miliona KM. CIK izdati ne zna.
Ko god da formira vlast na državnom, entitetskim i kantonalnim nivoima imat će pred sobom više nego težak posao.
I teško je reći šta je veći – prvi prioritet.
Inflacija samo raste. Potrošačka korpa sve je skuplja, cijene energenata su u usponu, a najavljeno poskupljenje struje samo će doliti dodatno ulje na vatru. Odlazak mladih sposobnih ljudi samo dobija na dinamici, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.
Migrantski talas u usponu je i prijeti dodatnom eskalacijom i destabilizacijom. Politike Srbije i Hrvatske stabilno idu ka daljem davljenju Bosne i Hercegovine.
U Srbiji je izabrana nova vlada, a stara velikodržavna politika srpskog sveta samo je dodatno ojačana i jakom pozicijom prvog potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova Ivice Dačića.
U Vladi nema Aleksandra Vulina. Ali je pristiglo nekoliko novih Vulina.
Hrvatska od Nove godine ulazi u Šengen i euro-zonu. Time u cjelosti postaje članica Evropske unije i Brisel više nema jakih kontrolnih mehanizama kojima bi mogao utjecati na politiku zvaničnog Zagreba prema Sarajevu.
“Legitimno predstavljanje” tek će dobiti na zamahu.
“Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate. Blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, reče Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata i čelnik srpskog bloka koji okuplja najmanje šest stranaka.
Ta šestorka pojačana je (najmanje) jedanestorkom Dragana Čovića, okupljenom oko Hrvatskog narodnog sabora.
Hidroelektrane u gornjem toku rijeke Drine, aerodrom u Trebinju, “legitimno predstavljanje” Hrvata, paketi kontrole i blokade… definirani su principi ORKA-saveza Dodik-Čović.
Sarajevo je u očiglednom rasulu!
Šta god da rekli, ne može se sakriti činjenica da nemaju odgovore na srpsko-hrvatski blok u Bosni i Hercegovini koji sasvim jasno govori šta hoće, pa i ucjenjuje.
U Sarajevu je prioritet svih prioriteta – vlast. I nema cijene koja će se platiti za to.
Da nije tako, neko bi odgovorio Dodiku i njegovoj izjavi o “patnji muslimana”.
Da su lideri konglomerata od skoro 20 stranaka iole svjesni, neko od njih bi Dodika i bukvalno otjerao tamo odakle je ispuzao prije 63 godine!
“Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate. Blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, reče Dodik prije tri dana.
I niko mu ne odgovori! Ni indirektno.
Ako pogledamo o čemu se priča unutar političkih blokova u Sarajevu, onda ćemo bjelodano jasno vidjeti da je iznad svega lični animozitet. Čak su i djeca u vrtićima zrelija.
Probosanske i bošnjačke stranke imaju 2 od 3 člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Isti blok ima 24, od 42 poslanika u državnom parlamentu…
A bank drže stranke u apsolutnoj manjini. I diktiraju uslove, katilski određuju ko od Bošnjaka može u vlast, a ko ne. Čović i Dodik su se potrudili da mi sasvim jasno znamo šta oni hoće.
A mi ne znamo šta hoće bošnjačke-probosanske stranke. Koji je to donji prag ispod kojeg nema ulaska u vlast?
Je li to državna imovina? Je li to ulazak u NATO u naredne četiri godine? Je li to Berlinski proces i ekspresna ratifikacija tri nedavna bitna sporazuma o integriranju i napretku regiona?Je li to kandidatski status do kraja (ove) godine?Je li to izgradnja autoputa od Sarajeva do Tuzle? Je li to regulacija toka rijeke Spreče?
BILO ŠTA!
Ne znamo. Ne vidimo to ni na profilima na društvenim mrežama brbljivih lidera koji se rado oglašavaju tamo o svemu i svačemo, samo ne o temeljnim vrijednostima.
5-ORKE, 6-0RKE, 8-ORKE, 11-ORKE… nisu na papir jasno stavile temelje svog ulaska u vlast. Bitne su pozicije i bitno je da “ovi drugi” ne budu u vlasti. I da bi se to ostvarilo ići će se u pakt s “crnim đavolom” samo da bi se ovim drugim napakostilo.
Nema selameta od takve vlasti!Demokratija podrazumijeva da se nakon izbora onima što dolaze dadne stotinu dana fore.
Živimo u vremenima kada su i minuti dragocjeni i nakon protraćenih 20 godina plus, nemamo komocije ni za sekundu “fore”.
Moj djed Ramo Imamović i njegov brat Naim bili su partizani. Mislim da je partizan bio i njihov znatno stariji polubrat, hadžija Nazif. Kada su uzeli puške u ruke, Ramo i Naim imali su po šesnaest-sedamnaest godina. Sjećam se, sa sigurnošću, da sam u djedovoj vojnoj knjižici pročitao da je bio borac od ‘44. Sjećam se, jer sam se, prije toga, nadao da je možda čak prvoborac. Ako je bio partizan od ’44. onda su možda on, Naim i Nazif postali partizani pod izvjesnom prinudom.
Provjerio bih ovo, ali nisam siguran hoću li dobiti provjerenu informaciju, naročito, ako pitam na današnji dan, i naročito ako pitam rodbinu. No, ako je i bila prinuda, onda je ona bila sretna prinuda. Imamovići su imali sreću da barem ’44. dobiju pušku u ruke. Prije toga je nisu imali, i ništa im nije garantovalo život i čast. Bili su prepušteni milosti naoružanih četnika, koji su se, počev od ‘41. kretali ovim planinskim krajevima.
Otac mi je jednom prilikom govorio kako je djedu, u tim godinama između ‘41. i ’44, život spasio jedan lokalni četnik. Ako mi je i kazao, zaboravio sam ime. Djed je, kao dijete, naišao na kolonu četnika. Njegov četnički spasilac ga je prepoznao i odmah ga ošamario. Zatim ga stao dodatno tući. Nakon toga ga je otjerao u šumu.
Ispostavit će se, kasnije, da je sve to učinio, kako bi mu spasio život, jer je poznao narav i namjere svojih saboraca. Bio je uvjeren da će ubiti muslimanskog dječaka, ako ne poduzme nešto. Pretukavši ga, prikrio je svoje namjere i djelimično zadovoljio instinkte svog čopora.
Do ‘44. kada su dobili puške, Ramo Imamović i njegova braća bili su prepušteni na milost onima koji nisu imali milosti. Kolaboracionistička, ustaška država ne samo da ih nije štitila Bošnjake, bosanske muslimane, u tim planinskim krajevima, već ih je prisilno asimilirala i slala u smrt.
Ubijajući Srbe, u ime muslimana, najčešće bez njihovog učešća i odobrenja, radeći u njihovo ime a bez ili uglavnom protiv njihove volje, NDH je Bošnjake, bosanske muslimane nastojala pretvoriti u „cvieće hrvatskog naroda“: u muslimane koji su trebali uzeti oružje, ako nisu htjeli da ih četnici goloruke pokolju, kao „srpske neprijatelje“. A koje oružje da uzmu, osim ustaškog, i šta su ako ga uzmu?
Srećom, za razliku od mnogih drugih muslimana, Ramo i Naim nisu morali uzeti to oružje. Oni su bili nepismeni seljaci, čobani s Vlašića, ali su, zahvaljujući prvenstveno sretnim okolnostima ali i svojim instinktima, napravili bolji politički izbor od Mustafe Busuladžića ili Huseina ef. Đoze. To bi priznao i sam Đozo, za Busuladžića ne znam. Kažem „sretne okolnosti“ i „svoji izbori“. Možda su Ramo i Naim pod prinudom postali partizani, ali ostali su to do kraja, nisu npr. dezertirali.
Dobili su puške i uniforme, a s njima i pravo na život. Uz obavezu da se bore. Čak i bez dokumenata, znam provjereno da nisu uzeli puške u ruke kako bi se borili za komunističko društvo. Iako jesu, kao i drugi pravoslavci i muslimani, u Skender-Vakufu, od pamtivijeka živjeli, u patrijarhalnim komunitarijanskim „zajednicama“, gdje su svi članovi porodice živjeli u jednoj kući (jer nisu imali druge); i gdje su dijelili ono malo što su imali (jer drugačije bi teško preživjeli).
U „Kazivanju jednog pokoljenja“, Rodoljub Čolaković kaže na jednom mjestu da je, za vrijeme rata, prošao kroz razne krajeve Jugoslavije, ali da nije dožvio okrutnije zime od onih u Skender-Vakufu. Djed je govorio da su, za vrijeme rata, partizani znali biti toliko gladni da su znali jesti ostruganu nutrinu opanaka od kravlje kože.
Ramo i njegova braća nisu, kao Čolaković, uzeli puške da se bore za ideje Karla Marksa i Lenjina, niti za širenje Staljinovog carstva, pa čak ni za svoj muslimanski identitet; već za goli opstanak. Uzeli su puške zato što su morali, pod prinudom nagona za opstanak, a kasnije i političkog sistema koji im je garantovao pravo na život, bez obzira na njihovu vjeru.
U impozantnoj studiji „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“, britanski historičar Marko Atila Hoare, zaključuje da je primarni motiv najprije Srba, a zatim i Bošnjaka da prihvate NOB bio u potrebi da se odupru genocidu kojim je prijetio, u prvom slučaju od ustaškog, a u drugom od četničkog režima.
Ako je NOP imao neku ideologiju koja se primala kod masa, tokom rata, onda je, kako zaključuje Hoare, na osnovu masovne dokumentacije, to bio svakako bosanski patriotizam, a ne komunizam.
ZAVNOBiH je za Imamoviće, kao i za većinu drugih Bošnjaka, bio dobar poredak, jer im je dao pravo na život. Za razliku od četničkog poretka, nije im ugrožavao opstanak. Za razliku od ustaškog poretka, nije ih prisiljavao da ugrožavaju pravo na opstanak srpskom narodu, niti ih je asimilirao (barem isprva).
Vjerovatno su Imamovići, uprkos jasnim zakonima ZAVNOBiH-a, koji svima garantiraju ravnopravnost, već tokom rata, našavši se u pretežno srpskoj jedinici, znali biti diskriminisani, zbog svog muslimanskog porijekla. A možda su se istovremeno, solidarisali sa Srbima, koji su trpjeli ogromne žrtve, kao npr. Skender Kulenović i Hasan Kikić koji su se, također, tokom rata kretali na području Skender-Vakufa. Kikić je ubijen u četničkoj zasjedi na Čemernici, obližnjem planinskom vrhu.
Kakogod, Rami i njegovoj braći je tada bilo bolje biti unutar poretka ZAVNOBiH-a. Ta država, i ako ih diskriminiše, garantuje im pravo na život, pa čak i obećanje da će u budućnosti moći živjeti spokojno u svojoj muslimanskoj koži. Treba li napisati da im je bolje bilo u tom poretku, nego u četničkom i ustaškom, koji im nisu garantovali pravo na opstanak, a nisu im dopuštali čak ni nadu da će moći živjeti komotno u koži svog etničkog identiteta.
Nesumnjivo da su se bosanski muslimani, pa i bivši partizani, poput Rame i Naima Imamovića, Alije Izetbegovića, Pozderaca, osjetili prevareni, kada su, u prvim godinama nakon 1945. vidjeli da je Bosna i Hercegovina, i srpska i hrvatska, ali nije muslimanska. Čak je i jedan bosanski patriot, poput Roćka Čolakovića, bio za brisanje muslimanske nacije.
To nije bio kraj razočarenjima. Moj djed je, u maju 1950, kao Titov vojnik, poslan u Cazinsku krajinu da pomogne u gušenju pobune, koju su tamošnji Srbi i Bošnjaci podigli protiv prisilnog i nepravednog načina otkupa poljoprivrednih proizvoda koji je vršila nova, komunistička vlast. Tamo se, kako kaže porodična predaja, Ramo nagledao svega. U najboljem slučaju samo je svjedočio nasilju nad pobunjenicima, a u najgorem je morao i sam učestvovati. Nedugo nakon što se vratio, teško je obolio. Umro je, vraćajući se jedne večeri kući iz kafane. Savladala ga je mećava. Kad su ga ujutru našli, na smrt zaleđenog, kako mi je jednom kazala njegova supruga, ličio je na Lenjina.
Nesumnjivo da je Ramo Imamović, kao i mnogi drug Bošnjaci, imao razloga da se osjeti izdanim od komunističkog režima. Obećanja ZAVNOBiH-a su iznevjerena, i na nacionalnom i na socijalnom planu. Ali nesumnjivo da je imao razloga biti zahvalan Bogu što mu je olakšao izbor, odnosno omogućio mu da mora izabrati ZAVNOBiH, a ne neku drugu vojsku, pri čemu nemam na umu samo spomenute, četničku i ustašku.
Marko A. Hoare piše i o „autonomaškoj ideji“ koju je propagirala tradicionalna muslimanska elita. Potonja je zamišljala „autonomnu BiH u okviru Trećeg rajha“, snažno ističući ovaj prvi dio (autonomna BiH), a prihvatajući drugi dio (suverenitet Trećeg rajha) tek kao nepoželjnu nužnost.
Ovi muslimanski kolaboracionisti, koji su smatrali da se trebaju direktno potčiniti Trećem rajhu (da se ne bi priklonili NDH, četnicima i jugoslovenskim komunistima), napravili su pogrešnu etičku, a onda i političku procjenu. Zagovarajući formiranje 13. SS divizije, oni su čin se vjerovali ili se nadali da će oni, a ne nacistički težim, upravljati tom divizijom i koristiti je za provođenje svojih ideja u Bosni i Hercegovini.
Njihova vjera i nada završila je, tako što su hiljade Bošnjaka odvedeni hiljadama kilometara od domovine, u francuski Villefranche, gdje su se neki od njih pobunili, a drugi gušili pobunu. 13. SS divizija je učestvovala u činjenju brojnih zločina, a počela se rasipati ’44. kada je većina dezertirala.
Kako primjećuje Xavier Bougarel, u svojoj knjizi „Handžar divizija: Waffen-SS u Bosni 1943-1945“, a na osnovu obimne dokumentacije, najveći dio pripadnika ove jedinice bio je u njoj, primarno zbog finansijskih pobuda i naknada, koje su išle prvenstveno njihovim porodicama. To je, dodaje Bougarel, potvrdio i raspad jedinice, nakon što su nacističke vlasti prestale s isplatama. Izuzimajući manji broj fanatika, ovi bosanski seljaci nisu ušli u tu vojsku da bi provodili nacističke ideje, iako su svakako i to činili, braneći poredak, pa i vršeći zločine u tu svrhu.
Dobar dio pripadnika autonomaške elite ne može skinuti sa sebe moralnu i historijsku odgovornost, pozivajući se na to što je u rezolucijama 1941. stidljivo ili manje stidljivo osudio diskriminaciju i zločine ustaša, umjesto da i djelima ustane protiv njih. Neki su se na vrijeme, priklonili partizanima i ilegalnom pokretu, drugi su ostali uz Hitlera do kraja, ne svi vođeni fanatizmom, ali neki da.
Autonomaška kolaboracionistička elita nije ostvarila svoje ciljeve, zato što je loše procijenila globalne odnose, pa je čak i nakon Bitke za Staljingrad, uzela Hitlerov zločinački režim za saveznika, a onda nerazumno vjerovala da može upravljati divizijom pod nacističkom komandom, držeći je u Bosni.
Nakon prodora Crvene Armije u Mađarsku i Rumuniju, 13. SS divizija je poslana u Mađarsku da se bori, a nakon toga, početkom 45. njena postepena smrt se gubi u općem kontekstu njemačkog poraza, sve dok se posljednji vojnici, u maju ’45. ne predaju Britancima u Austriji.
ZAVNOBiH nije bio idealan, ali je bio realniji i bolji, od svih postojećih alternativa. NOP se oslanjao prvenstveno na svoje snage, a onda i na pomoć pobjedničkih Saveznika, kako istočnih tako i zapadnih. Vojska koja je stajala iza njega, počinila je znatno manje zločina nego sve ostale, te se ne može izjednačiti s njima.
To kažem, imajući na umu da su Partizani znali biti nadnaravno okrutni. Moj djed je znao govoriti da su se neke partizanske jedinice zvale garave, jer je u selima kroz koja bi prošle ostajao samo gar, garež.
Na njegovu sreću, Ramo Imamović nije završio u nekoj drugoj vojsci, pa ni „autonomaškoj“. Možda je i on sanjao o nezavisnoj Bosni i Hercegovini, koja neće biti pod upravom Zagreba, Beograda i drugih inozemnih prijestonica. O njoj je, vjerovatno već tada sanjao i jedan drugi partizan, a možda pri tome sumnjajući će se ikada ostvariti. A onda je 1992. bio njen predsjednik i komandant vojske koju je poredio s partizanima, svjestan kontinuiteta ZAVNOBiH-a i 1. marta.
Za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu se ponovo borila vojska, u kojoj su bili „ljudi svih vjera“, ponovo je bilo jednih više, drugih manje (ovaj put nesrazmjer je bio znatno veći); ponovo se ova vojska temeljila na volji jednog naroda za opstanak, jer mu je prijetio genocid; ponovo se temeljila na borbi svih njenih pripadnika za opstanak multietničke, cjelovite države; ponovo nije bila savršena, njeni vojnici su činili zločine, ali ponovo nije vršila genocid i druga najteža djela i ponovo ne može se izjednačavati s drugima; ponovo naša vojska isprva nije bila dovoljno jaka, ali je ojačala; ponovo se mogla osloniti prvenstveno na sebe, a tek onda na podršku saveznika sa Zapada i Istoka; ponovo nije mogla sama okončati rat, ali jeste uz savezničku pomoć.
Ponovo izborena država nije ostvarila obećanja i nade, nakon potpisanog mira, ali je ponovo država sačuvana, a opstao je i narod koji se borio protiv genocida; ponovo je mnogo nepravde i diskriminacije, i bit će ih još, ali bit ih manje samo kroz borbu, čak i kad izgleda da je budućnost crna. Naročito tada.
Borimo se za Bosnu i Hercegovinu, i bošnjačku, i srpsku, i hrvatsku, i jevrejsku, i romsku, i svih drugih; za građansku multietničku državu u kojoj će svaki čovjek moći živjeti, osjećajući se komotno u svojoj koži. Ako nije realna, bit će. Ako napori ponovo budu propali, učinimo da propadnu bolje i bit će dovoljno, bar za ovu generaciju. Sretan vam dan državnosti.
Jedna od najvećih političkih drama i potencijalno zapaljivih kriza u funkcioniranju vlasti proteklih godina odvijala se u noći između 11. i 12. marta 2020. godine. Te je noći Zastupnički dom Parlamentarne Skupštine BiH nakon višesatne rasprave, prekida, svađa i ultimatuma razriješio članstva u Centralnoj izbornoj komisiji troje njenih članova kojim je istekao mandat, Branka Petrića i Novaka Božičkovića, iz reda Srba, te Stjepana Mikića, predstavnika Hrvata u CIK-u. Većinom glasova državnih parlamentaraca njih su zamijenili Vanja Bjelica-Prutina i Jovan Kalaba (Srbi) i Željko Bakalar (Hrvat). Bošnjačkim članovima, Suadu Arnautoviću i Ahmetu Šantiću su produženi mandati.
Razrješenja starih i imenovanja novih članova CIK-a obavila je parlamentarna većina u Zastupničkom domu PS BiH nakon što Komisija koja je bila formirana da predloži kandidate to nije obavila u predviđenom roku od 30 dana. Na čelu te Komisije nalazio se Milan Tegeltija, tadašnji predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, koji je samog sebe izabrao na tu funkciju. Pored Tegeltije u Komisiji su bili i Borjana Krišto (HDZ), Nebojša Radmanović (SNSD-a), te Stjepan Mikić, dugogodišnji član CIK-a imenovan od HDZ-a, te SDA-ov predstavnik Safet Softić. Plan je bio očigledan – preko stranački odanih ljudi nastaviti u nedogled dominaciju Dodikovih i Čovićevih kadrova u Centralnoj izbornoj komisiji.
Kako je preduhitren Milan Tegeltija
Puno bi nam vremena oduzelo, a poštujemo i elementarnu „kulturu sjećanja“ naših čitatelja da izdvojimo samo najvažnije razloge zbog kojih je dugogodišnji ansambl Centralne izborne komisije moralo temeljito protresti i promijeniti. CIK je godinama predstavljao svojevrsni otuđeni centar moći amnestiran od bilo kakve demokratske provjere i nepodložan kritikama i smjenjivosti. Nikada njegov prethodni menadžment nije ponudio zadovoljavajući odgovor na sudbinu 50-ak tona izbornog materijala koji je „kalirao“, „ispario“ u skladištima. Ostalo je neodgovoreno i zbog čega se izborni materijal štampao Dodikovoj zavičajnoj štampariji u Laktašima. Ostalo je trajno visiti u zraku čudno partnerstvo između pojedinih članova CIK-a i ruskog ambasadora u BiH Petra Ivancova, njegovih čestih vizita sjedištu CIK-a i boravci njegovih članova tokom izbora u Rusiji. Nije se CIK „štel mešati“ ni u više-manje konkretne dokaze o izbornom inženjeringu koje su institucije Hrvatske, u suradnji sa ruskim „prijateljima“ provodile u procesu „hvatanja“ birača iz te zemlje koji će dopisno/nepropisno podržati HDZ BiH i njegove kandidate na izborima iz 2018. godine… Ima toga još, čitav jedan naramak dokaza i argumenata, ali ni ovo navedeno nije malo..
Svjedoci koji su nazočili sjednici Parlamenta BiH kasnije su pričali da je sve do početka glasanja o smjeni bivših i imenovanju budućih članova CIK-a bilo neizvjesno šta će raditi zastupnici Stranke demokratske akcije. Vrhu ove stranke je bilo bitno da se ne dovode u pitanje dva bošnjačka člana (Arnautović i Šantić) a za srpske i hrvatske članove ih baš i nije bilo briga. Isti svjedoci tvrdili su da je Dragan Čović to večer priprijetio Bakiru Izetbegoviću da bi izbor predloženog hrvatskog člana CIK-a, Željka Bakalara, inače tadašnjeg savjetnika Željka Komšića u Predsjedništvu BiH, mogao biti uvod u raskidanje koalicije i potpuni institucionalni košmar u BiH. To isto večer je Željko Komšić, lider Demokratske fronte, iz Kanade gdje se nalazio u službenoj posjeti, zvao telefonom Izetbegovića i tražio od njega da zastupnici SDA podrže predložene nove članove CIK-a. Lider SDA ga je zabrinuto informirao o Čovićevim prijetnjama napuštanjem koalicije i blokadama, na šta mu je Komšić kazao da će i DF prekinuti saradnju sa Strankom demokratske akcije ukoliko njen lider popusti pod pritiscima HDZ-a i SNSD-a.
Šta (ni)je zabrljao CIK BiH
Većinom glasova u Zastupničkom domu PSBIH smijenjena su tri člana CIK-a kojima je istekao mandat, a na njihova mjesta su izabrani novi ljudi.
Borjana Krišto, tadašnja zastupnica, a danas već izvjesna predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, upozorila je da „ovo nije samo politička kriza, nego je upitna budućnost Bosne i Hercegovine“.
Milorad Dodik je bijesno poručio da su svojim glasanjem u Zastupničkom domu PSBiH „Srpska demokratska stranka i Partija demokratskog progresa izborni proces u BiH predali u ruke Bošnjacima“.
Nezadovoljan je bio i Fahrudin Radončić, predsjednik Saveza za bolju budućnost, u to vrijeme državni ministar sigurnosti. „Ako ovo opstane, budući izbori nemaju nikakvog smisla, a ni sadašnja koaliciona participacija na vlasti“, komentirao je nakon smjene na čelu CIK-a. Nekoliko mjeseci kasnije Radončić je zaista napustio ministarsku poziciju, ali iz nekih posve drugih razloga koje je mijenjao kako mu je odgovaralo u dnevnopolitičkom kontekstu i tekućim potrebama. Radončić je u jednom donekle bio pravu: Parlament je trebao iste noći opozvati i zamijeniti i bošnjačke članove CIK-a, no očito da bi u tom slučaj izostala podrška zastupnika SDA. Prevažan je Suad Arnautović bio kadar za SDA ne samo u CIK-u nego u pozamašnom kontinuitetu od dvadesetak godina, još od mračnog vakta kada je bio šef kabineta federalnog ministra policije Mehmeda Žilića.
„Ovo“, kako je Radončić sa omalovažavanjem nazivao izbor tri nova člana CIK-a je „opstalo“. Sud Bosne i Hercegovine je u augustu ove godine odbacio kao neosnovane tužbe Branka Petrića i Novaka Boškovića, članova CIK-a koji su smijenjeni nakon isteka mandata. Obačena je i žalba Sanje Stanimirović Ostojić koja se bila javila na konkurs za člana Centralne izborne komisije, inače bliske suradnice već rečenog Petrića. U presudi stoji da je „Predstavnički dom Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine u postupku imenovanja članova Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine postupak POSTUPAO NEPOSREDNO I U SKLADU SA USTAVNIM OVLAŠTENJIMA…I PREMA RELEVATNIM PROPISIMA IZBORNOG ZAKONA BOSNE I HERCEGOVINE.“ (Podvukao S.A.).
Kada se kritički analizira rad novog sastava Centralne izborne komisije BiH, onda treba radi korektnosti imati u vidu sve okolnosti u kojima su njegovi članovi radili, a koje su posljednje dvije i pol godine bile sve samo ne normalne i stimulativne. Osovina Dodik-Čović nikada se nije pomirila za gubitkom svog utjecaja, niti je birala sredstva i povode u destruiranju njihovog nesmetanog djelovanja. Dodik je mizogino-kočijaškim uvredama na račun srpskih članova CIK-a izravno doveo pitanje njihovu fizička sigurnost zbog čega je Vanja Bjelica-Prutina zatražila i dobila policijsku pratnju. Čović je istovreno, tobože suptilnije, preko ministra državnih financija Vjekoslava Bevande do posljednjeg trenutka opstruirao i dovodio u pitanje održavanje izbora i uvjetujujći ih promjenama Izbornog zakona; ta je podmukla igra prekinuta tek u predizornom cajtnotu na intervenciju visokog predstavnika Christiana Schmdita.
Istovemeno, Schmidtovo nametanje djelimičnih, a dubinskih izmjena Izbornog zakona u danu, odnosno noći održavanja Općih izbora doveli s CIK pred cijeli spektar novih, do tada nepoznatih problema i dodatnih obaveza.
Drug Nikšić, preferencijalni
Među državnim zastupnicima koji su one besane martovske noći u Parlamentu BiH glasali za smjene starih i imenovanje novih članova Centralne izborne komisije BiH bio je i predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić. Baš kao i nakon izbora 2018.godine on se, i četiri godine kasnije kroz iglene uši kompenzacijskih algoritama ušunjao među državne parlamentarce. „Ipak su ovo nekakvi ljudi iz opozicije, a ipak bih bio sretniji da smo dobili eksperte, da smo dobili ljude koji nisu bili politički obojeni. Smatram da ne može biti gore od ovoga što smo imali.“, kazao je Nikišić nakon glasanja u Parlamentu BiH u martu 2020. godine. Prošle nedjelje lider SDP-a kojeg stranački šereti zovu „Drug Preferencijalni“, otkrio je planove glede budućnosti CIK-a.
“Od nove većine očekujemo podršku za smjenu članova izborne komisije BiH”, kazao je Nikšić. Njegova izjava je uslijedila promptno nakon susreta Elmedina Konakovića sa Miloradom Dodikom na košarkaškoj utakmici u Laktašima.
Nekako u isto vrijeme, na drugom mjestu to je isto kazala Snježana Novaković Bursać (SNSD), novoizabrana delegatkinja u Domu naroda Parlamenta BiH. Kazala je da je smjenu članova CIK-a moguće obaviti s obzirom na „drugačiju kompozicijsku većinu“. No, ona je za razliku od euforičnog, procedurama neopterećenog Nikšića bila znatno opreznija glede lagalnosti budućeg postupka smjene članova CIK-a, koji su inače izabrani na sedmogodišnji mandat. „Oni su tek neke dvije godine na tim funkcijama. Prilikom pokretanja inicijative treba samo voditi računa da ne uđemo u sudske procese sa eventualno lošim ishodom“.
Novaković-Bursać ima, a Nermin Nikšić, kao lider Osmorke nema, u vidu presude Suda Bosne i Hercegovine kojima je zapečaćena svaka diskusija o zakonitosti smjene starih i izbora novih članova Centralne Izborne komsije.
Zašto je ovo važno i zbog čega ovoliko pažnje posvećujem ovoj, reklo bi se, manje-više tehničkoj stvari. Prvo, zato što nije tehnička, nego je suštinska. Za donošenje odluke o smjeni članova CIK-a nije dovoljna samo, kako reče zastupnica Novaković-Bursać, „drugačija kompozicijska većina“. Da se taj proces ne bi pretvorio u parlamentarno nasilje i sirovi revanšizam, neophodan je još jedan nezaobilazan uvjet: potrebni su razlozi, argumentirani, čvrsti i uvjerljivi za pokretanje procesa te smjene. Takve razloge Nermin Nikšić, kao ni Konaković, niti bilo ko drugi iz krugova Osmorke nije ponudio, niti to može učiniti. A ne može to učiniti zato što njihovi razlozi opće nisu njihovinego su Dodikovi, odnosno Dragana Čovića. Članovi CIK-a BiH koji su zamijenjeni 2020. godine, otišli su zato jer su im istekli mandati, a nisu im produženi jer su oni bili produžene ruke poltičkih elita. Zašto treba potjerati njiihove nasljednike, to još uvijek niko nije otkrio.
Stara kuća, stari Dom naroda
Odbrana integriteta postojećeg sastava Centralne izborne komisije pred naletom buduće vladajuće parlamentarne većine bitna je jer bi njihovom smjenom „pragmatična“ Osmorka otvorila breš kroz koji bi prokuljali slični o sinhronizirani zahtjevi osovine Dodik-Čović, zakoniti ili nezakoniti, ustavni ili neustavni, statutarni ili nestatutarni“, kako je nekada tokom antibirokratskog stampeda govorio Slobodan Milošević.
Druga važna tačka otpora dvoglavom jednomlju lidera SNSD-a i HDZ-a su srpski i hrvatski klubovi u Domu naroda Parlamenta BiH. Vidjeli smo već kakve su se zakulisne, prljave igre igrale u Narodnoj Skupštini RS tokom izbora četvrtog delegata Klub Srba. Ništa, međutim, ne znamo o izboru četvrtog poslanika u Klubu Hrvata Doma naroda, o čemu bi trebali odlučiti zastupnici Osmorke. Propuste li Nikšićevi, Konakovićevi, Fortini… poslanici izabrati „vlastitog“ Hrvata Dom naroda PSBiH, odnosno popuste li pred zahtjevom Čovića da se (i) to mjesto prepusti HDZ-u, onda se njihovom slučaju više neće moći govoriti o nervoznom diletantizmu, nestrpljivom amaterizmu, ili slijepom, karijerizimu, nego o nečemu drugom, što je prešlo rub odgovornog, promišljenog i ustavnog ponašanja.
Ako Stranka demokratske akcije svakog dana svojim tragikomičnim, inadžijskim djelovanjem dokazuje koliko je dobro, pravedno i korisno što je maknuta iz vlasti, Osmorka i istom ritmu demonstrira da sloboda koja im je pala krilo neće umjeti da pjeva…
Prije nešto više od dvije godine, vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS) u Crnoj Gori izgubio je izbore od troglave koalicije koja je sastavljena, a naročito finansirana iz Moskve i Beograda. Čak 16 političkih partija se udružilo da bi svrgli sa vlasti Mila Đukanovića nakon tridesetogodišnje vladavine. Među njima je bilo i formalno građanskih i suverenističkih partija, zatim onih koje nisu “ni riba ni đevojka”, a najveći i najjači blok činile su prosrpske i otvoreno proruske stranke.
I “kuso i repato”, i četnici i partizani, i oni koji su za NATO i oni koji su palili NATO zastave. Sklepana je matematička većina od svega jednog poslanika više (41:40) čiji je jedini zajednički imenitelj demontaža dotadašnjeg režima i mržnja prema Milu Đukanoviću, piše politicki.ba.
Naravno, sve to uvijeno u svojevrsnu “šarenu lažu” da se ubrzaju evropske integracije i započne borba protiv korupcije i kriminala.
A “naši zapadni partneri” su sa oduševljenjem dočekali “oslobodioce” koji će smanjiti višedecenijske podjele u crnogorskom društvu, sprovesti reforme i osnažiti demokratske institucije. I naprosto je teško utvrditi ko je prednjačio u svojoj naivnosti, neznanju, pokvarenosti… da ne upotrebimo još neku grublju riječ. Mrtva trka između američkih, britanskih i evropskih diplomata. Samo rijetki ambasadori, uglavnom iz regiona, kroz zube su izražavali svoju skeptičnost.
Niko nije htio ili smio kvariti opću pobjedničku euforiju.
Za zapad je to bio dokaz da je i na Balkanu moguća mirna smjena vlasti, ali i primjer da se nacionalisti i populisti mogu preobratiti u evropljane i demokrate kada budu dio izvršne vlasti.
I šta je Crna Gora od svega ovoga dobila?
Najveću institucionalnu, političku i društvenu krizu u novijoj historiji.
Podjele nikad nisu bile veće, Evropa nikad dalja, Vlada sve manja, premijer sve luđi, a građanski sukobi sve bliži.
Danas je veća mogućnost za takvu eskalaciju u Crnoj Gori nego na Kosovu, ma koliko ovo nerealno izgledalo.
Međutim, na Kosovu, u vojnom smislu, imate KFOR, u političkom smislu, kosovska nezavisnost je ostvarena uz pomoć Zapada i teško da bi on mirno posmatrao da se to dovodi u pitanje.
U Crnoj Gori imate dovoljno unutrašnjeg potencijala za krizu, polarizaciju koja može lako dovesti do sukoba, naročito ako se podgrijava spolja.
Institucije su potpuno razorene. Vlada je izgubila podršku u parlamentu, ali nije pala. Dritan Abazović se ponaša kao Mao Tsetung, a njegova vlada ima podršku od svega 2.8% građana.
Stranke vladajuće većine se međusobno mrze, ali zajedničko im je da ih ni puškom ne možete natjerati da idu na izbore.
I šta za to vrijeme radi dobri i pomalo pošteni Zapad?
Pa, poziva sve aktere na suzdržanost i dijalog. Kao i obično – s…..
A kakve ovo veze ima sa nama u BiH?
Sličnost možda nije očigledna, ali ona ipak postoji.
Na svu sreću, bez obzira na sve, u Bosni i Hercegovini ne postoji ništa što liči na Dritana Abazovića.
Ma koliko se neki i trudili, to je ipak nemoguće.
Izvjesno je međutim, da ćemo imati većinu sastavljenu od 21 političke stranke (HNS-8, koalicija oko SNSD-5 i plus Osmorka). Vjerovatno najbrojnija koalicija u Evropi koja je ikada sastavljena.
U Srbiji je bila svojevremeno koalicija od 18 stranaka, Bugarskoj 12, Slovačkoj 11, u Crnoj Gori 16.
Nijedna od tih vlada nije imala duži vijek trajanja. I sve su se koalicije raspale, ne zbog snage opozicije, već zbog unutrašnjih svađa oko podjele plijena.
I nijedna stranka,koja je bila dio takve većine, iz vlasti nije izašla jača.
Opet je ilustrativan primjer iz Crne Gore gdje je novoformirana stranka Evropa sad osvojila više glasova na lokalnim izborima u Podgorici nego bilo koja stranka aktuelne vladajuće većine.
Između SDA i Osmorke, Dodik i Čović su birali one koji su politički slabiji.
Sasvim logično, sa njihovog stanovišta.
Bolje sa osam relativno malih nego sa jednom velikom strankom.
Zajedničko svima je demontaža SDA.
Osmorka se nada da će iz toga izvući konkretnu političku korist, jer će preuzeti njihove birače, a Dodik i Čović će uživati u tom rastakanju.
Pluralizam je dobar i još više pozeljan ako se dešava samo kod Bošnjaka, dok je za Srbe i Hrvate gotovo pa poguban.
Nažalost, taj narativ kao da su preuzeli i “naši zapadni partneri”.
Ova većina je njihovo političko čedo. Za njih je važno da se neka promjena u Bosni dogodila. Kao što je to bilo i u Crnoj Gori.
Nešto se dakle kreće. Problem je što to kretanje može biti i u rikverc. Crna Gora je bila lider u evropskim integracijama. Danas je bliža Otvorenom Balkanu nego Briselu.
Niko ne sumnja u dobre i iskrene namjere većine članica Osmorke, ali njihov početak i servilan odnos prema Dodiku i Čoviću ne sluti na dobro.
Jučerašnja konferencija za medije mogla je samo naslutiti “ko kosi a ko vodu nosi”. Nažalost, Nikšić je i za površnog posmatrača izgledao kao potpuni politički autsajder, u odnosu na drugu dvojicu sagovornika. Matematičke većine u politici su često nužne i to nije nikakav bosanski specifikum.
Jedino oko čega se slaže 21 politička stranka je da SDA pošalje u političku penziju. Doduše, slažu se i da se oko ničega više ne slažu, ali da te teme neće otvarati. To nije dovoljno ni za normalno funkcioniranje, a kamoli za neki napredak.
Iako je njegova stranka protekle četiri godine rukovodila Vijećem ministara BiH, Milorad Dodik nije uspio preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH i Službom za poslove sa strancima BiH, niti je uspio svoj čovjeka postaviti za šefa svih operacija u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. No, trideset dana od potpisivanja Sporazuma sa SDP-om, NiP-om i Našom strankom Dodik će dobiti sve ono što je želio, a što tokom proteklog mandata nije uspio preuzeti.
SNSD će, tako, ako sa Trojkom formira Vijeće ministara BiH, dobiti direktora Službe za poslove sa strancima kojom od osnivanja do danas Dodikovi ljudi nisu rukovodili. Dobit će direktora Agencije za lijekove BiH koju su protekle četiri godine željeli srušiti usvajajući neustavne zakone o lijekovima Republike Srpske. I, dobit će zamjenika direktora OSA-e kojeg nisu imali osam godina, iako su, formalno, posljednje četiri godine bili vlast na nivou BiH. Dakle, SDP, Naša stranka i Narod i Pravda pristali su da oni dobiju sve bošnjačke pozicije, uz uslov da funkcije koje su najmanje proteklih sedam godina pripadale opoziciji iz Republike Srpske prepuste SNSD-u Milorada Dodika.
Agencija za lijekove BiH
Direktor Agencije za lijekove BiH proteklih sedam godina bio je Aleksandar Zolak. On je, prvo, u decembru 2015. godine, nakon što je SNSD izbačen iz državne vlasti, imenovan za vršioca dužnosti direktora Agencije koja je nadležna za kontrolu lijekova i medicinske opreme u BiH. Zolak je imenovan u martu 2018. godine za generalnog direktora. Iako je SNSD preuzeo vlast godinu kasnije, Zolak nije razriješen, jer bošnjački ministri u Vijeću ministara BiH nisu podržali njegovu smjenu.
“Zolak ne zaslužuje ostati direktor Agencije za lijekove BiH”, govorio je u martu 2022. godine predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija (SNSD).
Otkako je SNSD preuzeo vlast na nivou BiH, ova stranka je pokušavala preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH. Jedan od razloga je bilo i to da su namjeravali olakšati uvoz ruskih lijekova. Najveći pritisak na Aleksandra Zolaka bio je tokom afere “kisik” u Republici Srpskoj kada je utvrđeno da su tokom pandemije koronavirusa pacijenti liječeni tehničkim kisikom.
“Zolak je državni neprijatelj broj 1, Agencija za lijekove BiH više neće moći djelovati u RS”, kazao je u oktobru 2021. godine Milorad Dodik, najavljujući, tako, napad na ovu državnu Agenciju.
Deset dana kasnije, Narodna skupština Republike Srpske je usvojila Zakon o lijekovima RS koji je podrazumijevao osnivanje Agencije za lijekove na nivou tog entiteta. Zbog rušenja Agencije za lijekove BiH i osnivanja entitetske agencije za lijekove na crnoj američkoj listi završio je ministar zdravlja RS Alen Šeranić, dok je zbog istog slučaja Velika Britanija uvela sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović.
U decembru prošle godine, Ustavni sud BiH je, na osnovu zahtjeva bivšeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića Zakon o lijekovima RS proglasio neustavnim i stavio ga van snage. Milorad Dodik i čelnici SNSD-a su najavili da će nastaviti djelovati u istom pravcu, odnosno da neće poštovati Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine.
U januaru 2023. godine, Edin Forto, Nermin Nikšić i Elmedin Konaković odlučili su Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine prepustiti Miloradu Dodiku i kadrovima njegovog SNSD-a.
Služba za poslove sa strancima BiH
Služba za poslove sa strancima (SPS) je nezavisno administrativna jedinica unutar Ministarstva sigurnosti BiH, a nadležna je za ulazak i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini. Nadležna je, također, za migracije i za azil. Zakon o Službi za poslove sa strancima usvojen je 2005. godine, a sama Služba počela je sa radom 2006. godine. Prvi direktor Službe je postao kadar SDS-a Dragan Mektić. On je rukovodio ovom Službom sve dok 2015. godine nije imenovan za državnom ministra sigurnost. Na njegovo mjesto dolazi Slobodan Ujić, također kadar SDS-a. Iako je SNSD postao vlast na nivou BiH nakon izbora 2018. godine, Ujić je ostao direktor Službe za poslove sa strancima, jer bošnjački kadrovi (SDA i DF) nisu podržali prijedlog SNSD-a za Ujićevu smjenu. Ujić se posebno našao na udaru Milorada Dodika nakon što je srbijanskom profesoru Milošu Koviću, advokatu Goranu Petronijeviću i bivšem šefu Žandarmerije Srbije Bratislavu Dikiću zabranjen ulazak u BiH. U pitanju su proruski kadrovi koji su proglašeni osobama opasnim po nacionalnu sigurnost BiH.
“Kada je profesor Miloš Ković vraćen onda smo se zapitali kako se to radi, na žalost to radi Služba za poslove sa strancima čiji je direktor Srbin i koji je u nekim tijesnim vezama sa Mirkom Šarovićem, mislim nekim kumovskim, i da on odlučuje o tome. To nikada ne smije da bude pravo jednog pojedinca bez obzira na funkciju koju obavljaju. Sistem koji postoji u BiH dozvoljava upravo takav voluntarizam da se pojedinci mogu na takav način dodvoravati. To su prije svega zahtjevi muslimana u Sarajevu koji to traže. Mislim da profesor Ković, a ni Dikić nisu prijetnja bezbjednosti”, rekao je tada Milorad Dodik, konstatujući da za tim nije bilo potrebe.
SNSD je nekoliko puta u protekle četiri godine preuzeti Službu za poslove sa strancima, ali nisu uspjeli. No, sada Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto odlučuju ovu Službu prepustiti SNSD-u, stranci koja nikada nije upravljala Službom za poslove sa strancima BiH.
Obavještajno-sigurnosna agencija BiH
Otkako je 2015. godine Osman Mehmedagić imenovan za direktora OSA-e, a Trifko Buha iz PDP-a za njegovog zamjenika, ova agencija se nalazi pod stalnim udarom čelnika SNSD-a i Republike Srpske.
“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik 12. jula 2017. godine
“OSA ne radi svoj posao”, rekao je na istoj konferenciji za medije Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.
Izjave slične Dodikovim o OSA-i su davali i čelnici Naroda i Pravde, prije svih Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Nakon dogovora sa SNSD-om, Trojka (SDP, NS i NiP) dobija poziciju direktora OSA-e koji bi trebao biti Bošnjak. No, pozicija zamjenika direktora OSA-e pripast će SNSD-u. Trifko Buha iz PDP-a bi trebao biti smijenjen. Evo kako je Dodik komentarisao ponašanje aktualnog zamjenika direktora OSA-e Trifka Buhe.
“Kada donesemo odluku o povlačenju saglasnosti za Oružane snage BiH, Srbi će to napustiti i preći u RS, 80 odsto se izjašnjava tako. Razgovaramo i sa Srbima u Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), a ovaj iz Obavještajno bezbednosne službe (Trifko Buha, zamjenik direktora) nije htio da dođe na sastanak”, kazao je Dodik 2021. godine nakon što je pokrenuo takozvani prenos nadženosti za nivoa BiH na nivo RS.
Godinu i po kasnije, Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković pristali su da se iz OSA-e ukloni čovjek koji “nije htio da dođe na Dodikov sastanak o prenosu nadležnosti”.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
