Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Analize

    Analiza Miodraga Vlahovića: Rezolucija UN o Srebrenici i sramota crnogorske Vlade

    Piše:
    Miodrag Vlahović
    -

    Kada je, u mandatu 42. Vlade Crne Gore, premijera Zdravka Krivokapića, ministar pravde Vladimir Leposavić, bio smijenjen zbog svoje izjave u Skupštini da se Srebrenici u julu 1995. nije dogodio genocid, teško je bilo pretpostaviti da će to pitanje ikada više opterećivati crnogorsku političku “elitu”, bar kada se radi o većini parlamentarnih stranaka.

    Istina je da je i prilikom usvajanja Rezolucije Skupštine Crne Gore o genocidu u Srebrenici, u junu 2021, bilo uzdržanih i onih koji su bili protiv (da podsjetimo: 55 je glasalo za, 18 protiv, 6 uzdržanih), ali se smatralo – sada je jasno: preuranjeno i bez osnova – da je to pitanje, uprkos otporu i teškoj nelagodi predstavnika velikosrpske nacional-šovinističke politike, zauvijek prevaziđeno u kontekstu zvanične crnogorske politike i pozicije povodom tog ‘magnum crimen’-a.

    Gotovo tri godine kasnije, inicijativa Njemačke i Ruande, da se u Ujedinjenim Nacijama usvoji dokument koji će komemorisati, na odgovarajući način, tragične događaje i genocid u Srebrenici, kojoj se, u međuvremenu, u svojstvu “ko-sponzora” priključio veliki broj značajnih članica UN, ali i manjih zemaja, sa praktično svih kontinenata, među kojima su i sve zemlje bivše Jugoslavije i regiona Zapadnog Balkana koje imaju stolicu u svjetskoj organizaciji.

    Sve, osim Srbije i osim Crne Gore.

    Ideologija, logika i retorika vlasti u Beogradu, tim povodom, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Vehementno odbijanje režima Aleksandra Vučića, i njegovih službi, medija i uslužnog partnera/predvodnika – Crkve Srbije, po obrascu koji u svemu liči na Putinove mehanizme i poluge moći, je neizbježna rezultanta svega što su, ne samo posljednjih dvanaest godina vlasti u Srbiji, već i u mnogo dužem periodu, pa čak i prije genocida u Srebrenici, bile odrednice zvanične srpske ideologije i politike.

    Vučić će, čak, u Njujork poslati “tim za borbu protiv Rezolucije”, a njegovi nastupi na Savjetu bezbjednosti UN i izjave u kuloarima će imati tragi-komične posljedice. Srpski diplomatski poraz je vidljiv svima, pa čak i ostrašćenim medijima u Srbiji, koji (još uvijek) ne nalaze formulu da ga pretvore, po običaju koji srpskoj političkoj kulturi nije stran – u slavnu pobjedu, sa mnogo junačkih žrtava.

    Sve to nije pozitivno uticalo na stavove, pozicije i ponašanje predstavnika 44. crnogorske vlade, koju, u ovom segmentu aktivnosti, pored premijera Milojka Spajića, predstavlja ministar vanjskih poslova Filip Ivanović. Naprotiv – i kedan i drugi su, svojim istupima, pokazali da je revizionistički i negatorski odnos prema istini o genocidu u Srebrenici u Crnoj Gori itekako živ i žilav.

    Na sceni je, dakle, kada se radi o razumijevanju genocida i u formulisanju zvaničnog stava, opšta politička, socijalna i kulturna regresija zabrinjavajućih razmjera, koja pokazuje duboku kontaminiranost crnogorskog društva i politike nacionalističkim i nacional-šovinističkim idejama, koje se uglavnom prepoznaju u sintagmi “srpski svet”.

    Na sceni je i nova taktika političkih snaga koje ne žele da Crna Gora bude ko-sponzor Rezolucije UN. Oni ne negiraju srebrenički genocid, kako to eksplicitno i gorljivo ponavlja režim u Beogradu i, pored ostalih, srpsko-ruske medijsle ispostave u Crnoj Gori, već su se opredijelili da o tome ćute i ignorišu da problem uopšte postoji.

    Takvu vrstu pokušaja je prvi iskazao ministar vanjskih poslova g. Ivanović, čiji je nastup u Skupštini (“zašto bi Crna Gora bila ko-sponzor, kada to – u tom trenutku – nije bila ni Bosna i Hercegovina?”), što je naišlo na ubojit odgovor pro-evropske opozicije.

    Ni premijer, g. Spajić, nije bio ništa bolji: njegovo upravo nekulturno i nevaspitano ponašanje kada ga je o tome na press-konferenciji upitao novinar Al Jazeera Balkans, samo je potvrdila mučnu istinu: ova Vlada Crne Gore ne želi da se Rezolucija spominje, a kamoli da javno iskaže svoj stav podrške. Ko-sponzorstvo, sada je i to jasno, ne dolazi u obzir.

    Tako su crnogorske diplomate, kojecradevu Stalnoj misiji Crne Gore u UN, među rijetkima (pored, uz puno poštovanje, rijetkih afričkih i azijskih zemalja) koji uopšte nemaju ni stav, ni znanje o tome kako će glasati kada Rezolucija konačno bude na dnevnom redu – a sada je jasno da će to biti sredinom maja ove godine, zbog dodatnih konsultacija o nekim formulacijama u samom tekstu.

    Političke implikacije na Crnu Goru povodom ove situacije su, dakle, zabrinjavajuće jasne.

    Prvo, došlo je do tihe, ali efikasne regresije u pogledu odnosa crnogorske politike prema nekim nespornim civilizacijskim pitanjima i problemima.

    Drugo, uticaj iz Srbije – politički, ideološki, bezbjednosni i propagandni – je pojačan. On nije više tako vidljiv “prima facie”, ali je vrlo djelotvoran. Singronizovana aktivnost čitave lepeze promotera i “proksija” – od medija do Crkve Srbije – ostvarila je veliki na političke strukture.

    Treće, sâma struktura vlasti je dobila novi balans: zvanično vodeći Pokret Evropa sad (PES) je, zapravo, postao zavistan od stavova, mišljenja i interesa koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore (ZBCG), koju predvode Vučić-Putinovi epigoni i pratioci Andrija Mandić i Milan Knežević. Spajić je samo ‘frontman’ u orkestru u kojem drugi određuju notne partiture. Njegovo ignorisanje teških političkih pitanja postaje farsično.

    Četvrto, u susret najavljenoj rekonstrukciji Vlade i mogućnosti da Crna Gora dobije tzv. IBAR (tj. izvještaj o ispunjenju privremenih uslova) od strane EU – pokazuje se da je, i u tim procesima, PES bliži poziciji političkog taoca, nego kapetana koji suvereno upravlja crnogorskim državnim brodom.

    Na kraju, peto, tu je i zapadni dio međunarodne zajednice, koji sve to posmatra sa dozom inercije, koja zabrinjava svakoga, a najviše pro-evropsku i prozapadnu crnogorsku opoziciju.

    Razlozi za podršku i za ko-sponzorstvo Crne Gore Rezoluciji UN o genocidu u Srebrenici su jasni, i na dnevno-političkoj, ali, još i važnije, strateškoj i istorijskoj ravni. Oni se, naravno, tiču i činjenice da je Crna Gora multi-etničko i multi-konfesionalno građansko društvo, tj. da takvo treba i da ostane. Radi se, dakle, o najvažnijem segmentu budućnosti svih koji žive u Crnoj Gori.

    I upravo zbog tih vrijednosti i principa je ugrožena, tj. elimisana mogućnost ko-sponzorstva od strne vlade u Podgorici. Taj momenat, dakle, pokazuje svu dramatiku i težinu političkog i bezbjednosnog stanja u Crnoj Gori.

    Aktuelna vlast, svrstana uz Beograd i Kremlj, ne izdaje samo crnogorsku tradiciju i istoriju. Ona je izdajnik i budućnosti suverene i nezavisne Crne Gore.

    (Miodrag Vlahović je bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore i bivši crnogorski ambasador u SAD-u)

    Zaključci prođoše, Kvinta poziva na dijalog i “borbu protiv korupcije”: Može li se u Berlinu i Londonu o institucijama Njemačke i Britanije pregovarati sa likovima poput Nenada Stevandića?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    “Imate li, negdje, prostor u Sarajevu gdje bismo 9. januara mogli održati akademiju povodom dana Srpske”, upitat će me u petak Nenad Stevandić, netom nakon završene konferencije za novinare  na kojoj su on i Milorad Dodik saopćili da će, bez obzira na povlačenje opozicije, Narodna skupština RS usvojiti zaključke kojim će formalno pokrenuti proceduru rušenja institucija BiH.

    “Imam”, odgovorit ću Stevandiću.

    “A gdje”, upitat će lider “Ujedinjene Srpske”, poznat po tome što je, kao SOS-ovac Jovice Stanišića, sa heklerom na ramenu etnički čistio Kotor Varoš od Bošnjaka i Hrvata.

    “U Centralnom zatvoru. Tamo biste trebali obilježiti dan RS. A ako vam je draže”, nastavit ću u prisustvu trojice kolega iz “sarajevskih medija”, “možete i u Istočnom Sarajevu, u državnom zatvoru”.

    Kasnije ću, ipak, saznati da ne može. Pritvorski kapaciteti državnog zatvora u Vojkovićima su popunjeni. Za samo devet dana, primijetit će u svojoj emisiji Pečat novinari RTRS-a, “osamnaest uhapšenih Srba”. Uglavnom osumnjičenih za ratne zločine počinjene 1992. godine.

    Godina je 2021. BiH je, opet, u fokusu svjetskih medija, govori se o novom ratu, američki zvaničnici pominju “moguću intervenciju”, ruski, pak, pružaju zaštitu Miloradu Dodiku i njegovoj politici, na Palama se usvajaju strateški dokumenti, koje, potom, provode “organi Srpske”. Sve podsjeća na 1992. godinu. Čak je i Nenad Stevandić tu. Nedostaju mu tek crvena beretka i hekler u ruci da bi slika iz ‘92. bila potpuna. No, pripadnici Žandarmerije, koji su u petak, sa dugim cijevima dežurali ispred zgrade Narodne skupštine RS, daju osjećaj “sigurnosti” onima što su u sali glasali za zaključke kojim su, koliko god neko tvrdio da je blef, formalno-pravno započeli proces rušenja institucija.

    “Tačka razlaza nije u cilju, nego u putu”, ispalit će na sjednici Narodne skupštine RS Nenad Nešić, “opozicionar” koji nije podržao zaključke koje je prethodno predložio SNSD sa partnerima.

    Cilj je, dakle, isti. I poziciji i opoziciji. Cilj je rušenje institucija BIH. Jedina razlika je, priznat će Nešić, u tome što se opozicija ne slaže da se na ovaj načini institucije države BiH mogu urušiti “bez rata”.

    “Danas, bez obzira što je legitimno da to tražimo, da iziđe se iz sistema PDV-a, da može da kontroliše svoj dio granice, da kontroliše ili da vrati pravosudni sistem potpuno u nadležnost RS, da to učini bez rata, ja mislim da se grdno vara”, bit će još iskreniji predsjednik SDS-a Mirko Šarović.

    Bez obzira na to, Milorad Dodik i Nenad Stevandić su nastavili da pozivaju na mir, provlačeći kroz svoje izjave da su zaključci Narodne skupštine RS idealni kao argument za pregovaračkim stolom sa “službenim Sarajevom”. Da, da, upravo to se moglo iščitati iz njihovih riječi izgovorenih u Narodnoj skupštini RS. Zaključci o prenosu nadležnosti su argument vlastima iz Banja Luke da za pregovaračkim stolom ojačaju svoju poziciju.

    Onda se ukazala Kvinta. Da nam poruči da pregovori nemaju alternativu i da će zaključci, pazite sada dobro, “omesti borbu protiv korupcije”.

    “Povećanje tenzije i blokade funkcioniranja institucija dovest će do restrikcija ekonomskih prilika za građane, odvratiti investicije i omesti u borbi protiv korupcije. Političari iz RS-a i oni u FBIH imaju prilike da nastave dijalog i hitno pronađu rješenje. Ohrabrujemo sve lidere da izgrade međusobno povjerenje tako što će odmah napustiti retoriku podjela i eskalacije i vratiti se u državne institucije u punom kapacitetu, gdje mogu razgovarati i o pitanjima neslaganja”, saopćit će ambasadori SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Italije, Francuske i EU.

    Otkud u saopćenju “političari iz Federacije”? Po kojem su osnovu oni krivi za to što je Narodna skupština RS usvojila zaključke kojim je počela proces rušenja institucija BiH? I, da li se u bilo kojoj državi, od ovih pet koje su izrazile zabrinutost, može pregovarati o “smanjenju kapaciteta vojske” i ukidanju ustavnih ili vrhovnih sudova? Ne može, naravno. I ne treba. Ali zašto onda ambasadori Kvinte, pojačani Johannom Sattlerom, od “političara iz Federacije” traže da se vrate dijalogu i “hitno pronađu rješenje”? Koje je to rješenje? Ukidanje Ustavnog suda BiH? Ukidanje Oružanih snaga BiH? Smanjenje ovlasti pravosuđa BiH i prestanak “progona Srba” optuženih za ratne zločine? Koje je “srednje rješenje” za to? I treba li i može li se, uopće, o tome pregovarati? Može li se pričati o “borbi protiv korupcije” dok vam u državnom Parlamentu sjedi Nenad Stevandić, bivši Stanišićev SOS-ovac koji je u haškim optužnicama označavan kao dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je etnički očistio RS i na kraju počinio genocid u Srebrenici? Može li se pričati o borbi protiv korupcije dok vam širom RS-a crtaju murale sa likom Ratka Mladića? O kakvoj borbi protiv korupcije možemo pričati kada Narodna skupština RS usvaja zakone kojim dozvoljava negiranje genocida i drugih presuđenih zločina u BiH?

    Vratimo se dijalogu, poručit će nam Kvinta. Usvajanje zaključaka i “retorika podjela”, stava su ambasadori, “odvraćaju se investicije”. Ne, baš. Usvajanje zaključaka ne odvraća investitore. Usvajanje zaključaka urušava institucije BiH. I, nije cilj poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske bio da “skrenu pažnju sa ozbiljnih životnih pitanja” i “vlastite korupcije”. Njihov cilj je bio da razore Bosnu i Hercegovinu. Shvatio je to, čak, i Damir Mašić, SDP-ovac koji proteklih godina tvrdio isto što i ambasadori Kvinte tvrde sada.

    “Kome i dalje nije jasno da Dodik nakon današnjeg izlaganja u NSRS definitivno najavljuje vandalski napad na teritorijalni integritet i suverenitet države BiH, a samim tim i na mir i stabilnost u našoj zemlji, taj je ili glup ili lud”, napisao je Mašić na svom Twitter nalogu.

    Ambasadorima Kvinte, čini se, to očito nije jasno, pa zato na dijalog pozivaju i političare iz Federacije. A znamo da ambasadori nisu ni glupi ni ludi. Ali šta su onda? Samo ambasadori na privremenom radu u Bosni i Hercegovini.  Oni će se, prije ili kasnije, vratiti u svoje matične zemlje. Tamo nema pregovora o “smanjenju kapaciteta” državnih institucija. Tamo nema ratnih zločinaca u državnom Parlamentu. I tamo zvaničnici, barem ne javno, ne slave holokaust i ne slikaju murale Adolfa Hitlera. Tamo se pritvaraju oni koji ruše državu. Tamo se zatvara i Žilijen Asanž, jer je država procijenila da on svojim radom ugrožava državne institucije.

    No, ovdje ambasadori tih država traže da se za pregovarački sto sjedne sa Nenadom Stevandićem. Samo izvolite.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Gordana u Beogradu, VSTV u problemu

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Punih osam dana prošlo je od zasjedanja Drugostepene disciplinske komisije, koja je potvrdila smjenu Gordane Tadić s dužnosti glavne državne tužiteljice, do trenutka objave ove odluke. Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće čekalo je da stranke u postupku preuzmu odluku, a Gordani Tadić se nije žurilo: skoknula je i do Beograda, odakle su stizala štura saopćenja, popraćena fotkama sretne i nasmijane tužiteljice, baš kao da su joj teme razgovora bile moda i godišnji odmori, a ne Regionalna konferencija tužitelja o procesuiranju predmeta ratnih zločina, koju su UNDP i vlada Velike Britanije organizirali u glavnom gradu susjedne nam zemlje.

    Bez teških tema

    Među 50 dužnosnika tužiteljstava i pravosudnih institucija, kao i međunarodnih organizacija, bio je i Serge Brammertz, glavni haški tužitelj, pa smo uredno obaviješteni o susretu s njim, kao i o sastanku delegacija tužiteljstava BiH i Srbije. Tadić se, naime, skupa sa svojim suradnicima, susrela sa srbijanskom tužiteljicom za ratne zločine Snežanom Stanojković, njezinim kolegama, te republičkom javnom tužiteljicom Srbije Zagorkom Dolovac. Kolege iz Beograda pričale su mi da nije baš ni bilo nekih teških tema – uprkos nesumnjivom problemu Bosne i Hercegovine zbog činjenice da susjedna država pruža utočište čak i osuđenim za ratne zločine (poput Novaka Đukića), brojnim licima s potjernica (od Duška Kornjače do Tomislava Kovača), a još se i ne libi hapsiti državljane BiH protiv kojih su tužbe već odbačene (Edin Vranj). Štaviše – u relaksiranoj atmosferi pričalo se o nesagledivim mogućnostima uzajamne suradnje! Pa ipak, naša je glavna tužiteljica uspjela izazvati šok i nevjericu kod prijateljski nastrojenih domaćina: u jednom trenutku, uz svoj čuveni sretni osmijeh, nagnula se preko stola i konspirativnim tonom priupitala: A znate li vi novinara Avdu Avdića? Zatečeni, upitani su se počeli zgledati, no to nije omelo našu Glavnu. “Pripazite malo, on vam ovdje dolazi i snima ove odbjegle ratne zločince.”

    Kakve god zadatke imali u tetošenju raznih đukića i kornjača, srbijanski tužitelji su svoju ulogu odigrali do kraja: “Imamo mi novinara i u Srbiji koji snimaju. Pustite ljude da rade svoj posao, a mi ćemo svoj”, kazala je pribrano prva tužiteljica Srbije. “Ova se vaša nije ni zacrvenila”, priča moja koleginica, još uvijek ne vjerujući da je i takvo što moguće. Iskreno sam odgovorila: Sramota me je i nabrojati sve štete koje je Gordana Tadić nanijela pravosuđu u BiH, uostalom, i ona je u Beograd pobjegla od odluke o smjeni.

    U uređenoj zemlji i ovaj bi skandal povukao ozbiljne konsekvence. Kod nas se pak sve glasnije šuška kako je dvomjesečno razvlačenje bio strateški potez VSTV-a da bi – nekad u oktobru, kada bude razmatrana nova žalba Gordane Tadić – svi njeni grijesi pali u vodu i ona ostala na mjestu glavne tužiteljice. Da se istim žarom nastavi boriti protiv procesuiranja kriminala i korupcije, da sačuva svoje političke mentore bilo kakve odgovornosti i da se pobrine da slučajno ne bi ko procesuirao negatore genocida. U te je svrhe zagrebački Večernji list objavu Drugostepene komisije VSTV-a o smjeni iznenađeno i uvrijeđeno prokomentirao kao kažnjavanje Gordane Tadić zato što je Hrvatica! Dobro, po Večernjakovim mjerilima, ako si Hrvat, onda to dokazuješ članstvom u HDZ-u, ako si u HDZ-u, onda su najvažnije izmjene Izbornog zakona, a učinci spadaju u trice i kučine. Zato tekst treba razumjeti kao nedvojbenu potvrdu davno izrečenih tvrdnji o neprikosnovenom političkom zadatku s kojim je gospođu Tadić, prvo kao v.d, a potom i kao glavnu tužiteljicu, imenovao VSTV s Milanom Tegeltijom na čelu, aktuelnim savjetnikom Milorada Dodika u Predsjedništvu BiH. Tegeltija se i sam proslavio brojnim političkim i korupcijskim aferama, ali moglo mu se, jer je predstavljao pravosudni pečat političkom dogovoru Čović – Dodik. U to ime je i koristio glavnu tužiteljicu, otvarajući preko nje procese progona političkih neistomišljenika svojih nalogodavaca. U Predsjedništvo BiH je i stigao da bi nastavio povlačiti pravosudne konce. Još od aprila – od podnošenja disciplinske tužbe protiv Gordane Tadić – upravo on vodi akciju njezina spašavanja. Tadić je, prisjetimo se, prijavljena za nemar ili nepažnju u vršenju službenih dužnosti, odnosno za svjesno zanemarivanje obaveze i naloga VSTV-a da se predmeti Tužiteljstva raspoređuju u rad tužiteljima putem automatskog sistema raspodjele. Drugim riječima, birala je koga će zadužiti kojim predmetom, dajući istrage od višeg političkog interesa omiljenom Olegu Čavki, dokazanom pacijentu Ureda disciplinskog tužioca, već poznatom po obračunima slične vrste. Na teret joj je stavljeno i propuštanje, iz neopravdanih razloga, da postupi u skladu s odlukama, naredbama ili zahtjevima Vijeća, a teretila se i za ponašanje u Tužiteljstvu ili izvan njega, ali je UDT još na pripremnom ročištu odustao od ove optužbe. Ova tačka se odnosila na narušavanje ugleda pravosuđa, pa će biti da je i UDT već usvojio praksu po kojoj je ugled posve minoran.

    Daleko od transparentnosti

    O ovoj temi – ugleda – ali i transparentnosti i domaćoj potrebi pridržavanja pravila ko zna kad mi može zatrebati, zanimljivo je pisao i govorio za BIRN nizozemski sudija Kees van der Weide, savjetnik VSTV-a, ukazujući na nedostatak integriteta kod domaćih sudija i tužilaca, lošu disciplinsku praksu, izostanak odgovornosti i odgovarajućih kazni i naročito izbjegavanje da se tretira suština problema. Glavnoj tužiteljici i predsjedniku Suda BiH Ranku Debevcu ovaj sudija zamjera lični animozitet, no čak i on izbjegava pomenuti politički, koji je nesumnjivi dio ove priče. “Nešto što sam općenito uočio u bosanskohercegovačkom društvu je da što se neko nalazi na višoj funkciji, toliko će drugi biti oprezniji u ophođenju s njim”, kaže ovaj sudija, upirući prstom u slabe učinke i Tužiteljstva i Suda BiH, vodeći računa da kritizira i jedno i drugo. Javna je tajna da je njegova zemlja veliki donator pravosuđa u BiH i da je čak i na UDT vršen pritisak da se “u paketu” riješe i Tužiteljstvo i Sud, to jest da i Debevec bude kolaterala Tadićkinih grijeha. On je, poznato je, odlukom Prvostepene komisije kažnjen javnom opomenom za narušavanje ugleda i neprimjerenih kontakata. I jednog i drugog kod Tadićke ima u izobilju, ali nije – kao što smo vidjeli – ni tretirano. No, čak i Van der Weide, koliko god nastojao biti jednako kritičan, nije odolio da se posebno osvrne na nečuvene zahtjeve Gordane Tadić za izuzeće članova Drugostepene disciplinske komisije s obrazloženjem da “bošnjački sudija ne može neovisno odlučivati jer mediji špekuliraju da je njeno uklanjanje politički potez bošnjačke zavjere”. Znači li to da sve bošnjačke sudije treba ukloniti ili je možda vrijeme da ova glavna tužiteljica nađe drugu poziciju, pita on.

    Van der Weidu, priznaje, puno toga nije jasno, no siguran je da je bosansko pravosuđe daleko od transparentnosti “koja mu je očajnički potrebna”, a nema ni dilema da se disciplinskim prijavama vode lične bitke unutar pravosuđa dok se gazi dostojanstvo i sudija i tužitelja. Dodajem: i ono najvažnije – produbljuje kriza, pravna nesigurnost, čija je sve češća posljedica odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine (po nekim podacima, ove godine čak 80.000 traži spas daleko od naše zemlje). Što nikoga ne treba da čudi. U atmosferi kakvu diktira Milorad Dodik, koji je ovog vikenda dao i rok od šest mjeseci za otcjepljenje RS-a, uz prijetnje incidentima (da ne bi bilo rata?!), uz već poslovično neshvaćanje Evrope i još uvijek nikakav angažman SAD-a, devedesete prijete svojom reprizom. Srbijanski tenkovi već su na granici s Kosovom, Crna Gora je iz dana u dan sve gora, a najviši pravosudni organ BiH se bavi čuvanjem Gordane Tadić, koja pomaže Milomiru Savčiću, optuženom za ratne zločine, da bježi iz zemlje?! Pravosuđe je osnov svake države i kako god to dramatično zvučalo, ovaj VSTV odlučuje o ratu i miru. Ako prihvati politički diktat, ponijet će i odgovornost za pravni haos. A znamo kuda to vodi.

    Licemjerstvo međunarodne zajednice:Tripartitna agenda i jačanje Dodika

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Tripartitna agenda osmišljena u kuhinjama međunarodnih krugova, u kojoj Bošnjaci dobijaju Zakon o zabrani negiranja genocida, Hrvati Izborni zakon po mjeri Dragana Čovića, a Srbi državnu imovinu pokazuje svu raskoš nepravde.

    Najbolji dokaz tome jeste da nemamo niti jedne optužnice za negiranje genocida, jer Milanku Kajganiću nedostaje sudske prakse, ali za podizanje optužnice protiv hodže Muharema Štulanovića koji je optužen jer je Republiku srpsku nazivao “genocidnom tvorevinom”, u Banja Luci ne trebaju praksu.

    Oni trebaju narative i optužnice na svim nivoima koje će dodatno Bošnjake baciti u geto, nalik onom u Palestini, a dokaz tome su tvrdnje o navodnom radikalizmu, koji nije realno opipljiv, već je prisutan u javnom prostoru čisto da se nađe za potrebe srpske ili hrvatske politike.

    A, da je cijeli cirkus zvani Milorad Dodik usmjeren na imovinu pokazuje i jutrošnje oglašavanje predsjednika SNSD-a.

    „Srbi nemaju ambiciju za bilo kakvim sukobima, ali ćemo posegnuti za svim političkim sredstvima da sačuvamo suverenitet Republike srpske. Pojedini ambasadori, kao i nelegalni Šmit, nastoje da nam otmu naše šume, vode, da razvlaste Republiku srpsku. Mi smo rekli da pitanje imovine nikada neće biti na stolu“, istakao je Dodik.

    I zbilja jeste upravu. Christian Schmidt ne čini dovoljno po pitanju državne imovine, a međunarodna zajednica i dalje Dodika smatra relevantnim sagovornikom. U Briselu je jednako zastupljen kao i svi drugi lideri, s tim da redovno održava kontakte i veze s Vladimirom Putinom, dok ne staje na putu secesije.

    Iako pogrdnim imenima naziva predstavnike međunarodne zajednice, oni ga uvažavaju i sastanče s njim, pri čemu raste njegova popularnost, a slabi uloga međunarodne zajednice. Jer, ko normalan može sjesti za pregovarački sto sa onim ko uporno zagovara cijepanje Bosne i Hercegovine, a ima mogućnost slanja u izolaciju pregovarača koji ne odstupa od retrogradnih stavova.

    Bonske ovlasti ostavljene su za Refika Lendu, Izborni zakon i udovoljavanje Draganu Čoviću. Za razliku od zabrane negiranja genocida, gdje je zakon prepušten na milost ovdašnjim pravosudnim institucijama koje manje više kontroliše upravo Dodik, sve druge nametnute odluke su implementirane do srži. Imamo Vladu FBiH po mjeri Čovića, istu takvu zakonodavnu vlast, a u državi se ne zna ko pije ko plaća.

    I sve ovo vrijeme na kušnji je vjerodostojnost autoriteta Schmidta, njegove moći i spremnosti na djelovanja. Ne radi se samo o njegovom ustavnom pravu shodno aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma nego i njegovoj obavezi, koji do sada nije ispunio.
    Naravno, uz podršku Ambasade SAD-a u Sarajevu Schmidt, kao uostalom i Evropska unija, očito imaju plan i dalje tolerirati Dodika i njegovu želju za što većom autonomijom Rs, a čime gube kredibilitet i uvažavanje u onom dijelu javnosti, koje je oduvijek vjerovalo u dobronamjernost i pravednost.

    Ali, ako se samo nagrađuju blokade i ispunjavaju nemogući zahtjevi secesionističkih politika, nije li vrijeme da i probosanska snaga unutar BiH pokaže za koje vrijednosti se borila i to jasno kaže međunarodnoj zajednici, koja je sve u ovom trenutku samo nije pravedna.

    Jer, možda neće biti sukoba, ali gdje je država Bosna i Hercegovina u svemu tome?

    (NAP)

     

    Analiza Harisa Imamovića: Zašto bismo brinuli više o sudbini OHR-a nego sam Christian Schmidt?

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Ured visokog predstavnika je donekle neobična institucija, a odnekle nije. Nakon Drugog svjetskog rata, u Njemačkoj je uspostavljen Saveznički kontrolni savjet. To tijelo je imalo ovlasti da stavlja van snage ranije (nacističke) zakone, proglašava nove zakone, smjenjuje zvaničnike i poduzima druge mjere u svrhu očuvanja mira i provođenja denacifikacije. Isto tijelo je postojalo i u poslijeratnoj Austriji, kao i Japanu.

    Međunarodna supervizija u našoj zemlji nije presedan. Problem OHR-a nije u tome što liči na Saveznički kontrolni savjet, već u tome što ne liči. Za razliku od Dwighta Eisenhowera, prvog predsjedavajućeg Savezničkog kontrolnog savjeta, ili pokojnog Paddyja Ashdowna, aktuelni visoki predstavnik Christian Schmidt nema na raspolaganju dovoljan broj međunarodnih vojnih trupa.

    Sam tvorac Dejtona, Richard Holbrooke naslutio je da je transformacija SFOR-a u EUFOR bila kobna greška. U predgovoru knjizi „Put ka Dejtonu“ Dereka Cholleta, savjetnika američkog državnog sekretara, Holbrooke kaže da je navedena transformacija izvršena zbog potreba SAD-a da svoje trupe premjeste u Irak i Afganistan i amibicija Francuske da smanji zavisnost EU u odnosu na NATO.

    „Ostao je utisak“, kaže Holbrooke, „da se Sjedinjenje Države, kao jedina sila koju poštuju svi na Balkanu, počinju povlačiti, što je ohrabrilo opstrukcioniste u [Republici] Srpskoj i oslabilo umjerene snage drugdje.“

    OHR je najprije ostao bez trupa NATO, a kasnije u dobroj mjeri i bez EUFOR-a (koji je reduciran na bezazlenih 1.100 vojnika). Istovremeno, povučena je međunarodna policijska misija, strane sudije i tužioci. Sve je izvedeno, nakon što je Evropska unija, na čelu sa bivšom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, preuzela lidersku ulogu u BiH.

    Nakon odlaska Paddyja Ashdowna, na čelo OHR-a je došao Christian Schwarz-Schilling, lični prijatelj kancelarke Merkel, koji je skoro u potpunosti pasivizirao ovu instituciju. Nakon njega, na čelo OHR-a je došao Miroslav Lajčak, za vrijeme čijeg mandata je ova institucija prvi put povukla svoju odluku pred pritiskom vlasti Republike Srpske, te Evropske komisije i Rusije, kako je posvjedočio jedan od Lajčakovih saradnika Phillipe Leroux-Martin je, u knjizi „Pouke iz Bosne“.

    Nešto više od deset godina, nakon završetka rata, međunarodna zajednica je na inicijativu Evropske unije počela sa povlačenjem međunarodnih vojnih trupa, što je, uz odricanje političke podrške, skoro posve oslabilo autoritet OHR, pretvorivši ga, kako je primijetio Lajčak, u „mrtvog konja“.

    Poređenja radi, Saveznički kontrolni savjet je u Njemačkoj postojao 45 godina, sve do ujedinjenja 1990. godine, a sedam decenija nakon Drugog svjetskog rata u ovoj zemlji je još uvijek prisutno 35.000 američkih vojnika. Zato je naoko besmisleno da je upravo Njemačka, predvođena bivšom kancelarkom, bila lider vojnog i političkog razoružavanja međunarodne zajednice u BiH, pod prilično sarkastičnim izgovorom da je potrebno da domaći akteri preuzemu odgovornost, kako bi se ojačao suverenitet zemlje.

    Počev od 2006. godine, desilo se suprotno: suverenitet države je oslabljen, a osnažen je utecaj inozemnih faktora, najprije Srbije i Hrvatske, a zatim i Ruske Federacije, Mađarske i drugih. Nastupila je blokada euroatlantskih integracija, a zatim i nešto suptilnija evropskih integracija,  Bosna i Hercegovina, koja je bila regionalni lider na NATO i EU putu, počela je zaostajati i nakon nekog vremena su je pretekle Hrvatska (danas već članica EU i NATO-a), Srbija i druge zemlje.

    Slabljenje OHR-a (tj. međunarodnog vojnog prisustva) je bilo, čini se, dio šire politike Evropske unije, predvođene njemačkom kancelarkom. Bivša njemačka kancelarka je bila uvjerena da može izgraditi trajni mir, kroz ekonomsku saradnju i dijalog sa Rusijom. Čini se da je jedan od aspekata njene „istočne politike“ bio i popuštanje pred zahtjevima srpske politike u  Bosni i Hercegovini.

    Inicijativa Berlina za slabljenje uloge OHR-a dolazi skoro u isto vrijeme, kada Vladimir Putin drži svoj čuveni govor na Mihenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine. Otprilike u isto vrijeme – kako nas obavještava spomenuti Leroux-Martin – ruski ambasador u Bosni i Hercegovini se po prvi put javno pobunio u Vijeću za implementaciju mira protiv OHR-a. Također, ovo vrijeme se podudara sa samitom NATO-a u Bukureštu, kada je na insistiranje evropske političke elite, na čelu sa bivšom kancelarkom, odbijen zahtjev Ukrajine i Gruzije za Akcionim planom za članstvo, što je neposredno rezultiralo ruskom invazijom na Gruziju, a posredno i na Ukrajinu.

    U navedenom periodu, od 2006. pa sve do svog odlaska 2021. bivša njemačka kancelarka je, kako kaže trenutni konsenzus, vodila posve pogrešnu politiku prema Rusiji. Njemačka, evropska i šira transatlantska javnost postali su, nakon invazije na Ukrajinu, svjesni štete koju je za evropski poredak stvorila politika popuštanja bivše kancelarke. Nažalost, o šteti koju je pretrpjela BiH, za vrijeme vladavine Merkel, još uvijek se uglavnom stidljivo šuti.

    Najveći dio vladavine Merkel se poklopio sa mandatom Valentina Inzka, koji je svojom, uglavnom deklarativnom, privrženošću interesima države BiH, samo učinio lakše podnošljivom opisanu regresiju. Na kraju je, uoči svog odlaska, bivša kancelarka izdejstvovala imenovanje Christiana Schmidta. Bio je to coupe de grace njene štetne politike prema BiH.

    Kako primjećuje spomenuti Leroux-Martin, nakon reduciranja međunarodne vojne misije, OHR je ostao bez provedbenog mehanizma, te je njegov autoritet počeo ovisiti u najvećoj mjeri od spremnosti, odnosno nespremnosti domaćih aktera da prihvate njegove odluke. Svjestan toga, Dodik je, od prvih naznaka imenovanja Schmidta, vrlo promišljeno krenuo u sveobuhvatnu kampanju potkopavanja njegovog legitimiteta, jasno poručujući da RS neće prihvatiti njegove odluke.

    Istovremeno, nadajući se da bi Schmidt mogao vratiti agilnost OHR-u, a previđajući činjenicu da nema na raspolaganju silu kao provdbeni mehanizam svakog poretka, bošnjačka politička javnost je svesrdno podržala njegovo imenovanje. U protekle dvije godine Schmidtovog mandata, postalo je sasvim jasno da je on de facto visoki predstavnik samo za FBiH, ili kako bi Leroux-Martin rekao tamo gdje ga prihvataju.

    Nije slučajno da Schmidt sve više liči na lorda Davida Owena. Ne samo zato što je arogantan. Već zato što se, kao pregovarač, nalazi u strukturalno skoro istoj situaciji. Schmidt je, kao i lord Owen, pregovarač bez štapa. Svjestan da nema mehanizam, kojim bi prinudio srpsku i hrvatsku politiku u BiH da prihvate njegovu odluku, on im, kao svojevremeno lord Owen, sve više popušta. Jedini njegov štap, ili preciznije „štap“, jeste strah bošnjačke javnosti od zatvaranja OHR-a.

    U svojoj knjizi „Od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma“, Kasim Begić kao da opisuje Schmidtovu ličnost i politiku, kada govori o susretu sa lordom Owenom, u ljeto 1993. godine.  „Sjećam se“, veli Begić, pored njegove arogancije i nestrpljivosti da sasluša druge, da je uglavnom dijeli lekcije prisutnim, odmahivao, više puta naglašavao da smo izgubili rat, prijetio povlačenjem svjetske zajednice iz BiH.

    Nakon što je Karadžić, na proljeće 1993. godine, odbio Vance-Owenov plan, pokazalo se da neće biti vazdušnih udara. Lord Owen je kao pregovarač ostao bez štapa. Zato je u svoj novi, tzv. Owen-Stoltenberegov plan ugradio zahtjeve srpske i hrvatske politike, te pokušao da prinudi Sarajevo na ustupke.

    Nedugo nakon što su objavljeni detalji njegovog plana, Evropski parlament ga je kritikovao zbog pritiska koji vrši na Vladu RBiH kako bi prihvatila etničku podjelu zemlje. Washington Post je uporedio lorda Owena sa Chamberlainom, bivšim britanskim premijerom koji je popuštao pred Hitlerovom agresijom.

    Kako bilježi Begić, Owen je tih dana, za BBC kazao, da je njegov „najveći problem kako privoliti Muslimane da pregovaraju“. Također, u isto vrijeme je, sasvim u Karadžićevom duhu, dao izjavu da Srbi posjeduju 65% zemljišta u BiH, te da mape podjele treba podesiti prema toj činjenici. Navedeno neodoljivo podsjeća na trenutne javne i neke manje javne rasprave o državnoj imovini.

    Istovremeno, kako svjedoči Begić, lord Owen je nastojao unijeti podjele unutar Predsjedništva RBiH, ohrabrujući Fikreta Abdića i druge članove da se suprotstave Aliji Izetbegoviću i izoliraju ga, kako bi oslabio poziciju Sarajeva u pregovorima i privolio ga na ustupke. Ne treba ni govoriti koliko ovaj scenarij podsjeća na uspostavljanje Osmorke.

    Na koncu drugi Owenov plan je propao, zahvaljujući jedinstvenom bošnjačkom odgovoru. Dejtonski sporazum je zaključen, tek nakon što se, umjesto britansko-evropskog pregovarača, pojavio Holbrooke, kao diplomata sa štapom, koji je bio u stanju vršiti kredibilan pritisak na sve strane.

    Računajući da Bošnjaci, zabrinuti za sudbinu države i preplašeni eventualnim povlačenjem „svjetske zajednice iz BiH“, ne smiju dovesti u pitanje njegov autoritet, Schmidt ih uzima zdravo za gotovo, kao svojevremeno lord Owen. Javnosti, koja ga priznaje, obraća se arogantno, dok je vrlo oprezan, često i snishodljiv kada se obraća srpskoj i hrvatskoj javnosti.

    OHR jeste potreban BiH, ali time se ne može pravdati Schmidtova pristrasnost u korist Zagreba, plašljivost u odnosu na Banjaluku i nepoštovanje koje iskazuje prema Bošnjacima. Uprkos spomenutim prijetnjama, nakon odlaska lorda Owena, nije bio kraj svijeta. Naprotiv, došlo je do početka uspješnog mirovnog procesa. OHR je potreban BiH, ali je potreban i međunarodnoj zajednici, možda više njoj trenutno nego nama. Bošnjaci ne trebaju brinuti o sudbini OHR-a više nego što brinu sam Schmidt i PIC, naročito ako radi protiv njih i države. Ako nismo poginjali glavu kada je bilo mnogo teže, ne znam zašto bismo sada.

     

    Visoki napon u SDA: Unutarstranačka borba za poziciju direktora Elektroprivrede BiH preko rudarskih protesta

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Na prijedlog SDA Kakanj, Edin Ćatić je imenovan za tehničkog direktora Rudnika mrkog uglja u tom gradu. U pitanju je, objasnit će nam izvori iz te partije, prvi rođak (tečić) Mirsada Zaimovića, SDA-ovog predsjedavajućeg Zastupničkog doma FBiH.

    Iako je Ćatić jedan od najodgovornijih za loše poslovanje Rudnika mrkog uglja Kakanj, ove je sedmice došao na proteste pred zgradu Vlade FBiH tražeći ostavke čelnika Elektroprivrede BiH. Iz Kaknja je, tvrde izvori Istrage, došla kompletna logistika za nedavne rudarske proteste u Sarajevu. No, zbog čega je to bitno?

    Admir Andelija

    Kada je u ljeto 2019. godine istekao mandat bivšem direktoru Elektroprivrede BiH Bajazitu Jašareviću, Općinski odbor SDA Kakanj, kojim upravlja Mirsad Zaimović, na tu je funkciju namjeravao postaviti Nermina Mandru. Medijska kampanja je već bila završena, Mandra je bio predstavljen kao novi generalni direktor Elektroprivrede BiH, ali je, na kraju, došlo do obrata. Bakir Izetbegović je promijenio odluku, mjesto generalnog direktora je ustupljeno DF-u Željka Komšića pa je na tu poziciju postavljen Admir Andelija, koji jeste član SDA, ali je imenovan u ime Demokratske fronte. Protiv imenovanja Andelije bili su kadrovi SDA iz Zeničko-dobojskog kantona kojima upravlja Mirsad Zaimović. Oni su, rekosmo, na toj poziciji željeli vidjeti Nermina Mandru, aktualnog državnog zastupnika SDA i bivšeg načelnika Općine Kakanj koji je održavao dobre odnose i sa predsjednikom PDA Mirsadom Kukićem.

    Nermin Sandra

    Upravo su ovi odnosi bili okidač da predsjednik DF-a optuži čelnike SBB-a, PDA i dijela SDA da stoje iza protesta rudara.

    “Znam da su za status rudara lažno zabrinuta gospoda Radončić, Mirsad Kukić i Mirsad Zaimović, i da se također pitaju zašto direktor Elektroprivrede ne podnese ostavku. I ja mislim da bi mu najbolje bilo da to uradi, i to odmah čim ostavku podnesu resorni ministar Džindić i premijer Novalić”, rekao je Željko Komšić.

    Prozvani Mirsad Zaimović za Istragu potvrđuje da je tehnički direktor Rudnika mrkog uglja Kakanj njegov rođak.

    “Moj tečić je v.d. tehničkog direktora i mijenja direktora neka dva tri mjeseca. Ja kada sam u utorak čuo da je bio na protestima, nazvao sam ga i pitao kako on kao rukovodilac može biti na protestima. Ponavljam, nisam uopće znao da je on učesnik ovih protesta”, kazao nam je Zaimović.

    No, saradnici ministra Nermina Džindića za Istragu tvrde da se predsjednik Sindikata rudara Federacije BiH Sinan Husić u petak pozvao na Mirsada Zaimovića, tvrdeći da je on pristao na sve njihove uslove, a to je čak i povećanje cijene uglja za 20 posto, što bi dovelo i do poskupljenja električne energije za domaćinstva u iznosu od 20 posto.

    “Ja nisam u petak razgovarao sa Husićem. Tačno je da mi je prije podne zahtjeve rudara poslao Huso Lilović, sindikalista iz Kaknja koji je posrednik u mom odnosu sa Sindikatom rudara FBiH. Nisam ih još pogledao”, kazao nam je Zaimović.

    Na direktno pitanje da li se on zalaže za povećanje cijene električne energije, odgovorio je potvrdno.

    “U svijetu su poskupjeli energenti. I ugalj je energent. Nemam ništa protiv povećanja cijene uglja, ali niti protiv povećanja cijene električne energije”, rekao nam je Zaimović.

    Upravo je povećanje cijene električne energije tačka sporenja izneđu Sindikata i Elektroprivrede. Sindikat rudara FBiH insistira da u sporazumu sa Elektroprivredom BiH samo bude navedeno povećanje cijene uglja.

     

    “JP „Elektroprivreda BiH“d.d.-Sarajevo se obavezuje nakon date saglasnosti od strane Vlade Federacije BiH Rudnicima uglja u Federaciji Bosne i Hercegovine dostaviti prijedlog Ugovora o isporuci uglja za 2022 godinu po većoj cijeni za 20 % u odnosu na cijenu utvrđenu Ugovorom o isporuci uglja za 2021 godinu.Povećanje cijene uglja za 20 % se odnosi na sve vrste uglja iz svih rudarskih objekata u Rudnicima uglja u sastavu Koncerna  JP „Elektroprivreda BiH“d.d.-Sarajevo”, navedeno je u Prijedlogu koji su dostavili čelnici Sindikata.

    Prema neslužbenim projekcijama, povećanje cijene uglja za 20 posto na godišnjem bi nivou Elektroprivredu BiH koštalo 56 miliona maraka. Da bi se ispunio ovaj zahtjev, skoro pa izvjesno bi došlo do povećanja cijene električne energije za domaćinstva. Naime, proizvodna cijena jednog megavata je oko 46,5 eura. Tržišna vrijednost, po berzi HUPX (na osnovu koje se formira cijena električne energije) je oko 200 eura po megavat satu.

    Cijena električne energije za domaćinstva u FBiH je oko 32 eura po megavatu, što je za za 14,5 eura manje od prosječne proizvodne cijene jednog megavata. Da pojednostavimo, svaki megavat sat isporučen domaćinstvima, Elektroprivredu BiH vuče u minus za oko 30 konvertibilnih maraka. Povećanje cijene uglja za dvadeset posto dodatno bi povećao te gubitke. Tako bi proizvodna cijena jednog megavata iznosila 56 eura, a, u slučaju da ne dođe do povećanja cijene struje za domaćinstva, jedan megavat bi stanovništvu bio prodat za 32 eura. To je gubitak u iznosu od skoro 50 maraka po megavat satu.

    Istraga.ba će u narednim danima objaviti detaljnu analizu poslovanja svih rudnika u FBiH u proteklih dvadeset godina. No, za kraj samo jedna čijenica – jedan rudar u FBiH proizvede oko 600 tona uglja godišnje, dok, recimo, jedan rudar u rudnicima u Republici Srpskoj godišnje prizvede preko hiljadu tona uglja.

    Kolumna Vildane Selimbegović: BiH ima prijetelje

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Kada smo, negdje u drugoj polovini septembra, krenuli u realizaciju našeg projekta Ja bih BiH, politički lideri u našoj zemlji čekali su Matthewa Palmera, specijalnog izaslanika State Departmenta zaduženog za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini. Palmer je došao i otišao, spominjali su se tobožnji pomaci pa su ga ovdašnji politički lideri tobože s nestrpljenjem ponovo očekivali, onda se uoči njegova drugog dolaska pojavio tobožnji plan međunarodne zajednice koji je potpuno obesmislio takozvanu novu rundu razgovora, pa smo danas tobože u nerazrješivom političkom čvoru. Istom onom kojem svjedočimo godinama, ali zbog kojeg Federacija još ima Vladu iz prethodnog mandata. U međuvremenu, zemlja je tonula u sve dublju krizu: Milorad Dodik, lider SNSD-a i član državnog Predsjedništva, i Palmerov je dolazak i svu posvećenost izbornim reformama koristio za svoje političke performanse, obećavajući iz dana u dan sve manje Bosne i Hercegovine i sve više nemira – da ne kažem rata – u regionu. Dragan Čović i Bakir Izetbegović ni Palmerov dolazak nisu doživjeli kao rijetku priliku da se nađu u istoj prostoriji, za takav pothvat trebalo je da se pojavi viši politički savjetnik Antonyja Blinkena, državnog sekretara SAD-a, koji je prošle sedmice uspio čak i da ih okupi za istim stolom. Jest da je povod bila večera, no ako je suditi po dužini njezina trajanja, a još i više po njihovim istupima nakon deserta, nikome nije naročito prijala. Na meniju, barem po onom što novinari znaju, nisu bile izmjene Izbornog zakona, naprosto se razgovaralo o njihovim potrebama, da ne kažem obavezi da se konačno pomaknu s mrtve tačke da bismo naredne 2022. dočekali izraze demokratske volje birača s nešto više nade da odmah po objavi rezultata upravo oni neće biti korišteni za nove blokade zemlje.

    Druga priča

    Da Izborni zakon BiH treba promjene, znamo još od vremena kada je donesen, a njegove diskriminatorske odredbe i obavezu njegovog reformiranja tokom godina nametnule su i presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga: pored konstitutivnih Srba, Hrvata i Bošnjaka, pravo da budu birani valja obezbijediti i svim ostalim, Jevrejima, Romima, čak i Bosancima i Hercegovcima, jer ko se god ne izjašnjava kao jedan od tri konstitutivna – Ostali je. No, paradoks je da ni svi konstitutivni – uprkos zakonu koji je jasno izjednačio prava Srba, Hrvata i Bošnjaka na cijelom teritoriju BiH – u izbornom procesu nisu jednaki. Srbi iz Federacije uopće ne dolaze u obzir za kandidaturu u državno Predsjedništvo, a ko god se iole pozabavio kantonalnim ustavima, uvjerio se u to da tamo nisu ni slovo na papiru. Zanimljivo, Srbi iz Federacije već tradicionalno najlošije stoje u onim kantonima u kojima vlast dirigira HDZBiH, inače u ovom mandatnom periodu najbliži partijski partner SNSD-a. HDZBiH se pak ne libi apsolutne blokade svih federalnih procesa upravo zbog dubokog Čovićevog nezadovoljstva da se Željko Komšić, koji ne zadovoljava niti jedan HDZ kriterij za Hrvata, ipak osjeća Hrvatom i kao takav se ne samo kandidira već i dobija izbore. Intenzitet kojim HDZBiH progoni Komšića prihvaćen je i u zagrebačkim predsjedničkim dvorima, jednako kao što Dodikov secesionizam ima trajnu i nepodijeljenu podršku srbijanskog vrha. SDA se pak ponaša kao da njezin lider Bakir Izetbegović nije dogovarao koaliciju sa Čovićem i Dodikom, čak im ustupcima pomagao da u domovima naroda dobiju realne mogućnosti realiziranja svojih prijetnji blokadama. Izetbegović se danas, kada je SDA izgubila svaki kapacitet koaliranja, sjetio građana, pa zagovara širi probosanski front u kome nikako da popuni nedostajuće praznine. Štaviše, nerijetko se doima da upravo SDA zloupotrebljava Demokratsku frontu, kojoj se sigurno ima šta zamjeriti, ali joj se nikada ne može prigovoriti temeljna građanska postavka jednakosti baš svih i na svakom mjestu.

    Posve je druga priča apsolutno odsustvo svake suradnje između građanskih i lijevih partija, čak se ne može govoriti ni o suradnji opozicije jer se s godinama iskristaliziralo da je jedina ambicija opozicionih stranaka da naprosto svojim kadrovima zamijene postojeće vladare. Iz perspektive obična čovjeka to se već odavno razumije kao sjaši kurta da uzjaše murta jer niko nije toliko slijep pored očiju pa da ne vidi bahatost i razmetljivost ne samo porodičnih dinastija na vlasti već i njihovih najbližih pobočnika. Kao najlakši recept za vlastiti opstanak lideri nacija prepoznali su blokadu izbornih reformi, naprosto zato što ona ostavlja dovoljno prostora da se zaklinju u svoja nacionalna bića, da se ufaju u odbrane naroda i njihovih prava sve mantrajući o ugroženosti. Mali eksperiment lako dokazuje ovu prevaru: zna li iko od nas ijednog većeg esenesdeovca, hadezeovca ili esdeaovca koji razmišlja hoće li imati para do kraja mjeseca, kako će djecu poslati u školu i gdje će se liječiti? No, zato znamo svi da ova vrsta svađa i blokada ne bi ni bila moguća da je na stolu – recimo – reforma zakonodavstva koja bi omogućila borbu protiv korupcije. A to je ustvari ključ: izborne reforme za cilj imaju i moraju imati eliminaciju diskriminacije osnovnog ljudskog prava. Da bi svako imao pravo da bira i šansu da bude izabran. Da bismo se mogli reformirati dalje i boriti za ostala prava.

    U Specijalu Oslobođenja objavljenom prošlog vikenda okupili su se eminentni stručnjaci, univerzitetski profesori, poznavatelji ovdašnjih prilika s različitim planetarnim adresama: Neven Anđelić, Dejan Jović, Armina Galijaš, Nebojša Vladisavljević, Joseph Marko, Nevenka Tromp, Eric Gordy, Francesco Palermo, Jessie Barton Hronešová, Mareike Fröhlich, Jens Woelk, Christophe Solioz, Florian Bieber, Petra Roter, Soeren Keil, Kenneth Morrison, Chiara Milan, Marika Djolai, Jelena Džankić i Mladen Mrdalj. Svi oni imaju respektabilne biografije, cijenjeni su i uvaženi od svojih kolega i niko od njih nema domaće partijske knjižice. Ali imaju – i ne kriju da imaju – empatije spram običnih ljudi u Bosni i Hercegovini, naše dugogodišnje zajedničke patnje i višedecenijske blokade u kojoj nas drže naši vladari naroda i njihovi prijatelji iz međunarodne zajednice.

    U svojim tekstovima oni nude rješenja, potpuno sigurni da moderna nauka ima dovoljno formula koje će omogućiti da svi budemo jednaki pred zakonom u svakom dijelu BiH. Idu i korak dalje: predlažu opcije koje će spriječiti naredne blokade i pokrenuti vlasti da se suoče sa biračima kojima su dužni isporučiti mir, stabilnost zemlje, ekonomski i svaki drugi prosperitet. I niko, baš niko od njih ne pati za našim vajnim vladarima, no ne kriju tugu što zemlja s ovakvim privrednim potencijalom i resursima za svoj najpoznatiji izvozni proizvod ima mlade i pametne ljude. Koji bježe stampedom od neprilika na domaćem tlu i traže sreću u svijetu u kome neće biti konstitutivni, već će biti obični građani, ali sigurno manje ugroženi nego što su ovdje, gdje su svi zabrinuti za nas dok nam ugrožavaju živote i goli opstanak.

    Prijeko potrebna lekcija

    Namjerno ne pišem o rješenjima koja nude, ostavljam ih domaćim ekspertima – a sigurna sam da ih ima, samo im nedostaje lična i partijska hrabrost – da o njima razmisle, odvagaju ih i pretoče u rješenja oko kojih se može postići zdrav konsenzus. Ostavljam ih i međunarodnim emisarima, s nadom da će razumjeti koliko su temeljna ljudska prava daleko od podrške lex Čoviću ili udvaranju Memorandumu SANU 2. Za miran Balkan neophodna je mirna Bosna i Hercegovina, a mirnoj BiH treba posve drugačiji pristup od ispraznih pogađanja s nacionalistima koji niti žele da razgovaraju niti su spremni da čuju ikoga do sebe same. Želim samo da još jednom zahvalim našim autorima, koji će se već danas zoom-okupiti, a o čijim će stavovima i tekstovima i narednih dana biti sigurno debate, s obzirom na to da ćemo ih podijeliti na našim portalima i društvenim mrežama kako na domaćim tako i na engleskom jeziku. Spremnošću da svoje znanje i stavove izlože domaćoj i međunarodnoj javnosti, intelektualnom hrabrošću da se suprotstave važećim matricama, pokazali su ne samo svoje prijateljstvo spram BiH već i svoju ljudsku riješenost da čovjeka (sa)čuvaju na pijedestalu vrijednosti. Što je prijeko potrebna lekcija koju i mi moramo naučiti.

    Schmidt gladnom ne vjeruje: Sve obmane visokog predstavnika

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Uskoro uraditi nešto u vezi s državnom imovinom, što će se odnositi na RS”, rekao je 9. oktobra prošle godine visoki predstavnik Christian Schmidt gostujući na u Centralnom dnevniku Face TV.

    Mediji će, pozivajući se na tu izjavu, konstatirati da je Schmidt, faktički, najavio novu intervenciju koja će se odnositi na Republiku Srpsku.

    Ali od te bombastične izjave pa sve do danas, Schmidt nije učinio ništa što se odnosilo na Republiku Srpsku, izuzememo li suspenziju Zakona o nepokretnoj imovini RS koji je usvojen nakon izjave visokog predstavnika. Dakle, ono što je najavio – visoki predstavnik nije ispunio.

    “Jasno ću reći da ja apsolutno nikad nikome u Sarajevu nisam rekao da ću ja mijenjati Izborni zakon“, izjavio je Christian Schmidt 17. avgusta 2022. godine prilikom posjete Goraždu.

    Odlukom od 2. oktobra 2022. godine, Christian Schmidt je izmijenio odredbe Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.

    “Federacija BiH nema Vlade već četiri godine, ja to namjeravam deblokirati i neće svi biti sretni s tim. Neće biti ni predsjednik Federacije BiH sretan zbog toga, ali ja, koliko god strpljiv čovjek bio, jednostavno ne mogu to više tolerisati”, izjavio Schmidt 17. avgusta u Goraždu.

    Schmidt je 2. oktobra 2022. godine izmijenio odredbe Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH. Nijedna izmjena se nije odnosila na proces formiranja Vlade Federacije. Zato i danas, pet mjeseci nakon izbora, nije moguće formirati Vladu FBiH bez konsenzusa rukovodstva Federacije. Što znači – situacija je identična onoj od prije Schmidtovog nametanja.

    “Tu sam odluku pisao uz pomoć pravnika koji imaju jako mnogo iskustva i zbog toga je ta odluka moja, nosim je na grbači. I dalje smatram da imamo pozitivne efekte te odluke. Više nemamo blokade HDZ-a“, kazao je Christian Schmidt u emisiji Pressing na N1 TV.

    Blokade HDZ-a BiH nema, jer je Schmidt udovoljio zahtjevima HDZ-a BiH. Ali problem formiranja Vlade Federacije nije riješen.

    “Da ja nisam donio odluku mi možda sada ne bismo ni imali diskusiju o Vladi FBiH, nego bi i dalje imali Vladu u tehničkom mandatu. Napravio sam prvi korak”, izjavio je Schmidt 25. januara.

    Činjenica – da Schmidt nije donio odluku, aktualna parlamentarna većina u Federaciji bi mogla imenovati Vladu FBiH bez novih intervencija na Ustav FBiH.

    “Nema govora o tome da bih ukinuo ostale”, kazao je Christian Schmidt mjesec i po prije odluke kojom je nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH.

    I nakon nametanja izmjena Ustava FBiH i Izbornog zakona BiH, klub ostalih nema pravo na izbor (pot)predsjednika Federacije BiH, što je suprotno odluci Ustavnog suda BiH donesenoj u presudi broj U14/12.

    “Najveći problem trenutno formiranje vlasti u FBiH. Izazovno je formiranje vlasti na nivou FBiH, ali nedavno je usvojen budžet”, kazao je Christian Schmidt 30. januara ove godine, odnosno pet mjeseci nakon što je saopoćio da je riješio problem formiranja Vlade Federacije.

    “Ustavni sud je odlučio da se odluke Evropskog suda moraju prvo provesti na nivou države, a onda na entitetima”, kazao je Christian Schmidt u Britanskom parlamentu.

    Nijedna odluka Evropskog suda za ljudska prava BiH ne odnosi se na entitetske ustave. Osim toga, Schmidt je na nivou etniteta  Federacija BiH “proveo” presudu Ustavnog suda BiH donesenu po zahtjevu Bože Ljubića (HNS), ali nije proveo presudu donesenu po zahtjevu člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

    “Ne možete očekivati da visoki predstavnik riješi sve probleme. Disfunkcionalnost u FBiH dovela je do toga da se nije formirala nova vlada, novo predsjedništvo entiteta. Fokusirao sam se na vraćanje funkcionalnosti i to se dogodilo. Uradio sam jednu stvar, smanjio sam mogućnost upotrebe vitalnog nacionalnog interesa”, kazao je Schmidt 30. januara.

    Činjenice – disfunkcionalnost Federacije Schmidt nije riješio. Vladu Federacije BiH je nemoguće formirati bez njegovih novih interevencija. Katalog zaštite vitalnog nacionalnog interesa jeste smanjen, ali su ovlasti Doma naroda FBiH identične ovlastima koje je Dom imao prije Schmidtovog nametanja.

    “HDZ je ostao dominantan među Hrvatima, SNSD među Srbima, a SDA je izgubila učešće u Predsjedništvu BiH. Ne vidim da sam favorizirao bilo koga jer je sve ostalo isto, u istim proporcijama kao ranije”, kazao je Schmidt krajem januarau govoreći u Britaniji.

    Činjenica: HDZ je, poput SDA, izgubio učešće u Predsjedništvu BiH, ali ih Schmidt naziva – “dominantnim”, dok SDA – “gubitničkom strankom”. I nije sve ostalo u istom proporcijama, jer su kantoni u kojima dominira HDZ dobili kontrolni paket u Domu naroda FBiH.

    Analiza Seada Numanovića: Nepodnošljiva la(h)koća “opozicije”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Šta još treba da se desi, da se političko Sarajevo probudi?

    Milorad Dodik je u ratnom pohodu!

    Najavljuje “slovenački scenario” i okupacije kasarni Oružanih snaga Bosne i Hercegovine na području entiteta RS. Pomno je, sa ruskim savjetnicima, razradio plan zaposjedanja Brčkog. Zapad umiruje (a oni jedva čekaju bilo kakav izgovor za nedjelovanje) pričom da je “integritet BiH neupitan”, piše politicki.ba.

    Trebaju li osvanuti granični prelazi na Kobiljoj glavi, pa da bošnjački i “probosanski” političari shvate da je vrag odnio šalu!?

    Stranka demokratske akcije održala je sjednicu Predsjedništva u Banjoj Luci. Saopćenje izdato nakon tog skupa odražava nemoć, zatečenost i nesigurnost.

    Ostali nisu ni to.

    Ako je suditi po web stranicama Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, Naroda i Pravde, Narodnog evropskog saveza stvari uopće nisu dramatične.

    A jesu!

    SDP forsira hudu nadu da su ovo “zadnji dani Milorada Dodika”.

    NiP upozorava na korupciju na nekoj tribini u Bosni i vazda je “na putu”.

    NES je zabrinut što državni parlament već mjesecima ne funkcionira zbog blokade bosanskih Srba.

    Više je sastanaka i reakcija o situaciji u Bosni i Hercegovini, s pozivima na razum, alarmantnim porukama i osudama Dodikovog djelovanja izdala Srpska demokratska stranka, nego sve sarajevske političke centrale zajedno.

    Nevjerovatno!

    Ono što narod sve jasnije vidi, politički lideri u Sarajevu, kod Bošnjaka, neće niti žele vidjeti.

    Prevelik bi to bio intelektualni napor i prezahtijevan izlazak iz vlastitog komfora u kome je “pucanje penala” protiv “vlasti”, da bi se trgnuli.

    Dok opozicija u entitetu RS zajedno i odlučno nastupa protiv Dodikovog ludila, u Sarajevu je sve po starom.

    To da se politički prvaci Bošnjaka i “probosanskih snaga” okupe u Srebrenici, na primjer, i odatle pošalju odlučnu poruku, možemo samo sanjati.

    Elmedin jedno, Konaković drugo: Da li je Detektor detektovao neupućenost šefa diplomatije – koji Rusi, Biserini Rusi?

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine ponaša se poput nekog društevnog šerifa upućenog da se bavi poslovima od gradnje stepenica u općini, preko nezakonitih istraga, do komentarisanja podataka o kojima je tek čuo, a sve to u pokušaju da ga javnost vidi kao prvog u Bošnjaka. Valjda zbog toga u svakom obraćanju spomene stranku porijekla SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića, odnosno kadrove SDA.

    Tako je prije sedam dana o ruskim diplomatama i njihovom dolasku u BiH govorio jedno, a sedam dana poslije, danas govori drugo.

    U emisiji Pressing na N1 televiziji ministar Konaković upitan o ruskim diplomatama protjeranim iz zemalja EU nakon ruske agresije na Ukrajinu se ponio kao osoba dobro upućena u tu problematiku. Postavio se kao i inače, sveznalački, pa nam objasnio da je MVP i prije dolaska Rusa zamolilo Kremlj da ih ne šalje, da je on u Ministarstvu provjerio i da ništa u Ministarstvu nije urađeno pogrešno.

    “U saradnji sa OSA, na zahtjev OSA , prije nego su došli mi smo iz MVP poslali notu u Rusiju i upozorili, zatražili, zamolili da te ljude ne šalju. Pregledao sam da li smo negdje napravili neki propust, nijedan propust, niti jedan dio u kojem smo bili odgovorni nije prošao kroz moje ministarstvo”, rekao je ministar Konaković u Pressingu prošle srijede.

    Sedam dana poslije, ministar Konaković je okončao još jednu svoju istragu i utvrdio da je bivša ministrica Bisera Turković, naravno iz SDA, dala ID kartice ruskim diplomatama. Iako je prije sedam dana spominjao korake prije dolaska ruskih diplomata i pričao o provjeri u MVP, Konaković je do danas istražio i ustanovio da su to Rusi Bisere Turković.

    “Dvojica ruskih diplomata koji su protjerani iz evropskih zemalja došli su – jedan je došao 25. 10. 2022. godine, on se zove Selov, a drugi koji se zove Sokolov je došao 12. 01. 2023. godine. Tada je ministrica Turković bila na čelu Ministarstva, Osman Mehmedagić na čelu OSA, a Fahrudin Halač zamjenik direktora GPBiH. Ruska ambasada je u svim rokovima uputila MVP zahtjev za izdavanjem ID. Diplomati su ušli bez najave, a onda je ambasada tražila izdavanje ID….”, ispričao nam je ministar Konaković na konferenciji za novinare.

    Pitanje je sad šta je istina, s obzirom da ministar prošle srijede kaže da “i prije nego su došli” je upućena nota Rusiji. Šta je to ministar pregledao u Ministarstvu, ako nije vidio da su ruske diplomate, kako nam to danas govori, došle u vrijeme bivšeg Vijeća ministara.

    Je li ministar pokuašavao pogoditi nešto govoreći bez informacija, ili različite izjave pokazuju da ne vlada baš svim informacimama?

    Stiče se dojam da ministar do trenutka kada je Detektor objavio priču o ruskim diplomatama, uopće nije ni znao da su oni u Bosni i Hercegovini. A nije ministar od jučer, već je osam mjeseci na toj poziciji, pa je čudno kako Konaković, koji zna koga je sve Mehmedagić prisluškivao i šta je problem na Vranduku, ne zna za ruske diplomate kojima je ID izdalo njegovo Ministarstvo. Ili Konaković misli da ga se poslovi Ministarstva tiču samo od vremena imenovanja do isteka mandata.

    I na kraju, ministar Konaković je polovinu današnje konferencije posvetio priči o putu BiH u Evropsku uniju. Zanimljivo je da ni spomenuo nije šta će učiniti s ruskim diplomatama protjeranim iz EU. Je li Bosna i Hercegovina, ministre Konakoviću, slijedi vanjsku politiku EU ili Beograda?

    Jer, sve i da je SDA apsolutno kriva, oni nisu na vlasti, vi jeste, šta ćete učiniti po tom i vanjskopolitičkom i sigurnosnom pitnaju?

    (NAP)

    1...91011...57Stranica 10 of 57

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj