Napredovanje na evropskom putu je vrijednost. Ali nije apsolutna vrijednost. Zašto to kažem? Pitajte to ljude u Srbiji, koja je 2013. dobila pregovore sa EU i otvorila mnoga poglavlja. Ali stanje u samoj zemlji nije postalo bolje, već gore. Korupcije nikad više, pravosuđe nikad gore, medijska slika nikad monotonija. Sve je kulminiralo krađom na proteklim izborima i posljedičnim divljanjem režima.

Kako je jučer, u brizantnoj analizi na N1, istaknuo pozorišni režiser Kokan Mladenović, Srbija je dosad imala latinoamerički model vladavine, gdje su institucije u sprezi sa kriminalnim grupama; a sad je ušla u afričku fazu, odnosno u spektakularne i nekontrolisane postupke vladara.

Donekle je slično stanje u Crnoj Gori, koja je od 2012. godine otvorila 33 pregovaračka poglavlja, ali se u zadnje tri-četiri godine više integrisala u Srpski svet, nego u euroatlantski sistem.  O tome svjedoči i posljednje istraživanje, po kojem bi 44% stanovništva glasalo za izlazak zemlje iz NATO-a.

Prije dvije godine, taj broj je bio skoro duplo niži. Na pitanje šta se dešava ispod radara, premijer Crne Gore Milojko Spajić je kazao da „građani do sad nisu imali jasne benefite od puta prema EU“. Objašnjenje je u nekoj mjeri suludo: pošto navodno nemaju „dovoljno jasnih benefita“ od evropskog puta, građani se svete NATO-u.

Mislim da prave razloge navedenog trenda treba tražiti u porastu ruskog utjecaja. Npr. u činjenici da je novi predsjednik Skupštine te zemlje Andrija Mandić otvoreno podržavao rusku agresiju na Ukrajinu. No, kada stavimo NATO na stranu, ostaje pitanje: zar je moguće da, nakon 33 otvorena poglavlja, građani nisu imali jasne benefite od EU puta? Stvarno je, po deficiniji, uvijek ono nemoguće.

Da li sve ovo onda znači da je svejedno što je BiH otvorila pregovore? Čak i ako građani BiH, kao oni u Crnoj Gori, budu mislili da je svejedno, ja mislim da nije. Problem je što vlast u Sarajevu preuveličava značaj ovog događaja, a u tome im, osim njima bliskih medija, pomaže i Evropska komisija, čija je predsjednica kazala da je BiH napravila „impresivan napredak“.

Kako je ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković kazao za jednu TV, otvaranje pregovora donosi „političku stabilnost“, „mnogo para“ i „more ekonomskih prilika“.

Konaković je istaknuo da se u samoj EU promijenilo raspoloženje prema proširenju, nakon agresije na Ukrajinu. Podsjetio je da su iz Brisela, za vrijeme Junckerove komisije, dolazile poruke da nema ništa od proširenja EU. Dodao je da u BiH nije postojalo volje za dogovorom, istaknuvši da se dolaskom Trojke na vlast sve promijenilo. „Deset godina nismo radili ništa, ali ni EU deset godina nije radila ništa“, kazao je i složio se s ocjenom predsjednice EK o „impresvnom napretku“.

Prije sedam godina, u proljeće 2017. godine, na konferenciji za medije u Sarajevu sa tadašnjim predsjedavajućim VM Denisom Zvizdićem, tadašnja komesarka EU Federica Mogherini je kazala da je BiH „napravila impresivan napredak na EU putu“. Dakle, identične riječi kao i ove von der Leyen prije nekoliko dana. Da li onda „impresivan napredak“ u rječniku briselskih birokrata znači ništa? Otprilike. Odnosno, da budemo precizni – skoro pa ništa. Ali ništa strašno. Posao briselskih birokrata je, između ostalog, da pretjeruju, a posao medija je da njihove riječi ne shvatamo doslovno.

Kada je Denis Zvizdić, kao kadar SDA na čelu Vijeća ministara, ostvarivao „impresivan napredak“ (Mogherini), tadašnja opozicija predvođena SDP-om je optuživala SDA da je izdala državne interese, pristajući na mehanizam koordinacije, kroz koji su „entiteti i kantoni dobili svoj međunarodnopravni subjektivitet“, kako je tada potcrtano iz SDP-a. Nekada se stječe utisak da u BiH vrijeme ne teče. Samo se mijenjaju uloge. Zapravo, rijetki poput Zvizdića ne mijenjaju ni uloge. Uvijek su na vlasti.

Hoću da kažem: kao što se ništa suštinski u životima građana nije promijenilo, kada je Zvizdić ostvarivao „impresivan napredak“, tako se ništa suštinski neće promijeniti ni sada, kada smo otvorili pregovore. Neka smo ih otvorili. Pozdravljam (bez oduševljenja). Istovremeno, smatram nenormalnim pritisak koji se trenutno vrši prema svima onima, koji ne aplaudiraju bh. vlastima, tačnije Trojci.

Tako je, recimo, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu Dino Mustafić, nakon otvaranja pregovora, saopćio da „od večeras postoje samo proevropske i antievropske politike“, te je dodao da „trebamo dati povjerenje samo onima koji će hrabro i bez kompromisa gurati evropske reforme neophodne za priključenje EU“, jer „sve drugo je crni mrak“. Drugim riječima, ukoliko ne dajemo povjerenje vlastima, koje su uzgred imenovale Mustafića za direktora, time pokazujemo da smo „za crni mrak“.

Nedopustivo je, uime vlasti, odnosno s pozicije direktora javne ustanove, slati takve poruke građanima: da svako ko ne gaji povjerenje prema vlasti (i ne podržavaa je), automatski biva označen kao antievropski opskurant  („onaj koji je protiv svjetla, prosvjete, slobodne savjesti; mračnjak, nazadnjak“). To je manihejski jezik; rekao bih, čak opasan. Svakako nedostojan pozorišnog režisera.

Za razliku od Srbije, Bosna i Hercegovina, tačnije Sarajevo ima nešto mnogo dragocjenije od pregovaračkog statusa sa EU. To je činjenica da je vlast smjenjiva i da postoji pluralizam u javnosti. Pitajte progresivne ljude u Srbiji: šta bi više voljeli, da imaju otvorene pregovore sa EU (što već imaju više od 10 godina), ili šaroliku medijsku scenu, pravosuđe koje vodi procese protiv najviših zvaničnika vlasti i, na koncu, smjenjivu vlast (što Srbija nema, a „političko Sarajevo“ ima)?

Optimalno je imati oboje, ali želje su jedno, a EU put drugo. Činjenica da značajan dio mainstream medija i zapadne ambasade nekritički podržavaju trenutnu vlast, tačnije Trojku, a da sami nosioci vlasti, poput Konakovića, sve medije i intelektualce koji pišu kritički o njoj proglašavaju „slugama i plaćenicima prethodnog režima“ – sve nas to polako (ali sigurno) čini sličnim Srbiji, kakvu je poznajemo od 2013. kada je otvorila pregovore sa EU.

U razgovoru za N1, jedan od političkih vođa Trojke Peđa Kojović je kritikovao neke građane što nisu optimisti kao on, tačnije,  kazao je da se čudi „tom našem odbijanju da se radujemo kad uspijemo“. Kojović je, po preuzimanju vlasti, kazao da mu je cilj vratiti optimizam građanima.

Obično se misli da u uspješnim društvima većina ljudi ima optimistične poglede. Kako primjećuje Alan de Botton, istina je zapravo suprotna: duboki pesimizam je ključni sastojak uspješnih društava.

Pesimizam, veli, polazi od toga da su svi normalni ljudi zapravo aljkavi, skloni deluziji, vođeni sujetom, itd. Riječju, samo su ljudi. Zato uspješna društva počivaju na nepovjerenju prema nosiocima vlasti, te je ultimativni cilj spriječiti mogućnost da vladalac i njegovi saradnici imaju previše moći. Pesimistično društvo nikad neće dopustiti da vladalac bude pretvoren u idola, jer pesimisti znaju da niko nije savršen. „We are mad monkeys, with a few extra neurons“, kaže de Botton.

U uspješnim društvima ne izdvaja se neka društvena grupa kao krivac za sve probleme („mračnjaci“), jer za razliku od optimiste, koji uvijek misli da se strastveno bori za pravdu, pesimista će radije pomisliti da je zaslijepljen vlastitim bijesom. Jedno od sredstava da se spriječi takav ishod su, veli de Botton, institucije, poput sudova, koje će biti imune na pretjerane i često histerične reakcije javnosti.

Ne znam da li ćemo zaista postati pesimistično društvo, ali ako ne želimo postati optimisti kao novinari na ružičastoj ili Happy TV, možda bi bilo dobro za početak da nosiocima vlasti ne bude cilj širenje optimizma.

Prethodni članakMinistar pravde BiH dostavio Vijeću ministara prijedlog izmjena Izbornog zakona: Bošnjak i Srbin postaju članovi Predsjedništva BiH ako osvoje najviše glasova, a Hrvat ako “ispunjava uslove”
Naredni članakBivša HDZ-ova ministrica finansija dobija novu funkciju: Jelka Milićević bit će nova zamjenica direktora Agencije za bankarstvo FBiH!