Prošle su sedmice po prvi put obilježeni novi Kazani. Oni zvanični, iako ih neki već zovu fake Kazanima, a radi se zapravo o tome da je podizanjem spomen-obilježja nadomak zloglasne sarajevske jame u koju su, tokom prve dvije godine rata, pripadnici Desete brdske brigade ARBiH kojom je komandovao Mušan Topalović Caco bacali masakrirana tijela ubijenih civila, mahom nebošnjaka, Gradska uprava odabrala i svoj datum za sjećanje na žrtve.
Naša priča i naša sramota
Odluka je pala prošle godine, istim onim autoritetom gradonačelnice Benjamine Karić kojim se poslužila da bi poništila raspisani konkurs za spomen-obilježje i samozadovoljno, sa pravnom diplomom i doktoratom iz rimskog prava sebe proglasila (barem) magistrom arhitekture, dovoljno vrijednim da odlučuje o izgledu spomen-obilježja.
Naravno, i o tekstu na spomen-ploči, oko kojeg je u samom Gradskom vijeću bilo debate, no odanost gradonačelnici je presudila, pa se čitav paket Kazani može smatrati tri u jedan njezinim djelom. Pa da vidimo kako je to izgledalo na ovogodišnjem, prvom obilježavanju po mjeri naše gradonačelnice i Gradskog vijeća Sarajeva. Kako je službeno priopćeno, delegacija Grada predvođena gradonačelnicom Karić odala je počast i položila cvijeće na spomen-obilježje Kazani, mjesto nevino ubijenih sarajevskih građana. “Osjećam pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi. Mi moramo njegovati kulturu sjećanja i međusobnog poštovanja kako bismo izgradili tolerantno društvo temeljeno na demokratskim vrijednostima”, kazala je naša gradonačelnica, obećavajući kako je riječ o procesu koji će tek u budućnosti pokazati pravu vrijednost. “Važno je da se borimo za istinu, za pravdu i da se sjećamo svih nevino stradalih žrtava. Suosjećam sa porodicama ubijenih i želim poručiti da Sarajevo i ja kao gradonačelnica nikad nećemo zaboraviti njihovu patnju i stradanje”, navela je Karić.
Koju patnju? Koje stradanje? Jesu li nevino ubijeni sarajevski građani pogođeni granatom, bombardirani iz NN aviona ili je ipak neko naredio njihovu brutalnu egzekuciju, u tom novom trendu borbe za istinu i pravdu nismo doznali. Sudeći po medijskim izvještajima, Cacu je spomenuo tek potpredsjednik Srpskog građanskog vijeća u BiH Rajko Živković, a čini se da bi bolje bilo da nije. “Cace se sjećam iz predratnog perioda. Tokom rata pokupili su i mene jednom i doveli me ovdje, imao sam sreću da me Caco poznavao. Pitao me šta radim ovdje, kada sam mu rekao da su me njegovi doveli, rekao je da se vratim nazad”, kazao je Živković. Iz nes(p)retnog Rajkovog iskaza mogli bismo zaključiti da su nevino ubijeni jednostavno bili bez sreće da poznaju predratnog Cacu?! A Predrag Šalipur, recimo, ne samo da je poznavao predratnog Cacu već je bio i borac Desete brdske brigade i opet je završio u dijelovima, na dnu Kazana, u skladu sa naredbom komandanta svoje brigade i svog predratnog druga. Rajko nam je, kao stari dobri novinar, odagnao sumnje da je o životu i smrti u 10. bbr. odlučivao iko drugi osim Mušana Topalovića Cace, mada smo to saznali i iz transkripata sa suđenja na kome su Cacini potčinjeni, čak i oni najbliži, listom tvrdili da je on bio taj ko je naređivao dovođenje civila i načine njihove egzekucije. No, nisu se proslavili ni ostali kojima je gradonačelnica od sveg srca zahvalila što su izdvojili vrijeme da polože cvijeće i odaju počast žrtvama, a bile su tu delegacije raznih nivoa vlasti pojačane OSCE-om i predstavnikom Misije EU. Ovaj posljednji požurio je da (raz)otkrije svrhu svoga dolaska: “Bitno je što je Grad Sarajevo pokrenuo inicijativu i korake prema tome. EU odaje počast svim žrtvama, bez obzira na stranu ili etničku pripadnost”, kazao je Juriy Muss.
Ruku na srce, nisu Evropljani ti koji se ovdje trebaju suočiti s prošlošću i njegovati kulturu sjećanja, Kazani su naša priča i naša sramota. Zato što su nevino ubijeni sarajevski građani dijelili naše ratne sudbine, vjerovali u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Armiju BiH i stradali od zločinačke ruke odmetnutog komandanta. To ratno Predsjedništvo BiH imalo je snage da se 26. oktobra 1993. godine obračuna sa svojim odmetnicima, Mušan Topalović Caco je boreći se toga dana protiv sprovođenja naredbe vrhovne komande, dakle Predsjedništva BiH – čiju su volju na terenu provodili specijalne jedinice MUP-a i Armije RBiH – ubio devet vojnika i policajaca, nastavljajući tako svoj zločinački pothvat. Međutim, ni tih devet otetih života nije pomoglo da Cacu smjeste na onu stranu kojoj pripada. Admir Hebib (1969), Izet Karšić (1959), Kemal Kojić (1960), Dragan Miljanović (1967), Slaven Markešić (1965), Srđan Bosiljčić (1963), Elvir Šovšić (1974), Hamid Humić (1959) i Jasmin Čamdžija (1968) bili su dobrovoljci u odbrani ovoga grada i države BiH. Ubijeni su braneći ustavni poredak zemlje, slijedeći naredbe pretpostavljenih komandi i mada su (većinom) sahranjeni u Velikom parku, u Sarajevu, nekako se teško oteti dojmu da su ovoj državi i blizu važni kao Caco, koji je, iako ubijen prilikom pokušaja bjekstva (major ARBiH koji se nije libio pucati i odlikovan je), u novembru 1996. godine ekshumiran i uz nezapamćenu dženazu ispraćen do Spomen-mezarja Kovači na kome je i ukopan.
Glorifikacija gangstera
Taj je događaj pokojni Jovan Divjak nazvao glorifikacijom gangstera, a koliko je bio upravu, svjedoči podatak da i dan-danas ljudi imaju potrebu da onim nevjernim tomama poput mene objašnjavaju kako “Caco nije slučajno bio komandant, on se za nas borio”. Istina, kada te dušebrižnike priupitam šta bi oni rekli da je od ruke tog komandanta, nedajbože, stradao njihov otac ili brat, obično zašute, no ne zadugo: “Ti ne razumiješ, Caco nas je branio, da je drugačije, našli bi nešto kod njega”?! Da, našli su, istražitelji su iz Kazana iskopali tridesetak vreća ljudskih ostataka koje su jedno vrijeme bile zakopane u NN humkama na ivici sarajevskog groblja Sveti Josip, nadomak pomoćnog stadiona Koševo. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je u dva navrata pisalo KJKP Pokop. Tražili su da se obilježe ove parcele, s obzirom na to da to nije na dostojan način učinjeno na mjestu egzekucija: od KJKP Pokop dobili su odgovor u kome je njihova ideja pohvaljena. Ali ne i realizirana. A kad će i hoće li biti, ne zna se. Kao što se ne zna hoće li ikada biti ustanovljena i na ploču upisana imena svih nevino ubijenih sarajevskih građana po naredbi Mušana Topalovića Cace. Jer, gradska vlast s gradonačelnicom na čelu potrošila je mjesta na spomen-ploči s neskrivenom ambicijom da stavi tačku na tu mračnu ratnu mrlju na savjesti glavnog grada BiH. I odbila upisati ime zločinca na spomen-ploču, pravdajući se kako to nije praksa. Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, plastično je i argumentirano dokazao da to nije tačno, ali i konstatirao kako je sve učinjeno da bi zločin bio arhiviran.
Posljednji ekser u kovčeg arhiva zakucala je gradonačelnica odabirom 9. novembra za Dan sjećanja. Cilj je bio odmaći se od Cace i 26. oktobra, po cijenu da to znači i arhiviranje akcije Predsjedništva BiH. Ali zato pogoduje narastanju mita o Caci, kao komandantu koji se borio za nas. Onako kako su se za svoje narode borili naredbodavci zločina nad civilima, od Ahmića do Srebrenice.
