Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Kolumne

    Formiranje vlasti: SDA zaslužuje opoziciju, Osmorka ne zaslužuje vlast

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Zbog pogubljene Bisere Turković, zbog bahate Sebije Izetbegović, zbog kriminala i višedecenijskog tolerisanja korupcije, zbog vođenja katastrofalne kadrovske i vanjske politike, SDA zaslužuje opoziciju. Zbog ona četiri Dodikova delegata u dolazećem sazivu Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, SDA ne zaslužuje biti u vlasti. I s tim će se složiti čak i neki (objektivni) kadrovi SDA koji su proteklih godina, više u sebi nego javno, negodovali zbog politike svoje stranke.

    PROMJENE, SMJENE, IMENOVANJA…

    Ali da li stranke osmorke zaslužuju vlast? Za razliku od SDA, one su mnogo transparentnije. Recimo, nijedan lider, a naročito Elmedin Konaković, ne libi se priznati da je došlo vrijeme da se HDZ-u BiH da sve što traži. Pa sad od svojih koalicijskih partnera traži da se HDZ-u BiH – pokloni četvrti delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine. Mnogo transparentnije od SDA lider SDP-a Nermin Nikšić će saopćiti javnosti da se HDZ mora uvesti i u Vladu Zeničko-dobojskog kantona, iako u tom kantonu ova partija nije – nezaobilazna.

    Šta, zapravo, radi osmorka?

    Za početak – mijenjat će članove Centralne izborne komisije BiH. Mnogo toga se ovom sazivu CIK-a može prigovoriti, ali im se, realno, ne može prigovoriti da su pod političkom kontrolom. Nabrajao sam više puta da nijedna stranka nije u CIK uspjela instalirati više od jednog člana. SDA je predložila Suada Arnautovića, HDZ Vladu Rogića, DF Željka Bakalara, SDS Vanju Bjelicu, PDP Jovana Kalabu, SDP Ahmeta Šantića, a nekad davno SDA i SNSD zajedno Irenu Hadžiabdić. Otkako je prije dvije godine, glasovima opozicije iz Republike Srpske (SDS-PDP) i Federacije BiH (SDP i NS), potpomognute SDA i DF-om, popunjen, CIK je bio na stalnom udaru Milorada Dodika i Dragana Čovića. No, kada su “puhnuli” novi vjetrovi, SDP je procijenio da CIK u kojem sjedi i njihov član nije baš tako dobar. I zato kažu – može bolje. Udružit će snage sa NiP-om, HDZ-om i SNSD-om kako bi izveli poduhvat – smjena članova CIK-a. SNSD će, kako to i priliči, dobiti svoja dva člana, HDZ dva svoja. Preostala tri su, svakako, nebitna, jer, da citiram Damira Arnauta, četiri nije isto što i tri. Sa četiri člana CIK-a kontrolišete kompletan izborni proces. Štampanje listića će se vratiti u Laktaše. Logično, jer “zbog budućnosti naše djece”, bitnije je da se izborni listići štampaju kod Dodika u Laktašima, nego u Semizovcu.

    Šta je već uradila osmorka? Pa, postavili su Marinka Čavaru za člana Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. To što od početka neosnovano tvrde da je HDZ nezaobilazan partner, ne znači da je u navodno nezaobilaznom faktoru Marinko Čavara – neprikosnoven. Državni zastupnik Naše stranke Predrag Kojović će svoju sramotu zbog glasanja za Marinka Čavaru pokušati prebaciti na Ambasadu SAD-a u Sarajevu, tvrdeći da je imenovanje osobe sa crne američke liste usaglašeno sa američkim partnerima. Ambasada će to demantirati. No, sve i da je Kojović rekao istinu, to ga ne amnestira odgovornosti. Za Čavaru nije glasao niko iz Ambasade SAD-a, već državni zastupnik Predrag Kojović i još jedanaest zastupnika osmorke koji su podršku građana Federacije BiH tražili govoreći o tome kako je dosta crnolistaša Fadila Novalića i Asima Sarajlića.

    Šta dalje radi osmorka? Osvježava političku scenu. Za članove Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH imenuju Denisa Zvizdića, Nebojšu Radmanovića i Marinka Čavaru. U odnosu na prethodni saziv Kolegija, to osvježenje na političkoj sceni zove se Marinko Čavara. Radmanović i Zvizdić su Parlamentom rukovodili i protekle četiri godine. Osvježenje nam slijedi i u Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH. Borjana Krišto će donijeti “vjetrove promjene” na nivou Bosne i Hercegovine, a Nermin Nikšić će biti osvježenje na političkoj sceni Federacije BiH. I Obavještajno-sigurnosna agencija će se profesionalizirati vraćanjem iz penzije Dodikovog kadra Riste Zarića kojeg čeka funkcija zamjenika direktora OSA i šefa operacija u toj špijunskoj agenciji. S tim novim vjetrovima ćemo, napokon, biti lišeni retrogradne SDA. Pa će umjesto kadrova te stranke, funkcije popuniti bivši kadrovi te stranke koji su, u međuvremenu, prošli čistilište i nakon tridesetogodišnjeg angažmana u SDA napuštanjem stranke postali pošteni.

    Prošlo je, evo, desetak dana od potpisivanja koalicijskog Sporazuma osmorke i HDZ-a BiH.

    ”Ljubav je obostrana”, reći će lider HDZ-a BiH Dragan Čović objavljujući službeno da će Borjana Krišto biti predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, a Nermin Nikšić federalni premijer.

    OSVJEŽENJE NA BH. POLITIČKOJ SCENI(?!)

    Nije baš tako davno Nermin Nikšić bio federalni premijer, nakon čijeg je mandata SDP 2014. godine doživio debakl. I tada su, sjetit će se mnogi, pokrenuti brojni reformski procesi. Usvojen je, recimo, Zakon o prebivalištu BiH koji je smanjio politički utjecaj Bošnjaka u Republici Srpskoj i ubrzao gubitak Srebrenice. Usvojen je Zakon o sukobu interesa kojim je, faktički, ukinut sukob interesa koji se do danas nije vratio u institucije Federacije BiH. Usvojen je Zakon o javnim nabavkama koji je unazadio proces javnih nabavki. Dva od tri navedena zakona su danas prepreka na evropskom putu BiH. I sada trebamo vjerovati da su oni koji su postavili te prepreke zapravo osvježenje na bh. političkoj sceni.

    I da zaključim – od Bisere Turković teško ko može biti gori ministar vanjskih poslova BiH. I SDA treba platiti cijenu zbog nje i kadrova sličnih njoj. Ali Nermin Nikšić, Borjana Krišto i tuce bivših kadrova SDA presvučenih u dresove NES-a, NiP-a i SBiH nisu rješenje.

    Konaković između Tita i Dine: Nepravomoćno osuđeni kradljivac (sa) Fejk televizora!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ministar vanjskih poslova BiH voli televizore i neke televizije. I to je čak utvrđeno pred sudskim organima. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, 2020. godine presudio da je urednik Istrage, tada novinar Žurnala, istinu govorio kada je napisao da je Elmedin Konaković, dok je još bio u SDA, iz sarajevske Zetre otuđio nekoliko televizora i ostalu opremu kupljenu budžetskim novcem.

    Ako bih primijenio istu logiku koju primjenjuje ministar Konaković kada, pozivajući se na dvije nepravosnažne presude u slučaju Gordana Memije, mene naziva klevetnikom, onda bih ja, i njega i kuma mu Memiju, mogao nazvati nepravomoćno presuđenim kradljivcem televizora, odnosno nepravomoćno presuđenim saradnikom kartela Edina Gačanina Tita. Jer obojica su, i Konaković i Memija, izgubili po jednu presudu protiv mene. Prvi me tužio jer sam pisao da je otuđio Zetrine televizore, a drugi jer sam pisao da je sarađivao sa narko kartelom Tito i Dino. I u oba slučaja sud je presudio u moju korist.

    Otkako je sam sebe uvjerio da je Bosnu i Hercegovinu uveo u Evropsku uniju, Elmedin Konaković ne izlazi iz studija (ne)režimskih televizija odakle se, prijeteći prstom, obraća neposlušnim twitterašima, novinarima – klevetnicima, opoziciji i neposlušnim korisnicima društvenim mreža u globalu.

    “Da vidimo ko će nam stati na naš evropski put”, kaže ministar Konaković, mašući prstom na vanrednoj konferenciji za medije sazvanoj s namjerom da i građane koji znaju sva slova abecede pokuša ubijediti da nam je Evropska unija dala zeleno svjetlo.

    Ima, kaže Konaković u još jednom “Fejk” intervjuu, datom u pauzi između dva gostovanja na rubu suza kod Amira Zukića, neki novinar (Senja Mahinić sa Klixa) najčitanijeg portala koji Trojku naziva proksijem Zagreba.

    Ima, kaže dalje, i “novinar-klevetnik” (misleći na autora ovog teksta) koji je primao novac od BH Telecoma i Elektroprivede BiH da blati “pejgambera bh. politike”, tj njega.

    Napredovao sam. Prije me je u Konakovićevim zamislima plaćala OSA, a nakon pada režima su me, dok nisu počišćeni ostaci režima, plaćali BH Telecom i Elektroprivreda.

    Sjetit ćete se, obećao je Konaković da će, kada nova vlast preuzme OSA-u, objaviti sve dokaze da sam bio “Osmicin plaćenik”. I, evo, prođe pola godine otkako je OSA pod kontrolom nove vlasti, a Konaković ne objavi nijedan dokument koji bi me povezao i sa finansijama i sa “saradničkim knjigama” Obavještajno-sigurnosne agencije. A drži Konaković sada i BH Telecom i Elektroprivredu BiH, pa bi red bio da objavi koliko je od ta dva preduzeža dobila Istraga (dobila je 0 KM), a koliko “objektivna” Face TV s koje redovno šalje prijeteće poruke “propalom režimu”.

    Ako niste primijetili, politika Elmedina Konakovića je uvijek u Futuru I. Sve mu se svelo na  obećanja bolje budućnosti. Tri godine lider NiP-a i MIP-a ponavlja: “Mi ćemo”. Istina, svoj rječnik je obogatio i riječju “famozni”, pa mu je, tako, sve postalo famozno – od novinara koji ga kritikuju, do riječi “preporučiti” mijenjane kroz sva glagolska vremena u izvještaju Evropske komisije.

    U trenucima dok je famozni ministar (opet) gostovao na Face TV-u, iz Gaze mi se javio jedan od pedesetak bh. državljana koji već trideset dana pokušavaju izaći iz pakla. Nisu izašli, iako ministar Konaković već dvadeset dana ponavlja – “mi ćemo” ih spasiti. Hrvati su spasili svoje državljane. Mogao se, dok vodi “male noćne razgovore” sa hrvatskim kolegom Gordanom Grlićem-Radmanom, raspitati o mogućim načinima evakuacije. Mogao je, ali nije. Konaković sa Radmanom, svakako, samo priča o izmjenama izbornog zakona u skladu sa zahtjevima HDZ-a BiH.

    Šteta je, reći će Konaković, da se ne iskoristi “momentum” (još jedna riječ koju je uspješno naučio i koja mu se “famozno sviđa”) i da BiH ne krene naprijed. I zato je on 25 puta ponovio – HDZ-ov Marin Vukoja mora biti imenovan za sudiju Ustavnog suda BiH. Jer bitniji je momentum, nego narednih dvadeset godina tokom kojih će Ustavni sud BiH biti u rukama Čovića i njegovih političkih potomaka.

    “Good boy”, kako Konakovića naziva HDZ-ova Željana Zovko, zbog momentuma je HDZ-u predao i Ceste i Autoceste. Predao im je i zaštitu okoliša. Predao im je sigurnosni sektor. A pravosuđe, svakako, drže. Za to vrijeme – Elmedin Konaković koristi “momentum” i bh. građanima “štedi” novac za vize u Emirate. Ubuduće će bh. građani, kad krenu u Dubai morati kupovati samo avionske karte. Konaković, istina, ne mora ni to. Jer njemu je samo Sky granica!

    Pravda Tužilaštva BiH: Vrijeme je inkvizicije

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    U srijedu navečer me, kažu mi, u svom živom Facebook obraćanju prozivao Muriz Memić, otac koji pet godina traga za istinom o smrti svoga sina Dženana. Nisam gledao. Ali što god da je govorio o meni, nije bitno. Već sam napisao – Muriz Memić ima pravo na neograničenu srdžbu i na greške. Ima pravo nekome vjerovati i ne vjerovati. I, nikada, što god Muriz Memić govorio i pisao o meni, s njim neću ulaziti u polemiku. Ali isto tako, nikada, bez obzira na to šta pisali i govorili o meni, neću prestati iznositi dokaze koje prikupim. O bilo kojem slučaju.

    Vrijeme je inkvizicije. Vrijeme je kada vas glavna državna tužiteljica sa svojim potpisnicima “tajnih dokumenata”, bez ikakvih dokaza, može odvesti od kuće u prostorije za zadržavanje, a onda predložiti Sudu BiH da vas pritvori. Što će Sud, u strahu od naslovnica “najtiražnijeg bh. dnevnika”, u konačnici i prihvatiti. Onda će masa okupljena  na raznoraznim Facebook grupama, željna pravde i bilo čije krvi, likovati. I svako ko se usudi reći “činjenično stanje” bit će proglašen “zaštitinikom ubica”, “plaćenikom”, “režimskim novinarom”…

    Uvjerio sam se na svojoj koži, bezbroj puta, da bi bilo mnogo lakše podilaziti javnosti i pisati ono što svi žele da čuju. Bilo bi mnogo lakše prenositi saopoćenja Tužilaštva BiH o “formiranju predmeta” protiv u javnosti omraženih osoba, ili, pak, prenositi riječi zahvale Gordani Tadić, Olegu Čavki, Džerminu Pašiću, Ćazimu Hasanspahiću, Vedrani Mijović i ostaloj braći Čampara. Ali nekako mislim da to nije moj posao. Da li trpim posljedice? Da. Da li ću dobiti javnu podršku od kolega i kojekakvih udruga koje su novinarima godinama krale staž? Ne.

    Na sceni je, dakle, inkvizicija. I ako napišete da je Tužilaštvo BiH zaštitilo slovenačkog perača novca Roka Snežiča, a jeste ga zaštitilo, onda protiv vas “formiraju predmet”. Ili ako objavite kompletnu optužnicu u predmetu Respiratori, a ne samo one dijelove koji idu u prilog Tužilaštvu BiH, dobit ćete – istragu. Ako kažete da Tužilaštvo BiH nije riješilo ništa u predmetu Dženan Memić, a nije, onda ste “zaštitinik ubica”, Nisam ja napisao dokumente Tužilaštva BiH u kojima je navedeno da “organizovanom kriminalnom grupom” koja zataškava slučaj Memić rukovodi NN lice. Taj dokument je napisao Ćazim Hasanspahić kojeg javnost sada veliča jer je, zaboga, riješio slučaj Memić. A ništa nije riječio. I  to znaju i vide svi oni koji žele vidjeti. Nisam ja napisao, napisao je Ustavni sud BiH, da su pravosudne institucije u konkretnom slučaju uradile sve što su mogle. Napisao je Ustavni sud BiH i da je bilo propusta u istrazi i da ih treba istražiti. Nisam ja pisao, pisali su svi drugi da je vještak Željko Karan “skrivao dokaze” i fingirao vještačenja kako bi zaštitio ubice Davida Dragičevića. A pisali su svi drugi da je taj isti Željko Karan vjerodostojan vještak u slučaju Dženana Memića. Da li je moja greška što primijećujem to?  Da li sam ja kriv što vidim i glasno govorim da Tužilaštvo BiH “žurno” hapsi federalnog premijera Fadila Novalića, a istovremeno skriva kriminal i ratnu ulogu premijera Republike Srpske Radovana Viškovića? Treba li prešutjeti činjenicu da je Tužilaštvo BiH nadležno za “slučaj Dženana Memića” u Sarajevu, a nije nadležno za “slučaj Davida Dragičevića” u Banja Luci? Treba li se praviti slijep i ne vidjeti da su svi oni koji su imali doticaj sa akcijom Lutka usmjerenom protiv Nasera Keljmendija i njegovih prijatelja završili sa optužnicom? Sadik Ahmetović je bio ministar sigurnosti kada je započela akcija Lutka – optužen je. Vahidin Šahinpašić je bio istražitelj SIPA-e u tom predmetu i po njegovom je nadimku ta akcija nazvana – Lutka. I on je optužen. Božo Mihajlović je bio tužilac u predmetu Lutka. I on je optužen (i nepravomoćno osuđen). Sve ih je optužila Gordana Tadić, heroina iz “najtiražnijeg bh. dnevnog lista” koji je razmjenjivao nekretnine sa Naserom Keljmendijem.

    Inkvizicija je u toku. Ako primjećujete da Gordana Tadić prikriva slučaj ikona, ne govorite ništa. Uhapsit će vas uz optužbu da “ometate istragu”. Nemate pravo primijetiti da Tužilaštvo BiH ne procesuira kriminal južnije od Ivana. Ne smijete javno reći da je Dragan Mektić optužen samo zbog toga što je javno kritikovao rad Gordane Tadić. Ni slučajno ne smijete primijetiti da su odgovorni za izborne prevare u Srebrenici preko noći postali – slobodni i uzorni građani. Kada primijetite da je Oleg Čavka montirao predmete direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću i ministru sigurnosti Selmi Cikotiću proglasit će vas SDA botom i režimskim novinarom. Ni slučajno ne smijete uočiti da su od četiri zadnja ministra sigurnosti BiH trojica zaradila optužnice Gordane Tadić. Samo je Fahrudin Radončić “ostao čist”. I postao svjedok ugroženosti Gordane Tadić u predmetu protiv Sulje Zuke koji je osumnjilčen da je fotomontažom ugrozio život glavne državne tužiteljice.

    Vrijeme je, dakle, inkvizicije. Sve stubove vlasti preuzelo Tužilaštvo BiH. Gordana Tadić raspolaže našim životima, uz pomoć ostrašćenih Facebook grupa, nezavisnih analitičara koji podilaze javnosti i njenih političkih pokrovitelja iz Sarajeva, Banja Luke i Mostara. Nisu bitni dokazi. Bitno je, prvo, da vas u javnosti kriminaliziraju. Onda će protiv vas biti formiran predmet. Zatim će vas pritvoriti ili optužiti. I svi će likovati.

    Tamna strana SDP-a: Hakija se okreće u grobu

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Srebrenički hodža Damir Peštalić, neka mi oprosti što mu ne formaliziram titulu, dan poslije lokalnih izbora, na kolektivnoj kafi u Srebrenici, zvučao je poprilično rezignirano. Poluglasno je govorio da će na narednoj džumanskoj hutbi imenom i prezimenom prozvati izdajnike.

    “Bego Bektić”, bilo je ime koje je pomenuo u tom kontekstu.

    Ne sjećam se ko, ali sam siguran da je neko od prisutnih tada na svom telefonu pokazao fotografiju zagrljenih Bege Bektića i Mladena Grujičića, snimljenu na dan izbora ispred zgrade Opštine Srebrenica. Nisam baš htio da povjerujem u tu priču. Begu Bektića sam, čini mi se, upoznao na jednom Maršu smrti. Iskreno, priča hodže Peštalića i drugih Srebreničana nije mi baš zvučala uvjerljivo.

    Sedmicu kasnije intenzivno sam počeo pratiti rezultate na stranici CIK-a. U selu Sućeska živi samo jedan Srbin.  Stranke sa sjedištem u Republici Srpskoj u Sućesci su osvojile četiri glasa. Mladen Grujičić je skupio devetnaest. To je rodno selo Bege Bektića, povjernika SDP-a u Srebrenici.

    Na Begu Bektića, reći će Ćamil Duraković, Srebreničani su upozoravali rukovodstvo SDP-a BiH. No, Nermin Nikšić i njegovi pobočnici nisu marili. Bili su fokusirani na sarajevsku općinu Centar i Trnovo. Uzalud je Denis Bećirović pokušavao spasiti vlastiti i stranački obraz objavljujući na društvenim mrežama svoju podršku Aliji Tabakoviću, bošnjačkom kandidatu za načelnika Srebrenice kojeg su podržale sve stranke sa sjedištem u Sarajevu. Sve, osim Nikšićevog SDP-a.

    Upoznao sam ih mnogo, ali od Hakije Meholjića većeg mrzitelja SDA-ove politike nisam upoznao. Godinama je rahmetli Meholjić vodio bitku sa tada moćnim SDA-ovcima u Tuzlanskom kantonu i Podrinju. Bio je simbol borbe za prava povratnika, uvijek spreman da kritikuje Izetbegoviće, SDA, efendije i ostale koji su se okristili o genocid. Ko ga malo bolje poznaje, zna da je Hakija Meholjić bio spreman na sve. Osim na izdaju države BiH i na izdaju Srebrenice.

    U maju prošle godine, Nermin Nikšić je isključio Hakiju Meholjića iz SDP-a. Prethodno ga je na sjednici Predsjedništva te stranke ponizio Vojin Mijatović. Hakija je kasnije svjedočio da mu je Mijatović zaprijetio novim klanjem.

    “Ja to neću oprostiti. To me podsjeća  na neke užasne stvari. Moj brat je zaklan, otac zaklan, jedan brat mi je strijeljan. I sad meni neko ko je jučer došao u SDP treba da kaže da će doći u Srebrenicu da me zakolje”, izjavio je Hakija Meholjić neposredno pred isključenje iz SDP-a u kojem je proveo veći dio svog života.

    Godinu kasnije, Hakija Meholjić je umro. S njim je umro srebrenički SDP. Bego Bektić je postao predsjednik  stranke. Po mjeri Vojina Mijatovića, novog heroja širokih narodnih masa okupljenih na društvenim mrežama. Po mjeri Nermina Nikšića i Saše Magazinovića koji je prije osam godina, da bi sačuvao ministarsku fotelju Zlatka Lagumdžije kojeg je kasnije izbacio iz SDP-a, glasao za Zakon o prebivalištu. Taj Zakon je mnogo veća izdaja od one koju je počinio Bego Bektić. No, Bektić je ekspresno izbačen iz SDP-a. Saša Magazinović, Nemin Nikšić, Damir Mašić i Vojin Mijatović novi su heroji posrnulog SDP-a iz kojeg je prije tačno godinu dana izbačen Hakija Meholjić.

    Kolumna Senada Avdića o Bakirovim reformama: Politika po uzoru na Aliju, zdravstvo po modelu Sebije, a školstvo po “urneku” sestre Lejle…

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Gostovanje Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije, na Televiziji “Hayat” u utorak, 14. aprila, najviše je pažnje i komentara u javnosti izazvalo zbog njegove izjave da su Jevreji čekali dvije hiljade godina na povratak u Izrael, što je on toplo preporučio i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i dijaspori.

    Međutim, ova notorna, drska budalaština zasjenila je, potpuno neopravdano, neke druge dijelove istog Izetbegovićevog intervjua, ništa manje neprihvatljive, arogantne, uvredljive i, na kraju krajeva, bezobrazne.

    Bakir Izetbegović u razgovoru se posebno osvrnuo na obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, kojeg je ocijenio kao loš, površan i “štetan po državu i Bošnjake”. Pri tome je svojim riječima prepričavao hadise iz Kur'ana koji govore o ulozi znanja u životu i emancipaciji muslimana.

    Evo šta je o obrazovnom sistemu rekao šef političke stranke koja skoro trideset godina, pored svega ostalog što kontrolira i usmjerava, drži šapu i na školskom sistemu, od osnovne škole do fakulteta, državnih i dobrog dijela privatnih, postavlja svoje direktore, profesore, rektore i dekane, usvaja školske programe…

    Ko Bošnjacima podmeće neznanje

    “Treba se suprotstaviti inflaciji, ako treba i zakonima, koja je dopustila nekvalitetne privatne fakultete. Vi kad auto registrujete, morate otići na kanal, provjeriti kočnice, ispušne gasove, daju vam jednu godinu da vozite, kroz godinu dana ponovo na kanal. Imate fakultete koji uopće nemaju sale, učionice, laboratorije, amfiteatre, profesora koji su u redovnom radnom odnosu. Sve je to neka improvizacija, po nekim potkrovljima štampaju se diplome, samo recite kog fakulteta hoćete. Država zbog toga pati, narod zbog toga pati. Teško je doći do znanja. Potrebne su godine i godine mukotrpnog napora da bi se došlo do znanja. Dakle, jedan starinski, tvrdi mukotrpni način u odnosu na učenje i moderne tehnologije. Ovo što sada imamo je destrukcija, jedno samozavaravanje naroda. To je jedan od glavnih problema u Bosni, problema Bošnjaka.”

    Ovako govori čovjek koji je, pored ostalog, cijelu državu zadeverao i blokirao tako što je za direktora obavještajne zajednice u BiH postavio osobu koja ima diplome nekoliko fakulteta, ali nijednog “normalnog”. Direktor OSA-e, od Banje Luke do Tuzle sakupljao je diplome upravo onih fakulteta za koje lider SDA kaže da “nemaju učionice, laboratorije, amfiteatre… koji po nekim potkrovljima štampaju diplome”.

    Ko je kriminalnim smicalicama na mjesto gradonačelnika Sarajeva doveo Abdulaha Skaku, svršenog studenta jednog od takvih opskurnih fakulteta, koji “na tavanu štampaju diplome”, “opasnih po Bosnu i Bošnjake”? Pa, naravno, Izetbegović i njegov operativac Asim Sarajlić, bivši konobar koji je i sam u rekordnom vremenu pribavio fakultetsku diplomu. Je li se mimo volje i bez aktivne pomoći SDA nekada prestižni Fakultet za sport i fizičku kulturu mogao pretvoriti u štampariju inflatornih diploma, u fakultet kojeg nije završio samo onaj ko je na autobus žurio!

    Javna je tajna bila da je u Stranci demokratske akcije bio angažiran povjerljivi stranački kurir koji je letao od fakulteta do fakulteta u Sarajevu noseći profesorima indekse uglednih stranačkih kadrova, direktora, policajaca, oficira… da im upisuju ocjene. Malo je koji profesor imao hrabrosti i osobne i akademske časti da odbije sudjelovati u tom zločinu, “štetnom za Bošnjake”, jer su znali da će, zauzvrat, od Stranke biti nagrađeni funkcijama, napredovanjem u karijeri, članstvom u upravnim odborima. Je li više od deceniju potpredsjednik SDA bio Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji je uhvaćen u krađi, falsifikatu manje-više kompletnog svog “naučnog opusa”? Jesu li na tom fakultetu, zahvaljujući Čekiću i porodičnim nasljednicima koji su preuzeli fakultet, probrani SDA-ovci diplomirali, doktorirali?

    I, nakon svega toga, uglavnom okončanog, ireverzibilnog procesa, dugog tri decenije, Bakir Izetbegović, svjedok i akter ovog sistemskog urušavanja obrazovnog sistema, njegovog akademskog digniteta, roni krokodilske suze zbog toga “što Bošnjaci malo čitaju i slabo se obrazuju”?!

    Ko su uopće osnivači takvih, nesolidnih privatnih fakulteta, bez učionica i laboratorija, ali s tavanima, kako reče šef SDA? Gotovo bez izuzetka ljudi koji su bili manje ili više bliski Stranci demokratske akcije. Od bivšeg miljenika ove stranke, direktora GRAS-a Ibrahima Jusufranića, koji je pionir akademskog fušeraja sa svojim Univerzitetom iz Travnika, potom bivšeg ambasadora BiH, penzionisanog generala Ismeta Alije, utemeljitelja univerzitetskog kompleksa na Kobiljači, pa do “fabrike znanja” porodice Ganić na Ilidži, sve su to rodonačelnici nove bošnjačke akademske i poslovne elite koja je nastala pod malignim okriljem stranke Bakira Izetbegovića i njegovog mudrog oca.

    Bratstvo i sestrinstvo

    Da, valjda, ne bio širio samo neprikladni pesimizam i depresivno beznađe u svetom mjesecu ramazanu, Bakir Izetbegović je u razgovoru s ozarenom voditeljicom “Hayata” iščeprkao ipak jedan svijetao i poučan primjer obrazovno-edukativne prakse kojeg bi svi drugi trebali poštovati i slijediti.

    Imamo jednu dobru stvar, koja je urnek možda za ostalo: Bošnjačka gimnazija. Bošnjačka gimnazija, koja je do sada proizvela barem stotine izvanrednih ljudi, znalaca koji su zatim studirali prestižne fakultete koji su sad širom svijeta, neki su i u Bosni i Hercegovini. Da imamo više takvih institucija, stvari bi bile lakše. Bošnjačka gimnazija svake godine stotine i stotine dobro obrazovanih ljudi sa srednjim obrazovanjem proizvede i pojača društvo s njima.”

    Prva bošnjačka gimnazija je 1995. godine osnovana u Sarajevu novcima (iz) Turske, a za njenu direktoricu je postavljena Lejla Akšamija, kćerka Alije Izetbegovića, koji je i osigurao tu donaciju-hediju. Direktorica Akšamija je rat provela u Turskoj, gdje je obavljala povjerljive poslove za državu i pazila na majku Halidu, a moguće i na “vreće za Bakira”. Bošnjačka gimnazija je osnovana izvan tadašnjeg obrazovno-školskog sistema u Sarajevu, skoro pa “na divlje”, samostalno se financirala i predstavljala još jedan u nizu paralelnih, izvaninstitucionalnih i iznadinstitucionalnih centara moći, u ovom slučaju obrazovnih. Tek nakon nekoliko godina, kada su presušile financijske injekcije stranih donatora, Bošnjačka gimnazija je “ušla u suru”,  integrirana u obrazovni sistem Kantona Sarajevo, zadržavajući onoliki nivo autonomije koliko je direktorica zahtijevala. Direktorica je na toj funkciji ostala duže od dvije decenije, sve do penzionisanja prije koju godinu.

    Jedna tužna i nedolična epizoda vezana za pokretanje Bošnjačke gimnazije zaslužuje da bude spomenuta. U njenim prostorijama tokom rata su se školovali mladi policajci čije je obrazovanje nasilno prekinuto četničkim zauzimanjem Policijske škole na Vracama. Nakon što je Lejla Akšamija “zapikala” taj prostor, budući policajci i njihovi nastavnici, predvođeni divnim čovjekom, direktorom Huseinom Balićem, herojem koji je nedavno preminuo, izbačeni su i protjerani čak u Bugojno da tamo održavaju nastavu!

    Od kuće do škole, od škole do kuće

    Ne osporavajući uspjehe Bošnjačke gimnazije u obrazovanju generacija učenika koje su kroz nju prošle, Izetbegovićevo izdvajanje, favoriziranje ove srednjoškolske institucije u odnosu na sve druge slične obrazovne ustanove u Sarajevu i Bosni i Hercegovini je još jedan pokazatelj kakva ohola, bezobrazna, samoživa osoba, bez trunke stida i obzira, poštovanja tuđeg iskustva, ponosa, truda… vodi vladajuću bošnjačku stranku. Ništa u BiH nije postojalo prije njegove familije i ništa ne smije postojati izvan nje. Njegov je babo Alija stvorio, odbranio Bosnu i Hercegovinu i donio joj slobodu nakon milion godina. Njegova je hanuma Sebija, izvanredan menadžer sa sjajnim vezama i neiscrpnom radnom energijom, uzor i urnek medicinskim radnicima. Obrazovno-vaspitni sistem ništa ne valja i nikad neće valjati ako kao “urnek” ne posluži škola koju je turskim parama na noge podigla njegova sestra Lejla i u njoj odškolovala stotine i stotine svršenih gimnazijalaca, izvanrednog znanja i sjajne perspektive. (Kako li Bošnjačka gimnazija godišnje “izbaci nekoliko stotina svršenih gimnazijalaca” ako upisuje jedva nešto više od stotinu učenika?!)

    Bilo bi zanimljivo čuti postoji li neko od tih genijalaca, “izvanredno obrazovanih znalaca”, iz školskog inkubatora direktorice Akšamije da ga je njen brat promovirao u rukovodstvo SDA, ima li takvih u parlamentima, rukovodstvima i upravnim odborima javnih preduzeća, u diplomaciji, ima li neki koji bi preuzeo štafetu od umornih “oldtajmera” Genjca, Turkovićke, Cikotića, Džaferovića…?! Je li najpoznatija javna ličnost i najuspješniji mladi Bošnjak koji je završio Bošnjačku gimnaziju sin onoga SDA-ovog glavešine što je svojedobno davao po deset maraka školskim drugovima da mu odu po hamburger i kolu?

    Zna li Bakir Izetbegović kakve učenike odgajaju, recimo, preostale četiri gimnazije u Sarajevu ili druge škole u kojima se uče različiti zanati? Zanima li ga uopće kakav je nivo nastave i obrazovni profil učenika u katoličkim školskim centrima u Sarajevu i Zenici ili u srednjim školama u Tuzli, Bihaću, Mostaru, koje nemaju sreću da im je direktor neko iz familije Izetbegović? Ne zna, jer ga ne zanima ništa izvan vlastitog familijarnog kruga i stranke koja mu služi isključivo kao oruđe da bi se taj krug reproducirao, bogatio, opstajao na vlasti. Odličan je i društveno koristan sistem izgradio Izetbegović u dvije oblasti u kojima je porodično najviše zainteresiran i involviran, zdravstvo i školstvo: kada mu treba hitna intervencija na oku, traži pomoć od  hećima u Zagrebu, a kćerku, da bi stekla likovna znanja, slao je na studij u Holandiju. On najbolje zna kako vam se piše ako se ovdje, gdje njegova stranka vlada 30 godina, liječite i školujete. Pri tome, moli i kumi Fahrudina Radončića da mu kćerkici  plaća studiranje u inozemstvu!

     

    Slobodan Vasković piše za Istragu: Krugovi

    Piše:
    Slobodan Vasković
    -

    Sa neskrivenim zadovoljstvom pišem ovaj tekst za “Istragu”, svjestan da će biti objavljen na portalu koji jeste tek počeo svoj život, ali čija je budućnost, dugovječnost, zagarantovana.  Što je rijedak slučaj u dušmanskim uslovima u kojima se nalazi i živi cijelo BiH društvo, njeni narodi, građani, stanovništvo, njena medijska scena i dušmanskim odnosima među samim pripadnicima te scene.

    Podijeljenost je kapilarna; Svjesno nametnuta dugogodišnjim istrajnim radom Glavnih Dušmana, koji su i najbenignije druženje spremni pretvoriti u zavjeru protiv njih, ukoliko im neko iz društva ne odgovara.  U situaciji kada ljudi ne sjedaju jedni sa drugima, jer se plaše kako će to sjedenje biti okarakterisano na “Višim Dušmanskim Nivoima” više nego zaraze od korone, pisanje teksta za “Istragu” će, samim tim, i prije njegovog čitanja, u “Krugovima” biti označeno Neprijateljskim Aktom.

    Svako javno prijateljstvo istomišljenika, neistomišljenika, bilo koje javno prijateljstvo za “Krugove” je neprihvatljivo, jer njima, isključivo, odgovara neprijateljstvo. I po Horizontali i po Vertikali.

    Zato “Krugovi” složno rade na njemu, vrlo prijateljski, jer im to donosi ogromnu ličnu korist; Moć, koju ne bi zamijenili ni za kakav novac; Pozicije sa kojih odlučuju o životu i smrti; Mnogo više o drugom, nego prvom!

    “Krugovi” nisu olimpijski; Oni su političko-podzemni, uvijek spremni na sklapanje u čvrst, ubilački lanac oko vrata nepodobnih, neposlušnih, kritičnih;  Onih koji se usuđuju da njihove pomno dogovorene, antinarodne, i u načelu i u detalju, prljave poslove realizuju; Poslove koje sprovode u djelo tako što Krda, što za njih narodi i građani jesu, drže decenijama zarobljene u strahu od onih drugih, trećih, inih, instistirajući da su baš oni ti “Krugovi” koji zatvaraju vrata strahovima.

    Iako je jedina prava istina da su oni zatvoreni Krugovi straha, izolacionizma, šovinizma, sijanja međunacionalne i međuljudske mržnje, samo sa jednim cijem – Zadržavanjem Moći, nakon koje, in continuo, slijedi njena maksimalna zloupotreba, usmjerena protiv svih.

    Posljedica djelovanja “Krugova” je neimaština, izolovanost, promocija primitivizma i zatucanosti, njihova supremacija nad građanskim, intelektualnim, naprednim, zajedničkim; To je višedecenijski varvarski napad na sistem društvenih vrijednosti, s ciljem potpune privatizacvije institucija, njihove podređenosti “Krugovima”, surove nadređenosti stanovništvu.

    Upravlja se institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa. Sve to uslovilo je Egzodus iz BiH; Nezaustavljivo odlaze mladi, obrazovani, sposobne zanatlije, radnici svih profila, najstručniji kadrovi iz svih oblasti…, nemajući više ni strpljenja ni nade da će se materijalizovati alternativa za beznađe koje im se nameće kao sadašnjost i budućnost.  Njihov odlazak je njihova osveta “Krugovima”, ali, nažalost, najviše gubi društvo u kojem živimo, jer se rapidno smanjuje njegova supstanca sposobna za promjene. Političari ovdje nisu državnici, već merkantilni radnici koji trguju životima kako bi njihove pohlepne klijentelističke mreže opstale i nastavile opaki posao dokusurivanja države i porobljavanja naroda; Svakog od njegovog “Kruga”.

    Multidimenzionalno, multietničko, multikultruno društvo se pokušava pretvoriti u linerarne linije porobljenih; Modus operandi  “Krugova” je nuđenje “mirnog i sigurnog ropstva” kao protivusluge za poslušnost. Kakistokrati zato insistiraju na potpunom anesteziranju javnosti, istrajavajući da se svaka drskost sadržana kroz ispoljavanje različitosti brutalno uguši/kazni. Osovinsko zatvaranje od svijeta progresa, ma koliko se insistiralo na njemu, silom nametalo kao jedini način “života”/opstanka, nikada jedan prostor, tako ni BiH, ne uspijeva da u potpunosti izoluje od vanjskog svijeta. Posebno je to nemoguće u modernom društvu, u kojem se pluralizam podrazumijeva. I koji je tu, pred vratima, spriječen od “Krugova” Kakistokrata da zaživi, razvije se i oslobodi sve iz silom, prljavim igrama, podlim dogovorima, nametnutog “zarobljenog društva” i “zarobljene države”. Takvo stanje može potrajati, svjedočimo tome, ali je osuđeno na propast.

    “Ako sloboda išta znači onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti” (Džordž Orvel).

    U punom smislu ove čuvene rečenice vidim početak rada “Istrage”, jer je to najjači mogući udarac anesteziranju javnosti.

    Crne liste II: Slučaj Skymaković

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    O Diani Kajmaković sam proteklih petnaestak godina objavio desetine tekstova. Sjećam se dobro one njene čuvene akcije protiv tadašnjeg predsjednika FBiH Živka Budimira, kada “ključni svjedok”, po njenim uputama, u korpu za smeće baca svoju torbicu sa novcem koji je trebao biti podmetnut. Bio sam tada, uz kolege iz Oslobođenja, jedan od rijetkih novinara koji je javno upozoravao da je slučaj Budimir, zapravo, bila montaža koja je trebala rezultirati promjenom vlasti u Federaciji. Zbog tih tekstova su Diana Kajmaković i njen kolega Oleg Čavka u sudnici Suda BiH puštali snimke mojih razgovora s ciljem moje diskreditacije. I dan-danas će poneki anonimni forumaš napisati ispod mojih tekstova da me pozdravlja Živko Budimir.

    HAPŠENJE DIREKTORA KARGO-CENTRA

    I kada je, kao “dvoličnost” godine sa kolegom Čavkom provodila akciju protiv Zijada Turkovića, tek nekoliko nas, uključujući i kolege iz Oslobođenja, Dana, Slobodne Bosne, upozoravalo je javnost da je na pravdi boga uhapšen tadašnji direktor Kargo-centra Suad Glavinić, kojem je na teret stavljeno pomaganje prilikom pljačke 2,5 miliona maraka. Glavinić je oslobođen, ali dok je još bio u pritvoru, na njegovu je poziciju imenovan suprug Diane Kajmaković.

    Svi koji su pisali ili govorili o tim poslovima bili su šikanirani u ovdašnjim tabloidima trpeći optužbe da rade za mafijaški režim.

    Deceniju kasnije Diani Kajmaković su vlasti SAD-a uvele sankcije. Tako je postala druga državna tužiteljica koja je završila na crnoj listi Ministarstva finansija SAD-a. Oni isti tabloidi i urednici koji su mene i druge kolege, štiteći tada Dianu Kajmaković, nazivali zaštitnicima ubica, danas su u prvim redovima onih čija je omiljena disciplina šutiranje ljudi koji su na zemlji.

    Da razjasnim odmah – američke sankcije koje su uvedene Diani Kajmaković su adekvatne, ali nisu pravovremene. Ona je trebala biti sankcionirana prije desetak godina, dok je još u krilu držala današnje miljenike međunarodne zajednice i heroje poput Džermina Pašića, Olega Čavke i Dubravka Čampare. Oni su, zapravo, učili zanat od Diane Kajmaković. I oni su, na kraju, najzaslužniji za gašenje njene pravosudne karijere.

    Ne znam da li će Oleg Čavka u narednim danima završiti na crnoj listi. Mnogo je razloga da i on bude sankcioniran. Kao što je mnogo razloga da se pod istim sankcijama nađu i tužioci Čampara i Pašić. Prvi je, recimo, uništio predmet Pandora. Drugi je, u najmanju ruku, imao čudne odnose sa inspektorom SIPA Robertom Ristićem i optuženim graničnim policajcem Rejhanom Rakovićem glede postupanja u nekoliko “narko-predmeta”. Naravno, Sjedinjene Američke Države vode svoju politiku i u skladu sa svojim interesima (ali nikad bez dokaza) određuju kada će neko biti sankcioniran.

    Milan Tegeltija je sankcioniran nakon što je “podnio ostavku” na funkciju predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Gordana Tadić je na crnoj listi završila nakon što je razriješena funkcije glavne tužiteljica Tužilaštva BiH. Diani Kajmaković su uvedene sankcije nakon što je “premještena” u drugi odjel. Niko od njih, dakle, nije sankcioniran dok je bio na vrhuncu svoje moći. A svi njihovi poslovi su bili u periodu dok su bili moćni.

    Umjesto Olega Čavke i Diane Kajmaković nekada, danas bh. pravosuđem drmaju Džermin Pašić i Dubravko Čampara. Ne znam da li ću za deset godina pisati sličnu kolumnu u kojoj ću podsjećati na prethodne postupke dvojca Pašić-Čampara. Znam samo da je profesionalni i ljudski izazov pisati o sumnjivim poslovima ljudi koji su na vrhuncu svoje moći. Onda kada budu sankcionisani ili razriješeni je lako. Tada uvijek isplivaju oni koji su, recimo, prije desetak godina pljuvali mene i moje kolege zbog kritika na račun Diane Kajmaković.

    KARCINOM DRŽAVE

    Bh. pravosuđe je, stotinu puta je rečeno, karcinom ove države. Da se ne lažemo, i u mnogo uređenijim državama na svijetu političari kradu. Ali u tim državama, barem donekle, postoji pravna sigurnost. Pošteno pravosuđe je potrebno slabijima, a ne jakima. Evo, recimo, kada presuđuju šumsku krađu, bh. sudije nikada nemaju dilemu da li je optuženi kradljivac imao “umišljaj”. Kada se sudi zloupotreba položaja, onda skoro sve sudije insistiraju na dokazivanju umišljaja. Međutim, čak i takvi sudovi su manji problem od tužilaštava. Ako je rak-rana države pravosuđe, onda je rak-rana pravosuđa – tužilaštvo. Jer svaki tužilac ima diskreciono pravo da ocijeni koji će dokaz uputiti sudu. Dovoljno je samo jedan dokaz usmjeriti u drugom pravcu i ishod postupka će biti drugačiji. Tužioci u BiH, naročito oni državni, u osnovi nekažnjeno mogu zaštititi svakoga ili diskreditirati svakoga. Ako žele da zaštite, “intenzivno” će godinama prikupljati dokaze (vidi pod slučajem Dodikova vila). Ako žele da diskredituju nekoga, dovoljno je da preko medija dobro pripreme slučaj da sudija za prethodno saslušanje nema drugog izbora nego da potvrdi optužnicu zbog kršenja, recimo, Zakona o sukobu interesa (vidjeti slučaj Dragan Mektić). U oba slučaja postupajućem tužiocu ne možete ništa, jer je radio “u skladu sa svojom savješću” i nije imao “umišljaj”.

    Državna tužiteljica Diana Kajmaković je na crnoj listi. Kažu da su njeni sumnjivi poslovi otkriveni kroz aplikaciju Sky. Ali prije Skya Dianu Kajmaković su razotkrivali novinari koji su proglašavani “klozetskim krpama” i zaštitnicima režima.

    Nakon izbora Maria Kordića: Dan kada je pao Mostar, a NS postao HNS

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Naša stranka od danas i službeno može promijeniti ime. U skladu sa politikom stranke, red bi bio da ispred “NS” dodaju i slovo “H”. Od danas,budimo realni, Naša stranka pripada Hrvatskom narodnom saboru Dragana Čovića. Tamo gdje je stao Boriša Falatar nastavila je Boška Čavar. Kada vam negiraju državu, kada veličaju zločince koji su otvarali logore, kada pale svijeće za one koji su spalili Mostar, onda, ako volite tu državu, možete da budete samo na jednoj strani – na strani onih koji su 9. maja 1995. godine nosili tadašnju državnu zastavu na paradi u Parizu slaveći pobjedu nad fašizmom. Možete, istina, biti i na drugoj strani. Ali tada ste samo HNS kojim predsjedava čovjek koji je 1993. godine slao ljude druge naconalnosti u radne logore, u koje su kasnije svraćali neutralni novinari da snimaju svoje priloge. Možete, dakle, kao i u ratu, biti i neutralni. Ali biti neutralan u u Mostaru znači da vam je svejedno da li će pobijediti štovatelji presuđenog UZP-a ili oni koji su isljeđivani u logorima UZP-a.

    Da je samo Boška Čavar ostala suzdržana, HDZ bi dobio gradonačelnika, ali bi Naša stranka sačuvala obraz. Jer svakome se može desiti da ga izda kadar, ali malo kome se može desiti da zbog kadra izda državu.

    SDP je u Tuzlanskom kantonu umjesto SDA izabrao HDZ. Možda jeste neprincipijelno, ali taj potez nije izdajnički. Jer SDA nije država. SDA je tek jedna naconalistička partija koja je zbog svog kriminala davno zaslužila da bude opozicija. Kada su u Mostaru birali između HDZ-a i SDA, SDP i Nermin Nikšić nisu imali dilemu. Tražili su rješenja, predlagali, borili se i na kraju, ipak, svjesni vlastite odgovornosti, glasali za doktora Zlatka Guzina. Tako su spasili i stranku i  pokazali  bošnjačkim nacionalistima da oni nisu izdajnička partija i da znaju razliku između države i, recimo, selfija. I da znaju “ko je kome palio kuće”.

    Naša stranka je u Tuzlanskom kantonu umjesto SDA izabrala HDZ. Možda jeste neprincipijeno, ali taj potez nije izdajnički. Jer SDA nije država. SDA je tek jedna naconalistička partija koja je zbog svog kriminala davno zaslužila da bude opozicija. Kada su u Mostaru birali između HDZ-a i SDA, Naša stranka i Predrag Kojović su ostali suzdržani. I tako su izabrali HDZ BiH i Maria Kordića. Štaviše, ni vlastiti prijedlog nisu željeli podržati. Jer taj njihov prijedlog nije prihvatao HDZ BiH.

    Dragan Čović je danas osvojio Mostar. Država BiH je, zauvijek, izgubila Našu stranku, potrebnu multietničku stranku koja je trebala da okupi liberale i ljevičare i da BiH okrene prema Zapadu. Ali stranku koja bi bila u stanju razlikovati udruženi zločinački poduhvat od borbe za goli život. Možete vi još hiljadu puta u državnom Parlamentu tražiti promjenu imena ulica nazvanih po fašistima iz Drugog svjetskog rata. Možete, ali to više nema nikakvog smisla kada jedan čitav grad predate na upravljanje čovjeku koji veliča ratne zločince pravosnažno osuđene pred UN-ovim sudom u Hagu.

    Da je samo Irma Baralija glasala za Zlatka Guzina, HDZ bi imao gradonačelnika Mostara. Ali NS ne bi bio HNS. Kada su u Sarajevu kandidirali Srđana Mandića za načelnika Općine Centar, tadašnji NS je pokazao kakvu državu želi. Dobili su apsolutnu podršku Sarajeva i svih onih koji smatraju da je ovo država za sve. Kada su u Mostaru svojom šutnjom podržali Dragana Čovića, NS je pokazao da multietničku državu želi samo u Sarajevu. Šutnjom u Mostaru su pokazali da im “dvije škole pod jednim krovom” nisu problem. I ulica Mile Budaka im nije problem.

    Dragan Čović je bio savladan. Nije ga mogao spasiti Dom naroda i vitalni nacionalni interes. Nisu ga mogla spasiti ni pisma Međunarodnoj zajednici. I onda ga je spasila Naša stranka – skraćeno HNS.

    Istraga je konačno u toku

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Kako se ono kaže – nije majka karala Muju što se kockao, nego što se vadio. Milorad Dodik, lider SNSD-a, o kockanju je više zaboravio nego što je Ismet Ćelo Bajramović, za postratnog života najbolji drug svih sarajevskih krupijea, uspio naučiti. S tom razlikom što je Ćelo obilato koristio mišiće pred poker-aparatima, a Dodik na ruskom ruletu troši živce svima, od svojih birača preko srbijanskih krugova vlasti do kompletne međunarodne zajednice. I jednako podiže uloge. Oduvijek neskriveno zainteresiran za pravosuđe, držeći se pravila da neprijatelja najbolje zagrljajem onesposobiš, nije se mnogo bunio kada je u javnosti postalo opipljivo jasno da je dio ciljeva koalicije HDZ-SNSD ovladavanje vrhom pravosuđa u Bosni i Hercegovini, na čemu se posljednjih godina zaista temeljito radilo. Joystick s likom Milana Tegeltije čvrsto je upravljao većinom u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, a s obzirom da je iz partijske pozadine Dragana Čovića isplivala rođaka Mije Krešića kao nova nada državnog Tužiteljstva, prvo kao v.d. a potom – na krilima onih Tegeltiji odanih ruku – kao neprikosnoveni vladar svih potencijalnih procesa protiv nepotizma, korupcije i organiziranog kriminala, očekivalo bi se da i vuk bude sit, a i ovce na broju. No, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS-a, ne samo da nije zadovoljan, već je ni sat nakon sastanka sa Matthewom Palmerom, na kome je visoki gost – niko nema dvojbi – američkom istrajnošću podsjećao domaćine da je korupcija najveći parazit zemlje koju baš oni vode, osuo paljbu po predsjedniku Suda BiH Ranku Debevecu. Uz svu silu optužbi, Dodik je novinare informirao o istrazi provedenoj na temelju jedne anonimne prijave koja je (pazi sad!) već utvrdila da Debevec ima i državljanstvo Španije, koje nije prijavio kad se natjecao za predsjednika Suda!

    Kad vlasnik vile na Dedinju priča o neprijavljivanju, čovjek bi očekivao makar jednako vrijedan imovinski karton kakvim se naš Dodik može pohvaliti, kad ono – državljanstvo! I to ne Srbije, koje ima lider SNSD-a, a ni Hrvatske – kojim uzorito maše Čović. Vrhunac ove partije ruleta je ipak bila tvrdnja: „To smo provjerili kod tijela vlasti Španije!“ Ostao je dužan objašnjenje ko su to oni koji su to provjerili: on i Gordana Tadić? Možda i Tegeltija, koji voli osunčane destinacije? Ili pak oni tužitelji koje je Sud BiH onomad biranim riječima zamolio da se ne igraju istragama, pretresima i policijom, već da svoj posao rade po slovu zakona, da bi se ispostavilo zapravo, a to je i sam predsjednik Suda BiH potvrdio, čime je i naljutio ovu uzdrmanu hobotnicu, da je postala praksa državnog tužiteljstva, prioritet svih prioriteta, angažman na anonimnim prijavama. Naravno, Gordana Tadić je promptno reagirala: na kolegiju tužitelja zatražila je da se izjasne da li je iko od njih podnio anonimnu krivičnu prijavu?! Mnogo važnije od odgovora koje je glavna tužiteljica dobila ovom anketom jeste zapravo postupak koji poslije provodi tužiteljstvo: s obzirom da su anonimne prijave naručene i dogovorene, s obzirom da se – logično – o njih otimaju uzdanice glavne tužiteljice, odabrani partijski i rođački kadrovi raspoređeni po Tužiteljstvu BiH, i rad na osnovu njih zapravo je toliko važan posao da on uvijek čeka također odabrane suce koji će reagirati telefonom. I dati zeleno svjetlo raznim čavkama da obave velike poslove, poput utvrđivanja kvadrature kruga, ispitivanja rada telefona na izmještenoj lokaciji u okolini Breze ili pak smišljanje paklenog plana da se osujeti svaka ambicija obračuna s kriminalom i korupcijom. Kako god, Dodikovo javno priznanje da je duboko involviran u istrage anonimnih prijava koje su prioritet Tužiteljstva BiH najplastičniji su dokaz tvrdnje da je rak-rana ovdašnjeg pravosuđa što djeluje pod političkom diktaturom partijskih moćnika. Ako je ko imao dilema o kojim je partijanerima riječ, razbijene su uspješno u zapjenjenom istupu člana Predsjedništva BiH!

    San svih tužitelja je priznanje (ne)djela. Ove naše domaće ni to ne zanima. Baš zato i nema razloga za zavaravanje: istrage koje vodi aktualno državno Tužiteljstvo ostat će fokusirane na nepodobne i one koji se nađu na putu partijskim politikama. Štancanje anonimnih prijava će se nastaviti a ONI će ih provjeravati. Zato će „Potkivanje“, onaj čuveni uradak o sklonostima Milana Tegeltije da ureduje pravosuđem za kafanskim stolom, prije dobiti filmsku nagradu nego što će, pod ingerencijama Gordane Tadić, dobaciti do zaslužene istrage. Što je sve skupa zapravo razlog više za postojanje ovog portala: Avdo Avdić je svojim dosadašnjim novinarskim angažmanom dokazao da za tužitelje u ovoj zemlji posla ima preko glave. A nedavnim otkrićima o stambenim preferencijama Gordane Tadić nedvojbeno potvrdio da i tužitelje – čak i kad su glavni, a možda tad i najviše – valja budno podsjećati da podliježu slovu zakona. Neki vrsni znalci ovih krugova tvrde da je baš to Avdino istraživanje tužiteljice Tadić, objavljeno u Oslobođenju, do te mjere naljutilo Gospođu Glavnu da je upomoć pozvala svoje partijske mentore. Tako se – valjda – i našao u ovom ruletu niko drugi do Milorad Dodik. Čovjek koji ne krije da voli sve što je rusko. Ne treba sumnjati da ćemo uskoro doznati i zašto je to tako. Istraga je konačno u toku! Pa nek je sa srećom!

     

    Zaboravio očeve citate: Putovanjem u Zagreb Bakir Izetbegović obesmislio institucije BiH

    Piše:
    Redakcija
    -

    Ne znam da li je negdje uklesan u kamenu, ali neko je, u rubrici “citati Alije Izetbegovića” dostupnoj na Internetu, naveo da je, obraćajući se bosanskim hadžijama u Meki, osnivač SDA kazao i sljedeće: “Mi ćemo nastaviti da se borimo za Bosnu i Hercegovinu i svoj narod. Mi želimo svoju državu. Jer je narod bez države kao porodica bez krova koja živi pod kišom. Ne možemo biti narod koji nema državu”.

    Nije poznato da li je to izgovoreno u trenucima kada je pored njega bio njegov sin i politički nasljednik. Ako je bio, tim gore. Jer ovaj citat njegovog oca nije duboko uklesan u glavi Izetbegovića mlađeg.

    Tek kada pomislite da je Bakir Izetbegović došao “tobe” i da je počeo voditi, koliko-toliko, razumnu politiku, on vas uvjeri u suprotno. Predsjednik Stranke demokratske akcije odlaskom u Zagreb, na noge Andreju Plenkoviću, opet je dokazao da nije nikakav državnik, već isključivo politikant koji svojim potezima ojačava one koji žele da država BiH bude država konstitutivnih naroda, sa jasno omeđenom teritorijom za življenje, a ne država svih građana kojom upravljaju institucije ove zemlje.

    Jedno je s Draganom Čovićem rješavati pitanje Grada Mostara. Jedno je i sa Miloradom Dodikom dogovarati podjelu novca od MMF-a, ali sasvim je nešto drugo otići na noge hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću koji je, samo sedmicu ranije, sa liderom SNSD-a razgovarao o unutrašnjim pitanjima BiH.

    “Nije mi jasno šta je bio razlog da hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković pozovu Dodika, a zaobiđu druga dva člana Predsjedništva BiH, a posebno predsjedavajućeg Šefika Džaferovića. Ta nas je odluka iznenadila. Ne vidimo svrhu da se na taj način podupire politika koju utjelovljuje Dodik”, kazao je iznenađeni Izetbegović.

    Sedam dana kasnije, Izetbegović je uradio isto ono što je, zajedno sa Plenkovićem, uradio Milorad Dodik. Ponizio je institucije BiH. Ponizio je državu BiH.

    Bakir Izetbegović će se u Banskim dvorima, u Zagrebu, susresti sa predsjednikom Vlade Republike Hrvatske. Pravdajući samog sebe, njegovi su  saradnici medijima dojavili informaciju da lider SDA u Zagreb putuje sa Draganom Čovićem u svojstvu člana Kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Ali ta tvrdnja je besmislena onoliko koliko je besmislena i njegova posjeta.

    Predsjednik SDA u Zagrebu se sastaje sa hrvatskim premijerom, a ne sa rukovodstvom Sabora. Drugo, sastanak će se desiti u sjedištu Vlade Republike Hrvatske, a ne u centrali Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, čiji je Plenković predsjednik.  To što će sastanku u Vladi prisustvovati i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković ne znači ništa. Bakir Izetbegović u Zagrebu će biti, isključivo, predstavnik Bošnjaka. I to je baš ono što susjedne države, Hrvatska i Srbija, žele.

    Da su Plenkovićeve namjere prema BiH časne, hrvatski premijer bi u goste pozvao predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Zorana Tegeltiju i njegove prve saradnike. Da ima časne namjere, ne bi tri puta zaredom dolazio u Mostar, a nijednom u Sarajevo. I ne bi pravio paralelne odnose sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom koji, otvoreno, pozivaju na podjelu BiH.

    Sve je to vidio Bakir Izetbegović. Vidio je i to što službeni Zagreb ignoriše Predsjedništvo Bosne I Hercegovine i čuvara njegove stolice u toj instituciji– Šefika Džaferovića. Vidio je da Dragan Čović i Milorad Dodik, uz aminovanje Zagreba, razvaljuju i Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH kojom upravlja njegov kućni prijatelj Osman Mehmedagić, s kojim je zajedno slušao Alijine govore na Hadždžu. Vidio je, nemoguće da nije, kako je hrvatska obavještajna agencija SOA i prošle, ali i ove godine, bh. Bošnjake isključivo proglašavala teroristima. Vidio je kako, pod pokroviteljstvom Zagreba i Beograda, Čović i Dodik provode politiku koja BiH udaljava od NATO-a, za interes Ruske Federacije. Sve je vidio i čuo, ali ništa zapamtio nije. Čak ni citate   rođenog oca.

    Jedno je, dakle, s Čovićem, političkim faktorom u BiH pregovarati o rješavanju pitanja Grada Mostara. Ali nije isto o izbornom zakonu razgovarati s premijerom susjedne države. I još pritome – niste premijer. Već, reći će službeni Zagreb, samo predstavnik jednog naroda u BiH. A “narod bez države je kao porodica bez krova koja živi pod kišom”.

     

    1...456...19Stranica 5 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj