Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Kolumne

    Odjeci iz New Yorka: Kad Čović odbije Lavrova, a Komšić pozove na jačanje ruskog uticaja

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nije Dragan Čović u Moskvi pozivao na jačanje ruskog uticaja. To je radio Željko Komšić. Nisu Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili susret sa Sergejem Lavrovim. To je uradio Dragan Čović. Nije Osman Mehmedagić prije svojih evropskih špijuna protjerao Konstantina Malofeeva. Uradio je to Aljoša Čampara. Ne voli Adis Ahmetović Bosnu i Hercegovinu onoliko koliko je voli Josip Juratović. Nije Christian Schmidt riješio presudu “Ljubić”. On je proveo presudu Sejdić-Finci. Nije Dragan Čović ruski igrač. To su SDA i DF. Nije OHR delegate u Domu naroda FBiH rasporedio tako da ojača hercegovačke Hrvate. On je ojačao klub Ostalih. Nije se Vlada Republike Hrvatske hvalila da je “u tajnosti dogovorila” sa Christianom Schmidtom da nametne izmjene Izbornog zakona. To je uradila Vlada Turske. Nije Sven Alkalaj Jevrej. On je radikal. Skandalozni radikal.

    Nije HDZ BiH glasao protiv rezolucije o osudi ruske agresije na Ukrajinu. To su radili SDA i DF. Nije HDZ nacionalistička stranka. To je samo SDA. Nije HDZ BiH korumpirana stranka da bi njeni zvaničnici završavali na crnoj listi. Korumpirana je samo SDA. Nije HDZ osvojio samo četiri državna mandata. HDZ je osvojio devet državnih mandata i nezaobilazan je faktor za formiranje vlasti. Nije Fahrudin Radončić poslovao sa Naserom Keljmendijem. To su radila braća Čampare, a Radončića su lažno optužili da je on. Ne dijeli Christian Schmidt “Red Ante Starčevića” sa ratnim zločincima Jadrankom Prlićem i Dariom Kordićem. U tom je redu Željko Komšić koji je izmislio da ima zlatnog ljiljana. Nije Mirsad Kukić na crnoj listi SAD-a. On ja samo partner koalicije koja se pravi pod pokroviteljstvom Ambasade SAD-a. Nije Rifat Hozanović sjedio u drugom redu na obilježavanju godišnjice smrti Ajatolaha Homeinija u Teheranu. On je prozapadni duhovni vođa iz Krajine. Nije Fuad Kasumović trideset godina bio član SDA zadužen za ubacivanje prljavog novca u stranačku kampanju. On je bio liberal. Nije Dino Konaković novinare molio da ne pišu loše o Sebiji Izetbegović. To je radio Milan Dunović iz DF-a. Nije Aljoša Čampara na Face TV-u govorio da novinari pretjeruju pričama o ruskom uticaju. On je prvi, prije pet godina, pričao o štetnom ruskom uticaju u BiH.

    Nije se Željko Komšić zalagao za usvajanje ANP-a kao preduslova za članstvo u NATO-u. To je radila Sabina Ćudić onda kad je na Al Jazeeri govorila da “nema smisla trošiti energiju na NATO”. Nisu Željko Komšić i Šefik Džaferović tražili od Ustavnog suda BiH ocjenu ustavnosti Schmidtovih odluka. Uradio je to Denis Zvizdić. Nije Dino Konaković nikada prijetio novinarima. To su radili drugi koje je jasno osudio OSCE. Nije Denis Bećirović potpisao i izglasao zakone o javnim nabavkama i sukobu interesa koji su danas prepreka na evropskom putu. Potpisala ih je Alma Čolo. Nije Denis Bećirović ugrožavao crnogorsko članstvo u NATO-u insistirajući na otvaranju pitanja Sutorine. To je radio Halid Genjac.

    Nije Sven Alkalaj pred Vijećem sigurnosti UN-a pričao istinu. On je izmislio da kao Jevrej rođen u Bosni i Hercegovini nema pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH i predsjednika Federacije. Jer Christian Schmidt je omogućio Ostalima da imaju jedanaest delegatskih mjesta i da predlažu svog (pot)predsjednika Federacije BiH. Omogućio je Schmidt i da u Republici Srpskoj umjesto Vijeća naroda bude uspostavljen Dom naroda. Omogućio je da potpredsjednici RS budu nezaobilazan faktor prilikom imenovanja Vlade Republike Srpske. Omogućio je da premijer i predsjednik RS ne smiju biti iz istog naroda. I još mnogo toga je omogućio Christian Schmidt, samo to bošnjački radikali ne vide, jer su primili ogromne svote novca iz Ruske Federacije koji su utrošili na kupovine dionica u Bosnalijeku.

    Nije Sven Alkalaj istinu rekao i kada je kazao da je Christian Schmidt prekršio Ustav BiH. Jer visoki je predstavnik svoje odluke uskladio sa pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ignorisao je Schmidt samo jednu presudu. I to onu koja se odnosu na slučaj Ljubić, jer nije želio da provodi zahtjeve Zagreba i Dragana Čovića.

    Nije ruski ambasador Petr Ivancov u Večernjem listu 2017. godine izjavio da je u BiH “postoji hrvatsko pitanje i da ga treba riješiti”. To je izjavio turski ambasador u SAFF-u.

    Nije HDZ protekle četiri godine blokirao izbor nove Vlade Federacije. To su radili “neodgovorni lideri koji nisu željeli postići kompromis”. I zato je HDZ nagrađen. Nije HDZ BiH blokirao usvajanje budžeta institucija BiH. To su radili “etnonacionalni lideri” koji su vodili politike podjela i nisu se bavili životnim pitanjima. I zato Vjekoslav Bevanda nije sankcioniran.

    Nisu u centru Sarajeva Željko Komšić i Šefik Džaferović organizirali mirnu šetnju za Ukrajinu. To su radili lideri Osmorke i HDZ-a BiH.

    Nije se Islamska zajednica u BiH proteklih godina obračunavala sa (selefijskim) paradžematima. To je radio Vinko Puljić.

    Nisu Bošnjaci majorizirani. U BiH ih nema preko 50 posto i ne pripada im, zato, samo 50 posto vlasti na nivou Federacije i 30 posto pozicija na nivou BiH.

    Nisu za Željka Komšića glasali građani. Njega je izabrala SDA. Nisu za SDA glasali ljudi. Za SDA su glasali botovi. Nisu novinari oni koji se ne slažu sa svim stavovima Trojke. Oni su režimski miševi. I zato dolaze po njih.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: “Osmorka je na pregovore sa Dodikom i Čovićem došla sa platformom koju je iznio Fikret Abdić”

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Vjerovatno niste primijetili… takvo je danas vrijeme – svako se o svome jadu zabavio. Ko će slušat’ tuđu muku.  Pa eto, rekoh, da vam javim: odapeo Mihalj Kertes.

    Postratna djeca bosanska ne mogu se sjetiti tog lika. Svoja najveća zlodjela počinio je prije nego što su oni rođeni. Sa završetkom rata, njegova zvijezda, kako se ono veli, „počinje da tamni“. No Kertesu niko, ni na ovom, ni na onom svijetu, ne može oduzeti mjesto u Hades of Fame velikosrpskog nacionalizma.

    Oni stariji bi se našeg junaka sjetiti mogli. I trebali. Jer Mihalj Kertes, zvani „Bracika“, bio je jedan od najbližih i najefikasnijih saradnika Slobodana Miloševića. Šta god je taj zlotvor radio, Kertes mu je bio desna ruka. Kako to nevino piše u Kertesovoj biografiji: „Bio je na funkcijama člana Predsjedništva Srbije, načelnika Službe državne bezbednosti Jugoslavije, pomoćnika saveznog ministra unutrašnjih poslova i direktora Savezne uprave carina“.

    Bio je, dakle, Miloševićev čovjek za naoružavanje i snabdijevanje Srba u Bosni i Hrvatskoj te njegov čovjek za kršenje sankcija pod koje je Slobina država – kurac država: „razbojnička družina“, kako bi rekao Sveti Augustin; kurac razbojnička družina, nego zločinački stroj – zapala.

    Kako i dolikuje kada ode velikan zločina, javno saučešće zbog njegove smrti izrazio je srbijanski despot, Aleksandar Vučić. Naravno da je Acika pripazio Braciku. Po presudi Haškog trubunala u slučaju „Stanišić i Simatović“, Kertes je bio član Udruženog zločinačkog pothvata koji je za cilj imao da eliminiše ne-Srbe iz velikih dijelova Bosne i Hrvatske.

    Imao je, hoću reći, Vučić zašto pustiti suzu za Kertesom. Na to mi je pažnju skrenuo Haris Imamović: upravo je Bracika Kertes istinski autor „Otvorenog Balkana“. On je bescarinsku zonu sve do Ogulina-Karlobaga-Virovitice osmislio još 1991.

    E, braćo i sestre… Kako je “Otvoreni Balkan” tada lijepo i glatko funkcionisao… U što se imao prilike uvjeriti i sam Aleksandar Vučić, kada je onomad obišao srpske artiljerijske položaje iznad Sarajeva, na Jevrejskom groblju. Od Beograda do Sarajeva je putovao bez pasoša i bez bilo kakve granično-carinske kontrole, što znači da je još tada bilo obezbijeđeno slobodno kretanje (naročito naoružanih) ljudi. Kao i slobodno kretanje roba (naročito oružja).

    S tim u vezi… Šta je? Đe je ba zapelo? Ma šta kažete, Dodik i dalje nacionalista? Iako je Osmorka odlučila da se posveti takozvanim „životnim temama“, Dodik i dalje gura svoju secesionističku politiku? Pa može li to biti… Rekli su mu: „ne treba NATO“. Rekli su mu „može Buk Bijela“. Osmorka je na pregovore sa Dodikom i Čovićem došla sa platformom koju je navodno, tokom nekakvih mirovnih pregovora, iznio Fikret Abdić. Jednostavnom a efektnom platformom koja glasi, parafraziram Fikreta: nemamo nikakvih zahtjeva, za ništa se ne zalažemo i na sve pristajemo. I opet – Dodik isto, sve po starom? Tja, tja, tja…

    Šteta. Jer ideja da će hrvatski i srpski nacionalizam nestati ako Bošnjaci pridave onaj bošnjački je bila beskrajno šarmantna u svom idiotizmu.

    Ta ideja, ako sam dobro razumio, počiva na pretpostavci da su srpski i hrvatski velikodržavni projekat nastali kao reakcija na bošnjački nacionalizam. Kontate? Načertanije, Stari zavjet velikosrpskog nacionalizma, napisano 1848, nastalo je kao reakcija na bošnjački nacionalizam iz 1991. Komad BiH kao dio Pavelićeve NDH rezultat je buđenja bošnjačkog nacionalizma i politike SDA.

    Moljevićeva Homogena Srbija napisana je 1941. u znak protesta na aktivnosti takozvanog „političkog Sarajeva“ koje će se desiti pola vijeka kasnije.

    Obični, mali ljudi reaguju na ono što se desilo. Velikani, poput Kertesa, reaguju danas na ono što će se tek desiti u nekom dalekom sutra. Njihova djela naknadno stiču opravdanje.

    U takve velikane spadao je i Amfilohije Radović, Miloševićev i Karadžićev duhovnik.

    Govoreći o istorijski spornoj “Istrazi poturica”, pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori, koji je tema Njegoševog “Gorskog vijenca”,  Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”. U pitanju je, po Amfilohiju, vrsta preventivnog genocida. Istorijska nužnost, takoreći. Citirane Amfilohijeve riječi su istinski klasik dehumanizacije žrtve. Amfilohije je ne samo ustvrdio da je islam “lažna vjera”, nego i da su muslimani “lažni ljudi”. Strašno je pobiti ljude, kaže on. Ali ako su ti ljudi lažni, ako zapravo i nisu ljudi – a onda, jebi ga, i nije tako strašno.

    Sve vam ovo pričam zbog sljedećeg. Već vijek i po, centralna ideja političkog Beograda je stvaranje balkanskog imperija. Nekad je to elaborirano onako kako je učinio Garašanin. Kasnije se to zvalo Homogena Srbija. Poslije toga – Velika Srbija. Danas: srpski svet i Otvoreni Balkan. Ta ideja je živa. I nikakvo popuštanje i klečanje pred njom tu ideju neće zaustaviti.

    Dino Konaković, Nikšić i Enver Kazaz mogu se obući u cheerleadersice. Mogu tako odjeveni otići na utakmicu KK Igoke-e i tamo vrckati stražnjicama i pokazivati roze gaćice veselom Dodiku; mogu se popeti na krov Vijećnice i odatle, kao što su The Beatles nekada svirali na krovu zgrade u Camdenu, repati odabrane hitove Beogradskog sindikata; mogu činiti isto što i čovjek koji, dok nepokretan leži pred kamionom bez kočnica koji juri ka njemu, vjeruje da će se spasiti ako bude dovoljno ponizan pred pijanim kamiondžijom.

    Sve zalud. Meščini da to neće pomoći. Meni to liči na onu hiperrasističku dosjetu koja kaže: manje crnaca, manje rasizma; manje bošnjaštva, manje velikosrpskog nacionalizma.

    S druge strane, štatijaznam… Možda treba probati. Kako ono kažu: lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.

    (Slobodna Bosna)

    Kolumna akademika Rešida Hafizovića: Schmidt ugađa onima koji najviše mrze ovu zemlju!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Na milenijskom stablu bosanske države prije tridesetak godina, usljed krvave agresije i genocida, pojavila se ‘politička imela’ koja sve ove godine u svome parazitskom nagonu većma nastoji progutati srcoliku krošnju bosanske države. Kako se ona ondje pojavila već nam je svima dobrano znano, piše akademik Rešid Hafizović u kolumni za ins.ba. 

    “Naši američki ‘prijatelji’ su je ondje implantirali. Iako su kasnije priznali svoju grešku, nikada je nisu pokušali ispraviti. Naprotiv! Uz svoje tradicionalne saveznike na Zapadu oni u ovo postizborno vrijeme u Bosni čine sve da marginaliziraju i iz političkog života protjeraju jedinu političku ideju s kojom su se Bošnjaci, kao najbrojniji narod ove zemlje, politički dosljedno identificirali i, gle paradoksa, na posljednjim izborima je, unatoč samima sebi, iznova poduprli u većoj mjeri nego ijednu drugu političku opciju, pogotovo u Federaciji BiH.

    Bošnjaci su, doduše, na posljednjim izborima kaznili njenoga lidera, jer njegovi politički stavovi su proteklih godina većma odudarali od onoga što je ta politička ideja dosljedno proklamirala kroz ovih tridesetak godina, ali su samu političku ideju najveće bošnjačke političke partije podržali i poklonili joj izbornu pobjedu sa kakvom se jedva ijedna druga politička opcija u ovom dijelu Bosne može usporediti.

    Međutim, da ta pobjeda, čista kao suza, bude što manje vidljiva i relevantna u bosanskom političkom prostoru pobrinuli su se opet naši američki ‘prijatelji’ i njihovi tradicionalni saveznici na Zapadu, koji su rezolutno tražili formiranje vlasti u Federaciji BiH i na državnoj razini bez ove temeljne bošnjačke političke snage. Njima je naime problem politička ideja koja se zalaže za jedinstvenu bosansku državu, kao i Bošnjaci kao europski politički narod islamske provenijencije, ali im nimalo ne smetaju SNSD i HDZ BiH kao dvije najdestruktivnije političke snage u Bosni, a njihovi lideri kao otvoreni neprijatelji jedinoj domovini kojoj najbrojniji bošnjački narod nema zamjenu niti alternativu.

    Ali, ne možemo dušu griješiti i ne reći da u ovom nečasnom postizbornom političkom mešetarenju i inženjeringu u Bosni nemaju svoje prste i neki drugi. U tome predano, predumišljajno i podmuklo sudjeluje i prvi čovjek OHR-a, i to tako što po vlastitom nahođenju mijenja odredbe Izbornog zakona BiH i Ustava BiH i rado ugađa onima koji najviše mrze ovu zemlju i neskriveno čine sve da ona nestane sa prostora Zapadnoga Balkana.

    Kolonijalistički se odnoseći prema Bošnjacima, prvi čovjek OHR-a provodi bezočnu politiku kulturnog rasizma kakvu je nekoć u osamnaestom stoljeću otvoreno proklamirao i njegov sunarodnjak Emanuel Kant, tvrdeći u ono vrijeme kako umnost, demokratičnost i sloboda su utjelovljeni samo i jedino u Bijelome Čovjeku, koji je po definiciji kršćanin, i to iz onih europskih zemalja sjeverno od Pirineja (Enrique Dussel, Philosophy of Liberation, 1980).

    Kako tada, tako i danas zbog tog kulturnog rasizma, u ovom slučaju njemačke provenijencije, nekoć je trpio cijeli muslimanski svijet u vrijeme kolonijalizma i kasnijeg imperijalizma, potom moj rođeni otac koji je kao dječarac jedva preživio četiri godine agonije u Hitlerovim logorima, a, evo, danas od iste te esencijalističke ili kulturno-rasističke pošasti trpi i moja porodica i svaki Bošnjak i rodoljubni Bosanac u ovoj zemlji.

    Ali gora od svega naprijed rečenog je činjenica što u ovoj nečasnoj antibosanskoj/antibošnjačkoj zavjeri, kao izvođači radova svojih zapadno-europskih nalogodavaca, sudjeluju neki Bošnjaci čija politička ‘pobjeda’ je naštiklana, navrat-nanos skrpljena, i bez supstance i stvarne punovažnosti pripojena dvjema najdestruktivnijim i najneprijateljskijim političkim snagama u Bosni. Oni žele vlast pod svaku cijenu, i ne biraju sredstva da je se dočepaju. Puzeći pred svojim koalicionim Voždom iz SNSD-a, dolazeći mu na noge i tepajući mu kako se ‘promijenio, željan promjena’ (ali kakvih!), nude mu sve što Vožd zatraži na ustavan ili protuustavan način, svejedno je.

    A šta mu nude, pored skidanja sa dnevnog reda uključenja Bosne u euroatlanske integracije, najbolje je kazao prvi čovjek Socijaldemokratske partije BiH, kome nimalo nije važno na koga će se knjižiti zakorovljena livada u manjem BiH entitetu, ako na njoj niko ne živi. Prosto nevjerovatno! Kako se neko, uopće, može ozbiljno baviti politikom, a da se nikada ne upita zašto je ta  (naravno bošnjačka) livada ondje zakorovljena i šta je bilo sa Bošnjacima koji su ondje nekoć živjeli?! Da taj ima obraza barem onoliko koliko političke ambicije da vlada, sam bi se uklonio iz političkog života ove zemlje i ne bi čekao da ga rodoljubi njeni odande protjeraju.

    K tome još, oni iz ‘osmorke/šestorke’ nas uvjeravaju kako građani Sarajeva mogu biti sasvim sigurni i bezbjedni dok se bude obilježavao neustavni 9. januar ove godine tik pod njihovim prozorima, a dogodine možda i u centru bosanske prijestolnice. Ali znaju Sarajlije sasvim dobro ko će u tom nacionalističkom piru sudjelovati: one iste vojne i policijske formacije manjeg BiH entiteta koje su prije trideset godina počinile agresiju i genocid nad ovom zemljom  i nad njenim građanima. Zato se osjećaju nesigurnim i jedva da uopće vjeruju onima koji bi trebali brinuti o njihovoj sigurnosti.

    To što znaju Sarajlije, to isto zna i prvi čovjek OHR-a, ali ga baš nimalo nije briga, baš kao što to znaju i Bošnjaci iz ‘osmorke/šestorke’ koji, opijeni žudnjom za vlašću, ili ne znaju šta znači biti Bošnjak po mjeri istinskog bosanskog patriotizma, koji nema cijenu, ili se svako jutro pred ogledalom ispričavaju sami sebi i nevoljko pravdaju što se uopće zovu Bošnjaci”, naveo je Hafizović.

    Ponuda “prepoštenom” lideru Elmedinu Konakoviću: Testirajmo se pred TV kamerama na poligrafu, ja pitam Vas, Vi pitate mene!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Opet u mom odsustvu, jer se ne smije suočiti pred TV kamerama, Elmedin Konaković priča o meni. Opet na istoj televiziji. Opet iste laži. I, opet će biti tužen. Da se, barem, suočimo na sudu, kad već taj prehrabri lider ne smije da se suoči na nekoj od televizija.

    Evo, recimo, Elmedin Konaković i ja bismo se mogli suočiti se na Happy TV. Milomir Marić i on imaju usaglašene stavove o meni. Bio bi to omjer 2:1 u njegovu korist. A ako zapne, u studio bi uvijek mogao uletjeti Dragan J. Vućićević, da sa profesionalnog aspekta ocijeni moje tekstove i da, potom, sva trojica, u glas, ponavljaju da sam “muslimanski ekstremista”, koji “po beogradskim podrumima traži ratne zločince” i “prati Elmedina Konakovića”, koristeći “budžetska sredstva Obavještajno-sigurnosne agencije BiH”. Potom mogu sve te izrečene stavove lijepo izrezati i objaviti na Informeru i Pressmediji koju uređuju saradnice Konakovićevog kolege Aljoše Čampare. A djelovanjem članova porodice Čampara je, vidjeli smo na BN-u, najzadovoljniji Aleksandar Vulin, direktor Bezbjedonosno-informativne agencije Srbije.

    Tvrdim, evo, i ostajem pri tvrdnji – čak i da jesam saradnik OSA-e, a nisam, u tome ne bi bilo ništa sporno. Jer da jesam saradnik OSA-e, služio bih obavještajnoj agenciji svoje države. To je mnogo časnije nego da je mojim radom javno zadovoljan direktor sbijanske obavještajne službe. Kao što je Aleksandar Vulin zadovoljan radom NiP-ovog stranačkog tužitelja Dubravka Čampare.

    Najteže je, kažu, suočiti se sa gorkom istinom o sebi. Ali ja sam spreman doći na bilo koju televiziju, sjesti preko puta Elmedina Konakovića, i čuti neugodnu istinu o sebi. I, obećavam, objavit ću, na ovom mjestu, dokument ili izjavu svjedoka, direktnog svjedoka, koji potvrđuje da sam bilo kada dobio ijednu marku od Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Pozivam, opet, Elmedina Konakovića da na Face TV-u ili bilo kojoj drugoj televiziji, uživo budemo testirani na poligrafu. Ja ću postavljati pitanja njemu, a neka on postavlja pitanja meni. O bilo čemu.

    Znam, nažalost, da Konaković nikada neće pristati na to. On je među onim liderima koji neće dopustiti da mu činjenice pokvare priču. Njega ne zanima istina. Njega zanima vlast. I građevina.

    Neću se koristiti njegovim metodama. Samo ću se držati činjenica. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, presudio da sam istinu govorio kada sam objavio da je Elmedin Konaković iz sarajevske Zetre “otuđio nekoliko televizora”.

    Elmedin Konaković je, uživo, u emisiji Pošteno, pred koalicijskom kolegicom Duškom Jurišić, rekao da su presuđeni kriminalci poput Amira Pašića Faće “dobri momci”.

    “Moram vam reći, njihov kodeks, njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju”, kazao je Konaković o Almiru Pašiću Faći tadašnjoj novinarki, a budućoj borkinji za ljudska prava i izbjeglice Duški Jurišić.

    Dobro, kasnije je Konaković “udaljio” svoje stavove od stavova Amira Pašića Faće koji je novinarima prijetio snajperom zato što “pišu o premijeru Konakoviću”.

    Kaže Elmedin Konaković da nisu isti “oni” i “oni drugi”. I, ustinu nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. I one koji pamte.

    “Dijelimo se na one koji se bore da na čelu ministarstva ostane Nedžad Branković, i nas koji prednost na toj poziciji dajemo Forti. Ja tvrdim da je vitalni nacionalni interes Bošnjaka da “brankovići” više nikad ne vode ministarstva. Zbog Bosne i Hercegovine”, napisao je 11. januara ove godine Elmedin Konaković.

    Ima nas koji pamtimo i ovo.

    „Vlada Kantona Sarajevo, na 94. sjednici održanoj 30.08.2017. godine, donijela je Odluku o dodjeli poticajnih sredstava za razvoj subjekata male privrede u 2017. godine“, piše u dokumentu koji je potpisao premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković.

    Znate li ko je dobio novac? Firma Nedžada Brankovića. Sve sa potpisom Elmedina Konakovića. Koji je, pravdajući svoju odluku, rekao da je u momentu glasanja bio na hodočašču u Meki. I da se zbog toga njegovoj Vladi “omakla odluka” da 40 hiljada maraka dodijeli firmi Nedžada Brankovića.

    Dakle, dijelimo se na one koji su budžetska sredstva dodjeljivali Nedžadu Brankoviću i one koji to nisu. S tim da se ovim prvim – omaklo. I često im se “omiče”.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Bakire, pazi, snima se (II)

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Svako zlo za neko dobro, najnovija je mudrost Bakira Izetbegovića, lidera SDA, koji se prošle sedmice odlučio obračunati sa vlastitim izjavama. U te je svrhe iskoristio Facebook (mada mi je nekako više za TikTok) i brutalno napao kolegu Amira Zukića, urednika i voditelja N1, i mene. Krivi smo! Kolega Zukić je intervjuirao lidera SDA u svojoj emisiji Pressing, a ja sam pažljivo gledala njegov dvostruki nastup (noć ranije je dao intervju BIR TV-u) i analizirala ga. Sramotno! I nedopustivo!

    Selam i luzerima zakrvavljenih očiju …

    Zato je Bakir Izetbegović odlučio da nas pouči, usput nas grubo optužujući jer se njemu nisu dopala ni Zukićeva pitanja ni vlastiti odgovori, koje sam ja, drznica, brižljivo iscitirala. I kako to obično u vizuri SDA biva, nije kriv Izetbegović što se razotkrio u intervjuu, krivi su novinari. A da bi se krivnja dokazala i nas poučilo, da ne kažem ušutkalo, tu je armija esdeaovskih botova koja je orkestrirano nasrnula na nas svojim već prepoznatljivim manirom prijetnji, psovki, uvreda i svega potrebnog i već viđenog u operaciji radikalizacije Bošnjaka koju vrh SDA provodi s ciljem da po svaku cijenu ostane u nekoj kombinaciji za vlast. To je to dobro, za koje se Izetbegović bori, protiv zla – kolege Zukića i mene. Pa da vidimo šta ga to najviše boli.

    ”Unatoč pokušajima voditelja da me upornim upadicama i prekidanjima omete”, veli Izetbegović, “cijeni” da je uspio “demantovati i niz neutemeljenih tvrdnji koje je voditelj uporno unosio u pitanja kao gotovu konstataciju”. Nažalost, kaže, jednu nije: “Radi se o tezi voditelja da je moja supruga, parafrazirajući izjave Amora Mašovića, prijetila glasačima da će završiti u masovnim grobnicama ako budu glasali za druge, a ne za SDA.” Po Bakiru, “i Mašović i Sebija Izetbegović su upozoravali da nejedinstvo i konflikti unutar bošnjačkog korpusa mogu narod povesti stazama koje vode u nova stradanja”, pa zato nudi i link koji to dokazuje. “Selam alejkum i dobro veče. Selamim vas, a selamim i luzere zakrvavljenih očiju, nesretnike i gubitnike koji su otpali od nas i krenuli groznim putevima koji će ponovo ako uspiju, kako reče naš Amor, voditi u Tomašice, logore, stratišta i masovne grobnice”, rekla je Sebija Izetbegović (dokaz: Bakirov link). I kad smo već kod tog čuvenog snimka – ne samo Mašović i supruga već listom kandidati i govornici SDA jednako ponavljaju parolu “Izetbegovića za predsjednika”, uprkos činjenici da nije riječ o stranačkim, SDA izborima, već o općim izborima u BiH, koja po Ustavu nema predsjednika. Ni CIK, niti bilo koji promatrači kampanje i samih izbora, nisu reagirali na ovo grubo kršenje pravila, zakona i Ustava BiH.

    No, ostanimo malo kod nejedinstva i konflikta unutar bošnjačkog korpusa, koje Izetbegović fakturiše novinarima, naročito meni, jer sam reagirala na njegovu (samo)hvalu kako je on inicijator pospremanja paradžemata u BiH. I opet ću: neukusno je, bahato i arogantno zloupotrebljavati Islamsku zajednicu u političke svrhe. To sam oduvijek tvrdila i opet ću. A lider SDA to redovito radi, upravo na taj način atakujući na jedinstvo bošnjačkog korpusa, podvaljujući tezu kako su Bošnjaci bez članske karte SDA nelegitimni otpadnici svog naroda i izdajnici. Pritom se SDA, uz pomoć svojih botova, bacila na radikalizaciju Bošnjaka, pa jednako prijeti haosom i nemirima ako izostane iz vlasti. Istu armiju je upregla i u obračun sa OHR-om i Zapadom, naročito ciljajući SAD, koje Izetbegović na BIR-u nije štedio, da bi kod kolege Zukića reterirao, valjda zbog publike. Srećom i za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu, upravo je reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović – i prošle sedmice, prilikom susreta sa američkim ambasadorom u našoj zemlji Michaelom Murphyjem – nedvosmisleno iskazao privrženost američkoj politici u BiH, podsjećajući na značaj podrške i pomoći SAD-a našoj zemlji. Ne kažem da se Rijaset uspio u potpunosti ograditi od zloupotreba IZBiH od strane SDA, samo ukazujem na činjenicu da je u vrhu IZBiH očito osviješten problem beskrupulozne političke manipulacije za kojom sve češće poseže SDA u svojim obračunima sa neistomišljenicima. A dokle dobacuje potreba Bakirovih radikalnih botova da u pomami za SDA vlašću ne biraju sredstva, pokazuje i nedavno priopćenje Rijaseta koji se ogradio od “anonimnog pamfleta kojim se pozivaju ‘svi patrioti, borci, studenti, rudari, klubovi, službenici, svi Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci’ na proteste protiv ‘nametanja aparthejda kroz ustavna rješenja na račun Bošnjaka’. Na pamfletu se nalazi i ime reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, što je gruba zloupotreba imena najvišeg duhovnog autoriteta Bošnjaka.” Anonimni pamflet je samo jedan od mnogih iz radionice izvjesnog Jasmina Mulahusića, neskrivenog mrzitelja svega što nije iz SDA i podstrekača obračuna Bošnjaka kako sa Srbima i Hrvatima u BiH, tako i sa Bošnjacima koji ne dijele Bakirove svjetonazore.

    Propuštena lekcija

    ”Svaka religija kao historijska pojava ima dvije strane. Kao učenje ona je Božija objava; kao praksa ona je djelo ljudi. Vjeru Bog objavljuje, a ljudi primjenjuju. Sve što je u njoj veliko i uzvišeno od Boga je; sve ono što je pogrešno i nedostojno, od ljudi je”, objašnjavao je svojevremeno osnivač SDA i Bakirov otac Alija Izetbegović. Njegov je sin očito propustio ovu lekciju, pa danas – kao primjer luzera zakrvavljenih očiju – ne preza ni od sile koju u ime SDA provodi potpredsjednik FBiH, general Refik Lendo. Usuđujem se ustvrditi da to čak i nije najveći problem, već poistovjećivanje ovdašnjih Bošnjaka, mahom muslimana, sa onom istočnom praksom koja znači nesmjenjivost s vlasti. To je teret koji ovoj zemlji i njezinim Bošnjacima nameće Izetbegović sin, trošeći pritom posljednje mrvice vjerodostojnosti stranke koju je osnovao njegov otac. No, to je već problem SDA, a problem BiH će biti ukoliko SDA zaista posegne za haosom i mrakom kojim prijeti. Da nailazi na plodno tlo, svjedoči i podatak da su samo kolege iz Avaza reagirale na Izetbegovićev napad na novinare. Hvala im. I hvala svima koji su – neki javno, većina privatno – izrazili podršku Amiru i meni, ističući vlastito zalaganje u borbi protiv medijskog i svakog drugog mraka kojim lider SDA maše.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: “BiH je postala država dva konstitutivna naroda. Jer Bošnjaci, nakon Schmidtove intervencije, više nisu narod, nego stanovništvo

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Sve je lako kad si smrad.

    To je besmrtni stih Tomislava Markovića – inspirisan, jasno, novovalnim napjevom „sve je lako kad si mlad“ Prljavog Kazališta.

    Kad baciš obraz pod guzicu, lako li je kroz život… Sve ti ide. I sve ti ide lako. Sve kao da se otvara pred tobom: bezbrojne mogućnosti kojih prije, dok si obraza imao, nisi bio svjestan. Sve kao da radi za tebe.

    Stid je precijenjen, je li tako? Stid je malograđanska konstrukcija, je li tako? Sve je pitanje perspektive. Ako ti se ne dopada kako stvar izgleda, promijeni perspektivu. Doduše.. ako iz svakog ugla izgledaš kao govno, javi se blago uznemirujuća misao: da je to, možda, zato što zaista jesi govno. Ali ko još brine o tome kako ga drugi vide, je li tako? Ljudi smo svog vremena: važno je da smo sebi lijepi. Kao što je govorila moja baba Milica: svoje govno ne smrdi.

    Zato nije pitanje: kako oni to mogu? Jer guz-obrazni ljudi sve mogu.

    Da se razumijemo: pad nema kraj. Dno ne postoji. Što rekao Emir Imamović Pirke: „Dno? To je ono visoko gore“.

    Elem… Rossiter piše: „Nijedna žrtva nije prevelika za našu demokratiju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokratije“. Jer demokratija je, kao što je opštepozato, najefikasnije brani nedemokratskim sredstvima. Stabilna demokratija počiva na dva stuba: na prosvijećenom građaninu i tenku. Šalim se. Počiva na tenku.

    Bacanje obraza pod guzicu uvijek bolje ide kad je nadohvat ruke valjana ideologija. A najbolje je kada se obraz baca pod guzicu u ime višeg cilja. Gdje ćeš viši cilj od demokratije.

    Ako je potrebno nekoliko nedemokratskih; dobro: brutalno nedemokratskih; dobro: diskriminatornih; dobro: rasističkih; dobro: aparthejd-odluka da bi demokratija napokon profunkcionisala – let it be, što rekli The Beatles. Neka bude što biti ne može, što rekao Njegoš, koji je u Crnoj Gori i dalje poznatiji od The Beatles (i Isusa).

    U Bosni su upravo žrtvovane i demokratija i Ustav i načelo suverenosti i ljudska prava i načelo konstitutivnosti. No sve je to urađeno da bi istinska demokratija profunkcionisala. Kada je postalo jasno da je koncept Bosne kao države tri konstitutivna naroda dospio u ćorsokak (kao da je ikada drugdje i bio), kako je problem riješen? Ne tako što je Bosna transformisana u državu građana, nego tako što je Bosna postala država dva konstitutivna naroda. Negdašnji treći, Bošnjaci, nakon Schmidt ex machina intervencija nadalje nisu narod, nego stanovništvo.

    Sljedstveno tome. Ako je, da bi antikorupcijska borba dala rezultate, potrebno donijeti nekoliko koruptivnih odluka – a Bože moj, šta se tu može.

    Recimo: Schmidtove odluke koje slijede spisak želja jedne stranke; pritisak ambasada Kvinte na poslanike; američka ambasada koja aminuje imenovanje osobe sa američke „crne liste“; pravosnažno (zamalo ne rekoh; pravoslavno) osuđivani revolveraš na čelu MUP-a: sve je to politička mega-korupcija.

    Ali jebi ga: ne možeš napraviti kajganu bez polomljenih jaja. Da bi čovjek pobijedio korupciju, ponekad je nužno korumpirati ponekoga.

    Pogledajmo, recimo, „slučaj Ramo Isak“. Moguće, premda ne i vjerovatno, da je Isak savršen izbor za ministra policije. Moguće je, mada ne i vjerovatno, da on u životu posjeduje sve one vještine koje na filmu ima James Bond. Moguće je, no reklo bi se ne i vjerovatno, da on u stvarnosti može izvesti sve ono što Tom Cruise cirkusa u „Nemogućoj misiji“.

    Ali to nije bitno. Kao da iščitavamo biografiju revolveraša sa Divljeg zapada. OK, nije Wayat Earp ili Billy The Kid, nije prvi revolveraški saf, takoreći – ali definitivno djeluje kao čovjek sa kojim bi mnogi kauboj izbjegao konflikt.

    Govorimo o biografiji dobroj za borca u „Mortal Kombatu“, no ne i za prvog čovjeka MUP-a.

    Ne znam kako je u Bosni, ali u Crnoj Gori postoji zakon koji zabranjuje zaposlenja osoba pravosnažno osuđenih za krivična djela u takozvane „organe bezbjednosti“.

    Pa ipak, Dritan je za funkcionera Agencije za nacionalnu bezbjednost imenovao svog jarana, Kurtija, koji je imao običaj da puca u ljude. Dvije pravosnažne za pucnjavu, jarane. Ramo je samo udarao drškom pištolja i vikao „pucaj, pucaj“. Moglo bi se reći da je Ramo teoretičar, dok je Kurti praktičar.

    Dritanovu vladu sastavila je Kvinta, kao što je sastavila i Nikšićevu. U obje vlade Kvinta je na visoke pozicije u bezbjednosnom sektoru postavila ljude sa dosijeom i presudama.

    To je Kvinta, naravno, učinila u cilju efikasnije borbe protiv korupcije, bolje regionalne saradnje, bržih NATO i EU integracija. Ali kad sarkazam ostavimo po strani, ostaje ovo: takve se stvari rade kada ti je cilj da sjebeš i obesmisliš nešto.

    Sa kojim pravnim osnovom i kojim obrazom će, recimo, crnogorska i bosanska policija nadalje odbiti da zaposli bilo kojeg čovjeka osuđenog za pokušaj ubistva? Šta, nakon imenovanja Kurtija i Isaka, bilo kojeg sužnja iz zatvora u Spužu i Zenici sprječava da pravo po odsluženju kazne za pucanje u čovjeka zapuca u policiju i zatraži posao, zapravo zahtijeva rukovodeće mjesto? Šta će mu tamo reći: ne može, po zakonu?

    Policija koju vodi ulični revolveraš je do kraja obesmišljena. Tačka.
    Vlada koja je oktroisana do kraja obesmišljava koncept slobodnih izbora. Nametanje „vladavine prava“ suspenzijom Ustava potpuno obesmišljava samu „vladavinu prava“.

    Tako se od naroda pravi stanovništvo. A od države teritorija.

    (Slobodna Bosna)

    Oštro osuđujem i podršku iskazujem: Diplomatsko skrivanje pod hodžinsko džube!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Koliko često obilaze medrese i džamije, Christian Schmidt i Michael Murphy bi, uskoro, mogli postati tumači šerijatskog prava. Kad im već Rimsko pravo ne ide od ruke. A nisu vični ni Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava. Zbog čega se sada, nakon jednodnevnog poništavanja Ustava i dodatnog obezvrjeđivanja bošnjačkih i građanskih glasova, skrivaju iza srebreničkog genocida i hodžinskih ahmedija.

    Kada su trebali i mogli zaštititi žive srebreničke Bošnjake, zapadne su diplomate čekale. I danas sa srebreničkim cvijetom na reveru odaju počast žrtvama koje su mogli zaštititi, a nisu. Žrtvama  ubijenim u zaštićenoj zoni UN-a. A istovremeno one preživjele Bošnjake i građane isporučuju službenom Zagrebu, kao pravnom i političkom sljedbeniku onog službenog Zagreba koji je bio na čelu presuđenog UZP-a.

    Hvali se Christian Schmidt da je u petak bio u džamiji u selu Rebrane kod Neuma. Hvali se i da je podržao tu malu zajednicu hercegovačkih Bošnjaka čije je glasove svojim oktroiranim Ustavom iz oktobra prošle dodatno umanjio u odnosu na glasove njihovih susjeda Hrvata.

    Ali zbog naše budućnosti svi bismo to, po Schmidtu i Murphyju, sve trebali zaboraviti. Okrenimo se novoj rundi pregovora o izmjenama Izbornog zakona. Kojima ćemo dodatno umanjiti vrijednost bošnjačkog glasa i potpuno uništiti onaj građanski.

    Deklarativna podrška Islamskoj zajednici i posjeta Rijasetu sa poklonom u rukama možda može popraviti Schmidtov i Murpheyev imidž među Bošnjacima. Ali Bošnjacima ne može popraviti politički status. Naprotiv. Obilasci medresa, muftijstava i zgrade Rijaseta  nisu podrška Bošnjacima i muslimanima. To diplomate pomažu same sebi da poprave imidž trajno narušen odlukom da jedan hercegovački Hrvat vrijedi kao tri hercegovačka Bošnjaka i odlukom da građanin ne vrijedi ništa.

    Na dan kada je Milorad Dodik Ukazom poništio Visokog predstavnika za “bošnjački” dio Federacije, Christian Schmidt je bio kod mostarskog muftije i u neumskoj džamiji. Tamo je iskazao podršku okupljenim džematlijama koji će, zaraženi najopasnijim bošnjačkim virusom zvanim naivnost, jaciju i sabah dočekati u nadi da će visoki predstavnik uporabiti Bonske ovlasti i nametnuti  rješenje o “legalizaciji džamije”.

    Dok shvate da neće, Schmidt će možda još koji put u hodu izmijeniti Izborni zakon i na razlomke podijeliti klubove konstitutivnih naroda tako da je jedan Bošnjak, plus jedan Bošnjak, plus još jedan Bošnjak i plus još jedan Bošnjak, isto što i jedan Hrvat iz Hercegovine.

    Schmidt i Murphy su, očito, pogrešno shvatili neku hutbu u kojoj je hodža kazao da je u džamiji spas. Nije, pogriješili su. U pravednosti je spas. A nije baš pravedno od sedam presuda koje se odnose na izborna pravila, izabrati samo jednu – i to presudu Ljubić. A prava Roma Derve Sejdića, Jevreja Jakoba Fincija, Albanca Samira Šlakua, Srbina Svetozara Pudarića, Bošnjaka Ilijasa Pilava i građanke Azre Zornić gurnuti u stranu.

    Evo, sigurno će Murphy i Schmidt staviti cvijet Srebrenice i krenuti u Potočare. Tamo će biti i doktor Ilijas Pilav. On je preživio genocid. Strazbur je presudio da su njegova ljudska prava ugrožena, jer kao Bošnjak iz Republike Srpske nema pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH. Zašto, recimo, OHR nije reagirao u tom slučaju. Ah, da. Schmidt za to nije nadležan. Jer on je, zapravo, beznadežan.

    Slučaj Memić između fikcije i činjenica: Kako je pala priča o “izbrisanom Budnjinom snimku” i “krvavom džemperu”, a slučaj “spašen” preslobodnim sudskim uvjerenjem i (narodom i) pravdom!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nema organizirane kriminalne grupe koja se udružila da prikrije detalje o smrti Dženana Memića. “Izbrisani” snimak iz Budnjinog hotela pravosnažno nije bitan. Krvavi džemper Alise Mutap je pravosnažno nebitan.

    Dakle, sve teze “pravnog maga” Ifeta Ferageta su pravomoćno pale u vodu. Jer svi oni kojima je suđeno na osnovu činjeničnog opisa su pravosnažno oslobođeni. A oni koji su suđeni zbog “fikcije” su osuđeni. Nepravosnažno.

    Čak i ovo pristrasno Apelaciono vijeće Suda BiH (pogledati pod Amela Huskić – SBB – Božo Mihajlović i Azra Miletić – “uklonit ću dokaze is spisa) je moralo konstatirati da Zijad Mutap nije kriv za podmetanje dokaza kako bi “prikrio” “stvarne napadače” na Dženana Memića i vlastitu kćerku koja je jedva preživjela. I policajac Josip Barić je nevin bio u pritvoru, nevin sataniziran u medijima. Jer onaj krvavi džemper Alise Mutap kojeg su mu stavljali na teret uopće nije  relevantan za krivični proces. Muamer Ožegović nije kriv za brisanje snimka iz hotela Alije Budnje koji je, pravosnažno, irelevantan.

    Dakle, sve one priče na kojima je “nastajao” slučaj Memić su pravosnažno proglašene – nebitnim. I nemaju nikakve veze sa prikrivanjem nepoznatog izvršioca neutvrđenog krivičnog djela.

    Pa, zbog čega je onda na dvije i po godine zatvora nepravosnažno osuđena Alisa Ramić, rođena Mutap? Zbog toga što se ne sjeća ko  je nju i njenog momka Dženana Memića udario autom ili nečim drugim. Znači, svaki svjedok koji u sudnici kaže – “ne sjećam se”, a takvih je sve više, mogao bi biti osuđen na dvije i po godine zatvora.  Alisa Mutap je, dakle, osuđena na osnovu fikcije. Jer niti je utvrđeno da sa se može sjećati, niti je potvrđeno da se ne može sjećati. Ona je, faktički, osuđena na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja zasnovanog na starim vezama apelacionih sudija sa predmetima “koji su uklanjani iz spisa”. Ko ne zna, saznat će uskoro o čemu je riječ.

    Hasan Dupovac je osuđen na tri godine robije zbog, pazite sad, zloupotrebe položaja i prikrivanja dokaza. Ako je Dupovac kriv zbog prikrivanja dokaza, kako, onda, to isto Tužilaštvo BiH može otvarati istrage protiv (bivših) tužilaca zbog prikrivanja dokaza. Ili je Hasan Dupovac prikrivao dokaze ili je postupajući tužilac prikrivao dokaze?

    Šta nam je pokazala (ne)pravomoćna presuda u slučaju Mutap i drugi? Pokazala nam je da više od pola optuženih bilo nevino. I da su na pravdi “naroda”, a po diktatu “preduboke” države ležali u pritvoru.

    A sada malo osuđujući dio. Organizator kriminalne grupe – oslobođen. Djevojka Dženana Memića koja je zajedno s njim teško povrijeđena – osuđena zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka udari. Policajac Josip Barić koji je “propustio” izuzeti navodno ključni dokaz – oslobođen, jer je dokaz irelevantan. A njegov šef Hasan Dupovac – osuđen za “prikrivanje dokaza”. Budnjin recepcionar oslobođen.

    I, onda Ifet Feraget kaže da je presuda pokazala da on i njegov “ekspertni tim” nisu lagali. A zapravo je 60 posto pravosnažno utvrđenih laži. I 40 posto slobodnog sudijskog uvjerenja da se neko namjerno ne želi sjetiti.

    I ovom presudom, zasnovanoj na ničemu, utvrđeno je da su Ifet Feraget i svjedoci lagali kada su govorili da je neki “nabildani” tip zaustavljao vozilo hitne pomoći kako bi ometao spašavanje Dženana Memića i otkrivanje istine.

    Ovom presudom, zasnovanom na preslobodnom sudijskom uvjerenju, NIJE utvrđeno da je Dženan Memić ubijen. Nije utvrđeno da NIJE bila saobraćajna nesreća.

    Presudom, zapravo, nije utvrđeno ništa, osim da je pravni tim Ifeta Ferageta iznio laži o najmanje troje optuženih u ovom predmetu.

    I, da. Ishod presude se znao najmanje pet dana ranije, kada su “oštećeni” pričali ko će biti osuđen, a ko oslobođen. I o tim pričanjima su sudije sudskog vijeća bile upoznate. I za to postoje dokazi!

    Dakle, nije utvrđeno ko je ubio Dženana. Njegov otac i Ifet Feraget kažu da znaju. Pa, red je da jednom i saopće!

    Da im prođe utorak: Od masakra u Beogradu do dana žalosti u BiH prošlo je 48 sati, od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba entiteta proći će skoro pet dana!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ekskluzivno je, jer i on i medij u kojem se oglašava drugačije ne znaju, Elmedin Konaković prije tri dana za N1 najavio da će ponedjeljak vjerovatno biti dan žalosti u BiH. I, evo, dođe i skoro prođe ponedjeljak, ali nigdje u BiH, osim u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu se ne žali. Žalost nastupa tek kad prođe – utorak.

    Zašto? Trojkašima zbog SFF-a, HDZ-ovcima zbog Velike Gospe i večerašnjeg spektakla Petra Graše srijeda je “idealan dan” za žaljenje gradačačkih žrtava koje su danas ukopane. SNSD-ovcima nije bitno kada se, uopće, žali. Bitno je da se i u toj žalosti podrivaju institucije BiH.

    Danas je u Gradačcu klanjana dženaza Nizami Hećimović. Tu nesretnu ženu koja je od države tražila zaštitu koju nije dobila, prošlog je petka ubio njen nevjenčani suprug. Tog istog dana Sarajevo nije žalilo. Naprotiv, slavilo je početak “najvažnijeg filmskog festivala u ovom dijelu Evrope”.

    Nizama Hećimović ne pripada onima koji diktiraju “društveno ponašanje”. Irma Baralija nije sjekla kosu u znak solidarnosti sa zlostavljanim ženama u BiH. Sabina Ćudić nije tvitala ništa pa se neće morati pozivati na imunitet. Irfan Čenigć se hvalio fotografijama sa crvenog tepiha, a federalni premijer Nermin Nikšić nije pisao potresne ispovijesti na društvenim mrežama. Jer reflektori ispred sarajevskog Narodnog pozorišta ne bacaju dalje od Titove ulice. I kantonalni sarajevski premijer Nihad Uk pokazao je koliko je, zapravo, politički neuk. Zajedno sa svojim stranačkim šefom Edinom For(t)om koji je protekle dane bez žalosti proveo zaljubljeno gledajući u svoje stare fotografije.

    Od masakra u školi u Beogradu do dana žalosti u cijeloj  BiH prošlo je nepunih 48 sati. Od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba bh. entiteta proći će skoro pet dana.

    “Da mi prođe utorak”, pjevat će Petar Grašo u ponedjeljak (večeras) na “humanitarnom spektaklu” u Šujici.

    Tu će biti Reprezentacija svećenika Hrvatske, veterana NK Šujice i naravno Humane zvijezde Hrvatske čiji sastav se svaki dan nadopunjuje zanimljivim imenima. Onda u utorak ide Velika Gospa. Zato Borjana Krišto i drugi HDZ-ovi kadrovi nisu dopustili da Vijeće ministara i Vlada Federacije BiH dan žalosti proglase prije srijede.

    Vijeće ministara BiH na kraju, eto, neće učiniti ništa. Republika Srpska je proglasila dan žalosti zbog Gradačca i pozvala, pazite sada, Vladu Federacije da učini isto. Nije, dakle, Miloradu Dodiku i njegovim stranačkim poslušnicima bitna žrtva. Bitno je rušenje institucija Bosne i Hercegovine.

    Danas je dan žalosti u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu. Danas će biti ukupana Nizama Hećimović i druge žrtve (samo)ubice Nermina Sulejmanovića. Danas se ne žali u Sarajevu. U Sarajevu se šeta crvenim tepihom. Danas se ne žali u Hercegovini. Dolje je Grašo piva. Danas se ne žali u Republici Srpskoj. Tamo se kuju planovi za rušenje države.

    Zamislite državu u kojoj ministar vanjskih poslova reaguje na tragediju u Gradačcu hvaleći se da je “znao za događaj prije nego što je objavljen u medijima”. Nemojte zamišljati. Pogledajte Elmedina Konakovića. Njemu je, dakle, bitno kada je on saznao za događaj. Nije mu bitno da li je išta poduzeo, jer on se nametnuo ka vrhovni autoritet i za vanjske i unutrašnje poslove.

    I, ako ćemo realno, nije ovdje uopće bitno hoće li država dan ili dva žaliti za Nizamom Hećimović. Bitno je šta će država poduzeti da više niko i nikada ne mora žaliti zbog femicida.

    Kolumna Senada Avdića: Donirane krave sa budžetskih jasala – Liga humanista Naroda i pravde

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Morali bismo se toga sjetiti: Kemal Čaušević, dugodišnji direktor Uprave za indirektno oporezivanje, u sudnici Suda BiH je na pitanje tužitelja kako se domogao enormnog broja nakretnina, stanova, poslovnih prostora, šuma i livada, odgovorio: „Tako što sam – stipsa“. Škrtac, dakle. Pare koje je legalno sticao dok se nalazio skoro cijelu deceniju na toj dobro plaćenoj funkciji, objasnio je, nije rasipao na besposlice i trivijalna, površna zadovoljstva, niti je štekao u „slamaricu“, nego ih je brže-bolje konvertirao u neprolazne vrijednosti – stambeno-poslovne kvadrate.

    Oni koji ga poznaju, kažu da Čaušević ništa nije slagao, da zaista ima „kobru u džepu“ i pedantno prevrne svaku marku, prije nego što se teška srca rastane sa njom. Pričalo se kako je, da ne bi trošio svoju, „česmensku“ vodu, ili ned'o bog „kupovnu“, viđan kako puni flaše na javnoj česmi kod Begove džamije. Tokom suđenja pred Sudom BiH ostao je bez advokata, navodno jer ga nije htio plaćati.

    Međutim, kada je Sud sabrao sve (legalne) prihode i rashode (čak jedanaest nekretnina!) pa podvukao crtu ispod njih, pokazalo se da razlika (u korist rashoda) iznosi 1,7 miliona maraka. Toliko iznosi, pravomoćno je utvrđeno, njegova nezakonito stečena imovina. Pored izrečene zatvorske kazne od 5,5 godina, Sud je naredio Čauševiću da toliko para mora vratiti.

    Nećemo se dalje nepotrebno zadržavati na sudskom slučaju bivšeg direktora UIO-a, tek ćemo kratko podsjetiti na dijelove njegovog iskaza datog istražiteljima u kojem je iscrpno i iskreno govorio kako je pogodovao brojnim političarima da varaju i potkradaju državu. Na molbu Dragana Čovića, kazao je Čaušević, zgradu UIO u Mostaru, u vlasništvu prijatelja lidera HDZ-a, platio je skoro tri puta skuplje od njene stvarne, procijenjene vrijednosti. Nikoli Špiriću je Čaušević velikodušno izlazio u susret kad god je bivši državni ministar to od njega tražio, gledao kroz prste njegovim biznismenima, oslobađao ih poreza, vraćao im PDV. Čauševićev fiskalno-porezni merhametluk koristili su i njegove stranačke kolege iz Stranke demokratske akcije. Neko je izračunao da je ovim i brojnim drugim nezakonitostima Kemal Čaušević oštetio državnu kasu za dvije do tri milijarde maraka. Odnosno, dva-tri godišnja državna budžeta „onih para“.

    Kao da u liku Kemala Čauševića imamo ovdašnju repliku Dr. Jekylla and Mr. Hydea, strogog financijskog asketu koji strepi nad svakim dinarom kojeg će potrošiti i drugog, pijanog milijardera koji rastrošno razbacuje lovu (poputDavida Beckhama za kojeg njegov suigrač Gary Neville u „Netflixovom“ dokumentarcu kaže da bi ogromnu plaću koju je u „Manchesteru“ primao u petak redovno skršio već u subotu).

    Sve ovisno o tome je li riječ o Čauševićem ličnim novcima, ili javnim sredstvima, odnosno parama svih nas. Dok je svoje pare u histeričnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala ljubomorno štedio i mudro ulagao, našim je novcima džentlmenski šopao Čovićeve pljačkaške ortake, Špirićeve tajne financijere i vlastite stranačke ahbabe.

    Malo je u kojoj sferi povučena tako stroga i duboka granica između privatnog i javnog koliko je slučaj sa politikom i njoj srodnim djelatnostima. Političari javno rade i govore jedno, a privatno prakticiraju potpuno oprečne modele ponašanja. Svoje ne daju, na tuđe su lakomi. Ako već moraju orahe humanosti  mlatiti, onda to po pravilu rade tuđim polnim organom. Trebaju li pokazati  solidarnost sa slabim, egalitarizam, empatiju prema ugroženim, nemoćnim, siromašnim, uradit će to tako da ih privatno ništa ne košta, po pravilu javnim novcima. Istovremeno se postiže i vlastiti politički benefit, kroz vrbovanje budućih glasača.

    Slučaj Kemala Čauševića je izdvojen zato što je napokon pravosudno zaokružen i što predstavlja svojevrsnu „case study“ ovdašnjeg „raspolaganja tuđom mukom“. Šampion u privatnom zarobljavanju i rasipanju javnog novca je Milorad Dodik koji godišnje raspolaže sa 50 miliona KM koje može rasporediti po vlastitom ćeifu. Predsjednik Republike Srpske voli u javnosti ostavljati dojam galantnog, rastrošnog bekrije koji, kad se malo opusti, dijeli pare i šakom i kapom: međutim, svaki put kada „zakiti“ nekog harmonikaša, ili podijeli novce djeci, radnicima…, treba imati u vidu da on dnevno ima na raspolaganju mjesečno četiri miliona maraka javnog novca koje može trošiti, ili ne trošiti, kao mu se ćefne!

    Bilo da je riječ o parama doniranim od stranih prijatelja tokom rata (milijardama maraka, od čega je ponešto čak i stiglo do krajnjih adresa – građana) ili posezanju za parama iz budžeta, ovdašnji (sarajevski) političari su fanatizirano opsjednuti dijeljenjem tuđih para, i građenjem uljepšane vlastite filantropske javne slike.

    Takvu poliranu sliku o sebi u novije vrijeme udarnički gradi Adnan Delić, bivši kantonalni i tekući federalni ministar. Ovako on sebe legitimira na You Tube kanalu: „Filantrop sa bogatim radnim iskustvom. Vođen idejom humanosti na djelu, osnivač je i predsjednik Upravnog odbora Dobro.ba.“  I kako ovaj naš filantrop, takoreći  „George Soros“ iz Naroda i pravde, daje oduška svojim istančanim humanitarnim porivima? Zavuče li Delić ruke u (naravno vlastiti) džep, pa ode, recimo u SOS selo, Dom u Mjedenici ili višečlanu porodicu bez primanja i podijeli pare, hedije, osnovne  potrepštine. Je li onome genijalnom klincu Ibri iz srednje Bosne, junaku You Tube zajednice, koji obrađujući zemlju sam prehranjuje familiju, kupio prijeko potrebni traktor?

    Ma kakvi, šta vam pada na pamet, kupili su mu anonimni ljudi svojom lovom.    Humanista i filantrop Delić traži i dobije od svog stranačkog kolege Elvedina Okerića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo, 70 hiljada maraka za svoje Udruženje „Dobro.ba.“ Parama će potom kupiti stoku i podijeliti povratnicima u Srebrenici. Sjetit ćemo se i kako je prije nekoliko godina krave vrlo sumnjivog zdravstvenog stanja za Srebrenicu nabavljalo i Federalno ministarstvo poljoprivrede preko svog ovlaštenog trgovca. Taj je u međuvremenu (i zbog nerašćišćenih računa sa krupnom stokom) ispod skuta Bakira Izetbegovića i supruge mu Sebije i utekao u stranku Narod i pravda.

    Ništa manju filantropiju i darežljivu velikodušnost Adnan Delić nije ispoljio ni kada je kao glavni šef glamurozne bjelosvjetske parade „Expo“ sa četiri miliona budžetskih para, bez ikakvog nadzora i javnog polaganja računa, nahranio gladna usta stotina projekt menadžeta, PR stručnjaka, IT genijalaca, režisera i dizajnera, hostesa i starleta koji su mjesecima defilovali po Dubaiju šireći istinu o našoj veličanstvenoj privredi i nezaustavljivoj ekonomiji.

    Saznajemo iz medija (portal „Istraga“) da se još nekoliko NIP-ovih stranačkih ljudi dobre volje domoglo para preko istog financijsko-budžetskog kanala – kabineta Elvedina Okerića. I ta će stranačko-porodična dobrotvorna družina javnim novcem olakšavati život povratnika u Srebrenicu, a usput i bildati ugled i utjecaj svoje stranke.

    (Usput, zašto se pod „povratnici“ u glavama ovdašnjih političara i njima bliskih humanitaraca i biznismena dominantno pojavljuje Srebrenica, zašto niko ne kupuje krave povratnicima u Bosanski Šamac, Modriču, ili u Kozarac, da ne kažem baš u Bosanski Petrovac ili Grahovo, jer tamo „Srba povratnika ima mnogo“? Je li samo zato što nemaju simboličku težinu i tragično naslijeđe?).

    Ima u kafanskom meta jeziku divna riječ,  „nečastivi“ – odnosi se na onoga ko nema običaj častiti u kafanama, a duša mu da ga časte drugi. Nagledao sam se u svom minulom, bogatom kafanskom iskustvu bulumente „nečastivih“ političara. Dojavljuju mi moji kafanski jataci i gradske uhode da među takve likove koji kao da su ispali iz molierovskog dramskog miljea, spada i lider Naroda i pravde, kojeg katkad gazde kafana znaju upozoriti da nije dopušteno u objektu sjediti „onako“. Ima jedan „filantrop“ koji se vrzma oko njega, kojeg su dok je službovao u diplomaciji prozivali da je kupovao djeci školski pribor budžetskim parama; svojoj djeci, da ne bude nesporazuma.

    Ne upoređuje se ovdje niko od ovih humanitarnih altruista sa presuđenim kriminalcem Kemalom Čauševićem: govori se samo o istom simptomu, o dvostrukim standardima odnosa prema javnom novcu kojeg troše kao da je njihov, a svoj vlastiti čuvaju kao oči u glavi!

    Nedavno je u zaštitu Elvedina Okerića i njegovog kabineta stao Sadrudin efendija Išerić: to je onaj isti hodža kojem je prije četiri godine Elmedin Konaković dodijelio 100 hiljada maraka iz budžeta za kupovinu stana. O zakonskoj osnovi za takvu financijsku injekciju izjasnit će se nadležno tužiteljstvo koje taj aranžman provjerava. Dok se to ne desi, treba podsjetiti da je Fahrudin Radončić, lider rahmetli Saveza za bolju budućnost, u svoje prijateljstvo sa Mustafom efendijom Cerićem investirao vlastite novce, nekretnine i stanove. Imao je i on svojedobno svoju predsjedavajuću Skupštine Kantona Sarajevo preko koje je mogao dijeliti pare, ali, eto, nije. Stid ga bilo, šta li.

    (Slobodna Bosna)

    1...101112...19Stranica 11 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj