Kolumne

Glup i gluplji: Penzionerska iskaznica, Osmica i Salkica!

U evidenciji Obavještajno-sigurnosne agencije BiH nema dokaza da su SDA-ovom federalnom zastupniku Salki Zildžiću izdate iskaznica i značka ove sigurnosne agencije. Ali iskaznica i značka koje su pronađena prilikom Zildžićevog hapšenja u Srbiji su autentične. I velika je vjerovatnoća da su izdate tokom mandata bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića.

U evidenciji OSA-e, prema informacijama Istrage, postoje dokazi o izdavanju tri “počasne iskaznice”. Jedna je izdata na ime Denisa Stojnića, druga na ime Adija Hadžikapetanovića.

Stojnićevu iskaznicu je izuzelo Tužilaštvo BiH nakon što je uhapsilo ovog “ugostitelja”. Iskaznica izdata Adiju Hadžikapetanoviću je povučena nakon što je ovaj bivši sekretar Ministarstva vanjskih poslova BiH preminuo.

To su, dakle, činjenice. Generalni direktor OSA-e ima diskreciono pravo da daje počasne iskaznice. Ali počasne iskaznice može imati samo bivši uposlenik OSA-e koji je penzionisan. I niko više. Salko Zildžić nije bio uposlenik OSA-e, a nije ni penzionisan. Dakle, sve i da je bio saradnik OSA-e, Zildžić nije mogao imati počasnu iskaznicu. Ako je bivši direktor OSA-e Osman Mehmedagić, a sve su prilike da jeste, izdao počasnu iskaznicu OSA-e Salki Zildžiću mimo procedure onda je njegov potez, u najmanju ruku, glup. A od Mehmedagića je u ovom slučaju gluplji samo Salko Zildžić.

Nije, dakle, sporno što je Salko Zildžić (bio), ako je (bio), saradnik OSA-e. Sporno je što je dobio penzionersku iskaznicu. Mada, ako sagledamo bolje sam slučaj, Salko i jeste za penzije. Više puta udaren u glavu Zildžić je obolio o demencije. A ako nije dementan, onda je samo glup. Čovjek je, pazite sad, bio savjetnik federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare, bio je član Komisije za sigurnost Parlamenta FBiH i “počasni službenik OSA-e”, a za sve ove godine nije uspio naučiti da oružje, čak i sa dozvolom, ne nosiš preko granice. Da je Zildžić bio na tajnom zadatku, prosto je nevjerovatno. Jer on nije u stanju obaviti nikakav zadatak, a kamoli visoko sofisticiranu tajnu operaciju. A ako je sve to tako, a jeste, kakav je tek, onda, direktor OSA-e, koji je Zildžiću dao ovu iskaznicu i značku.

Kada je one godine kada je Aleksandar Vučić napadnut u Potočarima, Srbija na specijalnu operaciju poslala svoje agente, prethodno su im oduzeli iskaznice. Pa, opet, svjedok pokajnik je razotkrio kompletnu srbijansku obavještajnu operaciju u Potočarima.

Kada “operativac” Salko Zildžić krene privatno u Srbiju, on iz svog automobila zaboravi izvaditi pištolj, a iz novčanika “penzionersku iskaznicu” OSA-e. Ne trebaju nikakvi svjedoci pokajnici da ga razotkriju. Naprotiv, on je svojom demencijom ili glupošću od sebe napravio “špijuna na specijalnom zadatku”, iako to suštinski nije. Jer svako ko je barem jednom u životu razgovarao sa Zildžićem zna njegove intelektualne kapacitete.

Danas, tri dana poslije Zildžićevog hapšenja, njegova i Osmicina glupost dali su za pravo svim neprijateljima BiH da i ubuduće šire priču o “dubokim državama” i “crnim operacijama”.

A da je, citirat ću jednog SDA-ovca, Osman Mehmedagić ono što o njemu govore i pričaju, ova stranka nikad ne bi sišla s vlasti. On je, zapravo, samo glup. Što potvrđuje i slučaj Zildžićeve penzionerske iskaznice.

Dodikov državni udar na evropskom putu: Da li je neko vidio tužioce, reformatore i ambasadore? Ako nije, zovite miliciju – Dragana Miokovića!

Gdje je sada Milanko Kajganić? Onaj glavni državni tužilac čije je imenovanje pozdravila Ambasada SAD-a sve sa ambasadorom Michaelom Murphyjem na čelu?  Sjetimo se onog tvita od 20. oktobra 2022. godine.

“Čestitamo Milanku Kajganiću na njegovom imenovanju na poziciju glavnog državnog tužioca BiH. Sjedinjene Američke Države nastavljaju raditi na osiguranju nezavisnosti Državnog tužilaštva i cjelokupnog kaznenopravnog sistema BiH”.

Sjetimo se i toga da je Kajganić postao glavni tužilac nakon što je njegova protukandidatkinja Diana Kajmaković diskvalifikovana stavljanjem na američku crnu listu.

Šta ćemo sada? Milorad Dodik i Narodna skupština Republike Srpske su suspendovali Ustavni sud BiH na 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Neizvršavanje odluka Ustavnog suda BiH je krivično djelo. Gdje je onaj Milanko Kajganić iz Murphyjeve čestitke?

Gdje je sada Christian Schmidt? Gdje je onaj visoki predstavnik za Bošnjake koji dijeli ordenje sa ratnim zločincima? Hoće li deblokirati rad institucija Bosne i Hercegovine? Da li će suspendirati Ustav Republike Srpske? Da li će smijeniti Milorada Dodika, Nenada Stevandića i sve one koji djeluju suprotno Deytonu?

Gdje je nestala Borjana Krišto, čelnica najbrže formiranog Vijeća ministara u historiji? Ima li vremena od rješavanja hrvatskog pitanja da rješava pitanja od vitalnog interesa za državu čiju Vladu predvodi?

Gdje je Elmedin Konaković? Novi pregovarač. Hoće li skoknuti do Laktaša na utakmicu Igokee? Hoće li otići u onaj Dodikov rakijski podrum da svojeručno lajka Dodikove izjave? Gdje su sad njegovi k…. i palci? Pije li Dodikova priča više vode? Ili Sarajlije već danima ne piju vodu, jer Trojka najbolje upravlja svim i “svačijim”

Gdje je Edin Forto? Posljednji put kada je zapucalo u Sarajevu on je, po vlastitom priznanju u američkim medijima, pobjegao “kroz rupu u zemlji” (tako je nazvao sarajevski tunel). Forto i Njegova stranka traže sankcije za Dodika. Kojeg Dodika? Onog što ja Forto u Rezimeu FTV-a u januaru ove godine nazivao evropskim čovjekom čija je stranka spremna zauzeti “evropski kurs”.

Ima li gdje živog Zukana Heleza? Gdje su mu oni što će gađati glinene golubove? Gdje su mu ona dva američka helikoptera što nije nabavio?

Gdje je Johann Sattler? Šef Delegacije Evropske unije prema kojoj nas nova vlast predvođena Dodikom i Čovićem ubrzano vodi? Ima li kakvih pohvala za “najbrže formirano Vijeće ministara”?

Gdje je Nermin Nikšić, federalni premijer? Da li je još pri stavu da je Dodik onaj stari? Ili je neki novi Dodik? Od kojeg ustupci prave graditelja BiH? Hoće li mu dati UIO? Elektroprijenos? Hoće li mu dati Institut za mjeriteljstvo? Službu za poslove sa strancima? Agenciju za lijekove? Šefa operacija u OSA-i? Šefa istraga u SIPA-i? Ah, da, to mu je već dao. Ima li nešto drugo?

Eno i Damir Mašić se pita hoće li reagovati Schmidt ili je on samo visoki predstavnik za Federaciju BiH? haha I Mašić zna biti duhovit. Rijetko. Ali zna.

Ima li kakvog pisma od Denisa Bećirovića? Nekog Storyja na Instagramu?  Nekog prigodnog videa ispred američkog Kongresa u Washingtonu? Neke poruke iz Brisela? Ma, da. On je već ispunio obećanje i odradio turu “Brisel-DC”. Sada naknadno pametuje o Schmidtu. Kao opozicionar.

Gdje je pravni ekspert Nedim Ademović? On je ono dobar sa Christianom Schmidtom. Možda bi mogao neku “bonsku ovlast” isposlovati. U Federaciji.

I, još jednom – gdje nam je Milanko Kajganić? Sve se bojim da bi odgovor mogao glasiti – eno ga sluša upute Džermina Pašića i  Dubravka Čampare kako se obračunati sa mafijom u u Sarajevu (bez diranja NiP-ovi, SDP-ovih i NS-ovih kadrova).

Ako se niko ne javlja – zovite miliciju. Dragana Miokovića. Jer Dodik je njemu “MOJ”.

Konak(ović) kod Hilmije: Kad p(r)opusti Presing i N1 postane Z1

Čuli ste za Hiro Onodu? To je onaj japanski vojnik za kojeg je Drugi svjetski rat trajao 36 godina. Od njega se, malo kraće, borio Elmedin Konaković. Jer i on je u rovu bio duže nego što je trajao rat. Onodino opravdanje je logično. On nije znao da je rat završen. Ali šta je sa Konakovićem? Dobro, i on je emotivac, pa ga činjenice ne obavezuju.

Amira Zukića činjenice obavezuju. I zato je bio dužan izvijestiti gledateljstvo svog (de)Pressinga da je u oku ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine primijetio suzu.

“Emotivni ste, vidim Vam sưze”, reći će direktor, urednik i voditelj Amir Zukić.

Gledatelji Moja TV, nažalost, nisu mogli vidjeti taj trenutak. Ali Zukićevo primjećivanje suze u Konakovićevom oku razbistrit će um budućeg menadžmenta BH Telecoma i svi će opet moći gledati Pressing.

“Apsolutno”, odgovorio je ministar nadležan za sve poslove.

U ovo Zukićevo pitanje i Konakovićev odgovor stala je sva pozadina gostovanja ministra vanjskih poslova u “još jednom Pressingu” kojeg je baš tog dana zatekla priča kolega sa BIRN-a BiH o ruskim diplomatama-špijunima koji su utočište našli u Bosni i Hercegovini. I nema Amir Zukić nikakav problem da, za potrebe odbrane Elmedina Konakovića koji je potpisao izdavanje diplomatskih iskaznica ruskim špijunima, odigra još jedan Pressing i ono slovo N u logu svoje televizije okrene za devedeset stepeni udesno kako bi ga pretvorio u Z. Z1. Simbolika je dupla. Z kao oznaka ruskih špijuna što ih je Konaković pustio u Bosnu ili Z1 kao oznaka prve službene zagrebačke televizije sa sjedištem u Sarajevu.

“Šta je sa provedbom presude u slučaju Kovačević”, upitao je Zukić svog gosta, vodeći računa da ga dodatno ne rasplače.

“Govorim često da se treba naći adekvatna mjera između etničkog i građanskog. Čestitam Kovačeviću. Bili smo u Neumu blizu brisanja etničkih prefiksa. Ima rješenja ako ima dobre volje. Poenta je da ćemo nakon malih pobjeda lakše riješiti ova pitanja- Moramo vratiti mlade ljude i ako to uspijemo onda će i priče o izbornom zakonu biti lakše”, odgovorio je ministar sa suzom u oku i pokazao da on, a ni njegov domaćin nisu pročitali čak niti sažetak presude Evropskog suda za ljudska prava.

Jer da je Konaković pročitao barem sažetak odluke u predmetu Kovačević ne bi izgovorio prvu rečenicu, a da je Amir Zukić iščitao presudu, ne bi pustio Konakovića da, u ime buduće saradnje na Mojoj TV, izgovori sve ove gluposti.

Evo sažetak sažetka za Konakovića i Zukića. Provedbom presude Kovačević nema “mjere između etničkog i građanskog”. U Neumu je postojala “treća izborna jedinica” koja je presudom u predmetu Kovačević- zabranjena. A povratak mladih baš i nema nikakve veze sa izbornim zakonodavstvom. Osim kad vam treba da “pokrijete” sve izdaje vašeg gosta.

I, zato, kani suzo izdajice. Znam, zarez je trebao biti iza suzo, ali bi to znatno promijenilo značenje. I u Konakovićevom slučaju ne bi odgovaralo istini.

Palestina i Izrael između Istoka i Zapada: Rat za Boga!

Evropljani i Zapadnjaci teško mogu razumjeti rat na Bliskom istoku. Jer to nije rat za teritoriju. To nije rat za resurse. To je rat za Boga.

Ne u ime Boga. Već za Boga. Da je u ime Boga, pripadnici Hamasa ne bi, izgovarajući Božje ime, u svom terorističkom pohodu ubijali nevine izraelske civile, žene i djecu. Ne bi se, u ime Boga koji zabranjuje ubistva nevinih i onih koji ne učestvuju u borbi, iživljavali nad tijelima ubijenih Jevreja.

Rat u Izraelu i Palestini je, dakle, rat za Boga. I to ateisti i zapadnjaci teško mogu razumjeti. Kao što i muslimani širom svijeta godinama nisu mogli razumjeti da u očima evropskog i zapadnog čovjeka oni nikad neće biti vrijedni koliko vrijedi bijeli nemuslimani.

Šta smo vidjeli u Palestini? Vidjeli smo da nije isto ubiti nevinog Jevreja i nevinog Palestinca. Vidjeli smo da Hamasov terorizam i  izraelski vojni teror(izam) nisu isto. Vidjeli smo su Jevreji ljudi, kao i stanovnici Gaze, s tim da se iza pomena ljudi iz Gaze dodaje službeno “ali”. Vidjeli smo na objektivnom u uglednom BBC-u da Jevreje ubijaju, a da Palestinci samo umiru.

Tek da ne bi bilo zabune – Hamasova teroristička akcija odnijela je 1200 života Izraelaca, uglavnom civila, i odnijet će, kroz izraelsku odmazdu, još hiljade i hiljade života Palestinaca u Pojasu Gaze, najvećem logoru na svijetu.

Šta smo još naučili? Naučili smo da nevine žrtve Hamasove terorističke akcije imaju ime i prezime, imaju biografiju, da su do momenta ubistva bili sretni, da su živjeli lagodnim životom koji je nasilno prekinut. I naučili smo da su ubijene palestinske bebe u Gazi samo kolateralna šteta u obračunu sa terorizmom.

Svijet se podijelio. Amerika, pišu to i njihovi ugledni analitičari, živi jesen 2001. godine nakon što su Al Kaidine samoubice napale New York i Washington. Možda je u Americi sve isto, ali, zapravo, ništa nije isto. Nakon 11. septembra cijeli svijet je bio na strani Amerike. I u islamskom svijetu je postojao konsenzus da svijet jednom zauvijek mora obračunati sa Al Kaidom. Slično je bilo i sa ISIL-om. Cijeli svijet je bio odlučan da se izbori sa ISIL-ovom krvnicima.

Ali Palestina je nešto drugo. Palestina nije ISIL. Palestinci nisu Al Kaida. Svako razuman, u bilo kojoj državi svijeta, podržat će borbu Izraela protiv terorista Hamasa. No, rat koji se vodi u Gazi nije bitka protiv Hamasa. To je bitka protiv Palestinaca i njihovog prava na Svetu zemlju. To je rat za Boga.

Milioni muslimana, potpuno je nebitno da li su šiiti ili suniti, izašlo je na ulice i podržalo Palestinu. Za ISIL i Al Kaidu nije izašao niko. I zato se stanje u svijetu ne može porediti sa 2001. godinom.

U zapadnim medijima palestinske nevine žrtve samo se zbrajaju. Nevine izraelske žrtve dobivaju zasluženu pažnju. Ali upravo to sedmodecenijsko ignorisanje palestinske žrtve dovelo je svijet u takvo stanje da popriličan broj muslimana na Bliskom istoku javno pozdravio terorističku akciju Hamasa.

Nepravda nikad ne može stvoriti pravdu. Ona uvijek rađa novu nepravdu. Ali nepravda otvara i oči. Svijet se jasno podijelio na one koji svoje najbitnije zgrade boje izraelskim bojama i one koji marširaju za palestinskim zastavama. Prvi su, uglavnom, bijeli kršćani, a drugi su, uglavnom, muslimani.

U Gazi je proteklih dana ubijeno najmanje petero novinara. Zna li neko njihova imena? Ne. Iako na njihovom pancirnom prsluku piše PRESS, to se na zapadu čita – “terorist”. Izraelski novinari, u izvještajima o smrti svojih palestinskih kolega, riječ novinar stavljaju pod navodnike.

Svi koji još žive u zabludi da u svijetu postoji objektivno i nepristrasno novinarstvo (čast izuzecima) ovih bi dana trebali pratiti “prestižne medije”. “Objektivno i nepristrasno” neki su, ipak, jednakiji.

Šef MIP-a i NiP-a: Elmedin Konaković u slobodnom padu

Bosna i Hercegovina vodeća je država Evrope! Njen bruto društveni proizvod je najveći i nezaustavljivo raste. Svi koji su napustili ovu državu, vratili su se sa sve porodicama, rade, sretni su i zadovoljni kao i njihove komšije. A i susjedi u mahali.

Nezaposlenost je minimalna. Ne radi samo onaj ko neće. No, bogata Bosna i Hercegovina brine se i o njima. Beskućnika ima, naravno. Ali se zna, a i oni stalno to ističu, da je to njihova želja, nekakav identitetski izričaj, šta li…

Sva vrata otvaraju se pred Bosnom i Hercegovinom.

Voli nas i Istok i Zapad. “Voli” je presitna riječ da se opiše šta cijeli napredni svijet osjeća prema nama.

Naše se sluša, poštuje i prihvata.

Bosanci i Hercegovci su najsretniji narod na Planeti.

Imamo vlast koja nas bespogovorno sluša. Institucije sistema rade, sve vam je na dohvat ruke ili jedan do dva klika na pametnom telefonu koji imaju svi! Osim onih koji neće. Njihovo pravo i sloboda. Za takve postoji posebno razrađen sistem državne uprave. Da se ne bakću po šalterima.

Bosna i Hercegovina je bolja nego Švicarska! Japan, a tek Amerika, daleko su po svemu iza nas! To smo dobili zahvaljujući sposobnosti novih vlasti. Nakon decenija agonije, oni su nas izveli “na zelenu granu”.

I naravno da ne možemo tolerirati nekakve prigovore protiv vlasti.  Naša je vlast zlatna! Prezlatna!

“Ne zamjerajte se s novinarima. Objavit će sve što kažete”, davno je poručio Winston Churchhill.

Tu, a i mnogobrojne druge lekcije nije i neće naučiti prvi čovjek Naroda i Pravde i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković.

Kao što nije niti će ikada biti u stanju napraviti ni blizu Bosnu i Hercegovinu iz gornjih rečenica.

Dobro, ovo gorenapisano jeste jedna “idealna” Bosna i Hercegovina. Ali ne i nemoguća. A i da je idealna, za ideale vrijedi i umrijeti!

Umjesto toga, Konakovi vodi neki svoj “rat”.

Impresivna je lista novinara i poznatih i poštovanih javnih ličnosti kojima je Konaković pokušao “nogom stati za vrat”.

“Mahana” svih njih je da imaju svoje mišljenje.

A Konaković, po uzoru na Milorada Dodika, njegovog koalicionog partnera kojem rado i tajno ode na noge, to ne trpi.

Na javnoj sceni vidimo Konakovića koji je u samoproglašenoj ulozi “pravednika” koji bije stalne bitke s neistomišljenicima. I nije samo to problem. Problem je i kada nas sve nastoji ubijediti da vjerujemo njemu, a ne svojim očima i ušima.

To je najtipičnija karakteristika autoritarista.

A Bosni i Hercegovini takvi ne trebaju! Već ih je i previše.

Kako se ponaša na javnoj sceni, još se gore – sigurno – Konaković ponaša “van reflektora”. Uključujući i vlastitu – sarajevsku – stranku Narod i Pravda. Nit’ naroda, nit’ pravde. Ima samo – ja.

I zna se, na primjer, da unutar te partije raste nezadovoljstvo načinom na koji se stranka vodi.

To Konakovića samo još više žesti.

Iz najnovijeg incidenta sa press konferencije Trojke može se iščitati samo njegova rastuća frustracija.

Lideri SDP-a i Naše stranke, uz samog Konakovića, pokušali su javnosti iznijeti detalje kriminala bivše vlasti. A onda je sve zasjenio sam Konaković i njegova još jedna nekontrolirana galama.

Sve što su čelnici Trojke rekli, sam Konaković bacio je u sjenu.

Njegov ego, njegov narcisizam bio je prevelik i prejak da bi se suzdržao.

Krenula je galama. Asociralo je to na izlijev bijesa visokog predstavnika u Goraždu, nakon novinarskog pitanja. Christian Schmidt je, na kraju, naučio lekciju. Konaković nije. Niti će. On, jednostavno, nema taj ugrađeni “čip”.

Javnost Bosne i Hercegovine će se i dalje “zabavljati” novim i novim, sve češćim izlijevima bijesa svog šefa diplomatije.

Konaković ne može i neće prihvatiti da narod, Bošnjaci, ne vole bahaćenje. I kad si najviše u pravu, to trebaš dostojanstveno predstavljati, ako nam pretendiraš biti vođa. Ili – makar – naš istaknuti predstavnik. Merhamet znači i da si u odnosu prema ljudima – gospodin. Rahmetli Alija Isaković davno je rekao da se Bošnjaci prema protivnicima, onima koji nam ne žele dobro već nastoje nanijeti i zlo, trebaju odnositi sa dostojanstvenim prezirom.

Umjesto toga, lider NiP-a odabrao je da bude u društvu Dodika, Aleksandra Vučića, Viktora Orbana, a možda i Donalda Trumpa.

Elmedin Konaković nije ni malodoban ni malouman. Daleko od toga.

Stoga, trebamo poštivati njegov izbor!

(politicki.ba)

Odjeci iz New Yorka: Kad Čović odbije Lavrova, a Komšić pozove na jačanje ruskog uticaja

Nije Dragan Čović u Moskvi pozivao na jačanje ruskog uticaja. To je radio Željko Komšić. Nisu Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili susret sa Sergejem Lavrovim. To je uradio Dragan Čović. Nije Osman Mehmedagić prije svojih evropskih špijuna protjerao Konstantina Malofeeva. Uradio je to Aljoša Čampara. Ne voli Adis Ahmetović Bosnu i Hercegovinu onoliko koliko je voli Josip Juratović. Nije Christian Schmidt riješio presudu “Ljubić”. On je proveo presudu Sejdić-Finci. Nije Dragan Čović ruski igrač. To su SDA i DF. Nije OHR delegate u Domu naroda FBiH rasporedio tako da ojača hercegovačke Hrvate. On je ojačao klub Ostalih. Nije se Vlada Republike Hrvatske hvalila da je “u tajnosti dogovorila” sa Christianom Schmidtom da nametne izmjene Izbornog zakona. To je uradila Vlada Turske. Nije Sven Alkalaj Jevrej. On je radikal. Skandalozni radikal.

Nije HDZ BiH glasao protiv rezolucije o osudi ruske agresije na Ukrajinu. To su radili SDA i DF. Nije HDZ nacionalistička stranka. To je samo SDA. Nije HDZ BiH korumpirana stranka da bi njeni zvaničnici završavali na crnoj listi. Korumpirana je samo SDA. Nije HDZ osvojio samo četiri državna mandata. HDZ je osvojio devet državnih mandata i nezaobilazan je faktor za formiranje vlasti. Nije Fahrudin Radončić poslovao sa Naserom Keljmendijem. To su radila braća Čampare, a Radončića su lažno optužili da je on. Ne dijeli Christian Schmidt “Red Ante Starčevića” sa ratnim zločincima Jadrankom Prlićem i Dariom Kordićem. U tom je redu Željko Komšić koji je izmislio da ima zlatnog ljiljana. Nije Mirsad Kukić na crnoj listi SAD-a. On ja samo partner koalicije koja se pravi pod pokroviteljstvom Ambasade SAD-a. Nije Rifat Hozanović sjedio u drugom redu na obilježavanju godišnjice smrti Ajatolaha Homeinija u Teheranu. On je prozapadni duhovni vođa iz Krajine. Nije Fuad Kasumović trideset godina bio član SDA zadužen za ubacivanje prljavog novca u stranačku kampanju. On je bio liberal. Nije Dino Konaković novinare molio da ne pišu loše o Sebiji Izetbegović. To je radio Milan Dunović iz DF-a. Nije Aljoša Čampara na Face TV-u govorio da novinari pretjeruju pričama o ruskom uticaju. On je prvi, prije pet godina, pričao o štetnom ruskom uticaju u BiH.

Nije se Željko Komšić zalagao za usvajanje ANP-a kao preduslova za članstvo u NATO-u. To je radila Sabina Ćudić onda kad je na Al Jazeeri govorila da “nema smisla trošiti energiju na NATO”. Nisu Željko Komšić i Šefik Džaferović tražili od Ustavnog suda BiH ocjenu ustavnosti Schmidtovih odluka. Uradio je to Denis Zvizdić. Nije Dino Konaković nikada prijetio novinarima. To su radili drugi koje je jasno osudio OSCE. Nije Denis Bećirović potpisao i izglasao zakone o javnim nabavkama i sukobu interesa koji su danas prepreka na evropskom putu. Potpisala ih je Alma Čolo. Nije Denis Bećirović ugrožavao crnogorsko članstvo u NATO-u insistirajući na otvaranju pitanja Sutorine. To je radio Halid Genjac.

Nije Sven Alkalaj pred Vijećem sigurnosti UN-a pričao istinu. On je izmislio da kao Jevrej rođen u Bosni i Hercegovini nema pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH i predsjednika Federacije. Jer Christian Schmidt je omogućio Ostalima da imaju jedanaest delegatskih mjesta i da predlažu svog (pot)predsjednika Federacije BiH. Omogućio je Schmidt i da u Republici Srpskoj umjesto Vijeća naroda bude uspostavljen Dom naroda. Omogućio je da potpredsjednici RS budu nezaobilazan faktor prilikom imenovanja Vlade Republike Srpske. Omogućio je da premijer i predsjednik RS ne smiju biti iz istog naroda. I još mnogo toga je omogućio Christian Schmidt, samo to bošnjački radikali ne vide, jer su primili ogromne svote novca iz Ruske Federacije koji su utrošili na kupovine dionica u Bosnalijeku.

Nije Sven Alkalaj istinu rekao i kada je kazao da je Christian Schmidt prekršio Ustav BiH. Jer visoki je predstavnik svoje odluke uskladio sa pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ignorisao je Schmidt samo jednu presudu. I to onu koja se odnosu na slučaj Ljubić, jer nije želio da provodi zahtjeve Zagreba i Dragana Čovića.

Nije ruski ambasador Petr Ivancov u Večernjem listu 2017. godine izjavio da je u BiH “postoji hrvatsko pitanje i da ga treba riješiti”. To je izjavio turski ambasador u SAFF-u.

Nije HDZ protekle četiri godine blokirao izbor nove Vlade Federacije. To su radili “neodgovorni lideri koji nisu željeli postići kompromis”. I zato je HDZ nagrađen. Nije HDZ BiH blokirao usvajanje budžeta institucija BiH. To su radili “etnonacionalni lideri” koji su vodili politike podjela i nisu se bavili životnim pitanjima. I zato Vjekoslav Bevanda nije sankcioniran.

Nisu u centru Sarajeva Željko Komšić i Šefik Džaferović organizirali mirnu šetnju za Ukrajinu. To su radili lideri Osmorke i HDZ-a BiH.

Nije se Islamska zajednica u BiH proteklih godina obračunavala sa (selefijskim) paradžematima. To je radio Vinko Puljić.

Nisu Bošnjaci majorizirani. U BiH ih nema preko 50 posto i ne pripada im, zato, samo 50 posto vlasti na nivou Federacije i 30 posto pozicija na nivou BiH.

Nisu za Željka Komšića glasali građani. Njega je izabrala SDA. Nisu za SDA glasali ljudi. Za SDA su glasali botovi. Nisu novinari oni koji se ne slažu sa svim stavovima Trojke. Oni su režimski miševi. I zato dolaze po njih.

Snimci rušenja Starog (ne)mogu narušiti idilu: Neretvom zaliveno “hrvatsko cvieće”

Zamislite ministra vanjskih poslova bilo koje države koji u roku od pet minuta na društvenim mrežama reagira na “botove”, a šuti nakon objave snimka koji, u nizu drugih dokaza, potvrđuje i dokazuje agresiju susjedne države. Ako ga ne možete zamisliti, zaguglajte ime Elmedina Konakovića. Baš tako izgleda taj ministar. Na stranu to što na HRT-u diplomatski ne želi govoriti o agresiji Republike Hrvatske na BiH. On to više ne smije ni na svom Facebooku.

I Edinu Forti, lideru Naše stranke koja je Mostar isporučila HDZ-u, pomiješalo se gradivo iz maternjeg jezika. Pa zato još uvijek ne zna kako će i na kojem će jeziku priopćiti da je došlo vrijeme pomirbe te da ne ne moramo svakog dana gledati u blisku povijest. Zarad naše budućnosti koju su Christian Schmidt i HDZ-ova Trojka prepustili goniču bošnjačkih robova iz mostarskog Sokola.

Šuti, zasad, i predsjednik SDP-a BiH. To što je on dijete sa gornjeg toka rijeke Neretve ne znači da mu Dragan Čović ne može uzvodno slati naputke za sjednice Vlade Federacije i ostala priopćenja u kojima su sva tri nacionalizma loša, ali je onaj bošnjački – najgori. U subotu ujutro Nermin Nikšić je išao da obilježi godišnjicu Bitke na Neretvi, pored mosta srušenog za potrebe Bulajićvog filma. Ali u subotu navečer premijer Federacije BiH nije našao za shodno da se osvrne na objavu snimka rušenja Starog mosta, snimanog po naputkurežisera Slobodana Praljka.

To što je historija učiteljica života, ne znači da je svako sposoban da iz nje uči. Jer svi smo mi, reći će Irma Baralija, Mostarka iz Naše stranke, “jedni drugima kuće palili”. Po toj logici su svi podjednako rušili i mostove.

Ni potptredsjednik Federacije BiH Igor Stojanović, opčinjen navijanjem Grobara i pogledom na more sa hrvatske obale nije stigao, u svojstvu funkcionera progovoriti bilo šta o novoj snimci rušenja Starog. A predsjednica Federacije Lidija Bradara se svakako ne odriče prijatelja, rušili oni mostove ili ubijali civile u Ahmićima.

Zbog naše budućnosti Elmedin Konaković  ne želi u Hrvatskoj govoriti o hrvatskog agresiji na BiH. Zbog naše budućnosti Elmedin Konaković nije išao u Ahmiće na bilježavanje godišnjice zločina. Zbog naše budućosti Elmedin Konaković nije bio u Sarajevu na obilježavanju Dana sjećanja na ubijenu djecu Sarajevu. Zbog naše budućnosti on je tog dana u Banja Luci sa Miloradom Dodikom dogovarao interkonekcije koje će Sarajevo staviti u duple plinske okove Beograda i Zagreba.

Petnaest sati je i najnezavisnijim medijima u Hrvatskoj trebalo da “provjere” činjenice koje je godinama ranije utvrdio Haški tribunal. Zamislite da je situacija bila drugačija. U tom bi slučaju od objave u medijima u Hrvatskoj do objave u medijima u Sarajevu bilo potrebno onoliko vremena koliko je novinarima potrebno da pritisnu copy i paste. Jer u Sarajevu je cool voditi raspravu da li je tokom opsade ubijeno 1601 dijete ili je taj broj (ne)znatno manji. A u Zagrebu se ni sudski utvrđene činjenice o UZP-u ne mogu objaviti dok se ne provjeri “autentičnost videa” koje je snimao – Zagreb.

“Dosta je svađa i podjela, okrenimo se budućnosti”, poručuju sa stranice SDP-a BiH.

Ok. Samo da se, prethodno, suočimo sa prošlošću.

Amerika i OHR između “nemirnog Juga” i “građanskog Sjevera”: Kad broj Bošnjaka postane međunarodni problem

Od oktobra prošle godine pa sve do danas traje “uskoro” Christiana Schmidta. I još nije prestalo. I još neće prestati. “Uskoro ću”, izjavit će Schmidt 9. oktobra prošle godine, “uraditi nešto u vezi s državnom imovinom. Odnosit će se na Republiku Srpsku”.

Uskoro će se, 9. aprila, navršiti šest mjeseci od te Schmidtove izjave. Visoki predstavnik nije nametnuo ništa glede državne imovine. Jer Milorad Dodik je, na vrhuncu reformskih procesa i “političkih kompromisa”, zaprijetio odcjepljenjem. Schmidt je, u strahu, zaboravio na svoje “uskoro u Republici Srpskoj” i okrenuo se Federaciji. Ustvari, okrenuo se “političkom Sarajevu”, gdje još uvijek vjeruju u dobre namjere Međunarodne zajednice. Koja je, eto, procijenila da je “Milorad Dodik prejak”, a “hrvatski narod preslab” da bi se međunarodne “reformske legende” i antikorupcijski “cunamiji” usmjerili ka njima.

Sjećate li se “nemira na Jugu” kojima je Christian Schmidt, proteklog ljeta, plašio svoje sagovornike od kojih je, navodno, tražio mišljenje za svoje amandmane koji će “deblokirati Federaciju”?

E, zbog tih “nemira na Jugu”, Christian Schmidt je nametnuo izmjene Ustava Federacije BiH kako bi zadovoljio zapadni Mostar, Zagreb i Washington, slagavši pritome (sada to vide i raznim interesima zaslijepljeni analitičari) da je deblokirao Federaciju.

A zbog one prijetnje odcjepljenjem i “lola s vrljikama”, Christian Schmidt nije poduzeo ništa u Republici Srpskoj glede imovine Bosne i Hercegovine.

I, onda će, logično, svoju britku sablju usmjeriti prema Sarajevu gdje još uvijek više vjeruju u “autentična tumačenja” Nedima Ademovića, dobre namjere Christiana Shmidta, strateške procjene Žarka Papića i političke analize Ivane Marić. Gdje još uvijek žive u ubjeđenju da je Fadil Novalić na crnjoj američkoj listi u odnosu na liste na kojoj su Nikola Špirić i Marinko Čavara.

Sad otvorite Ustav Republike Srpske i popis iz 2013. godine. Milion Srba živi u entitetu RS, 171 hiljada Bošnjaka, 30-ak hiljada Hrvata i 25 hiljada ostalih. Šta mislite o preglasavanju “druga dva naroda” plus ostalih? Predsjednik RS se bira – direktno. Potpredsjednici RS se biraju direktno, ali se ne pitaju ništa. Vlada se bira prostom većinom u Narodnoj skupštini RS. Nema doma naroda. Ima samo besmisleno Vijeće naroda. Tamo vrijedi princip jedan čovjek jedan glas. Ustvari, Ustav RS je, ako izbacimo diskriminaciju ostalih prilikom izbora predsjednika entiteta, zapravo, moderni građanski ustav. Ko osvoji najviše glasova, taj je pobjednik. To što bošnjački i hrvatski kandidati za predsjednika Republike Srpske nemaju nikakve šanse da postanu predsjednici entiteta, nije diskriminacija. Oni samo nemaju dovoljno glasova, jer je Srba pet i po puta više. I to je tako. Ni službeni Zagreb, ni “neslužbeni” Washington, ni Brisel niti OHR nisu našli za shodno da preispituju “preglasavanje” Bošnjaka i Hrvata u RS. Sasvim je ok i Zapadu i Istoku da građanski princip funkcionira gdje su Bošnjaci manjina.

I ne bi to bio problem da se isti princip primjenjuje tamo gdje su Bošnjaci većina. U Federaciji deset kantona. Ali tu baš službeni Zagreb i “neslužbeni” Washington, i Brisel i OHR, nisu za “građanski princip”. Jer “nije dopustivo da jedan narod drugom narodu bira predstavnike”. Princip jedan čovjek jedan glas ne može se primjenjivati tamo gdje Bošnjaka ima milion i po, Hrvata 450 hiljada, Srba 56 hiljada i ostalih 102 hiljade. Zato postoji Dom naroda FBiH, postoje klubovi Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih. Zato predsjednik i OBA potpredsjednika iz sva tri kontitutivna naroda MORAJU potpisati imenovanje Vlade FBiH. Osim u situacijama kada se službenom Zagrebu i “neslužbenom” Washingtonu, službenom Briselu i principijelnom OHR-u, ne sviđa potpredsjednik iz reda Bošnjaka. E, to se, onda, zove “blokada”, jer se ne poštuje “parlamentarna većina”, koja ne znači ništa kada Hrvat kao predsjednik FBiH odbija potpisati volju te većine. Tada su na sceni samo “ustavne nadležnosti”. I, da budem iskren, jesu. Kao što i Bošnjak potpredsjednik koristi svoje nadležnosti.

Ako Christian Schmidt želi deblokirati procese u Federaciji, onda bi mu najjednostavnije bilo u Ustav FBiH upisati odredbe Ustava RS, protiv kojih, očito, ni službeni Zagreb ni “neslužbeni” Washington, ni Brisel niti OHR nemaju ništa. Pa da i u Federaciji predsjednika biraju direktno. Pa da onaj koji osvoji najviše glasova bude predsjednik entiteta. Pa da potpredsjednici iz druga dva konstitutivna naroda od ovlaštenja dobiju kancelariju i službeni automobil. Pa da predsjednik imenuje mandatara za saziv nove Vlade. Pa da samo Predstavnički dom FBiH usvaja zakone, a da se Dom naroda FBiH pretvori u Vijeće naroda. Pa da nakon izbora parlamentarna većina odlučuje o svemu.

Ah, da. Rezultati popisa iz 2013. godine za entitet Federacija BiH nisu dobar temelj za takav ustav. Jer nije fer, ni za službeni Zagrebu ni “neslužbeni” Washingtonu, ni službeni Brisel niti principijelni OHR, “da najbrojniji narod bira drugima predstavnike”. To je samo fer u RS-u, gdje je neki drugi narod najbrojniji, a ne onaj narod čiji je k…c postao međunarodni politički problem nazvan “bošnjački demografski oportunizam”. Zato, ne jeb'te više!

Emir Suljagić piše za Istragu: “Nisam toliko širokogrud da mi Gaza bude važnija od Srebrenice, a Palestina od Bosne”

Muslimani trenutno masovno umiru ili se međusobno ubijaju u Jemenu, Siriji i Sudanu. Pakistan ovih dana nasilno deportuje skoro milion i po afganistanskih izbjeglica. Kineska država uništava kulturu i biološku supstancu Ujgura. Genocid u Mianmaru/Burmi je okončan. I, sve u potpunoj ili skoro potpunoj tišini. Za razliku od rata između Hamasa i Izraela, nijedan od skoro nesagledivih masovnih zločina protiv muslimana nije privukao pažnju globalne muslimanske javnosti. Niti bosanskohercegovačke ili da budemo precizniji muslimanske javnosti u Bosni i Hercegovini. Razlog? Samo se u potonjem slučaju „u kadru“ pojavljuju Jevreji.
Prije nekoliko dana „Palestinska zajednica u BiH“, štagod to bilo, optužila je poimenično Muniru Subašić, Ćamila Durakovića, Hamdiju Fejzića i mene da smo, ni manje ni više, založili Memorijalni centar Srebrenica za „izraelsku stvar“ zbog snažnih institucionalnih veza između MCS i Svjetskog jevrejskog kongresa. U mezarju MCS se nalazi cijeli moj svijet. Moj otac, moj amidža, moja najbliža rodbina, moji prijatelji iz djetinjstva, drugovi iz razreda i uvreda je iz četničkog registra da sam u stanju trgovati njima.
Muniri su pripadnici vojske bosanskih Srba u Potočarima oteli sedamnaestogodišnjeg Nermina iz ruku. Ćamil je kao dijete preživio pad Srebrenice. Hamdija je bio jedan od najvažnijih ljudi u vođenju otpora i organizaciji kakvog-takvog života tokom tri i po godine opsade Srebrenice. Ja – to je već potpuno nebitno; bitno je da sam preživio.
Nas četvero imamo mnogo toga zajedničkog, i skoro podjednako mnogo međusobnih razlika. Ali imamo jednu stvar koja nam je zajednička sa sve manjom grupom ljudi koji za sebe mogu reći da su „prešli“ iz Srebrenice: imamo etičku obavezu isključivo jedni prema drugima i prema našima koji leže u mezarju u Potočarima i drugim mezarjima razasutim po istočnoj Bosni. Prema Hamasu sasvim sigurno nemamo nikakvu obavezu. Za našom djecom i braćom smo žalovali samo mi.
Jedna od prvih stvari koju sam vidio ujutro sedmog oktobra bio je video klip trojice pripadnika Hamasa koji u automobilskoj prikolici sjede na izlomljenom i polugolom ženskom tijelu i uz povike i slavlje se vozaju kroz Gazu. Prvo na što mi je palo na um bio je april 1992. godine, kada su pripadnici jedinica “Službe državne bezbednosti” Srbije okupirali Bratunac, i nakon što su ga ubili, vezali tijelo pekara Fejze Raškaja za auto i vozali kroz grad naočigled svih.
Nakon što je došlo do predvidivog izraelskog odgovora i nakon što su iz Gaze počele da stižu slike rastuće humanitarne katastrofe, dobrovoljno sam se odsjekao od svijeta. Nisam više mogao da slušam i gledam ništa. Jedino što sam uradio – i sve do početka informativne operacije usmjerene protiv Memorijalnog centra Srebrenica i mene, nije mi padalo na um da o tome govorim – bilo je da pozovem neke od prijatelja i poznanika iz Svjetskog jevrejskog kongresa i zamolim ih da se založe za izlazak naših državljana iz Gaze. Da li je i koliko je to pomoglo, ne znam, ali tako je bilo i za to imam svjedoke.
Bitnije od toga, nisam među svojim sunarodnicima vidio nikakvu reakciju na Hamasov napad sedmog oktobra. Vidio sam, međutim, da se rulja skoro po komandi ostrvila na šačicu bosanskih Jevreja. Vidio sam erupciju antisemitizma i među intelektualnom i akademskom elitom, čiji je vrhunac sramni članak Rešida Hafizovića objavljen u Oslobođenju. Vidio sam na protestima pred Vijećnicom u Sarajevu pozive na uništenje Izraela. Vidio sam opravdanu tugu zbog smrti palestinske djece i ni riječi o jevrejskoj djeci koju je Hamas kidnapovao i držao ili još uvijek drži kao taoce.
Da se razumijemo: nikad, u mjeri u kojoj na to mogu uticati, neću založiti Memorijalni centar u Srebrenici za bilo čiju agendu, osim naše. Nisam toliko širokogrud da mi Gaza bude važnija od Srebrenice, a Palestina od Bosne. Gadi mi se jeftina zloupotreba Srebrenice i podmetanje naših kostiju i koža pod zupčanike globalnih kriza.
Genocid se dokazuje na sudu – onako kako su to uradile Munira, Kada Hotić, Hatidža Mehmedović, Nedžad Avdić, Fahrudin Muminović i brojni drugi među nama koji su svjedočili na brojnim suđenjima – a ne na X-u i Facebooku. Svi mi koji smo svoje živote uložili u to da dobijemo komadić pravde za sve Bošnjake i muslimane u BiH danas smo predmet dehumanizacije od strane pristalica Hamasa kakvu smo dosad doživljavali isključivo od sljedbenika Radovana Karadžića. Na isti način na koji mi to godinama rade četnici, pristalice Hamasa u BiH kao kerovi razvlače moje mrtve roditelje. Doduše, još uvijek samo na internetu.
Odbijam, i uvijek ću odbijati da budem u društvu Vladimira Putina, Vojislava Šešelja, Noama Chomskog i drugih prijatelja Palestine koji negiraju naš genocid. Nikad nisam izgovorio ni riječ podrške za vlast Benjamina Netanyahua. Ne pada mi na pamet da se zbog postupaka države Izrael odreknem svog i našeg prijatelja Menachema Rosensafta. Ne dolazi u obzir da spalim institucionalne veze koje godinama gradim između Memorijalnog centra Srebrenica i evropskih i američkih institucija posvećenih holokaustu.
Nisam zadužen i dužan da ispravljam i arbitriram u svjetskim nepravdama. Zadužen sam za jednu konkretnu instituciju i konkretnu grupu ljudi, koji su ili preživjeli genocid ili su u njemu izgubili nekoga. To iskustvo nije na prodaju. Nikome.

(autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica Potočari)

Paralelna stvarnost: Kad logoraš iz Heliodroma navija protiv Hrvatske, on je nacionalist koji razgrađuje dobrosusjedske odnose

Kada Milorad Dodik kaže da “Bošnjaci u Potočarima u zemlju spuštaju prazne tabute”, znajte da je za tu izjavu krivac Bakir Izetbegović. Jednostavno, nema drugog krivca.

Kada Dragan Čović slavi Daria Kordića i ostale zločince iz udruženog poduhvata, to radi zbog toga što je Željko Komšić nelegitimni član Predsjedništva.

Kada osmorka i formalno prekine NATO put BiH, nisu krivci oni. Krivica je, naravno, na SDA-u i DF-u koji su se proteklih godina “zamarali nepotrebnim pitanjima”.

Kada u sarajevskoj školi na posao vrate presuđenog pedofila, nisu krivi Naša stranka, NiP i SDP koji upravljaju Kantonom Sarajevo i obrazovanjem u tom kantonu. Krivi su “SDA botovi” koji ne žele sistem.

Kada bivši logoraš iz Heliodroma navija protiv Hrvatske, on postaje nacionalista koji prezire susjede. Jednostavno nacionalna obaveza Bošnjaka je da navijaju za Hrvatsku. Jer ipak u toj reprezentaciji igraju tri-četiri fudbalera koji su porijeklom iz BiH, a koji su odlučili da ne nastupaju za zemlju svog rođenja ili rođenja svojih roditelja. I oni su dali prednost susjednoj državi, jer je u Bosni i Hercegovini vladala SDA.

Kada na izborima osvojite 270 hiljada glasova, onda od vas traže da na ulicu izvedete 100 hiljada ljudi.

Kada odlučite dati rijeku Drinu na raspolaganje Srbiji i Republici Srpskoj, vi to radite jer ste okrenuti ka budućnosti. Jer se tako borite protiv SDA i DF-a.

Kada najavite nova lica u politici, vi to najavite sjedeći sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem koji su na vlasti dvadeset godina.

Kada želite postati državni ministar, onda saopćite da ste kompetentni za ministra vanjskih poslova, vanjske trgovine, sigurnosti, odbrane, civilnih poslova, pravde, finansija, ljudskih prava i izbjeglica i svega onoga o čemu učite putem Wikipedia-e.

Kada vas optuže za korupciju, vi napustite SDA i postanete pošteni kadar NiP-a.

Kada kažete da nećete u koaliciju sa SDA-om i SNSD-om, znajte da ćete na kraju, ipak, sa SNSD-om. Jer HDZ je svakako nezaobilazan. A HDZ insistira na SNSD-u. I, onda, ligično, ispadaju SDA i DF kao “najveći kočničari”.

Kada vam Ustav Federacije ne omogućava formiranje vlasti po želji, vi angažujete Nedima Ademovića da vam ga prilagodi na televiziji.

Kada vam zatreba opravdanje za gaženje vlastitih obećanja, onda aktivirate Ivanu Marić, Žarka Papića i svakodnevnog Kazaza.

Kada Dodik i Čović negiraju državu, onda Papić, Marić i Kazaz za to optuže DF.

Kada pričate o Udruženom zločinačkom poduhvatu sa službenim Zagrebom vi “rušite dobrosusjedske odnose”.

Kada optužite Schmidta da je nametnuo ustav po kojem jedan hrvatski glas vrijed tri i po puta više od jednog bošnjačkog, onda ste “ruski čovjek”.

Kada se veselite ispred zastave Herceg-Bosne u zgradi Državnog parlamenta, vi, onda, ustvrdite da je to radila i SDA, iako ste vi “drugačiji”.

Kada vam smeta crna lista Fadila Novalića, onda vam ne smeta crna lista Mirsada Kukića. Kada likujete nad crnom listom Asima Sarajlića, onda glasate za crnu listu Marinka Čavare.

Kada kažete da se BiH mora okrenuti zapadu, vi odustanete od NATO integracija. Jer Bisera Turković podržava Iran.

Kada vam Vlada na čijem ste čelu imenuje brata, vi odete “na pišanje”, jer ne podržave nepotizam.

Kada glasate za Zakon o prebivalištu, vi vjerujete u dobre namjere MUP-a Republike Srpske.

Kada Milorad Dodik pravi parade u Istočnom Sarajevu, vi šutite, jer ne treba pričati o stvarima oko kojih se ne slažete. Ako se u ovom slučaju uopće i ne slažete.

Kada ste Dodiku i Čoviću oteli CIK, vi odlučite da im vratite CIK.

Kada najavite reformu pravosuđa, vi tu reformu usaglašavate sa Milanom Tegeltijom.

Kada krećete u deblokadu institucija, vi na taj put krenete sa Marinkom Čavarom.

Kada iznosite činjenice, postanete SDA bot.

Kada širite laži, vi ste ugledni analitičar koji se bori protiv režima.

Kada site novinar Faktora, NAP-a, Stava, Slobodne Bosne, Istrage, vijesti, Preporoda, Klixa, Politički.ba, Hayata, BIR-a i odnedavno FTV-a, vi niste novinar i ne zaslužujete zaštitu OSCE-a i drugih pravednih ambasada. I zato vas mogu vrijeđati na konferencijama za medije u živom TV prijenosu.

Kada ne presudite kako od vas očekuju, vi postanete “sluga režima” kao Branko Perić.

Kada kao advokatica radite svoj posao i branite one koji se ne sviđaju “širokim narodnim masama”, onda ste zaštitnik ubica i korumpiranih političara koji nema pravo ni da planira trudnoću.

Kada govorite o nezavisnom pravosuđu, vi se odmah u TV emisiji pohvalite da ste sjedili s tužiocem i dogovarali buduće istrage.

I kada, na kraju, potpišete sve ono što od vas očekuju Dodik i Čović, vi mora da ste Dritan Avazović.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...