Analize

Kolumna Senada Avdića: Zašto SDA mudro ne zaćuti?

Dragan Vikić, ratni komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, Jusuf Pušina , ratni ministar MUP-a RBiH, te Nermin Uzunović i Mladen Čivčić, nepravomoćnom presudom Suda Bosne i Hercegovine oslobođeni su odgovornosti za zločin koji je prije 30 godina počinjen nad osam pripadnika JNA u sarajevskom Velikom Parku.

Presuda Sudskog vijeća koju je pročitao predsjedavajući Zoran Božić bila je za svakoga ko je pratio suđenje tokom proteklih šest godina logična, očekivana i jedina moguća. Tužiteljica Tužiteljstva BiH Vesna Ilić nije podastrla niti jedan relevantan dokaz koji bi teretio Dragana Vikića na koga je prvenstveno optužnica bila fokusirana. Niti jedan svjedok Tužiteljstva za sve to vrijeme nije doveo Vikića u neposrednu, pa čak i indirektno-komandnu vezu sa svirepom likvidacijom osam pripadnika rezervnog sastava JNA 22. aprila 1992.godine. Tužiteljstvo je insistiralo na komandnoj odgovornosti Vikića, odnosno Pušine, iz prostog razloga što su svi neposredni akteri i počinitelji tog zločina i njihovi šefovi odavno mrtvi.

SVJEDOCI LIKVIDACIJE MRTVE VOJSKE

Davor Mišo Matić koji je doveo zarobljene vojnike u Dom policije ubijen je u kriminalnom obračunu tokom rata. Likvidiran je tokom rata, u Belgiji, i Jusuf Juka Prazina , komandant Specijalne jedinice Armije BiH, koja je bila smještena u Domu policije. Među živima odavno nije Nedžad Ugljen , jedan od čelnika Službe državne bezbjednosti BiH, koji je ubijen u krvavom obračunu bošnjačkog obavještajnog podzemlja 1996. godine. Nekoliko godina prije početka suđenja umro je Asim Dautbašić, siva eminencija SDA-ovskog policijsko-obavještajnog paralelizma, neposredni „utemeljitelj“ parapolitičke jedinice „Ševe“. Dautbašić je odmah na početku agresije na Sarajevo iz centrale RMUP-a „izmješten“ u Dom policije. Kao čovjek od najvišeg povjerenja vrha Stranke demokratske akcije, a to je značilo Alije Izetbegovića, Hasana Čengića i Omera Behmena imao je pored ostalog zadatak da „drži na oku“ Dragana Vikića u kojem čelništvo SDA nikad nije imalo bezrezervno povjerenje. To potvrđuje i Vikićeva nikada obrazložena smjena polovinom 1994. godine. Veći su ugled i povjerenje među bošnjačkom stranačkom vrhuškom imali oficiri JNA koji su neposredno prije rata pisali optužnicu protiv komandanta Specijalne jedinice. Da, mislim na Fikreta Muslimovića, predratnog regionalnog šefa KOS-a koji je teretio pred vojnim sudom Vikića i tadašnjeg pomoćnika ministra policije Avdu Hebibe zbog zaustavljanja konvoja oružja kojeg je JNA slala srpskim paravojnim grupama u istočnoj Hercegovini.

Sudija Zoran Božić, predsjedavajući Sudskog vijeća, tokom svog 40-minutnog obrazlaganja oslobađajuće presude precizno, nedvosmisleno i pregledno je složio mozaik događaja od 22. aprila 1992. godine, objasnio njihovu pozadinu, utvrdio pojedinačnu ulogu i odgovornost svih optuženih uz zaključak da njihova krivica za zločin nad pripadnicima JNA nije dokazana.

TROSTRUKA LINIJA ZAPOVIJEDANJA

Unutar Doma policije koji je bio poprište tog pokolja, objasnio je sudija Božić, djelovale su tri vojno-policijske formacije. Specijalna jedinica MUP-a RBiH sa komandantom Draganom Vikićem bila je podređena ministarstvu policije, u to vrijeme Aliji Delimustafiću . Specijalna jedinica Armije BiH pod komandom Jusufa Juke Prazine samo je fizički bila smještena u istu zgradu. Sudija Božić je citirao Prazinu koji je u jednom intervjuu objasnio da je njegova jedinica samostalna, da je on član Vrhovne komande Armije BiH i da se „Vikićevim specijalcima“ ponekad zajedno djeluje u oružanim akcijama. Treću oružanu formaciju „Ševe“stacioniranu u Domu policije formirala je Služba državne bezbjednosti BiH, odnosno njen čelnik Asim Dautbašić. Na njenom čelu bio je Nedžad Herenda .

Nedžad Herenda

Predsjedavajući Sudskog vijeća Zoran Božić je rekao da nije bilo na njemu i kolegama sudijama da otkriju počinitelje zločina u Velikom Parku, nego da utvrde odgovornost optužene četvorice, Vikića, Pušine, Uzunovića i Čavčića. No, unatoč tome, dakle što mu to nije bio posao, Božić je na temelju svih dokaza, stotina svjedoka koji su se prodefilovali kroz posljednjih šest godina utvrdio da je zarobljene vojnike likvidirao Nedžad Herenda, komandant „Ševa“. Također je utvrđeno da je jedini efektivnu kontrolu nad tom jedinicom imao Asim Dautbašić, šef SDB-a BiH. Dautbašićeva sekretarica je tokom suđenja posvjedočila da je nakon zločina unezvijereni Vikić utrčao u Dautbašićevu kancelariju da mu kaže da je Herenda pobio zarobljenike, riječima: „Šta mi ovo radite“, ali da to ovoga nije previše dojmilo. Ratni komandant policije Novi Grad Malik Krivićkoji je proslijedio zarobljene vojnike JNA u Dom policije (pod pratnjom Davora Miše Matića) kazao je kako je narednog dana otišao do Jusufe Pušine, pomoćnika ministra RMUP-a, da se raspita za sudbinu zarobljenika. Pušina je u njegovom prisustvu nazvao Dautbašića koji mu je rekao da su „zarobljenici razmijenjeni“ , na šta je Pušina rekao „da mu je drago da je tako“ . Istu formulaciju „da su zarobljenici razmijenjeni“ mjesec dana kasnije će koristiti Jerko Doko , ministar odbrane, i Hasan Efendić, komandant Štaba TO BiH, u informaciji koju su uputili Kriznom štabu Srpske demokratske stranke koja se raspitivala za sudbinu zarobljenih mladića. I Doko i Efendić, koji su i sami bili među optuženima za Veliki park, tvrdili su da su im tu laž podmetnuli njihovi suradnici, a da su oni samo stavili svoje potpise, te da nisu raspolagali nikakvim informacijama o zločinu u Velikom parku. No, kao što smo vidjeli, Ministarstvo odbrane niti komanda Teritorijalne obrane BiH nisu bili komandno odgovorni za parapolicijsku formaciju „Ševe“.

SIJAČ SMRTI, „BRKO SA HEKLEROM“

U brojnim svjedočenjima očevidaca, neposrednih svjedoka pogubljenja ponavljano je da je zarobljenike strijeljao „Brko sa heklerom“ . Ubica je identificiran kao Nedžad Herenda, komandant parapolicijske jedinice „Ševe“. Sudija Božić je u svom obrazloženju presude kazao da je državni tužitelj Oleg Čavka svjedočio da je sa Herendom razgovarao 2015. u Holandiji. Čavka je prioritetno s njim razgovarao vezano za istragu o ubistvu supruge Sefera Halilovićai i njenog brata, a uz odobrenje postupajuće tužiteljice Vesne Ilić ispitao ga je i o zločinu u Velikom parku. „Brko sa heklerom“ priznao je svoju umiješanost u taj zločin. Holandsko tužiteljstvo odbacilo je zahtjev Tužiteljstva BiH za Herendino izručenje, jer bi to, tvrdila je tamošnja tužiteljica, ugrozilo njegov život. Obrazloženje za to našla je u činjenici da je Herenda bio kidnapiran i pokušao njegovo ubojstvo od države, odnosno ovlaštenih ubica iz Agencije za istrage i zaštitu, bošnjačke tajne policije. Herendin status u Holandiji je, tvrde izvori iz nekadašnjeg Tužiteljstva u Hagu, učvršćen njegovim prihvaćanjem da svjedoči na suđenju Aliji Izetbegoviću.

Da zaključimo, Dragan Vikić i Jusuf Pušina su oslobođeni jer nisu imali efektivnu nadležnost nad „Ševama“ i njihovim komandantom-ubicom Herendom, a Nermin Uzunović i Mladen Čovčić, jer su bili pripadnici jedinice Jusufa Prazine, a ne „Ševa“.

Među brojnim reakcijama koje su uslijedile nakon oslobađajuće presude Draganu Vikiću i Jusufu Pušini, svakako treba izdvojiti onu koja je stigla iz Stranke demokratske akcije. Ona pokazuje da se odnos te stranke prema ratnim zločinima počinjenim od pripadnika Oužanih snaga BiH nije mijenjao niti kvalitativno sazrijevao tijekom proteklih trideset godina. Ni kada je riječ o zločinima 10. brdske brigade nad srpskim i drugim civilima, ni prema drugim sličnim nedjelima, poput ubistava familija Ristović, Krajišnik…

„Postupak protiv Vikića i Pušine jedna je u nizu potvrde postojanja očigledne namjere da se masovnim podizanjem optužnice protiv starješina Armije BiH i MUP-a RBiH pokušava izmijeniti karakter rata i relativizirati agresiju izvršena na BiH, dok je presuda još jedan poraz kreatora takvih pokušaja“ , navodi se u saopćenju SDA.

Uz malo više pažnje, lako je uočiti da reakcija SDA nije fokusirana na oslobađajuću presudu i konačnu pravdu za oslobođenje čelnika policije i vojnike Armije BiH. Najveća bošnjačka stranka manje-više eksplicitno pokušava osporiti samo krivično djelo za koje se sudilo, odnosno zločin nad zarobljenim vojnicima masakriranim u Velikom parku.

Tužiteljstvo BiH nije krivo, kako mu to podlo, antidržavnički podmeće Stranke demokratske akcije, za to što je podizanjem optužnice za nesumnjivo počinjeni zločin, „kušao izmijeniti karakter rata i relativizirati agresiju izvršenu na BiH“. Odgovornost državnog Tužiteljstva je u tome što je to učinilo na površan, šeprtljav i tenedenciozan način. Suđenje za ratni zločin kojeg su nad ratnim zarobljenicima počinile parapolitske formacije nije čin pokušaja izmjene karaktera rata, nego je karakter rata i izjednačavanje „zaraćenih strana“ mijenjao, da budemo blagi, neodgovarajući odnos države prema tom zločinu. Zataškavanje zločina, odbijanje da se provere pravovremena, profesionalna istraga i kazne ubice išlo je na ruku agresorima na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo je tijekom rata imalo sasvim dovoljno policijskih, istražiteljskih i pravosudnih kapaciteta da ovaj zločin sankcionira. Imalo je i javnost spremnu da se ogradi od „naših zločina“ i osudi ih. Što to nije učinjeno, može se samo objasniti činjenicom da su „Ševe“ i njihov komandant Nedžad Herenda, kao i njihov nadređeni Asim Dautbašić, imali zaštitu vrha bošnjačke vlasti, da su bili favorizirani parapolicijski kileri i da je u njihovim zločinima, ma kako bili odvratni, bilo nekog sistema i „višeg“ cilja.

I NEKAŽNJAVANJE ZLOČINA JE ZLOČIN

U ratu se dešavaju zločini, ali država postoji da bi ih sankcionirala, ako ona to ne čini, tada je ono ubistvo zarobljenika u Velikom parku izjednačila sa masakrima koje je Kažnjenička bojna Mladena Naletilića Tute činila nekažnjeno nad zarobljenim Bošnjacima Hercegovine, ili „Crvene beretke“ , Arkanovi „Tigrovi“, Škorpioni… sa nesrpskim stanovništvom na svakom pedlju Republike Srpske.

Da je istragu zločina u Velikom parku spriječila i na sve načine opstruirala tzv „politička volja“, stranačka politika pravilno raspoređena po zarobljenim institucijama, policiji, vojsci, pravosuđu, govori i jedan primjer kojeg je jučer uzgredno pomenuo sudac Željko Božić. Citirao je izjavu sudije Milorada Potparića koji je nedugo nakon masakra u Velikom parku kao istražni sudija na poziv građana otišao na fatalnu Darivu gdje se nalazilo sedam leševa. Potparić nije uspio privesti kraju uviđaj jer se na njega zapucao sa armijsko-policijskih položaja: nekome nije odgovaralo da se proveo istraga, a pogotovo da to radi sudija „četnik“. Inače, taj je „četnik“, čuveni sarajevski sudija Potparić, nekoliko godina ranije presudio prvog „zvaničnog“ četnika u bivšoj državi, Vojislava Šešelja, na osam godina robije.

Na tragu reakcije vrha Stranke demokratske akcije, u čijem se krilu, ponovimo to, stvorila zlikovačku formaciju „Ševe“, glatko su se nadovezali i neki ugledni članovi i simpatizeri te stranke. Tako je Jusuf Nurkić , povremeni NBA košarkaš i međunarodni ekspert za komparativno pravo (šerijatsko, plus anglosaksonsko), safarija po Africi dao svoje viđenje ovog predmeta. „Snagom dokaza i argumenata ovom presudom je uništen pokušaj izjednačavanja krivice“ .

Ništa ovom presudom nije uništeno niti negirano, osim što je maratonsko suđenje značajno urušilo zdravlje nedužno optuženog Dragana Vikića. Sudsko vijeće predvođeno sudijom Zoranom Božićem presudilo je „samo“ da Vikić i Jusuf Pušina nisu učinili niti su mogli spriječiti, kao ni sankcionirati jedan težak zločin. Oni koji su to mogli, a nisu učinili, već trideset godina „izjednačavaju krivicu“, kriminaliziraju državni aparat, svoje privatne zločine i kriminal pokušavaju (i uspijevaju) natovariti na leđa svim borcima i onima koji se nisu žrtvovali za bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu: nego za demokratsku, pravnu i slobodnu.

(Slobodna Bosna)

Ampak (reformski) zamah lijevom rukom: Kako su Konaković, Nikšić, Forto i Murphy ojačali Milorada Dodika opozicionim SDS-om

Prije nego što su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto, uz pomoć američkog ambasadora Michaela Murphya, započeli proces relaksacije odnosa, Milorad Dodik je separatističke akcije provodio isključivo sa svojim koalicijskim partnerima. Otkako je relaksacija stupila na scenu – Dodiku se pridružila i opozicija. Pa sada nema razlike u javnim istupima između vladajućeg SNSD-a i opozicionog SDS-a.

Opoziciju iz Republike Srpske više ništa ne veže za državni nivo vlasti. SDP BiH, odnosno Nermin Nikšić i Vojin Mijatović su, ponavljajući SDA-ovu grešku iz 2018. godine, predali Miloradu Dodiku četvrtog delegata u Klubu Srba Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. I sada više ne postoji nikakva šansa za smjenu aktualnog saziva Vijeća ministara BiH, jer bez Dodika nema entitetske većine u Domu naroda koji ne imenuje, ali razrješava Vijeće ministara BiH. Dakle, Vijeće ministara će i ubuduće funkcionisati onako kako Milorad Dodik želi.

Sve do ove godine SDS je na nivou Bosne i Hercegovine upravljao Službom za poslove sa strancima BiH. Dodik je kontrolisao Vijeće ministara BiH i tokom mandata 2018.-2022., ali nije uspio preuzeti ovu Službu zaduženu za migracije. Elmedin Konaković je, u samo jednom reformskom zamahu predao Dodiku Službu za strance. I Agenciju za lijekove. I operacije OSA-e. I sve krim istrage u SIPA-i. Šta je dobio zauzvrat? Stranke Trojke su pristale da ovaj novi, “reformisani” saziv Vijeća ministara BiH, postavi sve srpske i hrvatske kadrove u sigurnosne agencije BiH. Istovremeno, osim Almira Džuve, nijedan Bošnjak nije postavljen nigdje. U Službi za strance je postavljen direktor SNSD-ov direktor Žarko Laketa. Zamjenik Bošnjak – nije postavljen. U Direkciji za koordinaciju policijskih tijela je postavljen zamjenik direktora Đuro Knežević. Direktor DKPT Bošnjak nije postavljen. U Graničnoj policiji je postavljen direktor Mirko Kuprešaković. Zamjenik direktora Bošnjak nije postavljen. I postavljenja bošnjačkih kadrova neće biti moguća bez SNSD-a, jer za sve konačne i izvršne odluke mora glasati najmanje jedan Srbin iz Vijeća ministara. A svi Srbi u Vijeću ministara su Dodikovi.

Sjetimo se novembra 2019. godine. Tada je, naime, Predsjedništvo BiH imenovalo Zorana Tegeltiju iz SNSD-a za mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH. Nakon izbora 2018. godine Vijeće ministara BiH nije formirano u rekordnom roku. Ali je, zato, uslovljavanjem Željka Komšića i Šefika Džaferovića usvojen historijski Program reformi koji je i NATO preveo kao Godišnji nacionalni program ili skraćeno ANP. Milorad Dodik je glasao za to, jer je želio, po svaku cijenu, u vlast na nivou BiH. I platio je cijenu ulaska u Vijeće ministara BiH. NATO je ubrzo počeo vježbati sa pripadnicima Oružanih snaga BiH na Manjači.

Onda se pojavila Trojka sa svojom politikom “ustupaka”. Dobili su izravnu podršku američkog ambasadora Michaela Murphya. Dobili su fotelje u Vijeću ministara, ali su izgubili Ministarstvo sigurnosti  BiH. Izgubili su kakvu-takvu podršku opozicije iz RS-a koju su, zajedničkim snagama, izdali i lideri Trojke i Ambasada SAD-a. Izgubili su šansu da vježbaju sa NATO jedinicama.

Dali su Dodiku četvrtog delegata. I sada oni Milorada Dodika ne mogu izbaciti iz Vijeća ministara BiH, a Milorad Dodik može izbaciti njih.

U situaciji kada Milorad Dodik najavljuje izvođenje policije na entitetsku liniju, situacija u sigurnosnom sektoru je ovakva:

  1. Federalna uprava policije koja je u nadležnosti federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare – nema direktora. Trojka je na poziciju federalnog ministra unutrašnjih poslova namjeravala postaviti Bošnjaka. Što znači da bi pozicija direktora FUP-a trebala pripasti Hrvatima – odnosno “relaksiranom HDZ-u”.
  2. Upravom policije Kantona Sarajevo upravlja v.d. komesar, jer je Vlada KS kojom upravlja Trojka do posljednjeg trenutka čuvala Čamparinog komesara Nusreta Selimovića.
  3. Direkcijom za koordinaciju policijskih tijela upravlja Mirsad Vilić kojem je davno istekao mandat i koji bi uskoro trebao biti penzionisan. Ako Dodik ne pristane da imenuje novog direktora, Direkcijom će upravljati zamjenik Đuro Knežević
  4. Kriminalističko-istražnim odjelom SIPA-e upravlja Žarko Kalem, nakon što je pod pritiskom dijela NiP-a i Ambasade SAD-a Vahidin Šahinpašić uklonjen s te pozicije
  5. Zamjenik direktora Granične policije BiH Fahrudin Halač je van mandata, tako da Bošnjaci, suštinski, nemaju nikoga u rukovodstvu Granične policije BiH.
  6. Nakon deset godina BiH je napokon popustila i riješila problem kontakt tačke s EUROPOL-om. Kontakt tačka bit će u Ministarstvu sigurnosti BiH, iako je stav Direkcije bio da nacionalna kontakt tačka za saradnju sa EUROPOL-om treba i mora ostati, kako organizacijski, tako i lokacijski, u Sektoru za međunarodnu operativnu policijsku saradnju DKPT-a gdje su smješteni i drugi kanali za razmjenu informacija (INTERPOL, SELEC).

Milorad Dodik je ponovo pokrenuo priču o secesiji. To što su njegovi motivi zaduženja Republike Srpske, ne umanjuje posljedice. A posljedice bi mogle biti nesagledive. Jer prvi put od 2015. godine SDS kao najveća opoziciona stranka počela je pratiti  politiku SNSD-a.

 

 

 

“Dan D” u VSTV-u BiH: Ima li većine za konačnu smjenu Gordane Tadić?

U rukama trinaest članova VSTV-a sudbina je države BiH. Oni danas odlučuju o dva bitna pitanja. Prvo, da li će Gordana Tadić biti i definitivno razriješena dužnosti glavne državne tužiteljice i drugo, ko će, ukoliko ona bude razriješena, biti vršilac dužnosti glavnog tužitelja Tužilaštva BiH.

Potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović ne može odlučivati o ovim pitanjima. Ona u Vijeću predstavlja Tužilaštvo BiH i, zbog sukoba interesa, nema pravo odlučivanja. Članica VSTV-a i glavna okružna tužiteljica iz Doboja Željka Radović, pak, ne može odlučivati o razrješenju Gordane Tadić. I ona je u sukobu interesa s obzirom na to da je njena kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH. No, Željka Radović se, prema informacijama Istrage, ne želi izuzeti iz procesa izbora vršioca dužnosti glavnog državnog tužitelja, ukoliko prethodno s te pozicije bude razriješena – Gordana Tadić. To će, ipak, ovisiti od preostalih trinaest članova VSTV-a koji će odlučiti i o eventualnom izuzeću prilikom izbora vršioca dužnosti. Ukoliko bude prihvaćen njen prijedlog da ne odlučuje o razrješenju Gordane Tadić, a odlučuje o izboru vd-a, to bi značilo da o novom glavnom državnom tužiocu odlučuje četrnaest od ukupno petnaest članova VSTV-a.

Disciplinska odgovornost Gordane Tadić zbog neprimjenjivanja TCMS-a prilikom raspodjele predmeta tužiocima i kršenja Zakona o zaštiti tajnih potadaka pravosnažno je utvrđena. VSTV će danas samo razmatrati sankciju. Postoje dvije opcije – da bude uvažena žalba Gordane Tadić i da se izrečena sankcija razrješenja preinači u blažu (novčana kazna ili javna opomena) kaznu ili da bude odbijena žalba Gordane Tadić i da se potvrdi odluka Drugostepene disciplinske komisije kojom je ona razriješena funkcije glavne državne tužiteljice.

Troje aktualnih članova VSTV-a već je glasalo za razrješenje Gordane Tadić. Potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije i glasala je za smjenu. Sanin Bogunić i Mustafa Šabić su bili članovi Drugostepene komisije koji su glasali za smjenu, dok je treći član te Komisije, Slavo Lakić, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Dakle, ako gledamo, uslovno rečeno, sigurne glasove, omjer je 3:1 za razrješenje Gordane Tadić. Stav troje članova Vijeća vjerovatno će podržati i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija. Izvjesno je i da će Lejla Hadžić biti za razrješenje tako da već dolazimo do pet, skoro pa sigurnih, glasova za smjenu Gordane Tadić. Mada se ona nije izjašnjavala u vezi sa ovim slučajem, izvori Istrage u VSTV-u, pretpostavljaju da bi smjenu mogla podržati i Amila Kunosić Mimica. U tom bi slučaju bilo šest glasova koji bi, u varijanti da neko od preostalih članova VSTV-a, bude suzdržan ili ne dođe na sjednicu, bili dovoljni za razrješenje. Naime, ukoliko omjer prilikom glasanja bude 6:6, tada presuđuje glas predsjednika VSTV-a koji se računa duplo.

Slavo Lakić je, rekosmo, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Ako ostane dosljedan, to bi bio prvi sigurni glas za ostanak Tadićeve na funkciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Osim Lakića, Gordanu Tadić bi, očekuje se, trebao podržati i advokat Davor Martinović, član VSTV-a blizak HDZ-u BiH. U igri ostaje još članova VSTV-a, a to su Srđan Forca (Okružni sud u Banja Luci), Snežana Petković (Republičko javno tužilaštvo RS), Jadranka Stanišić (Vrhovni sud RS), Aleksandra Obradović (Brčko distrikt BiH) i Duška Bogojević (Advokatska komora RS). Budu li svi oni podržali stav Slave Lakića, Gordana Tadić će ostati glavna državna tužiteljica jer bi, u tom slučaju, bilo sedam od trinaest glasova – protiv razrješenja. No, bude li bilo ko od navedenih suzdržan ili, pak, ne dođe na sjednicu, Tadićeva će biti razriješena. Postoji, naravno, i opcija da neko od petero navedenih glasa i za razrješenje Gordane Tadić što bi, također, označilo, kraj njene ere na funkciji glavne tužuteljice Tužilaštva BiH.

Ukoliko Gordana Tadić bude razriješena, VSTV će morati imenovati vršioca dužnosti glavnog tužioca Tužilaštva BiH koji će rukovoditi tom institucijom do izbora novog glavnog tužioca. Vršilac dužnosti može biti isključivo neko od četvero zamjenika glavnog državnog tužioca, a to su Ismet Šuškić, Diana Kajmaković, Ozrenka Nešković i Milanko Kajganić. Ukoliko VSTV prihvati prijedlog Željke Radović da se izjašnjava o izboru vd-a glavnog tužoca, u tom će slučaju glasati četrnaest članova Vijeća. Radovićeva je bliska bivšem predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji i ona će, vjerovatno, insistirati da za vršioca dužnosti bude imenovan Milanko Kajganić ili Ozrenka Nešković. To bi značilo nastavak iste politike u Tužilaštvu BiH jer je Ozrenka Nešković godinama bila najodanija saradnica Gordane Tadić, dok je Milanko Kajganić odani kadar Milana Tegeltije. Ono što posebno treba istaknuti je činjenica je Kajganić “preskočio” sve niže pravosudne institucije u BiH te da je, bez ikakvog tužilačkog iskustva, 2014. godine odmah imenovan za tužioca Tužilaštva BiH. VSTV-om je tada rukovodio Milan Tegeltija.

Rudari su ponovo na ulici: Gdje su nestali Dubioza, Žuljević, Mijatović, Konaković i populizam koji dolazi na naplatu?

Nema danas Brane Jakubovića i njegove Dubioze da ispred zgrade  Vlade Federacije pruže podršku zeničkim rudarima. Ne piše Vojin Mijatović više srceparajuće statuse na društvenim mrežama svrstavajući se na stranu “obespravljenih rudara”. Ne javljaju se Aner Žuljević i Elmedin Konaković sa amadmanima kojima će , na štetu Elektroprivrede BiH, a za korist indijskog milijardera Mitala, ograničiti cijenu struje za privredne subjekte i domaćinstva. Ne naređuje federalni premijer Nermin Nikšić, kao onog 27. jula prošle godine, upravi Elektroprivrede BiH da nezakonito isplati plate uposlenicima Rudnika Zenica.

“Vlada FBiH prikriva svoj nerad i nesposobnost preko leđa rudara”, govorio je 2021. godine federalni zastupnik Damir Mašić.

I danas tu izjavu možete pronaći na stranici SDP-a. Ali Damira Mašića ne možete pronaći na protestima zeničkih rudara. Otkako je SDP-ov predsjednik nametnut za premijera Federacije, pitanja rudara su pala u drugi plan. Šta se, u međuvremenu, promijenilo? Ništa. Osim što je SDP-ov populizam došao na naplatu i više ih rudarskog bunta ne može spasiti ni Sinan Husić iz Sindikata rudara.

Tri godine smo na Istraga.ba upozoravali šta će se desiti sa elektroenergetskim sektorom ukoliko se ne raščisti stanje u rudnicima. Tri godine su nas žuljevići, mijatovići, mašići, nikšići i pisci iz treće smjene nazivali botovima i režimskim piskaralima. I, evo, danas, kada rudari izlaze na ulicu, opet ćemo principijelno stati na stranu uprave Elektroprivrede BiH sa Sanelom Buljubašićem na čelu.

Jer nije ovaj SDP-ov kadar kriv što su kadrovi njegove stranke prije nekoliko godina, vodeći se populizmom a ne činjenicama, organizirali proteste rudara ispred Vlade Fadila Novalića. Buljubašić danas radi ono što može.

Nije aktualni direktor Elektroprivrede BiH kriv što je na svjetskim berzama cijena električne energije drastično pala. Nije Sanel Buljubašić kriv što Elektropriveda BiH posluje s gubicima. Jer to je  u ovakvim okolnostima bilo neminovno.

U novembru prošle godine smo objavili tekst pod naslovom – “Žuljevićev i Konakovićev populizam stiže na naplatu”. Pet mjeseci kasnije je stigao na naplatu.

Podsjetimo na ključne navode iz tog članka.

Propast elektroenergetskog sektora i službeno počinje u decembru 2021. godine kada tadašnji opozicioni delegati Aner Žuljević i Elmedin Konaković dostavljalju amandmane na izmjene Zakona o električnoj energiji.

“Ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća za više od 20% u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije je u obavezi da posebnom odlukom ograniči porast cijena snabdijevanja električnom energijom do 20% maksimalno, pri čemu se isto odnosi, za ugovore sa godišnjim trajanjem ili duže”, navedno je u amandmanu kojeg su predložili Konaković i Žuljević.

Tako je, zahvaljujući Konakoviću i Žuljeviću, cijena električne energije u BiH tokom 2022. godine iznosila 72 eura za privredne subjekte. I ništa tu ne bi bilo sporno da najveći potrošači električne energije, ArcelorMital Zenica i cementare u Lukavcu i Kaknju, nisu dobijali struju dva puta jeftiniju od berzanske, dok su svoje proizvode na berzi prodavali znatno skuplje. Zato u izvještaju za 2021. i 2022. godinu ArcelorMital prikazao dobit u iznosu od oko 240 miliona maraka. Istovremeno, to je smanjilo prihode Elektroprivrede BiH koja se uspjela pokriti prodajom viškova električne energije. Naime, balansna cijena, ona koja se prodaje na dnevnoj osnovi, dosezala je čak i 1000 eura po megavatu. No, kada je ove godine došlo do pada cijene električne energije na berzi, prihodi od prodaje viškova su se znatno počeli smanjivati. Evo šta je Istraga.ba objavila 30.12.2021. godine.

“Cijena struje za privredna društva mogla bi biti povećana za samo 20 posto. U konkretnom, ovogodišnjem slučaju, to bi značilo da bi cijena jednog megavata za privredna društva sa 50 eura bila povećana na svega 60 eura. Dakle, Elektroprivreda BiH bi, poveća li cijenu uglja za 20 posto, jedan megavat proizvodila za 51 euro. Veći dio proizvedene struje bi prodavali stanovništvu za 32 eura, dok bi privrednim društvima prodavali struju za 50 eura, odnosno svega četiri devet više od proizvodne cijene ili 140 eura manje od cijene struje na svjetskom tržištu. Ukoliko budu te cijene, projicirani godišnji gubitak Elektroprivrede BiH bi bio 85 miliona maraka, što bi bio siguran put u raspad elektroenergetskog sistema Bosne i Hercegovine”, objavili smo prije dvije godine analizirajući detaljno Konakovićev i Žuljevićev prijedlog.

No, nije ovo jedini uzročnik. Recimo, rudarski protesti i konstantno popuštanje pod pritiskom “socijale”, dovelo je Elektroprivredu u teško stanje. Naime, rudnici u Federaciji BiH, kao dio koncerna, smanjili su proizvodnju za oko 50 posto. To je natjeralo i novu upravu Elektroprivrede BIH da nastavi praksu ranije uprave i da od privatnih rudnika počne kupovati ugalj. Tako sredinom novembra 2023. godine nova Uprava EP BiH odlučuje pokrenuti nabavku 400 hiljada tona uglja od Lagera procijenjene vrijednosti 70 miliona KM.

Podsjetimo, bivša uprava Elektroprivrede BiH je 2022. godine nabavila 600 hiljada tona uglja od Lagera za oko 105 miliona maraka. Cijena je, dakle, ista kao i cijena uglja koji je nabavila aktualna uprava. No, razlika je u nečemu drugom.

Cijena uglja, naime, čini 70 posto proizvodne cijene električne energije. S obzirom na to da je Elekropriveda BiH 2022. godine, zbog visoke berzanske cijene, viškove mogla prodavati za oko 280 eura po megavatu, nabavka uglja od Lagera je bila više nego isplativa. Berzanska cijena struje je, međutim, sada drastično pala i na momente se kreće oko 100 eura. To znači da Elekriprivreda BiH skoro da neće zaraditi ništa bez obzira na to da li svu proizvedenu energiju proda kao “viškove”.

Potvrda naše analize stigla je u martu ove godine objavom informacije da je izvoz struje iz BiH za prva dva mjeseca ove godine iznosio je 128,3 miliona KM, što je pad za skoro 52 posto u odnosu na isti period prošle godine, kada je taj izvoz bio 266,6 miliona maraka

Dakle, pad cijene električne energije na berzi i Konakovićeva i Žuljevićeva “ograničenja” iz 2021. godine mogla bi koštati kompletan elektroenergetski sektor. To, štaviše, nema nikakve direktne veze i sa aktualnom upravom Elektroprivede BiH koju je postavila Vlada Nermina Nikšića. Ima veze isključivo sa populizmom SDP-ovih vedeta, poput Anera Žuljevića, Vojina Mijatovića, Damira Mašića … kojima su FB statusi i fotografije na Instagramu vrhunac političkog djelovanja. Samo su jedno zaboravili – kad se zapali ugalj, onda je požar teško ugasiti.

Senad Avdic analizira nove američke sankcije: Za upad Petra Đokića u međunarodni pravni i sigurnosni poredak, odgovoran je i drugi potpisnik ugovora – Vlada Republike Hrvatske!

„Te teze u nemiješanju u unutrašnje stvari (drugih država) to je ostalo u međunarodnim odnosima 19. stoljeća. Sada smo u 21. stoljeću gdje smo za sva krupna politička pitanja, posebno za ona za koja kao predsjednik Vlade imam posebnu odgovornost s obzirom na činjenicu da je Hrvatska potpisnik i jamac Daytonskog sporazuma, zainteresiran da se on provodi i 23 godina nakon poptisivanja onako kako je zamišljen“.

Ne okreći se, pline

Ovom opširnom, kobasičastom rečenicom je hrvatski premijer Andrej Plenković prije tačno pet godina, krajem 2018., odgovorio na prigovor Denisa Zvidića, tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Zvizdić je optuživao Plenkovića da zloupotrebljava institucije Evropske unije da bi utjecao na političke prilike u Bosni i Hercegovini.

Godinu dana ranije, 31. oktobra 2017. godine resorni ministri Vlade Hrvatske, Tomislav Ćorić i bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske Petar Đokić potpisali su Protokol o plinofikaciji na temelju kojeg je Rafinerija nafte Brod spojena na plinsku mrežu Hrrvatske. Nešto ranije, istog mjeseca nacrt ovoga protokola usvojila je Vlada Hrvatske predvođena predsjednikom Andrejem Plenkovićem.

alt

Na reakcije iz Sarajeva koje su ukazivale na potpuno isključivanje institucija Bosne i Hercegovine, dakle Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, iz Zagreba je indolentno odgovorano, ili nije uopće.

„Vijeće ministara Bosne i Hercegovine stara se o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i entiteta“, jasno i čitko piše u Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora. Isti zakon nalaže da sve takve sporazume i međunarodne ugovore/protokole moraju ratificirati Parlament Bosne i Hercegovine i Predsjedništvo BiH

“Mi smo potpisnik i jamac Daytona i može nam se tumačiti ga kako nam odgovara”, papagajski su ponavljali Plenković, ministar Ćorić, dopredsjednica Vlade Martina Dalić.

Kakav Lavrov, strašan Lavrov

Kako su u to vrijeme tvrdili mediji, potpisivanju protokola između jedne države i samo jednog entiteta susjedne suverene države, prethodio je sastanak tadašnje predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarević i Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Rusije. Rafinerija u Brodu je, naime, vlasništvo ruske kompanije „Zarabežnjet“. Predsjendica Hrvatske je tokom potpisivanja sporazuma o plinfikaciji Rafinerije „posebice izrazila zahvalu ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu koji je prepoznao vrijednosti projekta i čvrsto stao iza njega“.

U martu 2021.godine u „gluho doba“ noći cijevi plinovoda su u najstrožoj konspiraciji, bez prisustva pripadnika Granične policije provučene ispod rijeke Save. Oko 450 metara cijevi položila je firma „Crodus“ u vlasništvu hrvatskog generala Ivana Čermaka jednog od najbogatijih ljudi u regionu.

Za cijelo to vrijeme, dakle punih šest godina, niko od predstavnika međunarodne zajednice, OHR-a, Misije Evropske Unije, vodećih ambasada.. nije se nijednom rječju očitovao o ovom procesu.

I tako je ostalo sve do danas, kada je Ured za kontrolu strane imnovine Ministarstva financija Sjedinjenih Američkih Država  sankcionirao ministra u Vladi RS Petra Đokića, a cijeli taj posao kvalificirao najtežim mogućim ocjenama.

„Sklapanje takvog sporazuma predstavlja prijetnju implementaciji Daytonskog mirovnog sporazuma“. Na temelju toga, „Đokić se sankcioniše za odgovornost, ili saučesništvo, ili direktnu, ili indirektnu uključenost u kršenje, ili čin koji je opstriuirao i prijetio provedbi bilo kojeg sporazuma u regionalnoj sigurnosti, miru suradnji ili međusobnom priznanju, ili okvira ili mehanizama vezanih za Zapadni Balkan“.

Potom se navode Prespanski sporazum iz 2018., Ohridski okvirniu sproazum iz 2001., Rezolucija Vijeća sigurnosti 1244, Daytonski mirovni sporazum…uključujući i odluke i zaključke Visokog predstavnika, Vijeća za impelmentaciju mira, ili njegovog Upravnog odbora,, ili Međunaordni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Međunaordni rezidualni mehanizam…“

Najkraće rečeno: ministar Petar Đokić se kao potpisnik Protokola iz 2017 godine, prema ocjeni američke administracije, ogriješio o cjelokupan međunarodni, pravni i sigurnosni poredak!

Od UZP-a, do A.P-a

Isti crimen, dakle neovlašten upad u Dytonski mirovni sporazum, gaženje zakona i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine kao i sve druge sporazume, akte, koji se navode u slučaju Petra Đokića, izvršio je i supotpisnik Sporazuma sa hrvatske strane ministar Tomislav Ćorić, odnosno Vlada Republike Hrvatske predvođena Andrejem Plenkovićem. Zamijenimo samo imena dvojice potpisnika sporazuma iz 2017, čija je pravna odgovornost ravnomjerno podijeljena dobit ćemo sljedeću pravno-političku sliku: „Ministar Tomislav Ćorić se sankcionše za odgovornost , ili saučesništvo, ili direktnu, ili indirektnu uključenost u kršenje, ili čin kojim je opstruirao i prijetio provedbi bilo kojeg sporazuma o regionalnoj sigurnosti, miru suradnji, ili međusobnom priznanju, okvira ili mehanizama vezanih za Zapadni Balkan“..

Istina, Tomislav Ćorić odavno nije ministar u Vladi Hrvatske, ali je na njenom čelu, kao i 2017.godine ista osoba, Andrej Plenković. Koliko god hrvatski premijer teoretizirao i (re)kretivno tumačio Daytonski sporazum, a zapravo mlatio pravnu slamu, o promijenjenim okolnostima međunarodnog javnog prava u 21. stoljeću, jasno je od početka da je zajedno sa vlastima Republike Srpske suodgovaran za kriminalni akt. Za kriminalni akt, kao i za rat i pakt je potrebno dvoje, a ne samo Petar Đokić.

(Slobodna Bosna)

OHR izvršio pritisak na Ustavni sud BiH: Nacrtom odluke predloženo odbijanje Komšićevog zahtjeva za ocjene ustavnosti Schmidtovih amandmana na Ustav FBiH i Izborni zakon BiH

Pritisci Christiana Schmidta na sudije Ustavnog suda BiH su urodili plodom. Stručne službe i sudija izvjestilac pripremili su novi draft odluke i sada predlažu da Ustavni sud BiH na plenarnoj sjednici (19. i 20.) odbije zahtjeve Željka Komšića i Šefika Džaferovića kojima je zatražena ocjena ustavnosti odredaba Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH, a koje 2. oktobra nametnuo OHR. No, da bi Schmidtove “odredbe” bile proglašene “usklađenim sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima” i Ustavom BiH, za ovaj prijedlog odluke mora glasati petero sudija Ustavnog suda BiH. Izvjestiteljica u ovom slučaju je švicarska sutkinja Helen Keller i, ona je, nakon pritisaka iz OHR-a, sada stava da se Komšićev i Džaferovićev zahtjev treba odbaciti ili odbiti. Izvjesno je da će sutkinju Keller pratiti Valerija Galić, sutkinja Ustavnog suda BiH koja je funkciju dobila na prijedlog HDZ-a BiH.  Preostalih petero sudija, među kojima je troje domaćih i dvoje stranaca, još uvijek nije zauzelo stav. Ukoliko od njih petero, troje bude protiv ovakvog prijedloga, to će značiti da Ustavni sud BiH opet neće moći donijeti odlulku i da će predmet ponovo biti razmatran na nekoj od narednih plenarnih sjednica.

Ustavni sud BiH je u ovom trenutku nepopunjen, jer nakon penzionisanja Mate Tadića i Miodraga Simovića nedostaje dvoje sudija, po jedan iz oba entiteta. Tako u Ustavnom sudu BiH trenutno sjede Valerija Galić, Helen Keller, Mirsad Ćeman, Zlatko Knežević, Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku. Švicarska sutkinja Helen Keller je, rekosmo, izvjestilac i ona je, sa stručnom službom i registrarom Ustavnog suda Sevimom Sali-Terzić pripremala draft odluke kojom se odbija Komšićev i Džaferovićev zahtjev. Inače, registrar Ustavnog suda Sevima Sali-Terzić je već na svom Twitter nalogu dijelila objave u kojima se, faktički podržava odluka OHR-a o nametanju izmjena Izbornog zakona i Ustava FBiH.

“Retvitovanje raznih stavova o nekom pitanju nije ni podržavanje, niti opstruiranje bilo čega, već praćenje i dijeljenje raznih mišljenja. Ja sam ranije prenijela i drugačija mišljenja. Međutim, ništa od ovoga neće i ne može utjecati na odlučivanje Ustavnog sudal, koji u svakom predmetu odluke donosi na osnovu Ustava BiH, a ne na osnovu različitih razmišljanja i javnosti i na društvenim mrežama”, izjavila je za Istraga.ba registrar Ustavnog suda Bih Sevima Sali-Terzić.

Međutim, prema informacijama Istrage, stavovi određenih diplomata bili su ključni prilikom pripreme nacrta odluke Ustavnog suda BiH. Christian Schmidt je lično imao sastanke sa pojedinim ustavnim sudijama koju su, nakon toga, promijenili mišljenje glede Komšićevog i Džaferovićevog zahtjeva.

Podsjećamo, član Predsjedništva BiH Željko Komšić zatražio je od Ustavnog suda BiH izjašnjenje da li su amandmani na Ustav FBiH i Izborni zakon koje je 2. oktobra ove godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt usklađeni sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama.

Jedna od odredaba čiju je ocjenu zatraži Željko Komšić i Šefik Džaferović odnosi se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.

“Bilo koja grupa od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim članom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto potpredsjednika
Federacije”, glasi prvi član Amandmana CXX kojeg je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.

Visoki predstavnik je, tako, nametnuo iste odredbe Ustava FBiH za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu U14/12 već utvrdio da nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, uz promjene koje se odnose samo na potrebni broj glasova u okviru klubova konstituentnih naroda uz isključivanje Ostalih kao mogućih kandidata za te funkcije čime su dovedeni u identičnu situaciju kao i prije usvajanja ovih odluka Visokog predstavnika.

Podsjećamo, u izreci Odluke Ustavnog suda BiH, broj U14/12 navedeno je: “Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.

Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da član IV.B. 1. član 2. stav 1. i 2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava.

“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, glase odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom.

Obrazlažući svoju Odluku, Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je da su odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojima se Ostalima ne omogućava kandidiranje za predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Osporene odredbe, Visoki predstavnik je promijenio, ali je suština ostala ista, što se može jasno vidjeti iz sljedećeg: “Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih narodau Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim članom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, kako glasi odredba Ustava FBiH koju je navedenim amandmanima nametnuo Visoki predstavnik.

Visoki predstavnik je, tako, samo izmijenio broj delegata koji moraju podržati kandidate za predsjednika ili potpredsjednike Federacije BiH, ističući da se mogu kandidirati samo kandidati iz reda konstituentnih naroda. Građane Bosne i Hercegovine iz grupacije „Ostali“ zbog kojih je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio kršenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Visoki predstavnik ponovno ne pominje niti im daje mogućnost da kandidiraju svog kandidata bilo za predsjednika ili potpredsjednika FBiH niti imaju bilo kakvu ulogu u predlaganju kandidata, što se obavlja isključivo u okviru klubova konstituentnih naroda. Tako je, dakle, Visoki predstavnik nametnuo odredbe koje su u direktnoj suprotnosti sa Odlukom U14/12 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, pa samim time i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Dakle, Ustavni sud BiH je već jednom utvrdio da je način izbora rukovodstva Federacije BiH neustavan. No, nakon pritiska OHR-a sada se razmatra drugačija mogućnost.

Kolumna Vildane Selimbegović: Vjera u Boga, moral i matematika

Dvije, na prvi pogled direktno povezane vijesti, tresle su Bosnu i Hercegovinu prošle sedmice: mediji su iz dana u dan pratili polemiku oko hutbe koju je u Kozarcu izrekao 27. januara glavni imam Amir ef. Mahić, zbog koje će sutra na saslušanje u PU Prijedor jer je osumnjičen za javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje, a druga je istupanje mitropolita Hrizostoma iz Međureligijskog vijeća BiH.

Uvreda vjernika

Ispostavilo se da je Hrizostom odluku donio dan prije Mahićeve hutbe – zbog koje je reagirala i Islamska zajednica BiH pokretanjem disciplinskog postupka – i obrazložio je MRV-u BiH u šest tačaka, optužujući instituciju u čijem je sastavu bio zbog “zavjetnog ćutanja” povodom nedavnih događaja u Sarajevu “kada je napadnuta lična imovina građana Srbije i probušene gume na vozilima tih ljudi koji su kao turisti došli u Sarajevo, a sve to je podsjetilo na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća”, odnosno zbog “neonacističkih i šovinističkih napada na roditelje djece sportista iz Srbije, te skandiranja pred djecom i sa djecom ‘ubij Srbina’ 14. januara, što je potreslo i zaprepastilo kako cijelu srpsku javnost, tako i objektivnu javnost u Federaciji BiH i šire”.

Da ni Hrizostomovo maslo baš nije za ramazana, ukazao je sarajevski muftija Nedžad ef. Grabus, inače predsjedavajući Skupštine MRV-a, ne toliko podsjećanjem na obaveze MRV-a i famoznu nadležnost koja je i inače najčešće u tuđoj avliji, koliko osvrtom na odluku Vijeća muftija IZBiH, koje je 1. februara u Brčkom donijelo odluku da neće surađivati s Hrizostomom zbog mitropolitovog oslovljavanja muslimana muhamedancima. “Oslovljavanje muslimana muhamedancima je uvreda svih vjernika i vjernica muslimana”, naglasio je prof. dr. Grabus.

Da bi priča bila kompletna, valja podsjetiti da je Mahić u svojoj hutbi SPC nazvao sektom, a Svetog Savu optužio za fašizam. Mahić se, u međuvremenu, pokajao i uputio izvinjenje. Reisu-l-ulema IZBiH dr. Husein ef. Kavazović promptno je otputovao u Kozarac, najavio da će IZBiH angažirati advokata, ponavljajući pritom da je hafiz Mahić pogriješio, ali i da je svjestan svoga čina. Reis je također istakao da je priznanje greške i pokajanje rijetkost u našem društvu, naglašavajući da IZBiH ostaje dosljedan svojim principima, no isto očekuje i od drugih. I reis Kavazović se u Kozarcu prisjetio osamdesetih i devedesetih, ali se dotaknuo i postdejtonskih pritisaka koje IZBiH trpi u RS-u. A Međureligijsko vijeće će, najavio je dr. Grabus, pisati patrijarhu SPC-a Porfiriju, tražeći od njega izjašnjenje da li je istupanje iz MRV-a stav SPC-a ili osobni stav mitropolita dabrobosanskog.

Kako god se ove priče završe, ostat će otužna istina da one, u svakom svome obliku, svjedoče radikalizaciji naših podijeljenih društava i – što je još gore – svjedoče vjerskoj institucionalizaciji te radikalizacije. Mitropolit Hrizostom imao je prava očekivati da se MRVBiH oglasi povodom nasrtaja na imovinu turista iz Srbije i(li) makar na napad roditelja koji su svoju djecu doveli na turnir u Sarajevo i tom prilikom napadnuti nožem. Evo, da razumijem da se MRVBiH nije želio – zbog nadležnosti – uplitati u skandiranje malih Splićana “Ubij Srbina”, no – s obzirom na to da se dogodilo u Sarajevu – i sama sam očekivala više javnih osuda i reakcija, pa i zabrinutosti akademske i intelektualne zajednice koja bi morala – zbog sve naše djece – ozbiljnije se pozabaviti javnim diskursom u kome je ekstremizam postao normalna, svakodnevna i prečesta pojava, kako je to u vikend-izdanju našeg lista primijetio akademik Siniša Malešević. I to se ne odnosi samo na sportske terene niti na političare već kako vidimo i na vjerske dužnosnike, ali i medije. Lokalno glasilo bošnjačkih ekstrema svake sedmice ispali po nekoliko mrziteljskih tekstova koje je pristojnom čovjeku sramota i prepričati, no ipak ću kao benigan primjer izdvojiti obračun s Aleksom Šantićem povodom 99 godina od njegove smrti. Urednik huškanja u tom tekstu čita lekciju “naivnim Bošnjacima” i po(d)učava ih da je “Aleksa Šantić bio jedan lijep i veliki komad Srbina”.

Najveća odgovornost

Hoću zapravo reći da u ovom procesu radikalizacije nema nevinih, no usuđujem se ustvrditi da je na vjerskim zajednicama možda i najveća odgovornost. Ne samo zato što se politički lideri i nositelji najviših državnih, entitetskih i ostalih važnih funkcija listom hvale svojom odanošću vjeri već i zbog rezultata istraživanja američkog centra Pew koje je pokazalo da je naša zemlja treća u Evropi po vjeri u Boga (prva je Armenija, druga Gruzija). Isto istraživanje, koje je prošle nedjelje analizirao zagrebački Večernji list, pokazuje da više od polovine katolika u BiH ide na nedjeljne mise i tek 10 posto pravoslavaca, dok hutbe sluša 31 posto muslimana. I mada i ovo i ranija istraživanja govore u prilog tezi da je evropski kontinent u cijelosti sve sekularniji, da čak i vjernici u Evropi ne stavljaju znak jednakosti između vjere i morala, kod nas je drugačije. Nema podataka otkud toliki stepen korupcije u BiH, valjda se i matematika našla u čudu naspram podataka o broju krađa i broju vjernika. No, sve dok smo treća vjerujuća zemlja u Evropi, imamo pravo očekivati od vjerskih zajednica da se odgovorno i u skladu sa svetim knjigama i načelima odnose ne samo prema svojim pastvama već i jedna prema drugoj. U ovom času to praktično znači nadu da će Porfirije zadržati SPC u MRV-u, kao i da će IZBiH disciplinirati i sam kazniti svog imama. Ali i da će MRVBiH reagirati zalažući se za dobrobit svih.

Kolumna Vildane Selimbegović: Utabanim stazama, u slavu zločin(a)ca

Prošle su sedmice po prvi put obilježeni novi Kazani. Oni zvanični, iako ih neki već zovu fake Kazanima, a radi se zapravo o tome da je podizanjem spomen-obilježja nadomak zloglasne sarajevske jame u koju su, tokom prve dvije godine rata, pripadnici Desete brdske brigade ARBiH kojom je komandovao Mušan Topalović Caco bacali masakrirana tijela ubijenih civila, mahom nebošnjaka, Gradska uprava odabrala i svoj datum za sjećanje na žrtve.

Naša priča i naša sramota

Odluka je pala prošle godine, istim onim autoritetom gradonačelnice Benjamine Karić kojim se poslužila da bi poništila raspisani konkurs za spomen-obilježje i samozadovoljno, sa pravnom diplomom i doktoratom iz rimskog prava sebe proglasila (barem) magistrom arhitekture, dovoljno vrijednim da odlučuje o izgledu spomen-obilježja.

Naravno, i o tekstu na spomen-ploči, oko kojeg je u samom Gradskom vijeću bilo debate, no odanost gradonačelnici je presudila, pa se čitav paket Kazani može smatrati tri u jedan njezinim djelom. Pa da vidimo kako je to izgledalo na ovogodišnjem, prvom obilježavanju po mjeri naše gradonačelnice i Gradskog vijeća Sarajeva. Kako je službeno priopćeno, delegacija Grada predvođena gradonačelnicom Karić odala je počast i položila cvijeće na spomen-obilježje Kazani, mjesto nevino ubijenih sarajevskih građana. “Osjećam pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi. Mi moramo njegovati kulturu sjećanja i međusobnog poštovanja kako bismo izgradili tolerantno društvo temeljeno na demokratskim vrijednostima”, kazala je naša gradonačelnica, obećavajući kako je riječ o procesu koji će tek u budućnosti pokazati pravu vrijednost. “Važno je da se borimo za istinu, za pravdu i da se sjećamo svih nevino stradalih žrtava. Suosjećam sa porodicama ubijenih i želim poručiti da Sarajevo i ja kao gradonačelnica nikad nećemo zaboraviti njihovu patnju i stradanje”, navela je Karić.

Koju patnju? Koje stradanje? Jesu li nevino ubijeni sarajevski građani pogođeni granatom, bombardirani iz NN aviona ili je ipak neko naredio njihovu brutalnu egzekuciju, u tom novom trendu borbe za istinu i pravdu nismo doznali. Sudeći po medijskim izvještajima, Cacu je spomenuo tek potpredsjednik Srpskog građanskog vijeća u BiH Rajko Živković, a čini se da bi bolje bilo da nije. “Cace se sjećam iz predratnog perioda. Tokom rata pokupili su i mene jednom i doveli me ovdje, imao sam sreću da me Caco poznavao. Pitao me šta radim ovdje, kada sam mu rekao da su me njegovi doveli, rekao je da se vratim nazad”, kazao je Živković. Iz nes(p)retnog Rajkovog iskaza mogli bismo zaključiti da su nevino ubijeni jednostavno bili bez sreće da poznaju predratnog Cacu?! A Predrag Šalipur, recimo, ne samo da je poznavao predratnog Cacu već je bio i borac Desete brdske brigade i opet je završio u dijelovima, na dnu Kazana, u skladu sa naredbom komandanta svoje brigade i svog predratnog druga. Rajko nam je, kao stari dobri novinar, odagnao sumnje da je o životu i smrti u 10. bbr. odlučivao iko drugi osim Mušana Topalovića Cace, mada smo to saznali i iz transkripata sa suđenja na kome su Cacini potčinjeni, čak i oni najbliži, listom tvrdili da je on bio taj ko je naređivao dovođenje civila i načine njihove egzekucije. No, nisu se proslavili ni ostali kojima je gradonačelnica od sveg srca zahvalila što su izdvojili vrijeme da polože cvijeće i odaju počast žrtvama, a bile su tu delegacije raznih nivoa vlasti pojačane OSCE-om i predstavnikom Misije EU. Ovaj posljednji požurio je da (raz)otkrije svrhu svoga dolaska: “Bitno je što je Grad Sarajevo pokrenuo inicijativu i korake prema tome. EU odaje počast svim žrtvama, bez obzira na stranu ili etničku pripadnost”, kazao je Juriy Muss.

Ruku na srce, nisu Evropljani ti koji se ovdje trebaju suočiti s prošlošću i njegovati kulturu sjećanja, Kazani su naša priča i naša sramota. Zato što su nevino ubijeni sarajevski građani dijelili naše ratne sudbine, vjerovali u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Armiju BiH i stradali od zločinačke ruke odmetnutog komandanta. To ratno Predsjedništvo BiH imalo je snage da se 26. oktobra 1993. godine obračuna sa svojim odmetnicima, Mušan Topalović Caco je boreći se toga dana protiv sprovođenja naredbe vrhovne komande, dakle Predsjedništva BiH – čiju su volju na terenu provodili specijalne jedinice MUP-a i Armije RBiH – ubio devet vojnika i policajaca, nastavljajući tako svoj zločinački pothvat. Međutim, ni tih devet otetih života nije pomoglo da Cacu smjeste na onu stranu kojoj pripada. Admir Hebib (1969), Izet Karšić (1959), Kemal Kojić (1960), Dragan Miljanović (1967), Slaven Markešić (1965), Srđan Bosiljčić (1963), Elvir Šovšić (1974), Hamid Humić (1959) i Jasmin Čamdžija (1968) bili su dobrovoljci u odbrani ovoga grada i države BiH. Ubijeni su braneći ustavni poredak zemlje, slijedeći naredbe pretpostavljenih komandi i mada su (većinom) sahranjeni u Velikom parku, u Sarajevu, nekako se teško oteti dojmu da su ovoj državi i blizu važni kao Caco, koji je, iako ubijen prilikom pokušaja bjekstva (major ARBiH koji se nije libio pucati i odlikovan je), u novembru 1996. godine ekshumiran i uz nezapamćenu dženazu ispraćen do Spomen-mezarja Kovači na kome je i ukopan.

Glorifikacija gangstera

Taj je događaj pokojni Jovan Divjak nazvao glorifikacijom gangstera, a koliko je bio upravu, svjedoči podatak da i dan-danas ljudi imaju potrebu da onim nevjernim tomama poput mene objašnjavaju kako “Caco nije slučajno bio komandant, on se za nas borio”. Istina, kada te dušebrižnike priupitam šta bi oni rekli da je od ruke tog komandanta, nedajbože, stradao njihov otac ili brat, obično zašute, no ne zadugo: “Ti ne razumiješ, Caco nas je branio, da je drugačije, našli bi nešto kod njega”?! Da, našli su, istražitelji su iz Kazana iskopali tridesetak vreća ljudskih ostataka koje su jedno vrijeme bile zakopane u NN humkama na ivici sarajevskog groblja Sveti Josip, nadomak pomoćnog stadiona Koševo. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je u dva navrata pisalo KJKP Pokop. Tražili su da se obilježe ove parcele, s obzirom na to da to nije na dostojan način učinjeno na mjestu egzekucija: od KJKP Pokop dobili su odgovor u kome je njihova ideja pohvaljena. Ali ne i realizirana. A kad će i hoće li biti, ne zna se. Kao što se ne zna hoće li ikada biti ustanovljena i na ploču upisana imena svih nevino ubijenih sarajevskih građana po naredbi Mušana Topalovića Cace. Jer, gradska vlast s gradonačelnicom na čelu potrošila je mjesta na spomen-ploči s neskrivenom ambicijom da stavi tačku na tu mračnu ratnu mrlju na savjesti glavnog grada BiH. I odbila upisati ime zločinca na spomen-ploču, pravdajući se kako to nije praksa. Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, plastično je i argumentirano dokazao da to nije tačno, ali i konstatirao kako je sve učinjeno da bi zločin bio arhiviran.

Posljednji ekser u kovčeg arhiva zakucala je gradonačelnica odabirom 9. novembra za Dan sjećanja. Cilj je bio odmaći se od Cace i 26. oktobra, po cijenu da to znači i arhiviranje akcije Predsjedništva BiH. Ali zato pogoduje narastanju mita o Caci, kao komandantu koji se borio za nas. Onako kako su se za svoje narode borili naredbodavci zločina nad civilima, od Ahmića do Srebrenice.

Nakon otkazivanja sjednice Parlamenta: Blokada je tu, ali nema Nikšića ni izvinjenja, jedino se Forto naljutio na Muska!?

Jesu li u Trojci konačno shvatili da ranije tvrdnje SDP-a, NIP-a i Naše stranke da je na sceni neki ‘Neki novi evropski Dodik’, su bile teorija laganja samih sebe, što u konačnici i mogu raditi, ali nikako ne bi smjeli lagati bh. javnost.

Kada se konačno pokazalo da je Dodik samo Dodik i nikako nije neki evropski Milorad, već predsjednik SNSD-a koji je govorio i govori o raspadu Evropske unije i prije nego BiH tamo ode, dok uporno radi na mirnoj disoluciji BiH (ni druge opcije nisu zatvorene) Edin Forto se naljutio na Muska. Tačnije, društvenu mrežu X (ranije Twitter), jer mu tamo građani ipak nisu zaboravili sve laži koje su trajale dok se nije uspostavila vlast na državnom nivou koju čine Trojka, SNSD i HDZ BiH.

Morao bi Forto prije bojkota društvenih mreža uputiti izvinjenje javnosti, jednako kao i njegov kolega Nermin Nikšić (SDP) koji je javno pred kamerama u januaru ove godine kazao ‘kako je moguće i da nisu u pravu te ukoliko se pokaže da ćemo ponovo biti suočeni s blokadama, niko od nas nije rođen ni da bude ministar ni da bude premijer – možemo se povući iz vlasti’.

Sve koji su tvrdili suprotno botovi Trojke žestoko su optuživali da rade za SDA i da ne žele promjene. Jednostavno put do fotelja je zamaglio vid liderima stranaka koje su po uputama iz Ambasade SAD-a bili spremni i na suspendiranje Ustava FBiH samo da do cilja dođu.

Pa nam je Nikšić tako u januaru pričao kako je evidentno da ćemo na političkoj sceni imati spremnost da se razgovara, dogovara, deblokira, rješavaju svakodnevni problemi građana.

Pričao je lider SDP-a da kako su Dragan Čović i Milorad Dodik pokazali spremnost da rade, sarađuju i da se dogovaraju.

“Ne smijemo ubiti tu priliku. Ako se pokaže da smo u krivu – izvinit ćemo se i povući se”, kazao je Nikšić.

A, danas na dan kada blokiran i rad Parlamenta BiH ni izvinjenja ni Nikšića, jedino se Forto naljutio na Muska!?

To ne olakšava građanima, kao ni državi BiH. Polako se pokazuje, i to na najbolniji način, koliko je opasno bilo ući u formiranje koalicije sa SNSD i HDZ, a da prije toga nisu podvukli jasne crvene linije.

Sada je jasna i politička mudrost SBiH-a i NES-a koji zarad dvije fotelje nisu ušli u vlast bez jasnih ciljeva i strategije koje će ojačati državu Bosnu i Hercegovinu. A, ako su to uvidjeli na dva-tri sastanka tokom pregovora o formiranju vlasti, je li moguće da su Konaković, Forto i Nikšić toliko kratkovidi da ni nakon više mjeseci boravka u vlasti ne shvataju posljedice onoga što su uradili kada su ušli u vlast bez crvenih linija za Dodika i Čovića.

I tako nam danas Predrag Kojović kaže kako su ‘zaista puno uložili u kompromis i razgovore, ali se boji da je druga strana to shvatila kao zeleno svjetlo da rade šta hoće i da mogu kao u samoposluzi birati za šta će se glasati i šta žele da bude na dnevnom redu’, a ne shvata da nakon što je digao ruku za Marinka Čavaru, i sve ostale želje HDZ-a BiH i SNSD-a nema baš kredibilitet da mu se vjeruje. Jer, nije da nisu upozoravani, i nije da baš nisu imali izbor. Imali su, to su im pokazale Stranka za BiH i Narodni evropski savez.

Kolumna Vildane Selimbegović: Inflacija akademika u zapušćanom društvu

Sredinom decembra prošle godine u Zagrebu je održan REKOM-ov 15. forum za tranzicijsku pravdu u postjugoslavenskim državama. O suočavanju s prošlošću, odnosu prema žrtvama, (ne)uspjelim političkim praksama govorili su aktivisti, novinari, pokoji političar i predstavnici akademske zajednice.

Irski/naš/evropski akademik

Nije samo moj dojam: ubjedljivo najzapaženiji istup imao je naše gore list, rođeni Banjalučanin, redovni profesor Univerziteta u Dublinu, viši naučni suradnik CNAM-a u Parizu, angažirani sociolog čije su knjige, recenzirani članci i gostovanja zapaženi širom svijeta. Siniša Malešević, pazi sad, 2010. primljen je u Kraljevsku irsku akademiju, dvije godine kasnije postao je dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a 2014. postao je član Academia Europaea.

Po čemu se irski/naš/evropski akademik Malešević razlikuje od akademika koje možemo čuti i nerijetko slušamo na Balkanu? Akademik Malešević – u najkraćem – ne bježi od jasnih rečenica, (bolne) analize stanja u našim društvima i, zamislite, stvari zove imenima koja im pripadaju. I pritom ne samo da ga svi razumiju već je njegov pristup potpuno rasterećen svih strahova koje iščitavamo u domaćim opcijama.

Zašto se, dakle, naši akademici, a nije da ih nemamo, boje reći popu pop, a bobu bob? Zašto naša akademska zajednica ne daje očekivani doprinos razvoju društva, već, štaviše, nerijetko saučestvuje u njegovom raspadu? Zašto su naši akademici, čast izuzecima, sluge politike? Posegnuću za vjerovatno najtačnijim odgovorom, definicijom čovjeka koji nije akademik, već vrhunski poznavatelj ljudi na ovim prostorima: Mustafa Spahić, koji je kao imam prehodao Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko više puta, ima običaj reći da mi živimo u zapušćanom društvu, vrlo svjesno insistirajući na ovom nepravopisnom epitetu. I nije nevažno napomenuti da je riječ o čovjeku koji nije samo čitao Hegela već i (nedostajuće) knjige prepisivao u zloglasnom zatvoru u Foči, u kome je služio kao politički zatvorenik. Opširni Mujki bi mogao stranice (šta stranice, tomove knjiga) potrošiti argumentirajući svoju tezu, no svaki početak i kraj bi morao završiti u domaćem odnosu prema znanju, obrazovanju, nauci i njezinoj primjeni. Odmah iza rata, ovdašnje su se politike bacile na spuštanje obrazovanja u nadležnosti općina i kantona, na nivou države OSCE je svojevremeno jedva progurao Okvirni zakon o visokom obrazovanju, a paralelno s tim naši su političari – insistirajući na podijeljenim društvima – pravili i akademije za vlastite potrebe. Akademija nauka i umjetnosti RS-a začeta je (još) u ratu, no osnovana godinu iza njega, oktobra 1996. Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH nastala je dosta kasnije, juna 2014, tri godine nakon što je u Novom Pazaru – na inicijativu Fatmira Alispahića – tadašnji glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer Zukorlić odlučio ustanoviti Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti. Zukorlićev put od muftije do akademika bio je strelovit, neuporediv čak i sa akademskom karijerom Dragana Čovića, kako u BiH tako i u Hrvatskoj. No, ilustrativniji i od Zukorlića primjer je akademika Suada Kurčehajića, koji je u BANU primljen 2017. pa valjda nezadovoljan brojem titula, 2021. osnovao ovdašnju akademiju Kulin ban koja ga je izabrala za predsjednika.

Gdje je tu ANUBiH? Najviša naučna i umjetnička državna institucija Bosne i Hercegovine, utemeljena 1951. godine, koja kao Akademija djeluje od 1966, i u ratu je čuvala obraz BiH. Od Daytona naovamo imala je sigurno i propusta i podlijeganja aktualnim politikama, no bila je i ostala hram nauke i umjetnosti, ono najbolje što imamo. Mnogo više o ANUBiH – nego svi godišnjaci, konferencije i prijemi u članstvo – govori odnos službenog Sarajeva i države BiH prema njenom opstanku, čuvanju i razvoju. Banja Luka i Mostar je jedva trpe, a u prioritetima osmorke je rame uz rame s BANU! To se vrlo slikovito pokazalo na izglasavanju najnovijeg budžeta Federacije, amandmanom u Predstavničkom domu FBiH po kojem i BANU i ANUBiH zaslužuju podjednakih 300.000 KM. S obzirom na to da je paket od 50 amandmana zajednički uradak stranaka osmorke i HDZ-a BiH, ne treba uopće sumnjati da je i HAZU dobio identičnu sumu. Irfan Čengić, jedan od rijetkih esdepeovaca koji i javno vjeruje u zajedništvo osmorke, pokušao je u Domu naroda (možda i zbog ANUBiH?) objasniti kako amandmani na budžet nisu rezultat stranačkih opredjeljenja, već samostalnih angažmana zastupnika, no čak i to je u ovom slučaju manje bitno od političkog stava osmorke spram ANUBiH. Koja im je, dakle, jednaka udruga građana kao i sva ona političko/nacionalna uzgajališta neostvarenih akademika.

Teški iskoraci

Danas je najavljen koalicijski sastanak osmorke. Nakon što su u javnosti pale teške riječi i još teže Viber poruke, nema sumnje da će na dnevnom redu biti mnogo važniji problemi od pojedinačnih budžetskih stavki. Pitanje opstanka koalicije. Sve su oči uprte u SDP, koji spin-majstori SDA uvjeravaju da je malo mačku teleća glava. Osmorka je – makar kao šestorka – uspjela formirati Vijeće ministara i sada je pred njom naredni korak od sedam milja. Federacija. Ako opstane, ima šansu uraditi upravo ono zbog čega se i okupila, napraviti važne iskorake za BiH na njenom euroatlantskom putu i pokrenuti reforme od kojih ćemo svi vidjeti korist. Za razliku od dosadašnjeg trojnog jedinstva u nečinjenju. No, kako god da odluče, stranke koje su napravile Vijeće ministara sa SNSD-om i HDZ-om moraju biti svjesne da će se njihov odnos prema državi BiH mjeriti na principijelnom stavu kakav je odnos prema ANUBiH i spremnosti da (i) Islamska zajednica dobije svoj ugovor s državom. I naravno, prema reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću, s kojim naprosto nije primjereno dopisivati se na već viđeni način. Pred BiH je historijska šansa, kandidatski status koji moramo zgrabiti, zarad onih principa za koje se ova zemlja i njena Armija borila devedesetih. Zemlju ravnopravnih naroda i građana, koji se ne moraju voljeti, ali se mogu dogovarati, i zemlju u kojoj će ekonomija, investicije i razvoj biti privilegija svih, a ne samo nekih. Na dosezanju tih ciljeva moraju biti angažirani naučnici i akademici, ne titulaši, već oni koje i danas oko sebe okuplja ANUBiH.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...