Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Kolumne

    Povezivanje Bošnjaka lažnim koncima: Iftar-diplomacija Elmedina Konakovića, ili zašto na “svenacionalno okupljanje” nisu pozvani ugledni Bošnjaci iz Dubaija?!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    U jednom davnom razgovoru (iz 1998. godine ) za “Slobodnu Bosnu” Aleksandar Vasiljević, dugogodišnji i najutjecajniji Šef Kontraobavještajne službe JNA (zloglasnog KOS-a) govorio je o odnosu njegove službe prema osnivanju političkih stranaka u Bosni i Hercegovini, posebno Stranke demokratske akcije početkom 90-ih godina.

    Vasiljević je bio jedan od ključnih ljudi “udruženog zločinačkog poduhvata”, a na Sudu u Osijeku prošle godine je nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u Hrvatskoj. U pomenutom intervjuu kazao je da je KOS bio vrlo tolerantan, benevolentan dobronamjeran glede toga što što je SDA i njen lider Alija Izetbegović formirali ogranke svoje stranke u svim tadašnjim jugoslovenskim republikama, Srbiji (Sandžaku), Hrvatskoj, Makedoniji i pokrajini Kosovo.

    “Ako su Srbi imali pravo da traže da svi žive u istoj državi, smatrali smo da to pravo trebaju imati i Muslimani“, kazao je Vasiljević. Drugim riječima, osnivanjem podružnica SDA u drugim republikama dat je neophodan, idealan alibi režimu Slobodana Miloševića da zaokruži davno započeto instaliranje svojih satelitskih stranačko-paravojnih formacija u Hrvatskoj, a potom i Bosni i Hercegovini.

    Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i lider organizacijski, i programskim potencijalima prilično limitirane stranka Naroda i pravde, nije formirao podružnice svoje stranke “u rasejanju”, nego se dosjetio da organizira skup “Bošnjaka prečana”, odnosno njihovih političkih lidera iz regiona. Kakao je objasnio Konaković, ova je ideja dugo nastajala, a definitvno je sazrela tokom njegove ramazansko-iftarske turneje širom regiona, u Podgorici i Zagrebu. Skup će se održati 12. aprila, trećeg dana Bajrama, pa bi se, uz malo pretjerivanja, moglo reći da je u Sarajevu narednog vikenda zakazan “nastavak Ramazana drugim sredstvima”.

    Elmedin Konaković, iftar-diplomata, odbacio je svaku sličnost regionalnog okupljanja Bošnjaka sa sličnim nacionalno-vjerskim teferičom, Vaskršnjim Saborom Srbije i Republike Srpske kojeg su za 5. i 6. maj zakazaliAleksandar Vučić, Milorad Dodik i patrijarh SPC Porfirije.

    U najavi ovog drugog (veliko)srpskog nacinalnog okupljanja, organizatori su ovako fromatirali njegove ciljeve.

    “Na tom Saboru će biti donijete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličnog pisma i zajedničke kulturne baštine“.

    Sve to, uvjerava javnost Konaković, gotovo da nema nijedne dodirne tačke niti je u korelaciji sa njegovim namjerama, koje, priznaje, i nisu baš njegove. Pa da vidimo, ima li, nema li. Evo šta piše lider NIP-a.

    “Mnogo je važnih identitetskih pitanja. Jezik religija, tradicija, kultura i još neke. Zajedničko djelovanje izabranih parlamentraca jedna je od ideja...”.

    Nedostaju u Konakovićevoj svebošnjačkoj identitetskoj platformi na temu “Položaj Bošnjaka u regiji”  prstohvat “opstanka” i naramak “ognjišta”, pa da se u potpunosti poklopi sa Vučić&Dodik&Porfirijevim “Srpskim svetom”.

    I to je, zapravo, suština plana kojeg je pregnantno formulirao ratni zločinac Vasiljević: velikosrpski projekat u Bosni i Hercegovini neće uspjeti ukoliko ne uradimo sve da se Bošnjaci ponašaju onako kako smo ih podstrekavali i usmjeravali- suicidalno!

    Palanačko-mahalski pijemontizam “političkog Sarajeva” kakav je na ramazanskoj turneji testirao i raspirivao Elmedin Konaković, vjerovatano je nadahnut i “jedinstvom”, etnički čistim i stegovno discipliniranim, koje prakticira Hrvatski narodni Sabor pod ravnanjem njegovog koalicijskog partnera Dragana Čovića. Identičan model identitetskog narodnog “jedinstva” već mjesecima pokušava oktroirati Milorad Dodik u Narodnoj Skupštini RS, pa mu svaki put, kada mu opozicija otkaže poslušnost, taj pokušaj izmigolji iz nezgrapnih i nervoznih ruku.

    Bakir Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije i Semir Efendić predsjednik Stranke za BiH odbili su Konakovićev poziv, manje-više sa istim argumentima. Izetbegović je upitao zašto na svoje sijelo Konaković nije pozvao najviše dužnosnike Bošnjake, Denisa Bećirevića, Refika Lendu, Nemrina Nikšića, prepoznajavjući skrivenu ambiciju lidera NIP-a da sebe instalira kao regionalnog bošnjačkog poglavicu.

    Nije, međutim, jasno zašto na “svebošnjačko” zasijedanje na Ilidži 12. aprila  Elmedin Konaković nije pozvao predstavnike one, kako ih je nazvao, “grupe građana koji žive u Ujedinjenim Arapskim Emiratima”, a koji su, kako je nedavno pojasnio “došli sa idejom da pozovu rukovodstvo NIP-a sa mnom na čelu i zvaničnu posjetu institucijama Emirata”. Nije valjda jedini razlog taj što je većina tih “građana”, njegovih simpatizera, ili iza rešetaka, ili na putu da se tamo nađu..

    (Slobodna Bosna)

    Srđan Puhalo, slijepi i gluhi vezista: Licemjer, a ne četnik!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nije Srđan Puhalo četnik, on je licemjer. To što je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, ne znači nijednog trenutka da je Srđan Puhalo ratni zločinac. On samo licemjer. Nije, dakle, problem to što je “izvjesni” Srđan Puhalo 25. juna 1992. godine bio prethodnica policajcima u Kalinoviku koji su, potom, zbog neodazivanja na njegov poziv, bošnjačke muškarce odvodili prvo u logor Barutni magacin, a onda većinu njih u smrt. To što Puhalo svakodnevno i uglavnom neduhovito twitta o srpskim zločinima, od njega ne pravi čovjeka. Kao što isticanje bošnjačkih zločina od njega ne pravi nečovjeka. Srđan Puhalo je, rekoh, samo jedan licemjer.

    Da je svakoga dana pisao o ubistvima sarajevskih Srba na Kazanima, da je svako jutro tvitao o ubistvima nedužnih zarobljenih JNA vojnika u sarajevskom Velikom parku, da je odmah po “dvaput tvitao” o mučenjima srpskih zarobljenika nakon bitke u Dobrovoljačkoj, Srđan Puhalo bi bio čovjek koji zaslužuje svaki vid podrške i poštovanja. Čak i da nikad nije napisao ništa o Srebrenici i Prijedoru.

    Nje, dakle, Srđan Puhalo četnik. Nije on ni balija, kako su ga često i neopravdano etiketirali “pripadnici njegovog naroda”. On je samo licemjer. Sklon provokacijama, ali ne baš sklon činjenicama.

    Prije petnaestak godina Srđan Puhalo je rekao da on nije Srđan Puhalo iz Kalinovika zbog čega nije svjedok zločina u tom gradu. E, zbog toga je licemjer. Ne možeš, bolan, prozivati prijedorske Srbe zbog toga što su bili slijepi kada Bošnjake bacali u Tomašicu, a istovremeno tvrditi da ti, Srđan Puhalo iz Kalinovika, nisi Srđan Puhalo iz Kalinovika kojeg u iskazima pominju svjedokinje iz predmeta Ratko Bundalo, samo da bi izbjegao neugodnosti tokom svjedočenja pred pravosuđem. Nije, dakle, sramno to što si bio pripadnik Vojske RS. Sramno je ne pričato o onome što si vidio, a svakog dana pisati o onome što nisi vidio.

    Mnogo je pripadnika Vojske Republike Srpske rizikovalo svoj život svjedočeći, što javno, što tajno, o ratnim zločinima koji su se zbivali pred njihovim očima. I za tu svoju hrabrost nisu nagrađeni nijednom projektnom markom stranih ambasada. Svjedočili su čak i ratni zločinci (Miroslav Deronjić i Dražen Erdemović) kojima je proradila savjest. Ali savjest Srđana Puhala nije proradila do danas. Prije petnaest godina je bježao od vlastitog identiteta, tvrdeći da on nije on. Srđan Puhalo, koji je za sebe tvrdio da nije Srđan Puhalo, sin Dušana, nije želio svjedočiti o zločinima kojima je, prema iskazima svjedokinja, prisustvovao. I danas je on, eto, miljenik ljudi navodno otvorenog uma.

    Znate li ko je Dragan Stanimirović? Ne znate, jer on ne tvita, on nije analitičar i ne bori se doskočicama protiv fašizma. Dragan Stanimirović, danas novinar Al Jazeere, odbio je kao banjalučki Srbin da bude vojnik Vojske RS. Ne iz projektnih razloga. Svoje stavove nije naplaćivao. Zbog svojih stavova je debelo plaćao. Dragan Stanimirović je, u svojstvu dezertera i izdajnika, završio iza rešetaka na Manjači. To je hrabrost i ljudskost koji Srđan Puhalo nikada neće imati.

    Znate li Omera Hasanovića? Nema ni njega na Twitteru. Nije popuparan ni on u krugovima “otvorenih ljudi”. Omer je novinar Federalne televizije. Rođen je u Srebrenici. Poslije rata je u masovnim grobnicama pronašao kosti svoga oca i svoga starijeg brata. Ostao je bez kuće, bez pola porodice, bez djetinjstva. Pa, opet, imao je toliko hrabrosti i ljudskosti da kao novinar Federalne televizije u Banovićima istraži priču o zločinima “svog naroda” nad   srpskim civilima. Zbog njegovg je priloga optuženo nekoliko pripadnika Armije RBiH. Ali Omera Hasanovića nećete vidjeti nigdje na okruglim stolovima da priča o pomirenju i “suočavanju s prošlošću”.

    O sebi u ovom osvrtu neću govoriti. Eno, neka Puhalo pogleda u arhivama ko je otkrio i objavio identitet živog Bošnjaka iz Srebrenice čije je ime bilo uklesano na ploči Memorijalnom centru u Potočarima. Ima u arhivu i nekih priloga o zloupotrebama udruženja žrtva genocida. Ima i kucanje na vrata Francu Kosu, kasnije prabosnažno osuđenom ratnom zločincu iz Srebrenice. Ima u arhivama i (po)ratnih tekstova Vildane Selimbegović o zločinima na Kazanima. Ima u arhivama tekstova o “armijskim” zločinima u Srebrenici čiji je aiutor i potpisnik, pet šest godina iza rata, bio Emir Suljagić.

    Ali Srđan Puhalo je danas “glasnik mira”. Koji kao vezista ništa nije vidio i ništa nije čuo o zločinima u Kalinoviku. Jer on, zaboga, nije taj Srđan Puhalo kojeg su, u svojim iskazima pomenule dvije svjedokinje zločina. Kada su one svjedočile, Srđan Puhalo nije bio “sveprisutni analitičar”. Nisu, dakle, imale razloga da lažu o njemu. Nije bilo “političkih” motiva da ga se raskrinka. Sud je niihovim iskazima poklonio vjeru. Ali Srđan Puhalo je odlučan u tvrdnji da to nije bio on. Pa, gdje, onda, bio? Štaje radio? Da li je održavao sistem veze kojom su Ratko Bundalo i Ratko Mladić slali naredbe za progon i etničko čišćenje.

    Znate, ima u Banja Luci mnogo kolega, Srba, s kojima sam proteklih godina komentarisao lik i djelo Srđana Puhala. O brojnim stvarima smo mislili drugačije, ali i Srđanu Puhalu smo uvijek mislili isto. Banjalučki kolega Darko Momić veli da srbuje. Ali je, siguran sam, mnogo časniji čovjek od Srđana Puhala. Ono što piše, Momić radi iz ubjeđenja. I siguran sam da nikada ne bi nudio novac za spiskove mrtve djece. Na bilo čijoj strani. Ali čovjek otvorenog uma i “pomućenog sjećanja”, Srđan Puhalo, dakle (valjda je to taj, iako drugog nema), nudi novac da mu se dostavi spisak ubijene djece Sarajeva. Jer mrtva djeca su za njega samo jedna “doskočica”. Sreća da Internet pamti sve. Pa će tako ostati zapisano da je jednom bio jedan “pravednik” koji je osporavao broj ubijene djece u gradu koji je bio pod najdužom opasom u modernoj istoriji.

    I, još nešto. Bez obzira na to što je licemjer, Srđan Puhalo ima pravo da iznosi svoje stavove i zbog toga mu niko ne smije prijetiti niti ugrožavati njegov život. Prošle sedmice smo se sreli u Radićevoj ulici u centru Sarajeva i uljudno se pozdravili. Siguran sam da će tako biti i ubuduće.

    Senad Avdić o dvojici gradonačelnika i njihovim autima: Skakin državni Passat i Zlatarev privatni Opel kabriolet…

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Kada je nova gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić odmah na počektu svog mandata objavila da će prodati službeno vozilo marke Passat, reakcije su bile podijeljene. S istim žarom i uvjerenjem javno su nastupali oni koji su njenu gestu podržali, ocijelili je racionalnom i rijetko primjerenom među nositeljima javnih funkcija, kao i onih koji su njeno lišavanje službene limuzine ocijenili kao famozni “jeftini populizam”. Slabo se razumijem u automobile, ali znam toliko da Passat spada u klasu luksuznih automobila, što znači da populizam gradonačelnice Karić za kupca njenog službenog automobila neće biti jeftin nego, vjerovatno, skup. “Skupe pare za jeftini populizam”, da parafraziram ranog Štulića.

    TREBA STASAT` ZA PASSAT

    A sada nešto drugačije, a potpuno isto. Prije dvije godine, zatekao sam u kafanici na Skenderiji najstarijeg od svih mojih starih prijatelja, advokata Mladena Šuteja (90 okruglih godina), ljutog, bijesnog, konfliktnog. Nalazili smo se tih predepidemijskih godina, mjeseci i jutara relativno redovno i često, radosno i obostrano korisno u toj kafanici na rakiji (njegovoj) i kafi (mojoj). Stari advokat, akribični šarmer, nekadašnji šampion u mačevanju, nesuđeni olimpijac u konjskim trkama, jedan od najboljih poznavatelja operne umjetnosti u gradu i svjetski putnik (godinama je na turnejama po najvećim svjetskim opernim dvoranama pratio divu Ljiljanu Molnar-Talajić), kao i svaki drugi, rasni, nepopravljivi ters, svako jutro pronađe valjan i ultimativan razlog da bude ljut, kritičan, ciničan, otrovan, a osobito nepristupačan za one koji mu nisu po volji. Razlog za ljutnju nalazi najčešće u novinama, rjeđe na televizijama. Ako ga je nasekiralo “Oslobođenje” koje čita, tvrdi, još od prvih brojeva štampanih u Donjoj Trnavi, jao ti ga je novinarki čiji broj telefona ima i koja će bigajri-hak pojesti poparu za sve tuđe, najčešće uredničke grijehe. Sa posebnim merakom i strpljenjem lovi greške u mojim tekstovima, stilske nezgrapnosti, faktografska proklizavanja, nakon čega se odmah laća telefona i započinje monolog istim biranim riječima: “Slušaj, šupak, čitam ovo tvoje sranje...”

    Tog je jutra starog advokata Šucu, kako su ga zvali njegovi suvremenici, kojih više gotovo i nema, razbjesnio gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Vidio ga je negdje prethodnih dana Mladen, koji vozačku dozvolu ima sedamdeset godina, kako se sam vozika u službenom automobilu, valjda onom Passatu, kojeg će njegova nasljednica Benjamina Karić kasnije prodati.

    “Zamisli ti malog šupka! Izabrano ono za gradonačelnika, a nema svoj auto, nego državni koristi”, započinje dugačku, ljutitu, meandrirajuću priču koja će se, nema sumnje, na kraju okončati još jednom teškom kletvom i oporim zaključkom.

    “Bilo je to negdje 1938-1939. godine, tek sam u osnovnu školu krenuo, prvi-drugi razred, ne sjećam se, odvede me otac do Katedrale, ali ne na misu ili neku svetkovinu, nego da vidim čudo kakvo niko u Sarajevu do tada nije vidio, nov-novcijat automobil tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Muhameda Zlatara. Zlatar mu je bilo i prezime i zanimanje”, sjećao se moj ljutiti sugovornik.

    Zdravko Šutej, Mladenov otac, bio je najpoznatiji predratni pravnik u gradu, završio Prvu gimnaziju u generaciji Ive Andrića pa poslije nasljednu porodičnu nauku – pravo, u Vladi NDH u Sarajevu obavljao je neke tehničke, pravno-konsultantske poslove, oštro se i dosljedno ogradio od njenog zločinačkog karaktera, posebno od sramotne uloge nadbiskupa Katoličke crkve Ivana Šarića, s kojim je do rata bio kućni prijatelj. Nakon rata, komunističke vlasti su ga osudile na robiju i, nakon izlaska na slobodu, i na višegodišnje oduzimanje svih građanskih prava. Kažnjen je ne zbog saradnje s okupatorom, tu je bio čist i pred Bogom i pred zakonom, nego zbog razmjene pisama s izvjesnom damom iz Engleske, s kojom je ašikovao tih godina. Mladenov stric, dr. Juraj Šutej, predratni osnivač “Napretka” i visoki jugoslavenski političar, otišao je s ostatkom kraljevske Vlade u Londan i nakon rata se vratio u zemlju. Kao nekompromitirana, nestranačka ličnost i enormno sposoban stručnjak, ušao je u prvu vladu Titove Jugoslavije. Od nekadašnje brojne obitelji Šutej, danas je u Sarajevu živ advokat Mladen, koji mi je pričao i ovo:

    “Skupilo se toga popodneva dosta svijeta kod Katedrale da se divi čudu od gradonačelnikovog automobila, a ja razrogačenih očiju i otvorenih usta jedva dođoh do daha i pitam oca je li ovo privatni gradonačelnikov auto ili mu ga je kupila država? Njegov privatni auto, sine, on je bogat čovjek, on je zato izabran za gradonačelnika Sarajeva, a nije izabran da bi se obogatio.”

    Otpije Mladen čašicu rakije pa nastavlja. “A jučer gledam, ovaj Skaka, koji se fali da je iz ugledne čaršijske familije, u državnom autu se kurči po gradu, balavac jedan”, završava Šuco svoj ljutiti monolog.

    ZLATAREVO ZLATO

    Namjeravao sam ovaj tekst pisati odmah nakon odluke gradonačelnice Benjamine da proda službeni automobil, ali mi je falila krupna, neopohdna stavka, detalj bez kojeg bi priča bila prazna: zaboravio sam marku automobila predratnog gradonačelnika Muhameda Zlatara. Mladena Šuteja ne mogu vidjeti, sprečava me pandemija i hronično lohotna pluća pa ne hodam nigdje, a opet, ne mogu ga ni telefonom nazvati da provjerim, jer je on “tanak” sa sluhom pa ne čuje šta ga se pita. Što mu, kaže, dobro dođe, jer se već odavno ništa pametno nema čuti ni od koga.

    I mislio sam bataliti pisanje teksta o dvojici gradonačelnika i njihovim, odnosno našim automobilima, kao antipodima, o duhu dva vremena, sukobu dva morala i dva nespojiva viđenja obavljanja javnog posla, kad na portalu “Nomad”, kao da ga je Bog odnekud poslao, pronađoh tekst Nedima Zlatara “Muhamedova strana” sa podnaslovom “Knjigama do predaka”. (3. april 2021.)

    Prvi slijeva, Muhamed Zlatar, gradonačelnik Sarajeva 1940.

    Nedim Zlatara poznajem kao vrsnog muzičara, darovitog kompozitora, a iz ovog teksta, i nekih ranijih koje sam sporadično nalazio, uvjerih se da je i darovit pisac i marljiv hroničar. On je praunuk Muhameda Zlatara, gradonačelnika Sarajeva od 1939. do 1941., u grupi “Basheskija” surađuje s opernim pjevačem Leonom Šarićem, čiji mi je otac Ivica ne jednom rekao da je Mladen Šutej najbolji poznavatelj operne baštine. Također ne jednom, zaticao sam, na različitim nekonvencionalnim “pozornicama”  starijeg Šarića, donedavnog dogradonačelnika Sarajeva, i još starijeg Mladena Šuteja kako pjevaju arije iz klasičnih opera.

    Pišući povijest svoje familije, Nedim Zlatar navodi: (Pradedo Muhamed) “…je sa svoja dva brata, Enesom i Ibrahimom, držao radionicu ‘Braća Zlatar – Radionica zlatnog i srebrenog nakita’. Pošto mu je posao dobro išao svoju gradonačelničku platu je znao podijeliti na putu od Vijećnice do radnje.” I napokon ono što sam tražio: “Posjedovao je Opel Admiral kabriolet koralne boje koji mu je služio kao službeni automobil.”

    Muhamed Zlatar, piše njegov praunuk Nedim, nije prihvatio pritiske vlasti Nezavisne države Hrvatske da nastavi obavljati dužnost gradonačelnika Sarajeva. “Jedan dan u radnju mu dolazi šef policije i oduzima mu automobil pod prijetnjom smrću… Umro je pod njihovim pritiskom 1943. godine.”

    Glave mu je došla nesklonost borbi protiv antifašizma, kako bi to svojim kabastim rječnikom (“hineći neznanje”, kako je taj tok svijesti kod ovdašnjeg mladumuslimanskog pionirskog presada, nazvao pisac Nenad Veličković) objasnio doskorašnji gradonačelnik Abdulah Skaka.

    Uz tekst u “Nomadu” objavljena je fotografija s otvaranja pravoslavne Crkve Svetog Preobraženja na Pofalićima iz 1940. godine na kojoj se gradonačelnika Sarajeva Muhamed Zlatar nalazi u društvu sa patrijarhom SPC-a Gavrilom Božićem. I taj čin i to okupljanje više desetina hiljada ljudi na otvaranju crkve, režim NDH mu je uknjižio u neoprostive grijehe.

    Nakon smjene Abdulaha Skake, mediji su iskopali račun koji je dokazivao da je jedan od njegovih posljednjih poslovnih poteza bila kupovina torte (25 KM) koju je poslao direktorici KCUS-a Sebiji Izetbegović. Prije 80 godina, njegov prethodnik Muhamed Zlatar je, kako pročitasmo, svoju plaću podijelio potrebitima na putu od posla do svoje radnje. Takvi su, eto, bili populisti nekada. Ali, to su bila drugačija, nedemokratska vremena, kada Bošnjaci nisu imali svoju državu, svoju vlast i svoje ja. I kada nije baš svako mogao biti biran na najviše funkcije. Danas se nova pjesma pjeva, a drugi kriteriji vladaju, danas se mnogo više pika, uvažava i nagrađuje torta koju si poklonio Gazdarici koja ima nego sadaka narodu koji nema. U sistemu vrijednosti koje operacionalizira Asim Sarajlić, to se više cijeni i drugačije vrednuje.

    (slobodna-bosna.ba)

    Kolumna Avde Avdića za Oslobođenje: Da je SDA manje krala

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Da je SDA manje krala. Da je samo malo manje SDA krala, danas niko ne bi mogao osporavati njihovu priču da je ugrožena opstojnost Bosne i Hercegovine. Jer nakon trideset najtežih godina, trideset godina sa zukićima, kukićima, kamberima, sarajlićima, čamparama pojačanim zvizdićima, mušićima, kasumovićima, alispahićima, prevljacima, ćesirima i ostalom mnogobrojnom rodbinom i prijateljima raspoređenim po institucijama BiH, SDA malo koga može ubijediti da patriotizam i sada, kada je država uistinu ugrožena, nije utočište – hulja.

    Danas bi im malo više ljudi vjerovalo

    Da je SDA manje krala junice od povratnika, ugalj od rudara, fabrike od radnika, danas bi, kada je jedinstvo probosanskih snaga potrebnije nego ikad iza rata, njihova priča imala smisla. Da je SDA manje krala i da nisu proizvodili ramiće, budnje, mehmedoviće, okeriće i ostale mnogobrojne stranačke milionere, danas bi bila jedinstvena probosanska lista za Mostar, za Gornji Vakuf, za Srebrenicu, za Banju Luku…

    Da je SDA malo manje krala.

    Da je SDA malo manje krala i da nisu proizveli i obogatili gavrankapetanoviće, đape, čengiće i Čengize, danas bi im malo više ljudi vjerovalo kada govore da im je država iznad svega. Ali nije. Krala je i zato je većini SDA “preko glave”. Da je SDA manje krala, danas im “alternativa” ne bi bili Kasumović, Konaković, Kukić, Hozanović, Šepić i svi ini izdanci SDA koji su napustili maticu samo zato da bi ostvarili lične liderske ambicije.

    Da je SDA manje krala i da je nije diktatorskim metodama vodila “mama nacije” Sebija Izetbegović, Aljoša Čampara danas ne bi bio zvijezda “alternativnih medija”. Da je SDA malo manje krala, ne bi mogao ministar, delegat i poslanik Čampara, uglavnom, argumentovanom pričom ubjeđivati ljude da je on “drugo lice” SDA. I ne bi uspio ubijediti javnost da je on demokrata, za razliku od Sebije Izetbegović, iako oni koji ga poznaju, a jedan sam od njih, znaju da su njegove diktatorske ambicije opasnije od Sebijinih. Ali SDA je krala, pa danas mora nijemo posmatrati kako jedan od njih zbog ličnih ambicija i frustracija morališe po medijima.

    Stvorili svoje tihe ubojice

    Da je SDA manje krala, da li bi iko pomislio da glasa za Elmedina Konakovića, produkta te iste SDA, političkog učenika Amira Zukića, kadrovskog produkta Sebije Izetbegović? Da li bi iko danas u čovjeku čiji je ideolog Muamer Zukorlić vidio alternativu? Ne, ne bi. Ali za to je kriva SDA, koja je krala i stvarala svoje tihe ubojice Konakovića i Čamparu.

    Da je SDA manje krala, i da je Sebija Izetbegović barem znala saslušati ljekare prije nego ih izbaci sa KCUS-a, danas Faris Gavrankapetanović ne bi mogao moralisati u trenucima kada nema abdest. Da je SDA manje krala, a Bakir Izetbegović manje slušao suprugu, Kanton Sarajevo ne bi bio važniji od deset drugih. I ne bi se više borili za poziciju direktora KCUS-a, nego za poziciju direktora UIO.

    Da je SDA manje krala, da li bi nam alternativa bio Mirsad Kukić? Ili Rifat Hozanović? Ili Fuad Kasumović? Da li bi iko pri zdravoj pameti pomislio da je, recimo, Damir Mašić bolje rješenje? Ali krala je. I Sebija je diktirala. I na KCUS-u, i u stranci, i u kući. I sada su na naplatu stigli krediti. Njen izdanak Elmedin Konaković, sve sa muftijom Zukorlićem i Faćinom rajom za hastalom, postao je alternativa. I njen nosač torbice sa stranačkog skupa na Ilidži, oličen u jednom čovjeku i tri funkcije, “novo je lice SDA”. Pa, sad niko više ne vjeruje u SDA-ovu priču da su oni na braniku države. Možda sada i jesu iskreni, ali ako vas neko laže i potkrada 30 godina, hoćete li mu vjerovati? Nećete. Samo je problem što je i alternativa – izdanak SDA.

    Da je SDA manje krala, danas njihova opravdana saopćenja protiv pravosuđa ne bi bila licemjerna i besmislena. Da je SDA manje krala, ne bi godinama prešućivali kriminal HDZ-a i SNSD-a. Da su manje krali povratnike, danas ne bi strahovali hoće li Bošnjaci imati načelnika Srebrenice. I imali bi barem 15 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ali krala je. I proizvela svoju alternativu, ideološki možda čak i goru od SDA. No, glad i bolest ne vide ideologiju. Što je još opasnije u ovim trenucima kada je opstanak države, realno, ugrožen.

    Sistem (sada) ne laže: Policajci RS salutiraju ratnom zločincu, noseći oružje koje je proizveo ratni zločinac

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    ”Dobro jutro”, pozdravljam svog sagovornika 10. januara.

    ”Dobro jutro”, odgovara mi učtivo Ljubomir Borovčanin.

    Nismo se nikada sreli niti upoznali. Ali, imam osjećaj da se dobro poznajemo. Ljubomir Borovčanin je ratni zločinac. Haški osuđenik.

    ”Od septembra prošle godine u penziji”, govori mi pred kraj našeg kratkog razgovora.

    Sve je vidio i čuo

    A zvao sam ga da provjerim da li je, otkako je 2016. godine izašao iz danskog zatvora gdje je, po odluci Haškog tribunala, izdržao sedamnaestogodišnju kaznu zatvora, bio posvećen oružju. Kazao mi je da jeste. Da je četiri godine radio u Tehničkom remontu u Bratuncu, kao drugi čovjek preduzeća koje se bavilo proizvodnjom i popravkom oružja i vojne opreme. TRB je udaljen svega nekoliko kilometara od Kravice. Tamo su 13. jula 1995. godine specijalni policajci MUP-a RS-a, koji su bili pod komandom mog sagovornika, učestvovali u ubistvu 1.000 zarobljenih srebreničkih Bošnjaka. Haški sud je utvrdio da kod Ljubomira Borovčanina nije postojala genocidna namjera. No, sve je vidio i čuo.

    ”Borovčanin je imao načina da zaštiti preostale zarobljenike i znao je će ti zarobljenici biti ubijeni. Činjenica da ih nije zaštitio značajno je doprinijela pogubljenju svih ostalih koje je kasnije uslijedilo u skladištu u Kravici”, objavile su haške sudije, donoseći presudu u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih šest oficira Vojske i policije RS-a.

    Bezbjednjaci Vujadin Popović i Ljubiša Beara su osuđeni na doživotnu robiju zbog krivičnog djela – genocid. Ljubomir Borovčanin, bivši zamjenik komandanta Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske, osuđen je na 17 godina zatvora. U avgustu 2016. je izašao iz zatvora i zaposlio se u TRB-u. Sve do septembra prošle godine nadzirao je i upravljao proizvodnjom u fabrici namjenske industrije u Bratuncu.

    ”Terensko vozilo despot je višenamjensko vozilo i multifunkcionalno vozilo. Despot je proizveden u Tehničkom remontu Bratunac”, odjekivalo je iz zvučnika postavljenih u centru Banje Luke, dok su širokom ulicom 9. januara prolazila crna oklopna vozila, čineći “šesti i sedmi ešalon” tokom svečanog defilea povodom neustavnog dana RS-a.

    Učesnici defilea potom su se postrojili pred VIP ložom. Milorad Dodik je bio na centralnom mjestu. Tik iza njega stajao je Vinko Pandurević. Ratni zločinac, osuđen u Haagu. Pandurević je sudnicu dijelio sa Ljubomirom Borovčaninom. Obojica su bili optuženi u predmetu koji je vođen protiv sedam oficira Vojske i Policije RS-a sa Vujadinom Popovićem i Ljubišom Bearom na čelu. Popović i Beara su, rekosmo, dobili doživotne robije. Pandurević je osuđen na 13 godina. Borovčanin na 17. U istom predmetu, Radivoj Miletić, načelnik Odjeljenja za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba Vojske RS-a, osuđen je na 19 godina zatvora. Potporučnik Drago Nikolić je dobio 35 godina robije, dok je Milan Gvero, kao pomoćnik Ratka Mladića za moral, pravna i vjerska pitanja, osuđen na pet godina.

    Tvorac genocida Ljubiša Beara je umro. Umrli su još Drago Nikolić i Milan Gvero. Vujadin Popović je na robiji. Haag nije dopustio prijevremeno puštanje na slobodu Radivoja Miletića. Od sedmorice osuđenika iz ovog predmeta, “vlastima RS-a” su na raspolaganju bila samo dvojica – Vinko Pandurević i Ljubomir Borovčanin. Ovaj prvi je bio VIP gost Milorada Dodika. A ovaj drugi je, Ljubomir Borovčanin, za potrebe režima i policije Milorada Dodika do prije četiri mjeseca u Bratuncu nadgledao proizvodnju vojne opreme. Njegovi proizvodi bili su dio “šestog i sedmog ešalona” na svečanom defileu.

    Bio je 9, ali juli 1995. godine kada je Milan Gvero, u ime Glavnog štaba Vojske RS-a, pripremao saopćenje na koje će svoj potpis staviti kasnije presuđeni ratni zločinac Zdravko Tolimir. “Karadžić je suglasan da se nastave dejstva radi zauzimanja Srebrenice, razoružavanja muslimanskih terorističkih bandi i potpune demilitarizacije enklave Srebrenica”, glasilo je saopćenje objavljeno putem novinske agencije SRNA.

    Uređivanje iz pakla

    Stvarnog autora saopćenja Milana Gvere, rekosmo, više nema među živima. Novinska agencija Srna je tu i izvještava o “terorističkim bandama” okupljenim u Bužimu koje “uzvikuju Allahu ekber”.

    Da li su slike iz Bužima loše? Da. Jesu. Da li je postupak skupine idiota koji su sa bivšim ISIL-ovim ratnikom krenuli u Banju Luku grozan? Itekako. Islamiziranje “bosanskog” otpora samo naruku ide Miloradu Dodiku i agenciji Srna koju, reći će moj jedan prijatelj, “iz pakla uređuje Milan Gvero”.

    No, nekoliko idiota sa bradama i besposličara u Bužimu nikako ne predstavlja sistem. Crvene beretke iz SAJ-a MUP-a RS-a koje pjevaju da “nema više komunista” predstavljaju sistem. Predstavljaju režim Milorada Dodika kojem je sasvim normalno da VIP gostom proglasi ratnog zločinca iz Srebrenice. Sistem koji je, do septembra prošle godine, “naoružavao” ratni zločinac Ljubomir Borovčanin.

    A “sistem” te više “ne laže”. Potvrdili su to i članovi Beogradskog sindikata pjevajući 8. januara u banjalučkoj dvorani Borik, na svečanosti povodom neustavnog dana RS-a. Šta nam, dakle, ovog januara poručuje “sistem koji ne laže”? Poručuje nam da su ratnici zločinci VIP.

    (oslobodjenje.ba)

    Nakon smjene direktorice KCUS-a: Odlazak Sebije Izetbegović u “politički zaborav” spas i za državu, i za SDA, i za Bakira!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Najveću korist od smjene Sebije Izetbegović imat će njena porodica i njena SDA. Jer niko više nije nanio štete toj stranci i prezimenu Izetbegović do samo “Profesorice”. Ona je “politička majka” i Konakovića i Čampara. Ona je, zapravo, odgojila “sve bube koje će početi gutati” Stranku demokratske akcije. I te bube, od Aljoše Čampare do Dine Konakovića, kasnije će koštati državu brojnih institucija koje su predate HDZ-u i SNSD-u.

    Elmedin Konaković je bahat jer ga je bahaćenju u politici učila Sebija Izetbegović. Obračunava se sa neistomišljenicima baš onako kako ga je učila “Profesorica”. U Konakovića je mesijanski sindrom ugradila baš ona – Sebija Izetbegović.

    Najveću štetu zbog smjene Sebije Izetbegović pretrpjet će bivša opozicija, a današnji “režim” oličen u strankama Trojke. Jer Sebija Izetbegović je bila politička meta koju ne možete promašiti. Dovoljno bahata i arogantna da je javnost bilo lako okrenuti protiv nje. Uopće nije bitno da li je njen potez ispravan ili pogrešan. On je bio loš samo zbog toga što ga je uradila Sebija Izetbegović.

    Na čelo Opće bolnice je došla uz pomoć SDA-ovog premijera Konakovića. Za direktoricu KCUS-a je imenovana uz pomoć SDA-ovih premijera, federalnog Fadila Novalića i kantonalnog Elmedina Konakovića. Aljoša Čampara je, da ostane zapisano, bio kurir koji je od Profesorice uzeo muštuluk  u vidu dva tableta. I osam godina kasnije, oni koji su je doveli na tu poziciju su je i otjerali. U međuvremenu je Fadil Novalić zaglavio na crnoj listi i optuženičkoj klupi. Zbog nje i njenih želja za pozicioniranjem u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu nastao je i “slučaj Asim”. Zbog nje je, uopće nije bitno što suštinski nema kriminala, nastao i slučaj “respiratori”. Njenu bahatost i omraženost u javnosti koristila je i srpska BIA i hrvatska SOA. Zbog nje je oslabljena bosanska OSA.

    Kada je Christian Schmidt ovog ljeta obespravljivao Bošnjake, Bošnjaci nisu izašli na ulice samo zato što su ih uvjerili da protestom pred OHR-om ne brane državu i sebe, već Sebiju Izetbegović. Jer ona je bila simbol “tridesetogodišnje” vladavine SDA, prožete korupcijom i nepotizmom. Bilo je dovoljno da se objavi fotografija Sebije Izetbegović na protestima i protesti su već obesmišljeni.

    Sebija Izetbegović je korištena “kao sredstvo” pritiska na njenog supruga zbog izbornog zakona. Korištena je kao maska za sve loše namjere i postupke stranka Trojke i “međunarodnih faktora”. Jer javnost je uvijek interesovalo više u kakvim je patikama gospođa Izetbegović, nego kako će Schmidt rasporediti delegate za Dom naroda FBiH.

    Kada su tokom pandemije koronavirusa širom svijeta umirali milioni ljudi, samo su na KCUS-u istraživani uzroci smrti. Od tri i po miliona mrtvih širom svijeta, samo su sarajevski ljekari optuživani da “namjerno ubijaju pacijente”. Znate li zbog čega? Zbog toga što je na čelu KCUS-a bila Sebija Izetbegović.

    Sebija Izetbegović je, zapravo, bila vijest. Sama po sebi. I uvijek negativna reklama za SDA. Kada bi se, recimo, pojavila na prijemu sa suprugom Bakirom Izetbegovićem, odmah bi bile izbacivane cijene njenih odjevnih predmeta. Za razliku od nje, supruga Denisa Bećirovića je samo “ponovo zablistala”.

    Ništa se, dakle, bolje za SDA nije moglo desiti od smjene Sebije Izetbegović. I što prije “Profesorica” utone u zaborav, bit će bolje i za državu i za njenu stranku. Jer svu svoju nesposobnost Konaković i njegovi vjerni pratioci tada neće moći knjižiti Sebiji Izetbegović.

    Možda je tokom mandata i uradila dobrih stvari na KCUS-u. Ali te stvari će biti pronađene i isticane tek onda kada Sebija Izetbegović ode u zaborav, a nove “snage” sa fočanskim diplomama pokažu svoju (ne)sposobnost.

    Konakovićev i Nikšićev “pad s Lipe”: Tražili ste reformisanog Dodika, eto vam ga!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ako vas neko upita gdje je sada ministar vanjskih poslova BiH, recite mu – eno ga na Lipi kod Bihaća, glumi ministra unutrašnjih poslova. I kaže da od silnog posla (čitaj: FB obračuna sa novinarima) nema vremena da stalno odgovara na secesionističke izjave Milorada Dodika.

    A ako vas upitaju gdje je lider SDP-a, kažite mu – eno ga, na čekanju, piše FB statuse posvećene onom starom Miloradu Dodiku.

    Ako kojim slučajem neko upita i za Michaela Murphya, recite mu – ambasador trenutno na Twitteru izražava zabrinutost zbog ponašanja predsjednika SNSD-a, stranke koja je prije samo dva mjeseca postala stup reformi koje su nam obećali čim izbace SDA i DF iz vlasti.

    Za petnaest dana će se navršiti tri mjeseca otkako nas je obasjalo svjetlo promjena na državnom nivou. Za ta dva i po mjeseca operacije OSA-e su predate Risti Zariću. Dodikovom. Za tih 75 dana Služba za poslove sa strancima je predata SNSD-u. I sve ono što Dodik proteklih osam i više godina nije kontrolisao u sigurnosnom sektoru. Nije usvojena ni Strategija za borbu protiv korupcije. Nema saglasnosti za vježbe Oružanih snaga BiH. A integracije s NATO-om su postale “saradnja”.

    Tri mjeseca su prošla otkako smo na Istrazi objavili da su Milorad Dodik i Dragan Čović usaglasili privremeno “primirivanje” sa Igorom Kalabuhovim sve dok u potpunosti ne preuzmu sigurnosni sektor. I, evo. Dodik je preuzeo ono što nije kontrolisao, pa je sada, opet, mogao postati “novi Dodik”, a ne onaj stati kakvim ga pamti Nermin Nikšić.

    U nedostatku poluga u sigurnosnom sektoru koje je predao Dodiku, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković je preuzeo ulogu ministra unutrašnjih poslova, pa posjećuje migrantske kampove i zatvore što ih na Lipi kod Bihaća gradi EU. I još govori o “povećanom broju migranata, koji se iz Hrvatske vraćaju u BiH”.

    “Oni se vraćaju u readmisiji, na osnovu sporazuma između zemalja, Hrvatska je vratila u jako kratkom periodu više od 500 migranata, što prije nije bio slučaj, pa smo analizirali i taj segment”, izjavio je za Avaz njihov stalni dopisnik Elmedin Konaković.

    “Prije nije bio slučaj”. Upravo to je rekao Elmedin Konaković, reformator. I upravo u tome i jeste ključ svega.

    Dok sigurnosni sektor u potpunosti nije bio prepušten Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, Hrvatska je u Bosnu i Hercegovinu ubacivala migrante – ilegalno. Sada to radi legalno. Recimo, prema zvaničnim podacima Službe za poslove sa strancima, tokom cijele 2020. godine Hrvatska je u BiH putem readmisije prebacila 208 osoba. Otkako je u martu sigurnosni sektor BiH prebačen u nadležnost Dodika i Čovića, Hrvatska je putem readmisije u BiH prebacila 500 migranata. Što je više nego tokom cijele 2020. godine. I samo malo manje nego tokom cijele 2019. godine (ukupno 783).

    Ovo bi, recimo, moglo biti jedno od otvorenih pitanja o kojima bi Elmedin Konaković mogao porazgovarati sa svojim dragim kolegom iz Hrvatske Gordanom Grlićem-Radmanom, u trenucima dok se odmaraju od razgovora o izbornom zakonodavstvu.

    Nermin Nikšić bi, istodobno, dok je na čekanju, mogao svratiti do one Dodikove destilerije, pa da mu “stari prijatelj”, dok mu je još u zagrljaju, na uho prošaputa riječi zahvale za četvrtog delegata zbog kojeg su danas SNSD i HDZ konstanta, a svi drugi – samo u prolazu.

    Večernjakov pečat iluzijama: Kad je Skaka opasniji od Eleza, a suspenzija ustava – evropska vrijednost

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada vežu Abdulaha Skaku, vežu mu ruke na leđima. Kada vežu Darka Eleza, vežu mu ruke naprijed. Jer Skaka je za “pravnu državu” opasniji od Darka Eleza. A čovići i dodici su potpuno bezopasni. I zato ih ne vežu nikako.

    Kada hapse za korupciju, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću. Kada hapse za ratne zločine, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Banja Luci, Bratuncu, Prijedoru… Kada hapse zbog korupcije, hapse samo Bošnjake. Hapsili su gradonačelnika Bihaća Hamdiju Lipovaču. I načelnika Novog Grada Damira Hadžića. I gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skaku. I načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića. I gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića. I federalnog premijera Fadila Novalića. I državnog zastupnika Envera Bijedića. I predsjednika Skupštine USK Admira Hadžipašića. Kada hapse za ratne zločine, hapse Bošnjake i Srbe. Jer svi su “podjednako krivi za ratne zločine”. Osim hercegovačkih Hrvata. Oni nisu krivi nizašta.

    Kada “deblokiraju” institucije, obespravljuju Refika Lendu. I jedan cijeli narod koji se “prokomjerno rađa”. Kada HDZ blokira sve, onda se samo “političari ne mogu dogovoriti”. Kada se mijenja izborni zakon, hercegovačkim Hrvatima se mora dati sve. A građanima – ništa. Jer oni su, svakako, ostali.

    Kada Benjamina Karić na ploči na Kazanima ne napiše imena ubica sarajevskih Srba, ona za zapadne diplomate ne doprinosi pomirenju. Kada te iste zapadne diplomate u Brčkom podrže gradnju spomenika “svim žrtvama” na kojem ne piše ko su žrtve, a ko ubice, onda je to “put ka pomirenju”.

    Kada Novak Đoković i drugi sportisti iz Srbije osvoje medalje, oni su samo “srpski sportisti”. A mogu biti srpski književnici, srpski političari, srpske šume, srpske pošte… Samo ne mogu biti “srpski zločinci” na tabli postavljenoj na sarajevskoj Vijećnici “u čast” onih koji su je spalili.

    Kada HDZ-ov Večernji list dodjeljuje pečate, rado se odazovu i američki ambasador, i evropski ambasador, i visoki predstavnik. Jer HDZ-ovo glasilo je pronositelj zapadnih vrijednosti. A Faktor je samo SDA-ov i “retrogradan”. I zato je ok da novinare Faktora vrijeđa Elmedin Konaković, a ambasade i OSCE šute.

    Kada negiraju genocid, onda nema umišljaja. I nema posljedica njihovog negiranja. Jer posljedice su davno ukopane u Memorijalnom centru u Potočarima koji se pretvara u čistilište zapadnih diplomata koji bošnjački narod guraju u pakao.

    Kada Dodik i Čović poziraju sa ratnim zločincima, to je samo “predizborna kampanja”. Kada Sanja Vlaisavljević bježi u Istočno Sarajevo da se ne bi susrela sa migrantima, to je u skladu sa zapadnim vrijednostima. I Sanja je “MOJA” za Našu stranku. A Benjamina Karić nije. Jer je nagradila Sarajlije koji su u zemljotresom pogođenoj Siriji dva mjeseca volontirali u kampovima gdje su smješteni beskućnici. Hrvatski putopisac više u sarajevskim medijima dobije prostora od Sarajlija koji su volontirali i pomagali ljudima. Jer putopisac je nositelj evropskih vrijednosti, a Nihad Aličković je tek “bošnjački radikal”.

    Kada se žale djeca u Srbiji, dan žalosti je u cijeloj BiH. I neka je. Kada se žale djeca u Tuzli, dan žalosti je samo Federaciji. Ima li nekoga, osim Bursaća, da kaže – neka nije?

    Kada reis Husein Kavazović kaže da će Bošnjaci BRANITI državu, on je ratni huškač. I o tome Schmidt obavještava UN. Kada Dragan Čović zaprijeti “nemirima na Jugu”, onda Zapad dvaput mijenja izborni zakon i Ustav da ga smiri.

    Kada vam kažu da je ovo još jedan huškački i propagandni komentar, provjerite svaku napisanu riječ. I shvatit ćete da je istina još i gora.

    Kad Jevreji, Romi, Srbi, Bošnjaci i ostali postanu građani drugog reda: HDZ über Alles!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    To što Jevereji i Romi nemaju pravo da budu članovi Predsjedništva BiH, njemačkom diplomati Christianu Schmidtu nije problem. I kada Srbima iz Federacije ustavom zabrane kandidiranje za člana Predsjedništva BiH, međunarodna zajednica se ne osvrće. Ne osvrću se ni onda kada Bošnjacima uskrate pravo na bosanski jezik u Republici Srpskoj i kada Bošnjak iz RS nema pravo kandidovanja za člana Predsjedništva BiH. Ne interesiraju Ured visokog predstavnika ni prava građana, ne zanimaju ih ni prava manjina. Ignorišu pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ne pomišljaju da reagiraju ni u slučaju presude Ustavnog suda BiH kojom je utvrđeno da ostali nemaju nikakva prava kada su u pitanju (pot)predsjedničke funkcije na nivou entiteta. Ali kada treba rješavati “hrvatsko pitanje”, onda su tu svi. Od Matta Palmera do Angeline Eichorst. Od Johanna Sattlera do Christiana Schmidta. Tada se ujedine i Brisel i Vašington. A Moskva je već odavno rekla da u BiH “postoji hrvatsko pitanje i treba ga rješavati”.

    Reći će vam evropski i brojni američki zvaničnici da su “etnonacionalisti problem” ove države. I jesu. Ali kako, onda, opravdati odluku kojom se jedna etnonacionalistička stranka, u ovom slučaju HDZ, bukvalno uknjižava u Ustav Federacije BiH kao nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti. I po kojem principu  Hrvat iz Bihaća ne vrijedi koliko Hrvat iz Širokog Brijega? Zalažu se, kažu amertički i evropski zvaničnici, za jednakopravnost svih građana. Ali nikada do sada OHR nije razmišljao da upotrijebi bonske ovlasti kako bi Dervu Sejdića i Jakoba Fincija uveo u pravo.

    Ubjeđuju javnost međunarodni zvaničnici da im je namjera napraviti Federaciju funkcionalnijom. Pa, opet, Dom naroda FBiH ne svode na nivo Vijeća naroda u Republici Srpskoj.

    Evropa i Amerika će zaobići u širokom luku PET presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, da bi manjine napravili još većim manjinama i da bi od HDZ-a napravili vječnu većinu. Jer svi su jednaki, napisat će Orvel, ali su neki ipak jednakiji.

    Korupcija je, ubjeđuju nas mjesecima, najveći problem ove države. Istina je da je korupcija veliki problem ove države, ali je mnogo veći problem to što ne vrijedimo svi isto. U Sarajevu su Bošnjaci izabrali Srbina Srđana Mandića, kada su birali izmešu njega i zlatnog ljiljana Armije RBiH Nedžada Ajnadžića. I u Centru nije blo presudno da li ima tri posto Srba. Srđana su izabrali građani. Ako bismo se držali istoga principa kao onog kojeg nam nameću zapad i OHR, Mandić nikada ne bi bio izabran. Ne zato što je lošiji ili bolji kandidat, već zato što je Srđan.

    Smeta im, kažu nam Evropljani i Amerikanci, što vladaju korumpirani etnonacionalisti. Ustvari, smetaju im etnonacionalisti iz srpskog i bošnjačkog naroda, ali im ne smetaju etnonacionalisti južnije od Ivana. Uvjeravaju nas već mjesecima da je onih pet posto provizije prilikom sklapanja javnih poslova veći problem od tri posto cenzusa koji dijeli ljude i društvo.

    U Americi možete postati predsjednik države ako ispunjavate samo jedan uslov – morate biti rođeni u Americi. U Bosni i Hercegovini vam nije dovoljni ni to što ste i vi i vaši pradjedovi rođeni u ovoj državi.

    Ustavni sud BiH je, dok je još međunarodna zajednica  prala svoje  lice uprljano početkom devedesetih, presudio da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele države. Sada međunarodna zajednica odlučuje da u Federaciji ne možete biti konstitutivni ako vas ima manje od tri posto na određenom teritoriju. Osim ako niste HDZ BiH.

    Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović najurili Sergeja Lavrova iz Sarajeva, Dragan Čović mu je ljubio ruku. Kada danas cijeli zapadni svijet juri ruske diplomate, zapadni diplomati u Sarajevu ljube ruku Draganu Čoviću. I Boži Ljubiću. I Marinku Čavari. Onom sa američke crne liste.

    Ukrajina je posljednje upozorenje: Rusi su tu!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Skoro pet godina svog života potrošio sam na praćenje ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini i regiji. Ismijavali su me, pisali viceve o meni, potcjenjivali moje priče o Rusima i njihovim operacijama. I nisu to radili samo “botovi”. Moje “ruske priče” nervirale su federalne i državne ministre, glasnogovornike partija, analitičare i, što je najtužnije, kolege novinare. Javno su po televizijama govorili da pretjerujem, da taj štetni ruski uticaj nije baš toliki, da mi se “priviđa”.

    Danas, pak, ti kritičari postaju eksperti za štetni ruski uticaj, na televizijama analiziraju ukrajinsko pitanje, Sjeverni tok II, američke sankcije, ruske oligarhe… Sve ono, zapravo, o čemu je proteklih godina govorilo nekoliko novinara u BiH.

    TAJNE OPERACIJE U BIH

    Bio je 10. juni 2019. godine kada je tadašnji ruski ambasador u BiH Petr Ivancov došao na N1 da bi “uživo” rekao da nisam kredibilan, da pišem neistine, da sam izmislio priču o operaciji hrvatske SOA u BiH, da priče o Milanu Tegeltiji nisu relevantne i da Gordana Tadić s njim nije dogovarala ništa.

    Tri godine kasnije, Milan Tegeltija je sa svojom (prvom) pratiljom na crnoj listi SAD-a, Gordana Tadić je razriješena dužnosti zbog montiranih istraga, hrvatski predsjednik Zoran Milanović otvoreno podržava Rusiju, a sin najbitnijeg Putinovog obavještajca Nikolaia Patruševa, Dmitri Patrušev, javno govori kako je Hrvatska jedan od najbitnijih ruskih partnera u Evropskoj uniji i NATO-u.

    Pet godina su ruske tajne operacije u Bosni i Hercegovini prikazivane kao borba protiv korupcije i korumpiranih lidera. Ali ako malo bolje pogledate, vidjet ćete ko je bio meta “antikorupcijskih” operacija. Zahvaljujući pravosuđu kojim je upravljao danas otvoreni rusofil Milan Tegeltija, procesuirana su četvorica ministara sigurnosti BiH (Fahrudin Radončić, Selmo Cikotić, Sadik Ahmetović i Dragan Mektić). Nijedan od njih nije bio miljenik ruskih ambasadora u BiH. Istovremeno je “antikorupcijski cunami” obuhvatio direktora OSA Osmana Mehmedagića, kojeg su, opet, nešto ranije Rusi “prokazali” kao izvor antiruske histerije. Uslijedio je, potom, atak na predsjednika Suda BiH – Ranka Debevca. Na kraju su se na udaru našli i članovi novog saziva Centralne izborne komisije BiH. I sve to uz saopćenja ruske ambasade u Sarajevu kako se tobože jedino oni ne miješaju u unutrašnje poslove BiH?!

    Za to vrijeme lider HDZ-a BiH Dragan Čović je išao u goste jednoj od najbitnijih Putinovih saradnica Valentini Matvijenko, u ruskim medijima otvoreno pozivao na “širenje ruskog uticaja u BiH” i postao počasni akademik izvjesne ruske evropske akademije nauka i umjetnosti smještene u Beču.

    Milorad Dodik je, pak, posjećivao Kremlj, ugošćavao čelnike paradržava Abhazije i Južne Osetije, sedmično razgovarao sa ruskim ambasadorima koji su, svaki put, na sjednicama PIC-a izdvajali mišljenje onda kada je trebalo osuditi antidejtonsko djelovanje udruženog Čovićevog i Dodikovog poduhvata. Iz domaćeg arsenala vrijedi izdvojiti redovitu pojavu laganih večera s teškim temama Dodika i ruskog ambasadora, nakon što se Milorad ukaže u Predsjedništvu BiH i sretne sa predstavnicima Zapada.

    Dežurni analitičari, takozvani eksperti i većina medija su histerično izvještavali o “velikim korupcijskim” aferama, skrećući zapravo pogled sa procesa razvaljivanja BiH i stvaranja ruske “laktaške narodne republike” (LNR). Nisu, baš, smatrali “skandaloznim” ni ono Dodikovo mahanje Oslobođenjem, kao “listom koji, uz američku pomoć, piše o štetnom ruskom uticaju”.

    Danas su Rusi i njihove operacije sveprisutni. I neka su. Ali lahko je vidjeti ono što je očigledno. I, obično onda kada opasnost postane očigledna – bude prekasno za reakciju.

    Otkako je otišao Petr Ivancov, a funkciju ambasadora preuzeo Igor Kalabuhov, Rusi su u BiH skinuli rukavice. Rođeni Ukrajinac, Igor Kalabuhov počeo se javno obračunavati sa novinarima i diplomatama drugih država u BiH, otvoreno upozoravati i prijetiti. Ivancov nije imao potrebe za tim. Umjesto njega, pritiske na ruske “protivnike” je vršilo pravosuđe Milana Tegeltije. Slale su se anonimne prijave, nadležni tužitelji su hitno formirali predmete, a mediji su spremno čekali na ulazu u zgradu Tužilaštva BiH da svakog ko je iole imao uticaj da se odupre novoj “luhanjskoj narodnoj republici” označe kao – kriminalca.

    Rusi su tu, reći će danas brojni eksperti što svakodnevno uživo gostuju po televizijama i pričaju o nečemu što je postalo – očigledno.

    NEĆE RATOVATI, ALI RATUJU…

    Da, Rusi su tu. I bili su tu. Bili su tu još od početka devedesetih, kada je Moskva u BiH slala dobrovoljce da pucaju po Sarajevu – oni najubojitiji ponijeli su i ordenje za to. Bili su i u Haagu da iznose ekspertize kako je Armija RBiH odgovorna za zločin na Markalama. Da, tu su već dugo. I sve su agresivniji. Političko i analitičko Sarajevo nisu razbudile moskovske akcije iz 2008. u Gruziji, kada su nastale paradržave Južna Osetija i Abhazija. Ni ruska aneksija Krima iz 2014. godine nije davala jasne signale “političkom i analitičkom” Sarajevu da bi u BiH, umjesto Luhanjske narodne republike, mogla nastati laktaška narodna republika.

    Čini mi se da je posljednja kriza u Ukrajini mnogima otvorila oči. Izvor problema je identificiran. No, sada je pitanje kako riješiti taj problem. Amerika, poručit će njen predsjednik Joe Biden, neće ratovati protiv Rusije. Neće ni Evropska unija. U Ukrajini će ratovati Ukrajinci. Ustvari, oni ratuju već osam godina. Sada su samo reflektori upaljeni. Nemojmo živjeti u zabludi, niko neće ratovati ni za Bosnu i Hercegovinu. Niko, osim Bosanaca i Hercegovaca koji nemaju “rezervne položaje”. Ali šta može biti problem? Korupcija. Ona ubija patriotizam. I daje “neprijatelju” prostor za djelovanje.

    (oslobodjenje.ba)

    1...345...19Stranica 4 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj