Ministar vanjskih poslova BiH voli televizore i neke televizije. I to je čak utvrđeno pred sudskim organima. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, 2020. godine presudio da je urednik Istrage, tada novinar Žurnala, istinu govorio kada je napisao da je Elmedin Konaković, dok je još bio u SDA, iz sarajevske Zetre otuđio nekoliko televizora i ostalu opremu kupljenu budžetskim novcem.
Ako bih primijenio istu logiku koju primjenjuje ministar Konaković kada, pozivajući se na dvije nepravosnažne presude u slučaju Gordana Memije, mene naziva klevetnikom, onda bih ja, i njega i kuma mu Memiju, mogao nazvati nepravomoćno presuđenim kradljivcem televizora, odnosno nepravomoćno presuđenim saradnikom kartela Edina Gačanina Tita. Jer obojica su, i Konaković i Memija, izgubili po jednu presudu protiv mene. Prvi me tužio jer sam pisao da je otuđio Zetrine televizore, a drugi jer sam pisao da je sarađivao sa narko kartelom Tito i Dino. I u oba slučaja sud je presudio u moju korist.
Otkako je sam sebe uvjerio da je Bosnu i Hercegovinu uveo u Evropsku uniju, Elmedin Konaković ne izlazi iz studija (ne)režimskih televizija odakle se, prijeteći prstom, obraća neposlušnim twitterašima, novinarima – klevetnicima, opoziciji i neposlušnim korisnicima društvenim mreža u globalu.
“Da vidimo ko će nam stati na naš evropski put”, kaže ministar Konaković, mašući prstom na vanrednoj konferenciji za medije sazvanoj s namjerom da i građane koji znaju sva slova abecede pokuša ubijediti da nam je Evropska unija dala zeleno svjetlo.
Ima, kaže Konaković u još jednom “Fejk” intervjuu, datom u pauzi između dva gostovanja na rubu suza kod Amira Zukića, neki novinar (Senja Mahinić sa Klixa) najčitanijeg portala koji Trojku naziva proksijem Zagreba.
Ima, kaže dalje, i “novinar-klevetnik” (misleći na autora ovog teksta) koji je primao novac od BH Telecoma i Elektroprivede BiH da blati “pejgambera bh. politike”, tj njega.
Napredovao sam. Prije me je u Konakovićevim zamislima plaćala OSA, a nakon pada režima su me, dok nisu počišćeni ostaci režima, plaćali BH Telecom i Elektroprivreda.
Sjetit ćete se, obećao je Konaković da će, kada nova vlast preuzme OSA-u, objaviti sve dokaze da sam bio “Osmicin plaćenik”. I, evo, prođe pola godine otkako je OSA pod kontrolom nove vlasti, a Konaković ne objavi nijedan dokument koji bi me povezao i sa finansijama i sa “saradničkim knjigama” Obavještajno-sigurnosne agencije. A drži Konaković sada i BH Telecom i Elektroprivredu BiH, pa bi red bio da objavi koliko je od ta dva preduzeža dobila Istraga (dobila je 0 KM), a koliko “objektivna” Face TV s koje redovno šalje prijeteće poruke “propalom režimu”.
Ako niste primijetili, politika Elmedina Konakovića je uvijek u Futuru I. Sve mu se svelo na obećanja bolje budućnosti. Tri godine lider NiP-a i MIP-a ponavlja: “Mi ćemo”. Istina, svoj rječnik je obogatio i riječju “famozni”, pa mu je, tako, sve postalo famozno – od novinara koji ga kritikuju, do riječi “preporučiti” mijenjane kroz sva glagolska vremena u izvještaju Evropske komisije.
U trenucima dok je famozni ministar (opet) gostovao na Face TV-u, iz Gaze mi se javio jedan od pedesetak bh. državljana koji već trideset dana pokušavaju izaći iz pakla. Nisu izašli, iako ministar Konaković već dvadeset dana ponavlja – “mi ćemo” ih spasiti. Hrvati su spasili svoje državljane. Mogao se, dok vodi “male noćne razgovore” sa hrvatskim kolegom Gordanom Grlićem-Radmanom, raspitati o mogućim načinima evakuacije. Mogao je, ali nije. Konaković sa Radmanom, svakako, samo priča o izmjenama izbornog zakona u skladu sa zahtjevima HDZ-a BiH.
Šteta je, reći će Konaković, da se ne iskoristi “momentum” (još jedna riječ koju je uspješno naučio i koja mu se “famozno sviđa”) i da BiH ne krene naprijed. I zato je on 25 puta ponovio – HDZ-ov Marin Vukoja mora biti imenovan za sudiju Ustavnog suda BiH. Jer bitniji je momentum, nego narednih dvadeset godina tokom kojih će Ustavni sud BiH biti u rukama Čovića i njegovih političkih potomaka.
“Good boy”, kako Konakovića naziva HDZ-ova Željana Zovko, zbog momentuma je HDZ-u predao i Ceste i Autoceste. Predao im je i zaštitu okoliša. Predao im je sigurnosni sektor. A pravosuđe, svakako, drže. Za to vrijeme – Elmedin Konaković koristi “momentum” i bh. građanima “štedi” novac za vize u Emirate. Ubuduće će bh. građani, kad krenu u Dubai morati kupovati samo avionske karte. Konaković, istina, ne mora ni to. Jer njemu je samo Sky granica!
”Dobro jutro”, pozdravljam svog sagovornika 10. januara.
”Dobro jutro”, odgovara mi učtivo Ljubomir Borovčanin.
Nismo se nikada sreli niti upoznali. Ali, imam osjećaj da se dobro poznajemo. Ljubomir Borovčanin je ratni zločinac. Haški osuđenik.
”Od septembra prošle godine u penziji”, govori mi pred kraj našeg kratkog razgovora.
Sve je vidio i čuo
A zvao sam ga da provjerim da li je, otkako je 2016. godine izašao iz danskog zatvora gdje je, po odluci Haškog tribunala, izdržao sedamnaestogodišnju kaznu zatvora, bio posvećen oružju. Kazao mi je da jeste. Da je četiri godine radio u Tehničkom remontu u Bratuncu, kao drugi čovjek preduzeća koje se bavilo proizvodnjom i popravkom oružja i vojne opreme. TRB je udaljen svega nekoliko kilometara od Kravice. Tamo su 13. jula 1995. godine specijalni policajci MUP-a RS-a, koji su bili pod komandom mog sagovornika, učestvovali u ubistvu 1.000 zarobljenih srebreničkih Bošnjaka. Haški sud je utvrdio da kod Ljubomira Borovčanina nije postojala genocidna namjera. No, sve je vidio i čuo.
”Borovčanin je imao načina da zaštiti preostale zarobljenike i znao je će ti zarobljenici biti ubijeni. Činjenica da ih nije zaštitio značajno je doprinijela pogubljenju svih ostalih koje je kasnije uslijedilo u skladištu u Kravici”, objavile su haške sudije, donoseći presudu u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih šest oficira Vojske i policije RS-a.
Bezbjednjaci Vujadin Popović i Ljubiša Beara su osuđeni na doživotnu robiju zbog krivičnog djela – genocid. Ljubomir Borovčanin, bivši zamjenik komandanta Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske, osuđen je na 17 godina zatvora. U avgustu 2016. je izašao iz zatvora i zaposlio se u TRB-u. Sve do septembra prošle godine nadzirao je i upravljao proizvodnjom u fabrici namjenske industrije u Bratuncu.
”Terensko vozilo despot je višenamjensko vozilo i multifunkcionalno vozilo. Despot je proizveden u Tehničkom remontu Bratunac”, odjekivalo je iz zvučnika postavljenih u centru Banje Luke, dok su širokom ulicom 9. januara prolazila crna oklopna vozila, čineći “šesti i sedmi ešalon” tokom svečanog defilea povodom neustavnog dana RS-a.
Učesnici defilea potom su se postrojili pred VIP ložom. Milorad Dodik je bio na centralnom mjestu. Tik iza njega stajao je Vinko Pandurević. Ratni zločinac, osuđen u Haagu. Pandurević je sudnicu dijelio sa Ljubomirom Borovčaninom. Obojica su bili optuženi u predmetu koji je vođen protiv sedam oficira Vojske i Policije RS-a sa Vujadinom Popovićem i Ljubišom Bearom na čelu. Popović i Beara su, rekosmo, dobili doživotne robije. Pandurević je osuđen na 13 godina. Borovčanin na 17. U istom predmetu, Radivoj Miletić, načelnik Odjeljenja za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba Vojske RS-a, osuđen je na 19 godina zatvora. Potporučnik Drago Nikolić je dobio 35 godina robije, dok je Milan Gvero, kao pomoćnik Ratka Mladića za moral, pravna i vjerska pitanja, osuđen na pet godina.
Tvorac genocida Ljubiša Beara je umro. Umrli su još Drago Nikolić i Milan Gvero. Vujadin Popović je na robiji. Haag nije dopustio prijevremeno puštanje na slobodu Radivoja Miletića. Od sedmorice osuđenika iz ovog predmeta, “vlastima RS-a” su na raspolaganju bila samo dvojica – Vinko Pandurević i Ljubomir Borovčanin. Ovaj prvi je bio VIP gost Milorada Dodika. A ovaj drugi je, Ljubomir Borovčanin, za potrebe režima i policije Milorada Dodika do prije četiri mjeseca u Bratuncu nadgledao proizvodnju vojne opreme. Njegovi proizvodi bili su dio “šestog i sedmog ešalona” na svečanom defileu.
Bio je 9, ali juli 1995. godine kada je Milan Gvero, u ime Glavnog štaba Vojske RS-a, pripremao saopćenje na koje će svoj potpis staviti kasnije presuđeni ratni zločinac Zdravko Tolimir. “Karadžić je suglasan da se nastave dejstva radi zauzimanja Srebrenice, razoružavanja muslimanskih terorističkih bandi i potpune demilitarizacije enklave Srebrenica”, glasilo je saopćenje objavljeno putem novinske agencije SRNA.
Uređivanje iz pakla
Stvarnog autora saopćenja Milana Gvere, rekosmo, više nema među živima. Novinska agencija Srna je tu i izvještava o “terorističkim bandama” okupljenim u Bužimu koje “uzvikuju Allahu ekber”.
Da li su slike iz Bužima loše? Da. Jesu. Da li je postupak skupine idiota koji su sa bivšim ISIL-ovim ratnikom krenuli u Banju Luku grozan? Itekako. Islamiziranje “bosanskog” otpora samo naruku ide Miloradu Dodiku i agenciji Srna koju, reći će moj jedan prijatelj, “iz pakla uređuje Milan Gvero”.
No, nekoliko idiota sa bradama i besposličara u Bužimu nikako ne predstavlja sistem. Crvene beretke iz SAJ-a MUP-a RS-a koje pjevaju da “nema više komunista” predstavljaju sistem. Predstavljaju režim Milorada Dodika kojem je sasvim normalno da VIP gostom proglasi ratnog zločinca iz Srebrenice. Sistem koji je, do septembra prošle godine, “naoružavao” ratni zločinac Ljubomir Borovčanin.
A “sistem” te više “ne laže”. Potvrdili su to i članovi Beogradskog sindikata pjevajući 8. januara u banjalučkoj dvorani Borik, na svečanosti povodom neustavnog dana RS-a. Šta nam, dakle, ovog januara poručuje “sistem koji ne laže”? Poručuje nam da su ratnici zločinci VIP.
Prošlog vikenda, nakon što je na stranačkom Kongresu SNSD-a Milorad Dodik najavio, jubilarni milioniti put, ispisivanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, jedan moj prijatelj je to komentirao ovako: „Nema od toga ništa, barem u narednih godinu dana.“ Obrazloženje za svoju tvrdnju nije crpio iz političkog, niti ekonomsko-socijalnog polja, nego sa sportsko-nogometnog: „Da se ozbiljno misli otcjepljivati, ne bi on i njegovi jarani toliko ‘šiljili’, ‘štelili’ i sve moguće radili da njihov Borac bude prvak Bosne i Hercegovine.“ Zaključak (mu) je: „Kakvog smisla i kakve fajde će imati od šampionske titule ako će, pokušaju li se izdvojiti iz Bosne i Hercegovine, ostati bez evropskih takmičenja, kvalifikacija za Ligu prvaka. Sjeti se kako je to izgledalo sa Slovencima i Hrvatima, prvo su im klubovi napustili jugoslovensku nogometnu ligu, pa su se kasnije politički izdvojili iz bivše Juge.“
Red poteza
Da, upravo je takav red poteza bio tokom onoga što će se kasnije međunarodnim pravnim jezikom zvati „disolucija Jugoslavije“. Nogometni klubovi iz Hrvatske i Slovenije svoje posljednje tekme u jugoslovenskoj ligi odigrali su u maju 1991. godine. Krajem tog mjeseca „Titovih i naših jubileja“ Hajduk je u Beogradu ispred nosa preoteo Zvezdi Kup maršala i to je bio kraj jedne višedecenijske uzbudljive priče; „doviđenja, Marijana; doviđenja, Sandokan“.
Nepunih godinu dana kasnije, u aprilu 1992. godine, jugoslovensku nogometnu ligu napustili su, ne svojom voljom i krivicom, nego izbačeni topovima, tenkovima, svakovrsnim nasiljem, bosanskohercegovački prvoligaši (Sarajevo, Željo, Sloboda, Velež). Banjalučki Borac je nastavio igrati u krnjoj „saveznoj“ ligi, u kojoj je najviše uspjeha imao (sve „čiste“, uvjerljive pobjede) protiv klubova iz Bosne i Hercegovine: svaka utakmica protiv timova iz Sarajeva, Tuzle i Mostara knjižila se rezultatom 3:0, zbog njihovog neopravdanog odsustva.
Surova realnost
No, vratimo se u aktuelnu ovdašnju „surovu realnost“, posvetimo se nogometnim prilikama, koje su kao i uvijek i kao i svugdje samo manje ili više uočljiva ekstenzija političko-društvenih procesa. Kada je neposredno pred početak nove nogometne sezone prvi čovjek Borca Milan Tegeltija (ciljano i namjenski „dislociran“ na tu funkciju iz Dodikovog kabineta) samouvjereno najavio da će banjalučki klub biti prvak Bosne i Hercegovine, nije u tome bilo ničeg ni spornog ni nerealnog. I ranije je bila primjetna ambicija vladajućeg režima (uz financijsku bratsku pomoć Dodikovih međunarodnih pajdaša, autoritarnih lidera, šuškalo se) da napokon stabilizira i uozbilji najveći sportski kolektiv u svom entitetu i osigura mu stabilno, kontinuirano prisustvo na evropskoj nogometnoj pozornici.
Jedini eventualni problem za realiziranje ambicije koju je prpošno najavio Milan Tegeltija mogla je biti kvaliteta tima i igre Borca, koja, ruku na srce, godinama nije bila čemu, srednja žalost.
Za razliku od prethodnih sezona, ove godine je većina utakmica Premier lige gledljiva, što je više od svega drugog posljedica postavljanja novih travnjaka na većini prvoligaških stadiona, što je bio širokogrudi i skupi „oblik pažnje“ UEFA-e. Igra se brže, konkretnije, efikasnije. Gledao sam prije mjesec-dva (solidnu) utakmicu u kojoj je Željo na Grbavici pobijedio Borca pa „na prvu loptu“ pomislio da je domaćin jako dobar, a kasnije shvatio da su gosti katastrofalno loši. Kako Tegeltija sa ovom „talašikom“ misli biti prvak Bosne i Hercegovine?
Dolaze odgovori
Odgovori su uskoro počeli stizati redovno nakon svakog novog kola Premier lige. Borac je uz „dobrovoljni“ pristanak svojih protivnika iz Republike Srpske i domaće i gostujuće utakmice igrao u Banjaluci. Glavni junaci novinskih izvještaja sa utakmica postali su suci, a dokazi o njihovom „guranju“ banjalučkog kluba su svjedočili o sve drskijim, ali i maštovitijim tehnikama koje su pritom korištene. Nekim od tih „alčakluka“ sam svjedočio u direktnim televizijskim prenosima. Tako sudija nekoliko minuta po završetku utakmice u Širokom Brijegu zbog skidanja dresa dadne žuti karton najboljem igraču hercegovačkog kluba, drugi po redu, zbog kojeg neće moći igrati narednu utakmicu. Protiv Borca, naravno.
U utakmicama koje igraju Borčevi najozbiljniji konkurenti (Zrinjski, Sarajevo, Velež) sudije, nešto sam od toga vidio, a nešto pročitao, čine sve da rezultat bude egal da bi se umjesto tri podijelila dva boda. Ubjedljivo najveća zvijezda dosadašnjeg dijela Premier lige je stanoviti Miloš Gigović, sudija iz Banjaluke, za kojeg mediji tvrde da je najpouzdaniji „dvanaesti igrač“ Borca, „objektivan i nepristrasan kao Milan Tegeltija“. Zbog doprinosa ugledu sudačke prakse u Bosni i Hercegovini (ne znam zbog čega bi drugog!), Gigovića je Nogometni savez progurao kod nadležnih u UEFA-i da sudi međunarodne klupske i reprezentativne utakmice.
Kako radi Savez
Tako dolazimo do teme funkcioniranja Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, o čemu se posljednjih dvije-tri godine pisalo i govorilo često i strasno, ali uglavnom aljkavo, od slučaja do slučaja, od incidenta do incidenta, najčešće povodom (ne)uspjeha reprezentacije, smjene ili izbora selektora. Nije tajna, pa recimo da nije ni najtoksičnijie, to što je predsjednika Saveza Vicu Zeljkovića (običnog „šarlatana“, kakvim ga je ovih dana ocijenio jedan švedski novinar) instalirao njegov daidža Milorad Dodik. Recimo i da je logično (naravno, ne i prihvatljivo) što Zeljković sa pozicije na koju je izabran prakticira političku (i sportsko-društvenu) agendu svog „utemeljitelja“ iz Laktaša. Suštinsko pitanje je kako je moguće, koji su to proceduralni i personalni čimbenici doveli do toga da jedan čovjek, bilo koji, tako suvereno, glatko i bez ikakvog otpora upravlja svim važnim procesima u nogometnoj zajednici u Bosni i Hercegovini? Da se poigrava nogometnom tradicijom ove zemlje i njenim najistaknutijim tvorcima, Hadžibegićem, Kodrom, Vahom Halilhodžićem, pa i zlosretnim Zvjezdanom Misimovićem. Insajderi iz Nogometnog saveza tvrde da moć Vice Zeljkovića i kruga ljudi oko njega nadmašuje utjecaj koji je u godinama nakon rata na Savez i njegove čelne ljude imala konspirativno-ezoterična družina okupljena oko Muslimanskog pogrebnog društva „Bakije“.
Jadni izgovori
Ne postoji, ili barem nije poznato da postoji, niti jedna ideja, akcija, projekat koji je smislio Zeljković a koji nije imao jednoglasnu podršku Izvršnog odbora NS/FS BiH. Sjetimo se samo gnusne namjere odigravanja utakmice reprezentacije BiH protiv Rusije u Sankt Petersburgu, koja je naposljetku otkazana zbog odbijanja igrača da se tom skandalu priključe. „Neka otkazuju, igrat će oni koji žele igrati“, bio je komentar Milorada Dodika, koji je taj sportski „peškeš“, odnosno vijest o njemu, ozareno saopćio Vladimiru Putinu tokom posjete Moskvi. Sjetimo se jadnog izgovora člana Izvršnog odbora Fuada Čolpe, advokata i ugostitelja. Ništa uvjerljiviji nisu bili ni drugi „probosanski“ članovi Izvršnog odbora, mahom anonimusi ili, pak, „kontroverzni biznismeni“.
Ništa od svega ovoga nije „palo“ sa neba, svemu je prethodio dugotrajan i mukotrpan proces da stvari u nogometu izgledaju beznadežno i ponižavajuće kako izgledaju danas. Kada je bivši predsjednik Saveza Elvedin Begić prihvatio da ekipi oko Vice Zeljkovića i njegovih hercegovačkih kolaboranata pokloni novi Statut (a zauzvrat bude izabran za počasnog predsjednika Saveza i istisne Ivicu Osima, koji ga je, uzgred, „izmislio“), bilo je jasno na koji se jedini način ovo može završiti: legalnim kidnapovanjem Saveza i podređivanje nogometa u ovoj zemlji ljudima kojima do nje ni do nogometa nije pretjerano stalo.
Naravno, shvatili ste, nije ovo samo (ili nije nikako) priča o nogometu. Ovo je dokaz, još jedan u nizu, da se stvari u ovoj zemlji mogu mijenjati, ali isključivo nagore. Vico Zeljković radi ono što je prije njega radio Milan Tegeltija u vrijeme kada je kao šef VSTV-a vedrio i oblačio pravosuđem, postavljao sudije i tužitelje, onako kako se danas postavljaju selektori, dovode igrači, štimaju rezultati utakmica. Oni to mogu, ne zato što su pametni, vješti, bogomdani, nego zato što su im to, zbog vrišteće pohlepe, ljigavog karijerizma, rasprostranjenog oportunizma, omogućili partneri iz „političkog Sarajeva“. Oni koji kapitulanstvo nazivaju „kompromisom“, „netalasanje“ razboritošću, a nedostatak ikakve vizije i integriteta – pragmatizmom.
Za razliku od Aleksandra Vulina, predajnici ne lažu. Optuženik za genocid Milomir Savčić posljednji je put na teritoriji BiH svoj telefon koristio u ponedjeljak, oko 21 sat, u mjestu Dvorovi kod Bijeljine, par kilometara od srbijanske granice. Onda ga je isključio i gubi mu se “svaki trag”. Osim kada ga povremeno uključi i pozove službenice MUP-a Republike Srpske, kada predajnici registruju da je poziv obavljen iz “inozemstva”. A to “inozemstvo” teško može biti Hrvatska. Nekako se logičnijim nameće zaključak da se predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske, kojeg bh. pravosuđe potražuje zbog optužbi za genocid u Srebrenici, skrasio u Srbiji. Čiji ministar policije, pak, obavještava javnost da – pazite sada – bjegunac Milomir Savčić na teritoriju te države nije ušao – legalno.
“U svoje obračune ne uvlačite Srbiju”, poručuje ministar Vulin i poziva medije da ne objavljuju “neprovjerene informacije” u vezi s učešćem Srbije u skrivanju optuženika za genocid.
Neću sada podsjećati na “davne slučajeve” Ratka Mladića i Radovana Karadžića koji se “nikada nisu skrivali u Srbiji”, ali su “uhapšeni u Srbiji”. Okrenut ću se “novijim” slučajevima.
“Za anale, policajca izlečili “Parovi”!”, glasio je naslov teksta objavljenog 2016. godine u srbijanskom tabloidu Alo.
Tekst je, dakle, objavljen u onom tabloidu što mu Vulin “veruje” i koji samo “proverene” informacije objavljuje. Glavni lik ove “Alo, Alo” priče bio je Milisav Gavrić, ratni zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica.
“Poslije rata u Bosni, gdje sam radio kao policajac, imao sam mnoge traume. Kad sam počeo da gledam “Parove”, počeo sam da se unosim u sve likove ovog serijala, što me je potpuno opustilo, i to do te mjere da mi lijekovi više nisu potrebni. Sada uopšte ne pijem lijekove, liječe me “Parovi”” , kazao je Milisav Gavrić.
“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Milisav Gavrić.
Ispod još piše da je glavni lik “Alo, Alo” priče optužen da je, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, u svojstvu pripadnika Policijske stanice (PS) Bratunac, a od 12. jula 1995. godine u svojstvu zamjenika komandira PS Srebrenica, zajedno s drugim pripadnicima Vojske i MUP-a Republike Srpske (RS), učestvovao i pomagao u organizovanom i sistematskom zarobljavanju, nanošenju povreda i pogubljenju Bošnjaka.
“Optuženi Gavrić je, navodno, dana 12. i 13. jula 1995. godine, zajedno s neidentificiranim pripadnicima srpske vojske i MUP-a RS-a, iz mjesta Potočari, gdje se sklonilo oko 40 hiljada bošnjačkih civila, prisustvovao i pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, žena, djece i staraca koji su prevezeni na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Istovremeno, optuženi je, navodno, učestvovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, od kada se nekima od njih gubi svaki trag. Između ostalog, u optužnici se navodi da je optuženi Gavrić, dana 12. jula 1995. godine, u popodnevnim satima, zajedno s još dvojicom neidentificiranih srpskih vojnika, ušao u krug fabrike Cinkare u Potočarima, te u dva navrata odveo 5 do 10 muškaraca Bošnjaka starosti do 25 godina, kojima se od tada gubi svaki trag”, navedeno je stranici Suda BiH.
I Gavriću se, službeno, gubi svaki trag. Neslužbeno, liječi se “Parovima” u Srbiji koja “ne pruža utočište optuženicima za genocid”.
“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Svetozar Kosorić.
Dotični gospodin bio je načelnik Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem, prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe, čime je počinio krivično djelo – genocid.
Za njim je raspisana Interpolova potjernica. No, Vulin i njegov MUP će reći da se on nije skrivao u Srbiji.
Formalno – u Srbiji ne živi ni Tomislav Kovač. On se samo jednom mjesečno pojavljuje “na farmi” kod Milomira Marića. I relevantan je sagovornik iako je za njim raspisana međunarodna potjernica zbog toga što je optužen da je, kao komadant Štaba policijskih snaga MUP RS-a i zamjenik ministra i ministar MUP RS-a sa svim ovlaštenjima ministra MUP-a, djelujući individualno i u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, koji su imali namjeru i zajednički cilj da djelimično istrijebe grupu bošnjačkog naroda enklave Srebrenica. Ili u prevodu – optužen je za genocid.
Milorad Mišo Pelemiš više nije u Srbiji. “Čuveni komandant” po zločinima čuvenog Desetog diverzantskog odreda Vojske RS-a umro je krajem aprila ove godine nakon što se nekoliko puta izborio za “Goli život” kod Milomira Marića. Bio je bjegunac od bh. pravosuđa optužen za genocid i nije se skrivao u Srbiji. Jer nije imao potrebe da se skriva. MUP Srbije ga nije uspio primijetiti na Happy TV-u. Samo zbog toga što ministar Vulin ne vjeruje takvim medijima. Osim kada gostuje. A to baš i nije rijetko.
U pauzi između sehura i početka treće četvrtine NBA utakmice između Dalasa i Sakrementa, primio sam interesantnu poruku.
„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a izgubili smo drugog“, citirao je prijatelj izvjesnog mudraca iz nekih vremena koji je govorio o uzrocima propasti carstva u kojem je živio.
Nisam stigao baš mnogo razmišljati o tome. Počela je utakmica, Dalas je gubio i trener je morao reagirati. Umjesto „crnog igrača“, ušao je „bijeli“ Luka Dončić. Osjetilo se to na terenu ali Mavericksi su, ipak, izgubili. Da je bilo i obrnuto, izgubili bi, jer svaku šansu da se vrate u meč jednostavno su – prokockali. Otprilike kao Bakir Izetbegović, njegova SDA, ali, da budemo do kraja objektivni, i cjelokupan bošnjački ili probosanski politički establišment. Može SDA uzimati koliko hoće „crnih igrača“, ali ekipa u kojoj „velikim poslovima obavezuju sitne ljude“, osuđena je da stalno igra „crnim figurama“. Ne mislim, pritome, na njihove igre u kantonima gdje egzistiraju raznorazne trojke i dvojke, otprilike jednako sposobne kao SDA. Haris Zahiragić može dostojno zamijeniti Elmedina Konakovića kada je u pitanju razbacivanje „prevažnim“ floskulama. Može i neki Izetbegovićev prijatelj, poput Faruka Kapidžića, (ne)dostojanstveno zabavljati ljude na društvenim mrežama na nivou Saše Magazinovića sa njegovim tetovažama. Ali nije to ekipa koja može igrati utakmice u najvišem rangu, na državnom nivou. Nije to ranije bio ni Aljoša Čampara koji je mandat trošio gradeći vlastitu medijsku strukturu. Kao što to ni sada nije bivši Čamparin savjetnik Salko Zildžić, koji je postao predsjednik Asocijacije mladih SDA otprilike u godinama u kojima je Emanuel Macron postao predsjednik Francuske.
BiH je trenutno teren na kojem se igra velika svjetska utakmica. I svaka greška se skupo plaća. Danas, recimo, plaćamo greške iz prošlosti koje nekima uopće nisu izgledale kao greške. Prva i najveća bilo je rušenje aprilskog paketa pod pokroviteljstvom Harisa Silajdžića, Mustafe Cerića, Bože Ljubića i SDA-ovih odmetnika. Tih godina se raspravljalo o gradnji institucija BiH, a danas se raspravlja o njihovoj razgradnji. Druga velika greška bila je ona Zlatka Lagumdžije kada je odlučio iz Vlade Federacije BiH izbaciti Jerka Lijanovića, SDA i Živka Budimira, a ubaciti HDZ Dragana Čovića. I još je, pritome, dao Zakon o prebivalištu da sačuva funkciju Denisa Bećirovića. Zahvaljujući tome, danas u Hercegovini ne postoji opozicija Draganu Čoviću, a povratnici u Republici Srpskoj sve manje se pitaju. Treća velika greška bila je kada je SDA 2015. godine iz Vlade FBiH i Vijeća ministara izbacila DF Željka Komšića. Dragan Čović je, sa SBB-om, dobio kontrolni paket u Vladi FBiH i bilo je jasno da nova Vlada FBiH neće biti formirana sve dok HDZ ne odluči drugačije. Četvrta strateška greška bilo je davanje četvrtog delegata Miloradu Dodiku u Domu naroda BiH u zamjenu za sekretaricu i službeno auto SDA-ovog Senada Bratića. Zahvaljujući tome, Dodik i Čović danas imaju većinu u Domu naroda. Peta greška je formiranje novog saziva Vijeća ministara poslije izbora 2018. godine. I to je zajednička greška Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Šesta greška bila je procjena SDP-a i Naše stranke da ne formiraju sa SDA-om i DF-om parlamentarnu većinu na federalnom i državnom nivou, kao i suzdržanost Naše stranke prilikom predaje Mostara u ruke HDZ-a.
Sve ove greške proizašle su isključivo zbog sitnog interesa lidera ili kadrova svih stranaka sa sjedištem Sarajevu. Iako nijedna od tih stranaka suštinski nije „izdajnička“, nepovjerenje koje danas gaje jedna prema drugoj mnogo je veće od nepovjerenja koje imaju prema „partnerima“ iz Banja Luke i Mostara. I opet je sve to zbog sitnih interesa. A to tako biva kada „sitnim ljudima“ predate velike poslove.
Danas je BiH u težoj situaciji nego bilo kada poslije rata. Rusi su otvorili karte. Amerikanci još uvijek saniraju štete Trampove administracije, Evropa se raspada pod pritiskom Covid-a. Srbija je lider na Balkanu, Hrvatska u Briselu lobira za one koji i danas žive ideju Herceg Bosne. Ankete u Turskoj pokazuju da će Tajip Erdogan teško dobiti novi predsjednički mandat. Njegove oponente Bakir Izetbegović je ignorisao i tako je od prijatelja napravio – potencijalne neprijatelje. I, zato, još jednom da ponovim onu poruku koju sam dobio u pauzi između sehura i treće četvrtine košarkaške utakmice.
„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a izgubili smo drugog“.
Azra Miletić, bivša sutkinja Apelacionog odjeljenja Suda BiH (penzionisana krajem prošle godine), tužila je Bosnu i Hercegovinu za naknadu imovinske i neimovinske štete u iznosu od oko 200.000 KM, koja joj je pričinjena nezakonitim hapšenjem i pritvorom, suspenzijom i krivičnim postupkom, koji je trajao sedam godina i okončan oslobađajućom presudom. Za tih sedam godina Azra Miletić je primala od države punu sudijsku platu. Međutim, Azra tvrdi da su joj lišenjem slobode, suspenzijom i krivičnim postupkom narušeni ugled i čast, da je pretrpjela duševne patnje i bol, kao da je pretrpjela imovinsku štetu u vidu izgubljene dobiti koju bi kao sudija ostvarila u komisiji za polaganje pravosudnog ispita i kao edukator sudija i tužilaca.
Sutkinja Azra Miletić lišena je slobode početkom 2015.godine u svojoj sudnici pod sumnjom da je primila mito od osuđenog Rame Brkića, bivšeg policijskog komesara u Bihaću, kako bi mu pogodovala u žalbenom postupku oslobađanjem ili smanjenjem kazne.
Nema ništa sporno u vezi prava na obeštećenje sudije Azre Miletić. U ovom osvrtu neće se razmatrati postavljeni tužbni zahtjevi. Neće se razmatrati ni njena krivica, ni nevinost. Sudovi su o tome imali različita mišljenja, ali konačan ishod je oslobađajuća presuda. Slučaj je pravno zanimljiv zbog proceduralnih specifičnosti i zbunjujućih pravnih tumačenja. Rijetko koji sudski slučaj pruža ovako jasnu sliku naopakog funkcionisanja pravosudnog sitema s koje god ga strane posmatrali.
Polovinom 2015.godine Azra Miletić, Ramo Brkić i Senad Šabić optuženi su, između ostalog, i za krivična djela davanja i primanja mita. Optužnica je potvrđena 22.6.2015.godine. Nedugo nakon početka glavnog pretresa optuženi Ramo Brkić i Senad Šabić daju se u bjekstvo. Sud BiH, koji u to vrijeme vodi krivični postupak, protiv njih određuje pritvor i raspisuje međunarodnu potjernicu. Postupak u odnosu na njih se razdvaja i nastavlja da vodi samo protiv sutkinje Miletić. Nakon nepune dvije godine suđenja, Sud BiH osuđuje sutkinju Miletić na dvije i po godine zatvora za primanje mita.
U žalbenom postupku Apelaciono odjeljenja Suda BiH usvaja žalbu osuđene Azre Miletić i dalje vođenje krivičnog postupka prenosi na Opštinski sud u Sarajevu. Prenošenje postupka sa jednog specijalnog suda najvišeg ranga na sud najnižeg ranga zakonom je dodijeljeno Sudu BiH. Istina, predstavlja svojevrstan apsurd jer nije opšteprimjenjivo i zanemaruje neke vrlo važne pravne principe. U konkretnom slučaju Apelaciono odjeljenje težište stavlja na načelo nepristrasnog suda, imajući u vidu činjenicu da je Azra Miletić sutkinja u istom odjeljenju. (Ovakva praksa otvara pitanje ko bi bio nadležan da sudi sudijama Vrhovnih sudova entiteta, čiji procesni zakoni ne predviđaju mogućnost prenošenja vođenja postupka u identičnom slučaju!).
Postupak pred sarajevskim Opštinskim sudom trajao je sve do 12.4.2021.godine, kada je sutkinja Miletić oslobođena od optužbe. Iz obrazloženja presude se zaključuje da su dokazi na osnovu kojih je podignuta optužnica proglašeni nezakonitim, zbog toga što su pribavljeni povredom zakona o krivičnom postupku.
Prvo pitanje koje izaziva nedomicu jeste zašto je postupak dokazivanja krivice sutkinje Azre Miletić trajao sedam godina? Šta je bilo toliko komplikovano u predmetu jednog sudije da je za dokaizivanje trebalo sedam godina? Da li je to razuman rok suđenja? Da li je slučaj jednog sudije mjera efikasnosti pravosudnog sistema? Ako se jednom sudiji sudi sedam godina, koliko godina onda trebaju trajati suđenja organizovanim kriminalnim grupama koje su počinile više teških krivičnih djela?
Neefikasan rad Opštinskog suda u Sarajevu u slučaju Azre Miletić koštao je državu BiH više od pola miliona KM. Ali, nije Azra Mletić jedini takav slučaj. Istovremeno se pred istim Opštinskim sudom u Sarajevu sedam i više godina vode krivični postupci i protiv suspendovanog glavnog tužioca Tužilaštva BiH Gorana Salihovića i tužioca Bože Mihajlovića, koji su na isti način prenešeni sa Suda BiH. Niko ne zna koliko će se još čekati na njihovo prvosnažno okončanje. I Salihović i Mihajlović svih sedam i više godina suđenja primaju punu platu. Neefikasnost suda u njihovom dosadašnjem suđenju koštala je državu BiH preko milion KM.
Trenutno je petoro sudija i tužilaca sa nivoa državnog pravosuđa pod suspenzijom! Gotovo jedan mali sud je van funkcije! Osim Gorana Salihovića i Bože Mihajlovića, suspendovani su sudije Dalida Burzić i Ranko Debevec, te tužiteljica Dijana Kajmaković. Protiv Dijane Kajmaković i Dalide Burzić istrage traju oko dvije godine, a niko ne zna u kojoj su fazi i zašto još nisu okončane.
Ovaj mali istorijat (dis)funkcionalnosti i vladavine prava i pravde objašnjava potpuni slom pravosudnog sistema. Ako su ovo rezultati reforme, onda treba proglasiti bankrot i razmišljati o novom modelu distribucije pravde. Ovakvo pravosuđe je profesionalna, institucionalna i državna sramota! Ono je danas sistem od koga država ima ogromnu štetu. Umjesto da bude paradigma efikasnog i profesionalnog sistema, pravosuđe je postalo poligon nezamislivih zloupotreba, kršenja zakona i neodgovornosti.
Nije uopšte pitanje da li će Salihović, Mihajlović, Burzić i Kajmaković biti optuženi, osuđeni ili oslobođeni (prije će biti ovo drugo!), problem je zbog čega postupci protiv sudija i tužilaca traju toliko dugo, a da to niko ne vidi kao problem, pa čak ni sudije i tužioci protiv kojih se postupci vode. Neshvatljiv odnos nezavisnog regulatora prema sistemu za čiji funkcionalnost odgovara!
Ali, vratimo se slučaju Azre Miletić. Ne bi on danas bio interesantan, poput mnoštva sličnih koji su pali u zaborav zbog dugog trajanja, da se u njemu nisu dešavale i druge teško shvatljive stvari. Naime, odbjegli Ramo Brkić biva u Švedskoj lišen slobode po potjernicu našeg suda i izručen BiH. I postupak protiv njega takođe vodi Opšinski sud u Sarajevu, ali se pretres odvija pred drugim sudijom. Po okončanju dokaznog postupka, 9.marta 2020.godine, presudom br.65 0 K 776874 19 K, optuženi Ramo Brkić biva osuđen za davanje mita sudiji Azri Miletić. U činjeničnom opisu njegovih radnji izvršenja, kao i u obrazloženju presude, jasno se navodi kada je, na koji način i kako sudija Azra Miletić primila mito. Godinu dana kasnije, 12.aprila 2021.godine, isti sud, presudom broj 65 0 K 704016 18 K, oslobađa od optužbe za primanje mita Azru Miletić. Obje presude su pravosnažne.
Nakon pravosnažnog okončanja oba slučaja, koja potiču iz jedinstvene radnje izvršenja, dobili smo paradoksalne ishode: optuženi Ramo Brkić je osuđen za davanje mita, a sudija Azra Miletić za primanje istog mita oslobođena! Ramo Brkić će četiri godine i 11 mjeseci izdržavati kaznu zatvora za davanje mita koji sudija Azra Miletić nije primila! Isti sud utvrđuje da postoje dokazi i da nema dokaza!
Naravno, ne radi se ovdje o pravnom paradoksu ili aporiji pravničkog uma. Radi se o kontradikciji koju zdrav razum ne može da prihvati, a koja je mogla nastati ili iz različite ocjene dokaza, pogrešnog tumačenja prava i nerazumijevanja pravde, ili iz kriminalne djelatnosti pravosudnih struktura. Slični pravni i pravosudni idiotizmi (obrazlaganje naredbi, otvaranje predmeta!) u posljednje vrijeme postaju najozbiljnija prijetnja vladavini prava i društvenoj pravdi. Nižu se slučajevu u kojima se očigledni krivci oslobađaju, a nevini optužuju i osuđuju. Niko više ne može biti siguran da neće biti nevin osuđen. I svako će vjerovati da može izbjeći kaznu ako iza njega stoje vladajuće politike i korumpirane sudije. Sudiji je bolje ići sa “Rolexom” nego sa dobrim advokatom, što bi rekao neponovljivi Zdravko Mamić.
Odavno javno govorim o pravosudno-političkoj i medijskoj mafiji koja razara pravosudni sistem. Kao odgovor na moja javna upozorenja, ta ista mafija me je izvela pred disciplinski sud nekoliko mjeseci prije odlaska u penziju i Tužilaštvu BiH podnijeli krivičnu prijavu zbog izdvojenog mišljenja u predmetu “Novalić i dr.”. A onda je komedijant slučaj režirao ključni dokaz mojih sumnji – hapšenje predsjednika Suda BiH zbog uništavanja službenih spisa i raznih zloupotreba. Potom je uslijedila i suspenziju predsjednika Privrednog suda u Banjaluci. I evo nas pred pitanjem svih pitanja: ako predsjednici sudova uništavaju dokaze i krše zakone, šta li tek rade njihove sudije? Može li se vjerovati da u sudovima sudije primjenjuju zakone i provode pravdu? Zašto tužioci optužuju nevine, a amnestiraju krivce? Ko su ljudi u VSTV koji biraju i imenuju nedostojne i korumpirane tužioce i sudije?
Širi se krug pitanja i polje sumnje, a odgovora niotkuda. Umjesto stručnih analiza i javnih rasprava, iz Brisela stižu projekti o integritetu koji se sistematski uništava. Gdje je kraj sunovrata?
Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. To što mislite da po vas ne dolaze, u zabludi ste. Inkvizicija je počela i svako od nas može biti vještica. Posvetit će vam jedan Facebook status, pustit će dvije tri suze pred kamerama i nema tog suda koji će imati hrabrosti da kaže da ste nevini.
Dokazi već odavno nisu bitni. Jer da jesu do presude u predmetu Dženan Memić ne bi ni došlo. Da su dokazi i činjenice bitni, ne bi bilo ni optužnice protiv petero nesretnika koji su spaljeni u lovu na vještice.
Ne može ničija tragedija, a porodicu Muriza Memića jeste zatekla tragedija, biti izgovor za nove tragične sudbine. Ne može se neko osuditi na osnovu impresija. A pravosuđem BiH već odavno se formiraju predmeti na osnovu impresija javnosti koju, prethodno, temeljito pripreme lažima na društvenim mrežama i centralnim informativnim emisijama.
Danas, rekoh, gori Branko Perić. Gori zbog toga što je spasio čast pravosuđa. Taj obraz su isprljali državni tužioci hapseći i pritvarajući ljude koji nisu krivi. Da – nisu krivi. I, opet, nisu krivi.
Upozoravao sam na stranicama Istrage i na televizijama, dok me još nisu prestali zvati zbog toga što govorim ono što se ne uklapa u matricu, da je optužnica u slučaju Memić najveća sramota bh. pravosuđa. Nisam to govorio i pisao da bih spriječio otkrivanje istine o smrti nesretnog Dženana Memića. Pisao sam i govorio zbog toga što sam vidio dokumente Tužilaštva BiH. A u njima nema ništa. Od ove optužnice samo je bio sramotniji pečat sudije Mirsada Strike koji je potvrdio osnovanu sumnju. Ali možda je to i bolje. Ko je htio gledati, a malo je takvih, nažalost, mogao je vidjeti ono što se u žargonu naziva – montažom.
Na toj je montaži nastala jedna stranka koja u svom imenu ima riječ pravda i čiji predsjednik neistomišljenicima poručuje da dolazi po njih. Po Hasana Dupovca i Zijada Mutapa su prvo došli. Kasnije će doći i po Alisu Mutap, vodeći je u pritvor u petom mjesecu trudnoće. Došli su i po Josipa Barića zato što je radio svoj posao. Došli su po recepcionera iz jednog sarajevskog hotela. Jer oni dolaze bez dokaza. Oni dolaze kada požele i nije bitno da li ste krivi ili ne. Oni vam na leđa stave naljepnicu – režimski čovijek. I tada postajete zaštitnik ubica.
Činjenice su već odavno precijenjena stvar u javnom prostoru. Evo, predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković napiše na Facebooku da je sudija Branko Perić tokom suđenja pomagao svjedocima optuženih i svi mediji, bez ikakve provjere objave njegov status kao konačni sud. To što optuženi tokom suđenja nisu imali nijednog svjedoka uopće nije bitno. Laž je u trenutku postala istina i Branko Perić je završio na lomači.
U zabludi su bili svi koji su mislili da će direktan prijenos objave presude otvoriti oči onima koje je zaslijepila laž i mržnja. Bilo je dovoljno samo da sudija Branko Perić kaže da optuženi nisu krivi – i vatra je naložena. Direktno u kabinetu federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare čijoj je savjetnici pozlilo na Instagramu i „utroba joj se počela okretat“.
Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. Ali tada neće biti sudije Branka Perića da razdvoji istinu od laži.
Jedan sudija danas je spasio obraz pravosuđa. Ali obraz medija danas je teško spasiti. Laž je postala istina, a istina se naziva glasom nepostojećeg režima. Evo, nisam pravnik, ali nikako ne mogu da shvatim da neko može završiti u pritvoru zbog toga što je nepoznatoj osobi pomagao nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. I još manje shvatam da niko, dobro, skoro niko od novinara ne postavi to pitanje prvo sebi, a potom i vrhovnom tumaču svega – Ifetu Feragetu
Zamislite da vozite automobil i stanete na pješačkom prelazu kako bi ulicu prešlo nekoliko pješaka. Među pješacima koji prelaze možda ima neko ko je nekad i negdje počinio krivično djelo koje još nije otkriveno. Po logici ĆAzima Hasanspahića i Dubravka Čampare vi ste počinili krivično djelo, jer ste nepoznatoj osobi pomogli nakon izvršenja krivičnog djela. To što ne znaju koja je osoba počinila krivično djelo i koje je krivično djelo uopće počinjeno, ne mijenja činjenicu da ste vi tu, nepoznatu osobu pustili da pređe pješački prijelaz.
E, tako, otprilike, zvuči optužnica u predmetu „Dženan Memić“.
Danas gori Branko Perić. Inkvizicija je počela. Ako je ne vidite, budite sigurni da ćete je vidjeti kasnije. Kada vam u šest ujutro pokucaju na vrata. Samo, tada neće biti Branka Perića da vas nevine oslobodi.
Teško je u to povjerovati, ali na ovome svijetu postoji i Dobro. Nema ga mnogo, pojavi se rijetko, pa onda dugo pripovijedamo o njemu. Ali ga ima. Što rekli stari Crnogorci: Ima Boga, pa da je kolika je mačka.
Teško je povjerovati u Dobro dok gledaš kako oni koji sebe nazivaju progresivnima, humanima i demokratama podržavaju one koji ubijaju djecu. Teško je u Dobro vjerovati dok gledaš profesore humanističkih nauka koji pred televizijskim kamerama objašnjavaju zašto nije zločin hiljadama bombi raznijeti palestinski Univerzitet, dok njihova publika jednim okom gleda mudraca na ekranu, a drugim sa kime će sa Tindera izvršiti preljubu.
Mi to često pomislimo, ali nisu naše vrijeme i naš svijet najgori. Svijet je ogavan otkad postoji. Kontinuitet beščašća i gadluka u ljudskoj istoriji je netaknut i neprekinut.
Šekspir je umro prije 4 stotine i kusur godina. A o svijetu je napisao, recimo, i Sonet 66. Koji veli:
Sit svega toga vapim smrt smirenja,/ Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,/ I Ništavnost u duhu uzvišenja,) I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,/ I Čast predivnu sramotno izdanu,/ I Savršenost grubo osramoćenu,/ I djevičansku Krepost, krepost prokurvanu,/ I u krzmanju Snagu razdrobljenu,/ I Umjetnost od vlasti zauzdanu,/ I Ludost kako nadzire Umnika,/ I Istinitost Glupošću nazvanu/ I ropče Dobro gdje dvori Silnika,/ Sit svega toga, ostavio sve bih,/ Kad smrću ljubav napustio ne bih.
Isto k’o danas, a?
Ja sam vam, vidite, apokaliptičar. Vjerujem da će Dobro na kraju pobijediti: a kada pobijedi, svijet će – ovakav kakav znamo – biti ukinut. Svijeta – ovakvog kakav znamo – više neće biti. Dakle: kad svijeta ne bude, Dobro će pobijediti. Ako koncept apokalipse nije vrhunska ironija, ne znam šta jeste.
A šta do tad? Po mom skromnom sudu, u međuvremenu, vrijeme koje ćemo provesti u ovoj dolini suza nije zgorega provesti zajebavajući Moć, dakle Zlo.
Tim prije što su oni, svi oni, beskrajno smiješni. Sve na ovome svijetu je, osim što je odvratno, još i komično: naročito ljudi koji su umislili da su moćni i da o nečemu odlučuju. Gađenje i smijeh: to su prirodne reakcije na svijet.
Možete li, recimo, da vjerujete da se na nekom seoskom imanju u Bosni sastala grupa ljudi da dogovori nekakve zakone: dakle pravila koja će drugi ljudi morati da poštuju. I onda su, na seoskom imanju u Bosni, rekli i ovo – citiram: “Razmatran je izbor nove Centralne izborne komisije BiH. Potrebno je uvažiti iskustva izbora u susjednim zemljama (Srbija)”.
Vladar u Srbiji je upravo pokrao još jedne izbore, kao što je pokrao i sve što nije za Nebo vezano. Izbore je pokrao u saradnji sa jednim od kreatora novih pravila za izbore u Bosni: ovaj mu je autobusima ćerao grla za glasanje. Frajer iz Srbije je izbore pokrao tako brutalno da se čak i oni koji ga održavaju na vlasti (čitaj Zapad) ibrete i malo im je k’o neugodno zbog toga, pa gunđaju.
I onda se na seoskom imanju u Bosni okupi grupa ljudi koji se dogovore da izbore realizuju po uzoru na Srbiju. To je kao da se dogovoriš da ćeš od banke uzeti pare po uzoru na Dilindžera; da ćeš biti vjeran ženi kao Roko Sifredi; da ćeš braniti interese svoje države kao Dritan Abazović; da ćeš se kloniti pića i droge kao Džim Morison… Da skratim: ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju: da ima države, to je dovoljno da ih sve pohapsi.
Osim toga, saznajemo od glavnog baje, razgovarali su i o tome da glasanje ne bude pravo, nego obaveza. Da kažnjavaju ljude koji ne glasaju.
Hajde da se na tren maknemo iz Bosne. Hajdemo malo do Amerike. Zamislite da morate da glasate na tamošnjim predsjedničkim izborima. Da birate između dva kadnidata.
Jednog, koji je pružio finansijsku, vojnu, pravnu i svaku drugu pomoć genocidu u Gazi, u čemu ga nije omelo ni to što mu je medicinsko stanje takvo da, kako bi se eufemistički reklo, ima problema da slijedi prostorno-vremenski kontinuite: ne zna, dakle, ni gdje je, ni kad je ni zašto je. I drugog, koji je ljudima koji ga slijede i slušaju preporučio da kovid liječe tako što će piti varikinu. Čestiti čovjek ni pod prijetnjom strijeljanjem ne bi glasao ni za jednog od njih. Pritom, nas podučavaju kako je riječ o izborima u najdemokratskijoj državi svih vremena. Štatijaznam… Po meni, otići na hipodrom i kladiti se na bilo kojeg od konja sa istinskom demokratijom ima kudikamo više veze no što to ima – jer nema – glasanje za jednog od nabrojane dvojice.
Kao što vidimo, demokratija napreduje i u Bosni i Hercegovini. Demokratske strukture su odlučile da nas obavežu da glasamo. Demokratičnije od toga bilo bi samo to da nas obavežu i za koga ćemo glasati.
Čini se kako Bosna i Hercegovina, pod brižnim nadzorom Visokog predstavnika, pravi snažne korake u dostizanju demokratskih standarda logora.
Na izborima u logoru, naime, kako je to neko mudar primijetio, uprava je siguran pobjednik.
Bilo je to, davno, krajem prošlog i početkom ovog milenijuma, toliko davno da se više niko i ne sjeća. Bilo je to vrijeme kada su parlamentarnu većinu u Skupštini Republike Srpske Miloradu Dodiku osiguravali bošnjački zatupnici, i jedan Hrvat, Tomislav Tomljenović. Bilo ih je u NS RS “deset na jednoga”, Bošnjaka, svih stranačkih boja, bilo je dvadesetak, na drugoj su, SNSD-ovoj, strani bili Dodik i pokojni Nenad Bašitnac sami. I SDP BiH je imao isti broj glasova zastupnika kao SNSD. Tamo gdje nisu bili dostatni poslanički glasovi da se smijeni žilava SDS-ovska vlast sa paljanskim ratnim kapitalom i legitimitetom, ulijetale su oklopno-mehanizovane jedinice SFOR-a dosljedno i surovo krčeći put “svježim vjetrovima sa Balkana”, Dodiku i Biljani Plavšić. Strane ambasade, bošnjački glasovi u Skupštini RS, plus pristrasni tenkovi SFOR-a, iz te je “sinergije” krajem 90-ih godina prošlog vijeka izrastao fenomen Vožda od Laktaša. Jače su snage SFOR-a tih godina osiguravale mirnu konverziju vlasti u RS, iz militantno ratnozločinačke u demokratsko-mirnodopsku, nego što je bilo brojno stanje u ljudstvu i MTS-u na nedavnoj vježbi na Manjači.
Ostajte tamo
Iz ruke je, što bi se reklo, Dodik jeo bošnjačkim liderima i poslanicima, podjednako halapljivo i ponizno kao i stranim diplomatama. Nije postojao ustupak, ili kako se to tad zvalo “kompromis”, kojeg, sa evidentnim i krotkim entuzijazmom, nije prihvatao. Jedan u nizu takvih sitnih, odnosno vrlo krupnih oblika pažnje ticao se imovinske “problematike” bošnjačkih zastupnika u entitetskom parlamentu. Dodikova Vlada je tada, kada se povratak u RS odvijao tek uz suicidalne povratničke ekspedicije Fadila Banjanovića Bracike i njegovih Zvorničana, ponudila bošnjačkim poslanicima da sami izaberu: žele li da im se promptno, uz nešto malo dosadne papirologije i mučne procedure vrate kuće, stanovi, imovina u tom entitetu, ili da im se dadne na ruke izdašna živa lova kojom će riješiti stambene probleme u Federaciji BiH, uglavnom u Sarajevu. Koliko se mogu sjetiti, najmanji, a ujedno i najveći iznos koje je Dodik nudio kao obeštećenje kretao se oko stotinu hiljada (tada njemačkih) maraka.Također, koliko se sa ove vremenske razdaljine, mogu sjetiti, poslanička grupa Bošnjaka bila je podijeljena glede ove ponude, jedan dio je tražio nazad svoja “predratnja ognjišta”, druga grupa je posegnula za brzim kešom, odričući se tog prava, koje će tek kasnije postati i zakonska obaveza vlasti u Republici Srpskoj. Oni su uglavnom već bili riješili svoje stambeno probleme, rekoh, uglavnom u Sarajevu, gdje su se tokom ratnih izbjegličkih godina snašli, pozapošljavali, orodili, skućili. Onih 100 hiljada Dodikove sadake uzeli su “da imaju”.
Fadil Banjanović Bracika
Viđao sam se i u kafani družio tih godina sa Nedžadom Šašivarevićem, predratnim najpoznatijim banjalučkim ugostitetljom, nakon rata poslanikom Silajdžićeve Stranke za BiH u Narodnoj Skupštini BiH kojem je, uz nešto malo odugovlačenja, ali ipak relativno brzo, vraćena imovina desetostruko veća od one “premije” koju je nudio Dodik. Od njega sam saznao za precizan spisak poslanika koji su se odrekli svoje imovine u RS uz nadoknadu od 100 hiljada maraka, i onih koji na to, poput njega nisu “ukabulili”. U ove druge je spadao Sulejman Tihić, predsjednik Kluba poslanika SDA u Narodnoj Skupštini RS kojem je vraćena imovina, stan, kuća i ostalo u rodnom Bosanskom Šamcu gdje je proveo posljednje mjesece i dane života. Za stan u Sarajevu mu nisu trebale Dodikove pare, imao je on “svojih”, one koje su, prema svjedočenju Kemala Čauševića, od njega “izreketarili” Tihićeve stranačke haračlije Asim Sarajlić i Amir Zukić. Luksuzni stan bivšeg predsjednika SDA u “Importane centru” koštao je preko pola miliona maraka.
Na ove brojke i slova iz relativno daleke prošlosti bitno je evocirati uspomene u ovom trenutku, dan nakon rušenja pravoslavne crkve u dvorištu Fate Orlović u Konjević polju. Želim li time reći da bespogovorno vjerujem kako je Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske i karikutaralni povjerenik SDA za Bošnjake u ovom entitetu, zaista, kako je to Fata nedavno otkrila, predlagao da uzme milion maraka koliko joj je Dodikova vlast nudila da odustane od bitke za progon ilegalnog objekta u njenoj avliji. Ne vjerujem svim elementima te amoralne ponude: rahmetli Fahrija Karkin, advokat koji je deceniju i pol vodio iscrpljujuću sudsku bitku u ovom epskom predmetu, da bi ga nakon smrti naslijedio sin Rusmir, svojevremeno mi je govorio da je posljednja, najveća Dodikova ponuda, prije nego što je cijela stvar iz korumpiranih lokalnih sudova premještena na Sud za ljudska prava u Strasbourgu iznosila dva milijuna maraka. Karkin je u ime svoje klijentice iz Konjević polja taj aranžman sa prezirom odbio. Poznato mi je i to da je u svojoj pravnoj epopeji Fata Orlović i njen advokat imali podršku, financijsku i logističku, određenih političkih, vjerskih i drugih institucija u Sarajevu. To samo donekle, može relativizirati, ali ne bitno promijeniti zaključnu ocjenu da je riječ o jedinstvenom, individualnom, izoliranim slučaju, nepojmljivoj žrtvi i nepokolebljivosti jedne hrabre žene koja je izgubila sve što se imalo za izgubiti, osim lične časti i ponosa i njenog nepristajanja na logiku sile, poniženja i ropstva. Nije, dakle, moguće govoriti o bilo kakvom sistemskom, institucionalnom pristupu povratku (Bošnjaka) u Republiku Srpsku.
Kuća na osami
Kao što je Fata Orlović u svom intimnom, osamljeničkom mikro-svijetu, u svojoj tužno prazanoj kući i napokon ispražnjenoj avliji opstala kao samorodna i jedinstvena pojava, u istoj se mjere i svi drugi, individualni i kolektivni primjeri povratka u Republiku Srpsku također svjedočenja o hrabrosti, ustrajnosti, “antejskoj borbi” (Ivan Lovrenović) manje ili više stihijski, a ne institucionalno smišljenog i planski vođenog procesa. Od pionirskog probijanja nevidljivih gvozdenih entitetskih prepreka, Fadila Banjanovića i njegovih Podrinjaca u pusta, popaljena zvornička sela tokom kojih su mrtve glave letjele preko povratka u njegov Kozluk, od Janje, do Kozarca, Kotorskog, svaki povratnički poduhvat, ma koliko god bio masovan, odlučan i beskompromisan, bio je neka vrsta ekscesa, skoro elementarne nepogode, koji j svjedočio o snazi ljudske volje. Naravno da u istu nišu čuda, neželjenih i neočekivanih, koja su išla protiv inercije ratom i zločinima determiniranog faktičkog stanja, podjednako spadaju srpski povratnici u Drvar, kasnije Bosanski Petrovac i Bosansko Grahovo, ili dolinu Neretve, kao i bošnjačka zajednica u Stocu, Dubravama…Svi su oni platitli visoku cijenu svog povratka i plaćaju je i dalje u doduše blažim formama kulturne i političke marginalizacije.
Dvedeset i pet godina je trebalo Fati Orlović da crkvu iz svog dvorišta sudski i fizički premjesti na “rezervne položaje”. Bacimo letimičan pogled na tadašnju, poslijeratnu demografsku i političku sliku Republike Srpske. Na prvi poslijeratnim izborima (1996.) politički blok koji se posljednjih mjesecima tretira kao “probosanske stranke” (SDA, SBIH, SDP BiH) osvojio je 170 hiljada glasova, odnosno preko 15 posto mjesta u entitetskom Parlamentu. Dvije godine kasnije, kada Skupština RS izabire Milorada Dodika za premijera, stranke sa sjedištem u Sarajevu opet osvajaju 16 mjesta u NS Republike Srpske, samo nešto manje od Koalicije “Sloga” okupljene oko Biljane Plavšić i Milorada Dodika.
Dvadeset godina kasnije, na prošlim izborima 2018. godine “probosanski blok” osvaja na jedvite jade 4 poslanička mjesta. Svi bošnjački kandidati za potpredsjednika RS zajedno su dobili jedva 40 hiljada glasova, a izabrani Ramiz Salkić trijumfovao je sa 20-ak hiljada. To je za 30-40 posto manje nego što su bošnjački kandidati dobili četiri godine ranije, ali četiri puta manje nego što su dobili na prvim poslijeratnim izborima. Jedan je bošnjački (SDA) zastupnik iz RS kroz iglene uši ušao u Predstavnički dom Parlemanta BiH, ali, pogađate, on ne živi u “manjem entitetu” nego u velikom sarajevskom stanu.
Daleko bi nas odvelo, a pitanje je bi li nas igdje dovelo, detaljno analiziranje uzroka koji su doveli do svega toga. Ako bi se samo koristili općim nacionalističkim odgovorima i pojašnjenjima, da povratnici trpe pritiske, opstrukcije, diskriminaciju, segregaciju od vlasti RS, zbog čega se ne vraćaju, ili odlaze, valjalo bi odgovoriti i na drugo, dijalektički čvrsto povezano pitanje: od čega i pred kakvim zulumom bježe glavnom bez obzira ljudi iz Federacije BiH, kakva golema nevolja tjera godišnje njih 20-30 hiljada da bježe “sa svoje zemlje i iz svoje vjere” u bijeli, tuđinski dunjaluk?
Sarajevska bošnjačka politika, koja se nikada nije emnacipirala od etnoteritorijalne prekompozicije Bosne i Hercegovine, niti se odrekla vlastite eksluzivne Bosanske Republike, nikada nije imala, nema, niti može imati ikakav smislen, sistematičan, ozbiljan i odgovoran odnos prema bošnjačkim povratnicima u Republiku Srpsku. Sve što je u tom smislu poduzimano u zadnjih čevtrt stoljeća bilo je stihijski, voluntaristički vođeno i sa snažnim elementima kriminala i korupcije realizirano. Prije 15-ak godina prvi put sam nakon rata svratio u Kozluk, odmah u oči ulijeće krasna, uredna, čista čaršija, komunalci temeljito čiste i glancaju ulice a na njima uniforme “Bečkog aeredroma”. Misleći da je neki vic, ili performans pitao sam Braciku Banjanovića o čemu se radi, kaže pomogli im Austrijanci, rashodovanom odjećom i opremom “Molio sam i naše u Sarajevu, ali kažu nema stare HTZ opreme, a milioni se na tom vrte na tenderima za komunalne firme”.
Samo budite dovoljno daleko
Sjeća li se iko kontigenta krava koje su odnekud iz inostranstva ni žive ni mrtve dovezene i poklonjene povratnicima u Srebrenicu? Krave su ubrzo preminule, a federalni ministar koji je za taj skandal angažirao provjerenog stranačkog dilera stoke i dan-danas obilazi povratnike i obećava pomoć. Šta je bilo sa doniranim traktorima koja su završila u bespućima kriminala sa federalne razine. Istovremeno, na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Kozarcu, bivši logoraš povratnik i farmer Jusuf Arifagić, snagom i odlučnošću Fate Orlović podiže i gradi stočarsko-prehrambeni kompleks, sa desetinama, a uskoro i stotinama zaposlenih stočara i ratara, uz pomoć brojnih evropskih vlada, sa izuzetkom onih u Sarajevu. Imaju svi ti Novalići, Dedići, Izetbegovići i Radončići, ranije Nikšići i Lijanovići i druge prioritete, oni tove svoje hotelijere, špekulante, ugledne vjersko-prosvjetne radnike budžetskim haram-parama!
Jusuf Arifagić na svojoj farmi u Kozarcu (Foto: New York Times)
Povratak u Republiku Srpsku bio je, moglo bi se jednostavno zaključiti, obrnuto proporcionalan naporima i energiji koje je u taj proces ulagale vladajuća bošnjačka klasa: što su se manje petljali, to su uspjesi bili vidljiviji i održiviji. Milioni maraka su kroz ruke SDA-ovih povjerenika prosuti posljednjih dvije-tri decenije za “održiv povratak” u Srebrenicu, a kada su prije koju godinu pokušali održati stranački sastanak u tom gradu koristili su prostorije džamije, jer nisu uspjeli osigurati grijenje u stranačkim kancelarijama! Uostalom, zar nam i ratno iskustvo ne govori da su se najuspješnije branili oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su najviše bili udaljeni i najduže izolirani od sarajevskog političko-vojnog provizorija.
Nedavno je Bakir Izetbegović teško zamjerio ovdašnjim filmskim režiserima i scenaristima što ne posvećuju stvaralačku pažnju i ne prave filmove o ratnim herojima, pa pomenuo Nasera Orića i Hamdiju Abdića-Tigra. Nana Fata Orlović je jedini neupitan heroj ovog podneblja, a ona je film svog života već snimila, montirala i prikazala, a jučer u cijeli svijet emitirala odjavnu špicu…
”Potezima kamikaza napali su naše položaje, oruđa i tehniku. Bilo je primjera nasrtanja na tenkove, naskakanja na tenkove i samohotke. Upornim pritiskom uspjeli su ovladati sa naša tri rova”, napisat će Vinko Pandurević u svom izvještaju Drinskom korpusu.
Nije imao namjeru
Bio je to 16. juli 1995. godine i oko 7.000 srebreničkih Bošnjaka probijalo se u rejonu Baljkovice na slobodnu teritoriju. Stotinu ih je, piše kasnije osuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević, bilo naoružano. Ostali su bili bez oružja. Svojim su tijelima oslobodili koridor kroz koji je veća grupa uspjela izaći iz obruča. Osam i po hiljada onih koji su krenuli iz Srebrenice nije prošlo. Oni koji su se predali, strijeljani su. U Domu kulture u Pilici bilo je zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka. Pobili su ih rafalima i bombama. Haški svjedok Jefto Bogdanović je kupio leševe, pa poslije svjedočio.
”Stavimo dvije fosne debele, dvojica za ruke, dvojica za noge i tovari. Bilo ih je zgurenih, pruženih i u stojećem stanju. Ali, mrtvo, pa eto. Kažu da je bilo 550, a mi nismo brojali.”
U Kravicama kod Bratunca je bilo mnogo više. Preko hiljadu, sigurno. Strijeljani su 13. jula. Njihove porodice, 27 godina kasnije, nisu uspjele probiti obruč koji je oko zgrade Zadruge u Kravicama postavio bratunački načelnik Srđan Rankić.
Istog dana kada je srebreničkim majkama zabranjen prilazak stratištu njihovih sinova, muževa i braće, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je poslalo obavijest da neće procesuirati Radovana Kovačevića, glasnogovornika SNSD-a, koji je, nakon stupanja na snagu “Inzkovog zakona”, ustvrdio da “u Srebrenici nije bio genocid”. Tužilac Kasim Halilčević će u svojoj odluci navesti da Kovačević nije imao namjeru da “povrijedi tuđa osjećanja”. Tako je, ako ćemo pravo govoriti, jednom tužilačkom odlukom poništena odredba Krivičnog zakona kojom je negiranje genocida – kriminalizirano.
Prošlo je, rekosmo, 27 godina otkako su pripadnici Vojske RS-a i MUP-a RS-a u Srebrenici počinili genocid nad Bošnjacima. Posljednjih devetnaest godina intenzivno pratim dženaze i komemoracije u Potočarima. Organizacijski to sve izgleda profesionalnije i upečatljivije. Ali okolnosti u kojima se obilježava Srebrenica postaju sve gore.
Bilo je ljeto 2004. godine. Prvi put sam tada vidio kako izgleda masovna grobnica. U selu Sandići, naime, iznad nekoliko otkrivenih tijela strijeljanih Bošnjaka, Milan Bogdanić je u ime Vlade Republike Srpske predao Amoru Mašoviću spisak masovnih grobnica koje je otkrila Komisija za ispitivanje događaja u Srebrenici koju je formirala Republika Srpska.
Možete li danas zamisliti tu scenu kako predstavnik Vlade Republike Srpske iznad masovne grobnice otkriva svojim kolegama Bošnjacima lokacije masovnih grobnica u koje je Vojska i Policija RS-a bacala ubijene Srebreničane? Ne možete. Jer danas, osamnaest godina kasnije, to je prosto nezamislivo. Devet godina nakon genocida u Srebrenici vlasti Republike Srpske imale su hrabrosti da se, koliko-toliko, suoče s prošlošću. Dvadeset i sedam godina nakon genocida u Srebrenici, vlasti tog istog entiteta ne samo da negiraju već i omalovažavaju počinjene zločine.
Zamislite, recimo, Željku Cvijanović kako se u direktnom TV obraćanju izvinjava za Srebrenicu? Nezamislivo. Prije osamnaest godina, a samo devet godina nakon rata, Dragan Čavić je u svojstvu predsjednika Republike Srpske to učinio. Onda je nestao sa političke scene, što će nam pokazati da Republika Srpska nije spremna na katarzu. Izvještaj koji je 2004. godine pred TV kamerama pročitao Dragan Čavić, aktualna Vlada Republike Srpske je stavila van snage.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
