Ovaj tekst je savim ličan. Ali i činjeničan. Od ponedjeljka popodne sam se dvoumio da li da ga uopće napišem i objavim. Onda sam na Twitteru pročitao da se Naša stranka hvali da je nedavna posjeta Sabine Ćudić i Damira Arnauta Londonu bila presudna da Velika Britanija uvede sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović. Više nisam imao dilemu. Ovo pišem zbog svih onih uvreda koje sam pretrpio proteklih godina. Bio sam zaštitnik ubica Dženana Memića, bio sam plaćenik SDA, bio sam Osmicin potrčko kojeg su nabijali nogom, bio sam plaćenik SDP-a, bio sam poslušnik DF-a, bio sam korumpiran, kompomitiran, irelevantan, seljak, narkoman, Bakirov kerber, lajavac i još mnogo toga. Te etikete su mi lijepile moje kolege. Neki su to radili u neznanju, neki su, pak, morali, neki su za te tekstove i priloge dobijali stalne ugovore na federalnom javnom servisu. Oni koji su to radili iz ubjeđenja su, ipak, najčasniji. U sarajevskim medijima zbog mene je uveden delikt sjedenja. Fotografisali su me sa tužiocima, političarima, članovima VSTV-a, kolegama novinarima. Vrijeđali su me predsjednici stranaka, vrijeđale su me supruge predsjednika stranaka, vrijeđali su me tužioci, advokati. U NVO sektoru nisam dobro stajao, nisam se znao dodvoravati Sattlerima i drugim hipsterima po stranim ambasadama kako bih dobijao projekte od kojih bi pravio kuće i pričao o borbi protiv korupcije, ne nudeći nikada konkretne dokaze.
Lako je istinu pričati kada je popularna. Ja sam je pisao i pričao kada to niko nije htio. Znao sam da ću biti osuđivan, ismijavan i teorijama zavjere sklon ludak.
U ponedjeljak su Amerikanci na crnu listu stavili Asima Sarajlića i Gordanu Tadić. U januaru su na toj istoj listi završili Milan Tegeltija i Mirsad Kukić. Zašto ne ističem Milorada Dodika? Zato što u obrazloženju odluke američkih vlasti, u njegovom slučaju, kao povod za stavljanje na crnu listu nije naveden nijedan moj tekst. Ali za Sarajlića, Tadićevu, Kukića i Tegeltiju – jeste. Njih četvero, mojih šest tekstova.
Asim Sarajlić
Bila je 2016. godina i SDA nije bila toliko kriminalizirana. Jer u njoj su se tada, za kosmičku pravdu, rame uz rame sa Asimom Sarajlićem i Amirom Zukićem, borili Aljoša Čampara i Elmedin Konaković. Tada baš i nije bilo popularno govoriti o Sebiji Izetbegović, kojoj je Čampara nosio skupocjene torbice, a Konaković je, u njeno ime, molio novinare da mu objave dijelove izjava u kojima “hvali profesoricu”. Kao novinar Žurnala sam 24. 11. 2016. godine napisao i objavio tekst pod naslovom: “Istraga protiv Sarajlića, Kukića i Zukića: 16 hiljada KM i članska karta SDA za posao”.
Moja saznanja, kasnije za razne potrebe zauvijek pripisana Žurnalu, bila su da su Amir Zukić, Asim Sarajlić i Mirsad Kukić, u okviru predmeta Bosna, učestvovali u prodaji radnih mjesta u javnim preduzećima. Tri mjeseca kasnije je Amir Zukić uhapšen, a Mirsad Kukić i Asim Sarajlić su optuženi za trgovinu uticajem.
“Je l ti srce na mjestu”, upitat će me Asim Sarajlić, dok sam ga, sa drugim novinarima, čekao da izađe iz Općinskog suda u Sarajevu gdje se izjašnjavao o krivici.
Ubrzo je uslijedio odgovor. U centralnom dnevniku FTV-a su objavili prilog o meni, tvrdeći da sam (valjda uzimanjem mita) stekao stan i kupio auto. Istina, moje auto nisu snimili. Nekako im je, za potrebe priloga, bilo lakše objaviti snimak skupocjenog auta mog komšije, nego mog na kojem je pisalo – Škoda Fabia. Kasnije ću saznati da je iza svega tog priloga bio Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, sklon mlaćenju gloginja tuđim novinarima i tužiocima. Tim prilogom dodvoravao se Asimu Sarajliću, svom kućnom prijatelju.
Šest godina kasnije Asim Sarajlić je završio na crnoj listi SAD-a.
“Sarajlić je lično primao naplatu od kandidata za posao u zamjenu za radna mjesta, a na drugi način je vršio prevelik uticaj na proces zapošljavanja”, navedeno je u odluci američkog Ministarstva finansija.
Na fotografiji iznad možete vidjeti da su navodi objavljeni u tekstu iz 2016. godine jedan od razloga “listiranja” Asima Sarajlića.
Gordana Tadić
U avgustu 2020. godine sam već bio napustio Žurnal. Moj novi dom je postalo Oslobođenje u kojem sam tada objavio tekst pod naslovom: Korupcija na djelu: Gordana Tadić je varala državu na naknadi za smještaj?!
Obratite pažnju na odluku Ministarstva finansija SAD-a.
“Ona je navodno naplaćivala državnu stambenu naknadu putem fiktivnog ugovora”, piše u obrazloženju odluke vlasti SAD-a.
U februaru 2019. godine sam, radeći u Žurnalu, objavio tekst pod naslovom: Nenadležna Gordana Tadić: Odbila voditi istragu protiv kladionice kojoj iznajmljuje poslovni prostor. U pitanju je porodična kuća u Živinicama koju je suprug Gordane Tadić iznajmljivao kladionici protiv koje Tužilaštvo BiH nije željelo voditi istragu.
U aprilu 2022. godine Ministarstvo finansija, stavljajući Gordanu Tadić na crnu listu piše: “Tadić je navodno iskoristila svoju poziciju glavnog tužioca da promovira svoje lične i porodične interese“.
Dakle, dvije priče koje sam objavio direktno su pomenute u odluci kojom je Gordana Tadić stavljena na crnu listu SAD-a.
Istražujući sumnjive poslove Gordane Tadić, trpio sam svakodnevne uvrede od novinara Avaza koji su me, kroz usta Ifeta Ferageta, optužili da sam “zaštitnik ubica Dženana Memića”, jer želim da smijenim Gordanu Tadić.
I, bez obzira na ovo, imam potrebu da napišem da je za smjenu Gordane Tadić najzaslužnija Alena Kurspahić, koja je, unatoč velikim pritiscima, podigla disciplinsku tužbu protiv bivše glavne državne tužiteljice.
Milan Tegeltija
Moja dvije priče o Milanu Teleltiji razlozi su zbog kojih je bivši predsjednik VSTV-a završio na crnoj listi SAD-a. Za aferu potkivanje ste sve čuli.
“Pogledajte video potkivanja: Ti ćeš meni sve dostaviti pa ću ja vidjeti sa Dalidom”, glasio je naslov teksta koji sam objavio 23. maja 2019. godine na Žurnalu.
U odluci State Departmenta piše da je “u svojstvu predsjednika VSTV-a, Tegeltija bio umiješan u koruptivna djela koja su uključivala korištenje njegovog političkog uticaja i službene moći za ličnu korist. Naime, postoje vjerodostojne informacije da je Tegeltija svoj položaj iskoristio za traženje koristi u zamjenu za miješanje u sudski proces”.
Dakle, afera potkivanje je sastavio dio odluke kojom je Tegeltija stavljen na crnu listu SAD-a. U obrazloženju je navedeno i da je bivši predsjednik VSTV-a umiješan u “manipulaciju imenovanjima sudija i drugim javnim poslovima”.
Portal Istraga.ba, 26. november 2020. godine. Naslov glasi: Poslušajte kako Milan Tegeltija obećava imenovanja u pravosuđu: “Neka se prijavi za Gradišku i Prijedor, pa ćemo je kasnije prebaciti”
Zbog ovog slučaja Milan Tegeltija je podnio ostavku na mjesto predsjednika i člana VSTV-a. Postao je Dodikov savjetnik.
I, opet, bez obzira na to što je Tegeltija smijenjen na osnovu moje konkretne priče, ključnu ulogu u svemu ovome odigrala su dvojica ljudi. Nermin Alešević, krajiški biznismen koji je bio dovoljno hrabar da snimi slučaj potkivanje i Mirza Hadžiomerović disciplinski tužilac koji je, unatoč pritiscima, podigao prvu tužbu protiv Milana Tegeltije.
Mirsad Kukić
Na dokumentiranje sumnjivih poslova Mirsada Kukića potrošio sam barem deceniju svog života. Na kraju sam, sa kolegom Davorom Obrdaljem, uradio i dokumentarni film – Vladar iz podzemlja. Možete ga pronaći na youtubu. Za taj sam film dobio nagradu za istraživačko novinarstvo. I to je sve što sam dobio tokom svoje karijere. Ako ne računamo pedesetak tužbi za navodne klevete. I ako ne računamo hiljade uvreda koje sam (pre)trpio. A opet bih sve isto. Lako je, rekoh, istinu pričati kada je popularna. Ali veći je izazov govoriti nepopularnu istinu.
