Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Analize

    Šta, zapravo, znače Schmidtovi prijedlozi: Bez HDZ-a više neće biti moguće formirati Vladu FBiH, a Dom naroda FBiH će i dalje razmatrati sve odluke i zakone

    Piše:
    Redakcija
    -

    Nametne li Christian Shcmidt izmjene izmjene Izbornog zakona o kojima smo proteklih dana pisali, HDZ BiH će postati nezaobilazan faktor prilikom formiranja Vlade Federacije BiH. Stranka Dragana Čovića će, faktički, biti uknjižena u Ustav Federacije BiH.

    Dvije stvari su ključne – uvođenje cenzusa prilikom izbora delegata u Dom naroda FBiH i način izbora predsjednika Federacije BiH. Sve druge najavljene izmjene su, zapravo, šminka koja bi trebala prikriti suštinu eventualne OHR-ove odluke.

    Pozivajući se na svoje izvore, sarajevska N1 televizija je objavila dokument koji priprema OHR, a koji je, u suštini, potvrda svega onoga što smo i najavljivali proteklih dana. Mada se eventualna odluka OHR-a predstavlja kao rješavanje mehanizama blokade u Federaciji, to je, zapravo, samo kozmetika koja prikriva suštinu – a to je predaje Federacije BiH u ruke HDZ-u Bosne i Hercegovine.

    “Definicija vitalnih nacionalnih interesa će biti pojednostavljena. Na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa više se ne može pozivati po svim pitanjima, već samo po pitanjima koja su navedena u Ustavu. Vijeće za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa pri Ustavnom sudu će razmotriti sva ova pitanja”, navodi N1 prvi segment eventualne Schmidtove odluke.

    Odje se, dakle, suštinski ništa ne mijenja. Dom naroda FBiH će, kao i do sada, odlučivati o svim pitanjima. Svi zakoni će, kao i do sada, morati biti razmatrani i na Domu naroda FBiH. Osim toga, ako vitalni nacionalni interes ostane na nivou odredaba Ustava FBiH, to će značiti istu situaciju kao i do sada.

    “Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definirani na slijedeći način:- ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti;- identitet jednog konstitutivnog naroda;- ustavni amandmani;- organizacija organa javne vlasti;- jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka;- obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe;- teritorijalna organizacija;- sistem javnog informisanja i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda”, piše u Ustavu Federacije BiH.

    Ključni je posljednji stav koji glasi: i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda.

    To znači da će i pitanje vitalnog nacionalnog interesa ostati kao i do sada. A čak i da se ova odredba ukine, suština se ne mijenja, jer vitalni nacionalni interes do sada nije bio uzrok blokada.

    Idemo dalje, prema konstituiranju Doma naroda FBiH. Ovaj Dom ima 58 delegata koji se biraju iz kantonalnih skupština.

    “Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva.Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu.”, piše u Ustavu FBiH.

    Ovdje je ključna odredba koja naglašava da svaki kanton daje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda.

    Evo šta predalaže OHR.

    “Raspodjela mandata u Domu naroda Federacije BiH će biti reprezentativnija u raspodjeli konstitutivnim narodima iz svakog kantona. Sadašnji propis je doveo do ponekad neuravnotežene zastupljenosti konstitutivnih naroda Federacije BiH u Domu naroda. Jedino kantoni gdje jedan konstitutivni narod čini preko 3% ukupne populacije tog konstitutivnog naroda u cijeloj Federaciji BiH će birati delegate tog konstitutivnog naroda u Dom naroda FBiH. Međutim, u Izbornom zakonu će biti uključen zaštitni mehanizam kako bi se osiguralo da svi kantoni budu zastupljeni u Domu naroda. Ovo pravilo podjednako štiti Bošnjake, Srbe i Hrvate koji žive u kantonima u kojima su brojčano manjina”, navedeno je u dokumentu koji je objavio N1.

    Već smo na Istraga.ba objavili ovu namjeru OHR-a koja bi, u konačnici, rezultirala da BPK (Goražde) i USK-a (Bihać) nemaju delegate iz reda hrvatskog naroda. To bi, dalje, značilo, da kantoni u kojima je dominantan HDZ daju više od dvije trećine delegata u Klubu Hrvata. Po automatizmu, HDZ ili stranke okupljne oko HNS-a će dobiti i sigurna četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, uz mogućnost da izaberu svih pet delegata.

    I sada dolazimo do ključnog dijela. Izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.

    “(1) U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. (2) Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda.(3) Ukoliko ni jedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidovanja se ponavlja.(4) Ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatraće se da su kandidovane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo jednom Domu”, navedeno je u Ustavu Federacije BiH.

    OHR sada predlaže drugačiji mehanizam.

    “Za imenovanje kandidata potrebni su glasovi najmanje 8 delegata u svakom klubu Doma naroda FBiH. Ako jedan klub ne uspije nominirati kandidata u roku od 30 dana, broj delegata koji je potreban da to učini smanjit će se na 5. Ako ni to ne dovede do nominacije, nominacija će biti moguća od bilo koje grupe od 2 delegata nakon dodatnih 30 dana”, navedeno je u prijedlogu.

    S obzirom na to da će HDZ BiH uvijek imati najmanje 14 delegata u Klubu Hrvata,  oni će uvijek u prvom krugu moći predložiti predsjednika ili potpredsjednike Federacije. Drugi klubovi, u kojima postoji opozicija, nadmetat će se ko će u prvom krugu doći o osam delegata. I samo za njih će važiti drugi krug. Toi znači da će HDZ uvijek imati predsjednioka ili potpredsjednika FBIH čiji je potpis nužan za predlaganje i imenovanje premijera FBiH i ministara u Vladi FBiH.

    Ovdje imamo još jednan problem. Zbog cenzusa od tri posto, najviše delegata iz reda srpskog naroda dat će Livanjski kanton. U tom je kantonu dominantan SNSD Milorada Dodika. Na taj način HDZ i SNSD postaju ključni za formiranje Vlade Federacije.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Russia Must Be Decolonized

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    An important gathering in Prague at the end of July by national independence activists from Russia highlighted the weakness of the Russian Federation. The Forum of Free Nations in Russia brought together speakers from over twenty nations and regions that are likely to seek independence from the failed Russian state, including Buryats, Bashkirs, Tatars, Chechens, Siberians, Novgorodians, and Far Easterners.

    Moscow’s massive invasion of Ukraine fully exposed Russia as an imperial power that seeks to extinguish the statehood and identity of its Slavic neighbor just as it forcibly Russified other nations. Russia took five centuries to assemble its large land empire and unlike other European colonial powers the empire has not been fully dismantled. The coming rupture of the Russian Federation will be the third phase of imperial collapse following the unravelling of the Soviet bloc and the disintegration of the Soviet Union in the early 1990s.

    The state that claimed for 70 years that it was a bastion of anti-imperialism and was inherited by the current regime has demonstrated that Moscow’s policy regardless of the color of its flags is fundamentally imperialist. It is important for the non-Western world to understand, including former colonized countries such as India and the African states, that Russia remains a colonial empire and not a supporter of national liberation. Putin himself has admitted that non-sovereign states are colonies, including Russia’s numerous republics and regions.

    The Russian attack on Ukraine highlighted two other factors. First, the Kremlin does not respect the international borders of neighbors or any international treaties that stifle its ambitions. However, this also signifies that Russia’s international and internal borders are now in dispute. And second, Russia’s state structure is much weaker than many Western analysts believed. Nonetheless, even as it weakens internally Russia will disguise its failures through external aggression to pose as a great power.

    My just published book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, provides evidence that the Russian Federation has been unable to transform itself into a nation-state, a civic state, or even a stable imperial state. Russia’s numerous weaknesses are exacerbated by a convergence of factors, including dependence on fossil fuel exports, a contracting economy, and intensifying regional and ethnic disquiet. Russia’s full-scale invasion of Ukraine has accelerated the process of state rupture by failing to achieve the Kremlin’s goals and resulting in substantial military casualties and increasingly damaging international sanctions.

    Although Russia’s 1993 Constitution defines the country as a federation, in reality it is a centralized neo-imperial construct. The artificial state is approaching the end of a regime cycle in which the political status quo is becoming increasingly precarious. Not since the fracturing of the Soviet Union have several simultaneous crises become so stark, including government inability to ensure sustained economic development, widening disparities between Moscow and the federal regions, deepening distrust of Moscow’s governance, and looming military defeat or indefinite stalemate in Ukraine.

    The Russian Federation confronts an urgent existential paradox. Without political pluralism, economic reform, and regional autonomy, the federal structure will become increasingly unmanageable. However, even if democratic reforms were undertaken, several regions could use the opportunity to secede. The chances for violent conflicts may diminish in the event of systemic reform, while the prospects for violent conflict substantially increase if reforms are indefinitely blocked. As the country slides toward turmoil, the existing federal system will be viewed as illegitimate by expanding sectors of the population. A spectrum of domestic scenarios can then materialize that will thrust the country toward fragmentation, including intensifying intra-elite power struggles, escalating conflicts between the Kremlin and regional governments, and a breakdown of central controls in several parts of the country.

    Moves toward separation by any of the 22 ethnic republics are likely to provoke demands for self-determination among several regions with ethnic Russian majorities. This would significantly weaken the center and lessen the likelihood of maintaining an autocratic state. Instructively, in the early 1990s when the Soviet Union began to unravel, 40% of the predominantly ethnic Russian regions pressed for greater autonomy and some veered toward sovereignty similar to the ethnic republics. Separatist movements often start with demands for economic decentralization and then escalate in response to central government actions and soaring elite and public aspirations.

    Public acquiescence and regime survival under Putin’s rule is based on an aggressive foreign policy, territorial revisionism, militarism, and anti-Western propaganda. A major setback or stalemate in Ukraine involving significant casualties will evoke opposition to Putin’s policies, propel power struggles to replace him, and stimulate popular revolts against a discredited leadership. Western intelligence services estimate that over 75,000 Russian troops have already been killed or incapacitated in Ukraine.

    Demands in the ethnic republics and Russian-majority regions will be driven by an accumulation of grievances, including sharply rising poverty levels, falling federal financial subsidies, deteriorating local infrastructure, an absence of environmental protection, collapsing health care services, rampant official corruption, and overall public alienation from central decision-making. Moscow will be increasingly perceived as the exploiting colonial metropolis.

    Although some republics may escape largely unscathed, much of the Russian Federation could face its own large-scale “Yugoslav scenario,” with outright war between the center and some republics and regions. Moscow can try to emulate Serbia in the 1990s by mobilizing ethnic Russians to carve out ethnically homogenous regions from rebellious republics while killing and terrorizing non-Russian populations, but this will simply hasten the rupture of the state.

    As Russia lurches toward crisis, NATO faces an urgent challenge in managing the regional impact of turmoil inside Russia in the midst of economic decline and potential military defeat in Ukraine. With Russia sliding toward dissolution, NATO will need to acknowledge the sovereignty of republics and regions that want to secede, develop linkages with emerging states, and closely coordinate with all neighboring countries, from Finland to Japan, that will be directly affected by Russia’s internal crisis.

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published)

     

    Prijetnje silom i denacifikacijom: Srbija – mala Rusija na Balkanu!

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    “Sve mi se čini da će Srbija biti prinudjena da krene u denacifikaciju Balkana”, napisao je Vladimir Đukanović -Bizon, poslanik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) u Srbiji, visoki funkcioner te stranke i jedan od glavnih Vučićevih trbuhozboraca. 

    Ono što Vučić želi reći, a ne može zbog predsjedničke funkcije, obično izgovore Vulin ili Đukanović. 

    Oni nemaju nikakav moralni problem da, ukoliko zatreba, sami sebe demantiraju ili čak kažu da su bili glupi kad su davali neku izjavu. 

    Tako je i sada bilo, kada se Bizon izvinio  Vučiću zbog navodnih neprijatnosti koje mu je učinio svojim stavom, piše politicki.ba. 

    Dakle, problem nije u sadržaju izjave, već što Vučić može imati probleme sa međunarodnim sagovornicima. A najvecći problem je upravo to što je sam Vučić rekao Đukanoviću i šta da napiše i da onda sam porekne, tako što će opet samom Vučiću biti najteže, a ne onima kojima je ova izjava namijenjena. 

    Zapravo, radi se o otvorenoj prijetnji svim susjedima, naročito onima koji su vidjeni kao dio srpskog sveta. 

    Vučić preko svog Bizona šalje poruku Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori, a istovremeno i upozorenje, da ni srpska verzija ruske agresije na Ukrajinu, nije isključena na Balkanu. 

    Iako je ovo najdirektnija prijetnja ratom, koja je ikada data u regionu, od nekog visokog funkcionera, Vučić je ostao sit, a Bizon na broju. Drugim riječima, ništa se desilo nije. Srbija će nastaviti da se ponaša kao mala Rusija na Balkanu. 

    Dok je za Srbiju to postalo nova normalnost, čudi šutnja, pa i minimiziranje značaja ove gadosti koja je izašla iz usta ili pera, svejedno, ovog Vučićevog saradnika. 

    Političko Sarajevo, a naročito mediji u Srbiji i Hrvatskoj, danima su se bavili izjavom Bakira Izetbegovića o “prebrojavanju i dronovima”, koja je daleko bezazlenija od ove transparentne prijetnje svim susjedima. 

    Da se razumemo, Izetbegovićeva izjava je bila nepromišljenja, neprimjerena i neprihvatljiva. 

    Ali je ona “čaj od kamilice” u odnosu na denacifikaciju o kojoj piše Vučićev Bizon. 

    Američka ambasada je bila vrlo ažurna i revnosna kada je trebalo kritizirati sadržaj Izetbegovićevog govora, u čemu je naravno pratila i EU, ali je u slučaju Đukanovića ostala nijema.

    Ako bi ih kojim slučajem upitali za komentar, vjerovatno bi odgovor bio da se radi o nižerazrednom funkcioneru, koji se, uz to, brzo ogradio od svog mišljenja. 

    Ovo bi bilo objašnjenje samo za one čiji IQ ne prelazi broj cipela koji nose. Ili one koji vjeruju da je Otvoreni Balkan dobra inicijativa. Možda i one koji kažu da je korupcija a ne nacionalizam glavni problem regiona. 

    Šutnja je najbolji odgovor samo onda kada svjesno ne želite ništa preduzeti da bi nešto riješili. 

    Ako stvari nazovete pravim imenom, onda vas to obavezuje na akciju ili konkretnu aktivnost. Nažalost, ova garnitura političara i birokrata u Vašingtonu i Briselu na to nije spremna. 

    Ni to, međutim, nije najgore. 

    Oni bi najradije vršili pritisak na onog na koga mogu, a ne na onog na koga treba. Zapravo, na slabijeg, a ne na onog koji može, zbog svoje snage, praviti probleme. 

    Ima li boljeg i svežijeg primjera od pokušaja namjetanja izbornog zakona u BiH, koji Hrvate favorizira, Srbe ne ljuti, a Bošnjake, zamislite, izvodi na ulicu. 

    Što je, priznat ćete veliki poduhvat, imajući u vidu neviđenu letargiju u kojoj se nalazi naše društvo. 

    Plašim se da će to biti modus operandi koji se mora češće koristiti ukoliko se želi promjena politike na glavnim međunarodnim adresama. 

    Današnji svijet više cijeni nečiju snagu i moć nego principe i vrijednosti. Ovo sigurno nije pravedno i moralno, zvuči i bolesno, ali je i apotekarski tačno. 

    Opcije su da se tome prilagodite i svakodnevno borite po tim novim pravilima ili da i dalje, poput Kalimera, ponavljate: to je nepravda.

    Nakon tajnih i javni apeli Schmidta: Deblokada Ustavnog suda izgovor za nametanje Izbornog zakona?

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    „Pozivam vas da dovršite, bez daljeg odlaganja, imenovanje sudija na upražnjenim mjestima. Samo postupanjem u skladu s Ustavom Federacije BiH možete pokazati svoju opredijeljenost za iznalaženje pozitivnih rješenja za probleme ove zemlje”, naveo je između ostalog Schmidt u današnjem pismu.

    Podsjećam, da smo ranije iz diplomatskih izvora saznali da je Schmidt kroz medijske nastupe slao signale Čavari, ali i HDZ-u BiH. Zapravo, pojednostavljeno rečeno sumnja se da će potpis Čavare na imenovanje sudija Ustavnog suda FBiH (što se godinama blokira) Schmidtu poslužiti kao izgovor za nametanje Izbornog zakona BiH, i to opet na način da se pogoduje željama HDZ-a BiH.

    To bi svakako bilo pogrešno, jer bi se pokazalo da su blokade, a koje HDZ vrši godinama, legitimno sredstvo u ostvarivanju političkih ciljeva, pa čak i onih koji dovode do trajne etničke podjele Bosne i Hercegovine i uvođenja diskriminacije.

    No, Schmidt bi ovim činom ostalim probosanskim strankama ipak mogao prebaciti kako je HDZ kooperativan i spreman za saradnju!?

    Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt nakon što su mediji objavili neka od rješenja koja su trebala biti nametnuta Bonskim ovlastima, a tiču se izmjena Ustava FBiH i izbornog zakona BiH šutio skoro 10 dana.

    Nikakve reakcije ili vijesti iz OHR-a nisu dolazile, a onda je, nakon trodnevnih protesta građana ispred zgrade OHR-a i sastanka sa političkim predstavnicima i nametnuo tehničke izmjene Izbornog zakona i uslijedila je medijska ofanziva. Schmidt je u svega dva dana dao intervju za nekoliko bh. medija. Interesantno, skoro u svakom je pomenuo predsjednika FBiH Marinka Čavaru.

    „Što se tiče garancija da će do dogovora političara doći – on je spomenuo činjenicu da nisu imenovane sudije u Ustavni sud. Podsjetimo, taj proces je blokirao predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, koji je i na američkoj Crnoj listi.

    “Ne mogu da se žalimo na HDZ, ali to je tačno. Je li riječ o finansiranju izbora, je li to bilo taktiziranje ministra Vjekoslava Bevanda ili je to pitanje koje sam ja otvorio – šta je sa sudijama, postoje ljudi i njih treba i nazvati kad je riječ o ovim temama, a ja ću to i raditi. Predsjednik Federacije će dobiti još jednu šansu da uradi svoj posao, a onda će dobiti dopis od mene – neka se pripremi za takvo nešto“, poručio je Schmidt na FTV-u.

    Samo dan nakon toga u intervjuu za DW kazao je:

    „To nije jedna stranka, ali predsjednik je iz HDZ-a (Marinko Čavara – op. red.). Međutim, sada uopće ne želim stavljati (tu) stranku na stub srama. Tu obavezu ispunjavate i ne koristite je kao alat za blokiranje u korist bilo koga ili bilo čega.

    Jer dajem još jednu, posljednju šansu da izvršna i zakonodavna vlast to odluči. To zapravo tu pripada, tome nije mjesto na mom stolu. Ja sam, da tako kažem, samo onaj koji pomaže u nuždi.Za nekoliko sedmice ćemo se sastati sa predstavnicima stranaka. A onda ću vidjeti ima li pomaka“, istakao je Schmidt.

    HDZ i HNS se predstavlja konstruktivnim i otvorenim za dogovore, ali svakako je to samo retorika, naravno da ne žele dogovor, već isključivo ispunjavanje njihovih želja.

    Tako su u zaključcima HNS-a, a nakon što je Schmidt nametnuo tehničke izmjene zakona, kazali da ‘HNS BiH smatra kako je, u suradnji s nadležnim institucijama Republike Hrvatske, potrebno razmotriti i pitanja koja se odnose na pravne aspekte Daytonskoga i Washingtonskoga sporazuma koja su narušena neodgovornim djelovanjima vodećih bošnjačkih političkih aktera i ureda OHR-a u Sarajevu u protekla dva desetljeća’.

    (nap.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: 79 godina Oslobođenja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Dična naša omladino, pokazala si junačko srce u borbama, pokaži sada i razbor pri stvaranju prave narodne vlasti. Omladino, na izbore! Pomozi da se u narodnooslobodilačke odbore izaberu ljudi zaista najbolji, najpošteniji, prekaljeni u borbi, koji će biti izraz narodne volje, čuvari tekovina stečenih u ovoj teškoj borbi i garancija naše potpune pobjede!

    Deklaracija o pravima građana

    Ovako je u drugom broju Oslobođenja, septembra 1943. godine, pisao tadašnji glavni i odgovorni urednik našeg lista Rodoljub Čolaković, da bi u broju osam, iz jula 1944, u tekstu pod naslovom “Velika povelja naroda Bosne i Hercegovine”, obrazlažući odluke Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, objasnio Deklaraciju o pravima građana BiH: “Sva demokratska prava i slobode (štampe, zbora i dogovora, udruživanja, vjeroispovijesti i savjesti) uživat će podjednako svi građani i građanke bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost. Ona će biti uskraćena samo onima koji propovijedaju rasnu i nacionalnu mržnju, koji šire vjersku netrpeljivost, fašističkim i profašističkim gadovima, tojest ljudima onog kova od kojih su narodi Bosne i Hercegovine najviše propatili.” Nije naodmet podsjetiti da je ova Deklaracija, donesena 1. jula 1944. u Sanskom Mostu, bila ovdašnja, naša domaća preteča Povelji o ljudskim pravima donesenoj četiri i po godine kasnije u Ujedinjenim nacijama, definirajući praktično sve one elemente koji su i danas živi i aktuelni, prijeko potrebni i još nedostignuti (ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i tiska; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo tajnim glasovanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; aktivno i pasivno izborno pravo svakog građanina i građanke koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona; pravo žalbe na rješenje organa vlasti, pravo molbe i pritužbe te obavezu da nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka). Iz današnje perspektive, Deklaraciji bi valjalo dodati nekonstitutivne Ostale, presude Suda iz Strasbourga, ali i naglasiti riješenost (ondašnjih) vlasti da imaju viziju, o čemu zorno svjedoči i Povelja oko koje će se i UN (kasnije) složiti.

    A Čolakovićevo obraćanje mladima danas bi moglo poslužiti kao vapaj generacijama koje o svojoj budućnosti razmišljaju što dalje odavde da pokažu junačko srce i dovoljno hrabrosti da izađu na izbore i ponesu odgovornost za ovu zemlju. Masovnim odlaskom na birališta neće samo utjecati na ishod već će i obavezati izabrane da im sanjanu evropsku destinaciju konačno počnu stvarati ovdje: ova zemlja ima dovoljno potencijala, a odavno je izabrala i svoj euroatlantski put. Vrijeme je da nas politika s vizijom povede zacrtanim pravcima, tim prije što je valjda baš svima jasno da je agresija na Ukrajinu pokrenula tektonske poremećaje na cijeloj planeti. I još jednom dokazala da – koliko god zavidjeli autokratama – demokracija ostaje jedini oblik vlasti koji nudi ravnopravnost i ljudska prava. I dovoljno mogućnosti da se čovjek osjeća humanim bićem.

    Oslobođenju je sutra 79 godina i svijetla obraza imamo pravo reći da je ovaj list iz dva rata – onog svjetskog u kome je odštampan prvi broj i ovog iz devedesetih u kojem je list bukvalno nastajao nadomak prve linije fronta i uprkos svemu uspijevao svakog dana stići do svojih čitatelja u opsjednutom Sarajevu – izašao uzdignuta čela, odan postulatima profesije i posvećen ljudima. Početkom aprila ove godine našim smo specijalom “30 godina” podsjetili na ratne strahote – da se ne ponove – i ulogu Oslobođenja u tome vremenu u kome je proglašeno i novinom godine u svijetu 1992. Tadašnja redakcija s Kemalom Kurspahićem na čelu donijela je u Sarajevo čitav niz međunarodnih priznanja, koja su Oslobođenju omogućila da svijetu podastre svjedočanstva o ratnim strahotama i stradanjima u našoj zemlji. Kurspahić je karijeru, nakon 33 godine sa Oslobođenjem, nastavio u Washingtonu, gdje je i umro prošlog septembra. Sjećajući ga se u našem specijalu i na skupu u Kamernom teatru, u tekstovima suvremenika, kolega i onih koji su ga samo poznavali, zajednički je zaključak: bio je i novinar i urednik velikog formata, koga treba pamtiti i iz čijeg djela vrijedi učiti. Najavili smo tada novinarsku nagradu koja će nositi njegovo ime i još jednu, domaću, za novinare naše kuće koja će ponijeti također veliko novinarsko ime Hamze Bakšića. Obje će nagrade biti prvi put dodijeljene na 80. rođendan Oslobođenja, a konkurs će biti sutra objavljen u našem listu. Ukupan nagradni fond, kako je i najavio naš izdavač Mujo Selimović, iznosi 20.000 KM. Gospodin Selimović će biti i na čelu žirija koji će odlučivati o radovima prispjelim na konkurs.

    Nagrada “Kemal Kurspahić” je međunarodnog karaktera i za nju mogu konkurirati novinari čiji su radovi objavljeni u medijima, na jezicima naših prostora koji se međusobno – kad hoće – dobro razumiju i koji su svojim novinarskim angažmanom doprinijeli borbi za istinu, demokraciju i ljudska prava. Želja nam je da nagradom i njezinim imenom motiviramo novinare da istraju u nastojanjima da cijeli region postane bolje mjesto za život jer je naša profesija – koliko god posebno u ovdašnjim uvjetima bila teška rabota – jedan od najvažnijih čuvara i boraca za demokraciju. Žiri će zapravo odlučivati o tri najbolja prijavljena rada koji će, shodno rangiranju, biti nagrađeni sa 7.000 KM, odnosno 5.000 i 3.000 KM. Nagrada “Hamza Bakšić” je samo jedna i uvjet za konkurs je rad u našoj kući, u listovima Oslobođenje, Dani, na O kanalu ili jednom od portala – Oslobođenje, O kanal, MojaBiH, Sport 1 i Dani.

    Nagrada Hamza Bakšić

    Već smo isticali da je naša medijska grupacija, zahvaljujući podršci USAID-a i Internewsa, u procesu stvaranja integrirane redakcije, prva u ovom dijelu svijeta. Naš Superdesk okuplja urednički kolegij koji zajednički kreira informativni program za sve naše platforme, dajući novinarima priliku da iskažu svoje potencijale kako u printu tako i na televiziji i digitali. Uz podršku i stručnu pomoć naših partnera digitaliziramo sve procese pod krovom našeg Oslobođenje servisa. Ovaj zahtjevni pothvat je neophodan iskorak u današnjem tehnološkom svijetu, ali i jednako izazovan. Upravo zato Nagrada “Hamza Bakšić” – koja nosi ime doajena ovdašnjeg novinarstva, koga Bosanci i Hercegovci pamte po visprenim tekstovima ali i angažmanu na televiziji, kao i generacije novinara po spremnosti da prihvati svaki izazov i posebno se posveti onima koji tek žele postati novinari – pripast će onom radu koji se pokaže najboljim u osvajanju svih naših platformi. Kao kruna novinarskog angažmana u integriranoj redakciji. I kao priznanje za nesumnjivu spremnost da se u ovako teškim vremenima prihvati izazov profesije i napravi korak više.

    Naša medijska grupacija ovako obilježava 79 godina svog najstarijeg člana. Uz obećanje našim čitateljima da ćemo ostati vjerni profesiji i poziv kolegama da se prijave na konkurs koji ostaje otvoren 11 mjeseci za obje nagrade, ove izborne 2022. podsjećam dičnu omladinu na riječi Rodoljuba Čolakovića: Omladino, na izbore! Da se izaberu najbolji i najpošteniji. Da mijenjamo ovaj naš mikrosvijet. Oslobođenje od tog zadatka ne odustaje, punih 79 godina. Jer vjerujemo da su ciljevi ostvarivi.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Praznik BiH

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Iz današnje perspektive zvuči gotovo nevjerovatno, ali makar uoči praznika koji obilježavamo u znak sjećanja na 25. novembar 1943. godine, dužni smo prisjetiti se odlučnosti naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih.

    Historijski dokument

    To ni nego i dio je Rezolucije i Proglasa Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, usvojenih na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu.

    z prvih brojeva Oslobođenja saznajemo da – iako je u Evropi tada opako bjesnio Drugi svjetski rat – baš te se jeseni i zime počela nazirati pobjeda nad fašizmom, jer su savezničke snage preuzimale inicijativu. Na prostoru bivše Jugoslavije partizani su, osokoljeni kapitulacijom Italije, ali još i više uspješnim probojima iz neprijateljskih obruča tokom bitaka vođenih na Sutjesci i Neretvi, jačali svoje narodnooslobodilačke snage uprkos svim neprijateljima protiv kojih su se morali boriti. Vrhovni štab s maršalom Titom na čelu bio je u Jajcu. U tim i takvim uvjetima pristupilo se stvaranju jezgra buduće vlasti: 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 s pravom glasa, probilo se do Mrkonjić-Grada i u 20 sati 25. novembra počeli Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Do četiri sata ujutro 26. verificirali su Rezoluciju i Proglas koji će nekoliko dana kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, biti potvrđeni u Jajcu, gdje je zapravo Jugoslavija dobila svoje buduće demokratske i federativne obrise, a Bosna i Hercegovina ušla kao ravnopravna federalna jedinica u njezin sastav.

    Raif Dizdarević, tada partizanski kurir, kasnije (što bi se reklo) istaknuti republički i savezni društveno-politički radnik, nekadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, predsjednik Skupštine SFRJ, dugogodišnji ministar spoljnih poslova bivše nam države, kasnije i član njezina Predsjedništva, a potom i predsjednik Predsjedništva SFRJ, prisjećajući se toga doba, evocirao je uspomene na razgovore sa ostalim kuririma iz svih krajeva i listom su bili svjesni da je u pitanju “nešto krupno”. Te podsjećao kako su početkom oktobra 1943. partizanske jedinice oslobodile Tuzlu da bi skrenule pažnju neprijatelja s događaja koji su se pripremali u Mrkonjić-Gradu i Jajcu. Dizdarević nikada nije propustio priliku da istakne značaj odluka ZAVNOBiH-a, akcentirajući posebno vrijednosti Deklaracije o ljudskim pravima, usvojene na Drugom zasjedanju 1. jula 1944. u Sanskom Mostu. Treće i posljednje zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u Sarajevu, od 26. do 28. aprila 1945. godine, i tada je ZAVNOBiH prerastao u Narodnu skupštinu, a osnovana je i Narodna vlada Narodne republike BiH.

    Dizdarević Deklaraciju naziva historijskim dokumentom, pretečom svih kasnijih dokumenata uključujući i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, usvojenu u UN-u 1948. godine. Prijedlog teksta naše Deklaracije napisali su pravnik iz Livna Hasan Brkić i književnik iz Bijeljine, tada glavni i odgovorni urednik Oslobođenja Rodoljub Čolaković. Tekst je vijećnicima prezentirao Brkić, a Čolaković ga je nazvao “našim novim ustavom”, o kome je nadahnuto pisao i na stranicama našeg Oslobođenja, ističući najvažnije značajke tog dokumenta – ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo u demokratskoj BiH birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka.

    Pogled naprijed

    Zašto je Deklaracija potisnuta u zaborav, dalo bi se raspravljati, no koliko je važna, temeljito piše i Besima Borić u našim Pogledima, fokusirajući se na njezin ženski aspekt. Usuđujem se reći: štivo koje se bavi ulogom žene u ratu, u radu samog ZAVNOBiH-a, ali i izgradnji postratnog društva, vapi da bude primijenjeno. Ko ne vjeruje, dovoljno je da samo razmisli o današnjem tretmanu žene u BiH, i to onih koje važe za aktivne učesnice u političkom životu i vlasti, pa će shvatiti koliko razloga imamo da zavidimo vijećnicama ZAVNOBiH-a, ali i da učimo na njihovim primjerima. U kojem su stadiju naše slobode neka kažu aktualni borci za ljudska prava, ja ću još samo podsjetiti da je Boro Kontić u svojoj sjajnoj knjizi “Grebo: kratka biografija” citirao praznični trobroj Oslobođenja od 29. novembra 1989. godine, u kome od Skupštine SRBiH Tarik Haverić, Zdravko Grebo, Desimir Međović, Miodrag Živanović i Ivan Lovrenović traže reafirmaciju Deklaracije o ljudskim pravima ZAVNOBiH-a, a u knjizi donosi i prijedlog Ustava RBiH koji je profesor Grebo napisao temeljem upravo ovog dokumenta. Nadolazeće demokratske vlasti u BiH nisu se ni osvrnule.

    Za koji dan će opet 25. novembar. Dan državnosti biće obilježen svečano i radno i ne sumnjam da će se s dužnim pijetetom pominjati i Deklaracija, možda – u duhu aktuelnih političkih obračuna – i patiti za njom. No, nekako ne vjerujem da će iko od velikih govornika pogledati naprijed, u budućnost koja nam se nudi jer već sljedećeg mjeseca će Vijeće Evrope razmatrati preporuku Evropske komisije iz oktobra ove godine da se našoj zemlji dodijeli status kandidata. Dobili smo je uz osam uvjeta: hoće li, kako i kada biti ispunjeni? Htjeli mi to priznati ili ne, Evropa danas živi (i) našu Deklaraciju o ljudskim pravima, a naši se političari ovdje svađaju i obračunavaju sa svima koji bi – korak po korak – da i nas povedu (ili vrate) do njezinih principa. Govoreći o kandidaturi, evropski komesar je istakao da je to ponuda narodu BiH koju političke elite trebaju pretvoriti u stvarnost. Pa da vidimo šta će sa svoje strane učiniti (makar) oni koji se vole zaklinjati i u BiH i u ZAVNOBiH.

    Dok potpisuje koalicijski sporazum sa Osmorkom, Čović se obračunava sa Devedesetkom: Hoće li HDZ BiH ostati bez četvrtog delegata u Domu naroda BiH?

    Piše:
    Redakcija
    -

    Čelnici osam političkih partija okupljenih oko NiP-a i SDP-a potpisali su koalicijski sporazum sa HDZ-om BiH. Najavili su da naredne sedmice imaju sastastanke sa SNSD-om kako bi dogovorili i raspoedjelu vlasti na nivou BiH. No, uporedo sa potpisivanjem koalicijskog sporazuma vodi se bitka za većine u svim klubovima domova naroda FBiH i BiH. Proteklih dana smo pisali o većinama u Klubu Bošnjaka. Sada se bavimo Klubom Hrvata Doma naroda FBiH.

    U Zapadnohercegovačkom kantonu Dragan Čović se uspio spasiti. Trojica od četvorice kantonalnih zastupnika HDZ-a 1990 prešla su na stranu HDZ-a BiH i Čović je dobio sva četiri hrvatska delegata u Domu naroda FBiH koja daje taj kanton. No, ova sedmica će biti ključna. I mnogo toga, već smo objavljivali, u Klubu Hrvata će ovisiti o Demokratskoj fronti. Ukoliko ne bude “promjena” stranačkih dresova, HDZ BiH teško će moći doći do broja šesnaest u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, što bi mu garantovalo izbor četiri delegata Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Idemo sada po kantonima.

    Hercegovačko-neretvanski kanton daje pet hrvatskih delegata. HDZ BiH iu Skupštini HNK ma jedanaest zastupnika, ali njih desetero se izjašnjavaju kao Hrvati (Zora Dujmović je Srpkinja). HDZ 1990 ima tri zastupnika i svi su Hrvati, dok HRS ima dva hrvatska zastupnika. Demokratska fronta u Skupštini HNK ima jednog Hrvata (Zoran Mikulić). Dakle, u Skupštini HNK je 16 zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Oni međusobno biraju pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima sigurna tri mjesta (tri liste po tri zastupnika), HDZ 1990 ima zagarantirano jedno mjesto, dok bi HRS mogao biti ugrožen žrijebom. Naime, HDZ BiH bi mogao napraviti dvije liste sa po tri zastupnika i dvije liste sa po dva zastupnika. HRS bi mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom slučaju, između dvije HDZ-ove i jedna HRS-ova bi išle na “lutriju” i jedna lista bi ispala. Međutim, ukoliko bi DF-ov zastupnik podržao HRS-ovu listu, ona bi imala tri zastupnika i sigurno bi dobila delegata u Domu naroda FBiH. To bi značilo da od pet hrvatskih delegata Čovićevom HDZ-u pripadaju tri, a HRS i HDZ 1990 bi dobili po jednog delegata. Ovo je, dakako, pod uslovom da ne bude takozvanih preletača kako je to bilo protekle sedmice u Zapadnohercegovačkom kantonu.

    Prema odluci visokog predstavnika Christiana Schmidta, Kanton 10 (Livno), daje tri delegata iz reda hrvatskog naroda. Bivši HDZ-ovci okupljeni oko HNP – Pomaka u Skupštini Kantona 10 imaju pet od ukupno 25 zastupnika. HDZ BiH također ima pet zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika, Hrvatska nezavisna lista dva, a HRS jednog zastupnika. S obzirom na omjer snaga, izvjesno je da će POMAK, HDZ BiH i HDZ 1990 imati po jednog delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.

    U Skupštini Srednjobosanskog kantona sjedi 30 zastupnika. HDZ BiH ima devet zastupnika (svi Hrvati), HDZ 1990 dva izabrana zastupnika (oba Hrvati). Od dva DF-ova zastupnika jedna je Hrvatica (Željka Matković). SBK u Dom naroda FBiH delegira četvero Hrvata. HDZ BiH može napraviti tri liste sa po dva zastupnika i jednu sa tri zastupnika. HDZ 1990 bi sam mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom bi slučaju žrijebom bilo odlučeno koje tri liste od tri HDZ-ove i jedne Devedesetke dobijaju mandate u Domu naroda FBiH. No, ukoliko DF-ova Hrvatica podrži listu HDZ-a 1990. ova bi stranka dobila jedno sigurno mjesto u Domu naroda FBiH. U tom bi slučaju omjer bio 3 HDZ BiH – 1 HDZ 1990.

    U Skupštinu Tuzlanskog kantona izabrano je četvero zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. U pitanju su Vedrana Petrović (SDP), Silva Banović (NiP), te Boris Krešić i Ivana Mijatović iz DF-a. SDP BiH je podržao listu NiP-a koju je predvodila Silva Banović, dok su Krešić i Mijatovićeva imali svoju listu. S obzirom na to da su ove dvije liste dobile identičnu podršku (po dva glasa), u srijedu će Centralna izborna komisija BiH žrijebom izabrati delegata iz reda hrvatskog naroda.

    Unsko-sanski kanton delegira jednog Hrvata u Dom naroda FBiH. U Skupštinu USK je izabrano njih troje. Ines Delić je zastupnica SDA, Tanja Šantić je NES, dok Elvira Abdić Jelenović dolazi iz Laburista. Ukoliko SDA i NES ne postignu dogovor, postoji mogućnost da za delegata bude izabrana Elvira Abdić-Jelenović, inače kćerka Fikreta Abdića. No, ukoliko SDA podrži NES ili NES SDA, Abdićeva kćerka nema nikakve šanse da bude izabrana za delegata. Međutim, budu li NES i SDA glasali svako za svoju listu, tri liste će ići u žrijeb, i onda Elvira Abdić-Jelenović ima šanse da bude izabrana.

    Zeničko-dobojski kanton ima pravo na dva hrvatska delegata. Da SDP-ova izabrana zastupnica Vinka Aletović nije odustala od mantata kako bi ušao Srbin Mladen Simić, probosanske stranke bi imale sedam zastupnika iz reda hrvatskog naroda. HDZ BiH ima troje zastupnika. Dakle, probosanske stranke sada imaju šestero zastupnika iz reda hrvatskog naroda (BHI FK 2, SDP 1, SDA 1, NiP 1, DF 1),  a HDZ ima troje zastupnika. Ukoliko bi probosanske stranke napravile dvije liste koje bi podržalo po troje zastupnika, to bi značilo da tri liste (jedna HDZ-ova) imaju identičnu podršku. Od tri liste žrijebom bi bile izabrane dvije liste. U tom bi slučaju jedna lista probosanskih stranaka sigurno prošla, dok bi se o druga lista birala između jedne probosanske i jedne HDZ-ove liste. No, ukoliko budu tri probosanske liste, izvjesno je da će proći jedna HDZ-ova i jedna lista probosanskih partija.

    U Skupštinu Kantona Sarajevu izabrano je četvero zastupnika iz reda hrvatskog naroda. Ovaj kanton delegira jednog hrvatskog delegata. NiP ima jednu zastupnicu (Danijela Kristić), SDP jednog zastupnika (Davor Čičić), DF jednu zastupnicu (Marijela Hašimbegović) i ZNG jednog zastupnika (Damir Marjanović). Njih četvero će međusobno odlučiti o tome ko će biti delegat u Domu naroda FBiH.

    Bosansko-podrinjski kanton daje jednog delegata iz reda hrvatskog naroda. U Skupštinu BPK je izabrana Berina Fejzić (BNS) koja se izjašnjava kao Hrvatica. S obzirom na to da je jedina izabrana Hrvatica u Skupštini BPK, ona će sigurno biti delegatkinja u Domu naroda FBiH.

    I Posavski kanton delegira jednog Hrvata.  S obzirom na omjer snaga, neupitno je da će to mjesto pripasti Čovićevom HDZ-u.

    Dakle, HDZ BiH bi, ukoliko ne bude promjena, u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH mogao imati 13 delegata, što mu osigurava tri delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. U tom slučaju, čak i ako Milorad Dodik bude imao četiri delegata u Klubu Srba, dvojac Čović i Dodik neće imati većinu u Domu naroda PS BiH. No, za razliku od Čovića, Dodik bi imao kontrolni paket kroz entitetsku većinu iz RS koju u Domu naroda PS BiH čine dva delegata.

    Kolumna Senada Avdića: Jesu li oni koji traže ukidanje Suda BiH i drugi, koji ne poštuju odluke tog suda, zapravo, jedni te isti!?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Prošlonedjeljna presuda Sudskog Vijeća Suda Bosne i Hercegovine kojim je predsjedavao sudija Branko Perić da oslobodi petoro optuženih za prikrivanje dokaza i opstruiranje istrage o okolnostima smrti mladća Dženana Memića od prije skoro sedam godina, očekivano je prozvele brojne reakcije, manifestacije ogorčenog nezadovoljstva. Gotovo da su sav gnjev i nezadovljstvo porodice Memić i široke javnosti koja godinama bdije nad ovom tragedijom fokusirana na sudiju Perića unatoč tome što je on bio samo jedan od trojice članova Sudskog Vijeća koji su donijeli (prvostupanjsku) presudu.

    Ovakva personalizacija kolektivne sudske presude nikako nije slučajna nego je ciljana, podla i tendenciozna. Izdvajajući sudiju Perića kao jedini problem u ovakvom (dakle, nepravomoćnom) sudskom epilogu, presuda se svodi na najprizemniju, osobnu razinu, bezmalo na egzibicionistički hir jednog sudije, odranije poznatog po svojoj arogantnosti i problematičnoj karijeri.

    Sudija Branko Perić je po mnogo čemu atipičan član pravusudne zajednice. Tokom dugačke pravosudne prakse, tužiteljske i sudijske javno je iznosio i branio sopstveno mišljenje i stavove, ulazio u polemike, suprostavljao se dominantnim modelima djelovanja nositelja pravosudnih funkcija. U sudnici i novinskim kolumnama kritizirao je neprofesionalizam, političke utjecaje, klijentelizam i osobito, licejmjerni konformizam uljuljkan i anesteziran u svom dobro plaćenom komoditetu. Naravno da je takav javni angažman, principijelan i dosljedan, Periću prskrbio čitavu armiju neprijatelja unutar pravosudnog ceha, koji su umjesto rasprave u meritumu osporavali njegovo pravo da uopće komunicira sa javnošću na taj način.

    Ta je struktura, podla i maligna, došla na svoje nakon što se na Brana Perića zbog oslobađajuće presude podigla kuka javnosti i motika politikanata. Oglasila se bivša potpredsjednica Visokog sudskog i Tužiteljskog Vijeća BiH, provincijska sutkinja koja je u najmanju ruku bila aktivan saučesnik u urušavanju pravosudnog poretka koji je godinama vođen u režiji njenog dugogodišnjeg šefa i aktuelnog Dodikovog savjetnika Milana Tegeltije. Svoj doprinos intenzitetu linča dao je i sin bivše Glavne tužiteljice (koja je kao i njen mentor Tegeltija završila na američkoj Crnoj listi), nova akademska zvijezda kojem su sve donedavno mamini tjelohranitelji pomagali u shopping akcijama. Riječ je o osveti Periću od te rashodovane pravosudne strukture koja je odnedavno lišena nezasluženih privilegija i bahate nekontrolirane moći.

    Sudija, sviraj nešto nešto  narodno

    Reakcije političara, kakav je slučaj sa liderom Naroda i Pravde Elmedinom Konakovićem koji je sudiju Perića nazvao “slugom režima”, ne svjedoče samo o njegovom niskom nivo pravosudne (i opće) kulture nego predstavljaju i političku zloupotrebu tragedije jednog mladića i njegove familije.

    Bezobrazni vrhunac tekuće hajke na Branka Perića bio je Twitter atentat kojeg je mučki izveo jedan beskorisni idiotkoji se godinama lažno predstavlja kao novinar koji ga je optužio da je štitio zločince tokom rata kada je bio tužitelj u Tesliću. Postoji hrpa dokumenata iz tog vremena koji svjedoče da je Perić u prvim mjesecima divljanja (para)policijskih hordi po Tesliću izdavao naloge za njhovo hapšenje i sudsko procesuiranje. Postoji i serijal tekstova koje je on neposredno nakon rata objavljivao u banjalučkim “Nezavisnim novinama” o zločinačkoj organizaciji “Miće” koja je sve do njihovog hapšenja sijala smrt, teror i provodila sistematične progone nad Bošnjacima i Hrvatima Doboja i Teslića. Postoje i tvrdnje pokojnog Željka Kopanje, vlasnika “Nezavisnih”, da je zbog tih tekstova automobil u kojem se nalazio odletio u zrak a on ostao teški invalid.

    Sve što treba znati o presudi koju je prošle nedjelje donijelo Sudsko vijeća Suda BiH na čelu sa Brankom Perićem može se pronaći u komentaru kojeg je tim povodom dao akademik Edin Šarčević, profesor pravnih nauka na fakultetu u Leipzigu.

    “Presuda je u ovoj fazi, prema mom mišljenju, znak kultivirane objektivnosti, sudijske neutralnosti i stručnog odnosa prema korištenju dokaza”, ocijenio je Šarčević. On, također, smatra da je izrečena presuda pokazala“nesposobnost tužitelja da ocijene izglede na uspjeh vlastite optužnice i konzekventno provedu dokazni postupak”. Osuđujući atmosferu linča koja se kreira u javnosti prema Branku Periću, Šarčević zaključuje da “ako nekoga ovdje treba kritizirati, to su tužitelji”.

    Ko će suditi “Respirstore”

    Treba se nadati da će tužitelji Tužiteljstva Bosne i Hercegovine biti prilježniji, profesionalniji u drugoj istrazi koju s pokrenuli u vezi sa ubistvom Dženana Memića. Tom istragom je obuhvaćen vrh tužiteljskog i policijskog aparata u Kantonu Sarajevo, bivša glavna tužiteljica Dalida Burzić, tužitelj Meris Ćato, Vahid Ćosić, nekadašnji komesar sarajevske policije i nekoliko policajaca, kao i sudski vještak Ševal Kovačević. Njih se sumnjiči za krivično djelo ubistvo, organizirani kriminal i pomaganje počinitelju krivičnog djela.

    Sudija Branko Perić je prije nekoliko dana zbog pritisaka i napada kojima je izložen zatražio svoje izuzeće iz Sudskog vijeća koje sudi u slučaju “Respiratori”. U tom procesu su optuženi čelni ljudi Vlade Federacije BiH Fadil Novalić i Jelka Miličević, Fahrudin Solak, bivši direktor Federalne Civilne zaštite, te biznismen Fikret Hadžić. Ovo suđenje traje dvije i pol godine, nalazi se u završnoj fazi i promjena jednog člana Sudskog Vijeća bila bi težak udarac po integritet Suda Bosne i Hercegovine. Očigledno je da je Perić tražeći svoje izuzeće želi izbjeći novi linč kakvom bi bio izložen ukoliko bi presuda koju će Sudsko vijeće donijeti bila u suprotnosti sa očekivanjima javnosti i onih koji tu javnost kreiraju.

    Svjedoci smo, dakle, jednog razornog fenomena koji nije nov, ali je intenziviran kao nikada do sada: riječ je o stvaranju ambijenta u kojem se relativiziraju i bagatališu sudske presude i u kojem uopće nisu bitni argumenti, dokazi, svjedoci…, nego se presude izriču prije početka sudskih procesa. Sudovi su tu da igraju kako javnost svira, odavno je napušten standard da je bolje deset krivih osloboditi, nego jednog nevinog strpati u zatvor.

    U istom danu kada je Branko Perić pročitao oslobađajuću presudu optuženim u slučaju “Dženan Memić”, stidljivo je plasirana vijest da sudske vlasti nisu mogle privesti Sakiba Mahmuljina na izdržavanje zatvorske kazne. Penzionirani general Armije BiH osuđen ja na osam godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Srbima tokom vojne akcije u Vozući u ljeto 1995. godine. Posljednjih mjeseci se pisalo o njegovom odlasku u Tursku, navodno na liječenje, zbog čega je javno protestirao i Milorad Dodik. Sud Bosne i Hercegovine je zatražio od INTERPOL-a da raspiše međunarodnu potjernicu za Mahmuljinom, što je ovih dana u urađeno.

    Pravda za Mahmuljina

    U reakcijama (bošnjačke) javnosti koje se mogu pratiti na društvenim mrežama prepoznatljiv je prlično visok stupanj suglasnosti u podršci bijegu Sakiba Mahmuljina od izdržavanja zatvorske kazne. Podrška mu se daje iz dva razloga: prva grupa tvrdi da nije kriv i da je presuda Suda BiH “politička”, tj. “antibošnjačka”, drugi, pak, Mahmuljinov bijeg od zakona stavljaju u konkekst brojnih srpskih i hrvatskih optuženika, ili osuđenika za ratne zločine koji su se pred pravosuđem BiH sklonili u susjedne zemlje. Pominju se slučajevi Novaka Đukića, Milomira Savčića, bjegunaca u Srbiju, odnosno Zlatana Mije Jelića, Dominika Ilijaševića Come, najpoznatIjih bjegunaca u Hrvatsku. Mahmuljinov odlazak u Tursku opravdava se tim primjerima.

    Milorad Dodik je prošle godine najavljujući povlačenje suglasnosti Republike Srpske koju je dala za osnivanje Suda i Tužiteljstva BiH proizveo jednu od najvećih poslijeratnih poltičkih i ustavnih kriza u Bosni i Hercegovini. Političke elite u Sarajevu i javnost koja ih podržava načelno su svom snagom uz državne pravosudne insititucije kao simbole i elemente državnosti, ali samo onda kad i dok ispunjavaju želje tih elita, interesnih grupa i te javnosti. Razlika između Dodikovog nepriznavanja Suda i zahtjeva da se on rasformira i histeričnog ignoriranja i relativiziranja presuda koji dolaze od tzv. bošnjačke “komponente”, mnogo je manja nego što se to čini!

    Kolumna Senada Avdića: Kako je saopćenje Naroda i pravde o nastavniku-pedofilu postalo važnije od suda, ministarstva, uprave škole, roditelja…

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Ono na šta računa i na šta se kao pouzdanog saveznika vazda oslanja svaka vlast jeste faktor kratkog pamćenja građana i javnosti. I u toj podlosti počesto je u pravu, najčešće imaju uspjeha stari političari kada se predstavljaju i legitimiraju u novom pakovanju. Ostavljajući poput zmije svoj kompriomitrajući, ljigavi svlak,  predstavljaju se kao neko novi, svježiji, čestitiji, neiskvareniji.

    Strategija zaborava

    No, ponekad se preračunaju, podcijene javnost ili precijene sopstvenu vještinu pretvaranja i tehnike proizvođenja zaborava. Neoprezno previde da postoje događaji koji su toliko „nezaboravni“ da se ne mogu olako, ponekad i nikako odgurnuti u stranu, što se ono kaže, u ropotarnicu povijesti. Događaji čije su su posljedice po pojedinca i urezale se u kolektivnu društvenu traumu.

    Takav jedan brutalan događaj od prije sedam godina za kojeg su njegovi akteri vjerovali da je zaboravljen i potisnut, ovih je dana ponovo izronio u svom još odvratnijem sadržaju i iritantnijoj formi.

    Nastavnik-pedofil iz osnovne škole u naselju Grbavica koji je nakon prijave jedne zlostavljane učenice u dugačkom sudskom procesu pravomoćno osuđen na godinu dana zatvora, ponovo se ovih dana vratio na svoje radno mjesto, odnosno na mjesto svog zločina, u istu školu, među neke nove djevojčice i dječake. Prethodno je novcem poništio, posušio svoju zatvorsku kaznu i iz cijelog skandala izašao kao zakonski čist, uzoran i moralan čovjek.

    U prvim komentarima za medije koji su ukazali na taj skandal uprava škole nije u tome vidjela ništa spornog. Tvrdili su da nisu pojma imali da je njihov novi-stari nastavnik imao ikakvog posla sa sudom i zakonom. A ukoliko i jeste, objasnili su, njegov povratak među djecu ne iskače iz zakonski normiranog okvira. Nadležna kantonalna ministricaNaida Hota-Muminović u prvom javnom očitovanju nije se udostojila da medijima i uznemirenoj javnosti ponudi bilo kakvo prihvatljivo objašnjenje, niti odgovor koji nije uvredljivo licemjeran. Možda bi ovaj užasni skandal vlast uspjela zataškati ili relativizirati, samo da se preko društvenih mreža nije oglasila zlostavljana djevojčica, danas već punoljetna djevojka, žrtva presuđenog pedofila. Ona je u potresnoj ispovijesti na društvenim mrežama podsjetila javnost na do sada nepoznati pakao kroz kojeg je prošla i hrabrost da o njemu odvažnim rizikom obavijesti tužilaštvo, da svjedoči i godinama čeka pravnu satisfakciju.

    Zaboli ga punac

    A onda se odgovorni više nisu mogli braniti šutnjom, morali su nekako reagirati. Pokazalo se da u cijelom ovom skandalu postoji jasna politička dimenzija, prepoznatljiva nit o kojoj je javnost i ranije ponešto znala. Nastavnik pedofil je, naime, zet Kemala Ademovića, jednog od čelnih, najutjecajnijih ljudi Naroda i pravde, vladajuće stranke u Kantonu Sarajevo, a uskoro i na svim drugim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini. Ta je stranka postavila ministricu obrazovanja Naidu Hota-Muminovića preko koje kontrolira obrazovni sistem u Sarajevu. Kada je nedavno jedan bivši političar, Stjepan Kljuić, neukusno prozvao ministricu Hota-Muminović, sva se javnost digla da je zaštiti od uvreda. Ona, međutim, uprkos sudskoj presudi koja je izrečena nastavniku, osobi, dakle, iz njene neposredne nadležnosti,  nije našla ni političke korektnosti niti ljudske, ili preciznije-ženske  solidarnosti da snažno stane uz zlostavljanu učenicu. Umjesto toga u sramotnom saopćenju kojeg je sročilo nekoliko sati nakon očitovanja zlostavljane učenice je trabunjala o lošim zakonskim rješenjima, registru pedofila, nezainteresirano  obećala „poduzimanje mjera i koraka“.

    Kao lojalna stranačka vojnikinja čuvala je ministrica obraz svog stranačkog  kolege. Kemal Ademović, bivši šef bošnjačke tajne policije u čije se vrijeme desilo niz nerazrješenih zločina, pokazao se do sada kao vrlo vješt i uspješan u zataškavanju skandala sa kojim ga se povezivalo. Nesuđeni ubica Edin Garaplija, bivši pripadnik AID-a, na sudu je svjedočio da je naredbe za kidnapiranje i likvidaciju Nedžada Herende, šefa terorističke jedinice „Ševe“ dobijao od svog pretpostavljenog Kemala Ademovića. Bivši direktor AID-a obuhvaćen je istragom oko mučke likvidacije svog zamjenika Nedžada Ugljena u ljeto 1996. godine. Kolika je bila Ademovićeva moć tih godina govori izjava koju je nešto kasnije policiji i tužiteljstvima dao Hasan Muratović, tadašnji predsjednik Vlade BiH. Nakon što se zainteresirao za istragu o ubistvu Ugljena, pisao je Muratović, posjetio ga je Kemal Ademović (zajedno sa još jednim utjecajnim SDA-ovcem generalom Fikretom Prevljakom) i poručio mu da se previše ne petlja i ne raspituje. Muratović je nakon toga, ispravno prepoznajući prijeteći karakter te posjete, tražio od Alije Izetbegovića da ga izmjesti iz zemlje i pošalje u ambasadu u Hrvatsku. Prije nekoliko godina iz Tužiteljstva BiH su stizale povjerljive informacije da je rasvjetljavanje atentata na Nedžada Ugljena pri kraju, međutim od tada se ništa nije pomjerilo, niti su podignute optužnice protiv odgovornih za taj zločin. Navodno su, tvrdi se,  počinitelje i nalogodavace tog zločina zaštitile i prigrlile službe jedne moćne zapadne zemlje prepoznavajući u njima zahvalne buduće partnere.

    Priznao samo sud partije

    No, ovoga puta zataškavanje i oslanjanja na faktor vremena/ zaborava Kemalu Ademoviću nije uspjelo. Morao se žrtvovati zet da bi se zadržala kontrola stranke Naroda i pravde nad cjelokupnim sistemom  obrazovanja u Kantonu Sarajevo, od Univerziteta i njegovog rektora Rifata Škrijelja pa do posljednjeg diplomiranog fiskulturnog nastavnika kojima su premrežili škole, fakultete, ministarstva. Morao je preko stranačkog saopćenja osuditi vraćanje presuđenog pedofila na posao u školi i usput otkriti da mu ovaj već pola godine nije zet.

    Ovakav neočekivan obrat na vjetrometini je ostavio predsjednika sidikata u sarajevskim osnovnim školama Saudina Sivru, jednu rijetko rigidnu, anahronu i štetočinsku u pojavu, koji je k'o razjareni sivonja izletio pred rudo i stao u zaštitu nastavnika pedofila za kojeg je rekao da ga poznaje kao časnog i uglednog nastavnika. Potom se posuo pepelom objasnivši da nije imao sve neophodne informacije, niti sudsku presudu protiv dojučerašnjeg štićenika-pedofila.

    Na kraju je, jučer poslijepodne, osramoćeni i presuđeni nastavnik   podnio ostavku. Nije se to desilo zato što je  zakonski, moralno i ljudski neodrživ njegov boravak među učenicima, nego zato što ga je jedna poltička stranka, spašavajući sebe i svog čelnika odlučila pustiti niz vodu. Čitav ovaj skandal je strašan i uznemirujući. Možda je  najgore od svega saznanje da je cijeli sistem podešen tako da postoji milion pravnih i proceduralnih okolnositi i pogodnosti koji idu na ruku počiniteljima zločina, a skoro nijedna koja bi štitila dostojanstvo žrtve. Pedofile i kriminalce, pod pritiskom javnosti, medija i roditelja na kraju je smijenila ista ona politika koja ih je tu i postavila i nekoliko godina štitila. Kada je sin Kemala Ademovića prije godinu-dvije postavljen na visoku funkciju u Gradskoj Upravi Sarajeva, lider Naroda i pravde Elmedin Konaković je kazao da je to logičan izbor jer je mladić genetski predodređen za velike poslove. Sve do jučer zlatni prah genetske predodređenosti i nedodirljivost štitio je i zeta-pedofila…

    (Slobodna Bosna)

    Istočnosarajevski puč-demoni: Kršenje Ustava nije provokacija – to je krivično djelo!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kršenje Ustava BiH nije provokacija. To je krivično djelo. To je, zapravo, rušenje ustavno-pravnog poretka. I na to se na nasjeda. Na to se odgovara. Silom, dakako. Baš onako kako je Španija odgovorila katalonskim separatistima okupljenim oko Karlesa Pudždemona.

    U Istočnom Sarajevu je, u živom TV prijenosu, prekršena odluka Ustavnog suda BiH. Pred kamerama je počinjeno krivično djelo. Nije to nikakva provokacija, kako je naziva federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. To je rušenje ustavno-pravnog poretka jedne države.

    Za manje stvari, za bezazlenija krivična djela, ljudi su hapšeni i pritvarani. Ali ti ljudi žive u “pogrešnom” Sarajevu i “pogrešnom” dijelu Federacije BiH.

    Nije, dakle, nepoštivanje presude Ustavnog suda BiH provokacija. To je krivično djelo. A kada izvedete oružanu silu da prkosite odluci Ustavnog suda, vi rušite ustavni poredak jedne suverene države. A suverena država, oružanom silom, naravno, mora uspostaviti kontrolu nad svakim pedljom svoje međunarodno priznate teritorije.

    Da li su institucije Bosne i Hercegovine imale kontrolu nad Istočnim Sarajevo, gdje je, pred svim kamerama ove države, počinjeno krivično djelo protiv te iste države?

    Nažalost, nisu. Stotinjak metara od table Istočno Sarajevo i one na kojoj je pisalo – Republika Srpska bila su oklopna vozila MUP-a Republike Srpske. I nije ta oružana sila došla da spriječi počinjenje krivičnog djela, već je došla da ga podrži i izvrši.

    Ali to su provokacije, reći će federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara, koji je prethodnih dana ubjeđivao bivše borce Armije RBiH da ne reaguju.

    To je, otprilike, u rangu prijedloga pisca Abdulaha Sidrana da sarajevski taksisti, na rušenje ustavno-pravnog poretka, odgovore – trubom. Ne onom ratnom. Već trubom na svom automobilu koja bi, eto, dala do znanja da se neko u “pogrešnom” Sarajevu ne slaže sa kolektivnim počinjenjem krivičnog djela u Istočnom Sarajevu.

    Zamislite, recimo, da su u “pogrešnom” Sarajevu protekle sedmice prodefilovali pripadnici odreda El Mudžahid. I da su oni salutirali Denisu Bećiroviću, Bakiru Izetbegoviću, Željku Komšiću…

    Do kraja tog istog dana bi barem njih nekoliko bilo ili u pritvoru, ili u Guantanamu.

    Zamislite, recimo, da je Šefik Džaferović posljednih dana svog mandata posthumno odlikovao vođu ISIL-a Abu Bakra Al Bagdadija, čiji su zločini, po monstruoznosti, najviše odgovarali zločinima Milan Lukića, Darka Mrđe, Gorana Jelisića i sličnih pripadnika Vojske i MUP-a Republike Srpske koji su odgovarali Ratku Mladiću ili Radovanu Karadžiću.

    Nezamislivo je, naravno.

    Pokušajte, recimo, zamisliti da se neka njemačka pokrajinska policija udružila sa neonacistima i da su zajedno defilovali ulicama nekog grada obilježavajući Kristalnu noć i početak holokausta.

    I to je nezamislivo.

    Pokušajte, recimo, zamisliti da policija u Austriji organizira paradu 1. septembra i da u svečanu ložu smjesti potomke Adolfa Hitlera ili Hermana Geringa.

    Ne ide, je li tako?

    Ali, zato je u Bosni i Hercegovini, par kilometara daleko od mjesta najstrašnijih ratnih zločina, presuđenih u UN-ovom sudu, sasvim moguće da sin ratnog zločinca Ratka Mladića bude u VIP loži dok ispred njega salutiraju pripadnici MUP-a Republike Srpske kršeći, svjesno, presudu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

    Nije to provokacija. To je ponižavanje. I države. I žrtve.

    Zamislite, recimo, da na kapijama Aušvica, neonacisti u čast nacističke Njemačke naprave bakljadu?

    Da li bi to bilo nazvano provokacijom ili bi policija, po hitnom postupku, baš onako kako i treba, uhapsila i na dugotrajnu rodbinu odvela “učesnike”.

    U Višegradu, na mostu na kojem su petomjesečne bebe, u ime Republike Srpske, nabijali na bajonete, zapaljene su baklje. U “čast” i u ime te iste Republike Srpske, u ime Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Milana Lukića i drugih na doživotnu robiju osuđenih ratnih zločinaca.

    Neće vas braniti stranci. Naročito ne oni koji su četiri godine gledali dok su, recimo, u Višegradu gorjele kuće i djeca u njoj. Neće vas braniti EUFOR. Nikad i nigdje nijedna vojna mirovna misija nije spašavala žrtve. Uvijek ih je isporučivala jačima.

    Zbog čega Zapad toleriše Milorada Dodika i njegove konkretne separatističke akcije? Zbog toga što vjeruju da je Milorad Dodik spreman upotrijebiti oružanu silu da brani ili provede svoje ciljeve.

    Da li su na to spremni zvaničnici u Sarajevu? Ne. Nisu. Oni pozivaju građane da “ne nasjedaju na provokacije”. I pozivaju ih da zatrube. Baš onako kao početkom devedestih, kada su Bošnjaci i “reformisti” išli na koncerte za mir, a većina Srba na “iznenadni” odmor u rovove oko Sarajeva i drugih opkoljenih gradova.

    1...151617...56Stranica 16 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj