Kršenje Ustava BiH nije provokacija. To je krivično djelo. To je, zapravo, rušenje ustavno-pravnog poretka. I na to se na nasjeda. Na to se odgovara. Silom, dakako. Baš onako kako je Španija odgovorila katalonskim separatistima okupljenim oko Karlesa Pudždemona.

U Istočnom Sarajevu je, u živom TV prijenosu, prekršena odluka Ustavnog suda BiH. Pred kamerama je počinjeno krivično djelo. Nije to nikakva provokacija, kako je naziva federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. To je rušenje ustavno-pravnog poretka jedne države.

Za manje stvari, za bezazlenija krivična djela, ljudi su hapšeni i pritvarani. Ali ti ljudi žive u “pogrešnom” Sarajevu i “pogrešnom” dijelu Federacije BiH.

Nije, dakle, nepoštivanje presude Ustavnog suda BiH provokacija. To je krivično djelo. A kada izvedete oružanu silu da prkosite odluci Ustavnog suda, vi rušite ustavni poredak jedne suverene države. A suverena država, oružanom silom, naravno, mora uspostaviti kontrolu nad svakim pedljom svoje međunarodno priznate teritorije.

Da li su institucije Bosne i Hercegovine imale kontrolu nad Istočnim Sarajevo, gdje je, pred svim kamerama ove države, počinjeno krivično djelo protiv te iste države?

Nažalost, nisu. Stotinjak metara od table Istočno Sarajevo i one na kojoj je pisalo – Republika Srpska bila su oklopna vozila MUP-a Republike Srpske. I nije ta oružana sila došla da spriječi počinjenje krivičnog djela, već je došla da ga podrži i izvrši.

Ali to su provokacije, reći će federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara, koji je prethodnih dana ubjeđivao bivše borce Armije RBiH da ne reaguju.

To je, otprilike, u rangu prijedloga pisca Abdulaha Sidrana da sarajevski taksisti, na rušenje ustavno-pravnog poretka, odgovore – trubom. Ne onom ratnom. Već trubom na svom automobilu koja bi, eto, dala do znanja da se neko u “pogrešnom” Sarajevu ne slaže sa kolektivnim počinjenjem krivičnog djela u Istočnom Sarajevu.

Zamislite, recimo, da su u “pogrešnom” Sarajevu protekle sedmice prodefilovali pripadnici odreda El Mudžahid. I da su oni salutirali Denisu Bećiroviću, Bakiru Izetbegoviću, Željku Komšiću…

Do kraja tog istog dana bi barem njih nekoliko bilo ili u pritvoru, ili u Guantanamu.

Zamislite, recimo, da je Šefik Džaferović posljednih dana svog mandata posthumno odlikovao vođu ISIL-a Abu Bakra Al Bagdadija, čiji su zločini, po monstruoznosti, najviše odgovarali zločinima Milan Lukića, Darka Mrđe, Gorana Jelisića i sličnih pripadnika Vojske i MUP-a Republike Srpske koji su odgovarali Ratku Mladiću ili Radovanu Karadžiću.

Nezamislivo je, naravno.

Pokušajte, recimo, zamisliti da se neka njemačka pokrajinska policija udružila sa neonacistima i da su zajedno defilovali ulicama nekog grada obilježavajući Kristalnu noć i početak holokausta.

I to je nezamislivo.

Pokušajte, recimo, zamisliti da policija u Austriji organizira paradu 1. septembra i da u svečanu ložu smjesti potomke Adolfa Hitlera ili Hermana Geringa.

Ne ide, je li tako?

Ali, zato je u Bosni i Hercegovini, par kilometara daleko od mjesta najstrašnijih ratnih zločina, presuđenih u UN-ovom sudu, sasvim moguće da sin ratnog zločinca Ratka Mladića bude u VIP loži dok ispred njega salutiraju pripadnici MUP-a Republike Srpske kršeći, svjesno, presudu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nije to provokacija. To je ponižavanje. I države. I žrtve.

Zamislite, recimo, da na kapijama Aušvica, neonacisti u čast nacističke Njemačke naprave bakljadu?

Da li bi to bilo nazvano provokacijom ili bi policija, po hitnom postupku, baš onako kako i treba, uhapsila i na dugotrajnu rodbinu odvela “učesnike”.

U Višegradu, na mostu na kojem su petomjesečne bebe, u ime Republike Srpske, nabijali na bajonete, zapaljene su baklje. U “čast” i u ime te iste Republike Srpske, u ime Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Milana Lukića i drugih na doživotnu robiju osuđenih ratnih zločinaca.

Neće vas braniti stranci. Naročito ne oni koji su četiri godine gledali dok su, recimo, u Višegradu gorjele kuće i djeca u njoj. Neće vas braniti EUFOR. Nikad i nigdje nijedna vojna mirovna misija nije spašavala žrtve. Uvijek ih je isporučivala jačima.

Zbog čega Zapad toleriše Milorada Dodika i njegove konkretne separatističke akcije? Zbog toga što vjeruju da je Milorad Dodik spreman upotrijebiti oružanu silu da brani ili provede svoje ciljeve.

Da li su na to spremni zvaničnici u Sarajevu? Ne. Nisu. Oni pozivaju građane da “ne nasjedaju na provokacije”. I pozivaju ih da zatrube. Baš onako kao početkom devedestih, kada su Bošnjaci i “reformisti” išli na koncerte za mir, a većina Srba na “iznenadni” odmor u rovove oko Sarajeva i drugih opkoljenih gradova.

Prethodni članakPomoz’ Bog, Kajganiću: Kad će optužnice za rušenje ustavnog poretka?
Naredni članakO neustavnom danu RS: Svi neprijatelji Bosne na jednom mjestu