Kolumne

Kolumna Vildane Selimbegović: Kalašnjikov, Brega i Benjamina

Prošlog ljeta podigla se silna prašina na jugoistoku Albanije zato što je u Korči najavljen koncert Gorana Bregovića. Albanski, ali još i više mediji s Kosova, smatrali su da Brega nema šta da traži na festivalu piva u okviru kojeg je predviđen i nastup, zbog svoje pjesme Kalašnjikov, bez obzira na njezinu planetarnu popularnost, a zato što su u Korči i ostalim albanskim gradovima sklonište od rata na Kosovu potražile brojne porodice. Ta je pjesma, tvrdili su ustanici protiv Brege, “probudila srpski nacionalizam”, a riječi “pucaj, juriš i boom, boom, boom, navele srpsku vojsku i paravojne formacije da čine zločine na Kosovu”. Koncert je – iako uz bačeni suzavac – održan, čak zatvoren uz “Kalašnjikov”, Brega je još ranije postao počasni građanin Tirane, a branitelji njegova lika i djela ovom su se prilikom okoristili argumentima iz historije “Kalašnjikova”: pjesma je snimljena 1995. za film “Underground”, redatelja Emira Kusturice, crnohumornu dramu nagrađenu kanskom Zlatnom palmom, a “Kalašnjikov” je – reći će rok-kritičar i spisatelj knjige o kultnom Bijelom dugmetu Dušan Vesić – personifikacija Balkana.

“Ne’uzu billah”

Ako uračunamo devedesete i ratove na ovom prostoru, kalašnjikov je mnogo više od stilske figure, no ako ćemo baš insistirati na umjetničkom izričaju, prigodnije bi bilo reći da je simbol smrti i prijetnje. Kako to izgleda u praksi, uvjerila se katolička sarajevska porodica koja je na ulaznim vratima svoga stana postavila božićni vijenčić ispod kojeg je promptno osvanuo natpis: “Hoćete da vas kalašnjikovom išaram, imam ga?”. Isti je autor prijetnju dopunio i crtežom kalašnjikova uz poruku: “Tu sam katolici da vas prekrstim”.

Na susjednom zidu, na kome je pozvao komšije da ga slijede u jurišu, potpisao se kao Emir, policija koja je ovaj put reagirala ubrzo je saopćila da je uhapsila E. B. i u njegovom stanu pronašla još crteža i natpisa, a 22-godišnjaka uz pratnju ispratila do psihijatrijske bolnice. Što nas je opet bacilo u prošlost i vrijeme atentata na Jozu Leutara, tada zamjenika federalnog ministra policije, kada bošnjački dužnosnici nisu imali dileme – ubicu treba tražiti među “njihovim ekstremistima ili našim budalama”. Atentator nije otkriven, kao što nisu otkriveni niti izvršioci brojnih akcija prijetnji i progona naših sugrađana: ne tako davno, avgusta ove godine, Goranu Mikuliću je na poslovnom prostoru ćirilicom ispisano Ne’uzu billah! (Arapski izraz za gnušanje i zgražavanje nečim; zaziv upućen Bogu da nekog od toga spasi, neki ga prevode i uzrečicom “Gluho bilo!”, a Škaljić sa “Bože sačuvaj!”) Policajci su, nakon što im je prijavljeno, rekli da je u pitanju ozbiljna prijetnja, tim prije što nije prva upućena ovom poznatom Sarajliji, antifašisti, izdavaču, velikom promotoru bosanskohercegovačkog zajedništva i kulture. Na prijetnje i progon Mikulića javno je reagirala jedino advokatica Senka Nožica: “Ovo je čisti čin fašizma. To je fašizam protiv koga se dnevno moramo boriti”.

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić voli se predstaviti antifašistom, no na prijetnju Mikuliću nije se ni osvrnula. U to je doba bila zabavljena vlastoručnim pisanjem teksta za spomen-ploču na Kazanima, onu na kojoj je rezolutno odbila zabilježiti da broj žrtava nije konačan i na kojoj nema ubica naših sugrađana, odmetnutih pripadnika 10. brdske brigade Armije BiH pod komandom Mušana Topalovića Cace. Nakon što je samozadovoljno promovirala spomenik težak 350 kilograma, odlučila je primijetiti sramotni natpis na vratima sarajevske obitelji koja slavi Božić. Ponesena pjesmom, mudro nas je poučila da je kalašnjikov, onaj simbol smrti i prijetnje, reakcija na izjave Zorana Milanovića, predsjednika susjedne Hrvatske?! K’o biva – on nama boom, boom, a mi juriš! Istina živa, zaziva Brega u “Kalašnjikovu” Zoki, Zoki – ali, draga naša gradonačelnice, nije to taj Emir, nije njihov ekstremist! Sutradan ujutro počelo je potcrtavanje, u narodu poznatije kao pravdanje. Pa nam je gradonačelnica saopćila da ona nije tako mislila, gdje će ona (Ne’uzu billah!) braniti napadača, ona je samo ukazala do čega dovodi zapaljiva retorika, koja se u cijelom regionu mora prekinuti sada i odmah prije nego problem dođe pred svačija vrata. “Napad na dom bilo koje sarajevske porodice je napad na mene i moj dom, napad na naše Sarajevo i na naš način života”, zaključila je Karić. SDP, partija kojoj je naša gradonačelnica potpredsjednica, pogurala ju je saopćenjem, jednako potcrtavajući šta je pisac (spomenika) htio reći prije nego što je progovorila.

Problem je, nažalost, mnogo veći nego ga naše Sarajevo želi prepoznati. “Antifašizam podrazumijeva reakciju, antifašizam podrazumijeva da ste prisutni, antifašizam podrazumijeva da se kaže fašisti da je fašista. Ne iz razloga da bismo mijenjali politički sistem, ne iz razloga da bismo tako dospjeli do nekih centara moći, nego iz razloga da štitite sebe i svoje. Jer ako ja neću reći da je prema nekom učinjen fašistički čin, kad prema meni bude učinjen, kad meni napišu zato što sam nepoćudna zbog nacije i onih krvnih zrnaca o kojim sam govorila, svi će šutjeti”, kazala je advokatica Nožica ustajući u odbranu Mikulića. Vlasti su napad oćutale, na svim nivoima. I ovaj božićni bi prošao uz sporadične, da ne kažem redovite reakcije sa istih adresa, da vlast – oličena u našoj gradonačelnici – nije odala šta misli, pa je onda uslijedila debata. I opet ne zbog samog napada, ne zbog progona i prijetnji smrću katoličkoj obitelji, već zbog blama kojim se vlast razgolitila. Naše Sarajevo već jako dugo o multikulturalnosti i svom zajedništvu govori samo u prigodne svrhe, a naš način života postao je takav da nam je skoro pa normalno da “naše budale” prijete smrću i progone naše sugrađane samo zato što nisu Bošnjaci. SDP-ova potpredsjednica na čelu grada iznenađenje je tek utoliko što nam je uživo servirano da nema razlike u postavkama ko vlada. To je lekcija koju smo naučili na spomen-ploči na Kazanima: samo je Naša stranka stala na stranu žrtava, svi su drugi zdušno ustali u odbranu Cace. I nimalo im nije zasmetalo što su tim činom uvrijedili porodice žrtava, sve naše sugrađane koji su ostali u ovom gradu tokom opsade, strahujući za svoje živote od granata i snajpera s brda i odmetnika iznutra, ali i časnu borbu Armije BiH i njezinih pripadnika koji su branili Bosnu i Hercegovinu rame uz rame sa svojim suborcima nebošnjacima. I to je zapravo najzorniji dokaz da jedne aršine imamo za sebe, a potpuno drugačije za sve ostale.

Potpredsjednici SDP-a

Da nam je zaista stalo do zajedništva i multikulture, jer se to nas tiče, jer je to napad na naše Sarajevo i naš način života, znali bismo ko to sve puca u naš suživot i ko nam i kako dijeli naše domove. Umjesto Mustafe Busuladžića, imali bismo Ulicu Jovana Divjaka. Ne bismo i 26 godina od kraja rata čuvali svoje zločince već bismo čuvali svoje sugrađane, s Vijećnice – u kojoj stoluje naša gradonačelnica – skinuli bismo sramnu ploču koja optužuje srpske zločince, makar iz poštovanja prema Miri Lazoviću koji jednako traži da se tekst promijeni kako bi odgovarao faktografskoj istini. Spisak je poduži, i u konačnici se svodi na to da valja prvo počistiti u svojoj avliji vodeći računa da tuđim nacionalizmima ne pravdamo domaći. Ne zato što je onaj Zoki iz Zagreba odlučio da bude veći tuđman od pokojnika, već zato što je naš Ivo Komšić dokumentirao Franjin zločinački profil. A naše Sarajevo, s ovakvom gradonačelnicom i prihvaćenim načinom života, juriša da potvrdi onu Breginu tezu o malo neobičnoj selendri. Na tom i takvom putu, priznat ćete, posve je svejedno što je naša Benjamina potpredsjednica SDP-a. Uostalom, Milanović je bio i predsjednik SDP-a Hrvatske.

O vanjskim poslovima u doba krize: Bisera u svijetu rasula

U doba najveće postdejtonske krize, kada se i svjetski mediji plaše rata u Bosni i Hercegovini, u doba kada Srbija, Hrvatska i Republika Srpska izdvajaju milione za lobiranje protiv BiH, u bh. ambasadi u Washingtonu nema nijednog probosanskog diplomate. Na izbor Dodikovog ambasadora u SAD-u nije se, objektivno, moglo uticati. To mjesto je jedno od onih “rotirajućih”, pa je red i bio da u Ambasadi u, za BiH najbitnijoj državi, bude Srbin, u ovom slučaju Bojan Vujić.

Upražnjena mjesta 

Ali ni okolnosti niti Milorad Dodik nisu krivi što u Ambasadi BiH u Washingtonu postoji osam upražnjenih diplomatskih pozicija. Naime, prema aktima Ministarstva vanjskih poslova BiH, u Ambasadi BiH u SAD-u postoje ambasadorsko mjesto koje je rotirajuće i još osam stalnih mjesta koja bi trebale popuniti diplomate iz BiH. Od tih osam mjesta, popunjeno je samo jedno, a to je pozicija šef konzularnog odjeljenja. U ovom trenutku i to je mjesto popunio diplomata iz Republike Srpske. Preostalih osam pozicija nije popunjeno, a među njima je i pozicija zamjenika šefa misije, ili u prevodu – pozicija drugog čovjeka bh. ambasade u Washingtonu. Dakle, da se još jednom presaberemo, od ukupno deset diplomatskih mjesta u Ambasadi BiH u Washingtonu, popunjena su samo dva. I to kadrovima iz Republike Srpske koji, o trošku države Bosne i Hercegovine, propagiraju politiku svog stvarnog šefa Milorada Dodika. No, nije za to, rekoh, kriv Milorad Dodik. Kriva je isključivo Bošnjakinja iz SDA Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova BiH. Pravilnik njenog Ministarstva vanjskih poslova je takav da nijedan iole ozbiljan čovjek sebi ne bi dopustio da pod tim uslovima ode u SAD i zastupa interese Bosne i Hercegovine.

Bez ikakve zlobe, već samo vođen činjenicama, svaki iole patriotski naklonjen bh. državljanin će zaključiti da ministrica vanjskih poslova BiH nema vremena da se bavi SAD-om i našom ambasadom u najbitnijem gradu u političkom svijetu. Ona je okrenuta prema Kataru, državi u kojoj diplomatske dane “živi” njen sin. Ona je okrenuta ka državama u kojima podrška Bosni i Hercegovini nikad nije ni bila upitna.

Vratit ću se kratko u juli ove godine. Pod izlikom da bi se moglo dogoditi da zakasni na dženazu i komemoraciju u Potočarima, ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine prvobitno je bila odbila da učestvuje na Dubrovnik forumu, gdje su se okupili ministri vanjskih poslova devet država. “Zvali su me, ali sam rekla da ne mogu uoči Srebrenice”, objasnila je svoju odluku ministrica, naglašavam, vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.

Tek nakon što je, združenim snagama Istrage i Oslobođenja, ministrica Turković upozorena na to da je ona ministar vanjskih poslova, a ne ministar za ljudska prava i izbjeglice, predomislila se. Otišla je na Forum u Dobrovnik i, vidite čuda, stigla je i na dženazu u Potočare. Što, na kraju, pokazuje da je ministrica bila samo lijena i da joj baš i nije bilo do putovanja u Dubrovnik, gdje je, u ime Bosne i Hercegovine, mogla i trebala razgovarati sa svojim kolegama iz devet država.

No, kada treba putovati u daleki Katar, ministrica Turković nema problema sa vremenom. Gledajući samo ovu godinu, ministrica vanjskih poslova je dvaput bila u službenoj posjeti Kataru. Prvo se u aprilu “borila” za naklonost službene Dohe, da bi, onda, opet u oktobru boravila u Kataru. Igrom slučaja, u Ambasadi BiH u Dohi radi njen sin Ali, koji je postao poznat po tome što je bio “neslužbena” pratnja svojoj mami kada je ona, još na početku mandata, putovala u SAD.

Fotografije (sa hodnika)

Bosna i Hercegovina se, rekosmo, nalazi u najvećoj postdejtonskoj krizi, a vijest iz Ministarstva vanjskih poslova BiH glasi da se Bisera Turković u Bruxellesu srela sa bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova i zastupnikom u EU Toninom Piculom. Istina, srela se ministrica Turković, dan kasnije, i sa svojim bugarskim kolegom. Priložila nam je fotografiju. No, ne vjeruj diplomati koji kao dokaz svojih aktivnosti prilaže fotografije sa svjetskim zvaničnicima snimljene negdje u hodnicima. Mislim da Zlatko Lagumdžija najbolje zna o čemu govorim.

Kajganić i tri tužioca: Formiranje predmeta za zamajavanje javnosti!

Nakon što je ukaz predsjednika RS Milorada Dodika objavljen u Službenom glasniku entiteta, Tužilaštvo BiH formiralo je tim koji će u saradnji sa drugim institucijama raditi na ovom predmetu.

Ništa novo, ništa što je opipljivo, a nakon što je Ustavni sud BiH srušen u Republici srpskoj. Za maštovite neka probaju zamisliti šta bi se desilo da neko iz reda Bošnjaka se ponaša slično, ili ne daj Bože isto.

U najmanju ruku bio bi uhapšen u roku od dva sata!

– U Tužiteljstvu BiH, u navedenom predmetu, formiran je tim od tri tužitelja, koji zajedno sa SIPA-om, te drugim sigurnosnim i policijskim agencijama, poduzimaju zakonom predviđene aktivnosti o čijim rezultatima će javnost biti obaviještena – saopćio je portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić.

Dakle, treba da nas impresionira broj tužilaca koji rade na ovom slučaju, ali ranija iskustva. I to ona od 9. januara i ina druga naučila su nas da formiran predmet, posebno kada je riječ o Miloradu Dodiku, ne znači ništa osim novi spis u ladicama ustanove u kojoj odavno ne stanuje pravda.

Zabrinjavajuće je da uprkos odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta je novoizabrani vršilac dužnosti direktora Službenog glasnika RS Miloš Lukić potpisao odluke o objavljivanju ukaza Milorada Dodika vezanih za zakone koji praktično suspendiraju odluke visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji ovog entiteta, a da su na slobodi još uvijek akteri rušenja ustavnog poretka u BiH.

I kada je danas ponovo potvrđena vijest da nema niti jedne optužnice za negiranje genocida, valjda podsjetiti da Kajganić zajedno s VSTV-om pokušava objasniti javnosti kako ne valja nametnuti zakon, jer nemaju sudske prakse, a ni proizvedene akcije zbog nanošenja boli žrtvama novim negiranjima!
I u takvim slučajevima Tužilaštvo je formiralo predmete, a do danas nema optužnice.

Tako da formirani predmet u slučaju objave ukaza u Službenom glasniku Rs-a znači još jedan slučaj koji ćemo godinama pratiti povremeno pitajući šta je s procesuiranjem, a odgovor će uslijediti kao i ranije ‘predmet je u radu’, a radi ga više tužioca, kao da je bitan broj a ne konačna odluka!

(NAP)

Kolumna Vildane Selimbegović: Posljednji pozdrav Uredniku

Kemu Kurspahića nisam osobno poznavala dok je živio u Sarajevu, ali se za moje pojmove savršeno uklapao u sliku glavnog urednika, onako kako sam ja zamišljala da glavni urednici trebaju izgledati. Strog, ozbiljan i odmjeren kao Sergije Princip, koji je u vrijeme mojih novinarskih početaka bio na čelu Večernjih novina.

Možda su se i zato u mojim očima tako savršeno nadopunjavali i dobro pamtim – kada sam to jednom ispričala Hamzi Bakšiću, koga sam oduvijek nekako doživljavala komplementarnim s Kemom, a s kojim sam imala sreću da se i družim i da zaslužim njegovo prijateljstvo – uzvratio je: Kako da ti kažem, mala, mi smo se ovim poslom počeli baviti dok si ti bila u pelenama. Hamza je uvijek, baš uvijek pronalazio način da svojom duhovitošću začini svaki i najozbiljniji razgovor.

Baš zato, kada sam nakon rata upoznala Kemu, bila sam prilično iznenađena otkrivajući njegov lucidni humor i jezgrovitost rečenica kojima je iskazivao svoje stavove. Njegovo znanje o medijima me fasciniralo, a knjiga “Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru” postala druga na listi za preporuku mladim novinarima, odmah iza Hamzine “Ja, novinar?”.

Sticajem okolnosti, Hamza je umro one jeseni kada sam došla u Oslobođenje, iste one u kojoj smo 65. rođendan ovoga lista obilježili sa zakašnjenjem i tog 25. novembra, koji smo odabrali za slavlje, pripala mi je čast i neizmjerno zadovoljstvo da proglasim laureata nagrade 30. august koju je Oslobođenje od 1973. dodjeljivalo za životno djelo: pripala je najuspješnijem glavnom i odgovornom uredniku u bogatoj historiji ove kuće. Kemo, nažalost, nije mogao biti s nama, nagradu smo mu uručili tek godinu i kusur kasnije, no iz Washingtona je poslao tekst s naslovom “Moja priča o Oslobođenju” koji je i objavljen u tom svečarskom broju.

Njegova priča o Oslobođenju je, naravno, kao i sve velike novinarske priče, priča o ljudima: od Radivoja Papića i Đuke Majstorovića koji su ga kao 15-godišnjeg gimnazijalca iz Sanskog Mosta (rođen je 1946. u Mrkonjić-Gradu) prihvatili, vodili i ohrabrivali, nastavila se uzbudljivim poslovima sportskog dopisnika iz Beograda (gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu), izvještača s olimpijskih igara i svjetskog fudbalskog prvenstva, kasnije urednika sportske rubrike, dopisnikovanjem iz New Yorka i intervjuima sa šefovima država, sve do vođenja lista u ulozi glavnog urednika “u šest, nadam se, neponovljivih godina”. Priča o listu koji odbija da umre – koji se svakog dana pojavljuje pred čitaocima iz podzemnog skloništa izgorjele, porušene, bombardovane zgrade… – opet je iznad svega priča o ljudima koji su ostali da svjedoče o nevremenu i po cijenu najveće žrtve.

O Kjašifu Smajloviću, likvidiranom u dopisništvu u Zvorniku, Salki Hondi, kojeg je, piše Kemo, nagovarao da ostane kod kuće zbog teške operacije neposredno pred rat, no on je radio sve dok ga u ljeto ‘92. nije našla granata ispaljena na ljude u redu za vodu koje je snimao, o službenici Zuhri Bešić, koju je snajperski metak pokosio dok se u autobusu vraćala s posla. O velikom novinaru i čovjeku Vladi Mrkiću, koji je na stranicama Oslobođenja ispisao najljudskije ratne reportaže. U svakodnevnom nastojanju da održimo list nismo imali pravu priliku da naučimo sve što treba naučiti iz primjera novinara koji će napisati i reći to što vidi i po cijenu života.

Dio novine

Ovu Keminu lekciju iz novinarstva, pamtimo, kao uostalom i poruku koju nam je u svojoj priči i odaslao, duboko uvjeren da ima nesumnjive i umjesne simbolike u podudaranju historije Oslobođenja i državnosti moderne Bosne i Hercegovine. Bio je i ostao uvjeren da je ovaj list jedna od temeljnih institucija bosanskohercegovačkog javnog života. Iako je van granica ove zemlje nastavio svoju karijeru – u SAD-u je radio i kao vodeći urednik lanca tjednih listova The Connection, gdje je obučavao i inspirirao mnogobrojne mlade novinare i dobio brojne nagrade izdavača novina države Virginia, uključujući i nagrade za najbolje redakcijske strane, jedno vrijeme – od 2001. do 2006. radio u međunarodnoj diplomaciji, najprije kao predstavnik za tisak agencije Ujedinjenih naroda za borbu protiv droge i organiziranog kriminala u Beču, a zatim kao predstavnik te agencije za karipsku regiju sa sjedištem na Barbadosu, odgovoran za 29 država i teritorija, ostao je vezan za svoje Oslobođenje. Povremeno smo se dopisivali, zahvaljujući njemu s Nerminom Kurspahić sam izgradila divno (žensko) prijateljstvo, ponekad smo se sretali u Washingtonu, gdje je živio sa svojom Vesnom. Njegovoj supruzi, sinovima i unučadi koji će ga i ispratiti na posljednje počivalište daleko od nas, uz izraze saučešća i podršku, šaljemo ovih tužnih dana i poruku da je njihov i naš Kemo dio ove novine koja istrajava da sačuva one principe i vrijednosti koji su nam zajednička svetinja – profesionalnost i novinarstvo odano ljudima.

(Oslobodjenje.ba)

Kad’ Titovi jaganjci utihnu: Da li će Gačaninovi prijatelji i saradnici za sarajevske medije ostati “ugledni biznismeni” i ministri?

Pet godina sam pratio poslove Edina Gačanina Tita. Kada sam počeo uz mene su bili skoro svi. Danas, kada je Edin Gačanin priznao krivicu za krijumčarenje tona kokaina, ostao sam skoro sam u ovoj priči. Svi će objaviti informaciju da je Tito priznao krivicu, da je dobio sedam godina zatvora i tu će završiti ova priča. Onda će ti isti mediji na TV ekrane i naslovnice vratiti Titove saradnike i prijatelje i dopustit će im da me nazivaju lažovom, režimskim novinarom, presuđenim klevetnikom…

Pet godina je, dakle, prošlo otkako je svijet prvi put čuo za Edina Gačanina Tita. Nešto malo manje je prošlo od prve objave njegove novije fotografije. U oba ta članka bio je moj potpis.

Pet godina godina života sam potrošio na istraživanje TItovog kartela. Nikada nisam dobio nijednu nagradu za to. Nikada je vjerovatno neću ni dobiti. Ali od svih tih ugovorenih i dogovorenih nagrada koje se dodjeljuju istomišljenicima, vrjednija nagrada od svega je to što je Edin Gačanin Tito priznao da je jedan od najvećih krijumčara kokaina na svijetu. Baš ono što sam od početka i tvrdio.

Kada sam napisao prvi tekst nisam bio svjestan Titove veličine. Kasnije sam na svojoj koži osjetio svu moć ovog kartela. Krenulo je s Mirzom Gačaninom, amidžom Edina Gačanina Tita. Mojim je kolegama slao video poruke u kojima je govorio da će me “pronaći u kanalu”. Kolege su skrivale taj video. Nikada nisu svjedočili o Mirzinim prijetnjama. Naprotiv, skrivali su da je Mirza rekao da će me pronaći u kanalu. Sasvim slučajno sam, nekoliko mjeseci kasnije, dobio taj video kojeg je Gačanin poslao “kolegi” Miralemu Aščiću iz Avaza.

 

I, evo, preživio sam. U tri ujutro Mirza Gačanin mi je slao video ovce spremne za klanje. Nikada nisam objavio te klipove. Jer priča o kartelu, osim danas, bila je bitnija i bit će bitnija od priče o meni.

Mirza Gačanin je danas u nizozemskom pritvoru. Uplašen za vlastitu sigurnost, traži pomoć od mene. Jer Tito je platio njegovo ubistvo zbog “neriješenih kokainskih računa”.

Pet godina je prošlo otkako sam objavio prvi tekst o Titu. Zbog njega sam se po zamračenim hotelskim sobama u drugim državama nalazio sa službenicima svjetskih policijskih agencija koje se bore protiv krijumčarenja droge. I meni je, moram priznati, zvučalo nevjerovatno kada su mi rekli da je “promet” Titovog kartela 23 milijarde eura. Ali kada sam dobio dokument u kojem je pisalo je da Titu zaplijenjeno 16 tona kokaina do 2018. godine godine, više nisam sumnjao. No, sumnjali su si drugi. I danas sumnjaju u sve ono što sam objavljivao. Jer puno je bitnije šta o meni kažu Elmedin Konaković i Gordan Memija, nego činjenice.

Činjenice u BiH ne vrijede. Bitno je samo ko je “gradska raja”, a ko ne. Čuvam i danas u mom telefonu, a bit će vremena i za objavu, snimak iz sudnice Općinskog suda u Sarajevu kada sutkinja (S.T.) pred strankama kaže da “ona ne može presuditi protiv Memije” jer se znaju cijeli život. Plus on je “gradska raja”. Imaju li činjenice šanse u tim pravosudnim okolnostima?

Sarajevski mediji, vidjeli smo svi, znaju svu kumčad Milorada Dodika. Znaju gdje su i kada dobijali poslove. U Sarajevu je vijest i kada kum nekog narko dilera sjedi sa srpskim policajcima. Samo vijest nije da je kum predsjednika Naroda i Pravde dočekivao vođu moćnog narko kartela u Sarajevu. Jer kum je “gradska raja” i ima priliku da na televiziji sat vremena o meni priča što god poželi. Nije važno medijima u Sarajevu ni to što je pola Specijalne jedinice FUP-a otišlo u Dubai da čuva Tita. Ni to što je Tito opremao policiju. Ni to da nam bivši ministar policije nosi uniformu koju je donirao Tito. Ni to da su nam investitori iz UAE postali glavni građevinari u Sarajevu.

Edin Gačanin Tito sada je i službeno narko boss. U avgustu 2019. godine je pisao da sve izmišljam. Nešto kasnije će napisati otvoreno pismo u kojem će mi ponuditi finansiranje zaštite.

Onda će me, opet, tužiti preko advokata iz Beča. I izgubit će tu tužbu. Jer nisu baš sve sudije “gradska raja sa Memijom”.

Pet godina je, dakle, prošlo otkako sam počeo istraživati kartel Tito i Dino. U tih pet godina jedan Tito je uhapšen, a jedan drugi Dino je napravio stranku. Bit će vremena i za dokaze o tim vezama. No, sada je najbitnije jedno – Edin Gačanin je NARKO BOSS. Baš ono što sam od početka i tvrdio.

Istraga je konačno u toku

Kako se ono kaže – nije majka karala Muju što se kockao, nego što se vadio. Milorad Dodik, lider SNSD-a, o kockanju je više zaboravio nego što je Ismet Ćelo Bajramović, za postratnog života najbolji drug svih sarajevskih krupijea, uspio naučiti. S tom razlikom što je Ćelo obilato koristio mišiće pred poker-aparatima, a Dodik na ruskom ruletu troši živce svima, od svojih birača preko srbijanskih krugova vlasti do kompletne međunarodne zajednice. I jednako podiže uloge. Oduvijek neskriveno zainteresiran za pravosuđe, držeći se pravila da neprijatelja najbolje zagrljajem onesposobiš, nije se mnogo bunio kada je u javnosti postalo opipljivo jasno da je dio ciljeva koalicije HDZ-SNSD ovladavanje vrhom pravosuđa u Bosni i Hercegovini, na čemu se posljednjih godina zaista temeljito radilo. Joystick s likom Milana Tegeltije čvrsto je upravljao većinom u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, a s obzirom da je iz partijske pozadine Dragana Čovića isplivala rođaka Mije Krešića kao nova nada državnog Tužiteljstva, prvo kao v.d. a potom – na krilima onih Tegeltiji odanih ruku – kao neprikosnoveni vladar svih potencijalnih procesa protiv nepotizma, korupcije i organiziranog kriminala, očekivalo bi se da i vuk bude sit, a i ovce na broju. No, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS-a, ne samo da nije zadovoljan, već je ni sat nakon sastanka sa Matthewom Palmerom, na kome je visoki gost – niko nema dvojbi – američkom istrajnošću podsjećao domaćine da je korupcija najveći parazit zemlje koju baš oni vode, osuo paljbu po predsjedniku Suda BiH Ranku Debevecu. Uz svu silu optužbi, Dodik je novinare informirao o istrazi provedenoj na temelju jedne anonimne prijave koja je (pazi sad!) već utvrdila da Debevec ima i državljanstvo Španije, koje nije prijavio kad se natjecao za predsjednika Suda!

Kad vlasnik vile na Dedinju priča o neprijavljivanju, čovjek bi očekivao makar jednako vrijedan imovinski karton kakvim se naš Dodik može pohvaliti, kad ono – državljanstvo! I to ne Srbije, koje ima lider SNSD-a, a ni Hrvatske – kojim uzorito maše Čović. Vrhunac ove partije ruleta je ipak bila tvrdnja: „To smo provjerili kod tijela vlasti Španije!“ Ostao je dužan objašnjenje ko su to oni koji su to provjerili: on i Gordana Tadić? Možda i Tegeltija, koji voli osunčane destinacije? Ili pak oni tužitelji koje je Sud BiH onomad biranim riječima zamolio da se ne igraju istragama, pretresima i policijom, već da svoj posao rade po slovu zakona, da bi se ispostavilo zapravo, a to je i sam predsjednik Suda BiH potvrdio, čime je i naljutio ovu uzdrmanu hobotnicu, da je postala praksa državnog tužiteljstva, prioritet svih prioriteta, angažman na anonimnim prijavama. Naravno, Gordana Tadić je promptno reagirala: na kolegiju tužitelja zatražila je da se izjasne da li je iko od njih podnio anonimnu krivičnu prijavu?! Mnogo važnije od odgovora koje je glavna tužiteljica dobila ovom anketom jeste zapravo postupak koji poslije provodi tužiteljstvo: s obzirom da su anonimne prijave naručene i dogovorene, s obzirom da se – logično – o njih otimaju uzdanice glavne tužiteljice, odabrani partijski i rođački kadrovi raspoređeni po Tužiteljstvu BiH, i rad na osnovu njih zapravo je toliko važan posao da on uvijek čeka također odabrane suce koji će reagirati telefonom. I dati zeleno svjetlo raznim čavkama da obave velike poslove, poput utvrđivanja kvadrature kruga, ispitivanja rada telefona na izmještenoj lokaciji u okolini Breze ili pak smišljanje paklenog plana da se osujeti svaka ambicija obračuna s kriminalom i korupcijom. Kako god, Dodikovo javno priznanje da je duboko involviran u istrage anonimnih prijava koje su prioritet Tužiteljstva BiH najplastičniji su dokaz tvrdnje da je rak-rana ovdašnjeg pravosuđa što djeluje pod političkom diktaturom partijskih moćnika. Ako je ko imao dilema o kojim je partijanerima riječ, razbijene su uspješno u zapjenjenom istupu člana Predsjedništva BiH!

San svih tužitelja je priznanje (ne)djela. Ove naše domaće ni to ne zanima. Baš zato i nema razloga za zavaravanje: istrage koje vodi aktualno državno Tužiteljstvo ostat će fokusirane na nepodobne i one koji se nađu na putu partijskim politikama. Štancanje anonimnih prijava će se nastaviti a ONI će ih provjeravati. Zato će „Potkivanje“, onaj čuveni uradak o sklonostima Milana Tegeltije da ureduje pravosuđem za kafanskim stolom, prije dobiti filmsku nagradu nego što će, pod ingerencijama Gordane Tadić, dobaciti do zaslužene istrage. Što je sve skupa zapravo razlog više za postojanje ovog portala: Avdo Avdić je svojim dosadašnjim novinarskim angažmanom dokazao da za tužitelje u ovoj zemlji posla ima preko glave. A nedavnim otkrićima o stambenim preferencijama Gordane Tadić nedvojbeno potvrdio da i tužitelje – čak i kad su glavni, a možda tad i najviše – valja budno podsjećati da podliježu slovu zakona. Neki vrsni znalci ovih krugova tvrde da je baš to Avdino istraživanje tužiteljice Tadić, objavljeno u Oslobođenju, do te mjere naljutilo Gospođu Glavnu da je upomoć pozvala svoje partijske mentore. Tako se – valjda – i našao u ovom ruletu niko drugi do Milorad Dodik. Čovjek koji ne krije da voli sve što je rusko. Ne treba sumnjati da ćemo uskoro doznati i zašto je to tako. Istraga je konačno u toku! Pa nek je sa srećom!

 

Tri, dva, jedan: Istraga počinje

Kada u četrdesetoj godini života morate krenuti s nule, nije baš jednostavno. Deceniju i po karijere potrošili ste gradeći tuđe medije. I tuđe karijere. Niko, ama baš niko, neće se sjetiti i neće cijeniti to što ste u dvadeset i osmoj godini života,  samoinicijativno, bez ikakve zaštite pokucali na vrata Franca Kosa koji se skrivao pod lažni imenom u Novom Selu kod Bijeljine. Nikome neće biti bitno to što ste pronašli čovjeka koji je u jednom danu strijeljao 1200 ljudi i što je nakon vaše priče uhapšen. Neće se, vjerujte, osim vas samih i vaših najbližih, niko sjećati ni kada su talijanski mafijaši na vas vadili pištolje, ni kada su vam svjetski narko bosovi prijetili da ćete završiti u kanalu, jer ste otkrili da peru novac u Bosni. Nebitno će svima biti da li ste u planinama kod Čajniča pronašli i snimili Miluna Kornjaču, po kojeg će kasnije otići SIPA. Zaboravit će i da ste prvi ušli u selo Gornja Maoča i da vas je Nusret Imamović tražio po selima oko Tuzle, prije nego će postati jedan od najtraženijih terorista na svijetu. I to što ste razotkrili ubice srpskog povratnika Cvijana Radića neće biti bitno nikome osim članovima njegove porodice. I da ste o ruskim akcijama na Balkanu pričali dvije godine prije svih, nikome neće biti bitno. I desetine tekstova o Sebiji Izetbegović, i stotine njih o kriminalu i korupciji, i SOA, i BIA, i poneki vehabija, bit će zaboravljeni dan nakon objave. Jer ništa nije starije od jučerašnjih novina i jutrošnjih vijesti. Pod  uslovom da niste dio medijsko/NVO/FGR  isprazne, pod duplim navodnicima, „ljevičarske“ klike. No, ne bih da se bavim njima. Dovoljno se bave sami sobom, „lajkajući“ i veličajući vlastite poteze i profilne fotografije sa društvenih mreža na kojima se bore „protiv svih vrsta nacionalizma“.

Vjerovatno sve ovo zvuči patetično. Ali patetika se ovdje jedino „pika“. Otipkate dva tri emotikona sa suzama, prepišete poneki citat iz omiljene knjige, kažete „stop mržnji“ odete na dva-tri prijema, prošetate crvenim tepihom, pustite fensi bradu, ispalite poneku floskulu i – bit ćete zvijezda. E, da, na cijeni su i doskočice s twittera, zalasci sunca i selfiji s maskom na Instagramu i „prihvatanje izazova“. Jer moramo biti odgovorni i „prati ruke“, moramo „nositi maske“ i moramo bar još troje poznatih (po mogućnosti međunarodnih čimbenika) pozvati da urade to isto. Uz obavezno snimanje, dakako.

Dakle, sve će vam, ako ne pripadate zatvorenoj skupini ljudi navodno „otvorenog uma“, zaboraviti. Osim da ste s političarima, špijunima, policajcima i kriminalcima sjedili u kafani. Ne, nije problem kada to rade oni. Problem je kada to radite vi. Ismijavat će vas, ogovarat će vas, izmišljat će o vama, podnosit će protiv vas anonimne krivične prijave. I sve to jer im ne podilazite. U proteklih petnaest godina karijere nisam podilazio nikome. Ni „mrskim“ nacionalistima, ni „fensi“ ljevičarima. Google pamti mnogo toga. Po forumašima iz SDA-ove strukture me prvo plaćao SDP. Onda  su ovi iz SDP-a tvrdili da me plaćaju ovi iz SDA. Sedam različitih ljudi iz tri različite partije je optuživano ili prijavljivano da mi je kupilo stan. Bio sam čak i SDS, bio sam i „ćafir“, i alkoholičar, i narkoman. Nikada nisam reagovao na te izmišljotine. Mislio sam, a mislim i sada da je to cijena koju moram platiti zbog posla kojim se bavim. Izbjegavao sam da pišem o prijetnjama koje sam dobijao. Nikada od sebe nisam pravio žrtvu.

Za petnaest godina karijere ovo je tek drugi tekst koji pišem o sebi. I bit će posljednji. Od danas ćete ovdje moći čitati tekstove o drugim ljudima i događajima. Na drugim mjestima ćete, sigurno, pronaći odgovore na pitanja – „ko, šta, gdje, kada i kako“. Ovdje ćete saznati i zašto.

I za kraj, možda i ne uspijem s ovim projektom. Ali ovaj put će biti samo do mene.

Nedjelja je, 6. septembar 2020. godine. Tačno je podne. Istraga počinje.

Kolumna Vildane Selimbegović: Hvala Jasmili i Vučiću

Odakle ste, pita nasumice novinarka beogradske Prve TV ljude koji na Sajmištu stoje u redu za vakcinu. Iz Sarajeva, Sarajeva, Sarajeva, Tuzle, iz Makedonije, Sarajeva, Albanije, Crne Gore… Na jednom od putokaza stoji: Privrednici iz Bosne i Hercegovine. Prijavilo ih se oko 7.500. Nađoše i jednog Slovenca. Bivša Jugoslavija u malom. Ljudi čekaju, priznaju da ih je puno došlo bez najave, a u njihovo ime jedna Tuzlanka kaže: Samo da vakcinacija traje do osam uveče… Izračunali su da će tako doći na red. Nekako u isto vrijeme, Sarajevom prolaze kolone automobila, a prolaznici im aplaudiraju: ekipa okupljena oko organizacije Omladinskog filmskog festivala inicirala je vožnju podrške izboru Bogića Bogićevića za gradonačelnika.

Mi i naše vrijednosti

Znaju ti mladi ljudi da je Bogićević odustao, razočaran i ponižen zbivanjima na sjednici Gradskog vijeća. Njihova vožnja je i njihov politički stav: dosta im je političarenja, pijačkih obračuna i stranačkih kalkulacija, žele da i na ovaj način pokažu da je vrijeme za ozbiljne promjene. Bogićev simbolički integritet za njih je garancija da su one moguće, no Bogićević je dovoljno dugo u politici da zna kako jedan čovjek nije dovoljan. Ne može sam. Priča o Sarajevu nije završena i u njoj nema nevinih, baš zato valja se pozabaviti pričama koje na naše oči promiču također nezavršene i sa debelim slojem političke krivice. Jer to puno govori o nama i našem odnosu prema vrijednostima u koje se javno zaklinjemo. I svako malo ih zaboravimo.

Film “Quo vadis, Aida” Jasmile Žbanić je prije dvije sedmice nominiran za Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, a za manje od tri ćemo saznati hoće li zlatni kipić ponovo doputovati u glavni grad BiH. Jasmilina drama o genocidu u Srebrenici već mjesecima kupi nagrade koje su u našoj zemlji vijesti što traju manje od dana i apsolutno ne nailaze na reakcije onih u čijem su opisu posla. Odnos politike prema Srebrenici vidjeli smo i na prošlim lokalnim izborima (kupovine, skandali, svađe unutar onog što zovemo probosanski blok), pa se usuđujem ustvrditi da je upravo takav odnos i razlog što Jasmila, u obimnom intervjuu za zagrebačku Gloriju, govori o svom i suprugovom praćenju nominacija svjesna startnog hendikepa – kampanje koju si nisu mogli priuštiti. U proces su ušli bez američkog distributera, što znači da glasači Akademije nisu imali priliku ni pogledati film (kad je “Aida” dobacila do užeg izbora, uspjeli su dobiti Super Ltd, pa je sad film u kinima SAD-a i na online platformama poput Amazon Primea), konkurencija se rasipala PR-ovima, oglasima, nastupima, Jasmila se – kaže – gerilski borila. Jasno je k’o dan da je Angelina Jolie – onim intervjuom za Time koji je napravila s Jasmilom – učinila više za promociju filma o Srebrenici nego svi domaći budžeti namijenjeni kulturi. Ovdje, na Balkanu, najupečatjiviji prilog o “Aidi” napravljen je u Beogradu: Zoran Kesić je u svoja “24 minuta” ugostio Jasnu Đuričić, srbijansku glumicu koja u filmu glumi prevoditeljicu Aidu i njenog supruga Borisa Isakovića koji se pojavljuje u liku Ratka Mladića. Svjestan pritiska i prijetnji kojim su oboje izloženi u svojoj zemlji, Kesić svoj prilog vodi ne ostavljajući prostor dilemama o stavu ne samo prema filmu već i prema Srebrenici. I Jasna i Boris ne kriju vjeru u Jasmilin film (Boris i u Ninu govori o svom uvjerenju od samog starta da će “Aida” ući u konkurenciju za Oscar), oboje ističu neophodnost suočenja s našom nedavnom ratnom prošlošću ne dvojeći da je “Aida” svakako dobar način da se to i dogodi. “Aidina” nominacija je i u Hrvatskoj snažno odjeknula: tamošnji su mediji iskoristili priliku da likuju što “Dare iz Jasenovca” ni na mapi nema, “Dara” je – za one koji su zaboravili – Vučićev državni projekat i trebala je poraziti region nudeći srpsku stranu povijesti. Uza svu mašineriju i ko zna koliko novca, “Dara” nije prošla, “Aida” je već sad za Srebrenicu učinila više nego sve probosanske partije od Daytona naovamo iako je bh. izdvajanje za kinematografiju ubjedljivo najmanje u regiji. Kao, uostalom, i za sve drugo što nosi epitet bosanskohercegovački i oko čega se, kao oko hodžina jorgana, decenijama otimaju partije sa sarajevskom adresom.

Nema nam spasa

S takvom (su)vlašću spasa nam nema, a da propadamo, jasno je k’o dan. Koronakriza je, nažalost, savršena ilustracija: ovdje vakcine dolaze kao donacije (prvu je uručio Vučić), a kada konačno aterira prva količina – nedostatna i za zdravstvene radnike – plaćenih kroz Covax mehanizam, sljegne pola međunarodne zajednice da ih dočeka s transparentima. Domaće svađalice busaju se u svoja srpska, hrvatska i bošnjačka prsa, i obračunavaju pričama o građanskoj državi. A građani slušaju ljekare (spašavaj se ko može!) i idu na vakcinaciju u susjednu Srbiju. Političari šute, nemoćni da makar naglas kažu hvala Aleksandru Vučiću koji ne odustaje od svoje ideologije, ali nudi spas za život. Jer on očito zna da politika nisu samo društvene mreže i isprazna saopćenja i ulaže u svoju (političku) budućnost. U Sarajevu to ne važi, nikako da shvatimo da ako zaista hoćemo BiH, moramo imati jasno definiran minimum probosanskih interesa iza kojih ćemo zajedno stati. Bilo da je riječ o Bogiću, Jasmili ili vakcinama.

Seksistički i “građevinski” napadi na sarajevsku gradonačelnicu: Za sarajevsko društvo Karić je manje žena, manje majka, manje političarka nego neke druge

U isto vrijeme dok je na sastanku u Konjicu Milorad Dodik psovao genocid u Srebrenici zbog čega je Kemal Ademović jedini napustio skup koalicionih partnera SDP-a, NIP-a, Naše stranke, SNSD-a i HDZ-a, u Sarajevu se odvijala jedna drugačija drama.
Stranačka pozadina aktera je ista. Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić (SNSD) na ulaze u Istočno Sarajevo postavio je sramotne table o “gradu 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”.

Ekspresno je reagirala gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić te je Ćosiću poručila da će odgovarati zbog lažnih tvrdnji. Tokom dana Tužilaštvu BiH podnijela je krivičnu prijavu protiv gradonačelnika Ćosića.

Ono što je s pozicije koju obnaša mogla uraditi mlada gradonačelnica je uradila.
Izostale su reakcije npr. mladog premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka. Nisu se oglasile ni stranke trojke koje čine vlast u KS pa tako naprimjer zatražili uklanjanje sporne table ili Dodiku poručili da ne provocira Sarajevo.

Dakle, onako kako su se ponašali stranački lideri u Konjicu kada su nastavili sastanak nakon najbrutalnije psovke genocida, tako su se isto ponašali oni koji su vlast u KS i koji su morali stati u zaštitu Sarajeva i istine.

Ma šta ko mislio o njoj gradonačelnica Karić u petak je branila glavni grad države BiH, pa time i državu, njene stanovnike, branila je istinu i međunarodne presude.

Proteklih dana gradonačelnica Karić je na meti raznih analitičara, režisera, influensera koji je “časte” najgorim uvredama.

Nijedno udruženje žena, niti bilo koje drugo, a ima ih na stotine, nije stalo u zaštitu Benjamine Karić.

“Grijeh” Karić je i to što nije bila na Paradi ponosa, a jeste na dženazi mlade doktorice Alme Suljić. Grijeh je i što nije dozvolila projekciju zastave Izraela na Vijećnici i prekrivanje ploče o srpskim zločincima da bi zvaničnici istog SNSD-a mogli ući u nju. Grijeh je što je zabranila projekcije svega i svačega na Vijećnici osim u nekoliko slučajeva, a što je jednoglasno podržalo Gradsko vijeće.

Možda je gradonačelnica imala i nespretnih i nesretnih izjava o praznicima. Možda je mogla i morala drugačije. Ali ovoliki bijes i uvrede koje pojednci siju prema gradonačelnici Sarajeva poprimaju već ozbiljne znake verbalnog nasilja.

No, u zaštitu Benjamine Karić nije stao ni SDP ni predsjednik Nermin Nikšić.

Na društvenim mrežama objavljena je fotomontaža slike gradonačelnice sa maramom na glavi i “crnim zubom” kao odgovor na to što je Karić za Bajram dijelila baklave na Baščaršiji. Ni na tu brutalnu uvredu ne samo prema Benjamini već i prema muslimankama koje nose marame nije bilo reakcije istih onih udruženja koji na mnogo manje stvari reaguju.

Razni zaštitnici ljudskih prava, i prava žena, bude se samo onda kada oni procijene da je neko zaslužio reakciju.

Ako principi vrijede za druge zašto ne vrijede i u slučaju Benjamine Karić. Da li je ona manje žena, manje majka, manje političarka, manje pravnica od bilo koje druge žene. Čini se da u ovom našem sarajevskom društvu jeste.

(NAP)

Kolumna Vildane Selimbegović: Žalosna nam Njemačka

Borislavu Borenoviću treba vjerovati: najnovija kriza u Bosni i Hercegovini će potrajati. Lider PDP-a ima svoje stavove o uzrocima i načinima njezina rješavanja, no nije jedini i zato je – o cijelom slučaju – svrsishodnije citirati Žarka Koraća, starog vuka, na čijim smo se analizama i ranije uvjerili da dobro (pre)poznaje razne vučiće i njihove ambicije. Korać je, upravo u Oslobođenju, upozorio – da ne kažem podsjetio – na sličnu situaciju iz vremena Miloševića (za one koji se ne sjećaju, u to je doba Milorad Dodik bio zakleti slobista, što mu je omogućavalo angažman s obje strane Drine i apstinenciju od rata), potencirajući odnos prema Zapadu. Koji – kao nekad Milošević – danas testira Dodik, koristeći obilato preopterećenost Evrope vlastitim problemima i stoga i nespremnost da donese neke (neminovne) odluke. No, Korać uopće nema dilemu da je Dodik postao (pre)vrući krompir na trpezi Aleksandra Vučića, srbijanskog predsjednika, od koga će u konačnici i Zapad i Balkan očekivati da zauzda retoriku člana Predsjedništva BiH pa od prijetnji ratom pređe u sferu izgradnje funkcionalnije BiH. U protivnom, kaže Korać, Zapad mora reagirati, podsjećajući da je cijeli prostor u NATO okruženju, pa pita: “Kako on to zamišlja da jednog dana jednostavno kaže – odoh ja u Srbiju sa ovom teritorijom?”

Do konačnog oslobođenja

A da lider SNSD-a ne samo tako zamišlja već i ima razrađen plan, potvrdio je osobno istoga dana kada je Vučić ugostio predstavnike svih političkih partija u Republici Srpskoj i to na beogradskoj Prvoj TV. Gostujući u jutarnjem programu, Dodik je svima poručio da to neće biti dnevna, već noćna aktivnost: “Narodna skupština će, kada odlučimo, u toku noći završiti posao”, kazao je odgovarajući na pitanje novinarke kada će biti referendum o otcjepljenju RS-a. Noćni zadatak NSRS-a je – precizirao je – ukidanje indirektnih poreza (“Entitet je fiskalno suveren”), te Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH, Suda i Tužiteljstva BiH, OSABiH i SIPA, “novih i vaninstitucionalnih” agencija i institucija kojima “nekakvi stranci vježbaju pravljenje države od BiH”. Da nije u pitanju omaška, argumentira polučasovni nastup koji je, zapravo, sublimacija njegovih intervjua, konferencija za štampu i zbirke ranijih izjava posvećenih ukidanju Bosne i Hercegovine i borbi koja će trajati – obećao je to jutro – “do konačnog oslobođenja”, a to oslobođenje je imao potrebu posebno objasniti Njemačkoj i smiješnom strancu koji se lažno predstavlja, samozvanom namjesniku Christianu Schmidtu koji ga je – bez sumnje – baš naljutio izjavom kako promjena granica na Balkanu neće biti. “Izvinite, biće ih!”, poručio je Dodik i objasnio: “To što Nijemci to neće, nema nikakvog značaja”, dodajući da svi, pa i Nijemci, moraju shvatiti kako “mira nema, odnosno nema stabilnosti dok se ne raziđemo”. Bosnu i Hercegovinu bi Dodik dijelio na tri zemlje (“BiH je još na Berlinskom kongresu trebala pripasti Srbiji”) i uopće ne dvoji da za taj svoj naum ima potporu Rusije i Kine, te “brojnih prijatelja na Zapadu kojima ne bi licitirao”.

Da Njemačka nije dio tog nelicitiranog Zapada, Dodik nema dilemu, jer ne vidi razliku između današnje i Hitlerove Njemačke, pa odluci visokog predstavnika Valentina Inzka o izmjenama Krivičnog zakona BiH kako bi se zabranilo negiranje genocida daje i novi obol: uradio je to kao sin gestapovca da bi napravio disperziju odgovornosti Njemačke za genocide koje su oni činili?! Pozvao se i na nekadašnjeg francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, koji je 1993. godine objasnio tadašnje ratove na Balkanu “iskonskom mržnjom Nijemaca prema Srbima”, a Dodik ju je još začinio potrebom da prave Bosnu i Hercegovinu koju Srbi neće: “Oni se nama hvale ujedinjenom Njemačkom, a bune se što Srbi hoće da se ujedine!” Ne, naravno, nije propustio priliku da kaže kako genocida u Srebrenici nije bilo (Haag nije spominjao, zanima ga očito koliko i Sud BiH), ali je u svom bijesu prema Sjedinjenim Američkim Državama uspio otići korak dalje i optužio je State Department da je preko američkih kompanija pomogao etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Ni najčvršći zagrljaj s Draganom Čovićem, ni suprotstavljanje hrvatskog ministra spoljnih poslova Gordana Grlića Radmana nametanju zakona u BiH, nisu ga spriječili da se obruši na današnju Hrvatsku, no po količini uvreda opet su najgore prošli Bošnjaci. Izvrijeđani, ispljuvani, poniženi i potcijenjeni krivi su i zato što slave dolazak stranog namjesnika protiv koga su Srbi RS-a ujedinjeno ustali: “On će biti podržan pa taman da je, što narod kaže, crni Cigan”, objasnio je Dodik uoči odlaska u Beograd.

Asocijacija mladih Roma je reagirala, podsjećajući da je rasizam Dodikova konstanta: Rome je uvrijedio i kada je kao predsjednik RS-a dijelio lekcije u NSRS-u o nepoštenom, nemoralnom i primitivnom ponašanju pa poentirao: “S gospodom gospodski, s Ciganima ciganski”. S obzirom na to da nije bilo adekvatne reakcije na tadašnji ispad, Asocijacija mladih Roma smatra da je Dodik dobio zeleno svjetlo da nastavi. I to i jeste rezon koji najbolje objašnjava ponašanje člana Predsjedništva BiH: s obzirom na to da već godinama nema reakcija na njegove prijetnje miru, odnosno stabilnosti, kako bi se sam ispravio, Dodik to vidi kao zeleno svjetlo da nastavi. Bilo da je riječ o degutantnim uvredama Bošnjaka ili pak nasrtajima na žrtve, predstavnike manjina, sve one koji su drugi i drugačiji. I on to i ne krije. Upitan u intervjuu na Prvoj za reakcije građana, običnih ljudi, lider SNSD-a je na tren zastao: “Kakvih običnih ljudi?” da bi se brže-bolje dosjetio: U RS-u nema običnih ljudi, tamo žive Srbi koji nisu spremni da nasjednu na floskulu da je važan čovjek – to je podvala Zapada kojom se želi izbrisati identitet Srba!

Civilizacijski ispit

Nije da uživam u sitničavosti, ali zaista je teško povjerovati da bi Mladen Ivanić, Mirko Šarović ili Nenad Nešić pristali na prethodnu definiciju (a da ne pominjem Srđana Puhala!). Hoću zapravo reći da već sada postaje jasno koliko će ujedinjenje pod Dodikovim skutima skupo koštati opoziciju u RS-u kojom se lider SNSD-a jednako kiti i kad ustaje protiv visokog predstavnika i kad vrijeđa Bošnjake i kad u svom ratnohuškačkom pohodu isijava mržnju prema svemu i svima. I sve to kako bi se obračunao sa državom u kojoj je izabran u Predsjedništvo. Namjerno ne citiram reakcije koje su neminovno uslijedile i koje i dalje pristižu, kako od političkih partija tako i od mislećeg svijeta ne samo u BiH već i u regionu. Ne zato što su manje vrijedne i ne zato što su dosadile, kako ih prezentira Dodik, već zato što je ovo njegovo divljanje civilizacijski ispit za Evropu i zapadni svijet. Ako su propustili da prepoznaju Miloševićeve ambicije, imaju priliku za popravni. Taj Dodiku omrznuti Haag je u međuvremenu objavio i kompletnu presudu ratnim zločincima Simatoviću i Stanišiću, precizirajući ko je sve bio dio udruženog zločinačkog poduhvata u ratovima devedesetih čije su posljedice genocid u Srebrenici, smrt, razaranje, progon i izbjeglištvo na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a posljedično i Srbije. Slobodan Milošević je na prvom mjestu. Od toga ko će i kako obuzdati njegovu reinkarnaciju, uistinu zavise mir i stabilnost na Balkanu. A Evropa je – kaže visoki predstavnik Christian Schmidt – svjesna da je ključ njezinog razvoja i napretka upravo miran i stabilan Balkan. Pa da vidimo.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...