Gotovo s istim interesovanjem s kojim su se onomad pratili izbori u Crnoj Gori, prošle sedmice su sve oči bile uprte u Skupštinu koja je razmatrala dvije prevažne tačke: smjenu ministra i Rezoluciju o Srebrenici. Iako su usko povezane – jer je razrješenje ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića premijer Zdravko Krivokapić zatražio zbog njegovog sramnog stava da “Haški tribunal, koji je masakre nad Bošnjacima iz Srebrenice 1995. godine klasifikovao kao genocid, nema legitimitet”, za cijelu regiju je daleko važnija ova druga, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici kojom se zabranjuje javno negiranje postojanja ili umanjenje genocida. Rezoluciju je crnogorskoj skupštini predložila Bošnjačka stranka, a podržao ju je istinski šarolik, mi bismo rekli multietnički sastav 55 poslanika: od vladajućih Građanski pokret URA i Demokratska Crna Gora, te poslanici DPS-a, Socijaldemokratske partije, Socijaldemokratije, Bošnjačke i albanske nacionalne stranke, ali i Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta.
Vučićev srpski svet
Suzdržanih je bilo sedam, protiv se izjasnilo 19 poslanika koalicije koju predvodi Demokratski front, što je – procjenjuju analitičari – i bio neposredni povod da premijer Krivokapić odmah po izglasavanju Rezolucije kaže kako je nepotrebna: od početka se, zapravo, znalo da će Krivokapićevo insistiranje na Leposavićevoj smjeni Vladu uvesti u tešku krizu koja se odlukom Skupštine nastavlja. Utoliko je i važnije što se premijer nije povukao, ne tražeći nijednog časa alibi u opstanku Vlade, već ostajući dosljedan vlastitoj principijelnosti i – zašto i to ne reći – čuvajući obraz pred biračima kojima je, kao nositelj liste Demokratskog fronta, obećao Crnu Goru s ljudskim licem. Na njegovu vladu sada najviše i kidiše DF, iz čijih se redova vodi mrtva trka u količini javnih izvinjenja Aleksandru Vučiću i njegovoj politici, no – ako ćemo pravo – Krivokapićevim vođenjem Vlade ni DF ni Srbija odavno nisu zadovoljni, kako zbog javnog stava da će Crna Gora ostati vjerna ranije preuzetim međunarodnim obavezama, što se prevashodno odnosilo na NATO, tako i zbog izbjegavanja potpisivanja sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a onda i zbog Krivokapićevog istrajavanja na odanosti Crnoj Gori i njenom evropskom putu, i to ne samo zarad pukih ispunjavanja zadataka već i zbog vrijednosti o kakvima najviše govori upravo izglasana Rezolucija.
Sam je Vučić, po običaju, pustio prvo svoje trbuhozborce da nastupe glasnije nego ikad. Nije ni čudo, Rezolucija o Srebrenici izglasana je u prilično teškom času za Vučićev srpski svet – nakon potvrđenog doživotnog zatvora Ratku Mladiću, a uoči presude zvaničnicima Srbije, bivšim čelnicima Službe državne bezbednosti Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. Zato je notorni Aleksandar Vulin požurio da kaže kako “Krivokapić i svi koji su glasali za Rezoluciju treba da odu pod Ostrog na grob Amfilohija i da traže oproštaj ako oproštaja ima”, te ih je po kratkom postupku “ispisao iz Srba”. Da ne bi zaostao, Vojislav Šešelj je zatražio zabranu ulaska crnogorskim poslanicima u Srbiju, a Dragan Marković Palma proglasio ovaj čin zabijanjem noža u leđa Srbiji koja je Crnoj Gori donirala vakcine. Predsjedniku Skupštine Srbije Ivici Dačiću stigle su – kao prijedlozi – dvije rezolucije, jedna o zločinima u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine i druga o osudi zločina. Ovu drugu već četvrti put u proceduru šalju poslanici SDA Sandžaka, tražeći osudu genocida, zabranu njegovog poricanja i proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, što je praksa u najvećem dijelu civiliziranog svijeta. Ovu prvu, pak, Saša Ilić je na Peščaniku prozvao SNS-ovom istorijskom čitankom, “po kojoj su svi krivi podjednako, nikakvog genocida nije bilo, osuđuje se svako manipulisanje brojem žrtava ratnih zločina, uvećanjem i umanjenjem broja žrtava, osim kada to rade nadležne institucije i pojedinci u Srbiji”, a njezin sastavni dio je i prijedlog da 11. i 12. juli budu dani sjećanja na sve žrtve ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Time su se stekli uvjeti da i predsjednik zatvori debatu obećanjem da dok je on na čelu Srbije, nikakvih rezolucija o Srebrenici neće biti, što je posve u skladu s dosadašnjim naporima da se potpuno potisne u zaborav Deklaracija o Srebrenici koju je Skupština Srbije usvojila 2010. godine. Prije Vučića i njegovog srpskog sveta, da ne kažem potmule agresije kojom komunicira sa susjedima, Crnoj Gori je, s proslave Dana policije Srbije, poručio da je potpuno jasno kako je Rezolucija o Srebrenici “protiv vitalnih interesa srpskog naroda” (kad Vučić ponovi Dodikove riječi, znači da mu je baš vatra). U svom je maniru izignorisao izjave vlastitih jastrebova (ne treba zaboraviti da je premijerka Ana Brnabić još prije koju godinu objašnjavala kako u Srebrenici nije bio genocid zato što genocid znači da su pobijeni svi), da bi poentirao: “Reagovali smo mirno, nijednu reč nisam uputio niti me zanimaju, daleko im lepa kuća, neka rade svoj posao kako god hoće”, ustvrdivši da se “Crna Gora na taj način meša u nešto što se te države ne tiče, jer Srebrenica nije u Crnoj Gori”.
I nije, Srebrenica je u Bosni i Hercegovini na koju je Srbija nasrnula u ratovima devedesetih, u vrijeme kada je Crna Gora bila drugo oko u Miloševićevoj glavi. Pa koliko se god ostatak regiona izrugivao kada je crnogorska vlast krenula putem osamostaljenja, distancirajući se od vlastitih angažmana, između ostalog, i plaćanjem simbolične ratne štete za krave u dubrovačkom zaleđu, ispostavilo se da Crnogorci znaju šta hoće čak i onda kada izglasaju šta neće. Milo Đukanović, koji je Crnu Goru razgraničio sa Srbijom, izgubio je vlast od – puno će Crnogoraca reći – prosrpskih snaga, no i posljednja zbivanja u parlamentu Crne Gore pokazuju riješenost da se prebole balkanske bolesti i nastavi putem ka Evropskoj uniji čak i na način koji mora postidjeti i one koji čuvaju bedeme EU. I to je ono što ne samo Srbija i Bosna i Hercegovina mogu naučiti od Crne Gore već i ostale zemlje Zapadnog Balkana.
Civilizacijske vrijednosti
Krivokapićevoj vladi možda teku zadnji dani, ali i ako opstane, jasno je da je ne samo ona već i vlasti na lokalnom nivou pod ozbiljnom paskom i opozicije i građana Crne Gore koji ne pristaju tako lako na floskulu – sve što ne valja, zasluga je bivših. Vidjelo se to u Nikšiću, na bizarnom nasrtaju na spomenik narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata, vidi se to i na Srebrenici, a u konačnici i u odnosu spram smijenjenog ministra. I koliko god je nezamislivo da Ana Brnabić zatraži smjenu ministra u tobože svojoj vladi, zbog negiranja civilizacijskih vrijednosti i presuda međunarodnog suda, jednako je nemoguća misija da se to dogodi u Bosni i Hercegovini. Ali ne zato što su i Vlada kojom formalno dirigira Brnabić i naš Savjet ministara zbirke stranačkih poslušnika, već zato što Vučić u Skupštini Srbije nema opozicije i zato što ni pozicija ni opozicija u Parlamentu BiH nemaju pošten i principijelan odnos prema civilizacijskim vrijednostima. I to je ta lekcija iz demokracije koju valja učiti od Crnogoraca.
