U isto vrijeme dok je na sastanku u Konjicu Milorad Dodik psovao genocid u Srebrenici zbog čega je Kemal Ademović jedini napustio skup koalicionih partnera SDP-a, NIP-a, Naše stranke, SNSD-a i HDZ-a, u Sarajevu se odvijala jedna drugačija drama.
Stranačka pozadina aktera je ista. Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić (SNSD) na ulaze u Istočno Sarajevo postavio je sramotne table o “gradu 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”.
Ekspresno je reagirala gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić te je Ćosiću poručila da će odgovarati zbog lažnih tvrdnji. Tokom dana Tužilaštvu BiH podnijela je krivičnu prijavu protiv gradonačelnika Ćosića.
Ono što je s pozicije koju obnaša mogla uraditi mlada gradonačelnica je uradila.
Izostale su reakcije npr. mladog premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka. Nisu se oglasile ni stranke trojke koje čine vlast u KS pa tako naprimjer zatražili uklanjanje sporne table ili Dodiku poručili da ne provocira Sarajevo.
Dakle, onako kako su se ponašali stranački lideri u Konjicu kada su nastavili sastanak nakon najbrutalnije psovke genocida, tako su se isto ponašali oni koji su vlast u KS i koji su morali stati u zaštitu Sarajeva i istine.
Ma šta ko mislio o njoj gradonačelnica Karić u petak je branila glavni grad države BiH, pa time i državu, njene stanovnike, branila je istinu i međunarodne presude.
Proteklih dana gradonačelnica Karić je na meti raznih analitičara, režisera, influensera koji je “časte” najgorim uvredama.
Nijedno udruženje žena, niti bilo koje drugo, a ima ih na stotine, nije stalo u zaštitu Benjamine Karić.
“Grijeh” Karić je i to što nije bila na Paradi ponosa, a jeste na dženazi mlade doktorice Alme Suljić. Grijeh je i što nije dozvolila projekciju zastave Izraela na Vijećnici i prekrivanje ploče o srpskim zločincima da bi zvaničnici istog SNSD-a mogli ući u nju. Grijeh je što je zabranila projekcije svega i svačega na Vijećnici osim u nekoliko slučajeva, a što je jednoglasno podržalo Gradsko vijeće.
Možda je gradonačelnica imala i nespretnih i nesretnih izjava o praznicima. Možda je mogla i morala drugačije. Ali ovoliki bijes i uvrede koje pojednci siju prema gradonačelnici Sarajeva poprimaju već ozbiljne znake verbalnog nasilja.
No, u zaštitu Benjamine Karić nije stao ni SDP ni predsjednik Nermin Nikšić.
Na društvenim mrežama objavljena je fotomontaža slike gradonačelnice sa maramom na glavi i “crnim zubom” kao odgovor na to što je Karić za Bajram dijelila baklave na Baščaršiji. Ni na tu brutalnu uvredu ne samo prema Benjamini već i prema muslimankama koje nose marame nije bilo reakcije istih onih udruženja koji na mnogo manje stvari reaguju.
Razni zaštitnici ljudskih prava, i prava žena, bude se samo onda kada oni procijene da je neko zaslužio reakciju.
Ako principi vrijede za druge zašto ne vrijede i u slučaju Benjamine Karić. Da li je ona manje žena, manje majka, manje političarka, manje pravnica od bilo koje druge žene. Čini se da u ovom našem sarajevskom društvu jeste.
Gdje je sada Milanko Kajganić? Onaj glavni državni tužilac čije je imenovanje pozdravila Ambasada SAD-a sve sa ambasadorom Michaelom Murphyjem na čelu? Sjetimo se onog tvita od 20. oktobra 2022. godine.
“Čestitamo Milanku Kajganiću na njegovom imenovanju na poziciju glavnog državnog tužioca BiH. Sjedinjene Američke Države nastavljaju raditi na osiguranju nezavisnosti Državnog tužilaštva i cjelokupnog kaznenopravnog sistema BiH”.
Sjetimo se i toga da je Kajganić postao glavni tužilac nakon što je njegova protukandidatkinja Diana Kajmaković diskvalifikovana stavljanjem na američku crnu listu.
Šta ćemo sada? Milorad Dodik i Narodna skupština Republike Srpske su suspendovali Ustavni sud BiH na 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Neizvršavanje odluka Ustavnog suda BiH je krivično djelo. Gdje je onaj Milanko Kajganić iz Murphyjeve čestitke?
Gdje je sada Christian Schmidt? Gdje je onaj visoki predstavnik za Bošnjake koji dijeli ordenje sa ratnim zločincima? Hoće li deblokirati rad institucija Bosne i Hercegovine? Da li će suspendirati Ustav Republike Srpske? Da li će smijeniti Milorada Dodika, Nenada Stevandića i sve one koji djeluju suprotno Deytonu?
Gdje je nestala Borjana Krišto, čelnica najbrže formiranog Vijeća ministara u historiji? Ima li vremena od rješavanja hrvatskog pitanja da rješava pitanja od vitalnog interesa za državu čiju Vladu predvodi?
Gdje je Elmedin Konaković? Novi pregovarač. Hoće li skoknuti do Laktaša na utakmicu Igokee? Hoće li otići u onaj Dodikov rakijski podrum da svojeručno lajka Dodikove izjave? Gdje su sad njegovi k…. i palci? Pije li Dodikova priča više vode? Ili Sarajlije već danima ne piju vodu, jer Trojka najbolje upravlja svim i “svačijim”
Gdje je Edin Forto? Posljednji put kada je zapucalo u Sarajevu on je, po vlastitom priznanju u američkim medijima, pobjegao “kroz rupu u zemlji” (tako je nazvao sarajevski tunel). Forto i Njegova stranka traže sankcije za Dodika. Kojeg Dodika? Onog što ja Forto u Rezimeu FTV-a u januaru ove godine nazivao evropskim čovjekom čija je stranka spremna zauzeti “evropski kurs”.
Ima li gdje živog Zukana Heleza? Gdje su mu oni što će gađati glinene golubove? Gdje su mu ona dva američka helikoptera što nije nabavio?
Gdje je Johann Sattler? Šef Delegacije Evropske unije prema kojoj nas nova vlast predvođena Dodikom i Čovićem ubrzano vodi? Ima li kakvih pohvala za “najbrže formirano Vijeće ministara”?
Gdje je Nermin Nikšić, federalni premijer? Da li je još pri stavu da je Dodik onaj stari? Ili je neki novi Dodik? Od kojeg ustupci prave graditelja BiH? Hoće li mu dati UIO? Elektroprijenos? Hoće li mu dati Institut za mjeriteljstvo? Službu za poslove sa strancima? Agenciju za lijekove? Šefa operacija u OSA-i? Šefa istraga u SIPA-i? Ah, da, to mu je već dao. Ima li nešto drugo?
Eno i Damir Mašić se pita hoće li reagovati Schmidt ili je on samo visoki predstavnik za Federaciju BiH? haha I Mašić zna biti duhovit. Rijetko. Ali zna.
Ima li kakvog pisma od Denisa Bećirovića? Nekog Storyja na Instagramu? Nekog prigodnog videa ispred američkog Kongresa u Washingtonu? Neke poruke iz Brisela? Ma, da. On je već ispunio obećanje i odradio turu “Brisel-DC”. Sada naknadno pametuje o Schmidtu. Kao opozicionar.
Gdje je pravni ekspert Nedim Ademović? On je ono dobar sa Christianom Schmidtom. Možda bi mogao neku “bonsku ovlast” isposlovati. U Federaciji.
I, još jednom – gdje nam je Milanko Kajganić? Sve se bojim da bi odgovor mogao glasiti – eno ga sluša upute Džermina Pašića i Dubravka Čampare kako se obračunati sa mafijom u u Sarajevu (bez diranja NiP-ovi, SDP-ovih i NS-ovih kadrova).
Ako se niko ne javlja – zovite miliciju. Dragana Miokovića. Jer Dodik je njemu “MOJ”.
Održavanje Povorke ponosa u Sarajevu, četvrte po redu, proteklo je u mnogo mirnijoj atmosferi, bez tenzija i incidenata, što je dobra vijest i za učesnike i za pluralistički identitet glavnog grada BiH. Na ulicama je bilo mnogo manje policajaca nego prethodnih godina, neuporedivo je manji broj i protivnika koji se okupljaju na kontraprotestima, što ukazuje na to da ova manifestacija ulazi u svoju dobrodošlu rutinu i nekonfliktnu kolotečinu.
Percepcija Povorke ponosa u javnosti se u posljednjih nekoliko godina donekle promijenila na bolje, ali, prema tvrdnjama organizatora i učesnika ne u mjeri kojom bi oni bili zadovoljni.
Ono što se nije promijenilo, što je ostala turobna konstanta jeste odnos političkih stranaka prema Paradi ponosa. Tu su pozicije čvrsto i duboko zakopane, stavovi nepromijenjeni. Ko je bio protiv održavanja ovog događaja i otvoreno opstruirao njegovo održavanje prije 4-5 godina, to čini i danas. S druge strane, politički akteri koji su podržali prva okupljanja LGBT zajednice i danas su bili u prvim redovima povorke u Sarajevu. Doduše, bazično desničarske, konzervativno-klerikalističke partije, poput SDA, Naroda i pravde, ili Stranke za BiH ovoga su se puta držale po strani, nisu glasno iznosile svoje protivljenje, što im u ranijim godinama nije bilo svojstveno. Demokratska fronta se tradicionalno ne petlja u „ovozemaljska“, „trivijalna“, kakva su ljudska prava, sloboda mišljenja, korupcija.. Ona se opredijelila za isključivo visoku politiku, bavi se opstankom i budućnošću države i naroda. Kao što u ovoj stranci ne razumiju da to što je ona formalno multietnička, ne znači da je automatski i građanski profilirana, tako imaju problem i da ukapiraju da država koja počiva na kriminalu, nesnošljivosti prema manjinama, preziru prema meritokraciji… nema budućnost.
Naša stranka i njeno rukovodstvo predvođeno predsjednikom stranke državnim ministrom Edinom Fortom, kao i do sada, bili su jedini unutar vladajuće koalicije koji su bez ikakvih rezervi i kalkulacija stali uz učesnike Parade.
Socijaldemokratska partija BiH je prošle godine na dan održavanja Povorke održavala neko nabrzaka sazvano stranačko sijelo. Ovoga puta ideološko-političko licemjerstvo ove nekada ozbiljne i respektabilne stranke, dobilo je drugačiju formu. Njen prvi čovjek, federalni premijer Nermin Nikšić cijeli je ovaj događaj još jednom prespavao, jendostavno se nije htio miješati, smatrajući ga valjda nedostojnim njegovog uplitanja i očitovanja. Ni njegovi tobožnji oponenti u stranci, poput Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva BiH i Irfana Čengića, jednog od najeksponiranijih sarajevskih SDP-ovaca, nisu bili ništa vidljiviji. Inače, i jedan i drugi ne propuste ni mnogo manje prilike i izazove da javnost zatrpaju svojim, pretežno prizemnim i neartikuliranim stavovima, mišljenjima i smatranjima. No, negativni heroj ovogodišnje Povorke ponosa, bila je gradonačelnica Benjamina Karić. Ponašanje „gradonačelnice svih (malo)građana“ je bilo bezobrazno ignorantsko, a odbijanje da na bilo koji način surađuje sa organizatorima i sudionicioma povorka je najblaže rečeno odraz njene niske kulture i još sumnjivijeg odgoja. Nominalno SDP-ovka, dakle ljevičarka, Karićka tokom dvije godine svog iritantnog mandata obilježenog populističkim hvalisanjem i paradiranjem i očijukanjem sa „većinskom voljom“, nije propustila nijednu priliku da stane na stranu snaga društvene regresije, konzervativizma, plitkog, konfekcijskog patriotizma i saharinskog nacionalizma.
Zapravo, čelnici SDP-a u slučaju Povorke ponosa ponašali su se u skladu sa preporukama vrha Islamske zajednice BiH koji je neposredno pred održavanje ovog događaja preporučio muslimanskim vjernicima da ga ignoriraju. Saopćenje Rijaseta Islamske zajednice je bilo korektno, suzdržano i nedvosmisleno je pozivalo na nenasilje. Ako se sjetimo da je nakon prošlogodišnje Povorke Husein efendija Kavazović, reis-ul-ulema IZ, pozvao na svojevrsni „roditeljski sastanak“ Edina Fortu, onda je njegovo ovogodišnje držanje bilo primjerenije.
Za koketiranje istaknutih SDP-ovaca sa Islamskom zajednicom ima više objašnjenja, a najjednostavnije bi bilo to da su uvjereni da bez podrške vjerskih lidera nemaju ozbiljnih izgleda na podršku unutar bošnjačkog birčkog korpusa. Za razliku od drugih stranaka, SDA, NiP-a Elmedina Konakovića, ili Stranke za BiH koji ne moraju dokazivati svoju vjersko-nacionalnu opredijeljenost, jer se ona podrazumijeva, lideri SDP-a stalno i iznova koketiraju i dodvoravaju se moćnim klerikalističkim autoritetima.
SDP BiH kao multietnička stranka, dovela se u situaciju da se vrh stranke, a vjerovatno i članstvo, oko pitanja Povorke ponosa podijelio gotovo po nacionalnim šavovima! Nebošnjački članovi rukovodstva te stranke, poput Vojina Mijatovića, Saše Magazinovića, Davora Čičića, Igora Stojanovića… su podržali Povorku i sudjelovali u njoj. Za to vrijeme istaknuti SDP-ovi Bošnjaci, poput Nikšića, Heleza, Karićke, Bećirovića, Čengića… pravili su se mrtvi.
SDP BiH, odnosno nekadašnji Savez Komunista BiH čije pravne i idejne tekovine ta stranka slijedi, ako je i po čemu značajna politička činjenica, onda je to po jedinstvu svojeg rukovodstva i članstva u ključnim pitanjima i prelomnim događajima iz novije historije. Na posljednjem Kongresu SKJ 1989. godine, komunisti iz BiH odbili su ultimatume Slobodana Miloševića koji je tražio da ostanu na Kongresu nakon što su Slovenci i Hrvati napustili Kongres. Svojim odlaskom delegacija komunista iz BiH (bez ijednog izuzetka) je delegitimitala sve odluke koje je nametao srbijanski partijski vrh.
Tri godine kasnije, početkom 1992, svi zastupnici SDP-a u Skupštini BiH su odbacili prijetnje Radovana Karadžića i glasali su za održavanje referenduma o samostalnosti BiH. Tokom rata, članovi SDP-a spašavali su legitimitet državnog vrha BiH, Predsjedništva Skupštine, vojske, pravosuđa. Nakon svih tih historijskih uspjeha i zasluga tokom kojih su uspjeli sačuvati stranačko jedinstvo i politički kapital, zahvaljujući snishodljivom, populističkom držanju njenog čelništva SDP se uspio nacionalno podijeliti na pitanju Povorke ponosa!?
Kada bi se Stranka demokratske akcije isključivo posvetila promicanjem svoje ideologije i bavila širenjem, ili nametanjem svojih vrijednosti (kada bi ideologija i borba za naciju bila cilj, a ne sredstvo za ovladavanje ekonomskim polugama i javnim resursima), u tom bi slučaju njen vrh danas imao dobre razloge sa bučni trijumfalizam. SDA je prije pet godina poražena u Kantonu Sarajevo, ali je politika te stranke pobijedila! Temeljni postulati te politike su postali zajednički imenitelj gotovo svih relevantnih političko-stranačkih aktera. Kada makar ovlašno pogledate press konferencije vodećih stranaka suočite se sa paradom bivših, kao, razočaranih SDA-ovaca: možda su se oni razočarali u svoju bivšu stranku, ali SDA nije i nema razloga biti razočarana u njih!
Na svom Sedmom kongresu iz 2019. godine Stranka demokratske akcije usvojila je Programsku deklaraciju. Prva rečenica u Deklaraciji najavljuje stranačke „pravce razvoja“ koje planira provesti „sa vjerom u Boga i odlučnošću da se pridržavamo moralnih vrijednosti koje prozilaze iz temeljnih vjerskih i etičkih načela“.
Četiri godine kasnije, iskristaliziralo se to oko ovogodišnje Povorke ponosa, manje-više cjelokupan stranačko-politički spektar okupio se oko „vjerskih i etičkih vrijednosti“, neupitne dogme koju je autorizirala Stranka demokratske akcije!
Ne možete biti borac za ljudska prava ako vam ne smetaju “dugine boje”, a istovremeno smeta “zelena boja”. Niste borac za ljudske slobode ako samo podržavate učesnike Parade ponosa, a prezirete one koji misle drugačije.
Svaka isključivost, bila ona za ili protiv bilo koga, nije znak tolerancije. Naprotiv.
Da li LGBTQ zajednica ima ista prava kao i sve druge zajednice? Nema. I država im treba omogućiti ravnopravnost. Ono što vrijedi za svakog građanina, treba vrijediti i za njih.
To što se kantonalni odbor SDA, gradonačelnica Benjamina Karić ili neko treći ne slaže s učesnicima Parade ponosa, ne znači da svi oni koji su željeli šetati nemaju pravo da šetaju i da obznane svoja uvjerenja. Kao što niko iz LGBTQ zajednice ili “aktivista” oko te zajednice nema pravo ljude koji se ne slažu s njima nazivati “Skakom sa vaginom”, “krezubim i zatucanim SDA-ovcima” …
“Svako ima”, piše u članu 9 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, “pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala”.
Dakle, “svako ima pravo”. A svako su i oni koji se nisu slagali sa uvjerenjima učesnika Parade ponosa, i oni koji su šetali. Problem počinje onda kada su ovi prvi za ove druge “samo zatucane, krezube Balije”, a ovi drugi, za one prve, “pederi i bludnici”.
Hajde da vidimo jedno drugo “pravo” glede seksualnih opredjeljenja. Poligamija je zabranjena u Bosni i Hercegovini. Zabranjena je skoro u svim državama zapadnog svijeta. Nije li to diskriminacija?
Ali ako bi neko pokrenuo to pitanje, brojni “aktivisti” za ljudska prava koji podržavaju prava LGBTQ zajednice bi ga označili osobom koja želi uvesti šerijat. Što znači da mnogim aktivista nije bitno da li se krše ljudska prava. Bitno je da li je njihova borba sponzorisana projektima.
Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nije dopustila da se sarajevska Vijećnica osvijetli duginim bojama. Po meni, to je njena greška. Ali gradonačelnica Karić je ta koja četiri godine odlučuje. Građani odlučuju svake četvrte godine i oni tada preispituju njene poteze. Ako opet većina u Gradskom vijeću odluči da je izabere, to znači da su njeni potezi bili ispravni. Iz ugla većine, naravno. A demokratija je, nažalost, u osnovi dominacija većine nad manjinom. Osim u slučajevima kada OHR ne odluči drugačije.
Šef OHR-a Christian Schmidt je u subotu podržao LGBTQ zajednicu. Deklarativno. Iako ima ovlasti da to uradi, Schmidt nije izjednačio prava LGBTQ osoba sa pravima svih drugih građana. Istina, Schmidtu je bilo bitnije da iskoristi svoje ovlasti kako bi dodatno obespravio (pojedine) građane i većinski narod u Bosni i Hercegovini, suspendujući Ustav Federacije na jedan dan. Ali o toj diskriminaciji su šutjeli svi oni lažni aktivisti za ljudska prava kojima diskriminacija Bošnjaka nije isto što i diskriminacija LGBTQ osoba. Jer oni koji su jučer šetali ulicama Sarajeva su “cool”, a oni koji su protestirali pred zgradom OHR-a su samo “seljaci” i “zeleni botovi”.
Ako se borite za ljudska prava, onda vam ne smeta ni zelena zastava, a ni ona duginih boja. Ako ste aktivista, onda se podjednako borite i za ljudska prava LGBTQ zajednice i prava svih onih koje je obespravio Christian Schmidt. Ah, da. Borite se samo za ona prava koja se finansiraju iz budžeta onih koji su podržali uvođenje diskriminacije po Schmidtu!
Da su svi zločini isti, svaki ratni zločinac bi bio osuđen na identičnu kaznu zatvora. I ne bi se tužioci trudili da dokazuju udružene zločinačke poduhvate, genocide, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine protiv ratnih zarobljenika, ratne zločine protiv civilnog stanovništva ….
Da su svi ratni zločini isti, Haški sud bi identične kazne zatvora izrekao komandantu Armije RBiH Rasimu Deliću i komandantu Vojske RS Ratku Mladiću. A nije izrekao. Delić je u neokončanom, ali pravosnažno priznatom postupku, dobio tri godine zatvora, a Ratko Mladić je dobio doživotnu robiju.
Komandant Armije RBiH je proglašen je krivim “jer nije poduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi i kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz odreda “El Mudžahid”. I dobio je tri godine zatvora.
Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja. On je osuđen na kaznu doživotnog zatvora.
Kada aktivisti Naše stranke kažu da su svi ratni zločini isti, pa podjednako osude zločin u Trusini i Ahmićima, to pokazuje da nisu pročitali nijednu presudu. Kao što je poistovjećivanje presude Sakibu Mahmuljinu, koji je osuđen zbog toga što nije sankcionirao ubice, sa presudom Dariu Kordiću – samo plod populizma pomiješanog sa nepoznavanjem ni prava, niti prava i običaja ratovanja.
Nije isto narediti ubistvo što i propustiti sankcionirati ubicu. Stvar je, dakle, namjere, koja je bitnija od razmjere.
Iz perspektive žrtve, svaki zločin je isti. Ali iz perspektive sudski utvrđenih činjenica – nije. Da je lako dokazati genocid, ne bi on bio presuđen samo u slučaju Srebrenice. Bili bi tu i Višegrad, i Zvornik, i Foča, i Prijedor, i Bratunac, i Vlasenica ….
Da je lako dokazati udruženi zločinački poduhvat ne bi samo ratni čelnici Republike Srpske sa službenim Beogradom, i Herceg Bosne sa službenim Zagrebom, bili osuđeni za udruženi zločinački poduhvat. Jer da biste dokazali UZP, morate dokazati dijeljenje iste zločinačke namjere. A nijednom visokom oficiru Armije RBiH nije dokazana zločinačka namjera. I zato samo Armija RBiH ni u Haagu niti u Sudu BiH nije proglašena “udruženim zločinačkim poduhvatom”.
Dakle, nisu svi zločini isti. I svaka priča o tome da jesu zapravo je relativizacija sudski utvrđenih činjenica. Ne možete govoriti o pravosuđu i pravu, ne možete se zalagati za pravnu državu,a istovremeno tvrditi da “zločin je zločin”. I tačka.
“Činjenica da je neka osuđena osoba izdržala kaznu za počinjeni ratni zločin ne znači da je zločin nestao. Ta osoba je i dalje ratni zločinac”, kaže visoki predstavnik Christian Schmidt reagujući na snimak ratnog zločinca Daria Kordića koji je kazao da se “ne kaje zbog onoga što je uradio” i da bi “sve isto ponovio”.
Činjenica je, dakle, da je Dario Kordić i dalje ratni zločinac. Kao što je činjenica da s tim ratnim zločincem Christian Schmidt dijeli nagradu dobivenu od hrvatskih vlasti. I još je činjenica da Schmidt dijeli istu nagradu sa ratnim zločincem Jadrankom Prlićem.
Činjenica je i Christian Schmidt ne želi da se odrekne svojih nagrada koje dijeli sa ratnim zločincima Kordićem i Prlićem. Činjenica da je Dragan Čović na prinudni rad slao zarobljene Bošnjake. Činjenica je da Christian Schmidt dobro zna šta znači Arbeit Macht Frei. Činjenica je da je sud u Haagu presudio da je Herceg-Bosna bila udruženi zločinački poduhvat sa Franjom Tuđmanom na čelu. A činjenica je, reći će Schmidt, da zločin nije nestao. Pa tako i onaj UZP-ovski. A da “granice” Herceg-Bosne ne bi nestale, pobrinuo ce Christian Schmidt.
U suglasju sa Zagrebom, priznat će Andrej Plenković, a odšutjeti Christian Schmidt, visoki je predstavnik nametnuo izmjene izbornog zakona tako što je, recimo, u Mostaru jedan Hrvat vrijedan koliko tri Bošnjaka. A jedan Refik Lendo je bezvrijedan. I činjenica je da je Christian Schmidt otuđio njegov identitet.
Činjenica je, dakle, da je osoba osuđena za ratne zločine – ratni zločinac. I činjenica je da ministri u Vladi Federacije smatraju da zločince treba rehabilitovati. Kao što je činjenica je da Christian Schmidt prije 16 godina želio rehabilitovati nacističkog pukovnika Wernera Möldersa.
Činjenica je da je Dario Kordić ratni zločinac. I činjenica je da Chritistan Schmidt stoji s njim u Redu Ante Starčevića.
Činjenica je da je Jadranko Prlić ratni zločinac. I činjenica je da Christian Schmidt stoji s njim u Redu Ante Starčevića.
Činjenica je da je Werner Mölders bio Hitlerov heroj. I činjenica je ga je Christian Schmidt namjeravao rehabilitovati.
To što Christian Schmidt poziva Tužilaštvo BiH da zbog izjave procesuira Daria Kordića je samo licemjerstvo. Jer od Kordićeve prošlogodišnje izjave puno je opasnija bila Schmidtova jednodnevna suspenzija Ustava u korist sljedbenika politike koja je proizvela Daria Kordića i koja je u miru dobila ono što su Kordić i drugi namjeravali dobiti u ratu.
Kada vas Christian Schmidt nazove prijateljem, tačno poželite da pobjegnete u neprijateljske snage. Jer kako ćete biti prijatelj sa čovjekom koji misli da su vam dovoljne dvije Fatihe (ili dva Očenaša) i tri ruže u Memorijalnom centru u Potočarima, da biste sa sebe saprali grijehe što jedan narod, kakav god da je, istovremeno obespravljujete, pravite ludim i smatrate – glupim.
Dakle, kad upitate visokog predstavnika Christian Schmidta zbog čega je na jedan dan suspendovao Ustav Federacije i obespravio potpredsjednika Federacije iz reda Bošnjaka, on vam kaže – “uskoro će 11. juli i ja idem u Srebrenicu. Deblokirao sam pare za Memorijalni centar”.
Memorijalni centar u Srebrenici je Christianu Schmidtu postao sredstvo odbrane, a ne memorijal žrtvama presuđenog genocida nad Bošnjacima.
Bio sam i ja, gospodine Schmidt, u Novom selu kod Bijeljine. Bio sam i ispred jedne kuće u Novom selu, snimio stand up i, dok su se zavjese na prozorima tresle, u kameru rekao – “ovdje iza mojih leđa pod lažnim imenom živi Franc Kos, čovjek koji je 16. jula 1995. godine sa petoricom “kolega” na Vojnoj ekonomiji Branjevo strijeljao 1300 zarobljenih Bošnjaka”. Eno Franca Kosa danas u zatvoru. Izdržava trodecenijsku kaznu zbog Branjeva. Kucao sam i na vrata odbjeglom zločincu Dušku Kornjači, onom što ga štiti Aleksandar Vučić s kojim se češće viđate nego sa članovima Predsjedništva BiH. On vam je prijatelj, a ne ja. Za sigurnost njegovog sina koji je povezan sa podzemljem ste se brinuli. Niste se brinuli o žrtvama srebreničkog genocida.
“Olala” . Tako glasi Schmidtov odgovor kada ga upitate koju je to formulu koristio kada je odlučio da u Ustav Federacije ugradi “tri petine” podrške u određenom klubu konstitutivnih naroda prilikom formiranja neke buduće Vlade Federacije.
Onda ide – Ping-Pong, Ping-Pong …..
E, u tom “ping-pongu”, Christian Schmidt je loptica. Reketi su u Beogradu i Zagrebu, u rukama Andreja Plenkovića i Aleksandra Vučića, Bosna i Hercegovina je stonoteniski sto, a Bošnjaci “mrežica” koju morate da “prebacujete”, jer ona služi samo da jasno razdvoji srpski od hrvatskog dijela stola.
Ping-Pong, Ping Pong. Schmidt je udario u mrežicu sa Vučičićeve strane stola. Poen za Plenkovića – izborni zakon.
Ping-Pong, Ping Pong. Sad je loptica Schmidt udarila sa hrvatske strane stola. Poen za Srbiju – državna imovina.
Ping- Pong, Ping-Pong. Srbija i Hrvatska igraju do 14 (prioriteta). Onda se loptica uklanja, a mrežica ostaje na stolu bez ikakvog smisla. Nebitna.
Dakle, kad upitate Christiana Schmidta zbog čega je na jedan dan, samo na jedan dan, suspendovao Ustav, on vam odgovori: “Ping-Pong”. I onda opet kaže – ja odoh 11. jula u Potočare, na ispovijed. Potom slijedi ti Očenaša, dvije ruže i olalala. Grijesi su saprani. Onda opet ide ping-pong. Sve dok “Bošnjaci iz mrežice” ne shvate riječi koje je prije tridesetak godina izgovorio Lord David Owen.
“Don’t, don’t, don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out”.
I, zato, ne sanjajte snove. Naročito ne sanjajte dok ste budni.
Kada vežu Abdulaha Skaku, vežu mu ruke na leđima. Kada vežu Darka Eleza, vežu mu ruke naprijed. Jer Skaka je za “pravnu državu” opasniji od Darka Eleza. A čovići i dodici su potpuno bezopasni. I zato ih ne vežu nikako.
Kada hapse za korupciju, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću. Kada hapse za ratne zločine, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Banja Luci, Bratuncu, Prijedoru… Kada hapse zbog korupcije, hapse samo Bošnjake. Hapsili su gradonačelnika Bihaća Hamdiju Lipovaču. I načelnika Novog Grada Damira Hadžića. I gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skaku. I načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića. I gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića. I federalnog premijera Fadila Novalića. I državnog zastupnika Envera Bijedića. I predsjednika Skupštine USK Admira Hadžipašića. Kada hapse za ratne zločine, hapse Bošnjake i Srbe. Jer svi su “podjednako krivi za ratne zločine”. Osim hercegovačkih Hrvata. Oni nisu krivi nizašta.
Kada “deblokiraju” institucije, obespravljuju Refika Lendu. I jedan cijeli narod koji se “prokomjerno rađa”. Kada HDZ blokira sve, onda se samo “političari ne mogu dogovoriti”. Kada se mijenja izborni zakon, hercegovačkim Hrvatima se mora dati sve. A građanima – ništa. Jer oni su, svakako, ostali.
Kada Benjamina Karić na ploči na Kazanima ne napiše imena ubica sarajevskih Srba, ona za zapadne diplomate ne doprinosi pomirenju. Kada te iste zapadne diplomate u Brčkom podrže gradnju spomenika “svim žrtvama” na kojem ne piše ko su žrtve, a ko ubice, onda je to “put ka pomirenju”.
Kada Novak Đoković i drugi sportisti iz Srbije osvoje medalje, oni su samo “srpski sportisti”. A mogu biti srpski književnici, srpski političari, srpske šume, srpske pošte… Samo ne mogu biti “srpski zločinci” na tabli postavljenoj na sarajevskoj Vijećnici “u čast” onih koji su je spalili.
Kada HDZ-ov Večernji list dodjeljuje pečate, rado se odazovu i američki ambasador, i evropski ambasador, i visoki predstavnik. Jer HDZ-ovo glasilo je pronositelj zapadnih vrijednosti. A Faktor je samo SDA-ov i “retrogradan”. I zato je ok da novinare Faktora vrijeđa Elmedin Konaković, a ambasade i OSCE šute.
Kada negiraju genocid, onda nema umišljaja. I nema posljedica njihovog negiranja. Jer posljedice su davno ukopane u Memorijalnom centru u Potočarima koji se pretvara u čistilište zapadnih diplomata koji bošnjački narod guraju u pakao.
Kada Dodik i Čović poziraju sa ratnim zločincima, to je samo “predizborna kampanja”. Kada Sanja Vlaisavljević bježi u Istočno Sarajevo da se ne bi susrela sa migrantima, to je u skladu sa zapadnim vrijednostima. I Sanja je “MOJA” za Našu stranku. A Benjamina Karić nije. Jer je nagradila Sarajlije koji su u zemljotresom pogođenoj Siriji dva mjeseca volontirali u kampovima gdje su smješteni beskućnici. Hrvatski putopisac više u sarajevskim medijima dobije prostora od Sarajlija koji su volontirali i pomagali ljudima. Jer putopisac je nositelj evropskih vrijednosti, a Nihad Aličković je tek “bošnjački radikal”.
Kada se žale djeca u Srbiji, dan žalosti je u cijeloj BiH. I neka je. Kada se žale djeca u Tuzli, dan žalosti je samo Federaciji. Ima li nekoga, osim Bursaća, da kaže – neka nije?
Kada reis Husein Kavazović kaže da će Bošnjaci BRANITI državu, on je ratni huškač. I o tome Schmidt obavještava UN. Kada Dragan Čović zaprijeti “nemirima na Jugu”, onda Zapad dvaput mijenja izborni zakon i Ustav da ga smiri.
Kada vam kažu da je ovo još jedan huškački i propagandni komentar, provjerite svaku napisanu riječ. I shvatit ćete da je istina još i gora.
Što sam ga rjeđe viđao, sve sam ga više cijenio. Jer ne možete uvijek izbliza vidjeti nečiju veličinu. Saliha Brkića sam prvi put uživo vidio prije tačno dvadeset godina. S mikrofonom pod miškom sjedio je u hladu jednog drveta i pisao u svoj rokovnik izvještaj za prvi dnevnik. Oko njega su bili radnici lukavačke Koksare koji su blokirali gradsku raskrsnicu. Bio je to moj prvi “veći” radni zadatak. Kasnije će mi Salih postati šef u tuzlanskom dopisništvu FTV-a, a još malo kasnije ću ja njemu postati urednik.
Godinama smo radili zajedno, dijelili kancelariju i računar. Nikada nisam uspio pročitati zapise iz njegovog rokovnika. Taj rukopis je mogao dešifrovati samo on. Ako mu je uopće bilo potrebno da čita svoje bilješke. Salihu Brkiću, jednostavno, nije trebao podsjetnik. Tačno je znao šta je i na koju je kasetu snimio neki događaj od prije tri decenije.
Imali smo na desetine nesuglasica oko posla. Bio je to više sukob generacija. On je na početku od mene pokušao napraviti sebe, a ja sam kasnije od njega pokušavao napraviti ono što on nije mogao biti. I dobro je da nijedan od nas nije uspio.
Saliha Brkića sam upoznao prije dvije decenije, a za njega znam otkako znam za sebe. Rudarska nesreća, štrajkovi, rat, izbjeglice, grobnice, štrajkovi … Cijeli život je bilježio ljudsku nesreću. Snimio je svaku rudničku jamu, svaki izbjeglički kamp, svaku srebreničku grobnicu, svaku identifikaciju, svaku kolektivnu dženazu u Podrinju. Ušao je u svako povratničko selo u istočnoj Bosni. Zabilježio je svaki štrajk radnika posrnulih giganata iz Tuzlanskog kantona. Bilježeći našu noviju istoriju, Salih Brkić je postao dio istorije.
Da je živio i radio u Sarajevu, da je pio u odabranim kafanama u još “odabranijem” društvu, već danas bi, dan nakon njegove smrti, bila ustanovljena novinarska nagrada “Salih Brkić”. Ali nije. On je svoje piće pio na ulazu u rudničke jame. On je jeo sendviče sa radnicima u štrajku i kafe pio iz okrnjenih fildžana u izbjegličkim kampovima. On je prenosio poruke unesrećenih.
Kada sam ovog februara sletio u zemljotresom razorenu Antakiju na jugu Turske, prvo sam pomislio na Saliha Brkića. Tek tada sam shvatio zbog čega je mjesecima poslije povratka iz Pakistana obilazio kancelarije i firme po Tuzlanskom kantonu, skupljajući novac za izgradnju kuće za jednu pakistansku djevojčicu (imena joj se ne mogu sjetiti) koju je snimio dok je sa ljekarskim timom iz Tuzle u toj dalekoj državi pomagao ljudima koje je zemljotres ostavio bez ičega.
Tog juna 2004. godine sam bio novinar Oslobođenja i javili su mi “ekskluzivnu” informaciju da će pored puta u Sandićima kod Bratunca Milan Bogdanić Izvještaj o događajima u Srebrenici predati Amoru Mašoviću i da će baš tu početi ekshumacija iz nove masovne grobnice. Kada sam, željan ekskluzive, nakon luđačke vožnje iz Tuzle stigao u Sandiće, zatekao sam – Saliha Brkića. On je, ipak, bio ekskluzivniji.
Mi, mlađi novinari koji smo radili u Tuzli, često smo s podsmijehom citirali Salihove rečenice iz priloga.
“Nemojte ih se sjetiti samo kad snjegovi i studen udare”, ponavljao je skoro svakog 21. decembra u svom izvještaju o Danu rudara.
“Ljudi nisu ptice, ne mogu nestati”, govorio je često u svojim izvještajima o masovnim grobnicama.
“Kamenička dolina smrti”, “potočarska dolina rahmeta” ….
Trebao sam doživjeti da neke mlađe kolege ismijavaju moje floskule, pa da shvatim da sam nekad na početku svoje karijere, ismijavajući njegove floskule, bio nepravedan prema Salihu Brkiću. Ali to je, rekoh, bio sukob generacija. I zato tek posljednjih godina, kada sam u zrelijem životnom dobu, uspijevam shvatiti sve one Salihove rečenice iz priloga. Na svoj je način bilježio našu noviju istoriju i postao je njen dio. O njegovim profesionalnim dostignućima vjerovatno neće praviti tribine i okrugle stolove. Teško da će biti ustanovljena novinarska nagrada “Salih Brkić”. Ali to opet ne znači ništa. Svi mi koji smo radili s njim – dobitnici smo neprocjenjive nagrade – radni kolega Saliha Brkića. Onaj ko je to bio, zna da je ogromno!
Zamislite ministra vanjskih poslova bilo koje države koji u roku od pet minuta na društvenim mrežama reagira na “botove”, a šuti nakon objave snimka koji, u nizu drugih dokaza, potvrđuje i dokazuje agresiju susjedne države. Ako ga ne možete zamisliti, zaguglajte ime Elmedina Konakovića. Baš tako izgleda taj ministar. Na stranu to što na HRT-u diplomatski ne želi govoriti o agresiji Republike Hrvatske na BiH. On to više ne smije ni na svom Facebooku.
I Edinu Forti, lideru Naše stranke koja je Mostar isporučila HDZ-u, pomiješalo se gradivo iz maternjeg jezika. Pa zato još uvijek ne zna kako će i na kojem će jeziku priopćiti da je došlo vrijeme pomirbe te da ne ne moramo svakog dana gledati u blisku povijest. Zarad naše budućnosti koju su Christian Schmidt i HDZ-ova Trojka prepustili goniču bošnjačkih robova iz mostarskog Sokola.
Šuti, zasad, i predsjednik SDP-a BiH. To što je on dijete sa gornjeg toka rijeke Neretve ne znači da mu Dragan Čović ne može uzvodno slati naputke za sjednice Vlade Federacije i ostala priopćenja u kojima su sva tri nacionalizma loša, ali je onaj bošnjački – najgori. U subotu ujutro Nermin Nikšić je išao da obilježi godišnjicu Bitke na Neretvi, pored mosta srušenog za potrebe Bulajićvog filma. Ali u subotu navečer premijer Federacije BiH nije našao za shodno da se osvrne na objavu snimka rušenja Starog mosta, snimanog po naputkurežisera Slobodana Praljka.
To što je historija učiteljica života, ne znači da je svako sposoban da iz nje uči. Jer svi smo mi, reći će Irma Baralija, Mostarka iz Naše stranke, “jedni drugima kuće palili”. Po toj logici su svi podjednako rušili i mostove.
Ni potptredsjednik Federacije BiH Igor Stojanović, opčinjen navijanjem Grobara i pogledom na more sa hrvatske obale nije stigao, u svojstvu funkcionera progovoriti bilo šta o novoj snimci rušenja Starog. A predsjednica Federacije Lidija Bradara se svakako ne odriče prijatelja, rušili oni mostove ili ubijali civile u Ahmićima.
Zbog naše budućnosti Elmedin Konaković ne želi u Hrvatskoj govoriti o hrvatskog agresiji na BiH. Zbog naše budućnosti Elmedin Konaković nije išao u Ahmiće na bilježavanje godišnjice zločina. Zbog naše budućosti Elmedin Konaković nije bio u Sarajevu na obilježavanju Dana sjećanja na ubijenu djecu Sarajevu. Zbog naše budućnosti on je tog dana u Banja Luci sa Miloradom Dodikom dogovarao interkonekcije koje će Sarajevo staviti u duple plinske okove Beograda i Zagreba.
Petnaest sati je i najnezavisnijim medijima u Hrvatskoj trebalo da “provjere” činjenice koje je godinama ranije utvrdio Haški tribunal. Zamislite da je situacija bila drugačija. U tom bi slučaju od objave u medijima u Hrvatskoj do objave u medijima u Sarajevu bilo potrebno onoliko vremena koliko je novinarima potrebno da pritisnu copy i paste. Jer u Sarajevu je cool voditi raspravu da li je tokom opsade ubijeno 1601 dijete ili je taj broj (ne)znatno manji. A u Zagrebu se ni sudski utvrđene činjenice o UZP-u ne mogu objaviti dok se ne provjeri “autentičnost videa” koje je snimao – Zagreb.
“Dosta je svađa i podjela, okrenimo se budućnosti”, poručuju sa stranice SDP-a BiH.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
