“Erdogan: S predsjednikom Srbije Vučićem smo odlučili da okupimo tri lidera – Bošnjaka, Hrvata i Srba i da ostvarimo uspjeh. Došli smo do ove odluke.
Erdogan najavio sastanak s političkim liderima iz Bosne i Hercegovine, koji bi mogao biti održan nakon izbora u Srbiji.
Erdogan: Jasna je potreba zajedničkog djelovanja međunarodne zajednice kako bi se prevazišla kriza u Bosni i Hercegovini.
Erdogan nakon sastanka sa Vučićem: Uslov za sve strane je da ni na koji način ne podrivaju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine”.
Ovo su četiri nekako valjda najvažnija “headlinea” koje je emitirala zvanična novinska agencija Turske nakon sastanka koji je u Ankari održan između Recepa Tayyipa Erdogana i Aleksandra Vučića, piše politicki.ba.
Predsjednici dvaju država, dakle, saglasili su se da odmah nakon 3. aprila, kada su izbori u Srbiji za predsjednika Republike, državni parlament, ali i Grad Beograd, susretnu čelnici bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka.
“Domaćini” bi im trebali biti Erdogan i Vučić.
Neće biti iznenađenje ako se među domaćinima nađe i Zoran Milanović.
Na prvi pogled, ima smisla.
Bosna i Hercegovina je u najdubljoj krizi od sloma agresije i njeno produbljivanje bi se trebalo zaustaviti. Cijena krize plaća se sve masovnijim odlascima. Korupcija bukti, cijene sve bjesomučnije rastu… Bezmalo da ne postoji dobra stvar koja se u zadnjih šest mjeseci desila prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine.
U značajnoj mjeri, barem dvojica, od trojice “domaćina” razgovora o BiH više su nego agilno učestvovali i učestvuju u destrukciji Bosne i Hercegovine.
Zoran Milanović se sasvim jasno pozicionirao. Njegovi javni istupi prijete ugroziti verbalne dijareje koje svako malo ima Milorad Dodik.
A njemu (Dodiku) Vučić svako malo priskače u pomoć. Savjetuje ga, upućuje, otvara vrata gdje god može…
I danas, dok su se Vučić i Erdogan “dogovarali o rješenju krize u BiH”, Dodik je imao još jedan napad teške bolesti.
I sada se u Turskoj (valjda) priprema sobet gdje bi se stvari trebale raspetljati i BiH uploviti u mirnije vode.
Lijepo zvuči.
Izjave koje je emitirala zvanična turska novinska agencija čak i predobro zvuče da bi im se tek tako povjerovalo.
Upadljivo je da je Erdogan napravio veliki zaokret.
Ne tako davno bio je na ivici rata s Izraelom, Ujedinjeni Arapski Emirati bili su din dušmanin, Saudijska Arabija mrska haman kao Izrael, zakuhalo se i sa Sjedinjenim Američkim Državama…
Sada se u turskim medijima piše o “bratskim odnosima” s UAE i čak najavljuje posjeta izraelskog predsjednika Ankari.
U kopernikanskom obratu, Erdogan nastoji biti “konstruktivac”, popraviti svoj image u svijetu, ishoditi neki dobar rezultat negdje…
Priča se i da je ne tako davno on, predsjednik Turske, nazvao Vučića i zaprijetio mu da će se Turska umiješati, na strani Bošnjaka, ako se Srbi odluče na novi ratni pohod protiv BiH. Moguće. Nije objavljeno da bi imalo neku formu zvaničnosti.
Ali jeste – i to ne jednom – objavljeno javno obećanje Erdogana da će na Krimu zaštititi Tatare, još jednu muslimansku braću turskim vlastima. I, naravno, to se nije desilo!
Zašto bi sobet u Ankari (ili gdje već), nakon izbora u Srbiji kojima se očekuje da će Vučić pobijediti u utrci za šefa države, ali mu stranka neće više imati onako ubjedljivu većinu u parlamentu, dok se vlast SNS-a u Beogradu klati kao babin zub, mogao donijeti nekog dobra BiH?
Današnja objava u Ankari, u pauzi između zvaničnih sastanaka i još zvaničnije večere s Vučićem, ne može biti dobro prihvaćena u Sarajevu.
Naravno da će zvanične reakcije ovdje biti – hajmo reći – ok.
Nakon što, nakon američkih sankcija Dodiku, po drugi put, ni Velika Britanija, a ni Njemačka nisu reagirale i slijedile djela Vašingtona, nakon što je EU tradicionalno bezuba, pojavljivanje nekog “saveznika” negdje bi moglo biti shvaćeno kao konačni dobri znak.
Da je Erdogan ovaj plan objavio u pauzi zvaničnih susreta i još zvaničnije večere s jednim ili više političkih lidera iz Sarajeva, pa i da se obradujemo.
Ovako, imamo gorak okus da je neko ko tvrdi da mu je “Bosna ostavljena u amanet”, sjeo s jednim od vodećih dželata BiH i počeo neke dogovore.
U ishod ne sumnjamo – neće se desiti ništa vrijedno pomena. A ostat će još jedno razočarenje!
Nakon presude Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, visokim funkcionerima Srbije, Tribunal u Hagu osudio je i Srbiju i Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Utvrđen je udruženi zločinački poduhvat iza kojeg je stojao zvanični Beograd, pod vlašću Slobodana Miloševića.
“24. Iz razloga navedenih u presudi, Pretresno vijeće je uvjereno da je od barem od augusta 1991. postojao udruženi zločinački poduhvat. Zajednička zločinačka svrha ovog poduhvata bila je da se izvršenjem krivičnih djela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu djelili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku”, stoji u presudi Stanišiću i Simatoviću.
Tribunal u Hagu je dva puta osudio Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Prvi put u presudi Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu, od 17. decembra 2004. godine.
“Žalbeno vijeće konstatira da je razuman zaključak Pretresnog vijeća da je sukob između HVO-a i ABiH bio međunarodnog karaktera zbog toga što je Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad HVO-om. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se stoga mogle smatrati stranama u sukobu u smislu člana 4(2) Ženevske konvencije IV. Samim time one, dakle, nisu bile ratne strane-saveznice u smislu člana 4(2) kada su u pitanju krivična djela proistekla iz sukoba u Srednjoj Bosni”, navedeno je u toj presudi.
U presudi Prliću i drugima, od 29. novembra 2017. godine, Tribunal u Hagu je ne samo potvrdio, već i detaljno elaborirao udruženi zločinački poduhvat Hrvatske i bosanskih Hrvata protiv Bosne i Hercegovine.
U presudi je navedeno da je niz gradova u BiH bilo pod okupacijom Hrvatske, te da je ona provođena i kroz HVO, nad kojim je tadašnja vlast na čelu s Franjom Tuđmanom, imala potpunu kontrolu.
Na pitanje ko se boji Schmidta još, odgovor je prilično jednostavan – samo se još Bošnjak boji visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Jer, Hrvati, u Zagrebu i Mostaru, Schmidta su “završili” i prije nego je kročio na teritoriju Bosne i Hercegovine, pa su nakon toga dobili instancu koja umjesto provođenja Dejtona provodi aparthejd pretvarajući manjinsku hrvatsku politiku u vođe aparthejd institucija. Istovremeno je Schmidt poništio Bošnjake kao konstutitivne i kao građane, pa iako ih ima najviše u državi oni se više ne pitaju ni za trasu nekog puteljka.
U manjem entitetu Bosne i Hercegovine Milorad Dodik je prvo najavio hapšenje i progon visokog predstavnika, pa potom to preinačio u nedobrodošlicu. Schmidt je, u pokušaju da nešto dokaže, najavio sastanak s potpredsjednikom Ćamilom Durakovićem (Bošnjak), ali i opozicijom u Rs, koja mu je vrlo brzo odgovorila da se neće odazvati. A onda je Schmidt još jednom poništio Bošnjake, otkazavši susret s Durakovićem, iako razloga za razgovor ima mnogo, prije svega oko kontinuirane učestalosti napada na povratnike u Rs.
Dakle, Schmidt ne smije u Palatu predsjednika Rs, jer mu je tamo zabranjen ulaz. I već sam jednom napisao da je Milorad Dodik zabranama uvedenim visokom predstavniku urušio Dejton iz temelja, a kada znamo za poništavanje dejstva odluka Ustavnog suda BiH, jasno je da država Bosna i Hercegovina funkcioniše u nekom paranormalnom sistemu u kojem se samo još Bošnjaci boje i u tom strahu drže do mišljenja međunarodne zajednice.
I srpska i hrvatska politika očigledno je shvatila da je najbolji put za njihove ciljeve odbiti sve što ta međunarodna zajednica nudi a što nije u skladu s njihovim ciljevima. HDZ BiH kao predvodnik hrvatske politike odbio je svako rješenje koje nije išlo u pravcu legitimnog predstavljanja i virtualnog/faktičkog trećeg entiteta. Sve su blokirali, razvlačeći pamet i domaćoj i međunarodnoj političkoj sviti.
Dodik je istovremeno paralisao institucije Bosne i Hercegovine, gradeći čvrste odnose sa Beogradom i Kremljom i opstajući na politici separatizma.
Sve je to glatko prolazilo pored OHR-a i kako bivših, tako i sadašnjeg visokog predstavnika. Jedina razlika je u tome što bivši visoki predstavnici nisu zbijali jednu etničku skupinu u geto, za razliku od Schmidta koji je svojim djelovanjem poništio političku volju Bošnjaka i njihovu institucionalnu zastupljenost.
Stoga pomalo paranormalno djeluje da Bošnjaci bivaju oni koji štite Schmidta od politika Milorada Dodika. Onog Schmidta koji ne samo da nije visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, nego nije ni za cijelu Federaciju. Schmidtova misija je, sve očitije, isključivo vezana za discipliniranje i getoizaciju Bošnjaka.
A sve to posljedica je isključivo činjenice da se još jedino Bošnjaci u ovoj državi boje Schmidta. Uzrok tome je nespremnost političkog vodstva i intelektualne misli Bošnjaka da se odrekne komoditeta i uđe u borbu kako sa antidržavnim elementima tako i Schmidtom usmjerenim samo na Bošnjake/muslimane.
I sve dok je tako, Bošnjaci će biti getoizirani etnos čija će prava s vremena na vrijeme i po potrebi poništavati visoki predstavnik kojeg oni bez oklijevanja brane od separatiste Milorada Dodika.
A sve zarad očuvanja dejtonskog kolovoza u pakao, kojeg Bošnjaci zbog straha ne vide i ne shvataju.
Sarajevo, BIH - 20. novembar 2018:Izgovarajući i potpisujući svečanu izjavu, Milorad Dodik, koji će u narednih osam mjeseci biti predsjedavajući po sistemu rotacije, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović preuzeli su dužnost kolektivnog šefa države, koju će obavljati naredne četiri godine ( Samir Yordamoviç - Anadolu Agency )
U danu u kojem je lider Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić sa govornice Skupštine Bosne i Hercegovine zaprijetio “nestankom jednog naroda”, ukoliko krene “autostradom pakla” (nezavisnosti i suvereniteta BiH), 14. oktobra 1991. godine, skupštinskom dvoranom je poletio papirni aviončić. Pratio sam kao hipnotisan njegov let, dug, siguran i pravilan sve dok nije prizemljio negdje oko stola na čijem se čelu nalazio predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik. Nisam vidio ko je lansirao papirnatu letjelicu, neko od kolega je otvoreno posumnjao na poslanika (Stranke demokratske akcije) Senada Šahinpašića-Šaju, koji je u skupštinskoj sali, hodnicima, kao i izvan tog zdanja, u “svakodnevnom životu”, na svakom koraku ispoljavao sličan šeretski egzibicionizam.
Ako u autorstvo nad papiranitim NLO-om nisam bio siguran, na drugu jednu skupštinsku šalu i maskaru poslanika Šahinpašića sam otvorio četvere uši: “Pliva patka, pliva guska/ova zemlja biće Turska”, recitirao je tokom još jedne burne rasprave o budućnosti BiH, krcate surovim prijetnjama, ucjenama, bijesnim ultimatumima… Recitaciju je izveo poluglasno, ali dovoljno razgovijetno da ga čuje prisutna dopisnica Radio-Televizije Beograd Rada Đokić. Isto večer centralni dnevnik Miloševićeve televizije otvoren je Đokićkinim patetično-dramatičnim alarmom zbog Šajine panislamisitičke provokacije-stihoklepine.
Imao je poslanik Šahinpašić, koji nije bio samo dvorski klovn familije Izetbegović, nego i važan konsultant i poluga u financijsko-logističkim operacijama tih mjeseci, umiješane prste i u financiranju magazina “VOX” na čijoj je naslovnoj stranici objavljen Ivo Andrić nabijen na olovku, a među tekstovima objavljen izmaštani “humoristički” plan doseljavanja (4 miliona) Turaka na prostor Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina kasnije u (kontra)tužbi Savezne Republike Jugoslavije protiv Bosne i Hercegovine ta se imbecilna neoosmanska dosjetka našla među dokaznim materijalom za njenu planiranu islamsku okupaciju.
TAJNI KARADŽIĆ I TRANSPARENTNI DODIK
Onaj papirnati aviončić zajedno sa podsjećanjem na tradicionalnog bosanskog Velikog saveznika sa Bosfora, prema stanovitim interpretacijama SDA-ovske šizofrene hermenautike trebala je upozoriti Karadžića i druge planere “nestanka jednog naroda” da takav scenarij neće dopustiti NATO (avijacija) čiji je najveća platforma u ovom dijelu svijeta bratska Turska.
Mnogo je prijetećih sličnosti, istorijskih paralela, turobnih asocijacija koje povezuju “onaj” 14. oktobar, sa ovim najnovijim, od prošlog četvrtka u kojem je Milorad Dodik najavio ispisivanja Republike Srpske iz ključnih ustavno-pravnih aranžmana koji tvore današnji sigurnosni, pravni, ekonomski poredak Bosne i Hercegovine. I Dodik, zastupnik Markovićevih Reformista, sjedio je u sali Parlamenta BiH i “onoga” oktobra.
Najbitnija poveznica između ta dva trideset godina udaljena događaja jeste neprekinuti kontinuitet secesionističkog djelovanja glavne političke struje Srba u BiH i tvrdoglava odlučnost da se ona realizira neovisno od procedura, zakonskih normi, mogućih, bolje rečeno, izvjesnih posljedica. Iz te bazične idejno-programske analogije, izvode se sve druge podudarnosti i korelacije Karadžićeve i Dodikove najave, ili obećanja raspada Bosne i Hercegovine. Kao i današnji štićenik zatvora u Londonu i njegov poštovatelj i sljedbenik iz Laktaša nastupio je samouvjereno i beskompromisno, prijeteći i omalovažavajući ne samo političke protivnike, domaće i strane, nego su i jedan i drugi svoje sunarodnjake koji su bili protiv, ili samo rezervirani i kritički nepovjerljivi prema njihovom radikalističkom projektu, otpisivali, kasnije i progonili kao izdajice, otpadnike, strane plaćenike, “Alijine/Bakirove Srbe”.
Vjerovali, ili ne i tada, prije tridesetak godina u Bosni i Hercegovini je postojalo pravosuđe, tužitelji i sudije, postojala je policija, javna i tajna, postojali su zakoni koje su oni štitili, Ustav koji je ultimativno obavezivao na njegovo poštivanje… Može izgledati znanstveno-fantastično podsjećanje da je i tih ključnih “godina raspleta” u Jugoslaviji postojale ambasade najmoćnijih zemalja svijeta, da je postojala zabrinutost Evropske zajednice, da su po BiH špartali nekakvi živopisni Evropski posmatrači, kojima su se kako se stvar zaoštravala i približavala krvavom raspletu pridružio i robustan kontigent vojnika Ujedinjenih nacija… I šta je sve to skupa promijenilo na stvari, koliko je pomoglo u odvraćanju od planirane i najavljene kataklizme, nepotrebno je podsjećati.
On što bitno razlikuje Dodikovu od Karadžićeve najave razdruživanja od institucija BiH je što je ova posljednja uredno, dugo vremena ne samo pripremana, nego transparentno najavljivana u brojnim (ne)prilikama i povodima. I prije prvih njegovih najava referenduma, koje su, navodno, bile reakcija na odluke Ustavnog suda BiH vezane za (ne)ustavnost obilježavanja Devetog januara, lider SNSD-a je javno komunikacijsko polje kontaminirao secesionističkim zasadima, te uz pomoć svojih brojnih šaptača iz BiH i Srbije taj narativ normalizirao, učinio ga ravnopravnim u javnom diskursu, i etabliranom tačkom dnevnog reda u političkim raspravama.
Radovan Karadžić je, s druge strane, prije trideset godina sa skupštinske govornice urbi et orbi objelodanio postojanje plana/projekta o kojem se praktično do toga trenutka ništa nije znalo, koji se tajno, zavjerenički smišljao, operacionalizirao i pripremao za svoju konačnu izvedbu (popločavanje “autostrade” pakla” i “nestanak jednog naroda”…). Niko do tog trenutka, uključujući i Karadžićeve partnere u vlasti, lokalne, pa ni strane tajne (kontra)obavještajne službe nije znao, niti je mogao i pretpostaviti kakav se paralelni jezivi scenarij u konspiraciji priprema dok se javno vode iscrpljujuće, beskorisne rasprave o budućnosti Jugoslavije i sudbini Bosne i Hercegovine. U najdubljoj ilegali, djelovala je i razmahala se cijela jedna industrija smrti, mašinerija destrukcije koju je preko svoje razuđene agenture gradio nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića. Sve tajne predratnog djelovanja Državne bezbednosti Srbije sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem na čelu u raznim poslovima i (pred) radnjama, od naoružavanja srpskog stranovništva, regrutiranja parapolicijskih odreda smrti i pripremanje za skorašnje vatreno krštenje, još se do kraja nisu rasvijetlile ni nakon deceniju i po sudskog procesa i nepravomoćne presude protiv njih dvojice u Haagu.
Paramedicinska secesija
Nije se, sve dok to nije Karadžić razgovijetno poručio, znalo kako će se u predstojeći burnim vremenima ponašati Jugoslovenska narodna armija, ali to je od tog trenutka postalo samorazumljivo: niko nije lud da prijeti oružanim raspletom ukoliko uz sebe nema tada jedinu legalnu vojnu silu. Neposredni dokazi, dokumenti i presretnuti razgovori, kojima je skinuta pozlata sa neutralnosti i himera općenarodnog karaktera JNA, poput plana RAM, samo su izoštravali svirepu, dijaboličnu ozbiljnost Karadžićevih prijetnji.
Reakcije sarajevskih, prije svega bošnjačkih vlasti na nedvosmislenu prijetnju i izravan nagovještaj pokolja, bile su smušene, nedorasle, slabo promišljene i još konfuznije artikulirane. Ta je vlast bila opijena “himberom” vlasti koje se dočepala, mnogo je više bila “navučena” na blagodeti i raskošne plodove buduće tranzicije i privatizacijske Arkadije, izgradnji novih identitetskih obrazaca “svog naroda” nego što je radila na promišljenom, adekvatnom odgovoru na prijetnju nestankom. Niko nije mogo spriječiti nadolazeću tragediju, trebalo se i moralo zrelije i odgovornije poraditi na smanjenju njenih razmjera i amortiziranju posljedica.
Nije mnogo vremena proteklo od Karadžićevog razotkrivanja najmračnijih tajnih planova i verbalne pirotehnike za skupštinskom govornicom do prvih rafala po građanima u neposrednoj blizini Skupštine BiH – samo pola godine. Nedovoljno, prekratko za ozbiljno preduprjeđivanje ili zaustavljanje ili ozbiljno provedene internacioniliziranje nipošto olako obećanog nasilja koje je (u)slijedilo.
Reakcije “političkog Sarajeva”, vlasti, opozicije, analitičara, manijakalnih pisaca “reagovanja” na Dodikovu najavu oduzimanja važnih ovlaštenja i prerogativa kao uvod u secesiju i pravnu i sigurnosnu neizvjesnost, gotovo da se nisu po smislu, promišljenosti i političkoj artikuliranosti previše razlikovale od onih “protestnih” papirnih aviončića i turkofilskih rima poslanika Šahipašića sa početka ovog teksta i početka onog rata. Reakcije najodgovornijih državnih i političkih subjekata kreću se od sumnje u ozbiljnost Dodikovih najava (“ma nema šanse”, “proći će ga te bubice”), preko kafansko-džamijskih paramedicinskih opservacija članova Predsjedništva BiH (“Dodik mora promijeniti terapiju“, Željko Komšić, “Dodik radi uzaludan posao koji nikako ne može dati rezultate”, Šefik Džaferović ) do diletantskih, pseudoumirujućih relativiziranja kojima se želi uvjeriti javnost kako je riječ o “uobičajenoj, prolaznoj, predizbornoj retorici”, odnosno da će se “Sve završiti po onoj narodnoj tresla se gora, rodio se miš” (Bakir Izetbegović).
Zajedničko svim tim “šokovima i nevjericama”, kao i drugim koje su u valovima stizale sa nižih i manje odgovornih razina je što na Dodikove najave, prijetnje, jednostrane poteze gledalo kao na izolirani incident, lični hir, “mali trenutak slabosti”, a ne kao završni čin jednog teškog, dugotrajnog, iscrpljujućeg, procesa čiji je konačni cilj stvarnje Velike Srbije, ili ako vam je milije i lakše Srpskog sveta. To je završni čin “krvave bajke” koju je prije 35 godina Slobodan Milošević najavio objašnjavajući njenu neminovnost riječima da će se dešavati “statutarno nestatutarno, ustavno, ili neustavno, demokratski ili nedemokratski”. Milorad Dodik već 5-6 godina ni o čemu drugom gotovo da i ne govori, otvoreno, bez nepotrebnog okolišanja i mimikrije. Ako je političkim i državnim čimbenicima zamorno slušati njegovu “pokvarenu ploču” o nefunkcionalnoj BiH i vraćanju nadležnosti entitetu RS, neka promijene ploču. Neka pogledaju nasumice odabrani jutarnji program na nekoj režinskoj TV stanici u Srbiji, ili bilo koju epizodu “Ćirilice”Milomira Marića, neka bace pogled na portale “Sve o Srpskoj” i tekstove Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića, ili Kusturicinu “Iskru”, “Novosti”Milorada Vučelića. Neka dijagonalno pročitaju ili krajičkom uha saslušaju o čemu se i kako govori na seriji beogradskih okruglih stolova na kojima se bez ikakvog zazora priziva dokidanje vještačke, nefunkcionalne, propale tvorevine Bosne i Hercegovine. Abdulah Sidran je ne tako davno rekao/napisa da u Beogradu “barem dvije hiljade ljudi svakodnevno mukotrpno radi na tome da ne bude Bosne i Hercegovine”.
Što na umu to na džumu
Smušenost, zatečenost, nedoraslost “probosanskih snaga” da primjereno, odgovorno reagira na “hroniku najavljene smrti” vlastite države, nije pitanje ove ili one političke garniture, ona je došla kao posljedica višegodišnjeg, višedecenijskog truda i napora, nerada i nesolidnosti, kriminalnog, fatalnog uništavanja supstance sistema, korupcijom, kriminalom, nekulturom, primitivizmom, neprosvijećenim antimodernizmom, antievropejstvom, antiintelektualizmom. Izvjesni hodža iz Sarajeva na Dodikov secesionizam šalje išarete Bošnjacima da se pripreme za džihad, pominje “sto hiljada ljudi pod oružjem”. Tako je prije zadnjeg rata jedan visoki policajac poručivao generalima JNA da je “200 hiljada do zuba naoružanih Muslimana spremno suprotstaviti JNA i paravojnim hordama”. Vjerovao je da će ih tako odvratiti od agresije, a zapravo im je dao dragocjen neodoljiv šlagvort da krenu u “razopružavanje nelegalnih formacija”. JNA je tačno znala brojčano stanje “naoružanih patriota”- ona im je prodavala puške i pažjivo evidentirala kome, gdje, koliko. Prpošni, ratoborni hodža ne bi bio veći problem, da njegov poklič “Allahu ekber” nije prihvatio i širio po bojnom polju društvenih mreža izvjesni visokorangirani diplomata u zemlji članici Evropske Unije u kojoj su posljednjih godina fanatici sa tim smrtonosnim pokličem pobili stotine civila. A šta je još gore od to dvoje, jer uvijek ima gore? To što se takvi diplomati i njihovi šefovi biraju i selektiraju u džamijama, tekijama. “Slobodna Bosna” je, ne pitajte kako, nabavila i prije skoro deceniju objavila demonski, tajni dokument drugi nastavak Memoranduma SANU, nije do njega došla ni bošnjačka diplomacija, ni obavještajni aparat: ali se zato slavila među bošnjačkom političkom klasom smrt i gašenje “Slobodne Bosne” i otvaranje nebranjenog medijskog prostora za turski propagandni bilten “Stav”, grotesknu repliku predratnog VOX-a
Vučićeva Vlast u Srbiji je prije dvije godine kompletan rukovodeći kolegijum svoje Bezbedonosno- informativne agencije (BIA-e) detaširala u Bosnu i Hercegovinu, u ambasadu u Sarajevu i konzulat u Banja Luku. Istovremeno je bošnjački član Predsjedništva BiH u ambasadu u Srbiji poslao jednu, finu, o sebi-pri sebi hanumu iz Maglaja, čiji su diplomatski kapaciteti i horizonti podjednako široki kao što su državnički njenog komšije iz Zavidovića Šefika Džaferovića.
Hroničar predratnih skupštinskih zbivanja ne može propustiti a da ne primjeti kako su mnoge bijesne, surove, bespoštedne rasprave, replike prekidane i određivana pauza kako bi poslanici iz Stranke demokratske akcije mogli obaviti vjersku dužnost-klanjati po hodnicima i slobodnim kancelarijama. Mrzilo ih je skoknuti stotinu metara udaljene džamije Magribije. Ne mogu se sjetiti je li i nakon Karadžićeve prijetnje u hodnicima Parlamenta klanjan namaz (ikindija), ali me je odlazak Bakira Izetbegovića u Banja Luku i klanjanje džuma-namaza u džamiji Ferhadiji dan nakon Dodikove najave secesije podsjetio na te događaje: u svojoj vjeri na svojoj zemlji.
Aktuelna kriza koja je totalna i sveobuhvatna neće se naravno moći riješiti bez neke vrste međunarodnog intervencionizma. Strancima bi posao privođenja Dodika i Vučića “k poznaniju prava” neuporedivo bio lakši i jednostavniji kada bi u Sarajevu imali ozbiljnijeg, dostojnijeg partnera i sugovornika. Ali, ovo ovakva patnja, mučenje, neće ići dovijeka, akcija-reakacija, blokade-sankcije, toplo-hladno, drži-prži. Umorit će se jednog dana stranci od nas, kao što smo se svi mi umorili od nas i posegnuti će za nekim konačnim, kovertiranim potezom, neizvjesnog sadržaja i uznemirujuće budućnosti. Nedavno se neko prisjetio pregovora u Daytonu i kako je Slobodan Milošević svoju odluku da kompletno Sarajevo prepustio Federaciji BiH obrazložio riječima: “Muslimani su to zaslužili, branili su Sarajevo četiri godine bolje nego što su ga Srbi napadali”.
Može li se isključiti scenarij po kojem će jednog dana neko važan iz svijeta reći za Vučića, Dodika i Republiku Srpsku: pokazali su više strasti, volje, znanja da rasture Bosnu i Hercegovinu, nego oni koji su navodno bili zaduženi da im to ne dozvole i da je sačuvaju cjelovitom…?
Da je čitao zapisnike sa sjednica Vijeća ministara BiH, a ne Facebook statuse i pamflete lidera Trojke, američki ambasador Michael Murphy bi znao da Dragan Čović više ne drži ključeve Južne interkonekcije. Federalne ključeve 11. su maja ove godine, Murphyevi reformatori Elmedin Konaković, Edin Forto, Nermin Nikšić, Borjana Krišto i drugi predali Miloradu Dodiku. I to na onoj sjednici Vijeća ministara BiH nakon koje su svi mediji, iz kojih se (dez)informira ambasador Murphy, bez ikakvih provjera prenijeli izjavu Elmedina Konakovića u kojoj je ustvrdio da je u pitanju “historijska sjednica”.
A zapravo je bila “historijska prevara”, koju ambasador SAD-a još uvijek nije razumio. I zato sada na svom blogu optužuje Dragana Čovića za nešto za šta se lider HDZ-a više i ne pita.
Sve da Dragan Čović sutra pristane na izglasavanje zakona o južnoj interkonekciji, to ne znači ništa. Sve i da predsjednik HDZ-a pristane da se za transport gasa iz Azerbejdžana u BiH pita sarajevski BH gas, to ne znači da je BiH smanjila ovisnost o ruskom plinu. Jer bez odluke Vijeća ministara Bosna i Hercegovina ne može započeti pregovore sa Hrvatskom o izgradnji južne plinske interkonekcije. A Vijeće ministara BiH ne može donijeti odluku bez ministara iz Republike Srpske. Što znači da se o Južnoj interkonekciji više ne pitaju Čović, Konaković, Forto i Nikšić. O Južnoj interkonekciji se pita – Milorad Dodik.
Dok je nekoliko (manjih, besprojektnih) sarajevskih portala insistiralo na objavi Zapisnika sa “historijske sjednice” Vijeća ministara BiH, ambasador Michael Murphy se bavio šumskom krađom. Pa, od stabla nije vidio šumu. A tamo, u toj šumi, Elmedin Konaković i Edin Forto su pristali da Nova istočna interkonekcija Republike Srpske bude pokrenuta s mrtve tačke, a ona Južna, koja smanjuje ovisnost o ruskom plinu, ostane u domenu deklarativne podrške na Twitteru, Facebooku i blogu.
Da prevedem na jezik naknadnih boraca protiv “malignog ruskog utjecaja”. Američki ambasador Michael Murphy je srcem i dušom podržao Dragana Čovića i Trojku prilikom formiranja Vijeća ministara BiH. Američki ambasador je, prilikom formiranja Vijeća ministara “progutao žabu” zvanu Dodikov SNSD. Onda su njegovi kadrovi glasali za pokretanje procedure za gradnju Nove istočne interkonekcije kojom će u BiH dolaziti plin iz Rusije, dajući, pritome, deklarativnu, i samo deklarativnu podršku Južnoj interkonekciji koja smanjuje ovisnost o ruskom plinu. Dakle, vlada, odnosno Vijeće ministara koje je odabrao i “imenovao” američki ambasador je povećala ovisnost BiH o ruskom plinu, a smanjenje ovisnosti o ruskom plinu isporučila – ruskom igraču Miloradu Dodiku.
I, ko god je proteklih mjeseci upozoravao na ovo proglašavan je botom SDA i ruskim igračem.
“Čović slijedi samo svoje interese”, piše ambasador Murphy.
Zar je baš to tako?
Zar Dragan Čović nije nosilac zapadnih i američkih vrijednosti? Zar se Čović nije promijenio od one 2020. godine kada je u Moskvi, u društvu Valentine Matvijenko, kazao da na Balkanu treba pojačati ruski utjecaj? Zar nisu Željko Komšić i Bakir Izetbegović ruski igrači koji blokiraju projekat Južna interkonekcija kojom se smanjuje ovisnost o ruskom plinu?
Američki ambasador Michael Murphy sada optužuje Dragana Čovića da blokira Južnu interkonekciju. I, opet griješi. O Draganu Čoviću više ne ovisi Južna interkonekcija. Ona sada ovisi o Miloradu Dodiku.
Situacija je jednostavna. Da bi se gradila Južna interkonekcija BiH mora potpisati međudržavni ugovor sa Hrvatskom. Da bi taj ugovor bio potpisan potrebno je da odluke donesu, redom, Vijeće ministara, Predsjedništvo, Parlament, Predsjedništvo BiH. Južna interkonekcija nije dobila podršku nigdje. Ruska Nova istočna interkonekcija je dobila podršku u Vijeću ministara. Dakle, “proameričko” Vijeće ministara BiH je dalo saglasnost za početak procedure koja se odnosi na gradnju “ruske” plinske interkonekcije, dok se proamerička Južna interkonekcija nije pomjerila s mjesta. A da bi se pomjerila, za nju u Vijeću ministara mora glasati – Milorad Dodik. Koji su mu motivi? Nema ih. Jer njegova je Interkonekcija dobila podršku, a Murphyeva – nije. I za to nije kriv Dragan Čović. Krivi su Elmedin Konaković, Zukan Helez i Edin Forto. Oni su “u promet” pustili Dodikovu interkonekciju, a Južnu stavili na čekanje.
Visoki predstavnik Christian Schmidt može povući tri poteza u vezi sa odlukama Narodne skupštine Republike Srpske koje se odnose na suspenziju Ustavnog suda BiH na području tog entiteta. No, nisu svi potezi podjednako realni.
Smjena Milorada Dodika
Koliko god javnost u Sarajevu priželjkivala odluku Christiana Schmidta kojom bi predsjednik Republike Srpske bio smijenjen, to je najmanje realna opcija kada je u pitanju provedba same odluke. Visoki predstavnik ima ovlasti da smjenjuje zvaničnike u BiH. No, treba imati na umu da Republika Srpska nije onaj dio Federacije BiH u kojem većinski žive Bošnjaci. Ukoliko, recimo, Schmidt upotrijebi Bonske ovlasti i smijeni Milorada Dodika, dolazimo do jednog novog pitanja – ko će i kako provesti ovu odluku? U Republici Srpskoj u ovom trenutku ne postoji politički subjekt po uzoru na sarajevsku Trojku koji bi, čak i u slučaju suspenzije Ustava Republike Srpske, preuzeo vlast. Pritom, SNSD je nametnuo takav narativ u javnosti da bi svako prihvatanje Schmidtove odluke značilo – izdaja srpskih nacionalnih interesa. Milorad Dodik još uvijek kontrolira MUP Republike Srpske, kao i Skupštinu, Vladu i pravosudne institucije u tom entitetu. Čak i ako bi bila donesena odluka o Dodikovoj smjeni, na koji bi način OHR proveo tu odluku? Državnom agencijom za istrage i zaštite upravlja Dodikov kadar Darko Ćulum, dok Direkcija za koordinaciju policijskih tijela nema takve kapacitete. Ostaje još mogućnost angažiranja snaga EUFOR-a ili NATO snaga koje bi, faktički, morale zauzeti banjalučki Banski dvor. U tom slučaju realno bi bilo očekivati da se svi srpski zvaničnici povuku iz svih institucija i BiH bi ušla u mnogo ozbiljniju krizu od trenutne. Upravo zbog toga je teško očekivati da Schmidt smijeni Dodika. No, i ako se usudi da to učini, to bi, prije svega, bio kraj OHR-a.
Poništavanja odluka NSRS
Drugi mogući, a ujedno i najrealniji potez, bila bi odluka kojom bi OHR stavio van snage Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na području Republike Srpske. U tom bi slučaju Zakon, formalno, bio stavljen van snage, ali suštinski ne bi promijenio stavove zvaničnika RS-a koji bi se držali stava Narodne skupštine. Bez reakcije Tužilaštva BiH u ovom slučaju ne bi došlo do suštinske promjene stanja na terenu, bez obzira na odluku OHR-a. Podsjetimo, Narodna skupština RS je nedavno izmijenila odredbe Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa RS-a. Tim izmjenama je, faktički, OHR onemogućen da svoje odluke objavi u Službenom glasniku Republike Srpske. Ovo praktično znači da odluka OHR-a o poništavanju Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na području Republike Srpske ne bi bila objavljena u Službenom glasniku RS, a da bi, istovremeno, sporni Zakon bio objavljen. Postoji li način da OHR natjera zvaničnike RS-a na objavu dokumenata? I postoji li način da OHR natjera zvaničnike RS-a da poštuju njegovu odluku? Bez primjene sile – ne.
Suspenzija Zakona do odluke Ustavnog suda BiH
Suspenzija Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom bi bila najblaža moguća mjera. Nešto slično je Schmidt uradio sa Zakonom o imovini RS-a. Podsjetimo, OHR je suspendirao taj Zakon sve dok ga Ustavni sud BiH nije proglasio neustavnim i stavio van snage. Međutim, u ovoj situaciji suspenzija ne bi mogla biti učinkovito rješenje, jer je i sam predsjednik RS-a Milorad Dodik kazao – “Ustavni sud BiH može donijeti bilo kakvu odluku, ali mi imamo Zakon da tu odluku ne primjenjujemo na području RS”.
Dakle, druga opcija koja podrazumijeva da Christian Schmidt stavi van snage Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH je najrealnija. Eventualna smjena Milorada Dodika bila avantura sa nepoznatim ishodom. Naravno, u slučaju da NATO snage ne zauzmu institucije Republike Srpske. A da li je to realno očekivati?
Zastupnički dom Parlamenta Bosne i Hercegovine na svojoj narednoj sjednici, u srijedu, imat će – kako se očekuje – izbor novog Vijeća ministara. Već danas se sastaje Komisija za izbor i imenovanje, a s obzirom na to da je više puta potvrđeno da su baš svi kandidati prošli neophodne provjere, ukoliko ne bude nekih uistinu velikih iznenađenja, naša zemlja bi trebala dobiti državnu vladu za manje od četiri mjeseca nakon izbora, što bi bio nesumnjivi rekord.
NAJVEĆI TERET
Na čelu Vijeća ministara, već je potvrđeno, Borjana Krišto je, koja je i u Davos putovala kao mandatarka, uprkos činjenici da je do izbora novog saziva praktično predsjedatelj aktualni Zoran Tegeltija, koji će voljom SNSD-a ostati i do narednih izbora, kao ministar.
Iako je posljednjih dana, upravo povodom Davosa, bilo debate o dupliranju funkcija, valjda niko ozbiljan nema dileme da je Tegeltija (srećom) prošlost: čak i u kakofoniji rasprava oko slaganja nove vlasti rezultati Tegeltijinog Vijeća ministara su nedvojbeno najlošiji dokle god pamćenje seže. Uostalom, dovoljan je podatak da su Tegeltija&comp ispunili manje od 10 posto zadataka iz Ekonomske reformske agende II, dokumenta fokusiranog na najvažnija pitanja razvoja, što automatski za sobom povlači one posljedice koje običan građanin osjeti na džepu, u kupovnoj moći i vidi u autobusima odlazećeg mladog svijeta trbuhom za kruhom. Bez obzira na stalna podsjećanja kako su poluge ekonomske moći u nadležnosti entiteta, ovdje je riječ o neophodnim zajedničkim iskoracima, saradnji sa Evropskom unijom i Evropskom komisijom, MMF-u i Svjetskoj banci. Uporedbe radi, za mandata Vijeća ministara sa dr. Denisom Zvizdićem na čelu, Ekonomska reformska agenda I realizirana je na državnom nivou u poštovanja vrijednih 85 procenata, a zajedno sa entitetima na razini iznad 65 posto.
Što će reći da smo Tegeltijin mandat prespavali, da ne kažem proveli u jalovim svađama, koje se i oko novog Vijeća ministara nastavljaju mnogo više zbog imena, nego očekivanja od ekipe čiji je način funkcioniranja krajnje precizan i baš zato umnogome i zavisi od čelnog čovjeka. Borjani Krišto se spočitava partijsko članstvo kome je beskrajno odana, nekim bošnjačkim kadrovima, poput lidera Naroda i pravde Elmedina Konakovića spočitava se što je napustio SDA. U domaćoj javnosti zapravo najviše se debate vodi upravo oko bošnjačke kvote u kojoj su osim Konakovića još Sevlid Hurtić i Zukan Helez (Edin Forto je iz reda Ostalih). Hurtić je preko noći opečaćen pripadnošću Miloradu Dodiku, iako recimo u Pokretu za državu, koji ga je iznjedrio, nije baš slovio za odlučujući faktor, što je malo koga spriječilo da uđe u debatu koliki je tačno Bošnjak. Helez, koji je SDP-ov kandidat za ministra odbrane, prolazi još i gore. Naravno, niko ga ne može amnestirati od grijeha koje je činio i za koje je dobio presude, što zbog tuče u kojoj je sam učestvovao, što zbog druge o kojoj je, ispostavilo se, lažno svjedočio, no njegova sklonost kafanama (i tučama) je uvjetno kažnjena, pa je SIPA procijenila da nema zakonskih smetnji da bude izabran. Na Heleza je pao najveći teret i prije imenovanja, prvo zbog debata ignorira li današnja šastorka NATO put BiH, a potom i zbog opetovanih zamjerki zbog nedostatka visokih vojnih škola. Pri čemu se, recimo, zanemaruje obično korištena preporuka, koja onda treba da važi i za njega – pripadnost Armiji BiH. I to na frontu.
DOVOLJNO JE DA SE FOKUSIRAJU
A zapravo je riječ o ministarstvu čiji je najvažniji i najveći posao podrška Oružanim snagama BiH, čiji su oficiri dokazano obrazovani, spremni i obučeni, da se nastavi razvijati upravo u skladu sa onim atlantskim dijelom integracija i jasnim ciljem približavanja NATO-u. O čemu postoje dokumenti, strategije, planovi i što je najvažnije – zakoni koji to preciziraju. Helez nema razloga da to opstruira, naprotiv. I bit će uspješan onoliko koliko bude i cijelo Vijeće ministara. Opet kažem, kada (i ako) bude potvrđeno u srijedu, nema razloga da očekujemo spektakularno izmišljanje tople vode. Dovoljno je da se fokusiraju na već zacrtane, ali neispunjene zadatke, poput realizacije one Ekonomske reformske agende II i zakona od kojih zavisi kandidatski status BiH. Svi ih znamo, to je zakon o sukobu interesa, zakon o Sudu i o integritetu sudija i tužitelja, kao preduvjeti, te izmjene Zakona o ombudsmenima kojim bi se konačno napravio iskorak u borbi sa nasiljem nad ženama. Ovaj posljednji je i jedan od onih 14 prioriteta Evropske komisije određenih za našu zemlju. Ako bi se pritom angažirali da BiH dobije i budžet i sve to uspjeli uraditi u relativno kratkom roku od mjesec, dva, onih famoznih 100 dana, to bi onda na proljeće već značilo veći učinak od cijelog prethodnog mandata. A BiH upravo to treba. Ubrzani euroatlantski put. Bio on u sporazumu ili u zakonima.
U jednom razgovoru uoči potpisivanja Dejtona, Alija Izetbegović je kazao tadašnjem američkom ministru odbrane Williamu Perryju da ne želi potpisati sporazum sa paljanskim režimom, jer oni su kao nacisti, kako je kazao, i njima bi trebalo nametnuti mir, kao što je to urađeno u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.
Perry je kazao da, za razliku od Saveznika u Drugom svjetskom ratu, Bosanska armija nije porazila VRS i stoga „okupacija“ po njemačkom modelu nije moguća.
Bilo je to dominantno raspoloženje unutar Clintonove administracije: Amerikanci nisu bili spremni trošiti svoje resurse, kako bi BiH postala građanska država, već samo da se zaustavi rat.
To se vidjelo već u avgustu 1995. godine, kada Richard Holbrooke prvi put došao u Sarajevo, u svojstvu glavnog američkog pregovarača. Kazao je da mu treba sasvim jasan odgovor o tome šta Vlada RBiH hoće (s obzirom da ne može vojnim putem osloboditi zemlju).
Kako Izetbegović bilježi u svojim „Sjećanjima“, Holbrooke je tada kazao:
„Možete imati: ili 1. cjelovitu decentraliziranu državu, ili 2. dio Bosne Bosne na kojem ćete isključivo vladati. Šta od toga dvoga želite?“
Cjelovita država sa cjelovitom vlasti nije bila uopće na stolu. Kao što se zna, naš državni vrh je odbio podjelu države (tj. da Srbija i Hrvatska anektiraju dijelove teritorije koji su kontrolisale). Prihvatio je podjelu vlasti (tj. da će, u cjelovitoj BiH, vlast biti etnički podijeljena). Ali to nije bio kraj, već samo početak. Uslijedila je borba za detalje ustavnog aranžmana. Vrlo brzo se pokazalo da etnička podjela vlasti ne postoji an sich, već da može biti u manjem ili većem stepenu. Suština borbe u Dejtonu, kao i danas, jeste bilo upravo to: u kojoj mjeri će etnički princip biti bitan.
Kako je nastao Ustavni sud
Prije nekoliko dana u BiH je boravio jedan od autora Dejtonskog ustava i sadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD Jim O'Brien.
Njegovo vrlo bitno obraćanje je izazvalo ogromnu pažnju u našoj zemlji. Iskoristit ću ovu priliku da suštinske poruke tog obraćanja (o najvažnijim državnim pitanjima) dodatno osvijetlim. To ću učiniti, tako što ću skrenuti pažnju na jedan, našoj javnosti manje poznat O'Brienov tekst, u kojem on govori još otvorenijim jezikom (vjerovatno zato jer nije obnašao ovako visoku diplomatsku funkciju). Radi se o analizi The Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina, koju je objavio Američki institut za mir.
Kako veli O'Brien, jedno od ključnih pitanja sa kojima su se on i njegove kolege suočile pišući nacrt Dejtonskog ustava, bio je: kako rješavati eventualne sporove između entiteta. On pojašnjava da su u „septembru 1995. Srbi insistirali da se svi nesporazumi rješavaju pregovorima između entitetskih vlada“. Zatim dodaje i da je taj prijedlog RS-a uvršten u principe, koji su definisani u Ženevi i Njujorku, kao svojevrsna priprema za Dejton. Međutim, kako piše O'Brien, u samom Dejtonu dolazi do promjene, te „entiteti i druge niže instance bivaju podređeni odlukama Ustavnog suda“.
Kako kaže O'Brien: „Uspostavljanje Ustavnog suda i pravosudnog sistema u cjelini, predstavljalo je udarac centralnoj tezi koju je srpska strana zastupala u ranijim pregovorima: da entiteti trebaju biti konačni arbitri kada se otvore pitanja da li su međunarodne ili domaće pravne obaveze ispunjene.“
„Kada su se“, nastavlja O'Brien, „strane saglasile u Dejtonu po pitanju sudskog sistema u kojem pojedinci mogu pokrenuti postupke protiv vlasti, i u kojem će centralni sudski sistem imati moć da preispituje odluke entiteta, navedeni prijedlog [o međuentitetskoj arbitraži] je izgubio svoju svrhu.“
(Ideju o formiranju Ustavnog suda dao je Lloyd Cutler, pravni savjetnik predsjednika Clintona i Cartera.) Da je prihvaćena ideja RS-a da, umjesto centralne instance – tj. Ustavnog suda, entiteti rješavaju sve sporove, Bosna i Hercegovina, zaključuje O'Brien, bi bila „unija iz feudalnog doba, a ne moderna evropska država“.
Ukazujući na razloge zbog kojih je došlo do navedenog obrata, on veli da „Milošević nije bio isuviše zainteresiran za detalje, kada je u pitanju sistem vlasti u BiH“.
Za razliku od Miloševića, delegacija Republike BiH je u Dejtonu bila vrlo pažljiva i dobro pripremljena, kada je u pitanju struktura Ustavnog suda.
Dok sam iščitavao dokumente o pregovorima uočii Dejtona, moj utisak je bio su Amerikanci i Vlada RBiH radili u dosluhu. Naime, nedugo nakon što je američki pravni tim (tačnije Lloyd Cutler) došao na ideju o uspostavi Ustavnog suda, kao ključne dejtonske instance, koja će rješavati međuentitetske sporove, Izvršni odbor SDA je objavio zaključke u kojima se izlaže sličan pogled na stvari.U navedenim zaključcima od 20. oktobra 1995. godine, kaže se:
„U situaciji kakva jeste i s obzirom na vjerovatan paritetni sastav zajedničkih organa, osnovni problem je mogućnost blokade funkcioniranja zajedničkih institucija korištenjem veta.“
Zatim se nastavlja: „Mi trebamo (1) cjelovitu Bosnu i (2) državu koja može funkcionirati. Izgleda da su ova dva zahtjeva proturječna i pred nama stoji pitanje kako razriješiti ovaj čvor.“
I onda se predlaže sljedeći odgovor: „Izlaz je možda u ugrađivanju jednog mehanizma za deblokadu. To bi vjerovatno bio Ustavni sud, koji bi, u ovom slučaju, uključivao i nekoliko sudija stranaca.“ (Moje podvlačenje)
Autor zaključaka, na kraju, lucidno primjećuje da „način odlučivanja i mogućnost blokade donošenja odluka ostaje najozbiljnije pitanje Bosne kao cjelovite države“. Ova ocjena ni nakon 28 godina nije izgubila na snazi.
Indikativno je da je, čim je zaključen Dejton, sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić, a tada generalni sekretar SRS-a, objavio žestoku kritiku sporazuma i Miloševićeve uloge. Vučić je Miloševiću žestoko zamjerio što je prihvatio Ustavni sud BiH, u sudije iz RS neće imati pravo veta. Vučić već tada ispravno primjećuje da „pošto se odluke donose većinom glasova, u praksi bi bilo dovoljno da samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Republike Srpske da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan“. (Moje podvlačenje)
Skoro tri decenije nakon Dejtona, iako deklarativno prihvata sve njegove odredbe, Vučić i dalje redovno osporava prisustvo sudija Ustavnog suda, što možda bolje od bilo čega drugog ukazuje koliko je važna pobjeda, koju su probosanske snage, uz pomoć Amerikanaca, ostvarile na ovom pitanju.
Na propuste srpske delegacije u vezi sa Ustavim sudom, nedavno je podsjetio i Milan Blagojević, bivši pravni savjetnik članice Predsjedništva Željke Cvijanović. Povodom tvrdnji vlasti RS-a da Ustavni sud ne može funkcionisati bez sudija iz tog entiteta, Blagojević je podsjetio javnost u Republici Srpskoj da, prema Ustavu, kvorum čini prosta većina sudija u Ustavnom sudu.
„Nigdje nije rečeno da Ustavni sud BiH ne može raditi ako nisu izabrane sve njegove sudije. Da je delegacija RS u Dejtonu insistirala na tome, a mogla je samo da je htjela, onda bi u Ustavu BiH bilo napisano da Ustavni sud mora imati sve sudije da bi mogao raditi, ili da kvorum čine sve sudije tog suda. Nažalost, srpska strana u Dejtonu nije to tražila“.
Predsjedništvo BiH
Uz spomenutoj analizi, O'Brien kaže da su se, uzimajući u obzir iskustva iz SFRJ, sve strane u Dejtonu složile da Predsjedništvo treba biti višečlano. Prva dilema je bila da li će se članovi Predsjedništva birati direktno ili indirektno. Kako piše Alija Izetbegović u „Sjećanjima“, u jednom trenutku, uoči samih pregovora u Dejtonu, američka delegacija, koju je predvodio sadašnji ambasador SAD u Beogradu Chris Hill, pristala je na zahtjev Miloševića da Predsjedništvo bude delegirano, a ne birano.
„Mi smo“, kaže Izetbegović, „insistirali na direktnim izborima za Parlament i Predsjedništvo, druge dvije strane na posrednim. Očito je različita politička filozofija stajala iza ovih stavova. Srbija i Hrvatska su željele slabog šefa države, mi jakog.“
Na kraju je prihvaćen zahtjev bosanske strane da izbori budu direktni. Druga dilema je bila da li će Predsjedništvo imati tri, šest ili devet članova.
Kako je nedavno, u jednom podcastu podsjetio Daniel Serwer, hrvatska delegacija je tražila da Predsjedništvo čine tri člana (Bošnjak, Srbin i Hrvat), a u jednom trenutku u tome ju je podržala i srpska delegacija. Hrvatska delegacija je, nema dileme, računala da će se ako budu tri člana, a ne šest, podrazumijevati da svaki od njih predstavlja po jedan konstitutivni narod. Jim O'Brien potvrđuje da navedeni rezon nije tačan. Članovi Predsjedništva u Dejtonu nisu zamišljeni kao predstavnici tri naroda.
On čak nudi neprocjenjivo svjedočanstvo o tome da su neke delegacije već u Dejtonu tražile da se izbor članova Predsjedništva uredi na način na koji to danas traži HDZ BiH, ali da nije prihvaćeno. Da ne parafraziram, citirat ću O'Briena: „Razne strane su tražile i dodatne garancije, uključujući i zahtjev da se svaki član Predsjedništva bira u klubu, koji kontroliše stranka povezana sa određenom etničkom grupom“. Drugim riječima, da izbor člana Predsjedništva potvrđuje klubovi Hrvata, Srba i Bošnjaka, kako je to HDZ BiH više puta predlagao.
„Uzimajući u obzir“, veli O'Brien, „dominaciju nacionalističkih stranaka i činjenicu da je nekoliko ne-nacionalističkih stranaka odbijalo izravno etničko svrstavanje, prihvatanje ovog prijedloga bi značilo staviti Predsjedništvo pod kontrolu nacionalista. Međunarodni pregovarači su odbili prijedlog kao nekompatibilan sa principima jednog sporazuma, koji je ispregovaran pod međunarodnim okriljem, a sa svrhom da uspostavi demokratsko uređenje.“ (Moje podvlačenje)
Osim navedenog, O'Brien podsjeća da Dejtonski ustav (u članu 10.) ekspliticno zabranjuje bilo kakve izmjene kojima bi se umanjio stepen prava proisteklih iz Evropske i drugih međunarodnih konvencija, koje štite ljudska prava. U Dejtonu je, dakle, ciljano utvrđeno da će jedan od članova Predsjedništva biti Hrvat, ali je ciljano utvrđeno i da ga ne moraju birati Hrvati.
Izbor Željka Komšića nije nikakva prevara, već prirodna mogućnost prema Dejtonu, koju su prihvatile sve delegacije, uključujući i onu na čijem je čelu bio Tuđman. Na koncu, navedeno O'Brienovo objašnjenje je potvrdio i Ustavni sud (u III djelimičnoj odluci u slučaju br. U5/98) kazavši da Srbin u Predsjedništvu „ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane Republike Srpske kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove koji su izabrani iz Federacije“.
Zloupotreba evropskog puta
O'Brien kaže, u svojoj analizi, da su autori Dejtona ima na umu da će državne institucije imati dodatni značaj, kada BiH krene putem evropskih integracija. Kako je BiH stupala u sve snažnije odnose sa Evropskom unijom i NATO savezom, Predsjedništvo BiH, kao institucija zadužena za vanjsku politiku, dobivalo je sve veći utjeca. A upravo su ovi integracioni procesi bili katalizator za proširenje i Vijeća ministara, koje je sa tri početna kabineta, prošireno na 10.
Međutim, tokom protekle decenije, a naročito tokom proteklih pet godina, došlo je do naglog obrata. Evropske integracije su se počele koristiti od strane SNSD-a i HDZ-a za potkopavanje države.
Ključni događaji u tom pogledu su bili: poništavanje Lajčakovih amandmana, nakon kojih je uslijedilo potpisivanje Privremenog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju; te odlazak stranih sudija i tužilaca, nakon političkog dogovora Milorada Dodika sa tadašnjom komesarkom EU za vanjske i sigurnosne poslove Catherine Ashton o pokretanju „struktuiranog dijaloga“.
Kulminacija ovog procesa dešava se u ovom mandatu, kada SNSD i HDZ svim silama nastoje svoje zahtjeve za promjenom strukture Predsjedništva i Ustavnog suda predstaviti kao obavezu na evropskom putu BiH.
Lider HDZ-a Dragan Čović uporno tvrdi da je izmjena Izbornog zakona, u vezi s načinom izbora članova Predsjedništva BiH, obaveza na evropskom putu.
Lider SNSD-a Milorad Dodik također uporno tvrdi da je odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda obaveza na EU putu BiH.
Iz navedene analize vidimo da bi se takvim „reformama“ Predsjedništva i Ustavnog suda korjenito promijenila dejtonska ustavna struktura. I to ne na bolje, već na gore.
Izmjenom Izbornog zakona, HDZ ne bi promijenio samo način izbora članova Predsjedništva, već i njihovu svrhu. Oni ne bi više imali obavezu da predstavljaju sve građane (kako je zamišljeno u Dejtonu, i kako je Ustavni sud opisao njihovu zadaću), već bi imali obavezu da predstavljaju samo po jedan konstitutivni narod, što bi dovelo do dalje etničke dezintegracije i proizvelo dodatne tenzije u društvu.
Nadalje, ukoliko bi vladajući režim u Republici Srpskoj uspio da oblikuje Ustavni sud po svojoj volji, tj. da ga podredi volji entiteta – time bi bila uništena suština Ustavnog suda, onako kako je zamišljen u Dejtonu, kao instanca koja je nadređena entitetima.
Ustavni sud, koji je sada najfunkcionalnija državna institucija, postao bi nalik Domu naroda BiH, čiji bi se rad mogao blokirati svaki put kada bi to vladajuća koalicija u Republici Srpskoj to željela. To imalo kobne posljedice po ustavni sistem i Dejtonski mirovni sporazum.
Smatram da je upravo zbog toga Jim O'Brien burno reagovao na sporazum iz Laktaša.
Držim da je veliki poraz, što je probosanska strana, u pregovorima u Bakincima, pristala da Predsjedništvo i Ustavni sud uopće budu predmet pregovora.
Ako su Predsjedništvo, kakvo imamo, i Ustavni sud, kakav imamo, dogovoreni u Dejtonu, onda o tome ne može biti pregovora.
Sjetimo se ovom prilikom, kada je jedna politička stranka najavila preispitivanje imena Republika Srpska pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
Rečeno je da je ime „Republika Srpska“ dejtonska kategorija i da se ne smije dirati.
Isticano je da je Alija Izetbegović pristao na to ime. Dobro. Alija Izetbegović je potpisao ime RS. Ali je potpisao i Predsjedništvo, kakvo je sada, i Ustavni sud, kakav je sada.
Potpisao ga je i Tuđman. I Milošević. Ako je probosanska strana spremna da proguta ime Republike Srpske, kao i mnogo šta slično, onda neka SNSD i HDZ nauče da žive s Predsjedništvom i Ustavnim sudom, ovakvim kakvi jesu.
Evropska unija i SAD
Mislim da odgovornost za ovakav razvoj događaja, snosi i Evropska unija, tačnije Evropska komisija i Delegacija EU u BiH. Još 2019. godine, Evropska komisija je u svojih 14 prioriteta uključila jednu vrlo nespretnu formulaciju. Ili uopće nije bila nespretna?
U Mišljenju EK su tada zatražene mjere kako bi se – citiram – „reformisao Ustavni sud, uključujući i rješavanje pitanja međunarodnih sudija i osiguralo provođenje njegovih odluka“.
Šta znači „rješavanje pitanja međunarodnih sudija“? To ne znači njihov odlazak, jer da se tražio odlazak – pisalo bi „odlazak stranih sudija“, a ne „rješavanje njihovog pitanja“.Zašto EU to ne kaže jasno i glasno? U samoj Dejtonskom sporazumu rečeno je da Parlamentarna skupština može usvojiti zakon, kojim bi se definisao drugačiji način izbora evropskih sudija.
Međutim, ni to se ne bi smjelo raditi na način, kojim bi Dodik stekao političku kontrolu nad procesom imenovanja. Zamislimo da može zaustaviti imenovanje evropskih sudija, kao što je trenutno zaustavio imenovanje sudija iz RS-a.
Kroz dvosmislenost svojih formulacija, EU daje gorivo Dodiku da nasrće na Ustavni sud. Isto je i u slučaju Čovićevih zahtjeva za izmjene Izbornog zakona.
Jedan od 14 prioriteta jeste provođenje presude Sejdić-Finci, koja uopće ne problematizira način izbora članova Predsjedništva i ne nalaže njegovu promjenu. Ali EU neprestano dopušta HDZ-u da pogrešno tumači suštinu ove presude, i predstavlja svoje zahtjeve kao jedan od prioriteta EU. Za razliku od EU, američka administracija ima vrlo jasno, prodejtonsku i prodržavnu poziciju:
Kao što je jasno poručio O'Brien: SAD ne podržavaju odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda, te naglašava da njihovo prisustvo omogućava BiH da se približava evropskim standardima.
Kao što je jasno poručila Ambasada SAD u BiH: prijedlog HDZ BiH za kreiranje trajne druge liste za izbor člana Predsjedništva, povezane sa određenom etnoteritorijalnom izbornom granicom unutar Federacije, ne bi bio u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava
Nisam siguran da li su naše političke elite svjesne opasnosti situacije. Time odgovornost, koju ima javnost i intelektualna zajednica, postaje još veća.
Moramo u potpunosti podržati američku poziciju, kada je u pitanju odbrana ključnih državnih institucija, kako ne bi bile potkopane manipulativnim i pogrešnim tumačenjem obaveza BiH na evropskom putu. Otvaranje pregovora sa EU treba uraditi na normalan način, a ne kroz uništenje državnih institucija, koje nam nisu pale s neba, već su teškom mukom izborene.
(Izlaganje književnika Harisa Imamovića na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, 11. 2. 2024. godine, Sarajevo]
Danas na Balkan stiže njemačka kancelarka Angela Merkel. I mada se nije teško složiti s tim da je riječ o oproštajnoj posjeti, dovoljno je sjetiti se istrajavanja Milorada Dodika na odlazećoj (američkoj) administraciji, pa trenutno ustvrditi da kontinuitet neće biti narušen, ne samo zato što je imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini njezin politički testament već i zbog važne, da ne kažem vodeće uloge koju Njemačka ima u politici Evropske unije i od koje ne kani odstupiti. Kako se to odražava na stanje u našoj zemlji, uvjerili smo se puno puta – posljednji primjer mogao bi biti ovaj prošlonedjeljni, kada je njemačka ambasadorica, recimo to tako, djelimično reducirala Schmidtove istupe o (ne)legitimnosti članova Predsjedništva BiH, zaklinjući se u stavove Bundestaga, no ne bi trebalo zaboraviti da je ista gospođa prije koji mjesec, na početku debate o izmjenama Izbornog zakona, požurila da umiri Milorada Dodika jasnom porukom da Evropa neće slijediti američke sankcije kada je o njemu riječ.
Raspetljavanje kosovskog čvora
Dakle, kancelarka Merkel dolazi, Bosnu i Hercegovinu zaobilazi, družit će se sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu, a u Tirani će biti organiziran utješni ručak na kome će se sresti sa premijerima zemalja Zapadnog Balkana. To prevedeno na domaći jezik znači da u Tiranu treba da putuje Zoran Tegeltija, predsjedatelj Vijeća ministara BiH, kojem je rad, odlukom partijskog šefa svih Tegeltija, blokiran zbog nedavno nametnutih izmjena Zakona o krivičnom postupku BiH, čime je Schmidtov prethodnik Valentin Inzko konačno zabranio negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca od 1945. do danas.
Prije Merkelove, u Beogradu je s Vučićem i patrijarhom SPC-a bio Schmidt, pa iako je ta posjeta nepravedno nazvana njegovim prvim inozemnim putovanjem kao visokog predstavnika, nije red zanemariti Bledski forum, onaj koji su kolege iz Slovenije s pravom doživjele kao potpuni debakl predsjedavanja svoje zemlje Evropskom unijom. Slovenske kolege nemaju dvojbi: EU samo čeka da predsjedavanje preuzme Francuska jer je Slovenija pala na ispitu, najviše zahvaljujući svom premijeru Janezu Janši, koji ne krije ambiciju da bude makar loša inačica Viktora Orbana. Zato se forum, bez ijednog značajnijeg gosta iz EU, pretvorio u balkansku krčmu u koju se naš novopečeni visoki predstavnik savršeno uklopio: s Bleda je ispalio vlastiti stav o slabosti i nemoći Milorada Dodika, demonstrirajući zapravo vlastite slabosti i nemoći. Ni slova nije izrekao – a kamoli odgovorio – na vjerovatno najveći šamar koji je Evropskoj uniji i njezinoj postdejtonskoj politici spucao Dodik samo vikend prije, nakon što je prekršio odluku Narodne skupštine RS-a o apstiniranju svih državnih dužnosti zvaničnika iz RS-a, i kao član Predsjedništva BiH susreo se sa Recepom Tayyipom Erdoganom, a nakon sastanka bez naznaka bilo kakvih slabosti punovažno izjavio kako je upravo on pozvao turskog predsjednika da bude medijator u Bosni i Hercegovini! Christian Schmidt se još nije izjasnio o ovoj ideji, čak ni u Beogradu, mada Aleksandar Vučić ne krije naklonost spram Erdogana, jednako kao što ne krije ni ambiciju da vlastitu političku moć gradi po uzoru na ruskog predsjednika Vladimira Putina, kineskog državnog i partijskog lidera Xi Jinpinga, ili već pominjanog mađarskog autokratu Orbana. No, Vučić je upravo iz tog pristupa – apsolutnog vladara Srpskog sveta – od sebe i napravio poželjnog sugovornika Zapada. Što će reći da bi eventualna odbrana evropskih vrijednosti, da je recimo Schmidt posegnuo za njom, mogla naići na bolji prijem kod Vučića nego kod nemoćnog Dodika.
Šalu na stranu, da vidimo zapravo šta to BiH može očekivati od međunarodne zajednice i njezinih emisara koji ove naše domaće probleme pokušavaju rješavati u Beogradu, Zagrebu i Tirani. Dobar dio mojih kolega uvjeren je u to da time Zapad detektira probleme pa ih tamo i rješava, no zbivanja u Crnoj Gori ne govore u prilog ovoj tezi. Oni koji pak misle da će u Beogradu i Tirani doći do konačnog raspetljavanja kosovskog čvora – na Kosovu je, podsjetit će, devedesetih sve i počelo – bojim se da ozbiljno griješe. Nema te Angele koja na kraju mandata može izdejstvovati priznanje Kosova, niti ima ikakvih šansi da Kosovari bez priznanja pristanu na ustupke bilo koje vrste. Na strani kosovskih vlasti je ekspanzija Srpskog sveta, kao ključni argument Miloševićevih ambicija iz devedesetih, koje današnje srbijanske vlasti pothranjuju sve zaklinjući se u poštivanje granica sa susjedima. Očekivati da će u takvoj atmosferi Vučić pristati da bude politički egzekutor Dodiku, djeluje poprilično naivno. Tim prije što se Dodik za svoje mjesto u Srpskom svetu (iz)borio uprkos tome što je svojedobno Vučića zvao političkim pobačajem, upravo je Dodik – kad se u jednom trenutku učinilo da se nazire kosovsko rješenje – organizirao svoje litije pa Srbe s Kosova počeo okupljati i po Bosni i Hercegovini, bukvalno ucjenjujući Vučića. Istina, srbijanski predsjednik ne krije zahvalnost njemačkom diplomati na čelu OHR-a što je upravo on – još 2016. – spasio Dodika od potpune međunarodne izolacije, kada je EU ozbiljno zaprijetila Dodiku jer se suprotstavio adaptaciji SSP-a, koja je bila uvjet za predaju Zahtjeva za članstvo BiH u EU. Jasno je kao dan da mu je lider SNSD-a to odlučio vratiti istim žarom kojim napada baš svaku američku administraciju ne opraštajući joj podršku iz vremena kada su ga prepoznavali kao političara koji obećava mir i stabilnost Bosne i Hercegovine. Taj nezahvalni Dodik, ako ćemo pravo, uoči sastanka sa zahvalnim Vučićem, ponovio je sve one stavove o Schmidtu – lažnom visokom predstavniku, kako ga zove – ali i o Bosni i Hercegovini, na čije granice neumorno kidiše svojim obećanjem o “samostalnoj Republici Srpskoj” do koje, kako je uoči sastanka opet izjavio, ne misli doći ratom, “možda manjim incidentom”?!
Vlastito ukidanje
Christian Schmidt je konzervativac, potpredsjednik Kršćanske socijalne unije, sestrinske stranke HDZ-a. Advokat je i pravnik, sa više od tri decenije staža u Bundestagu i vrlo dobro pamti ratove devedesetih. Biće da i osobno može potvrditi kako su tada evropski političari očekivali manje incidente na Balkanu. Osim Vučića, njemu je zahvalna i cijela Hrvatska – on je bio njezin glas za pristup NATO-savezu i veliki zagovarač za EU, zato je od Andreja Plenkovića odlikovan Redom Ante Starčevića. Nije tajna da gaji posebno dobre relacije sa Izraelom, Austrijom, Velikom Britanijom i SAD-om, kao što nije nikakva tajna da je sklon (trulim) kompromisima (najveći je, kažu, napravio s Angelom Merkel kada je pristao da ostane bez ponude za Vladu 2018. godine: od tada se bavi vanjskom politikom). Bosna i Hercegovina vapi za kompromisima, no oni ne mogu i ne smiju biti izvor novih podjela i prijetnji miru. Valja vjerovati da je i Schmidt toga svjestan i da zapravo ove svoje političke izlete i koristi da popuni vrijeme čekanja za konkretnije stavove kako EU tako i SAD-a. No, do njih bez sumnje neće doći prije izbora u Njemačkoj, a vrlo vjerovatno ni prije francuskog preuzimanja predsjedavanjem EU, ali ni prije dolaska novog američkog ambasadora u našu zemlju. Do tada bi se Schmidt morao dohvatiti zadaće vlastitog ukidanja, koju je bez sumnje i preuzeo, a to znači ispunjavanja uvjeta za zatvaranje OHR-a u BiH i stvaranje predispozicija za neophodne reforme na euroatlantskom putu zemlje. U praksi to bi trebala biti mnogo više podrška započetim nastojanjima Johanna Sattlera na izmjenama Izbornog zakona, nego soliranje sa vlastitim rješenjima. Pa makar za te dionice imao zelena svjetla svojih zahvalnih prijatelja iz Beograda i Zagreba, jer šta god o Bosni i Hercegovini mislio, njome mu se valja baviti u okviru njezinih međunarodno priznatih granica. Čak i kad to znači suočavanje s Dodikom, koje mu – kako god protekao ručak s Angelom u Tirani – ne gine.
Nemalo iznenađeni ministar vanjskih poslova Finske Pekka Haavisto istog dana je kontaktirao hrvatskog kolegu Gordana Radmana Grlića tražeći objašnjenje.
Grlić Radman mu je, suprotno Milanoviću (!?), dao obećanje da “Hrvatska podržava politiku otvorenih vrata NATO-a” i da će, ako Finska odluči da se prijavi za članstvo u NATO-u, “hrvatska vlada i parlament biti za ulazak Finske“.
To, međutim, nije omelo predsjednika Milanovića da nastavi do danas prijetiti, čak i sedmicama kasnije, da „hrvatski Sabor ne smije da ratificira ničiji pristup u NATO“. Iziritiran opetovanim najavama blokada u atmosferi straha njegove zemlje od mogućih poteza Kremlja, švedski europarlamentarac Charlie Weimers čak je upozorio šefa hrvatske države i bivšeg lidera Socijaldemokratske partije (SDP) Hrvatske da “veta idu u oba smjera” , jer i Švedska i Finska uplaćuju milijarde eura u budžet Europske unije (EU) odakle novac dobija i Hrvatska! Hrvatska se tako našla „izgubljena u svijetu“.
Budući će Milanovićev primjer naknadno slijediti i Turska, naravno, iz svojih, sasvim drugih interesa, u odnosima među članicama, ali i kandidatima za Savez rasplamsala se atmosfera kakvu najviše priželjkivao upravo Vladimir Putin koji se nalazi zaglavljen u „živom blatu“ agresije na Ukrajinu, izoliran od demokratskog svijeta, navodno sve više u strahu i od onih koji ga okružuju.
Međutim, ono što je europska javnost s nevjericom pratila tokom aprila i maja 2022. godine samo je vrh ledenog brijega pozicije hrvatske vanjske politike kakvu Bosna i Hercegovina dobro poznaje. Ona, barem kada je riječ o njezinom prvom susjedu, s kojim dijeli granicu dugu više od hiljadu kilometara, „ustrajava na pozicijama iz ratova“.
U povodu današnje 32. godišnjice nezavisnosti Republike Hrvatske neophodno je sagledati uzroke i posljedice politike aktuelnog vodstva te zemlje prema BiH.
Kako su građani održali lekciju vodstvu RH
Riječ je o, čini se, nastupu „iz jednog drukčijeg položaja“ koji je još u oktobru 2016. godine najavila bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kada je poručila da „nismo dovoljno iskoristili činjenicu i poziciju da smo sad članica EU i NATO-a” i da se “ovdje u Bruxellesu možemo snažno zauzeti za rješavanje pitanja unutar BiH”.
U suštini riječ je o poziciji u kojoj se članstvo u NATO-u i EU doživljavaju kao političko-diplomatsko oružje, kako bi se „interveniralo u susjednoj državi na način koji je krajnje neprihvatljiv u međunarodnim odnosima“.
Nije li to sličan refleks koncepta sile zbog kojeg se Moskva osjetila dovoljno pozvanom da intervenira u Ukrajini? Ni je li taj koncept, u konačnici, sasvim suprotan idejama na kojima je nastao koncept „kolektivne sigurnosti“, odnosno „kolektivne odbrane“, to jeste težnji ka miru i mirnom rješavanju sporova?
Kako god, to objašnjava zašto je Milanović smatrao potpuno „legitimnim“ da, nastupajući „iz jednog drukčijeg položaja“, pokuša blokirati NATO put tako značajnih zemalja svijeta poput Švedske i Finske.
Pozicija intelektualne scene
Dok su se građani Republike Hrvatske, pitali „zbog čega se predstavnici hrvatske vlade i predsjednik osjećaju prozvani i odgovorni miješati se u politiku u BiH?” i “zašto trebamo mi dijeliti lekcije kakav treba biti zakon u BiH, kada imamo važnijih tema u našoj državi?” , a ankete rađene u Zagrebu ukazivale na visokih 72 posto ispitanika koji ne vjeruju da će blokada Švedske i Finske dovesti do “rješavanja hrvatskog pitanja u BiH”, pojedini hrvatski intelektualni krugovi su s oduševljenjem dočekali „Milanovićevu principijelnu politiku“.
S ushitima se reciklirala i Milanovićeva „zloglasna rasistička izjava“ da je Bosni potreban “prvo sapun, a onda parfem“, koju je u Saboru RH nedavno osudio i sam hrvatski premijer Andrej Plenković.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) istovremeno (20. maja) izlazi sa dokumentom pod naslovom “Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa” koja svojom atmosferom i ambicijom u bitnome podsjeća na zloglasni Memorandum SANU-a iz 1986. godine. Polazeći s pozicija ugroženosti, HAZU traži treći entitet u BiH, stavljajući i to u kontekst „hrvatskih nacionalnih interesa“.
Kako je, međutim, Hrvatska došla u poziciju koju je bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić opisala ovih dana kao “pucanje iz mitraljeza samom sebi u obje noge”?
Bespuća povijesti
Neophodno je vratiti se nakratko u bližu prošlost. Na sličan način na koji je ruski predsjednik Vladimir Putin pred brojnim svjetskim zvaničnicima tvrdio da je “Ukrajina izmišljena zemlja”, jer to “nije prava zemlja“, negirajući čak i postojanje ukrajinskog naroda, “bespuća povijesne zbilje” su natjerala Milanovićevog prethodnika i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da vjeruje u nemogućnost opstanka Bosne. Tu se apsolutno slagao sa liderom Srbije Slobodanom Miloševićem.
Poput „Putinovog mozga“ Aleksandra Dugina koji vidi „veliku i moćnu Rusiju u centru Euroazije”, i Tuđman je u svojoj političkoj praksi nastojao ostvariti granice „za povijest“, gdje su aspiracije prema BiH imale značajnu ulogu, a njezin opstanak mu se čak činio sasvim prijetećim. Naime, Tuđman je smatrao da je BiH „kolonijalna tvorevina“, da se zato ne treba „zauzimati za opstanak, suverenost Bosne“, već da treba prihvatiti ponudu za „razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda…“.
„Osim toga, kada bi se BiH zadržala, kakve su perspektive Hrvatske tamo?”, pita Tuđman tokom jednog od službenih sastanaka 1991. godine.
Isto tako, na sličan način kao i danas Putin u slučaju Ukrajine, i prvi predsjednik Hrvatske je čak vidio opasnost u postojanju suverene BiH jer bi „hrvatski krajevi ostajali sa sve manje pučanstva”, zbog tradicije iseljavanja u Hrvatsku, te “bismo sve više gubili značenje, hrvatske značajke na tom tlu”.
On je stoga težio zadovoljenju „optimalnih nacionalnih interesa“ ispunjenjem „hrvatskog kifla“, odnosno pripadanje Hrvatskoj tzv. Herceg-Bosne, dijelova Posavine, pa čak i bihaćke krajine.
“…a da bi se znači iz preostalog dijela, gdje bi ostali pretežito Muslimani i jedan dio Hrvata katolika, da bi se moglo, znači, oko Sarajeva stvoriti jedna državica koja bi podsjećala na onu povijesnu zemljicu Bosnu, koja bi bila, znači, tampon onda između razgraničenja Srbije i Hrvatske, a koja bi se nužno onda u takvim uvjetima u većoj mjeri oslanjala na Hrvatsku”.
Još je u maju 1995. godine, dakle, više od godinu od Washingtonskog sporazuma, osnivač HDZ Hrvatske vjerovao da je njegov san moguć te je Paddyju Ashdownu na jelovniku podijelio Bosnu na pola, između Hrvatske i Srbije. O tome čemu je britanski političar, a kasnije visoki predstavnik u BiH, svjedočio u Haaškom tribunalu.
“Pitao sam ga što će biti s muslimanskim područjima. Rekao je: ‘Neće biti muslimanskih područja, osim kao mali dio hrvatske države'”.
Tim Muslimanima nije bilo pomoći čak ni kad bi bili lojalni vlastima Herceg-Bosne. Stočani i Čapljinci su u uniformama HVO-a završavali u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Heliodromu…
Tuđman je pravosnažnom presudom Haškog tribunala iz novembra 2017. godine, upravo zbog opisane politike, postavljen na čelo „udruženog zločinačkog poduhvata“ i učešće regularnih snaga Hrvatske vojske (HV) u „međunarodnom oružanom sukobu“, a s ciljem odvajanja dijelova teritorija BiH i njihovog priključenja Hrvatskoj.
Što je duže mrtav, Tuđman je „sve življi“
Na koji način to sve ima veze s aktuelnom hrvatskom politikom? Kako kaže ugledni hrvatski novinar Viktor Ivančić, “Tuđmanu treba priznati jednu stvar – što je duže mrtav, postaje sve kvalitetniji i uvaženiji državnik”.
Skoro tri decenije nakon krvavih događaja u kojima je Zagreb došao na ivicu međunarodne izolacije zbog opisane „politike prema BiH“, u Europskom parlamentu (EP) se obilježava 100. godišnjica Tuđmanovog rođenja, a aktuelni vrh države se bori za „Tuđmanovo naslijeđe“! Bez imalo kritike njegove sasvim pogrešne pozicije prema susjedima.
Mada su u stanju „tvrde kohabitacije“, osim stila i retorike politika premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića prema BiH suštinski se ne razlikuju. Na koncu, Milanović i Plenković su javno priznali da se „jedino oko BiH slažu“.
Pozicija „druge Hrvatske“
Iako su sve rjeđi, glasovi ljudi poput Bojana Glavaševića, Sandre Benčić i sličnih predstavljaju ohrabrenje i čuvaju obraz hrvatske, jednako kao što su 1993. godine glas protiv Tuđmanove politike u BiH dizali ljudi poput istinskih velikana: Vesne Pusić, pokojnog Ive Banca, Vlade Gotovca, Slavka Goldesteina, Ozrena Žuneca…
U februaru 2022. godine Bojan Glavašević je u Saboru osuo žestoku “paljbu” po HDZ-u Hrvatske zato što niko iz te stranke nije osudio govor Dragana Čovića kada je u NSRS uzviknuo: “Čuvajte Republiku Srpsku”.
“Niko da se zacrveni od srama, niko da vikne – izdajnik, niko da ga optuži da je izjednačio žrtvu i agresora, počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta Dragan Čović za cijeli HDZ i desnicu nije problem, pa ni kad legitimira politički entitet koji leži na kostima hiljada nevinih civila koje je uništio rat”, kazao je Glavašević.
Sandra Benčić je prošle godine najavila “alternativnu politiku Hrvatske prema BiH”.
Predsjednica je Kluba zastupnika Zeleno-lijeve koalicije u hrvatskom Saboru pripada krugu hrvatskih političara koji su “uspjeli stvoriti uvjerljivu, efikasnu i uspješnu” političku alternativu Socijaldemokratskoj partiji (SDP) koja je talac politike bivšeg predsjednika Milanovića.
U sjećanju građana BiH je njezin govor o Srebrenici u decembru 2021. godinenakon što je HDZ BiH podržao zaključak kojim se osporava Zakon o zabrani negiranja utvrđenih ratnih zločina i presuđenih ratnih zločinaca u toj zemlji.
“Kako nas nije sram i pred nama samim, ali i međunarodno, biti protiv onoga što je civilizacijska činjenica i kako možemo ne samo ne osuditi, nego još stajete na stranu onih koji negiraju genocid […] Istovremeno ćete u ovom Saboru usvajati konvencije o nestalim i naglašavati da je to osobito za nas bitnom, jer imamo to iskustvo“, kazala je Benčić.
Političari poput Benčić, Glaševića i drugi su nada boljih odnosa BiH i Hrvatske. Oni simboliziraju “drugu Hrvatsku” koju itekako moramo uzeti u obzir kada govorimo o politici susjedne zemlje prema BiH.
Razloge zašto, s druge strane, aktuelni vrh Hrvatske, kao i politika HDZ-a BiH, (neki smatraju da je vodstvo RH talac Čovićeve politike) ne vide „nacionalni interes“ mimo težnji ka daljnjoj entoteritorijalnoj podjeli BiH i eroziji njezine državnost jeste u činjenici da se Tuđman za života, već vrlo rano, obračunao sa svim hrvatskim političarima koji su vidjeli su računali sa Bosnom i vodili probosansku politiku.
Slučaj Stjepana Kljuića, Davora Perinovića i drugih u BiH, te sa Stjepana Mesića u Hrvatskoj, recimo, o tome zorno svjedoči. Nasuprot njima, kao istinskim, legitimnim predstavnicima Hrvata, Tuđman je dao prednost Mati Bobanu, Jadranku Prliću i ostalima na hercegbosanskom konceptu.
Prvi hrvatski predsjednik nerijetko je kritizirao pozicije čak i Katoličke crkve ili bosanskih franjevaca koji su smatrali da pogrešna politika Zagreba prema BiH vodi u dramu hrvatskog naroda. No, Tuđman je to smatrao malim ulogom u mnogo veću „povijesnu zadaću“. Njegovi politički nasljednici su je, čini se, nastavili.
Najava hrvatske samouprave
Zato nije nikakvo iznenađenje da politika Zagreba, kako kaže Vesna Pusić, „nije politika prema BiH, već prema HDZ BiH”. Jer, politika HDZ-a BiH naprosto ne postoji mimo Tuđanovog koncepta.
Tako je, primjerice, Dragan Čović još 2011. godine tokom jednog gostovanja u Švicarskoj vrlo jasno kazao da je dugogodišnja priča o Izbornom zakonu „oružje za treći entitet“, isti onaj koji danas traži HAZU-u… Sve mimo toga je izdaja „hrvatskih nacionalnih interesa“.
Zato se ovog februara u Saboru Hrvatske bez zadrške govorilo o tome da Izborni zakon u BiH „treba nametnuti vanjskopolitičkim pritiskom”, da je vrijeme za “hrabrije mjere”, da se ide na “formiranje zasebne fedederalne jedinice BiH”…
Te glasove je, jasno, čuo hrvatski predsjednik Milanović koji je za jesen 2022. najavljuje formiranje hrvatske samouprave , što je u BiH ocijenjeno i kao “huškanje na državni udar”!
Čekala se izgleda samo „promjena međunarodnih odnosa“. Na jednoj tribini u Zagrebu 2018. konstatirano je upravo da se “ovdje radikalne promjene događaju onda kad se urušava okruženje, međunarodni poredak”, te da “BiH ne mora opstati”.
Je li ovo taj trenutak koji se čekao?
Zarobljena u povijesnim fantazmama takva politika je postala opasna za širi balkanski region, jer može biti instrumentalizirana u narušenim geopolitičkim odnosima u svijetu. Posebno u aktuelnom kontekstu prijetećeg prelijevanja ruske agresije na Ukrajinu na ostatak Europe.
Uloga Rusije
Prepoznajući upravo takav konfliktni potencijal ove politike, njemački poslanik iz CDU-a Mihael Brand je u aprilu 2022. Milanovića nazvao „ekstremističkom ultranacionalistom“. Uz ostalo, Milanovićev savez sa srpskim ekstremistima vidi kao put u ugrožavanje mira. A „radi se o ljudima koji, kao i on, doprinose destabilizaciji i ugrožavanju mira na Balkanu”.
Zaista, potencijal za svoju destruktivnu politiku u „hrvatskom pitanju“ zvanična Moskva prepoznala je još prije najmanje pet godina. Naime, u augustu 2017. godine ruski ambasador Peter Ivancov je izjavio da „hrvatsko pitanje postoji u da ga treba riješiti u FBiH“.
Tako nastaje savez Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH i Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, Dragana Čovića, vrhuške u Zagrebu, te zvanične Moskve.
Još od „zajedničkog gledanja“ finala Svjetskog prvenstva u nogometu u julu 2018. godine (Putin, Čović, Grabar-Kitarović), preko Čovićeve posjete Moskvi i ocjene da u BiH ima „premalo ruskog utjecaja“, potom traženja dolaska pripadnika ruske vojske u Mostar, do kremaljske podrške hrvatskom pitanju u BiH samo mjesec prije početka invazije na Ukrajinu (!), jer, kako je kazao šef diplomatije Rusije, Sergej Lavrov, „Hrvati u BiH diskriminirani“ (17. januar 2022.), bilo je jasno da ovo pitanje ima mnogo šire međunarodne implikacije.
Zoran Milanović će u međuvremenu postao ruski heroj „jer je neko konačno rekao što svi u EU misle“. On nije demantirao tvrdnje nezavisnih medija o njegovim i kontaktima njegovih saradnika ruskim službama, kao i ranije tvrdnje o vezama sa Moskvom putem naftno-plinskog sektora u kojem je djelovao za izbivanja iz zvanične politike.
“Nažalost, taj je akter upao u spiralu iz koje nije moguće izaći, a jasno je da ruski režim svoje zatočenike ne otpušta tako lako (gledajte samo kako se jadni Vučić batrga), pa je jasno da će ovaj kao Predsjednik Republike Hrvatske i dalje činiti groznu štetu i svojoj zemlji, a i Bosni i Hercegovini”, kazat će autoru ovih redaka hrvatski politolog Davor Gjenero.
Kamo ovakva pozicija može odvesti? Ovisit će prije svega od raspleta situacije u Ukrajini, ali i odlučnosti međunarodnih saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, te Njemačke i Francuske kao vodećih zemalja EU, da prepoznaju, kako bi kazala Vesna Pusić, „destabilizatore“ i pravovremeno djeluju.
Jer je, kako reče, zastupnik Mihael Brand, došlo vrijeme da mi to igranje s vatrom nazovemo pravim imenom. Dok nije kasno.
Politika „Ne dirajte vi u Mostar, nećemo mi u Sarajevo“
Politika u Sarajevu, prije svega ona oličena u Stranci demokratske akcije (SDA), nerijetko je paktirala sa politikom HDZ-a BiH još od prvih višestranačkih izbora 1990. godine, praveći se često da ne vidi antibosansku poziciju Središnjice iz Mostara.
Kako su u politici samo interesi vječni, i jedna i druga stranka (SDA i HDZBiH) su ih prepoznali u dijeljenju javnih resursa po modelu „ne dirajte vi u Mostar, mi nećemo u Sarajevo“. I taj model je odista funkcionirao na obostran interes. Neki bi rekli da funkcionira do danas. S tim da su glasnogovornici HDZ-ove politike računali na promjene međunarodnih odnosa, te da “BiH ne mora opstati”.
Odnosi sa Zagrebom imali su različite faze u poratnom periodu. U periodu dva mandata predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića oni su bili dobri (mada neka otvorena pitanja nisu riješena) i imali su perspektivu pozitivnog razvoja.
Čak se to može reći i za mandat premijera Ive Senadera i kasnije Jadranke Kosor, jer je u to vrijeme Hrvatska napredovala u euroatlantskim integracijama i nije joj bilo stalo da narušava odnose sa susjedima.
S ulaskom Hrvatske u NATO i EU, te slabljenjem međunarodne zajednice u BiH stare fantazme su ponovo isplivale, do 2016. godine od kada odnosi Sarajeva i Zagreba idu silaznom putanjom, čekajući neke nove, hrabre lidere, na obje strane koji će na pozitivan način restartirati naše odnose. Prirodno je da oni budu dobri.
—
Izvori informacija korišteni u analizi:
Radio Slobodna Europa 2022. “Milanović smatra da treba blokirati ulazak Finske i Švedske u NATO dok se ne izmijeni izborni zakon u BiH” Izvor: Radio Slobodna Europa (26.IV.2022.) https://www.slobodnaevropa.org/a/milanovic-svedska-finska-nato-izborni-zakon-bih/31822425.html
F. V. 2022. “Ministarstvo vanjskih poslova Finske o izjavama Milanovića” Izvor: Radiosarajevo.ba (27.IV.2022.) https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/ministarstvo-vanjskih-poslova-finske-o-izjavama-milanovica/455157
Dnevnik.hr 2022. Švedski parlamentarac poručio Milanoviću: “Samo vas želim podsjetiti da veta idu u oba smjera”. Dnevnik.hr (19.V.2022.) https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/svedski-europarlamentarac-porucio-milanovicu-samo-vas-zelim-podsjetiti-da-veta-idu-u-oba-smjera—725019.html
Bakotin, J. 2021. „Izgubljeni u svijetu“ Izvor: Novosti (05.IX.2021) https://www.portalnovosti.com/izgubljeni-u-svijetu?fbclid=IwAR0LsR1rc5hvUJtzsZfZwgPNKq1pHNMTOn36dtmn4a67_d6nPH4cHa0YFMw
Bakotin, J. 2021. „Izgubljeni u svijetu“ Izvor: Novosti (05.IX.2021) https://www.portalnovosti.com/izgubljeni-u-svijetu?fbclid=IwAR0LsR1rc5hvUJtzsZfZwgPNKq1pHNMTOn36dtmn4a67_d6nPH4cHa0YFMw
Hina 2016. “Nije istina da smo blokirali Srbiju, a situacija u BiH me zabrinjava”. Izvor: Jutarnji list (16.X.2016.) https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/predsjednica-objasnila-junckeru-situaciju-u-susjedstvu-nije-istina-da-smo-blokirali-srbiju-a-situacija-u-bih-me-zabrinjava-5131893
Karčić, H. 2022. “Šta radi i namjerava hrvatski predsjednik Milanović?” Izvor: Anadolu Agency (27.V.2022.) https://www.aa.com.tr/ba/analiza-vijesti/analiza-%C5%A1ta-radi-i-namjerava-hrvatski-predsjednik-zoran-milanovi%C4%87/2598899
HRT 2022. „Otvoreno: Izborni zakon u BiH“ Izvor: HRT (5.V.2022.) https://www.youtube.com/watch?v=Ll502xv_6fE
Verčenji.hr 2022. Anketa/Bi li blokada ulaska Finske i Švedske u NATO dovelo do rješenja statusa hrvatskog naroda u BiH“ Izvor: Večernji list (25.V. 2022.) https://www.vecernji.hr/vijesti/anketa-bi-li-blokada-ulaska-finske-i-svedske-u-nato-dovela-do-rjesenja-statusa-hrvatskog-naroda-u-bih-1589354
Šire vidjeti: Stenogrami o podjeli Bosne (priredio Predrag Lucić); Feral Tribune, Split; Dani, Sarajevo 2005, knj. 1, 576 str., knj. 2, 546 str.
Ibid.
Banović, P. 2018. „U sefu je čuvao skicu podjele Bosne“ Izvor: Express (28.XII.2018.) https://express.24sata.hr/top-news/u-sefu-je-cuvao-tu-manovu-skicu-podjele-bosne-19255
Radiosarajevo.ba 2022. “Zabrinjavajuće poruke iz Sabora RH: Nametnuti Izborni zakon, treći enitet…” Radiosarajevo.ba (03. II. 2022.) https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/zabrinjavajuce-poruke-iz-sabora-hrvatske-nametnuti-izborni-zakon-treci-entitet/445985
D. Be. 2022. „Ide jesen, Hrvati će ići u formiranje svoje samouprave“. Izvor: Klix.ba (20.V.2022.)
Bosnia News Service 2018. HRT – Ivo Lučić i Nino Raspudić najavljuju raspad. Izvor: HRT (06.XI.2018). https://www.youtube.com/watch?v=5IWvLS_TOFM
Matić, S. 2022. njemački zastupnik: Milanović nanosi veliku štetu Hrvatskoj. Izvor: DW (2.V. 2022.) https://www.dw.com/hr/njema%C4%8Dki-zastupnik-milanovi%C4%87-nanosi-veliku-%C5%A1tetu-hrvatskoj/a-61662002
Krešić, Z. 2017. „Hrvatsko pitanje postoji i treba ga riješiti u FBiH“ Izvor: Večernji list BiH (24.VIII.2017.) https://www.vecernji.ba/vijesti/hrvatsko-pitanje-postoji-i-treba-ga-rijesiti-u-fbih-1190097
Bosnia News Service 2018. HRT – Ivo Lučić i Nino Raspudić najavljuju raspad. Izvor: HRT (06.XI.2018). https://www.youtube.com/watch?v=5IWvLS_TOFM
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
