Gdje li je sada Štefan Švarc, onaj njemački političar iz prošlog stoljeća što nas je preko Avaza i njegovog TV izdanja poznatog kao Face TV Senada Hadžifejzovića ubjeđivao da Istraga izmišlja priče o Christianu Schmidtu i njemačkoj politici u BiH?
Nema ga, ne javlja se da nam preko najtiražnije novine i “visokoprofesionalne” Pressmedie Aljoše Čampare poruči da “Avdo Avdić i Istraga pišu smeće o Angeli Merkel i Njemačkoj” i da su članci o povezanosti Christiana Schmidta sa “službenim” Zagrebom – “s.anje”.
Ali nije za ovu priču uopće bitan prošlovjekovni političar Švarc. Nije bitan ni Christian Schmidt koji je javno, pred dvadesetak kamera, kazao da neće vratiti hrvatska odličja koja dijeli sa presuđenim ratnim zločincima. Ko išta prati izvan granica Kantona Sarajevo zna već odavno gdje “goni” službeni Berlin u saradnji sa službenim Zagrebom i “neslužbenim Mostarom”. Nisu, dakle, oni problem. Problem je sarajevsko sljepilo. Dok Srbija vrši desant na Cetinje koje je pružalo otpor Miloševiću, dok Vučić s Dodikom donosi zajedničke zakone o ćirilici, dok Gordana Tadić hapsi samo one koji smetaju njoj, Fahrudinu Radončiču, Čamparama, Čoviću i Dodiku, dok djeci u Zvorniku ne daju da uče bosanski jezik u Bosni i Hercegovini, dok Austrija mapira “politički islam”, dok Hrvatska ne priznaje člana Predsjedništva BiH, dok nam spuštaju cijevi ispod Save i spajaju hrvatski i “srpski” Brod, dok njemačka ambasadorica okolo lobira protiv donošenja zakona o zabrani negiranja genocida, dok visoki predstavnik Željka Komšića ne smatra “legitimnim”, a šef Bundestaga se boji “muslimanskog ostrva”, u Sarajevu se bave – kućicom Srđana Mandića. Bave se Mulahusićevim bljuvotinama posebno izdvojenim iz stotinu bljuvotina Konakovićevih i Radončićevih mulahu(lu)sića.
Ovdje su još relevantni stavovi Radončićevog svakodnevnog Kazaza, Ivane Marić i drugih analitičara koji se informišu tako što čitaju samo vlastite twittove i doskočice.
Nije država BiH doskočica Harisa Zahiragića o kućici Srđana Mandića. Priča o kućici je, rekao bi Štefan Švarc, “obično s.anje”. I nije kućica, izgrađena “iz temelja” Naše stranke, problem vrijedan minuta centralnih dnevnika jadnih servisa i još jadnije N1. Ako se već žele baviti “građevinom” bilo bi lijepo da ispitaju kako je Tihomir Brajković poznat kao Tibra, prao milione maraka pa je kažnjen godinom zatvora koju je, potom, otkupio novcem zarađenim utajom poreza. Ali ne, nije bitna Tibra, bitna je kućica Srđana Mandića. I bitne su bljuvotine Mulahusića, a ne prijetnja novim genocidom Rajka Vasića.
Dok nas francuski predsjednik naziva “tempiranom bombom” na granicama Hrvatske, mi se bavimo – kućicom. Dok Čović i Dodik, zajedno sa Radončićem, Čamparama i Konakovićem ruše Obavještajno sigurnosnu agenciju, mi se bavimo – “botovima”. Dok optuženike za genocid ne hapse, mi se bavimo hapšenjem i pritvaranjem trudne Alise Mutap zbog toga što se ne sjeća. Dok Tužilaštvo BiH urušava kompletan pravosudni sistem BiH, mi problem vidimo u Tužilaštvu Kantona Sarajevo.
Više je pažnje u medijima izazvala informacija da su se sarajevski ministri “preko reda” vakcinisali Pfizerom, nego analize svjetskih organizacija da Hrvatska sistematski i ilegalno ubacuje migrante u BiH. Što je to bitno što su se Forto i njegovi ministri vakcinisali preko reda kada hiljade građana ne želi da se vaksiniše bilo kako? Vakcinisat se mogu jednom i to je sve.
Čak i ako se jednom u Kantonu Sarajevo upostave najviši standardi upravljanja, to će biti nebitno ako nestane države. Jer ćemo biti, reći će šef Bundestaga, “muslimansko ostrvo”. Da li je Željko Komšić politički lijen? Jeste. Ali ono što uradi nije usmjereno protiv države. I nisu isti oni koji ruše i razgrađuju i oni koji barem zadržavaju “status quo”. Kada sam prošle sedmice bio u Crnoj Gori, uvjerio sam se u jedno – korupcija je grozna, ali su od korumpiranih političara gori oni koji vas “poništavaju” kao narod.
Gdje je sada Štefan Švarc, da kaže da je i ovaj tekst “s.anje”?
