Predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara (HDZ) jedina će imati pravo veta prilikom formiranja Vlade Federacije u ovom mandatu. Za naredne izborne cikluse bit će primjenjivano još uvijek važeće ustavno pravilo da su za imenovanje Vlade FBiH potrebni potpisi predsjednika i oba potpredsjednika Federacije BiH koji u odgovarajućim klubovima Domovima naroda FBiH , u varijanti broj 1. imaju podršku 2/3, ili, u varijanti broj 2., imaju podršku 3/5 delegata.
To je, ukratko, suština odluka koje bi OHR trebao nametnuti, a koje je jutros najavila Istraga.ba.
Dakle, visoki predstavnik Christian Schmidt namjerava nametnuti jednu privremenu odluku koja bi važila samo sada i nikada više, i jednu trajnu kojom bi bila dopunjena važeća odredba Ustava Federacije BiH koja se odnosi na imenovanje Vlade Federacije.
Dakle, Christian Schmidt bi trebao donijetu odluku kojom bi, u ovom trenutku, za imenovanje Vlade FBiH bio potreban potpis predsjednice Federacije BiH Lidije Bradare i jednog potpredsjednika. Na taj način bi bio zaobiđen Refik Lendo, potpredsjednik Federacije iz reda Bošnjaka. Ovakav način izbora Vlade Federacije bi važio samo sada i nikada više
Druga odluka se odnosi na trajno rješenje. Schmidt namjerava izmijeniti Ustav Federacije BiH, odnosno odredbu koja se odnosi na buduće Vlade. No, tu još OHR nije jasno definirao odluku. Razmatraju se dvije opcije. Prva- (pot)predsjednik Federacije koji ne želi staviti svoj potpis na odluku o imenovanju Vlade FBiH mora u klubu konstitutivnog naroda kojem pripada imati podršku 14 delegata (3/5). Onaj (pot)predsjednik koji nema podršku 14 delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH može biti zaobiđen prilikom imenovanja Vlade FBiH. I druga, pot)predsjednik Federacije koji ne želi staviti svoj potpis na odluku o imenovanju Vlade FBiH mora u klubu konstitutivnog naroda kojem pripada imati podršku 16 delegata (2/3). Onaj (pot)predsjednik koji nema podršku 16 delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH može biti zaobiđen prilikom imenovanja Vlade FBiH. Prva opcija ide u prilog HDZ-u BiH, jer to znači da stranke protivnice Dragana Čovića moraju skupiti deset delegata u Klubu Hrvata da bi izbjegli HDZ BiH u Vladi FBiH. U drugoj opciji bi trebale skupiti 8 delegata.
Kako god, u oba slučaja o Vladi bi se morao izjasniti Predstavnički dom Parlamenta Federacije. Za imenovanje je potrebno 50 glasova. U ovom trenutku HDZ, SDP, Naša stranka, NiP i PDA nemaju potrebnu većinu. Ovih pet stranaka ukupno ima 44 zastupnika. Nedostaje im šest ruku.
Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović u srijedu se susreo sa predsjednicima HDZ-a 1990 Ilijom Cvitanovićem i HNP-a Ivanom Vukadinom. Kako saznajemo, nije postignut nikakav dogovor jer Čović nije prihvatio sve uslove koje su postavili Cvitanović i Vukadin.
“Ali ako ne prihvatate, recite to javno da bih ja ostao čist kod Amerikanaca”, rekao je Čović Vukadinu i Cvitanoviću.
Čak i ako se HDZ 1900 i HNP pridruže Čoviću i strankama Trojke, ne postoji dovoljno ruku za imenovanje Vlade FBiH. Devedesetka i POMAK imaju 4 ruke (upitno je da li mogu računati na sve). U zbiru sa 44 Trojke i HDZ-a, došli bi do 48 ruku. Dakle, potrebne su im još dvije ruke da bi potvrdili Vladu FBiH, a u igri su POMAK iz Bihaća i HRS iz Mostara koji imaju po jednu zastupnicu, odnosno zastupnika.
Nakon što je prebrojana većina glasova za općinska vijeća, Istraga.ba analizira rezultate poličkih partija. Na redu je Tuzlanski kanton u kojem je SDP kao politička partija doživjela debakl. Dramtičan pad ostvario je i PDA Mirsada Kukića. DF je izgubio trećinu glasova, a Naša stranka je ostala bez dvije trećine svojih birača. SDA je ubjedljivo prva, a porast je doživio i SBiH. Novoformirani Socijaldemokrati su treća partija u TK.
SDA
Prema još nepotunim rezultatima, SDA je osvojila oko 47.000 glasova u Tuzlanskom kantonu. S obzirom na to da se očekuju i glasovi iz dijaspore, za očekivati je da će ta stranka doći do brojke od 49 hiljada koliko su imali na izborima 2018. godine. Glavno uporište SDA je u Živinicama gdje je ta Stranka osvojila skoro 11 hiljada glasova. Veliki broj glasova osvojili su u Gračanici, Lukavcu, Srebreniku i Tuzli.
SDP
SDP BiH izgubio je u Tuzlanskom kantonu oko 20 hiljada glasova. Naime, na izborima u oktobru 2018. godine ta stranka je osvojila 49000 glasova. Prema današnjim rezultatima, SDP je u svih trinaest općina u TK uspio osvojiti svega 26.500 glasova. Naravno, ostao je još manji dio neprebrojanijh glasova, što znači da će i SDP imati određeni rast. No, teško je očekivati da mogu prebaciti 29 hiljada glasova, što je za 20 hiljada manje neko na Općim izborima 2018. godine.
Socijaldemoktati
Za SD Envera Bijedića ovo su bili prvi izbori. Oni su, do sada, osvojili 17500 glasova i sada su treća politička stranka u Tuzlanskom kantonu. U pitanju je stranka koja je nastala nakon raskola u SDP-u BiH uzrokovanom odlukom Nermina Nikšića i njegovih saradnika da se samo u Kantonu Sarajevo ide u vlast. Bijedić je tada napustio SDP i formirao SD. Ušao je u koaliciju sa SDa U Tuzlanskom kantonu i u nedjelju je postao treća politička snaga u TK.
PDA
Mirsad Kukić i njegova PDA također su u dramatičnom padu. Prije dvije godine na Općim izborima su osvojili 37 hiljada glasova. No, u nedjelju na lokalnim izborima ova je stranka dobila podršku 17 hiljada ljudi u TK. Doda li im se još doko dvije do tri hiljade glasova, PDA će biti drugi najveći gubitnik u Tuzlanskom kantonu. Osim toga, izgubili su glavnu utvrdu – Banoviće.
Stranka za BiH
Ogroman rast doživjela je i Stranka za BiH. Oni su do sada osvojili 13 hiljada glasova u Tuzlanskom kantonu. Na Općim izborima 2018. godine imali su podršku oko 8000 birača. Najveći broj glasova osvojili su u gračanici i Živinicama i Čeliću gdje su druga politička snaga.
Koalicija DF-GS
Demokratska fronta u koliciji sa GS-om u Tuzlanskom bi kantonu trebala osvojiti oko deset hiljada glasova. U odnosu na prošle izbore, DF je izgubio podršku 4500 birača. Najveći broj glasova osvojili su u Tuzli, Živinicama i Lukavcu.
SBB
Savez za bolju budućnost također je izgubio podršku u Tuzlanskom kantonu. Trenutno imaju 8000 glasova. Na Općim izborima 2018. godine imali su podršku 11 hiljada birača. Najbolji rezultat osvarili su u Tuzli.
NiP
Narod i pravda je u Tuzlanskom kantonu osvojio 3500 glasova i u većini gradova i općina u nisu prešli cenzus.
Naša stranka
Procentualno gledajući, najveći gubitnik u Tuzlanskom kantonu je Naša stranka. Oni su sa 9000 glasova u TK pali na svega 3200 glasova. To znači da su ostali bez podrške skoro dvije trećine svojih birača.
Značajnije rezultate ostvarile su u nezavisne liste u Gradačcu, Srebreniku i Tuzli, ali ti politički subjekti uglavnom ne učestvuju na općim izborima.
Prije nego što su dovedeni u zgradu u Kravici, muškarcima i dječacima iz Srebrenice, koji su zarobljeni u šumi i okupljeni na livadi u Sandićima, obratio i sam general Mladić. Njegove je riječi zapamtio jedan od preživjelih.
„Vaše porodice, djeca, žene i starci su evakuisani“, kazao je, „i oni su u Tuzi, Kladnju i Živinicama. A vi ćete biti tamo razmijenjeni za dva dana i sastat ćete se s njima. Ali sada je ovdje prevruće za vas. Stavit ćemo vas negdje gdje hladnije.“ Sve vrijeme dok je govorio, kaže svjedok, Mladić je stajao pored jednog mrtvog tijela, ničim ne pokazujući da uopće primjećuje tu činjenicu.
Čuvši generalovo obraćanje, prvi bezbjednjak Bratunačke brigade Momir Nikolić je ostao zbunjen. Njemu su, kako će kasnije posvjedočiti u Haagu, oficiri koji su toga jutra bili na sastanku s Mladićem u bratunačkom hotelu Fontana, prenijeli naređenje da zarobljenike treba pobiti; a sada im Mladić lično garantuje sigurnost!?
„Gospodine generale, šta će biti s ovim ljudima?“, upitao je Nikolić, kada su ostali nasamo, ali Mladić nije kazao ništa. Umjesto toga zamahnuo je rukom ispod vrata, zdesna nalijevo, simulirajući klanje. „Shvatio sam“, kaže Nikolić, „da će ti ljudi biti pobijeni.“
Da će masa biti pobijena, znao je i Vaso Todorović, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RS-a „Šekovići“, koji je također u tom trenutku bio na livadi u Sandićima. Njemu i drugim specijalcima je čitava dva dana ranije, još dok su bili na ratištu u Srednjem, rečeno da će pomoći u ubijanju zarobljenika, nakon pada Srebrenice.
Vaso Todorović je, kako će posvjedočiti kasnije na sudu, među ljudima na livadi prepoznao svog školskog druga Jusufa i „Zikriju iz Pajića“. Zikrija ga je, kaže, pitao šta će se desiti s ljudima, ali Vaso se nije usudio kazati mu.
Tamo gdje je hladnije
Sve je počelo kada je jedan od specijalaca, Krsto Dragičević ušao u hangar u Kravici, prepun ljudi dovedenih iz Sandića, da porazgovara sa jednim poznanikom, spomenutim Jusufom. Za razliku od „Zikrije iz Pajića“, Jusuf je znao kakva ih sudbina čeka, nije morao ni pitati. Ali odlučivši da je neće šutke prihvatiti, u jednom trenutku oteo je tom Krsti D. pušku iz ruku i ubio ga. Ustrijelio ga je u vrat.
Dvojica specijalaca, koji su bili najbliže, komandant voda Milenko Trifunović i njegov zamjenik Rade Čuturić odmah su pritrčali i skočili na Jusufa, nastojeći mu oteti pušku. Čuturić je golim rukama uhvatio puščanu cijev, sprživši se, jer je Jusuf dok su se hrvali ispucao cijeli šaržer. U konačnici, uspjeli su ga obuzdati, uzeti mu automat i ubiti ga.
Nakon toga je počelo ubijanje. Odluka da će zatočenici biti ubijeni donijeta je znatno ranije, ali incident je donekle ubrzao proces, učinivši ga neurednijim u poređenju sa pažljivo organiziranim egzekucijama u Orahovcu, Petkovcima, Branjevu, Kozluku i Pilici.
Čim je, naime, Jusuf ubijen, jedan od specijalaca Marko Milanović je iz puškomitraljeza krenuo pucati u masu ljudi u skladištu. Ubrzo su se pridružili i drugi specijalci. Pucali su iz blizine, većinom iz automatskih pušaka. Kada bi ispraznili šaržere, stavljali bi nove i nastavljali. U objektu prepunom zarobljenika nastao je haos, čuli su se jauci i psovke, sve je ubrzo bilo prepuno krvi. Bilo je nekoliko pokušaja bijega, ali svako ko je istrčao bio bi ubijen.
Jedan od preživjelih je, kako će posvjedočiti pred sudom, nedugo nakon što je pucnjava krenula navukao na sebe dva leša i njima se štitio do kraja. Krici preživjelih su mu, kaže, padali teže od same pucnjave i eksplozija. Unutra se od prašine ništa nije vidjelo. Tek kada bi pucnjava zastala, neki od preživjelih, isuviše žedni u svoj toj žegi i prašini, ustajali bi iz gomile leševa i kretali vani, vapeći za malo vode. Ali ubice, koje su za vrijeme pauza pušile cigarete, prekidale su im žeđ samo kratkim rafalima.
Jedan od specijalaca, zaštićeni svjedok D-5, koji nas obavještava o ovim okolnostima, priznat će krivicu i identificirat će čitav niz egzekutora. „Od Šekovljana je“, kaže on, „bio Čupo, bio je Zgembo. Bombe su bacali samo dvojica – Vojvoda i Čupo.“
Vojvoda je Radomir Vuković. On je, sve dok D-5 nije progovorio, živio u Beogradu, radeći kao keramičar. Zgembo je Zoran Tomić, koji je do hapšenja radio kao čuvar u jednoj zvorničkoj školi, čija će direktorica na suđenju otkriti da su da „učenici voljeli i zvali ga Zoka“.
Zaštićeni svjedok D-5 odbio je pucati u ljude u Kravici, zbog čega su mu, kaže, saborci govorili da je „pička, izdajnik i kukavica“. Godinama, nakon masakra, imao je sukobe s komšijama zbog toga, a sve je, veli, čak išlo dotle da je njegovo dijete šikanirano u školi i označavano kao „izdajničko dijete“.
Isto („Pičko jedna, što ne pucaš? Izdajice, kukavico!“) su govorili i Vasi Todoroviću, koji je, premda je odbio pucati, osuđen na šest godina, jer je ipak, svjesno i voljno, učestvovao u sprovođenju muškaraca i dječaka do skladišta u Kravici, te je čuvao stražu dok su njegove kolege, specijalci ubijali.
Tokom suđenja, advokati odbrane, više puta će tvrditi da u Kravici nije postojao plan za ubijanje, te da je ono izvršeno kao osvetnička reakcija na „incident sa sprženim rukama“. Sud će, u predmetu protiv Miloša Stupara i drugih, zaključiti da ovaj incident, posmatran zajedno s drugim dokazima, čak dodatno potkrepljuje dokaz o postojanju genocidne namjere, jer počinilac ubistva Krste Dragičevića otkriven je i ubijen prije nego je pokolj i počeo, što dokazuje da namjera optuženih nije bila usmrtiti pojedince, koji su im učinili nešto loše, već sve zarobljene muškarce i dječake.
Na koncu, niko se od zatvorenika nije pobunio na drugim lokacijama (Orahovac, Petkovci…), pa su bez izuzetka pobijeni, baš kako je Radovan Karadžić, još 9. jula, kazao prvom čovjeku bratunačkih vlasti i svom intimusu M. Deronjiću, o čemu će ovaj kasnije izvijestiti haške sudije: „Miroslave“, kazao je predsjednik Republike Srpske, “sve ih treba poubijati. Do koga god mognete stići.“
Dezerteri
Za razliku od Radomira Vukovića, koji je nakon genocida pobjegao u Beograd, gdje se uživio u ulogu ordinarnog građanina, radeći kao keramičar, Božidar Kuvelja je već na samom početku rata dezertirao i pobjegao u Srbiju.
Iako su mu, kako će kazati na sudu, muslimanski vojnicii ubili oca, Kuvelja nije htio da ratuje, ali su ga srbijanske vlasti uhapsile i vratile preko Drine, gdje prinudno regrutovan, postavši pripadnikom Centra za obuku Jahorina, policijske jedinice Republike Srpske uglavnom sačinjene od dezertera.
Voljom sudbine, odnosno vojnih i civilnih vlasti Republike Srpske, Božidar Kuvelja će 13. jula, kao dio „dezerterske jedinice“, doći u Kravicu, oko šest navečer, gdje će odmah čuti jaukanje i vidjeti mrtva tijela ispred skladišta.
„Dezerteri“ će ubrzo preuzeti posao od izmorenih „Šekovljana“. Kako će potvrditi više njih, uključujući i Kuvelju, pucnjava je trajala cijelu noć.
Ujutro je komandir čete Neđo Milidragović, zvani Neđo Kasapin, prišao skladištu i počeo objašnjavati da je „ono što se desilo greška i da se nije trebalo desiti“. Zatim je pozvao zarobljenike da izađu na plato kako bi im bila pružena pomoć.
Nekih stotinu ljudi je izišlo. Mnogi su bili ranjeni, a „dezerteri“ su im, po naređenju oficira, čak dali i vode. Međutim, kada su iz gomile leševa izišli svi koji su to htjeli, ponovo je počelo maltretiranje. Policajci su ih počeli tjerati da pjevaju četničke pjesme, a zatim su ih postrojili u četiri vrste.
Kako nas, u postupku protiv Božidara Kuvelje, obavještavaju dvojica policajaca, zaštićenih svjedoka (KB-116 i KB-117), spomenuti komandir Milidragović je zatražio da se donese mitraljez, koji je, u nedostatku dobrovoljaca, dao Kuvelji naredivši mu da puca, što je ovaj i učinio. Ubrzo je čitav plato ispred skladišta bio prekriven leševima, a Kuvelja je na kraju otišao među njih da pronađe preživjele i dokrajči ih.
Na pitanje tužioca da li je ubijao, Kuvelja je odgovorio ambivalentno: „Jesam. Ja sam pucao ispod i iznad dosta. Da li je koga metak pogodio, ne znam. Ja nisam vidio da li sam… Svako ko se tu zadesio morao je pucati.“
Da svako ko se tu zadesio nije morao pucati, potvrdila su dvojica zaštićenih svjedoka (S-102 i S-116) na suđenju Dušku Jeviću, komandantu Centra za obuku. Oni su do kraja ostali dosljedni svom dezerterskom uvjerenju. Ili barem tako kažu.
Djeca
Još su u večernjim satima 13. jula, pukovnik Ljubiša Beara i Miroslav Deronjić počeli organizirati odvoz i pokopavanje tijela. Zaključeno je da će radnici jedinice za asanaciju Komunalnog preduzeća „Rad“ i oni iz Civilne zaštite Bratunac već sljedećeg jutra prionuti na posao.
Vozač Krsto Simić će posvjedočiti da je, po naređenju iz Bratunačke brigade, u konvoju od pet kamiona stigao u Kravicu, gdje je čekala gomila leševa. Radnici civilne zaštite u plavim uniformama su, veli on, ubacivali tijela u kašiku jednog rovokopača, koji bi ih zatim tovario na kamion. U jednom trenutku, iako je bio obični vozač, Simić je, kaže, morao preuzeti rukovanje rovokopačem, jer rukovalac građevinskom mehanizacijom Radenko Đurković „nije mogao psihički izdržati ovaj posao“.
Cijeli dan su, kaže Simić, tovarili tijela, sve do navečer, iznoseći ih jedno po jedno, jer rovokopač nije mogao proći kroz uska vrata skladišta.
Na današnji dan, 13. Jula 1995. godine, u hangarima Zemljoradničke zadruge u Kravici kod Bratunca strijeljano oko hiljadu zarobljenih srebreničkih Bošnjaka. Na snimku možete vidjeti njihova tijela. “Puno mrtvih muslimanskih vojnika”, kazao je snimatelj Zoran Petrović Piroćanac pic.twitter.com/oAUB9sKz7E
Načelnik štaba Civilne zaštite Ljupko Ilić, koji je radnicima donio jelo i rakiju, svjedočio je da je Krsto Simić izišao iz rovokopača sav oznojen. „Pozdravio se“, kaže, „i tražio rakiju. On nije mnogo pio, nego je rakijom prao ruke i umivao se.“ Ilić se, kaže, onesvijestio kada je provirio i vidio pun magacin leševa.
Radnici su odvezli tijela u Glogovu, gdje ih je čekala friško iskopana masovna grobnica. Dva-tri mjeseca kasnije, kada su američke vlasti objavile satelitske snimke lokacija grobnica, većinom isti ljudi su ponovo iskopavali tijela iz grobnice u Glogovoj i premještali ih na druge lokacije u Zelenom Jadru.
Zaštićeni svjedok P-135, etnički Srbin se, pred haškim sudijama, prisjetio smrada koji je zahvatio Bratunac, kada su, ujesen 1995, prolazili kamioni sa tijelima: „Sjećam se da sam sjedio kući. Bio je otvoren prozor na mojoj sobi. Osjetio sam nevjerovatan smrad. Nisam… Pretpostavio sam… Znam šta je smrad raspadnutog ljudskog tijela. Sutradan sam čuo priče da su djeca na ulici vidjela nekakve noge, ne znam, dijelove ljudskih tijela.“
Z ideologija
Uzimajući u obzir razmjere zločin koji je počinjen u Kravici, tamošnja zgrada Poljoprivredne zadruge ne bi smjela biti ništa drugo, osim muzej ili spomenik. Ocjena bratunačkog načelnika Srđana Rankića da su narodu „potrebne fabrike, a ne jeftina nacionalistička demagogija i muzeji“ više je pakosna nego maloumna, ako imamo u vidu da općinske vlasti u Bratuncu već 27 godina ne dopuštaju da se u Kravici postavi čak ni spomen-ploča.
Općina Bratunac je, na ljeto i jesen 1995. godine, aktivno učestvovala u prikrivanju genocida, putem svog Štaba civilne zaštite i komunalnog preduzeća „Rad“ koji su pomagali zakopavati leševe u masovne grobnice, kako bi se prikrio zločin. Posljednja odluka Općine Bratunac da, gazeći volju porodica žrtava, renovira objekat i stavi ga u komercijalnu funkciju, nije ništa drugo nego mirnodopski nastavak te politike.
Dok razmišljamo o uzrocima bezobzirnosti bratunačkih vlasti, valja se prisjetiti da je, dvije sedmice uoči agresije na Ukrajinu, ruski ambasador posjetio Bratunac, susrevši se sa općinskim vlastima i članovima Istočne alternative, udruženja koje redovno veliča Mladića, 11. juli naziva „danom oslobođenja Srebenice, a 2015. godine je, nakon ruskog veta na britansku rezoluciju o genocidu, zidove zadruge u Kravici oblijepilo i slikama Vladimira Putina.
Uz otvorenu rusku podršku ponižavanju žrtava genocida, i indolentan odnos euroatlantske zajednice, ideologija slova Z nema razloga da prestane bujati u Podrinju. Poruka da će na mjestima poput Kravice umjesto muzeja nicati tvornice, zvoni u praznini banalnosti zla iz kojeg je proistekla, dok Putinova vojska tijelima ukrajinskih civila puni nove masovne grobnice.
I zvanično smo danas dobili novu predsjedavajuću Vijeća ministara BiH. To je dugogodišnja članica HDZ-a i najodanija saradnica Dragana Čovića Borjana Krišto. Nju su izglasala 23 zastupnika SNSD-a i njihovih partnera, SDP-a, Za nove generacije, NES-a, BHI Fuad Kasumović, Naše stranke, HDZ-a i dva zastupnika NIP-a (Mia Karamehić Abazović nije bila u sali tokom glasanja, iako je prisustvovala sjednici).
Ekspoze skoro identičan svim onim ranijim koje smo slušali. No, ono što je upečatljivo, a na šta bi Osmorka trebala posebno obratiti pažnju jesu neki detalji koji se tiču ograničenih ustavnih promjena, osnivanje trećeg kanala, nekog potrebnog političkog konsenzusa za pristup BiH ka NATO-u, legitimnog predstavljanja.
To su i osnovne zamjerke na ekspoze Krišto koje su iznijeli opozicioni zastupnici SDA, DF-a.
U ekspozeu Krišto nije tretirala rješavanje pitanja državne imovine, a u isto vrijeme održavala se sjednica NSRs-a na kojoj se usvaja zakon o nepokretnoj imovini u RS, a što je ranije van snage stavio Ustavni sud BiH.
Milorad Dodik bjesni, otrovne strelice ka BiH iz njegovih usta ne prestaju sipati, pa javno, glasno i jasno poručuje je ‘da uprkos saradnjii sa strankama u Sarajevu dogovora i pregovora oko državne imovine neće biti jer ona, kako tvrdi, ne pripada državi već entitetu i na tome će se vidjeti “hoće li biti Bosne i Hercegovine ili ne”.
I sada je već jasno da priča Osmorke o nekom ‘novom Dodiku’ je alibi za uspostavu vlasti s SNSD-om. Osim isprazne fraze i SDA bi išla s njima u vlast, te kako su oni godinama s SNSD i HDZ na vlasti je priča u korist vlastite tvrdnje da će oni drugačije. Pri tome napominju ne žele blokade. Ali, nikako da odgovore na ključna pitanja kako bez blokada funkcionirati u BiH. Princip je već odavno ustanovljen ili ucjenjuješ ili si ucijenjen!
Osmorka se nemušto brani. Lideri i članovi partija koje čine Osmorku u još jednoj obmani javnosti pozivaju Tužiaštvo BiH da reagira.
Tako je sinoć Zukan Helez (SDP) kazao da u duhu novog ambijenta u kojem će se dogovarati i pregovarati Tužilaštvo BiH se mora uključiti i da će neko završiti u zatvoru, a zbog onoga što se dešava u NSRs.
Helez će najvjerovatnije biti ministar odbrane BiH, a s obzirom na njegovo dugo parlamentarno iskustvo sumnjam da ne zna da je na čelu Tužilaštva BiH Milanko Kajganić, izabran na ovu funkciju uz posredstvo SNSD-a i lični izbor Milorada Dodika.
Dakle, iluzorno je očekivati da Kajganić kazni Dodika zbog protuustavnog djelovanja, bilo to zbog obilježavanja 9. januara ili usvajanja zakona koja su protuustavna.
Ostalo je ipak da se politički borimo sa Dodikom i inim ‘dodicima’ koji aktivno rade na rušenju BiH, njenog teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Stoga Osmorka neosnovano govori da će teška pitanja ostaviti sa strane. Jer Dodik i Čović to neće učiniti. Zato će osmorka vrlo brzo morati naći adekvatne odgovore na radikalne zahtjeve SNSD-a i HDZ-a.
Ne nada se samo Helez da će reagirati Tužilaštvo BiH, to čine i drugi lideri partija, bacajući prašinu u oči građanima BiH.
Jer do sada još nikada Tužilaštvo BiH nije reagiralo kada na sceni imamo rušenje ustavnog poretka u BiH. Zato su godinama na sceni blokade, ne zbog toga što su probosanske stranke davale Dodiku i Čoviću ono što žele, već što im to nisu isporučivali.
A, da ne bude blokada, pokazalo je vrijeme i iskustvo, Čović i Dodik žele potpuno ostvariti svoje političke ciljeve.
Osmorka ih jasno nije pokazala, osim priče da će raditi za dobrobit i u interesu građana kako bismo bolje živjeli. I baš zato se pitam kako su onda glasali za Krišto, a da ona naprimjer nije u ekspozeu navela ukidanje akciza i smanjenje stope PDV-a za šta su se npr. zastupnici SDP-a grčevito borili iz opozicije u prošlom mandatu.
Premijer savezne pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije Armin Laschet novi je predsjednik Kršćansko-demokratske unije (CDU) i on će, vjetovatno, biti novi njemački kancelar nakon izbora zakazanih za septembar ove godine. Mediji u regiji ga ocjenuju kao umjerenog političara i graditelja političkih mostova koji je blizak sadašnjoj kancelarki Angeli Merkel.
“Ono što je donosim sa sobom kao novi predsjednik stranke je iskustvo u vladajućim strukturama, vodstvo velike savezne pokrajine i približavanje različitih interesa”, rekao je Laschet.
No, da li je sve tako. Urednik njemačkog Bilda Julian Röpke na svom je zvaničnom twitter nalogu objabio da je izbor Armina Lascheta dobra vijest za Rusiju, Kinu i režim sirijskog predsjednika Bašara Al Asada.
“S njim kao vođom, Njemačka, Evropa i Zapad su zeznuti”, napisao je Röpke, inače jedan od najboljih poznavalaca njemačke političke scene i čovjek koji je izvještavao i sirijskom sukobu i ruskim operacijama.
Röpke je danas podsjetio na neke ranije izjave novog predsjednika CDU-a Armina Lascheta koje se odnose na zločine u Siriji, ali i njegove izjave koje se odnose na njemačku politiku prema Ruskoj Federaciji.
U septembru 2019- godine njemački mediji su objavili da je Laschet, u svojstvu premijera Rajne-Vestfalije u Dizeldorfu kazao da se “zalaže za bližu saradnju s Rusijom”.
“Rusija nam je potrebna za mnoga pitanja u svijetu”, kazao je tada Laschet.
U januaru 2016. godine njemački Bild je objavio tekst pod naslovom:”Da li vam je manje stalo do ljudskog života, gospodine Laschet?” u kojem navode da je budući njemački kancelar podržao zračne napade Ruske Federacije na teoritoriji Sirije.
“Dobro je što je Putin umiješan u Siriju”, citirao je tada Bild novoizabranog predsjednika CDU.
U intervjuu za njemački Die Zeit, sredinom 2018. godine, Laschet je kazao da u Siriji “bez Rusije sukob ne bi bio rješiv”, a upravo je taj intervju naišao na brojne kritike u Njemačkoj.
“Za preovladavanje podjela u društvu također je potrebno da se ne ruži svako ko zauzme drugačiji stav i da ga se ne prozicao kao “razumije Putina” i “plaćenik Gazproma””, kazao je Laschet za Die Zeit.
Urednik Bilda Julian Röpke podsjeća danas i stavove Armina Lascheta iz 2013. godine u vezi sa ratom u Siriji.
“Kada je Asadov režim gasom ubio 1.300 ljudi u avgustu 2013. godine Obamina administracija je razmatrala krivične sankcije za ovaj ratni zločin. Novi šef CDU-a i mogući naredni njemački kancelar Armin Laschet je pitao: Želi li se sada Obama boriti protiv Assada zajedno sa Al Qaidom”, podsjetio je urednik Bilda.
U decembru prošle godine Armin Laschat je za Russia Today i druge strane medije govorio o izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2 koji njemačka gradi zajedno sa ruskim Gazpromom. Taj plinovod najviše pogađa Ukrajinu preko čije teritorije je do sada Njemačka snabdijevana plinom iz Rusije.
https://www.youtube.com/watch?v=JOTqlFgY8sU
“Njemačka se vlada prvi put jasno usprotivila izlasku iz europskog projekta plinovoda Sjeverni tok 2 izrečena. Laschet dijeli ovo gledište”, navedeno je u opisu videa objavljenog na youtube kanalu Russia Today.
Laschet je kazao da je izgradnja Sjevernok toka 2 čisto “ekonomsko pitanje” i da “nije bitno da li plin dolazi kopnom ili Baltičkim morem.
Krajem prošle godine nastavljena je gradnja tog plinovoda koji, zapravo, države istočne Evrope gura u ralje Ruske Federacije. SAD su najavile sankcionisanje svih kompanija koje učestvuju u tom projektu, ali je njemačka Vlada odbila sve optužbe iz Amerike. Kako bi ohrabrili kompanije da učestvuju u izgradnji Sjevernog toka 2, Vlada Angele Merkel je u januaru ove godine najavila osnivanje Fondacije koja bi trebala olakšati završetak ovog projekta.
Projekat Sjeverni tok 2 izazvao je brojne reakcije SAD-a čije vlasti tvrde da se ovim ugrižava energetska politika Evrope. Njemačke vlasti su odbacile sve optužbe, a ministar vanjskih poslova te države Heiko Mass (SPD).
“Nijedna država nema pravo diktirati europsku energetsku politiku prijetnjama i to neće uspjeti”, rekao je njemački ministar Maas komentarišući sankcije SAD-a.
Upravo su njemačke vlasti posljednjih su mjeseci pokrenule inicijativu za imenovanje novog Visokog predstavnika za BiH. Za tu to imenovanje potrebna im je podrška Ruske Federacije.
Srebrenica za nas nije samo događaj iz prošlosti, nego i latentna budućnost. Srebrenica je, naime, rezultat između ostalog i uništenja države. Ništa slično se nije dogodilo nigdje drugdje jer je, usprkos svemu, država – uprava, državni aparat – sačuvana u svim drugim enklavama, i u Sarajevu, i u Zenici, i u Tuzli, i u Bihaću i u Mostaru. U istočnoj Bosni, pak, pod silinom kombinovanog JNA-četničkog udara prvo je uništena država. Usprkos svim naporima nije mogla biti obnovljena u uslovima borbe za fizički opstanak.
To iskustvo je relevantnije nego ikad u trenutku kada se Ured visokog predstavnika sprema nametnuti izmjene Izbornog zakona. Na temelju onoga što o njima znamo – zaboravimo na trenutak i uzroke i razloge i posvetimo se posljedicama – nema sumnje da će one najkasnije u srednjem roku u toj mjeri podriti državu i sposobnost države da projicira moć na svojoj suverenoj teritoriji da možemo govoriti o prvom legalnom getu na evropskom tlu nakon 1939. Legalno je u ovom slučaju operativni termin, jer ne treba izgubiti iz vida da su sve nekršćanske manjine u Evropi uništene u skladu sa tada važećim zakonskim propisima. Izborni zakon onako kako ga planira nametnuti Christian Schmitt je u najmanju ruku eho nirnberških rasnih zakona, koji su bili temelj uništenja Jevreja, prvo u Njemačkoj, a potom i u ostatku Evrope u četrdesetim godinama prošlog vijeka.
U tom smislu najavljene izmjene Izbornog zakona – ponovo, u obliku u kojem su se pojavile u javnost i nikad nisu demantovane – promijeniće zauvijek političku geografiju Bosne i Hercegovine. Ukratko – ono što je HVO “etnički očistio” će zauvijek biti hrvatsko; tamo gdje je tzv. VRS počinila genocid, zauvijek će ostati srpsko; ono što je odbranila ARBiH, dijelićemo na troje sa HVO i tzv. VRS.
To se zove kolonizacija. Ne postoji nijedna odluka, baš nijedna, koju ćemo biti u stanju na donesemo, tamo gdje smo i demografska i politička većina. Doslovno za sve ćemo morati imati dozvolu Zagreba, odnosno Beograda. Pretpostavka da će ekstremni hrvatski nacionalizam najednom izgubiti aspiracije i ambicije da i de jure okupira “svoj” dio BiH je u najboljem slučaju glupa i pogrešno informisana, u najgorem uvrjedljiva i podla.
I da se vratim na početak. Schmitt će svojom odlukom isporučiti našu državu u ruke ideologija i aktera koji iza sebe imaju – da ne idemo dalje u prošlost – više od četvrt vijeka sistematskih nastojanja da je unište. Kada unište državu i njenu sposobnost da ispuni bazični dio društvenog ugovora – da, naime, fizički zaštiti vlastito stanovništvo – sljedeći korak će biti logično – genocid.
Russian authorities have threatened Bosnia-Herzegovina with unspecified repercussions if the country moves toward joining NATO. Such verbal attacks are undoubtedly intended to raise the prospect of state partition, whereby Moscow can exploit Republika Srpska as a proxy in its strategy to keep the Balkans unstable and divided. But the Kremlin’s bluster against Bosnia disguises a growing fear in Moscow – that Russia’s own borders are far from permanent and will be increasingly challenged.
As the imperially constructed Russian Federation enters a deepening economic and political crisis, claims to territory acquired through conquest will multiply in the years ahead. Paradoxically, Russia’s main advocate of partition may be its current strategic partner – China. Collaboration between Moscow and Beijing calculated to undermine the global influence of the United States is a marriage of strategic convenience. It is likely to culminate in a shot-gun divorce as Russia’s internal problems multiply and China’s external aspirations accelerate. Beijing will then be at the forefront among Russia’s many neighbors in claiming territories that were once seized by the Russian empire.
In its Tsarist, Soviet, and Putinist guises, Muscovite Russia has been an expansionist imperial structure. But every empire assembled through conquest and colonization faces contraction or collapse at some point in its history, including the current Russian Federation. Russia’s state failure will be accelerated by renewed claims on its territory from neighboring countries harboring an assortment of historical grievances.
The disintegration of the Soviet Union and the Soviet bloc thirty years ago marked the collapse of Russia’s external empire. But it did not address the future of Russia’s internal empire, consisting of 85 federal subjects, including 22 ethnic republics and several distinct regions deprived of self-determination and facing stifling centralization, repression, and impoverishment.
China dwarfs Russia in its population and economic might and is approaching military parity other than in its nuclear arsenal, which is also expanding. It is also more assertive and confident in its long-term political and economic development. Beijing’s encroachment into Russia’s sparsely populated far eastern possessions will be based on historical claims and on China’s military maps that have not redrawn the borders.
During the 19th century, a weakened China lost about 600,000 square miles of its northeastern territories to Russia. These extensive areas in Siberia and along the Pacific coast are viewed by a growing number of Chinese as “lost territories.” Historical claims are backed by enormous population disparities. Over 130 million people live in three Chinese provinces bordering Russian regions where the population is less than 8 million. China is already displacing Russia as the dominant power in Central Asia and the need for resources and living space will increase demands on Moscow’s sparsely populated lands.
However, China’s claims will simply be the tip of the iceberg. Japan seeks the return of four islands in the Kuril archipelago that were seized by the Soviet Union at the close of World War Two, after Tokyo had already surrendered to the U.S. Japan asserts that these Northern Territories are illegally occupied by Russia and belong to its province of Hokkaido. The Kaliningrad exclave is another leftover from World War Two that Stalin seized from Germany and incorporated in the Russian Federation. The final status of Kaliningrad remains undetermined and contestable. Despite de facto control, neither the USSR nor the Russian Federation have held de jure title to its final status through a peace treaty. Proposals have been lodged to declare it as a separate Baltic state or to divide the territory between neighboring Poland and Lithuania.
Several European states have more recent claims to territory annexed or occupied by Putin’s Kremlin. Ukraine can use the opportunity of turmoil inside Russia to retake the Crimean peninsula and occupied areas of Donbas. Georgia and Moldova will also press for the return of territories occupied by Russia and its proxies. Abkhazia and South Ossetia were forcefully taken from Georgia and declared as independent states, while the Russian-occupied Transnistria region keeps Moldova unstable and unable to qualify for Western institutional integration.
Although Turkey has no territorial claims on the Russian Federation, it has extensive linguistic, religious, and cultural connections with several nations that will seek autonomy or outright separation once the country begins to fracture. Russian officials are worried about the threat of pan-Turkism through a union of Turkic nations, several of whom have ethnic republics inside Russia but lack genuine autonomy. Ankara’s engagement can embolden Tatars, Bashkirs, Karachays, and Balkars as well as non-Turkic Muslim-majority nations, including Circassians, Chechens, and Ingush, to seek sovereignty in unsettled regions of the North Caucasus and the Middle Volga.
Growing involvement by China and Turkey and any ruptures in the Russian state would encourage other nations to pursue independence, including resource rich republics such as Sakha-Yakutia in eastern Siberia and formerly independent states such as Tuva, along the Mongolian border. Several other federal units can gravitate toward neighboring countries due to long-standing ethnic, and linguistic links even if there are no vocal claims to Russian territory. This is likely between the Buryat republic and Mongolia and the Karelian republic and Finland.
In order to ensure its survival Russia needs to develop into a federal democracy. But with no democratization on the horizon, as the political opposition is stifled and economic conditions rapidly deteriorating the federal structure will become increasingly ungovernable. A failure to reform the state “from above” or “at the center” places more onus and urgency on transforming the country “from below” or “in the regions.” This will make the country vulnerable to fracture and even disintegration, as Moscow will be hard pressed to extinguish all the spreading fires of national liberation and multi-state irredentism.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
The Balkan motto might well be “another year, another crisis.” While the political impasse in Bosnia-Herzegovina and the recognition dispute between Serbia and Kosova both need urgent resolution, the stability and independence of Montenegro is also under increasing threat, with Belgrade and Moscow aiming to weaken the country’s independence.
The broad coalition government in Podgorica elected in August 2020 was widely viewed as a fresh start after three decades of rule by the Democratic Party of Socialists (DPS). Western capitals hoped that the new administration could root out corruption and enable Montenegro to make faster progress toward EU membership. But instead of a “clean hands” approach, the coalition government has demonstrated its vulnerability to the underhand Belgrade-Moscow agenda.
The dominant coalition, For the Future of Montenegro, appointed the new Prime Minister Zdravko Krivokapić; the second-placed coalition, Peace is Our Nation, installed Aleksa Bečić as speaker of parliament; and the junior coalition partner, the United Reform Action (URA) appointed Deputy Prime Minister Dritan Abazović. Even though most of the cabinet has no formal party affiliation the influence of pro-Belgrade activists remains pronounced.
At the core of the threat to Montenegro is Belgrade’s non-acceptance of the country’s distinct national identity and separate statehood. In his Greater Serbia ambitions President Aleksander Vučić is scheming for a Serbia-Montenegro Union, presumably modeled on Putin’s drive for a Russia-Belarus Union, with Montenegro as the junior partner. In such an arrangement, Belgrade would determine Montenegro’s foreign and security policy, weaken Montenegrin identity, and sideline the Albanian and Bosniak minorities.
The strongest political force in the leading coalition, the Democratic Front, is committed to reversing Montenegro’s independence. But rather than pursuing a fast-track approach that could fracture the government, it envisages a step-by-step process of forging tighter links with Serbia and using the tripartite coalition as a camouflage to maintain a parliamentary majority. Conversely, the two junior governing coalitions evidently calculated that they needed the Democratic Front to gain power and pursue their reformist platform. However, one often discovers in the Balkans that it is easier and more profitable to promote nationalism than to conduct reforms.
The Russian connection with the new government is also becoming clearer. Montenegro’s appeals court revoked the sentences of the October 2016 conspirators who sought to overthrow the previous government under the direction of Russian intelligence services. Moscow clearly applied pressure to reverse the decision and is enhancing its role in Podgorica.
Negative trends are also evident in Montenegro’s security sector regarding several problematic appointees. Milan Knežević, leader of the Democratic Front involved in the 2016 coup plot, was emplaced as chairman of parliament’s Security and Defense Committee. With other appointments in the security sector evidently coordinated with Belgrade and Moscow, NATO may need to freeze the sharing of sensitive information with Podgorica to avoid being compromised. Serbia and Russia are also targeting Montenegro’s strategic assets, including plans to purchase the port of Bar and the country’s electric company.
The more radical pro-Serbian forces cannot monopolize power but one should not discount a provocation designed to enhances their position. The local elections in Nikšić in mid-March may provide an opportunity to escalate conflicts in the country given that activists from Serbia and Bosnia’s Republika Srpska have targeted the town to enhance the pan-Serbian vote.
However, despite some early successes, including Montenegro’s general elections, Belgrade’s unification project faces several obstacles. The tripartite government coalition remains brittle and hangs by the slimmest parliamentary majority. The URA may conclude that its clean government idealism cannot be implemented with Serbian nationalists embroiled in corrupt foreign deals with Russian oligarchs and state-directed companies. The government could face charges of corruption and mismanagement that would undermine its initial public support.
The resistance and backlash of the Montenegrin majority will also become more visible during attempts to undermine their identity. The law on religious property, designed to strengthen the role of the autocephalous Montenegrin Orthodox Church, has been overturned. The Serbian Orthodox Church seeks to tighten its clerico-imperial jurisdiction over Montenegro, cognizant that the Ukrainian Orthodox Church officially gained ecclesial independence from the Russian Orthodox Church in 2019 and is reclaiming much of the property appropriated by the Moscow patriarchate. Further anti-Montenegrin maneuvers may include the introduction of dual citizenship, so that non-resident Serbs can register in the census and vote in elections, and the pursuit of cultural and educational campaigns to turn Montenegrins into Serbs.
The DPS lost power largely because of public anger with corruption and cronyism, but it still remains the largest party and has a chance of rallying Montenegrins around a program of national self-defense from assault by Belgrade and Moscow. But it will need a broader political coalition, calculating that Serbia’s assault may actually strengthen Montenegrin identity. Support for statehood and NATO membership is reportedly rising in the country, with some polls indicating that 67% of citizens now back independence and 55% support NATO membership, with only 7% wanting a common state with Serbia and 20% a loose union.
The role of the Quint embassies (U.S., Germany, France, UK, Germany) will be important in the coming months to discourage any government decisions that generate open conflict. Above all, the Biden administration must become more active to undercut Vučić’s Greater Serbia goals through a three-pronged approach. First, the Serbia-Kosova dialogue has to be given teeth in line with Biden’s recent letter to Vučić calling for mutual state recognition. Second, a multi-national initiative must be launched to implement necessary constitutional changes in Bosnia-Herzegovina and develop a fully functioning state. And third, Vučić must be warned that political interference in Montenegro’s politics will rebound negatively against a government with destabilizing foreign connections. The tentacles of Kremlin influence in Belgrade and Podgorica need to be unearthed and amputated.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture.
OHR-ovi nametnuti amandmani na Ustav Federacije BiH ne garantiraju deblokadu ovog entiteta. Recimo, nakon što budu izabrani predsjednik i dva potpredsjednika Federacije, ne postoje nikakvi rokovi za formiranje Vlade FBiH. S obzirom na to da su za imenovanje Vlade FBiH potrebni potpisi predsjednika i njegova dva zamjenika, blokada može trajati unedogled. Ako jedan od ovo troje odbije staviti potpis na odluku o imenovanje, Vlada ne može biti imenovana. Dakle, tvrdnja OHR-a da se ovim više nikada neće desiti da u novom mandatu ostane stara Vlada nije tačna. Evo i zbog čega.
Imenovanje Vlade FBiH – nije deblokirano
Među amandmanima na Ustav FBiH koji je nametnuo Christian Scmidt nema nijednog koji se odnosi na formiranje Vlade FBiH. Zato na snazi ostaju ranije odredbe Ustava FBiH kojim se regulira izbor Vlade FBiH.
“Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, u roku od 30 dana od dana izbora predsjednika i dva potpredsjednika. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana, nakon što je njeno imenovanje potvrdio većinom glasova Zastupnički dom Federacije. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom”, piše u Ustavu Federacije BiH, odnosno u odredbi koja je bila ranije i trenutno je na snazi.
Ako predsjednik ili njegovi potpredsjednici u roku od 30 dana ne imenuju Vladu FBiH neće se desiti ništa. Jer ništa nije propisano. To znači da i sa Schmidtovim “deblokadama” Vlada Federacije sa Fadilom Novalićem na čelu može ostati do narednih izbora. Sve i da se u zadatim rokovima izabere troje članova takozvanog Predjedništva FBiH, to ne garantira izbor Vlade FBiH. Da bi bilo još jasnije – predsjednik Federacije Marinko Čavara godinama je odbijao potpisati odluke o imenovanju nedostajućih ministara u Vladi Federacije (Salko Bukvarević i Elvira Dilberović) i ništa se nije desilo. To znači da se ovom deblokadom Christian Schmidt uopće nije bavio.
Izbora predsjednika FBiH – nije deblokiran
Krenemo li od pretpostavke da je izabrano rukovodstvo Federacije, odnosno troje kandidata za funkciju (pot)predsjednika. Njih troje će, prema Schmidtovom oktroiranom Ustavu FBiH, međusobno odlučiti ko će biti predsjednik Federacije BiH.
“Tri kandidata izabrana u skladu s ovim člankom odlučuju između sebe koji od njih će obnašati funkciju predsjednika. Ukoliko se dogovor ne postigne, o tome će odlučivati Zastupnički dom”, piše u odredbi Ustava FBiH koju je nametnuo Christian Schmidt.
Ali, šta se dešava ukoliko u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH niko od troje kandidata ne dobije podršku natopolovične većine? Ko je tada predsjednik Federacije? Odgovor je – niko. Federacija će ostati bez predsjednika, a time i bez Vlade FBiH. Jer Christian Schmidt uopće nije predvidio ovu situaciju.
Prohodnost zakona u Parlamentu – nije deblokirana
Visoki predstavnik Christian Schmidt je nametnuo i odredbu Ustava FBiH kojom, kako kaže, omogućava brže usvajanje zakona. Ta odredba, obrazlagali su iz OHR-a, više neće omogućavati predsjedavajućim Predstavničkog ili Doma naroda FBiH da u ladici drže zakone koji se hitno moraju razmatrati.
“Svaki dom treba da odbije ili usvoji potrebne zakone u roku od 45 dana nakon njihovog usvajanja u drugom domu. Ukoliko se rok ne ispoštuje, zakon će biti uvršten u dnevni red doma na sjednici koja će se održati nakon isteka roka od 45 dana, a najkasnije 30 dana nakon isteka tog roka”, glasi odredba koju je nametnuo Schmidt.
Ali sta se dešava ako kolegij određenog doma odbije takav prijedlog dnevnog reda? Ili ako, recimo, delegati ili zastupnici odbiju dnevni red u kojem se nalazi zakon koji ne žele razmatrati? Odgovor je – ni u ovom slučaju se neće desiti ništa. Zakon ne može stupiti na snagu jer nije izglasan u oba doma, a nije uvršen ni u dnevni red u predviđenom roku. Schmidt nije propisao da se zakon opet stavlja na dnevni red prve naredne sjednice. Što znači da zakon ide u ladicu. Sve dok se ne postigne politička volja za njegovo izglasavanje, što je bilo moguće i do sada.
Namećući odredbe Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH, Christian Schmidt se uopće nije dotakao zakonskih odredaba kojima se regulira način popunjavanja Doma naroda FBiH.
“Utvrđuje se da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13, 7/14 i 31/16) nisu u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”, navedeno je u odluci Ustavnog suda BiH donesenoj po zahtjevu Bože Ljubića.
Ova odredba je stavljena van snage, odnosno izbrisana. Christian Schmidt, međutim, ne nameće novu odredbu u Izborni zakon, već donosi odluku o promjeni Ustava FBiH gdje povećava broj delegata sa 17 na 23 po klubu konstitutivnog naroda i sa 7 na 11 u Klubu ostalih.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Oni se biraju iz reda njihovih predstavnika, ako drugačije nije predviđeno zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan delegat iz reda Ostalih iz svakog kantona koji ima najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u odredbi Ustava koju je nametnuo OHR.
Na koji način će biti raspoređeni delegati, Schmidt nije odredio. To prepušta Centralnoj izbornoj komisiji BiH, dajući im ovlaštenja koja su imali i do sada. CIK bi sada trebao donijeti novo Uputstvo o rasporedu delegata. Slično onome koje je bilo i ranije na snazi, s tim da će biti distibuiran veći broj delegata.
OHR, dakle, nije promijenio ništa osim što je povećao broj delegata u Domu naroda i broj delegata koji moraju potpisati kandidaturu za (pot)predsjednike Federacije. Oba povećanja idu u korist HDZ-a. I to su jedina izmjena koja će za posljedicu imati konkretan rezultat.
Sukob zapada s Rusijom u vezi moguće nove agresije na Ukrajinu proširio se na Balkan. Sjedinjene Američke Države poslat će u Rumuniju još 1.000 vojnika.
Kao odgovor na gomilanje trupa oko granice Ukrajine, kao i na okupiranom Krimu, zapadni saveznici, okupljeni u NATO savezu, počeli su razmještanje svojih snaga. Osim u Rumuniju, snage Alijanse šalju svoja pojačanja Bugarskoj, pise Sead Numanović u komentaru za politicki.ba.
Ove dvije države našle su se na spisku zvaničnih ruskih zahtjeva za de facto postepeni povratak pod rusku interesnu sferu.Moskva je, preko dijela svojih “vojno-specijaliziranih” medija uzvratila da bi u Srbiju mogla rasporediti raketne sisteme koji bi mogli gađati u trbuh NATO-a dobacivši čak do Češke.
Polako, ali sigurno, kriza eskalira i prijeti da dovede do rata u kojem bi se borbe vodile na granicama Poljske, Rumunije, Slovačke, Bugarske…Vladimir Putin računa na svoje brojne saveznike u Evropi.
Od Viktora Orbana, s kojim se susreo jučer i pet sati razgovarao o svemu i svačemu, do Zorana Milanovića, koji je najnovija zvijezda Kremlja.
Situacija neodoljivo podsjeća na stanje Evrope 30-ih godina prošloga vijeka. I tada, kao i danas, Zapad nastoji “odobrovoljiti” tiranina. I tada, kao i danas, tiranin to razumije kao akt slabosti i apetitit mu rastu. Teško je vjerovati da će buknuti rat između Rusije i Zapada.
Iako je 30-ih godina prošloga vijeka čak i geografski situacija bila jako, jako slična današnjoj, ulozi su veći. No, kriza traje i kako taj proces teče, opasnost da bi jedan nepromišljeni akt mogao izazvati veliki požar, raste.
Također, svjedočimo i stabilnom trendu da se dešava sve što se desiti ne bi smjelo! Velika Britanija napustila je Evropsku uniju.
Donald Trump bio je predsjednik SAD. Zoran Milanović, od lidera ljevice Hrvatske, prometnuo se u fašistu čijim istupima i djelima zavidi i sam Ante Pavelić!
Širom Evrope jačaju populistički pokreti. Mnoge od njih utemeljila je Rusija. U Srbiji je na vlasti još jedan neofašista. Iako je njegova retorika “pomirljiva” i “prozapadna”, njegova su djela u potpunoj suprotnosti s riječima.
Na režim Aleksandra Vučića Putin i te kako računa. Srbija, s pripadajućim falangama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, na Kosovu, u Sjevernoj Makedoniji… bitan su instrument Kremlja.
Čak i ako do direktne konfrontacije Rusije i Zapada ne dođe, ostaju problemi sjemena zla koje je Putin posijao – od Orbana i Milanovića, do Gruevskog i Vučića. Ako Rusija ne pokrene novu agresiju na Ukrajinu, njeni će se potencijali usmjeriti na Balkan.
Konstanta politike Vladimira Putina je destabilizacija Zapada kroz nasilne akcije, od “ograničenih” agresija na sebi susjedne države, preko hibridnih ratova do formiranja i pomaganja populističkih pokreta po Evropi. Do sada mu je više nego dobro išlo.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
