Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Kolumne

    Kad Jevreji, Romi, Srbi, Bošnjaci i ostali postanu građani drugog reda: HDZ über Alles!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    To što Jevereji i Romi nemaju pravo da budu članovi Predsjedništva BiH, njemačkom diplomati Christianu Schmidtu nije problem. I kada Srbima iz Federacije ustavom zabrane kandidiranje za člana Predsjedništva BiH, međunarodna zajednica se ne osvrće. Ne osvrću se ni onda kada Bošnjacima uskrate pravo na bosanski jezik u Republici Srpskoj i kada Bošnjak iz RS nema pravo kandidovanja za člana Predsjedništva BiH. Ne interesiraju Ured visokog predstavnika ni prava građana, ne zanimaju ih ni prava manjina. Ignorišu pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ne pomišljaju da reagiraju ni u slučaju presude Ustavnog suda BiH kojom je utvrđeno da ostali nemaju nikakva prava kada su u pitanju (pot)predsjedničke funkcije na nivou entiteta. Ali kada treba rješavati “hrvatsko pitanje”, onda su tu svi. Od Matta Palmera do Angeline Eichorst. Od Johanna Sattlera do Christiana Schmidta. Tada se ujedine i Brisel i Vašington. A Moskva je već odavno rekla da u BiH “postoji hrvatsko pitanje i treba ga rješavati”.

    Reći će vam evropski i brojni američki zvaničnici da su “etnonacionalisti problem” ove države. I jesu. Ali kako, onda, opravdati odluku kojom se jedna etnonacionalistička stranka, u ovom slučaju HDZ, bukvalno uknjižava u Ustav Federacije BiH kao nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti. I po kojem principu  Hrvat iz Bihaća ne vrijedi koliko Hrvat iz Širokog Brijega? Zalažu se, kažu amertički i evropski zvaničnici, za jednakopravnost svih građana. Ali nikada do sada OHR nije razmišljao da upotrijebi bonske ovlasti kako bi Dervu Sejdića i Jakoba Fincija uveo u pravo.

    Ubjeđuju javnost međunarodni zvaničnici da im je namjera napraviti Federaciju funkcionalnijom. Pa, opet, Dom naroda FBiH ne svode na nivo Vijeća naroda u Republici Srpskoj.

    Evropa i Amerika će zaobići u širokom luku PET presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, da bi manjine napravili još većim manjinama i da bi od HDZ-a napravili vječnu većinu. Jer svi su jednaki, napisat će Orvel, ali su neki ipak jednakiji.

    Korupcija je, ubjeđuju nas mjesecima, najveći problem ove države. Istina je da je korupcija veliki problem ove države, ali je mnogo veći problem to što ne vrijedimo svi isto. U Sarajevu su Bošnjaci izabrali Srbina Srđana Mandića, kada su birali izmešu njega i zlatnog ljiljana Armije RBiH Nedžada Ajnadžića. I u Centru nije blo presudno da li ima tri posto Srba. Srđana su izabrali građani. Ako bismo se držali istoga principa kao onog kojeg nam nameću zapad i OHR, Mandić nikada ne bi bio izabran. Ne zato što je lošiji ili bolji kandidat, već zato što je Srđan.

    Smeta im, kažu nam Evropljani i Amerikanci, što vladaju korumpirani etnonacionalisti. Ustvari, smetaju im etnonacionalisti iz srpskog i bošnjačkog naroda, ali im ne smetaju etnonacionalisti južnije od Ivana. Uvjeravaju nas već mjesecima da je onih pet posto provizije prilikom sklapanja javnih poslova veći problem od tri posto cenzusa koji dijeli ljude i društvo.

    U Americi možete postati predsjednik države ako ispunjavate samo jedan uslov – morate biti rođeni u Americi. U Bosni i Hercegovini vam nije dovoljni ni to što ste i vi i vaši pradjedovi rođeni u ovoj državi.

    Ustavni sud BiH je, dok je još međunarodna zajednica  prala svoje  lice uprljano početkom devedesetih, presudio da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele države. Sada međunarodna zajednica odlučuje da u Federaciji ne možete biti konstitutivni ako vas ima manje od tri posto na određenom teritoriju. Osim ako niste HDZ BiH.

    Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović najurili Sergeja Lavrova iz Sarajeva, Dragan Čović mu je ljubio ruku. Kada danas cijeli zapadni svijet juri ruske diplomate, zapadni diplomati u Sarajevu ljube ruku Draganu Čoviću. I Boži Ljubiću. I Marinku Čavari. Onom sa američke crne liste.

    Potpredsjednik RS Ćamil Duraković piše za Istragu: “Kako ćete, predsjedniče Dodik, finansirati tu vašu državicu?”

    Piše:
    Ćamil Duraković
    -

    U kabadahijskom maniru predsjednik entiteta Republika Srpska je opet, po ko zna koji put ove godine, najavio secesiju. Kad god se pomene neki zakon kojim bi se ojačale institucije države Bosne i Hercegovine ili vladavina prava u istoj, eto kolege Milorada sa svojim odcjepljenjem. Jasan plan, dakako, nema, ali poruka je poslana pa se svi narednih dana možemo baviti njegovim likom i djelom – samo, ovaj put smo saznali i koliko sati mu je potrebno za odcjepljenje. Tačno šest sati. Jer, kaže predsjednik Dodik, ukoliko Visoki predstavnik Christian Schmidt nametne Zakon o državnoj imovinu u pet popodne „nek računa da smo mi u 11 održali Skupštinu i proglasili nezavisnost“.

    I šta, onda, predsjedniče? Ko će Vam, za početak, priznati tu Vašu državicu? Srbija, Rusija, Sjeverna Koreja, Togo, Lesoto i Savezne Države Mikronezije? Od čega ćete predsjedniče finansirati tu Vašu nepostojeću, nepriznatu državicu, ako znamo da se entitet ove sedmice zadužio po sedamnaesti put ove godine? Šta ćete predsjedniče učiniti sa onima koji se protive toj Vašoj nezavisnosti? I čemu, predsjedniče, ovako neozbiljni javni nastupi?

    Situacija na terenu, a i Milorad Dodik to zna, nije bajna. Građani su nezadovoljni, novca nema, porodice napuštaju ovaj entitet i odlaze u Zapadne zemlje, a vladajuća politička garnitura ne pruža ništa osim kratkotrajne zabave za šire narodne mase. Osim odcjepljenja koje se najavljuje na mjesečnom nivou, ponekad se priredi i poneka parada a u međuvremenu uskoči i poneki zakon kojim se zabranjuje krivično gonjenje vlastodržaca.

    Osim Zakona o imunitetu RS koji između ostalog definiše i da niko od predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti, te tužitelja ili sudija koji ne poštuju odluke Visokog predstavnika Christiana Schmidta ne može biti krivično ili parnično gonjen, vladajuće političke garniture su izglasale i Zakon o kriminalizaciji klevete koji ustvari predstavlja svojevrsni pritisak na nezavisne medije ali i kritičko promišljanje. Pored navedenog, jučer su predstavnici HDZ-a i SNSD-a odbili usvojiti dnevni red sjednice Doma naroda PSBiH dok se ne izbaci tačka dnevnog reda vezana za Zakon o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti – i time nam poručili šta tačno?

    U proteklih godinu dana, Milorad Dodik osim medijskih ispada, najava secesije, verbalnih napada na novinare, negiranja genocida, veličanja ratnih zločinaca, paradiranja i obračunavanja sa Christianom Schmidtom, nije učinio mnogo toga za dobrobit građana entiteta Republika Srpska. Dapače – njegov jedini adut za očuvanje vlasti jesu upravo nacionalne tenzije od kojih ne odustaje čak ni po cijenu krivičnog gonjenja!

    Od Kazana do murala, sve kroz minska polja: Žene s jajima

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Jedanaesti je dan u mjesecu i žene Srebrenice će, opet, izaći na tuzlanski trg, noseći u rukama jastučnice na kojima nikada nisu prespavali njihovi sinovi, braća, očevi i muževi, s kojima se nisu sreli od onog trenutka kada su u julu 1995. godine muškarci, želeći spasiti živu glavu od jedinica Ratka Mladića, šumskim putevima krenuli prema Tuzli. Ne sjećam se tačno kada sam prvi put kao novinar otišao na tuzlansku Pingu, gdje je uvijek započinjala protestna šetnja srebreničkih žena koje su, dvije decenije, svakog jedanaestog u mjesecu tražile pravdu. Ne sjećam se ni koliko sam puta poslije toga bio iza leđa žena koje su u rukama držale komad platna na kojem su bila izvezena imena onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Samo znam da svaki put kada sam bio – na čelu kolone je bila Hajra Ćatić. Majka Ninina, objasnit će meni, novinaru početniku, starije kolege iz Tuzle.

    „Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, započeo je svoj posljednji izvještaj Nino Ćatić, prije nego će preko šume krenuti na put bez povratka.

    Kolega Omer Hasanović, Srebreničanin, otići će sa Hajrom Čatić prije desetak godina u jednu podrinjsku šumu. Vječno će mi ostati urezan u sjećanje kadar na kojem se vidi kako Hajra Ćatić gazi kroz minsko polje u potrazi za kostima svog sina. Nije ih pronašla. Nikada.

    Smrt je, kažu mnogi, jedina ovozemaljska pravda. Smrt je prije dva dana odnijela Hajru Ćatić na neko pravednije mjesto. Za kostima Nine Ćatića sada nema ko da traga.

    Iste noći kada se širila vijest o smrti Hajre Ćatić, društvenim se mrežama proširio snimak na kojem se vidi kako Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović odvode srbijanski policajci nakon što su one jajima gađale beogradski mural Ratku Mladiću. Ove srbijanske aktivistice imale su dovoljno jaja da skrenu pažnju cijelog svijeta na činjenicu da „nasred zemlje Srbije“, ratnog zločinca Ratka Mladića veličaju „Vučićeve delije“. Generalov lik su kasnije, tokom noći, svojim tijelima branili oni kojima su „njegova dela“ inspiracija. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, dvije žene s jajima, dan kasnije su postale inspiracija onim drugim, endemskim vrstama Beograđana, koji su odlučili baciti kreč na lice „đenerala Mladića“.

    U jednom danu, tri žene su ušle u legendu. Hajra, Aida i Jelena. I potpuno je svejedno odakle su i kako se zovu.

    Na dan smrti Hajre Ćatić i herojskog čina Jelene i Aide, jedna žena u Sarajevu se povukla „pred teškim vremenom“. Gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić zasmetala je kiša pa je saopćila da neće biti obilježen, po njenom izboru, „Dan stradalih na Kazanima“. I ne bi ovo otkazivanje obilježavanja Dana stradalih uopće bilo sporno da je gradonačelnica imala i trun hrabrosti da na spomeniku na Kazanima napiše ko je to ubijao nevine ljude tokom rata u Sarajevu.

    „Uživajte u Sarajevu“, reći će predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić novinaru Tanjuga koji je ostao zaprepašten nakon što je njegov sagovornik prekinuo intervju zbog negiranja genocida.

    „To je genocid“, rekao je Komšić novinaru Tanjuga koji je i dalje insistirao da je u Srebrenici počinjen samo „strašan zločin“.

    Ni pominjanje presuda novinaru Tanjuga nije bilo važno. Bitnija je, još uvijek je na Balkanu bitnija impresija od činjenica.

    Komšić je, potom, skinuo mikrofon i odšetao u legendu.Novinar Tanjuga je ostao sam, ne priznajući činjenice ni presude.

    Nedavno mi je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović dostavila u elektronskom formatu sve relavantne presude za Kazane. I tamo su jasno navedena imena izršilaca i, policijskim rječnikom rečeno, način izvršenja krivičnog djela. Te strašne zločine su počinili ljudi s imenom i prezimenom. No, ono što piše u presudama, neće pisati na spomeniku koji Gradska uprava namjerava podići na Kazanima. Jer gradonačelnica Karić nema hrabrost Aide Ćorović, Jelene Jaćimović i Hajre Ćatić. A od činjenica bježe samo kukavice.

    Koliko god vremena provodili u teretani, i koliko god s kapuljačama na glavama plašili novinare i aktiviste oko sebe, oni što su došli da „očiste“ beogradski mural generala osuđenog za genocid i etničko čišćenje su obične kukavice. Čak i onda kada režim Aleksandra Prvog stoji iza njih. Čak i onda kada ih čuva policija Aleksandra Drugog Vulina.

    „Užas“ reći će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, govoreći o odluci Željka Komšića da prekine intervju sa novinarom Tanjuga koji je negirao presuđeni genocid u Srebrenici.

    Užasom bi se, prije, mogla nazvati ona fotografija snimljena kada trojica-četvorica Vučićevih i Vulinovih policajaca odvode Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović u „prostorije za zadržavanje“. Užasom se može nazvati i to što je policija danima čuvala mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Užasno je, dakako, i to što je danas na čelu Srbije čovjek koji je po beogradskim ulicama postavljao table „ulica Ratka Mladića“. Užasom, i nikako drugačije, mora se nazvati i „mladalačka“ izjava Aleksandra Vučića da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. Srbija Aleksandra Vučića postala je užasna. Evo, jučer su srbijanske vlasti potpisale protokole o saradnji s bjeloruskim sigurnosnim snagama koje hiljade migranata tjeraju skoro u smrt.

    Usvajala je Srbija rezolucije o zločinima u Srebrenici, ali osim par njih, nikada nije bilo zvaničnika koji su jasno i glasno taj „strašan zločin“ nazivali – genocidom. Obraz Srbije su uvijek spašavale žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Aida Ćorović, Jelena Jaćimović, Snežana Čongradin … Obraz Srbije su spašavale žene s jajima.

    Vratimo se sada na posljednju ratnu i prvu poratnu godinu. Ne pišem ovo da bih se dodvorio urednici Selimbegović, ali ovo, prosto, moram napisati. Zamislite kolika je hrabrost trebala da u opkoljenom Sarajevu, u kojem je paljbom sa srpskih položaja,  ubijeno hiljade djece, pišete o zločinima pripadnika Armije RBiH. Vildana Selimbegović je pisala. Dvadeset i pet godina nakon rata, jedna druga Sarajka, gradonačelnica Benjamina Karić, nije imala hrabrosti da na Kazanima napiše ko je ubijao nevine ljude. Samo se kukavice, rekoh, plaše činjenica.

    U opkoljenom i razorenom Sarajevu su devedesetih postojali novinari koji su spašavali obraz i profesije i društva. Da, sigurno im nije bilo lako. Naprotiv. Danas je mnogo lakše pisati i govoriti o Kazanima. I to je pokazatelj da je Sarajevo slobodan grad koji vode – kukavice.

    Ono što je bilo teško raditi u Sarajevu devedesetih, u Beogradu je teško raditi i danas. Osjetile su to na svojoj koži Aida Ćorović i Jelena Jaćimović. Osjetili su svi oni koji su imali snage da izgovore da se „strašan zločin“ u Srebrenici pravno naziva genocid. U tom je genocidu Hajra Ćatić izgubila sina Ninu. Nikada nije pronašla njegove kosti, a snimci svjedoče da je u potrazi za njima gazila kroz minsko polje.

    U utorak je umrla Hajra Ćatić. Ustvari, nije umrla. Ona će se zauvijek pojavljivati na trgu u Tuzli, gdje se svakog jedanaestog u mjesecu okupljaju žene iz Srebrenice. Danas je 11. 11. i opet će Tuzlom šetati žene s jajima.

    (Oslobodjenje.ba)

    Master šefovi: Čaušević, Čavka i Čampara

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Da je samo jedna rečenica istinita, a znamo svi da ih je mnogo više, Kemal Čaušević bi postao krunski svjedok bh. pravosuđa, što navodi i sudija Suda BiH Branko Perić. Svjedok pokajnik, da naglasim. Jer nije bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje nikakva žrtva. On je čovjek koji je, za svog mandata, stekao „samo četiri nekretnine“ u centru Sarajeva. I još mnogo toga što svi istražitelji ove države neće nikada otkriti.

    Kriv je, čak i on sam priznaje, za nezakonito posredovanje i za primanje „15-20 hiljada maraka“ mita od, policiji odranije poznatog, biznismena Sedineta Karića. Kriv je on i zbog onih drugih „primitaka“ koji nisu bili predmet istrage. Kriv je, ali nije jedini.

    Mnogo je kemala čauševića oko nas. Neki će biti osuđeni, neki neće, neki će biti pod istragom, a većina ih nikad neće biti ni dotaknuta. I, ako ćemo govoriti pravo, većinu njih je skrojila politika, a pravosuđe spakovalo u ladicu.

    Odete li na web stranicu Tužilaštva BiH, u rubrici „priopćenja“ pronaći ćete bezbroj “žurnih saopćenja” kojima nas državni tužioci obavještavaju da su „formirali predmet“. Nećete pronaći nigdje, ni u biltenima niti u „specijaliziranim“ medijima da je neki predmet rasformiran. Kopajući po sjećanju i vlastitoj arhivi ne mogu da se ne pomenem dva predmeta koja su bila formirana, pompezno prezentirana i, na kraju, rasformirana. Jedan se zove „Pandora“, a drugi se zove „Master“. Oba predmeta se odnose na kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje. Ovaj prvi su dužili državni tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara, a ovaj drugi samo Čampara. Kemal Čaušević je u prvom bio osumnjičenik i svjedok, a u drugom – prijavitelj.

    Bio sam tada još na Federalnoj televiziji kada su mi 17. juna 2014. godine dojavili (gle čuda, direktor OSA-e je tada bio Almir Džuvo), da će narednog jutra biti provedena najveća policijska akcija u okviru koje će biti uhapšeni Kemal Čaušević i Zdravko Cvjetinović. Kolege su mi svjedoci da sam kolegij zakazao za 5 ujutro. U šest su već svi bili na lokacijama i čekali da se otvori Pandorina kutija. Pedeset i nešto ih je uhapšeno tog dana. Svezani Kemal Čaušević će pred kamerama FTV-a kolegici Adisi Imamović reći da mu je to najsretniji dan u životu. Tadašnji glavni državni tužilac Goran Salihović će na konferenciji za medije saopćiti da je u pitanju kriminal procijenjen na oko dvije milijarde maraka. Neki uhapšeni će, potom, biti smješteni u pritvor, neki su se vratili kući i postali suspendovani. U želji da i on ode kući, Kemal Čaušević će ponuditi tužiocima Čavki i Čampari nagodbu – svjedočit će o svemu što zna, priznat će da je primao mito i nezakonito posredovao i da bi zauzvrat dobio zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana. Početnim slovom „Č“, preliminarni dokument su potpisali Čavka, Čampara i Čaušević. Bivši direktor UIO je, potom, razvezao jezik. Optužio je Dragana Čovića i Adnana Terzića da su posredovali u vezi sa kupovinom zrgade u Mostaru. Svjedočio je o davanju mita državnom tužiocu Čavki. Ispričao sve što zna o šećernim poslovima Nikole Špirića, dao je informacije o stanovima Sulejmana Tihića. I, na kraju, ništa. Pandorinu kutija koju je otvorio Kemal Čaušević zatvorili su državni tužioci. Čampara i Čavka su odlučili odustati „od preliminarnog sporazuma“, Čauševićev iskaz je objavljen u medijima i priča je, na kraju, okončana. Od pedeset i nešto uhapšenih u Pandori, i desetak spomenutih u Čauševićevom čuvenom iskazu, Čampara i Čavka su odlučili da optuže – samo Kemala Čauševića. Da li je krao sam? Nije. Da li je imao političku podršku tokom krađe? Jeste. Da li je tužiocima dao dovoljno materijala da „formiraju“ desetine predmeta? Jeste. Ali nisu formirali. Udruženim radom, Čampara i Čavka su tokom procesa iz javnog prostora uklonili neugodnog svjedoka protiv lidera većine političkih partija. Uklonili su i neugodnog svjedoka protiv sebe samih. Oni su danas „ugledni“ državni tužioci koji su predmet od pedeset uhapšenih plus desetak prokazanih u predmetu Pandora uspjeli pred lice pravde izvesti samo jednog čovjeka. I to onog koji je želio biti svjedok pokajnik.

    Otprilike to ovako izgleda. Da je Haški tribunal odlučio Draženu Erdemoviću, krvniku sa vojne ekonomije Branjevo, dati zasluženu  doživotnu robiju, on sigurno nikad ne bi svjedočio protiv naredbodavca Ratka Mladića. Ali Hagu je bilo bitnije zatvoriti komandante nego izvršioce. Čampari i Čavki u predmetu Pandora to nije bio prioritet. Oni su zatvorili izvršioce, a komandanti su i danas na pozicijama. Pa s tih pozicija komanduju i dvojcu sa kormilarom Čavka-Čampara.

    Pomenuo sam maločas u tekstu i akciju Master. Upišite u „Googleov“ pretraživač tu akciju i vidjet ćete da je, po nalogu državnog tužioca Dubravka Čampare, uhapšena 21 osoba osumnjičena za kriminal u UIO, Carinska ispostava Tuzla. Onda otiđite na stranicu Tužilaštva BiH i pokušajte pronaći išta o toj akciji. Ništa nećete pronaći. „Predmet rasformiran“. Master propao. Master šefovi i dalje na pozicijama. A ne bi trebali biti. Ako kao tužilac uhapsite 21 čovjeka i protiv njih nikada ne podignete optužnicu to znači da ste ili nesposobni ili korumpirani. Jer ne možete hapsiti bez dokaza. A kad imate dokaze morate optužiti. Ukoliko niste … Znate već šta.

    (oslobodjenje.ba)

    Može l’ se sam na Rusiju: Odlučno njet

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Sporednim hodnicima sarajevskog Hotela Evropa Dragan Čović se sam probio do konferencijske sale. Pola sata, minimalno, čekao je ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da mu se pridruži. Sastanak je, ukupno sa slikanjem, trajao pola sata. Ali dužina uopće nije bitna. Sergej Lavrov je samo formalizovao ono što svi znaju – Dragan Čović je ruski čovjek.
    Ima jedan medij, reći će mnogi – ugledni, ali da ga ne pominjem sada, koji je nekad 2017. godine uradio intervju sa mnom. Zvučalo im je nevjerovatno to što sam rekao da je lider HDZ-a BiH službeni igrač Rusije na Balkanu, pa su objavljeni intervju ubrzo povukli sa svoje stranice. Ok, ne ljutim se. Zvučalo jeste nevjerovatno, ali obično istina u ovim vremenima i zvuči nevjerovatno.

    Dragan Čović se, dakle, sreo sa Sergejem Lavrovim. Ranije je ruski ministar vanjskih poslova sreo Milorada Dodika i rukovodstvo Republike Srpske. Baš onako, po ruskom separatističkom protokolu.
    Noć prije nego su Željko Komšić i Šefik Džaferović odlučili ignorisati posjetu ministra Lavrova razgovarao sam sa nekoliko prijatelja. Svi su priželjkivali ovakav scenarij i nekako je on bio logičan.

    “Kukavica vjeruje da će saginjanje pred jačim i podilaženje sili umilostiviti siledžiju. Pa se oni više uzohole. Dignite glavu, uzvratite na psovku šamarčinom – mogu vas samo početi poštovati. Dakle, pitanje za profesore Filozofskog: šta se može pogoršati u odnosima BiH i Rusije”, napisat će moj odnedavni poznanik Kenan Efendić.
    Ako ćemo iskreno – ne može se pogoršati ništa. Hoće li Rusija i ubuduće podržavati Dodika koji želi otcjepljenje RS-a i Čovića koji priželjkuje treći entitet? Hoće. Hoće li Rusija i dalje javno podržavati pravosudne institucije koje je stvorio Milan Tegeltija? Hoće. Hoće li Rusija razvaljivati institucije BiH? Hoće. Da li će tražiti ukidanje OHR-a, da li će destabilizirati izborni proces, da li će ometati BiH na putu ka NATO-u. Hoće. I sve će to raditi bez obzira na činjenicu da li su u Predsjedništvu BiH, pored Dodika, a nasuprot Lavrova sjedili Željko Komšić i Šefik Džaferović.

    Rusija je moćna država. Odlučuje o svjetskim tokovima, miješa se čak i u američke izbore, razvaljuje EU, NATO, ucjenjuje plinom, pravi državne udare, čuva diktatore, podržava teroriste, okupira nezavisne države. Da li Bosna i Hercegovina ima snage da se odupre Rusiji? Nema. A da li ima izbora? Nema. Možda bi neko želio da BiH bude Čečenija, da ima svoga Ramzana Kadirova i da budemo miljenici Putinove Rusije. Da li bi vlastima u Sarajevu bilo lakše? Vjerovatno. No, nije ovdje stvar da li će nam biti lakše ili teže. Najlakše bi bilo otići u opoziciju, baviti se nekim kantonalnim pitanjima, veličati načelničke i vijećničke pozicije i biti “otvoren i prema istoku i prema zapadu”. Jer, zaboga, imate san da budete Tito poslije Tita. Da li je bilo lako donijeti odluku o “odbijanju” ministra vanjskih poslova jedne od tri najmoćnije države? Nije. Imali ste izbor da budete izdajnik ili da vaše poteze proglase “nediplomatskim”. Da li je odluka Željka Komšića i Šefika Džaferovića populistička? Da. Da li je državnička? Da. Hoće li biti posljedica? Vjerovatno. Ali nema nijedne državničke odluke bez posljedica. Kao što nema nijedne države bez državničkih odluka.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Da sudovi u BiH sprovode zakone, pred sudom bi završio Slaven Raguž koji je veličao zločinca Slobodana Praljka, a ne Izetbegović, Bajrović i Suljagić

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Da odmah razjasnimo nekoliko stvari.

    Ono što se sada dešava Bakiru Izetbegoviću, Emiru Suljagiću i Reufu Bajroviću je politički progon opozicije.

    Da, ja naravno znam da je nepopularno i antilukrativno reći nešto u korist Bakira Izetbegovića. Za što me, kao i za manje-više sve ostalo, zabolje ćuna.

    Ne. ne zanima me šta su njih trojica rekli, baš kao što ni Žižeka ne zanimaju – niti ih gleda – filmovi o kojima piše. Ako vam nije jasno kako to može tako – čitajte svaki dan po pet sati i tako 30 godina. Pa će vam se samo kasti. Ne zanima me zato što sam čvrsto ubijeđen – i još važnije: znam – da je američki koncept slobode govora kao ustavne kategorije superioran u odnosu na restriktivni evropski, koji u slučaju Izetbegovića, Suljagića i Bajrovića zlorabi BiH pravosuđe. U Americi je, naime, i govor mržnje ustavno zaštićen. Tako treba da bude. Jer u suprotnom institut „govora mržnje“ bude zloupotrijebljen, pa oni koji i dan i noć, i kad kažu i kad prnu, šire mržnju, sude onima koji su objekat njihove mržnje ali su se, eto, protiv toga usudili pobuniti. Jer u suprotnom i govor ljubavi i govor mržnje budu zabranjeni, pa preostane samo politički korektni i poželjni govor uglađene ravnodušnosti.

    Ne; ideološki i apolitični sud ne postoji. Pravno tumačenje je uvijek krajnje ideologiziran tekst. Da nije tako, bilo bi svejedno da li u Vrhovnom sudu SAD sjede libertijanci ili evengelistički fanatici. Ne, nije svejedno. Dva ideološki različita sastava jednog te istog suda o jednoj te istoj stvari, na osnovu jednog te istog zakona, donijeće dvije različite presude. Sudska tumačenja su uvijek ideološka čitanja.

    Ne, ovo što se dešava Izetbegoviću, Suljagiću i Bajroviću nije neočekivano. Isto se dešava u Crnoj Gori, gdje bi Srpska pravoslavna crkva preko svoga tužilaštva da osuđuje svoje kritičare. Na slučaju Bobana Batrićevića polomili smo im zube. Ako nema otpora, oni idu do kraja. Ako ima, odustanu i traže gdje je mekše. Pa vi vidite kako ćete.

    Ne; sudovi u Bosni i Hercegovini, kao ni u Crnoj Gori, uostalom, ne sprovode zakone države. Nego sprovode političke naloge i ideološku agendu. Da sprovode zakone, pred sudom bi bio Slaven Raguž, čovjek koji je prijavio Izetbegovića, Suljagića i Bajrovića. Čovjek koji je na HRT-u, kako se prisjećaju mediji, objasnio da je „Slobodan Praljak heroj“. Nazdravlje Praljku, ko Mladić: „heroj a ne zločinac“. Što rekao Džej Si: prije će deva proći kroz ušicu igle nego insan uočiti razliku između Praljka i Mladića.

    Da; Rossiter je pisao: „Nijedna žrtva nije prevelika za našu demokratiju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokratije“. Nijedna žrtva nije prevelika za buduću vladavinu prava, najmanje od svega samo pravo.

    Da; Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je negiranje genocida zabranjeno. Pa to čine svaki dan, nekažnjeno. Ali zato u zatvor ide nesretnik koji je ubrao po metra državne šume, da mu se djeca ne smrznu. U zemlji u kojoj nije osuđen niti jedan sadistički, sociopatski ubica djece Sarajeva, svako, pa i najgrđi lopov kojega izvedu pred sud ima pravo da pita: zajebavate li vi to mene? Da, pravda u BiH je selektivna. A selektivna pravda je najgora vrsta nepravde.

    Da; tragikomedijom čiji su nevoljni akteri Izetbegović, Suljagić i Bajrović želi se poslati poruka: mržnje ima na svim stranama. Svi mrze, kao što su svi činili zločine. Sve su strane jednake. Ono što nas može pomiriti je zaborav, koji možda nije pravedan, ali je jedini moguć. Jer nevinih nema.

    Mrš.

    „Nema nevinih“ je refren star kao čovječanstvo, što kao Crnu misu pjeva ga, bez prestanka, hor zlikovaca.

    (Slobodna Bosna)

    Čovićev morfij za Murphya: Mostarski Hells Angelsi

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Mogli su, da su htjeli, baš onako kako su iz vlasti izbacili SDA Amerikanci izbaciti i HDZ i SNSD. Mogli su, ali nisu. Kada je birao između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, Michael Murphy je izabrao – Dodika. Kada je birao između Željka Komšića i Dragana Čovića, Michael Murphy je izabrao – Čovića. I sad po izboru američke publike gledamo Trojku u “gangbangu” sa Čovićem i Dodikom.

    Morate priznati, rekli bi ono što umjesto sličica razmjenjuju kolumne sa Poskokom, da se Dragan Čović promijenio. I tek kad smo svi bili stjerani u ćošak i bili spremni da priznamo – Dragan Čović nam prizna da se nije promijenio.

    “Ja mogu samo biti na nekoj bijeloj listi, jer je anđeoska, nikakvoj crnoj”, prkosno će poručiti američkom državnom sekretaru Antony Blinkenu i američkom ambasadoru Michalu Murphyu lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

    Moramo priznati, zasluženo. Jer svi oni koji su htjeli čitati mogli su pročitati Čovićev intervju u kojem kaže da ruski utjecaj na Balkanu mora biti veći. Svi oni koji su htjeli gledati mogli su vidjeti da su SNSD i HDZ od početka ove “gangbang” koalicije združeno glasovali. I svi oni koji su htjeli slušati mogli su čuti upozorenja kako Dragan Čović ne prestaje tražiti ustupke i kada dobije sve.

    Za njega su Amerikanci i Christian Schmidt izmislili tri petine u Domu naroda FBiH. Zbog njega su suspendovali Ustav FBiH na jedan dan. Zbog njega su primorali Trojku da HDZ-u prepusti i Ceste i Autoceste. I zaštitu okoliša, i Elektroprijenos, i Ustavni sud BiH. Zbog njega su Ramo i ostali Isaci očišćeni, a Novalić i drugi – počišćeni.

    I, šta smo, osim Zakona o vinu, dobili zauzvrat? Država i Federacija nemaju budžete. Oružane snage BiH nisu dobile američke helikoptere. Javni servisi su na izdisaju. Srba nema u Ustavnom sudu BiH. Republika Srpska slavi 9. januar. Elektroprivreda BiH propada. BH gas nema upravljačke strukture. Dodik ucjenjuje isporukom gasa, a južne plinske interkonekcije ni na vidiku.

    Evo, čak i ako Dragan Čović završi na crnoj američkoj listi, šta će se promijeniti? Ništa. Jer Christian Schmidt je njegovoj stranci dao zlatne ustavne poluge koje mogu podići cijelu Federaciju.

    Pisali smo na Istrazi, ali red je opet da ponovimo.

    Vijeće ministara moglo je biti formirano bez SNSD-a i HDZ-a. U Predsjedništvu BiH su Željko Komšić i Denis Bećirović mogli preglasati Željku Cvijanović i imenovati mandatara iz, recimo, SDP-a. Zapad je procijenio da je bitnije da Cvijanovićeva i Bećirović preglasaju Komšića i da za mandatarku imenuju Čovićevu Borjanu Krišto. U Predstavničkom domu PSBiH bilo je dovoljno ruku za imenovanje Vijeća ministara bez Dodika i Čovića. No, Murrphy i Schmidt su izabrali drugačije.

    Kao što su izabrali da suspenduju Ustav FBiH na jedan dan kako bi Čović postao suveren u Federacije. Ako je Schmidt mogao suspendovati Refika Lendu, mogao je suspendovati i Čovićevu Lidiju Bradaru. No, nije. Federacija je isporučena Čoviću koji danas blokira projekat južne interkonekcije. I potpuno je nebitno hoće li biti na crnoj listi ili ne. O Draganu Čoviću će i 2026. godine ovisiti formiranje Vlade FBiH. A najzaslužniji za to su Michael Murohy i Christain Schmidt.

    Slučaj Memić između fikcije i činjenica: Kako je pala priča o “izbrisanom Budnjinom snimku” i “krvavom džemperu”, a slučaj “spašen” preslobodnim sudskim uvjerenjem i (narodom i) pravdom!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nema organizirane kriminalne grupe koja se udružila da prikrije detalje o smrti Dženana Memića. “Izbrisani” snimak iz Budnjinog hotela pravosnažno nije bitan. Krvavi džemper Alise Mutap je pravosnažno nebitan.

    Dakle, sve teze “pravnog maga” Ifeta Ferageta su pravomoćno pale u vodu. Jer svi oni kojima je suđeno na osnovu činjeničnog opisa su pravosnažno oslobođeni. A oni koji su suđeni zbog “fikcije” su osuđeni. Nepravosnažno.

    Čak i ovo pristrasno Apelaciono vijeće Suda BiH (pogledati pod Amela Huskić – SBB – Božo Mihajlović i Azra Miletić – “uklonit ću dokaze is spisa) je moralo konstatirati da Zijad Mutap nije kriv za podmetanje dokaza kako bi “prikrio” “stvarne napadače” na Dženana Memića i vlastitu kćerku koja je jedva preživjela. I policajac Josip Barić je nevin bio u pritvoru, nevin sataniziran u medijima. Jer onaj krvavi džemper Alise Mutap kojeg su mu stavljali na teret uopće nije  relevantan za krivični proces. Muamer Ožegović nije kriv za brisanje snimka iz hotela Alije Budnje koji je, pravosnažno, irelevantan.

    Dakle, sve one priče na kojima je “nastajao” slučaj Memić su pravosnažno proglašene – nebitnim. I nemaju nikakve veze sa prikrivanjem nepoznatog izvršioca neutvrđenog krivičnog djela.

    Pa, zbog čega je onda na dvije i po godine zatvora nepravosnažno osuđena Alisa Ramić, rođena Mutap? Zbog toga što se ne sjeća ko  je nju i njenog momka Dženana Memića udario autom ili nečim drugim. Znači, svaki svjedok koji u sudnici kaže – “ne sjećam se”, a takvih je sve više, mogao bi biti osuđen na dvije i po godine zatvora.  Alisa Mutap je, dakle, osuđena na osnovu fikcije. Jer niti je utvrđeno da sa se može sjećati, niti je potvrđeno da se ne može sjećati. Ona je, faktički, osuđena na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja zasnovanog na starim vezama apelacionih sudija sa predmetima “koji su uklanjani iz spisa”. Ko ne zna, saznat će uskoro o čemu je riječ.

    Hasan Dupovac je osuđen na tri godine robije zbog, pazite sad, zloupotrebe položaja i prikrivanja dokaza. Ako je Dupovac kriv zbog prikrivanja dokaza, kako, onda, to isto Tužilaštvo BiH može otvarati istrage protiv (bivših) tužilaca zbog prikrivanja dokaza. Ili je Hasan Dupovac prikrivao dokaze ili je postupajući tužilac prikrivao dokaze?

    Šta nam je pokazala (ne)pravomoćna presuda u slučaju Mutap i drugi? Pokazala nam je da više od pola optuženih bilo nevino. I da su na pravdi “naroda”, a po diktatu “preduboke” države ležali u pritvoru.

    A sada malo osuđujući dio. Organizator kriminalne grupe – oslobođen. Djevojka Dženana Memića koja je zajedno s njim teško povrijeđena – osuđena zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka udari. Policajac Josip Barić koji je “propustio” izuzeti navodno ključni dokaz – oslobođen, jer je dokaz irelevantan. A njegov šef Hasan Dupovac – osuđen za “prikrivanje dokaza”. Budnjin recepcionar oslobođen.

    I, onda Ifet Feraget kaže da je presuda pokazala da on i njegov “ekspertni tim” nisu lagali. A zapravo je 60 posto pravosnažno utvrđenih laži. I 40 posto slobodnog sudijskog uvjerenja da se neko namjerno ne želi sjetiti.

    I ovom presudom, zasnovanoj na ničemu, utvrđeno je da su Ifet Feraget i svjedoci lagali kada su govorili da je neki “nabildani” tip zaustavljao vozilo hitne pomoći kako bi ometao spašavanje Dženana Memića i otkrivanje istine.

    Ovom presudom, zasnovanom na preslobodnom sudijskom uvjerenju, NIJE utvrđeno da je Dženan Memić ubijen. Nije utvrđeno da NIJE bila saobraćajna nesreća.

    Presudom, zapravo, nije utvrđeno ništa, osim da je pravni tim Ifeta Ferageta iznio laži o najmanje troje optuženih u ovom predmetu.

    I, da. Ishod presude se znao najmanje pet dana ranije, kada su “oštećeni” pričali ko će biti osuđen, a ko oslobođen. I o tim pričanjima su sudije sudskog vijeća bile upoznate. I za to postoje dokazi!

    Dakle, nije utvrđeno ko je ubio Dženana. Njegov otac i Ifet Feraget kažu da znaju. Pa, red je da jednom i saopće!

    Kolumna Andreja Nikolaidisa – Mandić: Molim NATO, Zelenskog lakeja, da oproste što sam dosad bleja

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Znate kako ono kažu: svaka priča ima dvije strane. Kao i većina takozvanih narodnih mudrosti, i ova je više narodna a manje mudra. Omiljena je to – rečena „mudrost“ – poštapalica relativizatora i revizionista. Ta priča o tome kako uvijek postoje dvije strane koje treba pažljivo saslušati pa tek onda donijeti sud idealna je u slučajevima kada godinama bombardujete grad, snajperima ubijate djecu, pokoljete sve živo u nekom gradiću ili ljude zatvorite u koncentracioni logor. Kako bi neko mogao imati sud o tome ako ne sasluša i vašu „stranu priče“, ne upozna se sa vašim razlozima? Koji su, po pravilu, uzvišeni. Jer, siguran sam da ste primijetili da ljudska bića ovako funkcionišu: što niže, gnusnije djelo, to uzvišeniji razlozi za njega.

    Limiti teze o „dvije strane“ su očiti. Da parafraziram Žižeka. Čuo sam kako govore da je neprijatelj tek onaj čiju stranu priče nismo čuli. Kada se bolje upoznamo, pronaći ćemo prostor za kompromis. Stoga sam pročitao biografije viđenih četnika. Čitao sam njihove ideološke smjernice. Čitao sam tekstove iz njihovih novina. I znate šta: sad su mi još odvratniji.

    Svaka priča ne da ima dvije, nego ima više strana. Čak i Novi zavjet donosi četiri verzije Isusovog života i smrti. Istina je, međutim, uvijek samo jedna. Istina nije pluralistična, nego totalitarna. I nikada, ali baš nikada nije rezultat kompromisa. Naprotiv: kompromis je procedura u kojoj se dogovaramo kad i kako ćemo se ponašati kao da istina ne postoji.

    Elem, dozvolite da u slučaju izbora Andrije Mandića na mjesto predsjednika Skupštine Crne Gore odigramo igru sa „dvije strane priče“.

    Prva strana priče.

    Andrija Mandić, bivši četnički vojvoda, u Skupštini Crne Gore juče se posipao pepelom.

    To je uvijek neprijatan prizor, jer samo sadista uživa u samoponiženju drugih ljudi. Ali kad se to dešava za više ciljeve, recimo radi fotelje – šta da se radi, izdržalo se i gore.

    Premijer Spajić je moderni alhemičar. Jer alhemičari su pokušavali bezvrijedne metale pretvoriti u zlato. Miki je anti-NATO i antizapadnog nacionalistu pretvorio u branitelja NATO i EU. Ovo je, što rekoste, neka nova Crna Gora. I moraćemo se na nju navići. Što je djelimično tačno. Jeste nova. A navići ste se morali vi. A najbolje se od svih vas na novu Crnu Goru navikao Andrija.

    Mandićev manevar je, doduše, već viđen u četničkoj hagiografiji – jer četnici nisu ljudi, nego sveci, pa nemaju biografije, nego žitije. Manevar identičan Mandićevom izveo je, navodno,  crkvi i četnicima bliski guslar, kojega se oni i danas rado sjete. On je, dok je Drugi svjetski rat trajao, guslao protiv partizana. Kad je rat završen a četnici u njemu poraženi, zapjevao je:

    „Molim Tita i Mošu Jevreja da oproste što sam dosad bleja“.

    Druga strana priče.

    Andrija Mandić je zaslužio da osvoji Skupštinu. Ispred nje je protestvovao, u njoj je gladovao, vikao, jurišao i rušio.

    U februaru 2017. objavio sam tekst u kojem sam predvidio da će Mandić doći na vlast. Evo ga.

    Čitam taj tekst i šta da vam kažem: ovom prilikom bih se složio sa sobom.

    Da se, recimo, prisjetimo jedne od Mandićevih parlamentarnih akcija o kojoj sam tada pisao.

    „Kad su mu vozača bacili u, kako bi u Demokratskom frontu rekli, „dukljanski kazamat“, Mandić je poručio da će se Crnom Gorom glave kotrljati. Uzgred: odlično ime za metal grupu. Dosad smo imali kotrljajuće kamenje (The Rolling Stones) i glave koje govore (Talking Heads), no Mandićev prijedlog, „kotrljajuće glave“ (The Rolling Heads) oba imena nadmašuje u slikovitosti i poetskoj izbrušenosti.

    Onda je Tužilaštvo saopštilo namjeru da k poznaniju prava privede Mandića i kolegu mu Milana Kneževića.

    Iz Fronta su povikali da je Crna Gora na ivici građanskog rata.

    Onda se sastalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost, dakle država u punom kapacitetu, pa saopštilo kako nju, dakle državu, što rekao Slobo Milošević, niko ne sme da bije. Stoga, neka niko ne prijeti i ništa ne pokušava, inaće će država…

    Front nije bio impresioniran bodibilderskom pozom državnih organa. Već ujutro, na dan kada je crnogorski Parlament glasao o skidanju imuniteta poslanicima Mandiću i Kneževiću, Front je ispred Skupštine održao nelegalan miting. Front, inače, mitinge ne prijavljuje. Oni samo izađu na ulicu. To rade zato što su – ispravno – razumjeli da u Crnoj Gori nema nikoga ko bi ih u tome spriječio. Tokom „spontanog okupljanja naroda“ podršku su im pružile kolege iz opozicije. Onda su poslanici Fronta, kao dobro obučena falanga, ušli u Skupštinu.

    Tamo su malo šamarali i hvatali za gušu poslanike i poslanice Đukanovićevog DPS-a, naročito članove skupštinskog Odbora za bezbjednost. Koji su odabrali gandijevski vid otpora, pa su stoički otrpjeli udarce i uvrede. Falanga je, ukratko, iscipelarila parlamentarni Odbor za bezbjednost države Crne Gore. Poslanik Knežević je, recimo, poslaniku Škrelji – ako su lagali mene, i ja lažem vas – psovao „šiptarsku mater“. Poslanik Knežević je i pjesnik: umije sa riječima. Zato je poslaniku Škrelji, koji je invalid, poručio de će mu „slomiti i drugu nogu“.

    Frontovi poslanici su ušli u Skupštinu i pitali: ima li ođe ko jači. Samo jedna osoba im je rekla „ima“. Poslanica Branka Tanasijević. Ona je stala sred njih i saopštila im šta misli o njima. Možda zato što poslanica Tanasijević nije iz Odbora za bezbjednost, nego iz Nikšića. Kako bilo, niko iz Fronta se nije usudio dići ruku na nju.

    Nakon obavljenog posla, ekipa iz Fronta je sjela u svoj poslanički klub, da odmore prije nego što išklepaju policiju kada ova pokuša da privede Mandića i Kneževića.

    Onda je Tužilaštvo saopštilo da nema potrebe da se privode ljudi koje ta ista kuća sumnjiči da su organizovali pokušaj državnog udara i ubistva premijera.

    Mandić je poručio da je Tužilaštvo mudro postupilo i otišao kući uzdignute glave. Ako ste se pitali „kako izgleda trijumf“, eto vam odgovora: izgleda kao Andrija Mandić, osumnjičen da je jedan od vođa terorističke organizacije dok, s osmijehom od uva do uva, napušta Skupštinu u kojoj su njegovi poslanici koji tren ranije nogom u prkno nabili Odbor za bezbjednost”.

    Tekst sam završio predviđanjem:

    “Mandić je tog dana u Skupštini ostvario nedvojbenu i veliku simboličku pobjedu. Pobjede u simboličkoj ravni imaju tendenciju da postanu pobjede u prostoru i vremenu”.

    Tako je i bilo.

    Iz istog razloga funkcija predsjednika Skupštine nije najviša funkcija u državi Crnoj Gori koju će Mandić obavljati.

    **

    Ako vam se učinilo da su navedene „dvije strane“ nekako slične, u pravu ste: dvojnost je bila samo forma, kao što najčešće i jeste. Istinska druga strana priče je kod onih koji danas vladaju ovom zemljom. Kod onih koji su u galeriju portreta dosadašnjih predsjednika parlamenta, koja se nalazi u holu Skupštine Crne Gore, galeriju, dakle, punu partizana i komunista, postavili portret Andrije Mandića.

    (CDM)

    Kolumna akademika Rešida Hafizovića: Schmidt ugađa onima koji najviše mrze ovu zemlju!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Na milenijskom stablu bosanske države prije tridesetak godina, usljed krvave agresije i genocida, pojavila se ‘politička imela’ koja sve ove godine u svome parazitskom nagonu većma nastoji progutati srcoliku krošnju bosanske države. Kako se ona ondje pojavila već nam je svima dobrano znano, piše akademik Rešid Hafizović u kolumni za ins.ba. 

    “Naši američki ‘prijatelji’ su je ondje implantirali. Iako su kasnije priznali svoju grešku, nikada je nisu pokušali ispraviti. Naprotiv! Uz svoje tradicionalne saveznike na Zapadu oni u ovo postizborno vrijeme u Bosni čine sve da marginaliziraju i iz političkog života protjeraju jedinu političku ideju s kojom su se Bošnjaci, kao najbrojniji narod ove zemlje, politički dosljedno identificirali i, gle paradoksa, na posljednjim izborima je, unatoč samima sebi, iznova poduprli u većoj mjeri nego ijednu drugu političku opciju, pogotovo u Federaciji BiH.

    Bošnjaci su, doduše, na posljednjim izborima kaznili njenoga lidera, jer njegovi politički stavovi su proteklih godina većma odudarali od onoga što je ta politička ideja dosljedno proklamirala kroz ovih tridesetak godina, ali su samu političku ideju najveće bošnjačke političke partije podržali i poklonili joj izbornu pobjedu sa kakvom se jedva ijedna druga politička opcija u ovom dijelu Bosne može usporediti.

    Međutim, da ta pobjeda, čista kao suza, bude što manje vidljiva i relevantna u bosanskom političkom prostoru pobrinuli su se opet naši američki ‘prijatelji’ i njihovi tradicionalni saveznici na Zapadu, koji su rezolutno tražili formiranje vlasti u Federaciji BiH i na državnoj razini bez ove temeljne bošnjačke političke snage. Njima je naime problem politička ideja koja se zalaže za jedinstvenu bosansku državu, kao i Bošnjaci kao europski politički narod islamske provenijencije, ali im nimalo ne smetaju SNSD i HDZ BiH kao dvije najdestruktivnije političke snage u Bosni, a njihovi lideri kao otvoreni neprijatelji jedinoj domovini kojoj najbrojniji bošnjački narod nema zamjenu niti alternativu.

    Ali, ne možemo dušu griješiti i ne reći da u ovom nečasnom postizbornom političkom mešetarenju i inženjeringu u Bosni nemaju svoje prste i neki drugi. U tome predano, predumišljajno i podmuklo sudjeluje i prvi čovjek OHR-a, i to tako što po vlastitom nahođenju mijenja odredbe Izbornog zakona BiH i Ustava BiH i rado ugađa onima koji najviše mrze ovu zemlju i neskriveno čine sve da ona nestane sa prostora Zapadnoga Balkana.

    Kolonijalistički se odnoseći prema Bošnjacima, prvi čovjek OHR-a provodi bezočnu politiku kulturnog rasizma kakvu je nekoć u osamnaestom stoljeću otvoreno proklamirao i njegov sunarodnjak Emanuel Kant, tvrdeći u ono vrijeme kako umnost, demokratičnost i sloboda su utjelovljeni samo i jedino u Bijelome Čovjeku, koji je po definiciji kršćanin, i to iz onih europskih zemalja sjeverno od Pirineja (Enrique Dussel, Philosophy of Liberation, 1980).

    Kako tada, tako i danas zbog tog kulturnog rasizma, u ovom slučaju njemačke provenijencije, nekoć je trpio cijeli muslimanski svijet u vrijeme kolonijalizma i kasnijeg imperijalizma, potom moj rođeni otac koji je kao dječarac jedva preživio četiri godine agonije u Hitlerovim logorima, a, evo, danas od iste te esencijalističke ili kulturno-rasističke pošasti trpi i moja porodica i svaki Bošnjak i rodoljubni Bosanac u ovoj zemlji.

    Ali gora od svega naprijed rečenog je činjenica što u ovoj nečasnoj antibosanskoj/antibošnjačkoj zavjeri, kao izvođači radova svojih zapadno-europskih nalogodavaca, sudjeluju neki Bošnjaci čija politička ‘pobjeda’ je naštiklana, navrat-nanos skrpljena, i bez supstance i stvarne punovažnosti pripojena dvjema najdestruktivnijim i najneprijateljskijim političkim snagama u Bosni. Oni žele vlast pod svaku cijenu, i ne biraju sredstva da je se dočepaju. Puzeći pred svojim koalicionim Voždom iz SNSD-a, dolazeći mu na noge i tepajući mu kako se ‘promijenio, željan promjena’ (ali kakvih!), nude mu sve što Vožd zatraži na ustavan ili protuustavan način, svejedno je.

    A šta mu nude, pored skidanja sa dnevnog reda uključenja Bosne u euroatlanske integracije, najbolje je kazao prvi čovjek Socijaldemokratske partije BiH, kome nimalo nije važno na koga će se knjižiti zakorovljena livada u manjem BiH entitetu, ako na njoj niko ne živi. Prosto nevjerovatno! Kako se neko, uopće, može ozbiljno baviti politikom, a da se nikada ne upita zašto je ta  (naravno bošnjačka) livada ondje zakorovljena i šta je bilo sa Bošnjacima koji su ondje nekoć živjeli?! Da taj ima obraza barem onoliko koliko političke ambicije da vlada, sam bi se uklonio iz političkog života ove zemlje i ne bi čekao da ga rodoljubi njeni odande protjeraju.

    K tome još, oni iz ‘osmorke/šestorke’ nas uvjeravaju kako građani Sarajeva mogu biti sasvim sigurni i bezbjedni dok se bude obilježavao neustavni 9. januar ove godine tik pod njihovim prozorima, a dogodine možda i u centru bosanske prijestolnice. Ali znaju Sarajlije sasvim dobro ko će u tom nacionalističkom piru sudjelovati: one iste vojne i policijske formacije manjeg BiH entiteta koje su prije trideset godina počinile agresiju i genocid nad ovom zemljom  i nad njenim građanima. Zato se osjećaju nesigurnim i jedva da uopće vjeruju onima koji bi trebali brinuti o njihovoj sigurnosti.

    To što znaju Sarajlije, to isto zna i prvi čovjek OHR-a, ali ga baš nimalo nije briga, baš kao što to znaju i Bošnjaci iz ‘osmorke/šestorke’ koji, opijeni žudnjom za vlašću, ili ne znaju šta znači biti Bošnjak po mjeri istinskog bosanskog patriotizma, koji nema cijenu, ili se svako jutro pred ogledalom ispričavaju sami sebi i nevoljko pravdaju što se uopće zovu Bošnjaci”, naveo je Hafizović.

    1234...19Stranica 3 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj