Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Kolumne

    Master šefovi: Čaušević, Čavka i Čampara

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Da je samo jedna rečenica istinita, a znamo svi da ih je mnogo više, Kemal Čaušević bi postao krunski svjedok bh. pravosuđa, što navodi i sudija Suda BiH Branko Perić. Svjedok pokajnik, da naglasim. Jer nije bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje nikakva žrtva. On je čovjek koji je, za svog mandata, stekao „samo četiri nekretnine“ u centru Sarajeva. I još mnogo toga što svi istražitelji ove države neće nikada otkriti.

    Kriv je, čak i on sam priznaje, za nezakonito posredovanje i za primanje „15-20 hiljada maraka“ mita od, policiji odranije poznatog, biznismena Sedineta Karića. Kriv je on i zbog onih drugih „primitaka“ koji nisu bili predmet istrage. Kriv je, ali nije jedini.

    Mnogo je kemala čauševića oko nas. Neki će biti osuđeni, neki neće, neki će biti pod istragom, a većina ih nikad neće biti ni dotaknuta. I, ako ćemo govoriti pravo, većinu njih je skrojila politika, a pravosuđe spakovalo u ladicu.

    Odete li na web stranicu Tužilaštva BiH, u rubrici „priopćenja“ pronaći ćete bezbroj “žurnih saopćenja” kojima nas državni tužioci obavještavaju da su „formirali predmet“. Nećete pronaći nigdje, ni u biltenima niti u „specijaliziranim“ medijima da je neki predmet rasformiran. Kopajući po sjećanju i vlastitoj arhivi ne mogu da se ne pomenem dva predmeta koja su bila formirana, pompezno prezentirana i, na kraju, rasformirana. Jedan se zove „Pandora“, a drugi se zove „Master“. Oba predmeta se odnose na kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje. Ovaj prvi su dužili državni tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara, a ovaj drugi samo Čampara. Kemal Čaušević je u prvom bio osumnjičenik i svjedok, a u drugom – prijavitelj.

    Bio sam tada još na Federalnoj televiziji kada su mi 17. juna 2014. godine dojavili (gle čuda, direktor OSA-e je tada bio Almir Džuvo), da će narednog jutra biti provedena najveća policijska akcija u okviru koje će biti uhapšeni Kemal Čaušević i Zdravko Cvjetinović. Kolege su mi svjedoci da sam kolegij zakazao za 5 ujutro. U šest su već svi bili na lokacijama i čekali da se otvori Pandorina kutija. Pedeset i nešto ih je uhapšeno tog dana. Svezani Kemal Čaušević će pred kamerama FTV-a kolegici Adisi Imamović reći da mu je to najsretniji dan u životu. Tadašnji glavni državni tužilac Goran Salihović će na konferenciji za medije saopćiti da je u pitanju kriminal procijenjen na oko dvije milijarde maraka. Neki uhapšeni će, potom, biti smješteni u pritvor, neki su se vratili kući i postali suspendovani. U želji da i on ode kući, Kemal Čaušević će ponuditi tužiocima Čavki i Čampari nagodbu – svjedočit će o svemu što zna, priznat će da je primao mito i nezakonito posredovao i da bi zauzvrat dobio zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana. Početnim slovom „Č“, preliminarni dokument su potpisali Čavka, Čampara i Čaušević. Bivši direktor UIO je, potom, razvezao jezik. Optužio je Dragana Čovića i Adnana Terzića da su posredovali u vezi sa kupovinom zrgade u Mostaru. Svjedočio je o davanju mita državnom tužiocu Čavki. Ispričao sve što zna o šećernim poslovima Nikole Špirića, dao je informacije o stanovima Sulejmana Tihića. I, na kraju, ništa. Pandorinu kutija koju je otvorio Kemal Čaušević zatvorili su državni tužioci. Čampara i Čavka su odlučili odustati „od preliminarnog sporazuma“, Čauševićev iskaz je objavljen u medijima i priča je, na kraju, okončana. Od pedeset i nešto uhapšenih u Pandori, i desetak spomenutih u Čauševićevom čuvenom iskazu, Čampara i Čavka su odlučili da optuže – samo Kemala Čauševića. Da li je krao sam? Nije. Da li je imao političku podršku tokom krađe? Jeste. Da li je tužiocima dao dovoljno materijala da „formiraju“ desetine predmeta? Jeste. Ali nisu formirali. Udruženim radom, Čampara i Čavka su tokom procesa iz javnog prostora uklonili neugodnog svjedoka protiv lidera većine političkih partija. Uklonili su i neugodnog svjedoka protiv sebe samih. Oni su danas „ugledni“ državni tužioci koji su predmet od pedeset uhapšenih plus desetak prokazanih u predmetu Pandora uspjeli pred lice pravde izvesti samo jednog čovjeka. I to onog koji je želio biti svjedok pokajnik.

    Otprilike to ovako izgleda. Da je Haški tribunal odlučio Draženu Erdemoviću, krvniku sa vojne ekonomije Branjevo, dati zasluženu  doživotnu robiju, on sigurno nikad ne bi svjedočio protiv naredbodavca Ratka Mladića. Ali Hagu je bilo bitnije zatvoriti komandante nego izvršioce. Čampari i Čavki u predmetu Pandora to nije bio prioritet. Oni su zatvorili izvršioce, a komandanti su i danas na pozicijama. Pa s tih pozicija komanduju i dvojcu sa kormilarom Čavka-Čampara.

    Pomenuo sam maločas u tekstu i akciju Master. Upišite u „Googleov“ pretraživač tu akciju i vidjet ćete da je, po nalogu državnog tužioca Dubravka Čampare, uhapšena 21 osoba osumnjičena za kriminal u UIO, Carinska ispostava Tuzla. Onda otiđite na stranicu Tužilaštva BiH i pokušajte pronaći išta o toj akciji. Ništa nećete pronaći. „Predmet rasformiran“. Master propao. Master šefovi i dalje na pozicijama. A ne bi trebali biti. Ako kao tužilac uhapsite 21 čovjeka i protiv njih nikada ne podignete optužnicu to znači da ste ili nesposobni ili korumpirani. Jer ne možete hapsiti bez dokaza. A kad imate dokaze morate optužiti. Ukoliko niste … Znate već šta.

    (oslobodjenje.ba)

    O sankcijama i borbi protiv korupcije: Crne liste Gordane Tadić

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Bio je avgust i bila je 2020. godina. Svoj formalni angažman u Oslobođenju započeo sam tekstom o zloupotrebama Gordane Tadić u vezi sa stanarinom. Uglavnom, s urednicom Oslobođenja sam danima prije objave članka analizirao dokumente koji dokazuju da je glavna državna tužiteljica, na osnovu fiktivnog ugovora, naplaćivala stanarinu. U pitanju je stan u sarajevskom naselju Otoka. Ukratko, glavna tužiteljica je u jednoj zgradi kupila stan koji je prijavila na svog sina, a onda je, navodno, bila podstanar u stanu pored. Kiriju za taj stan naplaćivala je od Tužilaštva BiH. I to na osnovu fiktivnog ugovora sa “stanodavcem”, napisanog na komadiću papira, koji nikad nije bio ovjeren u nadležnoj poreznoj upravi.

    Mit

    Priča je objavljena u ponedjeljak, 17. avgusta, na naslovnici Oslobođenja i, nažalost, nije zainteresirala mnogo medija u Bosni i Hercegovini. Regionalni mediji su prenijeli priču, ali domaća radinost je bila ograničena.

    Većina medija iz BiH tih je dana i mjeseci bila fokusirana na “ugrožavanje sigurnosti” glavne državne tužiteljice koja se fiktivno uhvatila ukoštac sa korupcijom. Sijevale su anonimne prijave svima poznatih prijavitelja, tužioci su “žurno” slali saopćenja za javnost, prijavljeni su još žurnije pozivani na saslušanje, o čemu su, uredno, obavještavani mediji koji su tih dana gradili mit o neustrašivoj glavnoj državnoj tužiteljici.

    Na koju je, vjerovali ili ne, pokušano šest lažnih atentata. Jednom njen suprug nije promijenio pakne, drugi put su je preticali nesavjesni vozači, treći put… I bilo bi tako unedogled da Gordana Tadić nije razriješena. Borila se do posljednjeg ročišta, ali na kraju je šest članova VSTV-a glasalo za razrješenje. Nedugo, zatim, Gordana Tadić je završila na crnoj listi SAD-a. Pored ostalog, i zbog onog teksta Oslobođenja iz avgusta 2020. godine.

    Zvuči suludo, ali Gordana Tadić je direktni krivac što su Nikola Špirić, Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Asim Sarajlić, Amir Zukić, Mirsad Kukić i drugi završili na crnoj listi SAD-a. Jer da je ona radila svoj posao, niko od navedenih ne bi obnašao funkcije koje trenutno obnaša. Većina njih bi bila u zatvoru ili, barem, na optuženičkoj klupi.

    Jedini veći krivac za “stavljanje” Milorada Dodika i Željke Cvijanović na britansku crnu listu, a Dodika i Špirića na američku crnu listu je Milan Tegeltija. On je godinama bio šef pravosuđa. On je godinama krojio pravosudni sistem po mjeri navedenih zvaničnika. On je imenovao Gordanu Tadić na poziciju glavne državne tužiteljice. On je sada na crnoj listi.

    Bilo je to prije petnaestak dana kada se pored mene, u Istočnom Sarajevu, zaustavio bijesni Mercedesov terenac, bijele boje i tamnih stakala. Vozačevo staklo se spustilo i ugledao sam Milana Tegeltiju. Uljudno me pozdravio, razmijenili smo par rečenica i dogovorili kafu. Bivši predsjednik VSTV-a danas je savjetnik Milorada Dodika i tviteraš. Reći će mi da bi bilo dobro da pijemo kafu u Istočnom Sarajevu, jer se on po Federaciji slabije kreće jer svašta piše na Twitteru.

    Siguran sam da sigurnost Milana Tegeltije ne bi bila ugrožena u bilo kojem dijelu BiH. Osim, možda, u onim kafanama gdje je “trgovao” uticajem, obećavajući imenovanja i razgovore sa “postupajućim tužiteljicama”. Bivši predsjednik VSTV-a BiH Milan Tegeltija je, rekoh, od januara na crnoj listi SAD-a. Bivša glavna državna tužiteljica je od ponedjeljka na crnoj listi SAD-a. E, sada možete zamisliti koliko je korupcija obuzela ovu državu kada su najviši pravosudni zvaničnici, koji su pola decenije upravljali pravosuđem, završili na crnoj listi zbog – korupcije.

    Budimo realni, svuda na svijetu se krade. U svakoj državi ima korupcije. Što bogatija država, to je veći iznos kojim se korumpiraju zvaničnici. A kako se države bore protiv te korupcije? Pravosuđem. Samo pravosuđe ima ovlasti da se obračunava sa korumpiranim političarima. Zabluda je da se korupcija ukida na izborima. Jer skoro svaki naredni zvaničnik će krasti ako je njegov prethodnik nekažnjeno krao. Korupcija ne dijeli zvaničnike na lijeve i desne. Uvjerili smo se protekle dvije decenije da podjednako kradu i lijevi i desni. U pitanju su samo nijanse i godine iskustva. I tako će ostati sve dok pravosuđe ne počne raditi svoj posao.

    Ko donosi pravnu sigurnost?

    Borbu protiv korupcije u Bosni i Hercegovini, napisao sam to već, ne može voditi SAD. Borbu protiv korupcije mogu voditi samo bosanskohercegovački tužioci i sudije. Jedina prijeko potrebna reforma u Bosni i Hercegovini je ona koja bi reformirala pravosuđe.

    Možemo mi izmijeniti način izbora delegata u Dom naroda FBiH, možemo uvesti elektorski sistem glasanja za članove Predsjedništva BiH, ali ne može izborna reforma ukinuti korupciju. Sve relevantne ankete pokazuju da bh. državljani ne emigriraju iz države iz ekonomskih razloga. Sada je presudan nedostatak pravne sigurnosti. A ko donosi pravnu sigurnost? Tužilaštva i sudovi.

    Kakvu pravnu sigurnost može donijeti država u kojoj četiri glavna državna tužitelja nisu dočekala kraj mandata jer su, čak i u ovakvoj situaciji, “nanosili štetu ugledu bh. pravosuđa”. Otišao je Marinko Jurčević. Za njim je otišao Milorad Barašin. Poslije je smijenjen Goran Salihović da bi na kraju bila smijenjena i Gordana Tadić. Ona je završila i na američkoj crnoj listi. Samo, treba biti iskren. Crna lista je posljedica. Uzroci su bitni.

    Kolumna Vildane Selimbegović: BiH i Ukrajina – Deprimirajuće sličnosti u pravdanju agresije ruskih vlasti i onih koje smo slušali iz Beograda, ali i Zagreba

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ovog je vikenda ukrajinska vlada objavila da su njihovi vojnici preuzeli kontrolu nad cijelom regijom Kijeva. “Ruske snage brzo se povlače iz područja oko Kijeva i grada Černigiva na sjeveru zemlje”, kazali su, da bi jučer stigla dramatična obavijest: “Nova Srebrenica. Ukrajinski grad Buča je nekoliko sedmica bio u rukama ruskih životinja. Lokalni civili su nasumično ubijani, a njihova tijela razbacana po ulicama grada”, prenijela je Anadolija zvanični Twitter nalog ukrajinskog Ministarstva odbrane uz videosnimak uistinu horor sadržaja.

    Šta je nedopustivo…?

    U Bosni i Hercegovini slike iz Ukrajine od samog početka ruske invazije bude prebolna sjećanja, a paralele za kojima posežu gotovo svi svjedoci naših ratova iz devedesetih svode se na pitanje zašto je demokratski svijet propustio lekcije sa Balkana. Oslobođenje je uz svoje vikend-izdanje objavilo specijal “30 godina”, podsjećajući na užase dvostruke (u nekim periodima) agresije.

    Fotoreportersko zapažanje Rona Haviva, koji je naravno u Kijevu i nema dvojbi da njegova kamera danas bilježi lako uporedive snimke sa onima iz BiH tri decenije ranije, prati i njegovo sjećanje na zaprepašteni svijet koji je tada ponavljao u sebi – Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću, a danas zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom izgovara istu frazu za 21. stoljeće. Dobitnik Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje, novinar koji je 2. augusta 1992. godine objavio priče žrtava Omarske koje su odjeknule poput groma, danas želi da vjeruje da je lekcija iz BiH makar sa zakašnjenjem od 20 godina ipak naučena. Jer SAD i Evropa ne koriste eufemizme za ratne zločine u Ukrajini. Roy Gutman podsjeća i na činjenicu da je Ukrajina bila daleko spremnija za rat od BiH devedesetih, a legenda novinarstva Ed Vulliamy, koji je kao reporter The Guardiana, kako piše, dobio prokletu čast da sa Independent Television News izloži grozotu logora svijetu, još uvijek traga za odgovorom zašto je agresor koji je upravljao Omarskom, Manjačom, Trnopoljem i Keratermom “bio smirivan i podržavan tri godine nakon naše priče”? Šta je to što bi za Zapad bilo nedopustivo ako nisu serijska, masovna silovanja žena, mučenje i likvidacije muškaraca, opsade gradova, sve do užasavajućeg masakra i genocida u Srebrenici?

    Zašto Bosna i Hercegovina nije bila i još uvijek nije važna, a Ukrajina apsolutno jeste, pitanje je koje Vulliamyja, inače haškog svjedoka protiv presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i danas zbunjuje, priznaje on. A historija se ponavlja, svi svjedočimo. Da, zaista su deprimirajuće, najblaže rečeno, sličnosti u pravdanju agresije za kojima posežu danas ruske vlasti sa onim što smo slušali iz Beograda, a jedno vrijeme i Zagreba u godinama naših patnji. Čak su i propagandne poruke iste! Onako kako su Sarajlije “granatirale svoj grad”, kako je na početku rata tvrdila bivša JNA, a kasnije VRS i Slobodan Milošević za užasni zločin na Markalama, tako danas likovi s crnih američkih lista tvrde da Ukrajinci ubijaju sami sebe. Christophe Solioz, također jedan od autora u našem Specijalu, u tekstu znakovita naslova “Kraj poslijeratne ere”, pita zar nije BiH dio Evrope, zar nije prije mnogo godina zaslužila jednaki izliv solidarnosti kao danas Ukrajina, uključujući i vojnu podršku, i podsjeća da se Putin ovih dana suočava sa odlučnom i jedinstvenom Evropom, što nije bio slučaj sa Miloševićem.

    Solioz apsolvira i aktuelne probleme naše zemlje, od nejedinstva spram sankcija Miloradu Dodiku, do problema sa izmjenama Izbornog zakona BiH, potcrtavajući koliko je i danas podrška BiH – kao i onda prije 30 godina – puno više retorička i kozmetička nego stvarna. No, on ima i prijedloge mogućih rješenja, za koje je neophodno da greške iz prošlosti budu priznate, ali i da se konačno odstupi od međunarodne strategije koja se na terenu svodi na zalaganje za etničku podjelu zemlje. Njegov je recept čak i jednostavan: promjene koje se ogledaju u odnosu spram Ukrajine valja primijeniti i na BiH. Na potezu je, dakle, ono što kolokvijalno zovemo međunarodnom zajednicom, a zapravo su nam oči uprte u zapadni demokratski svijet. S one druge, totalitarističke strane, možemo samo dobiti pravdanja zločina i neskrivene ambicije raznih denacifikacija – u BiH se to, zahvaljujući stranim izvještačima, na vrijeme prepoznalo kao etničko čišćenje. Profesor Kenneth Morisson iz Velike Britanije podsjetio nas je na slavna novinarska imena koja su nemjerljivo pomogla da istina o BiH dopre do svijeta i koja su – to nikada ne smijemo zaboraviti – javno mnijenje u svojim zemljama animirala da pritiskom na vlasti preokrenu odnos prema ovoj zemlji. Profesor Morisson pominje čitav niz velikana, od Martina Bella s BBC-a, preko još jednog dobitnika Pulitzera Johna F. Burnsa do Christiane Amanpour, Allana Littlea, Paula Lowea i mnogih drugih koji su dokazali da novinarstvo može mijenjati svijet.

    Zvijezda vodilja

    Upravo zato je i naših “30 godina” s posebnom posvetom ratnom uredniku Oslobođenja Kemalu Kurspahiću, koji nas je napustio u jesen prošle godine. Redakcija s kojom je dočekao rat i novina koja je prkosila agresiji predstavljali su – kako odlično primjećuje Tom Gjelten – zvijezdu vodilju. Usuđujem se dodati: i svima nama koji smo se tih ratnih dana bavili ovim poslom u drugim redakcijama, novinskim ili TV, u nemogućim uvjetima, sa preteškim zadatkom da istina prodre u svijet. Imala je BiH tada sjajne novinare, čiji prilozi i danas o tome svjedoče, a Oslobođenje je pod budnim okom Keme i Gordane Knežević uspjelo napraviti taj iskorak kao iskaz ovdašnje bitke svih domaćih medija za dostojanstvo, ljudskost i odanost profesiji usred rata. Što je lekcija na koju i danas podsjećaju oni koji pamte BiH devedesetih i što je i motiv našoj redakciji da u sjećanje na Kemu inauguriramo međunarodnu novinarsku nagradu (naša, interna, nosit će ime Hamze Bakšića). Ali o tome više sutra, u Kamernom teatru, u 13 sati.

    Kajganić i tri tužioca: Formiranje predmeta za zamajavanje javnosti!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Nakon što je ukaz predsjednika RS Milorada Dodika objavljen u Službenom glasniku entiteta, Tužilaštvo BiH formiralo je tim koji će u saradnji sa drugim institucijama raditi na ovom predmetu.

    Ništa novo, ništa što je opipljivo, a nakon što je Ustavni sud BiH srušen u Republici srpskoj. Za maštovite neka probaju zamisliti šta bi se desilo da neko iz reda Bošnjaka se ponaša slično, ili ne daj Bože isto.

    U najmanju ruku bio bi uhapšen u roku od dva sata!

    – U Tužiteljstvu BiH, u navedenom predmetu, formiran je tim od tri tužitelja, koji zajedno sa SIPA-om, te drugim sigurnosnim i policijskim agencijama, poduzimaju zakonom predviđene aktivnosti o čijim rezultatima će javnost biti obaviještena – saopćio je portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić.

    Dakle, treba da nas impresionira broj tužilaca koji rade na ovom slučaju, ali ranija iskustva. I to ona od 9. januara i ina druga naučila su nas da formiran predmet, posebno kada je riječ o Miloradu Dodiku, ne znači ništa osim novi spis u ladicama ustanove u kojoj odavno ne stanuje pravda.

    Zabrinjavajuće je da uprkos odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta je novoizabrani vršilac dužnosti direktora Službenog glasnika RS Miloš Lukić potpisao odluke o objavljivanju ukaza Milorada Dodika vezanih za zakone koji praktično suspendiraju odluke visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji ovog entiteta, a da su na slobodi još uvijek akteri rušenja ustavnog poretka u BiH.

    I kada je danas ponovo potvrđena vijest da nema niti jedne optužnice za negiranje genocida, valjda podsjetiti da Kajganić zajedno s VSTV-om pokušava objasniti javnosti kako ne valja nametnuti zakon, jer nemaju sudske prakse, a ni proizvedene akcije zbog nanošenja boli žrtvama novim negiranjima!
    I u takvim slučajevima Tužilaštvo je formiralo predmete, a do danas nema optužnice.

    Tako da formirani predmet u slučaju objave ukaza u Službenom glasniku Rs-a znači još jedan slučaj koji ćemo godinama pratiti povremeno pitajući šta je s procesuiranjem, a odgovor će uslijediti kao i ranije ‘predmet je u radu’, a radi ga više tužioca, kao da je bitan broj a ne konačna odluka!

    (NAP)

    Kolumna Vildane Selimbegović: 27. juli, dan poslije

    Piše:
    Redakcija
    -

    Od Meokrnja preko Tuzle, Maglaja, Bugojna, Smetova, Ivan-sedla, diljem Krajine sve do Dervente, Drvara i Sarajeva, antifašisti su ove godine dali poseban pečat 27. julu, Danu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Razumljivo – okrugla je godišnjica, osam decenija je veliki jubilej i zaista vrijedi podsjetiti na sve ono što taj datum označava u našoj zemlji.

    Tekovine partizanske borbe

    Nekada se slavio i u Hrvatskoj, zbog istog razloga, no susjedi iz Evropske unije još 1991. odlučili su se odreći ovog praznika, a kako godine prolaze, sve ga se neradije sjećaju (zašto, objasnio je nedavno u Oslobođenju profesor povijesti sa zagrebačkog Sveučilišta, dr. Hrvoje Klasić) i proglasili su Dan antifašističke borbe koji slave 22. juna, kada su sisački komunisti osnovali svoj partizanski odred. Iako u Hrvatskoj ima različitih opravdanja zašto je to tako, barem onoliko koliko u susjednoj Srbiji i na teritoriji Republike Srpske ima optužbi – ne samo za Hrvatsku već i za BiH – kako ustanak protiv fašizma nisu digli ni svi narodi ni komunisti, već zapravo i samo Srbi, tužna je istina da do tekovina Narodnooslobodilačke borbe i dizanja ustanka protiv Hitlerove sile u Drugom svjetskom ratu danas drže i uspomenu na te događaje čuvaju jedino antifašisti okupljeni u svoja udruženja na prostoru cijele bivše Jugoslavije, ideološki i svakako daleko svakoj od aktuelnih vlasti. Vidjelo se to uostalom i na proslavama 27. jula, čulo se, a i opjevalo svugdje gdje su antifašisti podsjetili na slavne tekovine partizanske borbe koje se danas jednakim intenzitetom gnušaju (su)vlasnici država nastalih od Vardara pa do Triglava (oni oko Vardara možda još i najmanje).

    Šta, uostalom, kažu povjesničari za naš, ovaj bosanskohercegovački Dan ustanka? Osim što mu – u skladu sa vlastitom nacionalnom pripadnošću – daju i atribute, listom mu osporavaju komunističko obilježje, radije se opredjeljujući za karakter seljačkih pobuna. Jasno je već odavno da je to dio nasrtaja onih koji bi da zasluge za antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu nasilu pripišu četničkim odredima i svom đeneralu Draži, pa bi da nekako gumicom izbrišu savezništvo četnika s nacistima jednakim intenzitetom sa kojim njihove kolege iz suprotnih tabora plaču za Nezavisnom državom Hrvatskom i njezinim zločin(c)ima. Protiv NDH – tada Hitlerove produžene ruke u BiH – i ustali su partizani koji su poveli narod Krajine u oslobađanje Drvara i Bosanskog Grahova prije nešto više od 80 godina. Titovi partizani, koliko god bili mrski današnjim vladarima naših života, nisu svi bili komunisti, ali ih jeste Komunistička partija Jugoslavije povela i dovela do pobjede u Drugom svjetskom ratu. Sam je Tito – kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i lider KPJ – vodio i dobijao odlučujuće bitke protiv fašista – njemačkih, italijanskih, nerijetko i bugarskih i njihovih pratećih jedinica koje su činile ustaške i četničke snage. I to one najveće upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kao što su i najvažnije odluke Titovih partizana o formiranju bivše Jugoslavije donesene na prostoru Bosne i Hercegovine – riječ je naravno o Prvom i Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanim u Bihaću i Jajcu, ali i Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a koji su i omeđili današnju BiH.

    Ideologije i matrice

    Istina je, nacionalisti su prvo udarili na Jugoslaviju, no sljedeći korak je bio očekivan – združena ambicija čerupanja Bosne i Hercegovine jeste zaustavljena u Daytonu, ali nisu snovi o njoj. Da je tako, ne pokazuje samo odnos aktuelnih vlastodržaca prema BiH, kojoj prijete ratovima i raspadom, i njihov odnos prema antifašizmu već i odnos prema zločinima, kako onim počinjenim u Drugom svjetskom ratu tako i ovom posljednjem. Ilustracija svježa koliko i obilježavanje Dana ustanka BiH jeste Zakon o negiranju genocida, odnosno izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik Valentin Inzko. Sva ona kuka i motika koja se digla Banjom Lukom jednako neće ni da čuje da se zakon kojim se konačno zabranjuje vrijeđanje žrtava genocida u Srebrenici odnosi na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, što će reći i na Jasenovac, no sad je bar bjelodano jasno da je do Jasenovca vlasti i opoziciji RS-a stalo jednako koliko i do Dana ustanka BiH. Za razliku od – recimo – Drvara, gdje su općinske vlasti podržale SABNORBiH u obilježavanju 27. jula, kao što su to učinile i vlasti Travnika koje su s antifašistima izašle na Meokrnje, kao što je, uostalom, to tradicija Tuzle. Znamo mi već odavno – zar nije i sam Inzko to puno puta rekao? – koliko se život diljem Bosne i Hercegovine razlikuje od političarenja u stranačkim centralama. Da se to ne odnosi samo na vlast već i na opoziciju, nije primjer samo Mirko Šarović i njegovo takmičenje s Dodikom posljednjih dana. Salonski ljevičari i salonski desničari stanuju u centrima, zato Dragan Čović i hoće – ako treba i po cijenu Hrvata iz ostatka BiH – da od Mostara napravi svoj stoni grad. One ideologije i matrice kojoj svjedoče Mile Budak i Jure Francetić na tablama gradskih ulica.

    Kad padne Kum Prvi: Zašto Konaković šuti o hapšenju Gordana Memije?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Prošlo je već nekoliko sati otkako je uhapšen Gordan Memija, a njegov kum Elmedin Konaković šuti. Ne oglašava se. Nema ga ni na Facebooku niti na Twitteru. Vijest o hapšenju biznismena Memije objavili su skoro svi mediji, ali je lider Naroda i Pravde to još nije primijetio. A obično je primjećivao svaki tekst Istrage u kojem se pominje njegov saputnik sa hadža, kum i “ugledni” biznismen.

    “Ugledni” biznismen kojem su Istraga i Žurnal svojim tekstovima nanijeli “nepravosnažne” duševne boli vrijedne 170 hiljada maraka je uhapšen. U službenim saopćenjima MUP-a Zeničko-dobojskog kantona i Tužilašta Ze-Do kantona piše da su Memija i jos sedam uhapšenih osumnjičeni da su počinili krivična dječa neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droge, odavanje službene tajne, zloupotreba položaja ili ovlaštenja i nadriljekarstvo.

    “Avdo Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, mjesecima piše laži o Gordanu i njegovoj firmi. Na sudu gubi sporove zbog klevete, a ipak ne prestaje”, napisat će na Facebooku Elmedin Konaković nakon što su nepoznate osobe, jutros uhapšenom “uglednom biznismenu” Gordanu Memiji bacile bombu na firmu Foto Art.

    Onda je Konaković tradicionalno otišao u studio N1 da nastavi sa optužbama na račun novinara i opet stane u zaštitu svog prijatelja Gordana Memije-

    “Apsolutno nisam prebrzo reagovao. Reagovao sam nakon višegodišnje torture Avde Avdića prema meni lično i mojim prijateljima. Ima presuda koju je dobio Memija protiv Avdića i u njoj se kaže da je evidentno da sam lično njegova meta. Dakle, imam pravosudnu presudu da ne izmišljam. Vrlo brzo ću je objaviti. Vrlo cijenim novinarsku profesiju. Ali ne dopuštam da se neko iživljava na meni. Avdo Avdić već godinama pokušava torturom nametati neka svoja mišljenja. Ne pristajem na to”, kazat će Konaković.

    Jutros je, dakle, uhapšen Gordan Memija. Po naredbi zeničkog tužioca. Uhapsili su ga pripadnici MUP-a Ze-Do Kantona uz asistenciju MUP-a Kantona Sarajevo sa NiP-ovim Admirom Katicom na čelu. Nisu li u oni “na pravdi boga” uhapsili Konakovićevog kuma kojem su, samo zato što je ugledan, bacali bombe na fimu.

    Prošlo je već nekoliko sati od hapšenja Gordana Memije, a Elmedin Konaković šuti. Ali nije šutio kada je objavljeno da je biznismen Gordan Memija 2016. godine na sarajevskom aerodromu dočekao Edina Gačanina Tita, šefa narko kartela Tito i Dino. I to je dokumentovala Federalna uprava policije koju nadzire federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. I on je kadar NiP-a.

    U ovom dokumentu piše da je  Gordan Memija, preko firme Foto Art, u ASA Rentu iznajmio tri automobila za potrebe Edina Gačanina. I još piše da je Gordan Memija rezervisao hotelske sobe za Edina Gačanina Tita za kojeg holandska policija, na osnovu prethodno dobijene informacije od američke DEA-e, piše da je vođe kartela “Tito i Dino”.

    Volio je ugledni Memija i ugledne borce osuđene za ubistvo. Na fotografiji ispod je Tomislavo Spahovićem, pravosnažno osuđenim na sedam i po godina zatvora zbog ubistva Amila Geca.

    I nije Memija volio samo ubicu Tomu Spahovića. Na fotografiji ispod ovog pasusa pozira sa Ibrahimom Miladinom, džudistom i bivšim pripadnikom Federalne uprave policije.

    Ibrahim Miladin je danas pratilac Edina Gačanina Tita, vođe narko kartela Tito i Dino. Istog onog narko bossa kojeg će Gordan Memija, prema vlastitoj tvrdnji, “dočekati opet, ako dođe u Sarajevo”. Jer ga poznaje od malih nogu.

    I nije današnje hapšenje Gordana Memije njegov prvi kontakt sa istražnim organima.

    “Državna agencija za istrage i zaštitu BiH dostavila je Tužilaštvu KS izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv navedenih osoba 19.04.2016. godine. Formiran je predmet koji je ustupljen na nadležno postupanje Tužilaštvu BiH 26.03.2018.godine”, naveli su iz Tužilaštva Kantona Sarajevo, kao odgovor na pitanje da li je SIPA prijavila Gordana Memiju i Alema Hodovića za organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca.

    Elmedin Konaković će samo reći – “ugledni biznismen”.

    Glup i gluplji: Penzionerska iskaznica, Osmica i Salkica!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    U evidenciji Obavještajno-sigurnosne agencije BiH nema dokaza da su SDA-ovom federalnom zastupniku Salki Zildžiću izdate iskaznica i značka ove sigurnosne agencije. Ali iskaznica i značka koje su pronađena prilikom Zildžićevog hapšenja u Srbiji su autentične. I velika je vjerovatnoća da su izdate tokom mandata bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića.

    U evidenciji OSA-e, prema informacijama Istrage, postoje dokazi o izdavanju tri “počasne iskaznice”. Jedna je izdata na ime Denisa Stojnića, druga na ime Adija Hadžikapetanovića.

    Stojnićevu iskaznicu je izuzelo Tužilaštvo BiH nakon što je uhapsilo ovog “ugostitelja”. Iskaznica izdata Adiju Hadžikapetanoviću je povučena nakon što je ovaj bivši sekretar Ministarstva vanjskih poslova BiH preminuo.

    To su, dakle, činjenice. Generalni direktor OSA-e ima diskreciono pravo da daje počasne iskaznice. Ali počasne iskaznice može imati samo bivši uposlenik OSA-e koji je penzionisan. I niko više. Salko Zildžić nije bio uposlenik OSA-e, a nije ni penzionisan. Dakle, sve i da je bio saradnik OSA-e, Zildžić nije mogao imati počasnu iskaznicu. Ako je bivši direktor OSA-e Osman Mehmedagić, a sve su prilike da jeste, izdao počasnu iskaznicu OSA-e Salki Zildžiću mimo procedure onda je njegov potez, u najmanju ruku, glup. A od Mehmedagića je u ovom slučaju gluplji samo Salko Zildžić.

    Nije, dakle, sporno što je Salko Zildžić (bio), ako je (bio), saradnik OSA-e. Sporno je što je dobio penzionersku iskaznicu. Mada, ako sagledamo bolje sam slučaj, Salko i jeste za penzije. Više puta udaren u glavu Zildžić je obolio o demencije. A ako nije dementan, onda je samo glup. Čovjek je, pazite sad, bio savjetnik federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare, bio je član Komisije za sigurnost Parlamenta FBiH i “počasni službenik OSA-e”, a za sve ove godine nije uspio naučiti da oružje, čak i sa dozvolom, ne nosiš preko granice. Da je Zildžić bio na tajnom zadatku, prosto je nevjerovatno. Jer on nije u stanju obaviti nikakav zadatak, a kamoli visoko sofisticiranu tajnu operaciju. A ako je sve to tako, a jeste, kakav je tek, onda, direktor OSA-e, koji je Zildžiću dao ovu iskaznicu i značku.

    Kada je one godine kada je Aleksandar Vučić napadnut u Potočarima, Srbija na specijalnu operaciju poslala svoje agente, prethodno su im oduzeli iskaznice. Pa, opet, svjedok pokajnik je razotkrio kompletnu srbijansku obavještajnu operaciju u Potočarima.

    Kada “operativac” Salko Zildžić krene privatno u Srbiju, on iz svog automobila zaboravi izvaditi pištolj, a iz novčanika “penzionersku iskaznicu” OSA-e. Ne trebaju nikakvi svjedoci pokajnici da ga razotkriju. Naprotiv, on je svojom demencijom ili glupošću od sebe napravio “špijuna na specijalnom zadatku”, iako to suštinski nije. Jer svako ko je barem jednom u životu razgovarao sa Zildžićem zna njegove intelektualne kapacitete.

    Danas, tri dana poslije Zildžićevog hapšenja, njegova i Osmicina glupost dali su za pravo svim neprijateljima BiH da i ubuduće šire priču o “dubokim državama” i “crnim operacijama”.

    A da je, citirat ću jednog SDA-ovca, Osman Mehmedagić ono što o njemu govore i pričaju, ova stranka nikad ne bi sišla s vlasti. On je, zapravo, samo glup. Što potvrđuje i slučaj Zildžićeve penzionerske iskaznice.

    Naknadna pamet sarajevske i banjalučke opozicije: Inzkov zakon za podizanje svijesti

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    SDP-ovom federalnom zastupniku Damiru Mašiću  nadošla je genijalna ideja pa na društvenim mrežama, a gdje bi drugo, predlaže da Željko Komšić “odmah sutra sazove sjednicu Predsjedništva BiH i stavi sve “sporne” tačke na dnevni red”.

    “Pa neka Baja bojkotuje”, zaključuje euforični Mašić nazivajući, pritome, Milorada Dodika – Bajom.

    Ima od tada, možda, godina i po kada su hercegovački portali, oni koji veličaju Dragana Čovića, slavodobitno prenijeli izjave Damira Mašića koji je, govoreći o “kantonalnoj sarajevskoj vladi”, zaključio da je “Željko Komšić podvala”. Godinu prije toga SDP će na sve načine pokušati spriječiti “podvaljenog Komšića” da postane član Predsjedništva, ali, za razliku od Mašića i njegovih partijskih drugova, nekih 225 hiljada Bosanaca i Hercegovaca vidjelo je malo širu sliku. Komšić je postao član Predsjedništva BiH.

    “Sjednicu Predsjedništva nije moguće održati ako fizički nisu prisutna najmanje dva člana Predsjedništva”, piše u Poslovniku o radu Predsjedništva BiH, u poglavlju zvanom – “kvorum za sjednicu”.

    Kada se u ljeto 2018. godine govorilo o tome, Mašić i ekipa su bili fokusarani na dizalice iz Širokog Brijega koje su im “podizale” svijest u kampanji protiv Željka Komšića i svih onih koji su govorili o bitnosti njegovog izbora. No, dobro, bitno je da je bilo kada Mašić shvatio da jedan član Predsjedništva BiH, koliko god bio vičan pisanju otvorenih pisama, ne može ništa ako dvojica drugih odluče urušiti instituciju.

    Milorad Dodik je rekao da više neće učestvovati u radu Predsjedništva BiH nakon što je Valentin Inzko, koristeći bonske ovlasti u sudijskoj nadoknadi svoga mandata, odlučio nametnuti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH prema kojima je kažnjivo negirati genocid i sve druge presude izrečene protiv ratnih zločinaca. Dragan Čović se nije izjašnjavao o Inzkovom zakonu, ali ako je suditi na osnovu izjava Borjane Krišto, nije baš da je HDZ “suglasan” sa odlazećim Visokim predstavnikom. Što će reći da bi Čović, da je u Predsjedništvu BiH, pratio stavove svog druga iz Banja Luke. I u tom bi slučaju, vjerujem da je sada jasno i Damiru Mašiću, Predsjedništvo BiH “nestalo” na potezu između izmjena i dopuna dva zakona, Krivičnog i Izbornog.

    Inzkov zakon je, ako ništa, na površinu izbacio sve. Damir Mašić je (valjda) uvidio svoju pogrešnu procjenu iz ljeta 2018. godine, a njegov šef Nermin Nikšić je primijetio “da nema razlike između opozicije i pozicije u Republici Srpskoj”. Ja, ipak, mislim da ima razlike ali moje mišljenje o tome uopće nije bitno. Opozicija iz Republike Srpske jeste napravila kardinalnu grešku kada je podržala zaključke koje im je nametnuo Milorad Dodik. Prvo, ne tjera Inzkov zakon Srbe da priznaju presuđeni genocid u Srebrenici. Zakon im samo zabranjuje da ga negiraju, odnosno da likuju i veličaju svirepe zločine koje su dva međunarodna suda nazvala – genocidom. Drugo, opozicija iz Republike Srpske ponaša se, otprilike, kao SDP 2018. godine u Federaciji, ne gledajući širu sliku i kontekst. Podržavajući Dodikove zaključke, Mirko Šarović i Brano Borenović smanjuju sebi koalicijski kapacitet na državnom nivou 2022. godine. Jer sve i da osvoje 5-6 mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, zbog svog će ponašanja u vezi sa Inzkovim zakonom postati “isti kao Dodik” i bit će svejedno s kim ćete koalirati. I treće, ako pratite Milorada Dodika u rušenju institucija BiH kako, onda, uopće možete tražiti i dobiti podršku 50-ak hiljada Bošnjaka-povratnika u utrci za člana Predsjedništva BiH iz RS-a.

    Koliko god u javnosti izgledalo da su svi isti – ipak, nisu. Milorad Dodik i Dragan Čović su posljednjih desetak godina ključne figure u procesu razbijanja BiH. Zato nekada treba imati hrabrosti, i na uštrb par hiljada glasova, povući državničke poteze. SDP je rušeći Komšića 2018. godine napravio grešku koja je danas mogla skupo stajati Bosnu i Hercegovinu. I ljevicu i desnicu. SDS i PDP, zarad dvadesetak hiljada glasova koje bi mogli izgubiti među “srpskom” populacijom, rizikuju gubitak 50-ak hiljada onih koji su živjeli u uvjerenju da nisu isti Mirko Šarović i Milorad Dodik. I valjda će im za konačno shvatanje greške trebati manje vremena nego Damiru Mašiću.

    (oslobodjenje.ba)

    O američkim sankcijama i bosanskom pravosuđu: Bosanski “blacklist”

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Mjesecima već američki zvaničnici koji su bili i koji će tek dolaziti u Bosnu i Hercegovinu prijete sankcijama korumpiranim političarima. Dio medija spekuliše imenima budućih “kažnjenika”, govori se o sankcionisanju firmi preko kojih korumpirani političari izvlače novac iz budžeta i javnih preduzeća i pitanje je samo dana kada će zvanične odluke biti saopćene.

    Koliko god bh. zvaničnika i biznismena bude na crnoj listi SAD-a, to će biti samo “kap u okeanu”. Jer lista korumpiranih mnogo je duža od one koju obznanjuju vlasti SAD-a.

    Najzvučnije ime

    Zvanični podaci kažu da smo na vrhu liste po korupciji, a na dnu liste po broju pravosudnih slučajeva korupcije. Što je, nekako, i logično. Jer tamo gdje se korupcija ne procesuira, znači da je zahvatila cijeli sistem.

    Desetine bh. zvaničnika su bile ili se i danas nalaze na crnoj listi SAD-a. Neki su tu završili zbog korupcije, neki su na listi zbog ratnih zločina, neki zbog terorizma, a neki zbog organiziranog kriminala. Pokušavam, evo, da se na prvu sjetim nekog bh. državljanina koji se nalazi na crnoj listi, a koji je pravosnažno osuđen pred bosanskohercegovačkim pravosuđem. I ne uspijevam.

    Milorad Dodik je, svakako, najzvučnije ime. On je danas član Predsjedništva BiH, predsjednik je vladajuće partije u Republici Srpskoj, prijete mu novim i još oštrijim sankcijama, ali to za bh. pravosuđe proteklih godina nije značilo ništa. Milorad Dodik čak nije ni osumnjičen. On je svjedok svojih sumnjivih poslova.

    Nikola Špirić s porodicom je na crnoj listi SAD-a. Tamo je završio zbog korupcije. A u BiH je završio na listi SNSD-a i postao državni delegat u Domu naroda BiH. On još uvijek može izvaditi uvjerenje o nekažnjavanju u kojem piše – neosuđivan i može pribaviti uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka.

    Prije nekoliko dana na Ilidži sam, sasvim slučajno, sreo Nasera Keljmendija. I on je lice sa crne liste SAD-a, povezano sa trgovinom drogom. Pred bh. pravosuđem nikad nije osuđen. Slobodan je čovjek i biznismen.

    Nusreta Imamovića sam sreo prije petnaest godina u Gornjoj Maoči. Bio je vođa selefija u BiH, a sve relevantne institucije su upozoravale na njega i njegovo djelovanje. Tužilaštvo BiH ga je hapsilo u čuvenoj akciji Svjetlost, ali Nusret Imamović je na sirijsko ratište otišao kao – “neosuđivan”. Na američkoj crnoj listi označen je kao jedan od najtraženijih svjetskih terorista koji je povezan sa Al-Kaidom.

    I bivši SDA-ov generalni sekretar Amir Zukić je završio na američkoj listi zbog korupcije. No, prije nego što su ga američke vlasti sankcionisale, on je ostao bez pozicije stranačkog sekretara nakon što ga je Tužilaštvo Kantona Sarajevo optužilo za korupciju u slučaju Bosna. No, ni Zukić nije osuđen pred bh. pravosuđem.

    Slobodno živi u Hrvatskoj

    Bivši lider HDZ-a BiH Ante Jelavić je na crnoj listi SAD-a. On slobodno živi u Hrvatskoj, gdje se skriva od bh. pravosuđa koje ga potražuje zbog slučaja Samouprava. Ali i on je, formalno-pravno, neosuđivan.

    Kao, uostalom, i većina bh. zvaničnika čija su imena završila na crnoj listi SAD-a, a da razlog sankcionisanja nisu bili ratni zločinci.

    I šta nam ovo pokazuje?

    Borbu protiv korupcije u BiH ne može voditi Amerika. Borbu protiv korupcije u BiH mora voditi bh. pravosuđe. Nakon što je Gordana Tadić “udaljena” s pozicije glavne tužiteljice iz Tužilaštva BiH, čini se, pušu neki drugi vjetrovi. Vidjelo se to proteklih dana u Banjoj Luci i u Sarajevu, gdje su provedene brojne policijske akcije. Ostalo je još da se ti vjetrovi usmjere i prema zapadnoj Hercegovini, pa da promjena bude potpuna.

    Od Kazana do murala, sve kroz minska polja: Žene s jajima

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Jedanaesti je dan u mjesecu i žene Srebrenice će, opet, izaći na tuzlanski trg, noseći u rukama jastučnice na kojima nikada nisu prespavali njihovi sinovi, braća, očevi i muževi, s kojima se nisu sreli od onog trenutka kada su u julu 1995. godine muškarci, želeći spasiti živu glavu od jedinica Ratka Mladića, šumskim putevima krenuli prema Tuzli. Ne sjećam se tačno kada sam prvi put kao novinar otišao na tuzlansku Pingu, gdje je uvijek započinjala protestna šetnja srebreničkih žena koje su, dvije decenije, svakog jedanaestog u mjesecu tražile pravdu. Ne sjećam se ni koliko sam puta poslije toga bio iza leđa žena koje su u rukama držale komad platna na kojem su bila izvezena imena onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Samo znam da svaki put kada sam bio – na čelu kolone je bila Hajra Ćatić. Majka Ninina, objasnit će meni, novinaru početniku, starije kolege iz Tuzle.

    „Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, započeo je svoj posljednji izvještaj Nino Ćatić, prije nego će preko šume krenuti na put bez povratka.

    Kolega Omer Hasanović, Srebreničanin, otići će sa Hajrom Čatić prije desetak godina u jednu podrinjsku šumu. Vječno će mi ostati urezan u sjećanje kadar na kojem se vidi kako Hajra Ćatić gazi kroz minsko polje u potrazi za kostima svog sina. Nije ih pronašla. Nikada.

    Smrt je, kažu mnogi, jedina ovozemaljska pravda. Smrt je prije dva dana odnijela Hajru Ćatić na neko pravednije mjesto. Za kostima Nine Ćatića sada nema ko da traga.

    Iste noći kada se širila vijest o smrti Hajre Ćatić, društvenim se mrežama proširio snimak na kojem se vidi kako Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović odvode srbijanski policajci nakon što su one jajima gađale beogradski mural Ratku Mladiću. Ove srbijanske aktivistice imale su dovoljno jaja da skrenu pažnju cijelog svijeta na činjenicu da „nasred zemlje Srbije“, ratnog zločinca Ratka Mladića veličaju „Vučićeve delije“. Generalov lik su kasnije, tokom noći, svojim tijelima branili oni kojima su „njegova dela“ inspiracija. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, dvije žene s jajima, dan kasnije su postale inspiracija onim drugim, endemskim vrstama Beograđana, koji su odlučili baciti kreč na lice „đenerala Mladića“.

    U jednom danu, tri žene su ušle u legendu. Hajra, Aida i Jelena. I potpuno je svejedno odakle su i kako se zovu.

    Na dan smrti Hajre Ćatić i herojskog čina Jelene i Aide, jedna žena u Sarajevu se povukla „pred teškim vremenom“. Gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić zasmetala je kiša pa je saopćila da neće biti obilježen, po njenom izboru, „Dan stradalih na Kazanima“. I ne bi ovo otkazivanje obilježavanja Dana stradalih uopće bilo sporno da je gradonačelnica imala i trun hrabrosti da na spomeniku na Kazanima napiše ko je to ubijao nevine ljude tokom rata u Sarajevu.

    „Uživajte u Sarajevu“, reći će predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić novinaru Tanjuga koji je ostao zaprepašten nakon što je njegov sagovornik prekinuo intervju zbog negiranja genocida.

    „To je genocid“, rekao je Komšić novinaru Tanjuga koji je i dalje insistirao da je u Srebrenici počinjen samo „strašan zločin“.

    Ni pominjanje presuda novinaru Tanjuga nije bilo važno. Bitnija je, još uvijek je na Balkanu bitnija impresija od činjenica.

    Komšić je, potom, skinuo mikrofon i odšetao u legendu.Novinar Tanjuga je ostao sam, ne priznajući činjenice ni presude.

    Nedavno mi je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović dostavila u elektronskom formatu sve relavantne presude za Kazane. I tamo su jasno navedena imena izršilaca i, policijskim rječnikom rečeno, način izvršenja krivičnog djela. Te strašne zločine su počinili ljudi s imenom i prezimenom. No, ono što piše u presudama, neće pisati na spomeniku koji Gradska uprava namjerava podići na Kazanima. Jer gradonačelnica Karić nema hrabrost Aide Ćorović, Jelene Jaćimović i Hajre Ćatić. A od činjenica bježe samo kukavice.

    Koliko god vremena provodili u teretani, i koliko god s kapuljačama na glavama plašili novinare i aktiviste oko sebe, oni što su došli da „očiste“ beogradski mural generala osuđenog za genocid i etničko čišćenje su obične kukavice. Čak i onda kada režim Aleksandra Prvog stoji iza njih. Čak i onda kada ih čuva policija Aleksandra Drugog Vulina.

    „Užas“ reći će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, govoreći o odluci Željka Komšića da prekine intervju sa novinarom Tanjuga koji je negirao presuđeni genocid u Srebrenici.

    Užasom bi se, prije, mogla nazvati ona fotografija snimljena kada trojica-četvorica Vučićevih i Vulinovih policajaca odvode Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović u „prostorije za zadržavanje“. Užasom se može nazvati i to što je policija danima čuvala mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Užasno je, dakako, i to što je danas na čelu Srbije čovjek koji je po beogradskim ulicama postavljao table „ulica Ratka Mladića“. Užasom, i nikako drugačije, mora se nazvati i „mladalačka“ izjava Aleksandra Vučića da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. Srbija Aleksandra Vučića postala je užasna. Evo, jučer su srbijanske vlasti potpisale protokole o saradnji s bjeloruskim sigurnosnim snagama koje hiljade migranata tjeraju skoro u smrt.

    Usvajala je Srbija rezolucije o zločinima u Srebrenici, ali osim par njih, nikada nije bilo zvaničnika koji su jasno i glasno taj „strašan zločin“ nazivali – genocidom. Obraz Srbije su uvijek spašavale žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Aida Ćorović, Jelena Jaćimović, Snežana Čongradin … Obraz Srbije su spašavale žene s jajima.

    Vratimo se sada na posljednju ratnu i prvu poratnu godinu. Ne pišem ovo da bih se dodvorio urednici Selimbegović, ali ovo, prosto, moram napisati. Zamislite kolika je hrabrost trebala da u opkoljenom Sarajevu, u kojem je paljbom sa srpskih položaja,  ubijeno hiljade djece, pišete o zločinima pripadnika Armije RBiH. Vildana Selimbegović je pisala. Dvadeset i pet godina nakon rata, jedna druga Sarajka, gradonačelnica Benjamina Karić, nije imala hrabrosti da na Kazanima napiše ko je ubijao nevine ljude. Samo se kukavice, rekoh, plaše činjenica.

    U opkoljenom i razorenom Sarajevu su devedesetih postojali novinari koji su spašavali obraz i profesije i društva. Da, sigurno im nije bilo lako. Naprotiv. Danas je mnogo lakše pisati i govoriti o Kazanima. I to je pokazatelj da je Sarajevo slobodan grad koji vode – kukavice.

    Ono što je bilo teško raditi u Sarajevu devedesetih, u Beogradu je teško raditi i danas. Osjetile su to na svojoj koži Aida Ćorović i Jelena Jaćimović. Osjetili su svi oni koji su imali snage da izgovore da se „strašan zločin“ u Srebrenici pravno naziva genocid. U tom je genocidu Hajra Ćatić izgubila sina Ninu. Nikada nije pronašla njegove kosti, a snimci svjedoče da je u potrazi za njima gazila kroz minsko polje.

    U utorak je umrla Hajra Ćatić. Ustvari, nije umrla. Ona će se zauvijek pojavljivati na trgu u Tuzli, gdje se svakog jedanaestog u mjesecu okupljaju žene iz Srebrenice. Danas je 11. 11. i opet će Tuzlom šetati žene s jajima.

    (Oslobodjenje.ba)

    123...19Stranica 2 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj