Optuženi u predmetu Dobrovoljačka i zvanično su uputili zahtjev Visokog sudskom i tužilačkom vijeću za zaštitu od proizvoljnog postupanja Tužilaštva BiH. Prema potvrdi iz VSTV-a zahtjev je predat u petak 3. juna 2022. godine. Dopis je na znanje dostavljen i Uredu visokog predstavnika, OSCE-u, Ambasadama SAD-a, Velike Britanije, Austrije i Njemačke, kao i Sergeu Brammertzu, glavnom tužiocu Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove.
U konkretnom predmetu VSTV se moli da ispita postupanje tužilaca, koji su podigli optužnicu u ovom predmetu i to uprkos brojnim odlukama međunarodnih sudova (sudovi u Londonu i Beču prilikom odlučivanja o izručenju pojedinaca kojima su stavljana na teret djela u vezi sa ovim predmetom) i drugih međunarodnih tijela (tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju), zatim uprkos brojnim prikupljenim dokazima po osnovu kojih je upravo Tužilaštvo BiH (međunarodni tužioci) donijelo bilo odluku o nesprovođenju istrage (nisu ispunjeni elementi krivičnog djela i nema dokaza da su tada osumnjičeni počinili krivična djela).
„Možda postupanje pojedinačnih tužilaca ne bi bilo sporno da nisu u cijelosti zanemarili ranije provedene dokaze, očito i vještačenja, i naložili potpuno nova vještačenja, vrlo upitna i diskutabilna, bit ćemo slobodni i reći i „naručena“ vještačenja iz kojih proizlazi tendenciozno postupanje, bez uporišta u propisima i dokazima. I upravo po osnovu takvih vještačenja, zanemarujući u cijelosti ranije prikupljene dokaze, tužioci predvođeni Milankom Kajganićem su odlučili da podignu optužnicu u ovom predmetu, čak i u odnosu na lica koja nikada ranije tokom 30 godina nisu bila ni predmet sumnjičenja. Sve ovo provedeno je bez ikakva konkretnog obrazloženja“, navodi se između ostalog u pritužbi.
Nadalje se traži da se utvrdi zašto se istraga provodi još od 2006. godine, te zašto nije ranije donesena bila odluka po pritužbama na naredbu o obustavi istrage od 17.01.2012. godine?
S obzirom da dopis potpisuju visokopozicionirani pripadnici MUP-a RBiH koji do sada nisu bili osumnjičeni u ovom slučaju pitanje je kako i na koji način su de facto dopisani u optužnici nakon 30 godina od događaja i bez da su ranije bili predmet istrage?
„Kako i na koji način je došlo do odabira vještaka u ovom predmetu, a posebno Centra za vještačenje „Zenit“ d.o.o. Banja Luka (Stamenko Novaković i Mladen Marinković), kao i vještaci Mile Matijević iz Banja Luke, Zoran Tomaš i Željko Karan? Ovo posebno imajući u vidu da su neka od imena vještaka dovođena u vezu i sa činjenjem krivičnih djela, te nestručnim postupanjima.
Čime su se postupajući tužioci vodili i zašto su zanemarili obavezu prikupljanja dokaza koji idu u korist optuženima? Zašto su postupili očito pristrano u ovom predmetu i po čijim instrukcijama? Zašto je zanemaren nacrt rješenja broj: AP-4/12 od 12.07.2016. godine, kojim se na 105 stranica odbijaju pritužbe oštećenih, te na osnovu čega je doneseno rješenje kojim se naknadno usvajaju pritužbe oštećenih? Posebno, na koji način je uopšte došlo do proširenja optužbi na njih“, ističe se.
Traži se preispitivanje postupanja tužilaca i angažman vještaka u ovom predmetu, a u što će se i organi VSTV-a moći uvjeriti ukoliko se upuste u ispitivanje ovih navoda.
„Ilustracije radi ćemo ukazati na samo jedan od navoda provedenog „vještačenja“ – gdje se tvrdi da prilikom slijetanja predsjednika Izetbegović Alije na aerodrom u Sarajevu i kasnijim događajima, da isti nije bio zarobljen, jer mu je general Kukanjac rekao „da nije uhapšen, da smo mu spasili život i da će imati poseban tretman“, nakon čega vještaci zaključuju da bez obzira kako se Alija Izetbegović osjećao tada on nije bio ratni zarobljenik nego pregovarač u pregovorima, da je u svom svojstvu predsjednika bio legitiman vojni cilj, a da kolona u kojoj je evakuisana Komanda 2. vojne oblasti nije predstavljala legitiman vojni cilj?!“, dodaje se.
Vjeruju da je sasvim jasno u kojem interesu su pisani ovi navodi vještačenja, a kasnije preuzeti i u samoj optužnici predlaganjem istih kao dokaza. Sve potkrjepljuju činjenicom da je značajan dio obrazloženja sporne optužnice pisan na ekavici, što očito vodi ka zaključku da se radi o „preuzetom tekstu inozemnog organa“, čime je ozbiljno narušen kredibilitet i nezavisnost Tužilaštva BiH.
„Molimo da VSTV kao nadležni organ primi k znanju da ovakvo postupanje Tužilaštva BiH predstavlja i ozbiljno ometanje pravde i pruža neograničenu mogućnost montiranja optužnica i progona na političkoj osnovi, a što svakako vodi do urušavanja principa vladavine prava. Neodrživo je da VSTV i UDT mirno posmatraju ovakve prakse, pod izgovorom „poštovanja nezavisnosti Tužilaštva“, dok istovremeno javnost saznaje da su pojedinci istog Tužilaštva „brisali tonske zapise“ (04.12.2019.) i „sigurnom linijom“ obezbijedili osumnjičenim bjekstva od pravde u druge države (slučaj M. Savčić)“, kaže se između ostalog u zahtjevu kojeg potpisuju Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob i Ismet Dahić.
Podsjećamo da je i advokat Senad Pećanin koji je član pravnog tima prof.dr. Ejupa Ganića prvooptuženog u slučaju Dobrovoljačka govorio o zloupotrebama Tužilaštva BiH u ovom slučaju.
Optužnicu je nazvao skandaloznom i najavio podnošenje krivične prijave pravnih timova optuženih protiv tužioca Milanka Kajganića, kao i prijavu Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.
Pećanin je kazao kako je bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić skrivala izvještaj o Dobrovoljačkoj i imenovala novog tužioca za otvaranje nove istrage.
Advokat Pećanin je kazao da su svi dokazi ranije odbačeni kao nedovoljni kao neosnovani, kao dokazi koji ne potkrepljuju navode te da se radi o pokušaju nasilne, vještačke simetrije u etničkom identitetu optuženih iako je jasno koja je strana izvršila agresiju.
“Radi se o nasilnom vještačkom pokušaju da se stvori nasilna vještačka simetrija ako ništa u jednakom broju etnički optuženih za ratne zločine. Tužilac Kajganić je potpuno svjestan da ova optužnica nema šanse. Mi imamo svjedoke da je v.d. glavnog tužioca Milanko Kajganiće rekao pred svjedocima da je svjestan da ova optužnica nema šanse za uspjeh ali neka ide.”
SAD su uvele sankcije predsjedniku Federacije BiH Marinku Čavari i ministru zdravlja u Vladi Republike Srpske Alenu Šeraniću.
“Marinko Čavara, predsjednik FBiH, odgovoran je za imenovanje sudaca u Ustavni sud FBiH. Čavara od 2019. odbija imenovati suce s kandidatskih lista koje je Visoko sudskko i tužiteljsko vijeće dostavilo za popunjavanje upražnjenih mjesta u Sudu. Odbijanjem da nastavi s ovim nominacijama, Čavara je blokirao funkciju sudskog vijeća za vitalni nacionalni interes (VNI), tijela određenog broja i sastava sudaca Ustavnog suda FBiH koje je amandmanima na Ustav FBiH 2002. godine stvorio Visoki predstavnik za BiH. Vijeće za vitalni nacionalni interes namijenjeno je rješavanju ključnih pitanja koja su pokrenuli delgati u Domu naroda FBiH. Ima ključnu ulogu u ustavnom djelovanju FBiH, a njeno postojanje je neophodno za ispunjavanje demokratskih funkcija FBiH. Svojim nedjelovanjem, Čavara je držao kao taoca funkciju vijeća VNI-a za promicanje svojih i političkih interesa svoje stranke. Čavara je dodatno označen kao odgovoran ili suučesnik, ili zbog toga što je izravno ili neizravno sudjelovao u akcijama ili politikama koje potkopavaju demokratske procese ili institucije na zapadnom Balkanu”, saopćeno je iz State Deparmenta.
“Alen Šeranić je podržao secesionističke napore RS-a za vođenje provedbe Zakona o lijekovima i lijekovima RS-a, koji je njegovo ministarstvo dostavilo Narodnoj skupštini RS-a na razmatranje. Ovaj zakon, koji tek treba da stupi na snagu, uspostavio bi novu agenciju za lijekove isključivo u RS-u i time narušio nadležnost Agencije za lijekove i medicinska sredstva na državnoj razini. Šeranić je javno priznao da ovaj zakon odražava funkcije državne agencije za lijekove, osim što agencija koju stvara prenosi ovlasti s državne agencije na regulatorno tijelo za lijekove i medicinske proizvode u RS. Budući da institucija na državnoj razini postoji i služi RS i FBiH, uspostava ove nove agencije na entitetskoj razini ometa ili prijeti provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma. Šeranić je dodatno označen kao odgovoran ili suučesnik, ili zbog toga što je izravno ili neizravno sudjelovao u akcijama ili politikama koje potkopavaju demokratske procese ili institucije na zapadnom Balkanu”, saopćile su američke vlasti
Miloš Popovac, jutros uhapšeni pripadnik Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH, koristio je kripto telefone. Prema informacijama Istrage, njegov nadimak u kriminalnim krugovima bio je “Vaskez”.
Uhapšen Miloš Popovac, pripadnik Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH, saznaje @IstragaB Uhapšen je jutros na radnom mjestu, u blizini zgrade Predsjedništva BiH. Popovac je osiguravao objekte institucija BiH. U prilogu je video sa pretresa njegovog automobila pic.twitter.com/Hmn0dBLbap
Tužilaštvo BiH sumnja da je Popovac na lokacijama u Kantonu Sarajevo, Kalinoviku i šire, a potom “nakon neposrednih i posrednih kontakata sa članovima drugih povezanih grupa za organizovani kriminal sa područja Banja Luke,Pala, Pule u Republici Hrvatskoj, Beograda u Sibiji i šire” krijumčario opojne droge.
On je, prema informacijama Istrage, koristio kripto telefone, ali i službena vozila Direkcije za koordinaciju policijskih tijela.
“Na osnovu dostupnih dokaza proizlazi da je Popovac Miloš ostvarivao komunikaciju sa drugim pripadnicima grupe koristeći,kriptu” sa korisničkim imenom ,Velaskez”, a koju je prethodno dobio od njemu poznatog člana Grupe, a sve u cilju preprodaje opojne druge ,speed” i “cannabis” na teritoriji Bosne i Hercegovine, R. Srbije, R. Hrvatske i drugim državama Evropske Unije”, navedeno je u dokumentima Tužilaštva BiH.
Istražitelji su uspjeli dešifrirati poruke iz aplikacije Sky, u kojoj su prpbađeni dokazi o skladištima droge u objektima koje ne koristio Popovac. On je, kako saznajemo, sarađivao sa Farukom Elezovićem i Draganom Mikača. Sumnja se da je Popovac nabavljao drogu od Elezovića koji je u aprilu ove godine uhapšen zbog trgovine narkoticima.
”Sud BiHje 15.4.2022., u predmetu broj S1 2 K 042635 22 Krn Faruk Elezović i drugi, prihvatio prijedlog Tužilaštva Bosne i Hercegovine od 15.4.2022. i donio rješenje kojim je prema osumnjičenom Faruku Elezoviću određen pritvor, koji po ovom rješenju može trajati najduže mjesec dana, računajući od dana lišenja slobode, tačnije od 14.4.2022. do 14.5.2022., ili do nove odluke Suda. Pritvor je određen zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke a) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, odnosno zbog opasnosti od bjekstva i zbog bojazni da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo.Faruk Elezović osumnjičen je da je počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine”, saopćeno je u aprilu iz Suda BiH.
Miloš Popovac je godinama radio na osiguranju objekata institucija BiH. Istraga.ba je jutros uspjela snimiti pretres njehovog automobila parkiranog u blizini zgrade Predsjedništva BiH.
Protiv Popovca je ranije pokretan disciplinski postupak zbog fotografija na kojima pozira sa tri podignuta prsta. Osim toga, Popovac je često distribuirao i fotografije ruskih dobrovoljaca koji su ratovali u BiH.
Plenarna sjednica Ustavnog suda BiH još bila je u toku kada je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, tom sastanka sa britanskom ministricom vanjskih poslova BiH Liz Truss, saopćio kakva će odluka biti donesena u vezi sa “slučajem prenos nadležnosti”.
“Danas je Ustavni sud, opet pod pritiskom vaših ljudi, zajedno sa nekima iz Amerike i Evrope donijeti još jednu neustavnu odluku da će stavove, odnosno deklaraciju, kako RS gleda na ove stvari, kao navodno poništiti. Ja samo obavještavam da ćemo mi danas pokrenuti inicijativu i umjesto deklaracije, donijet ćemo rezoluciju, pa kad nam ukinete i rezoluciju, onda ćemo donijeti zaključke, pa kad nam ukinete i to, donijet ćemo stavove. Nećete uspjeti da me srušite”, rekao je Dodik u zgradi Predsjedništva BiH, u četvrtak, negdje oko 12 sati.
Skandal. Član Predsjedništva BiH @MiloradDodik znao je kakva će biti odluka Ustavnog suda BiH prije nego što je odluka i donesena. Snimak je nastao u Predsjedništvu BiH dok je Ustavi sud BiH u tom trenutku ocjenjivao ustavnost odluka NSRS o prenosu nadležnosti pic.twitter.com/0tx1Fsg5Pp
U tom trenutku, Ustavni sud BiH je “iza zatvorenih vrata” raspravljao o zahtjevu 15 članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za rješavanje spora između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, utvrdio da postoji spor u vezi s donošenjem osporenih odredbi Deklaracije i Zaključaka od strane Narodne skupštine Republike Srpske o vraćanju prenesenih nadležnosti sa države Bosne i Hercegovine na entitet Republika Srpska u oblasti pravosuđa, odbrane i sigurnosti, indirektnog oporezivanja i drugih pitanja. Kada je Dodik govorio, odluka Ustavnog suda BiH nije bila poznata. Naprotiv, saopćena je skoro pet sati nakon Dodikovog izlaganja u zgradi Predsjedništva BiH. I bila je baš onakva kako je Milorad Dodik i rekao.
Prema Pravilima Ustavnog suda BiH, član 14, “javnost postupka pred Ustavnim sudom isključena je na sjednicama Suda“. To znači da u velikoj sali Ustavnog suda BiH nije bilo nikoga osim službenika i sudija Ustavnog suda BiH. No, to nije sve.
“Nacrti i prijedlozi odluka, rješenja i drugih akata, koji su pripremljeni za odlučivanje, kao i akti koji su određeni kao tajna u smislu ovih Pravila, ne mogu se davati na uvid”, navedeno je u članu 26, stav 2 Pravila Ustavnog suda BiH.
Dakle, prije nego što je prijedlog odluke formalno usvojen – morao je biti – “tajni prijedlog”. Pa, kako je, onda, Milorad Dodik mogao znati kakav je prijedlog dostavljen sudijama Ustavnog suda BiH na usvajanje? Evo, šta piše u Krivičnom zakonu BiH.
“Ko neovlašteno objavi, posreduje u objavljivanju, omogući objavljivanje ili učini dostupnim ono što je saznao iz sudskog, prekršajnog, upravnog ili disciplinskog postupka pred institucijama Bosne i Hercegovine, a što se po zakonu ne smije objaviti ili je odlukom Suda Bosne i Hercegovine ili drugog nadležnog organa ili institucije Bosne i Hercegovine proglašeno tajnim, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, navedeno je u članu 237 Krivičnog zakona BiH.
Već u narednom članu piše da će se “sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili Suda Bosne i Hercegovine, koji s ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu štetu, donese nezakonitu odluku ili na drugi način prekrši zakon u vršenju svoje funkcije, kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Savezni sud u Brooklynu proglasio je krivim Mirsada Kandića za saradnju sa Islamskom državom, objavilo je u srijedu Ministarstvo pravde SAD-a. Kandiću će kazna biti izrečena u novembru, a prijeti mu doživotna robija.
Mirsad Kandić je državljanin Kosova, a uhapšen je u Sarajevu u junu 2017. godine, gdje se skoro šest mjeseci skrivao u iznajmljenom stanu u naselju Grbavica. Ovog teroristu su uspjeli locirati službenici Obavještajno sigurnosne agencije BiH i Službe za poslove sa strancima BiH. Prilikom hapšenja, kod sebe je imao lažnu bh. ličnu kartu na ime Edin Radončić. On ja, čak, prilikom skrivanja u Sarajevu, operiran u klinici svog rođaka Zuvdije Kandića. Za njim su godinama tragale američke sigurnosne agencije. Prema policijskim izvorima, Mirsad Kandić je imao najmanje jedanaest identiteta, a u Siriju i Irak je prebacio oko 20 hiljada džihadista koji su se borili pod zastavom Islamske države Iraka i Levanta (ISIL). Među osobama koje je Kandić prebacio u Irak bio je i australski državljanin Jake Bilardi, poznatiji kao Jihady Jake koji se 11. marta 2015. godine u samoubilačnom napadu automobilom bombom raznio u iračkoj Ramadi.
Nikon što je uhapšen u junu 2017. godine, Kandić je 31. oktobra 2017. godine izručen vlastima SAD-a, gdje mu se sudilo sve do početka ove sedmice kada je proglašen krivim, a kazna će mu biti izrečena u novembru.
“Kandić je bio visokorangirani pripadnik ISIL-a koji je regrutirao bezbroj fanatika, pomažući im da putuju u Siriju i druge teritorije kako bi postali borci ISIS-a. Optuženi je pomagao ekstremističku grupu na mnoge druge načine, uključujući obezbjeđivanje oružja i širenje nasilne propagande širom svijeta, kako bi se nastavila njena krvava i brutalna teroristička kampanja. Kandićeve radnje bile su direktno povezane s napadima i značajnim gubitkom života”, naveo je američki tužitelj
Kandić je, saopćeno je iz Ministarstva pravde SAD-a, pomogao da se izgradi tajni lanac snabdijevanja voljnih boraca za ISIS, regrutujući ih preko društvenih medija i osiguravajući njihov ilegalni tranzit u Siriju kako bi mogli voditi rat.
“On je igrao vitalnu ulogu u komunikacijskoj mreži terorističke grupe, omogućavajući ISISL-u da zadrži svoju teritoriju unutar Sirije, i potičući borce ISIL-a širom svijeta da planiraju napade. Iako je prijetnja koju predstavlja ISIL evoluirala, moramo nastaviti našu potjeru i kažnjavanje onih koji podržavaju terorističku organizaciju”, saopćeno je.
Osuđujuća presuda, navodi se dalje, rezultat je “višegodišnje saradnje međunarodnih i domaćih partnera”.
Prije nego je otišao u Siriju, Kandić je živio u New Yorku. Dva puta je bezuspješno iz SAD-a pokušao preći u Siriju. Nakon što je shvatio da je to nemoguće, autobusom se prebacio do Meksika odakle je letio preko Paname, Brazila, Portugala, Njemačke, Kosova i Turske, prije nego što je stigao u Siriju krajem 2013. godine. Kandić se ISIL-u pridružio u sirijskom gradu Haritanu. Vodstvo ISIL-a je, potom, uputilo Kandića u Tursku kako bi preuzeo poslove krijumčarenja stranih boraca i oružja u Siriju. Proglađen je ISIL-ovim emirom za medije. Prema presudi, Kandić je širio poruke o regrutaciji ISIL-a i jezivu propagandu koristeći više od 120 Twitter naloga.
“Na primjer, Kandić je poslao “dokumentarac” koji je producirao ISIL pod nazivom “Plamen rata”. Ovaj video je slavio osvajanja ISIL-a i sablasna pogubljenja ISIS-ovih zarobljenika, uključujući slučajeve u kojima su žrtve bile prisiljene da kopaju svoje grobove prije nego što su po prijekom postupku pogubljene pucnjem. Optuženi je tvitovao da je ovaj video “najbolja stvar ikada viđena na ekranu”. Kandić je također bio posvećen regrusitiranju stranih boraca za ISIS. Poslao je hiljade radikaliziranih boraca dobrovoljaca ISIL-a iz zapadnih zemalja na teritorije pod kontrolom ISIL-a u Siriji i na Bliskom istoku. To je uključivalo jednog Njujorčanina koji je postao snajperist i trener snajperista ISIL-a i još jednu osobu koja je postala emir sigurnih kuća ISIS-a u sirijskoj provinciji Idlib”, navedeno je u presudi objavljenoj u srijedu.
Jedan od stranih boraca koji se pominju presudi, a kojeg je regrutovao optuženi Kandić bio je Jake Bilardi iz Australije. Bilardi je kontaktirao optuženog u junu 2014. tražeći pomoć za prebacivanje u Siriju radi pridruživanja ISIL-u. Kandić mu je dao smijernice za dolazak u Istanbul u Turskoj. Kandić je, potom, dogovorio da Bilardi bude pokupljen na aerodromu u Istanbulu i prokrijumčario ga u Siriju. Kandić je održavao kontakt s Bilardijem i kada je postao ISIL-ov bombaš samoubica. Bilardi je 11. marta 2015. godine počinio samoubilački napad kamionom zajedno sa svojim kolegama, pripadnicima ISIL-a, u iračkom gradu Ramada, ubivši, tako, sebe i više od 30 iračkih vojnika i iračkog policajca. Prije napada, Kandić je Bilardiju poželio sreću i rekao: “Neka Allah učini da unutrašnji organi implodiraju”.
“Nakon napada, Kandić je hvalio Bilardija, kako na Twitteru, tako i pred saučesnicima. U audio snimcima koji pominju slične samoubilačke napade, optuženi je hvalio ubistvo više od 90 ljudi kao dobro”, navedeno je u saopćenju Ministarstva pravde SAD-a.
Osim toga, Kandić je, na ratištima, davao obavještajne podatke i karte ISIL-ovim komandantima i borcima na terenu, uključujući i bh. državljanina Bajru Ikanovića koji je, također, poginuo u Siriji.
“Kandić je također sklopio zavjeru sa (Bajrom) Ikanovićem i drugim pripadnicima ISIL-a u Siriji da kopaju tunele ispod tursko-sirijske granice kako bi u isto vrijeme prebacili 800-1000 boraca u ISIL. Kandić je također oblikovao informacijsko okruženje u kojem je ISIL djelovao. Na primjer, optuženi je uputio druge pristalice ISIL-a da se suzdrže od objavljivanja bilo kakvih informacija o uspjehu (ili neuspjehu), kao i da minimiziraju svako izvještavanje o vojnoj akciji ISIL-a. Kandić je upravljao i novcem za borce ISIL-a u Siriji, uključujući dvojicu borca ISIL-a koji su optuženom dali svoje bankovne kartice, s kojih je bankovni zapis pokazao više od 40.000 dolara u transakcijama. Kandić je prokrijumčario oružje ISIL-u u Siriji, uključujući nišan za snajperistu ISIL-a. Kandić je upravljao privatnom tržnicom preko Telegrama – nazvanom “Hilafa (Halifat) Market” – za koju je optuženi bio administrator grupe s ovlaštenjem da ograniči pristup grupi. Članovi su često objavljivali vatreno oružje i vojnu opremu na prodaju, uključujući minobacače, samoubilačke pojaseve, jurišne puške i drugo vatreno oružje. Među članovima privatnog Telegram tržišta optuženog Kandića bio je Abu Luqman, koji je u to vrijeme bio guverner ISIL-a za provinciju Raqqa, de facto glavni grad ISIL-a u Siriji”, navedno je na stranici Ministarstva pravde SAD-a.
Kantonalni sud u Bihaću oslobodio je Hamdiju Abdića Tigra i druge optužene odgovornosti za ubistvo generala GVO-a Vlade Šantića. Prilikom objave presude, konstatirano je da “činjenični opis optužnice ne odgovara opisu krivčnog djela”.
Osim Abdića, Tužitelaštvo USK-a zbog slučaja Šantić bilo optužilo podiglo Dedu Karabegovića, Jasmira Topala, Ramiza Bajramovića, Envera Keranovića, Indijana Alibegovića i Ramiza Ružnića. Optužnica je podignuta u januaru 2019. godine.
Spurno događaj desio se prilikom proslave 8. marta 1995. godine. Tada su na zabavi u Hotelu Sedra kod Bihaća bili visoki oficiri Armije RBiH i HVO-a. Tom prilikom došlo je svađe generala Atifa Dudakovića s jedne i generaa HVO-a s druge strane. Zabavi je prisustvovao i Hamdija Abdić Tigar. Prema iskazima svjedoka, Dudaković je rekao da odvedu generala Šantića na spavanje. Nakon toga je general Šantić napustio Sedru i od tada mu se gubi svaki trag. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, a Tužilaštvo USK-a je tvrdilo da je u prostorijama Stare željezničke stanice u Bihaću pronašlo tragove krvi koje pripadaju Šantiću. Hamdija Abdić je negirao da ga je on odveo u smrt. No, nekoliko svjedoka je kazalo da je upravo Tigar najodgovorniji za nestanak generala Šantića. Tužilaštvo USK je, potom, podiglo optužnicu, ali je Hamdija Abdić Tigar oslobođen.
Pripadnici SIPA-e uhapsili su Mehmeda Jahića, profesora sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, saznaje Istraga.ba. U ovom trenutku traju pretresi na najmanje pet lokacija u Sarajevu. Osim Jahićevih objekata, SIPA pretresa i kuću direktora Bosnalijeka Nedima Uzunovića kao i članova porodice profesora Jahića. Akcija se provodi po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo. Jahić, Uzunović i drugi su osumnjičeni da su iz Bosnalijeka izvlačili novac kojim su, potom, kupovali dionice tog preduzeća kako bi ostvarili prevlast.
Prema informacijama Istrage, SIPA pretresa i objekte u vlasništvu Adnana Hadžića, direktora finansija i privremenog generalnog direktora Bosnalijeka. Osim Hodžića na meti SIPA-e su još sin i supruga profesora Jahića.
Mehmed Jahić je, kako saznajemo, godinama bio angažiran i Bosnalijeku kao savjetnik i primao je, u prosjeku, između 15 i 20 hiljada maraka mjesečno. Dobijeni novac je, potom, prebacivao na račune supruge i sina. Oni su, potom, kupovali
dionice Bosnalijeka. Prema zvaničnim podacima sa sarajevske berze, Elbira Jahić, supruga Mehmeda Jahića, vlasnica je 1,2 posto dionica Bosnalijeka
Bio je 25. juni 1992. godine kada je uniformisani kurir Srđan Puhalo došao u selo Jelešca kod Kalinovika. Sa sobom je imao poziv koji je trebao uručiti Muharemu Bići. Nedugo nakon toga, u selo je stigao vojni kamion u kojem su bili policajci. Zarobili su Muharema Biću i njegovog sina Almira. Odvedeni su u školu u Kalinoviku. Muharema Biću su 4. avgusta srpske snage koristile kao živ štit. Tako je i ubijen. Njegov sin Almir je ubijen i zapaljen u jednoj štali kod Barutnog magacina.
Ovo je samo jedan od slučajeva ratnog zločina u Kalinoviku u čijem se kontekstu pominje osoba po imenu Srđan Puhalo. Ovdje, na ovom linku, možete pronaći prvostepenu presudu Suda Bosne i Hercegovine kojom je Ratko Bundalo, kalinovički gospodar života i smrti, osuđe na 19 godina zatvora. Apelacono vijeće Suda BiH će mu, zbog zločina u Kalinoviku povećati kaznu na 22 godine robije. Ali Bundalo je već ispričana priča. Nas interesuje Srđan Puhalo. Pretraga nas vodi na stranicu 97 prvostepene presude u predmetu protiv Ratka Bundala.
“Svjedokinja Ćusto Hasna je u svom iskazu navela da je 25.06.1992. godine u njeno selo Jelešca došao Srđan Puhalo koji je bio u uniformi i koji je donio poziv za njenog muža koji je u to vrijeme otišao kod Bićo Nasifa. Poslije toga pred njenu kuću dolazi vojni kamion iz kojeg izlazi 20-30 policajaca. Policajac Saša Cerovina je tada iz njene kuće izveo njenog sina Almira koji je imao 17 godina. Tom prilikom Obren Đorem je vodio Muharema Bića. Obojicu su ih ubacili u kamion i odveli. Odvedeni su u školu u Kalinovik. Kada je sutradan otišla u školi je vidjela pored sina i muža kao i dva brata te više drugih mještana bošnjačke nacionalnosti koji su bili iz Jelašaca, Mjehovine i Vihovića. Kasnije je čula da joj je muž izveden 04.08.1992. godine iz Barutnog magacina i ubijen kao živi štit, dok je od Hadžić Fevzije saznala da joj je sin ubijen i da je izgorio u štali.U svemu potvrđuje izjavu sina Elvira”, piše u obrazloženju prvostepene presude Suda Bosne i Hercegovine.
Pretražujemo dalje. Kurira Puhala pominje i svjedokinja Rukija Rogoj. Imao je istu ulogu kao i pred kućom Muharema Biće.
“Rogoj Rukija takođe ističe da su u selu Jelašce dana 25.06.1992. godine došao Puhalo i donio pozive za sve muškarce u selu, među kojima su bili njen muž i sin da se jave u Kalinovik. Pošto su muškarci odlučili da se ne jave, u selo je došla sa kamionom policija. Među policijom prepoznala Pericu Gočevića, Đorem Predraga, Doder Spasoja, koji su bili u uniformama i nosili oružje. Rekli su su da je poginula Vukica Manjak pa ih radi sigurnosti vode u Kalinovik. Sinovi su joj pobjegli u šumu, a čula je posle od sina Rusmira da je bio uhvaćen i zarobljen, ali da su ga pustili da pobjegne. Takođe je od Pervana čula da je pričao sa Neđom Zeljajom oko ovog događaja i da mu je Zeljaja rekao da su se predala njihova djeca da bi svi bili pušteni. U to vrijeme Zeljaja je bio komandir policije”, navedeno je u presudi Suda BiH.
Dvije svjedokinje, dakle, u svojim iskazima datim prije petnaestak godina imenom i prezimenom pominju osobu po imenu Srđan Puhalo. Taj kurir u maskirnoj uniformi donosio je pozive muškarcima bošnjačke nacionalnosti koji su, potom, odvođeni u smrt.
Istraga je uspjela stupiti u kontakt sa jednom od svjedokinja. Rukija Rogoj nam je, preko posrednika, potvrdila da u cjelosti ostaje kod svog iskaza.
“Srđan je sin Dušanov”, kazala je svjedokina Rogoj.
Sada zovemo Muniba Halilovića. On je sada glavni federalni tužilac. Prije toga je bio tužilac Tužilaštva BiH koji dužio predmet protiv Ratka Bundala.
“Davno je to bilo. Sjećam se da sam uspio identifikovati jednog Srđana Puhala, mlađi je momak, i da sam ga pozvao da svjedoči o tim događajima. Znam da mi je rekao da on nije ta osoba, tako da njegov iskaz nisam slao Sudu BiH, jer od njegovog iskaza, faktički, pred Sudom nisam imao ništa. Ja ne znam koji je to Srđan Puhalo”, kazao na tužilac Halilović.
Na redu za poziv je Srđan Puhalo. Psiholog, komičar i tv lice je bio srdačan na početku našeg razgovora. Evo dijaloga.
Istraga: “Da li se sjećate da ste saslušavani u predmetu Ratko Bundalo i drugi?”
Puhalo: “Naravno da se sjećam”
Istraga: “Šta Vas je pitao tužilac
Puhalo: Je li moram to reći?
Istraga: Naravno, zovem da potvrdim autentičnost Vašeg iskaza
Puhalo: Pa, reci.
Istraga: Da li Vas je tužilac pitao da li ste bili kurir koji je išao na vrata nekoliko osoba, među kojima su Rukija Rogoj i Hasna Čusto?
Puhalo: Da
Istraga: I, šta ste mu rekli?
Puhalo: Nemam pojma, reci mi ti.
Istraga: Ja Vas pitam šta ste rekli. Sjećate li se ičega
Puhalo: Pa, aka imaš stenogram šta sam rekao, super
Istraga: Da li ste bili kurir?
Puhalo: Ne.
Istraga: Šta ste bili?
Puhalo: Vezista
Istraga: Šta ste bili 15. juna 1992.
Puhalo: Vezista
Istraga: Znate li ijednog drugog Srđana Puhala
Puhalo: Ne znam. Samo sam ja, jedan jedini.
Istraga: A znate li ijednog drugog Srđana Puhala, sina Dušanovog?
Puhalo: Nema toga. Samo ja
Istraga: I nije Vam poznat slučaj kada su ljudi na čijim ste vratima bili odvedeni na likvidiranje?
Puhalo: Otkud da je to meni poznato, kad ja nisam bio u Kalinoviku.
Istraga: Pa, sada ste rekli da ste bili
Puhalo: Završena je priča. Imaš stenogram (dokumente) objavi ga.
I tako je završen razgovor sa psihologom, komičarem Srđanom Puhalom. Šestero sudija Suda BiH (troje u prvostepenom i troje u Apelacionom vijeću) poklonilo je vjeru svjedokinjama Rukiji Rogoj i Hasni Čusto. Njih dvije su svjedočile da je Srđan Puhalo dijelio pozive Bošnjacima koji su, potom, zarobljavani i odvođeni u logor ili u smrt. Ali analitičar Puhalo kaže da to nije bio on. Pa tako “ne može svjedočiti o zločinama” nad kalinovičkim Bošnjacima.
Tri godine je goraždanski biznismen Hamid Pršeš vodio bitku protiv direktorice Ginexa Munevere Fočo. Isto toliko godina Fočo je bila “dobro direktorsko rješenje” za federalnog premijer Fadila Novalića i ministra energije, rudarska i industrije Nermina Džindića. Sada se situacija obrnula. Hamid Pršeš je zaštitnik Munevere Fočo, a Džindić i Novalić su pokrenuli proceduru njene smjene.
Smjena Munevere Fočo, zapravo, uopće nije pozadina “radničkog neposluha” u Goraždu. U pozadini “zbivanja naroda” je dividenda, odnosno podjela profita Ginexa. Novalić i Džindić se protive “raspodjeli” profita u Ginexu, Halil Oković i Hamid Pršeš žele dividendu. Munevera Fočo je godinama bila protiv podjele dividente, ali sada želi da se pet miliona Ginexovog profita podijeli dioničarima od čega bi goraždanskim biznismenima Okoviću i Pršešu pripalo oko 1,5 miliona marka.
Prema zvaničnim podacima sa berze SASE, Federacija BiH je većinski vlasnik Ginexa. Pripada joj 51 posto dionica. Goraždanski biznismen Halil Oković, njegova firma OKAC i bizmismen Hamid Pršeš imaju oko 30 posto dionica. Vlada Federacije u Nadozornom odboru od tri člana imenuje dva, a “male dioničare” u NO zastupa Hamid Pršeš. Odluke na NO se donose 2:1, što znači da Vlada Federacije ima kontrolni paket.
Oković i Pršeš su, već smo objavljivali na Istrazi, za kupovinu manjinskog udjela u Ginexu uložili oko 10 miliona maraka i njihova procjena je bila da će kroz dividendu svoje ulaganje isplatiti za tri godine. Prve godine nakon što su ušli u Ginex, 2017. godine, ova firma čiji je većinski vlasnik Federacija BiH poslovala je sa dobiti od oko 10 miliona maraka. Vlada FBiH, kao većinski vlasnik, odlučila je da dividenda bude isplaćena dioničarima, pa su Oković i Pršeš te godine, preko Ginexa, zaradili oko 3 miliona maraka. Prijavljena dobit Ginexa za 2018. godinu bila je 6 miliona, dok je godinu kasnije iznosila 5 miliona.
Vlada Federacije BiH odbija, međutim, da podijeli dobit te novac ostaje u Ginexu kojim upravlja Munevera Fočo. Zbog svega toga, Hamid Pršeš u ime malih dioničara piše dopise u kojima obavještava Skupštinu dioničara Ginexa da Nadozrni odbor obmanjuje vlasnike, te da se iz Ginexa, kojim upravlja Munevera Fočo, izvlači novac.
“Poštovani, Nadzorni odbor je na sjednici održanoj 04.05.2021.godine donio Odluku o prihvatanja Izvještaja o
poslovanju društva i izvještaja neovisnog revizora i iste uputio u daljnju proceduru, ali kako je isti sačinjen suprotno računovodstvenim standardima izvještavanja i zakonskim normama predlažem da NO na narednoj sjednici preispita svoje Odluke, iste koriguje i naloži ispravku navedenih izvještaja za 2021. god. Nadzorni odbor nije dovoljno jasno sagledao ispravnost navedenih izvještaja u dijelu rada sa povezanim
licima i ovlaštenja za dodijeli donacija u ime društva UNIS GINEX d.d. Goražde. Razlozi za ovakav zahtjevu su: 1. Izvještaj nezavisnog revizora na stranci 39 ne sadrži tačnu listu povezanih lica sa društvom. Navedena lista povezanih razlikuje se od liste koja se nalazi u Izvještaju o transfernim cijenama koju je radio REVIKON i razlikuje se od stava Odbora za reviziju (OR) koji nam je dostavljen na prethodnoj sjednici NO. Činjenica da dopis OR nije bio potpisan i da je izazvao nedoumice kod nekih članova NO razlog su da se ovo pitanje još jednom razmotri. 2. U Izvještaju o transfernim cijenama na strani 59 i 60 navedenu su cijene koje imaju povezana i nepovezana lica. Cijena koja je navedena za inc. kapislu 4,5/3-P1 za mali pištolj od 21,63 KM/1000 kom značajno se razlikuju od cijena u dopisu br. 9630 od 07.05.2021.god., koji vam dostavljam u prilogu. Navedeni dopis je svakako dodatni razlog za zabrinutost i provjeru cijena. 3. GINEX je društvo od javnog interesa, u većinskom vlasništvu Federacije B i H, stoga način kako su odobrene donacije u iznosu od 162.000 KM nije u skladu sa Zakonom o donacijama preduzeća u javnom vlasništvu ili pod javnom kontrolom u F B i H. Knjižene donacija na teret tekućih troškova umanjuje finansijski rezultat za navedeni iznos, te stoga Izvještaje treba korigovati, a odluku o donacijama prepustiti narednoj Skupštini dioničara u skladu sa pozitivnim pravnim normama. Takoder, iskazani efekt transfernih cijena treba tretirati kao poklon o čemu odlučuje Skupština sa
75% glasova. Odluka NO na prethodnoj sjednici da će donacije u buduće odobravati Skupština ne uklanja grešku u Izvještaju za 2021.godinu”, naveo je Pršeš.
Uprkos brojnim, čak i utemeljenim tvrdnjama Hamida Pršeša, Fadil Novalić i Nermin Džindić su odlučili da zaštite direktoricu Muneveru Fočo. A upravo je ona bila njihov izbor kada su članovi Nadzornog odbora u ime Vlade Federacije BiH odbili na poziciju direktora Ginexa imenovati Almira Badnjevića. Naime, Almir Badnjević je vlasnik i direktor Verlaba (firma poznata iz slučaja Respiratori). On je zet Halila Okovića, jednog od dioničara Ginexa kojeg u NO zastupa Hamid Pršeš. Uprvao ovo (ne)imenovanje ima veze i sa slučajem Respiratori, o čemu smo pisali prije dvije godine.
Munevera Fočo je, dakle, godinama bila prvi izbor federalnog premijera Fadila Novalića i ministra Nermina Džindića. Istovremeno, i tokom afere respiratori, federalni ministar Aljoša Čampara (NiP) i HDZ-ovi ministri u Vladi Federacije BiH su zastupali stavove i interese Hamida Pršeša i Halila Okovića. Tako je i HDZo-va ministrica finansija Jelka Milićević podršavala Pršešove stavove u Vladii Federacije, glede imenovanja Kadrije Kolića na mjesto člana Nadzornog odbora Ginexa.
Jelka Miličević podržava Hamida Pršeša
No, onda je dolo do obrata. Vlada Federacije se namjerava riješiti svoje miljenice Munevere Fočo. Svjesna da ostaje bez funkcije, ona sklapa dil sa Hamidom Pršešom koji u Goraždu organizira skupove podrške “direktorici” čiju smjenu želi Vlada Federacije BiH. HDZ-ovi ministri odbijaju učestvovati na telefonskoj sjednici Vlade FBiH kada je data prethodna saglasnost za razrješenje Munevere Fočo. Od svih prisutnih ministara, protiv njene smjene je glasao Aljoša Čampara. Munevera Fočo, potom, započinje proces “oduživanja”.
Početkom maja, Munevera Fočo je, prema informacijama Istrage, zatražila od Nadornog odbora i Skupštine dioničara da pokrene proceduru podjele dividende u iznosu od pet miliona maraka. S obzirom na to da Pršeš i Oković imaju oko 30 posto dionica, pripalo bi im oko 1,5 mliona maraka za ovu godinu. No, Vlada Federacije će ponovo blokirati tu podjelu.
U julu 2016. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine imalo je spremno Rješenje o odbacivanju kao nedopuštene pritužbe MUP-a Republike Srpske na odluku o obustavi istrage u predmetu “Dobrovoljačka” U tom periodu sa pozicije glavnog državog tužioca smijenjen je Goran Salihović, nakon čega je Gordana Tadić, novoimenovana vršiteljica dužnosti glavne tužiteljice Tužilaštva BiH, donijela naredbu o prihvatanju pritužbe. Ali vratimo se dokumentu iz 2016. godine, odnosno “nacrtu Rješenja” koje je pripremio državni tužilac Mirza Hukeljić, tada tužilac u Odjelu za ratne zločine Tužilaštva BiH.
Rješenje koje je pripremio tužilac Mirza Hukeljić
“Odbacuje se kao nedopuštena pritužba podnosioca prijave Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske-Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo. Odbijaju se kao neosnovane pritužbe oštećenih: Kovačević N. Dušana iz Beograda-Republika Srbija, Krajišnik Riste, iz Bijeljine, Banduka Rajka, iz Bijeljine, Adžić Zorana iz Gacka, Bojandić Siniše, sina Doljana, iz Banja Luke, Đurić Draška, sina Radovana, iz Laktaša, Blagojević Nenada, sina Milana, iz Novog Grada, Miljić Predraga, sina Nenada, iz Kneževa, Beribaka Danila, iz Vojkovića-Istočna Ilidža, Lopatić Žarka, sa Pala-Istočno Sarajevo, Mastilović Miodraga, sa Pala-Istočno Sarajevo, Kusmuk Milutina, sa Pala-Istočno Sarajevo, Erić Nenada, sa Pala-Istočno Sarajevo, Majkić Đurađa, iz Subotice, Rakić Krste, iz Rudog, Pelemiš Bogoljuba, iz Zvornika, Lukić Ljubinka, iz Beograda-Republika Srbija, advokata Romanić Milana (za oštećene Tomović Bogdanu, Gvozdenović Gordanu), advokata Lazarević Radivoja (za oštećenu Radulović Danicu iz Beograda), Izjavljene protiv Naredbe o obustavi istrage Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0001145 06 od 17.01.2012. godine, kojom je obustavljena istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Efendić Hasana, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima zbog krivičnih djela Povrede zakona ili običaja rata (perfidno postupanje) iz člana 179. stav 1. Krivičnog zakona BiH, Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f), Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b), Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b), Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., zbog toga što navedena djela ne predstavljaju krivična djela, odnosno zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela”, napisao je tužilac Mirza Hukeljić koji je tada bio i član posebne Komisije Tužilaštva BiH koja je trebala razmatrati pritužbe u slučaju Dobrovoljačka.
Nakon što je Tužilaštvo BiH 17. januara 2012. godine donijelo naredbu o obustavljanju istrage u slučaju Dobrovoljačka, MUP RS-a i prodice stradalih pripadnika JNA su dostavile pritužbu. Tadašnja vd. glavne tužiteljice Jadranka Lokmić Misirača formirala je tim za rad po pritužbama u spisu predmeta čiji je krajnji cilj bio sačiniti prijedloge odluka po izjavljenim pritužbama. U martu 2013. godine tadašnji glavni tužilac Goran Salihović je, potom, donio odliku kojom je promijenio sastav tog tima. Nove izmjene Salihović je napravio i početkom 2016. godine. Tim se sastojao od sedam članova – Aleksandar Faladžić, Nađa Rekanović-Topčagić, Stanko Blagić, Mirza Hukeljić, Sena Uzunović, Milorad Barašin i Gordana Tadić. Troje srpskih članova Komisije (Faladžić, Blagić i Barašin) bilo je za donošenje odluke o prihvatanju pritužbe. S druge strane, Sena Uzunović, Mirza Hukeljić i Nađa Rekanović-Topčagić bili su za odbijanje, odnosno odbacivanje pritužbi. Gordana Tadić je je bila neodlučna. Mirza Hukeljić je pripremio Rješenje o odbacivanju, odnosno odbijanju pritužbi. No, Goran Salihović je razriješen, na njegovo mjesto je došla Gordana Tadić koja je, potom, postala odlučna. Samostalno će, potom, donijeti rješenje o prihvatanju pritužbi i obnoviti istragu koju je u januaru 2012. godine obustavio međunarodni tužilac Džud Romano.
Gordana Tadić
Upravo je Romanova naredba bila osnov tužiocu Hukeljiću za pripremanje Rješenja o odbijanju pritužbi. Kompletno Hukeljićevo Rješenje možete pročitati ukoliko kliknete ovdje, a u nastavku ćemo citirati nekoliko bitnih dijelova. Odmah na početku, predlagač podsjeća na Romanovu naredbu o obustavi istrage. Evo šta piše.
Mirza Hukeljić
“Naredbom Tužilaštva-Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTRZ 0001145 06 od 17.01.2012. godine obustavljena je istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Efendić Hasana, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa:
Događajima u Dobrovoljačkoj ulici, u odnosu na:
krivično djelo Povrede zakona ili običaja rata (perfidno postupanje) iz člana 179. stav 1. Krivičnog zakona BiH, u vezi sa članom 180. stav 1 i 2. KZ BIH, zbog napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog toga što navedeno djelo ne predstavlja krivično djelo;
krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog ubistva vojnika Tomović Zdravka i ranjavanja pukovnika Pavlović Dragoljuba, pukovnika Žarković Komnena, potpukovnika Patačko Franje, Stamenić Marka, pukovnika Taso Enesa, pukovnika Ivanović Josipa, Stankov Ivanke, vojnika Zrnić Zorana, vojnika Miljić Predraga i potpukovnika Kostić Milče, tokom napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog toga što navedena djela ne predstavljaju krivična krivična djela,
krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog ubistva pukovnika dr. Radulović Budimira, pukovnika Sokić Mire, vojnika Đukić Miodraga, potpukovnika Jovanić Boška, pukovnika Mihajlović Boška, pukovnika Petrović Gradimira i Šuko Normele, ranjavanja pukovnika Pantelić Miće, kapetana Stanković Dragana, kapetana Pravda Lasla, vojnika Bojanić Slobodana, vojnika Arsić Zvezdana, kapetana Katalina Ratka, vojnika Adžić Zorana, pukovnika Lukić Ljubinka, vojnika Perić Milenka, vojnika Pantić Dragana, desetara Simić Ivice, Petrović Slavka, vojnika Kovačević Dragana i pukovnika Kovačević Dušana; fizičkog zlostavljanja zastavnika Vukšić Gojka, pukovnika Belošević Slavoljuba, kapetana Legen Milana, Cabo Miroslav, Erić Nenada i Beribaka Danila, tokom napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.
Događaji u Centralnom zatvoru, Štabu Teritorijalne odbrane i prostorijama MUP-a:
Istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika, obustavljena jezbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.
Istraga protiv Efendić Hasana u vezi sa krivičnim djelom Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana stav 1. tačka a) i b), u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, ostaje otvorena, te će se Naredba o sprovođenju istrage od 2. oktobra 2006. godine dopuniti tako što će uključiti i konkretne radnje fizičkog i psihičkog zlostavljanja zatvorenika u Centralnom zatvoru i u Štabu Teritorijalne odbrane, za koje se saznalo u toku istrage.
Događaji u bolnici Koševo:
Istraga u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u bolnici Koševo, obustavljena jezbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivičnadjela.
Događaji u FIS-u:
Istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u prostorijama FIS-a, obustavljena je zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.
Istraga protiv Efendić Hasana u vezi sa krivičnim djelom Ratni ziočin protiv ratnih zarobijenika iz člana stav 1. tačka a) i b), u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ ВiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u prostorijama FIS-а, ostaje otvorena, te će se Naredba o sprovođenju istrage od 2. oktobra 2006. godine dopuniti tako što će uključiti i konkretne radnje fizičkog i psihičkog zlostavljanja zatvorenika u prostorijama FIS-а, za koje se saznalo u toku istrage”, navedeno je u aktu Džuda Romana.
Dakle, međunarodni tužilac je procijenio da bi samo protiv Hasana Efendića, bivšeg čalenika Glavnog štaba Teritorijalne odbrane, trebala biti nastavljena istraga. Kada je u pitanju sam napad na kolonu, Romano procjenjuje da to uopće ne predstavlja krivično djelo. Ali idemo dalje. U nastavku objavljujemo hronologiju događaja detaljno opisanih i ovom aktu Tužilaštva BiH
Hronologija događaja 2.maja 1992.godine
“Dana 2. maja 1992. godine Alija Izetbegović, njegova kćerka Sabina, njegov tjelohranitelj Nurudin Imamović i Zlatko Lagumdžija trebali su se vratiti avionom u Sarajevo iz Lisabona gdje su otputovali 28. aprila. Prije nego što su krenuli iz Lisabona bezuspješno su pokušavali da stupe u kontakt sa Predsjedništvom i MUP-om RBiH, ne znajući za sukobe koji su se tog dana dešavali u Sarajevu. Pilot je obavijestio putnike da je nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, stupio u vezu sa aerodromom u Sarajevu gdje mu je osoblje aerodroma reklo da mogu da slete, ali na vlastitu odgovornost. Predsjednik Izetbegović je rekao pilotu da sleti u Sarajevo. Pukovnik Vidoje Magazin, oficir JNA – zadužen za aerodrom, obavijestio je generala Đurđevca da je avion u kojem se nalazio predsjednik Izetbegović na putu za Sarajevo. General Đurđevac i pukovnik Gagović su se složili da bi predsjednika Izetbegovića trebalo zadržati kako bi se omogućilo izvlačenje Komande 2. Vojne oblasti. General Đurđevac je nazvao generala Kukanjca koji je naredio da se predsjednik Izetbegović dočeka i zadrži na aerodromu dok se on ne konsultuje sa svojim nadređenim u Beogradu. Nakon što su sletjeli, predsjednika Izetbegovića i njegove saputnike dočekala je JNA. Pukovnik Magazin – upravnik aerodroma iz sastava JNA, po uputstvu generala Kukanjca, im je rekao da će ih zadržati zbog njihove bezbjednosti, te su tako odvedeni u njegovu kancelariju. General Kukanjac je predložio gerneralu Adžićem da se predsjednik Izetbegović prebaci u Lukavicu kako bi sljedećeg jutra učestvovao u pregovorima o evakuaciji 2. Vojne oblasti. Nakon izvjesnog vremena general Adžić je obavijestio generala Kukanjca da je njegov prijedlog odobren. Pukovnik Magazin je obavijestio predsjednika Izetbegovića da je dobio naređenje da ih odvede u kasarnu u Lukavici.U Lukavicu su predsjednika Izetbegovića i njegovu pratnju dočekali general Đurđevac i pukovnik Gagović. Predsjedniku Izetbegoviću je bilo dozvoljeno da iz kancelarije obavi nekoliko telefonskih poziva. TV Sarajevo je uspjelo stupiti u kontakt sa Lukavicom telefonom za vrijeme direktnog emitovanja izvanrednog dnevnika. TV studio je predstavljao sponu u komunikaciji između Predsjedništva RBiH (gdje su se nalazili članovi Predsjedništva Ejup Ganić i Stjepan Kljujić) i kasarne JNA u Lukavici (gdje su se nalazili predsjednik Izetbegović, general Đurđevac i pukovnik Gagović). Član predsjedništva RBiH Fikret Abdić i ministar odbrane RBiH Jerko Doko su se takođe nalazili u TV studiju. Razgovori i pregovori emitovani su uživo u televizijskom programu do kasno u noć.
Među brojnim stvarima koje su izrečene u direktnom emitovanju TV dnevnika, sljedeće su vrijedne pažnje:
Predsjednik Izetbegović je tražio da ga povežu sa članovima Predsjedništva kako bi prenio naređenje TO da prekine vatru; Kljujić je odgovorio da će u roku od 30 minuta doći do prekida vatre.
Predsjednik Izetbegović je ovlastio Ejupa Ganića da vodi Predsjedništvo dok se on ne vrati.
Ponuđeni su različiti prijedlozi za rješavanje krize. JNA je tražila evakuaciju Komande 2. Vojne oblasti u zamjenu za oslobađanje predsjednika Izetbegovića. Ejup Ganić, kao predstavnik Predsjedništva RBiH, tražio je da sepredsjednik Izetbegović i general Kukanjac sastanu u Komandi UNPROFOR-a da bi pregovarali. Colm Doyle, izaslanik lorda Carringtona, bio je na telefonskoj vezi sa TV studijem i složio se stim da se pokuša omogućiti prebacivanje generala Kukanjca i predsjednika Izetbegovića u Komandu UNPROFOR -a.
Zaključak na osnovu dostupnih snimaka i svjedočenja učesnika je da nije postignut konačni sporazum o oslobađanju predsjednika Izetbegovića i evakuaciji generala Kukanjca tokom tog televizijskog programa. Kasnije, te noći, uz posredovanje Colm Doyle-a, prihvaćen je prijedlog da se dalji pregovori odvijaju u Komandi UNPROFOR-a. General Milan Aksentijević i Ejup Ganić su se, prema tom prijedlogu, sastali sljedeće jutro u Komandi UNPROFOR-a, koja se nalazila u zgradi „PTT Inženjeringa“.
Ganić i general Aksentijević sastali su se u MacKenzie-voj kancelariji u prisustvu pukovnika Čađe, generala MacKenzie-a i Colm Doyle-a. Ganić je jasno dao do znanja da je stav Predsjedništva da predsjednik Izetbegović nema nikakva ovlaštenja sve dok se nalazi u zarobljeništvu, te da Predsjedništvo RBiH neće poštovati nikakav sporazum koji on postigne u tim okolnostima. Ganić je izjavio da je on vršilac dužnosti predsjednika u skladu sa Ustavom RBiH, te je prema tome jedino on ovlašten da vodi pregovore”, opisano je u Rješenju.
Hronologija događaja 3.maja 1992. godine
“Oko 10:45 sati strane su postigle usmeni sporazum („PTT plan“) da se general Kukanjac i predsjednik Izetbegović dovedu u komandu UNPROFOR-a, gdje će voditi pregovore. Oko 10:00 sati 3. maja 1992. godine manja kolona od 3-4 vozila bila je spremna u dvorištu Komande 2. vojne oblasti kako bi general Kukanjac i nekoliko njegovih ađutanata mogli ići na pregovore u Komandu UNPROFOR-a. Međutim, neki od oficira JNA su primjetili da su lične stvari generala Kukanjca bile natovarene u vozila, te su na osnovu toga posumnjali da se on ne namjerava vratiti u Kokmandu 2. vojne oblasti po završetku pregovora. Kada se general Kukunjac uputio prema vozilima suprostavila mu se grupa oficira koja nije željela da on ode. Među njima je bio poručnik Milidrag koji je uperio pušku u generala Kukanjca i rekao mu: „Niko ne može napustiti Komandu armije!“ General Kukunjac se bez ikakvog komentara vratio u svoju kancelariju. Između 13:00 i 13:30 sati, general Aksentijević, kapetan Jarnahed iz UNPROFOR-a i predstavnik EZ došli su u Komandu 2. Vojne oblasti da bi generala Kukanjca odveli u Komandu UNPROFOR-a. U Kancelariji generala Kukanjca su se zadržali oko sat vremena. Na sastanku je:
General Kukanjac predložio da se svim vojnicima i oficirima 2. Vojne oblasti garantuje bezbjedan prolaz u Lukavicuu zamjenu za oslobađanje predsjednika Izetbegovića i lica u njegovoj pratnji.
Pukovnik Ratko Katalina je ušao u kancelariju i obavijestio generala Kukanjca da je presretnuta komunikacija „Zelenih beretki“ čime je otkriven plan da se ubije general Kukanjac na njegovom putu ka Komandi UNPROFOR-a.
General Aksentijević je rekao generalu Kukanjcu da je Ejup Ganić odlučno izjavio da oni neće poštovati nikakav sporazum koji je sklopio predsjednik Izetbegović u zarobljeništvu.
General Kukanjac je započeo direktne pregovore sa Izetbegovićem, telefonom. Ovi telefonski pregovori su nastavljeni i nakon što je general Aksentijević otišao.
Na kraju je general Kukunjac odlučio da ne ide u Komandu UNPROFOR-a, nego je poslao generala Aksentijevića kojem je naložio da obezbjedi polazak predsjednika Izetbegovića i 20 kamiona iz Lukavice kojim bi se evakuisao cijeli sastav Komande 2. vojne oblasti. Ujutro 3. maja u kasarni u Lukavici su nastavljeni paralelni pregovori između predsjednika Izetbegovića i generala Đurđevca. Negdje oko podneva, kada su pregovori došli do mrtve tačke, predsjednik Izetbegović je zatražio da direktno razgovara sa generalom Kukanjcem. General MacKenzie i g. Doyle stigli su u Lukavicu između 12:00 i 14:00 sati. Kada je generalu MacKenzie-u konačno dozvoljeno da se vidi sa predsjednikom Izetbegovićem, zatekao ga je kako telefonom razgovara sa genralom Kukanjcem. Predsjednik mu je rekao: „General Kukanjac se složio da budemo razmijenjeni, hoćete li to organizovati?“ Kada se vratio u Predsjedništvo iz Komande UNPROFOR-a Ejup Ganić je obavijestio članove Predsjedništva u proširenom sastavu o „PTT planu“. O tome je bio obaviješten i RŠTOBiH. Presretnuta radio komunikacija između neidentifikovane osobe sa pozivnim znakom „Zagi“, koji se vjerovatno kretao između RŠTOBiH i Predsjedništva i nekoga sa pozivnim znakom „Pušač“, koji je bio na terenu izvan 2. vojne oblasti, otkriva namjeru RŠTOBiH da provode „PTT plan“. Presretnuti razgovori takođe otkrivaju da predstavnici UNPROFOR-a i EZ nisu u potpunosti shvatili „PTT plan“ ili da je došlo do nekih izmjena plana koje Ganiću nisu ispravno prenesene. U jednom momentu Ganić je razgovarao sa kapetanom Jarnehed-om, tražeći da general MacKenzie i Doyle dođu u Predsjedništvo da bi se razgovarali o bilo kakvoj eventualnoj izmjeni „PTT plana“. Jasno je iz presretnutih razgovora da su jedinice na terenu imale uputstvo RŠTOBiH da ne dozvole UNPROFOR-u da odvede generala Kukanjca iz 2. vojne oblasti prije nego što predsjednik Izetbegović stigne u Predsjedništvo. Međutim, ovo uputsvo nije imalo direktnog uticaja na razvoj događaja budući da je sam general Kukanjac odbio da ide sa UNPROFOR-om iz drugih razloga. Ono, ipak, predstavlja dokaz da su organi vlasti RBiH iskreno namjeravali da provedu „PTT plan“ i da nisu znali za izmjene o kojima su se UNPROFOR i EZ počeli dogovarti. Pregovori koje su general Kukanjac i predsjednik Izetbegović vodili telefonom rezultirali su postizanjem sporazuma otprilike između 13:30 i 17:00. Prema ovom sporazumu („Lukavički plan“), pratnja predsjednika Izetbegovića će biti puštena iz Lukavice, a sa druge strane svom preostalom osoblju iz 2. vojne oblasti (približno 250-400 ljudi) će se omogućiti da ode u Lukavicu u određenom broju vozila (13 do 20). Po svemu sudeći u toj fazi nisu vođeni razgovori niti je postignut sporazum o opremi, naoružanju ili dokumentaciji. „Lukavički plan“ trebao se provesti na sljedeći način: predsjednik Izetbegović, njegova kćerka i g. Lagumdžija bi u pratnji generala MacKenzie-a otišli iz Lukavice na Bistrik, odakle bi, 90 minuta nakon njihovog dolaska krenuo konvoj JNA. Predsjednik Izetbegović i lica iz njegove pratnje će putovati u konvoju do Skenderije gdje će se odvojiti kako bi otišli u Predsjedništvo, dok će ostatak konvoja produžiti prema Lukavici. Plan je u ovoj fazi, ili kako je to kasnije precizirano u kancelariji generala Kukanjca, uključivao dogovor da se nakon evakuacije pregovori nastave u Komandi UNPROFOR-a. S obzirom da je novi dogovor obuhvatao puno veći broj osoblja i vozila, general MacKenzie je obavijestio predsjednika Izetbegovića da UNPROFOR nije u poziciji da osigurava konvoj – oni su samo mogli biti u pratnji i time osigurati prisustvo UN-a kao i mogućnost izvještavanja. Predsjednik Izetbegović mu je odgovorio da on lično garantuje za bezbjednost konvoja”, naveo je Hukeljić, pozivajući se na činjenice koje je već ranije utvrdio tužilac Džud Romano.
Sporna činjenična pitanja
“U toku istrage uložen je veliki trud da se ustanovi da li je „Lukavički plan“ prenesen Predsjedništvu BiH i RŠTOBiH prije nego je počelo njegovo provođenje.
Na pitanje da li je predsjednik Izetbegović prenio informacije u vezi sa „Lukavičkim planom“, Zlatko Lagumdžija je izjavio da predsjednik Izetbegović nije bio u poziciji da to uradi jer je imao veoma ograničenu komunikaciju sa spoljnim svijetom. G. Doyle je izjavio da mu nije poznato da li je predsjednik Izetbegović prenio tu informaciju i da ga je zapravo brinula mogućnost da on to nije uradio jer je to smatrao slabom stranom plana. General MacKenzie je izjavio da je tada vjerovao da je predsjednik Izetbegović to uradio, ili da je bar to uradio u vremenu koje je proteklo između postizanja dogovora i samog odlaska iz Lukavice. S druge strane, Sabina je izjavila da je predpostavljala da je njen otac obavijestio Predsjedništvo i RŠTOBiH o sporazumu koji je postigao sa generalom Kukanjcem, ali je istakla da ona lično nema nikakvo konkretno saznanje o tome. Samo je pukovnik Gagović tvrdio da je predsjednik Izetbegović kontaktirao Ejupa Ganića telefonom i da je čuo predsjednika Izetbegovića da pita: „Da li taj čovjek može garantovati izlazak Komande iz grada?“ Ejup Ganić je navodno odgovorio potvrdno.
U vezi sa pitanjem da li su informacije poslane preko UNPROFOR-a, Zlatko Lagumdžija je izjavio da su samo general MacKenzie i g. Doyle mogli obavijestiti snage na terenu o dogovoru i da je on bio ubijeđen da su to uradili. General MacKenzie je izjavio da je vjerovatno njegov ađutant Steve Gagon obavijestio Komandu UNPROFOR-a o „Lukavičkom planu“. On je takođe bio uvjeren da Komanda UNPROFOR-a prenijela tu informaciju Predsjedništvu RBiH. Međutim Steve Gagnon je izjavio da se ne sjeća da je on lično prenio informacije o „Lukavičkom planu“ Komandi UNPROFOR-a, već je tvrdio da je moguće da je to uradio general MacKenzie.
U vezi sa pitanjem da li su Predsjedništvo i RŠTOBiHzaprimili informaciju u vezi sa „Lukavičkim planom“, Ejup Ganić je kategorički izjavio da on nije bio obaviješten o tome da je predsjednik Izetbegović postigao novi sporazum. Transkript vandredne sjednice Predsjedištva RBiH održane 3. maja pokazuje da učesnici nisu znali za „Lukavički plan“. Jedina informacija koju su dobili sa terena bila je da se konvoj iz Lukavice kreće ka Bistriku. Međutim, oni nisu znali ko je odobrio kretanje ovog konvoja, razlog njegovog odlaska iz Lukavice, te da li se predsjednik Izetbegović nalazio u jednom od vozila u konvoju. Svi učesnici te sjednice Predsjedništva koje Tužilaštvo BiH ispitalo potvrdili su da nisu bili obaviješteni o „Lukavičkom planu“.
Konvoj je krenuo iz Lukavice oko 16:00 sati predvođen generalom MacKenzijem i pukovnikom JNA Slobodanom Jakovljevićem – oni su se nalazili u prvom vozilu UNPROFOR-a, „VBL“ transporteru. Predsjednik Izetbegović, Sabina i Zlatko Lagumdžija su bili u drugom vozilu, zajedno sa ađutantom generala MacKenzija – Stevom Gagonom i još jednim oficirom UNPROFOR-a. Iza oklopnih vozila UNPROFOR-a nalazio se izvjestan broj kamiona JNA, približno između 20 i 30 kamiona. Iza kamiona JNA nalazila su se tri vozila UNPROFOR-ova džipa.
Na insistiranje oficira JNA iz Lukavice, tjelohranitelj predsjednika Izetbegovića Nurudin Imamović i Colm Doyle zadržani su u Lukavici kao garancija da će sporazum biti realizovan.
Dok su članovi proširenog Predsjedništva održavali izvanrednu sjednicu, obaviješteni su da je konvoj izašao iz Lukavice i da se kreće prema Bistriku. Međutim, nije bilo nikakvih informacija o tome prema čijoj odluci je konvoj krenuo i sa kojim ciljem, te da li se predsjednik Izetbegović zaista nalazio u jednom od vozila iz konvoja. Pripadnicima TO i MUP-a su izdata naređenja da ne pucaju na konvoj. Na pomenutoj sjednici izražena je bojazan da bi JNA, ukoliko predsjednik dođe do kasarne na Bistriku, mogla iskoristiti njegovo prisustvo da evakuiše cijelu kasarnu. Odlučili su da zaustave konvoj prije nego što isti dođe do kasarne, kako bi se uvjerili da se predsjednik Izetbegović zaista u njemu nalazi. Plan je bio da, u slučaju da je Predsjednik u konvoju, da se sazna šta se on dogovorio sa JNA kako bi se o tome moglo raspraviti i odlučiti da li je taj sporazum prihvatljiv. Predsjedništvo je odredilo Abdulaha Konjiciju da utvrdi prisustvo predsjednika Izetbegovića u konvoju i da razgovara sa njim. Međutim, na njegovo vozilo je otvorena vatra i on nije mogao da se približi istom. Oko 16:30 sati konvoj je stigao u Komadnu 2.vojne oblasti na Bistriku. Po dolasku, general MacKenzie i pukovnik Jakovljević su otišli u kancelariju kod generala Kukanjca. Njima su se pridružili i predsjednik Izetbegović, Sabina, Zlatko Lagumdžija i Steve Gagnon. Dok su bili u Kukanjčevoj kancelariji došao je i Jusuf Pušina, pomoćnik ministra za poslove milicije. Sastanak je trajo od pola sata do više od jednog sata. Većina svjedoka je posvjedočila da su se na satanku ponovno pregledali detalji plana i da su konkretizirani neki novi detalji. Međutim, Sabina je izjavila da se na sastanku nije razgovaralo o sporazumu. Umjesto toga, general Kukanjac je pokušao da uvuče njenog oca u političku raspravu. Pukovnik Ratko Katalina je izjavio da je nakon što je primio presretnutu poruku o mogućem napadu na konvoj, o tome obavijestio generala Kukanjca, koji je naredio da je naglas pročita pročita pred prisutnima – predsjednikom Izetbegovićem, generalom Aksentijevićem i švedskim oficirem UNPROFOR-a. Nakon što je prčitao poruku, on tvrdi da je predsjednik Izetbegović odgovorio da se on tu nalazi upravo da to spriječi. Sjećanje pukovnika Kataline o ovom konkretnom događaju je nepouzdano – prvo, ne postoje dokazi o tome da su predsjednik Izetbegović i general Aksentijević u relevantom periodu ikada bili zajedno u Kukanjčevoj kancelariji. Ono što je na osnovu dokaza utvrđeno jeste da je general Aksentijević to prijepodne došao u Kukanjčevu kancelariju zajedno sa oficirom UNPROFORA-a Thomasom Jarnehedom, Šveđaninom, kako bi odveli Generala Kukanjca u skladu sa „PTT planom“. S druge strane, predsjednik Izetbegović je bio u Kukanjčevoj kancelariji tek kasnije poslijepodne. Drugo, niko od ljudi koji su bili prisutni u Kukanjčevoj kancelariji tog popodneva ne potkrepljuje navode Kataline. General Aksentijević je ispričao da je tog jutra dok se nalazio u kancelariji generala Kukanjca pukovnik Katalina obavijestio generala Kukanjca da su presreli poruku o planu Zelenih beretki da ga ubiju. Na osnovu dokaza, očigledno je da predsjednik Izetbegović nije bio prisutan događaju o kojem je pukovnik Katalina govorio. Tojica pripadnika JNA su dali izjave o tome da su učesnici sastanka u Kukanjčevoj kancelariji dali usmenu garanciju za bezbjedan prolaz. Pukovnik Jakovljević je izjavio da je predsjednik Izetbegović uvjeravao generala Kukanjca da će konvoj biti bezbjedan. General Kukanjac je izjavio da su garancije o bezbjednom prolasku bile potvrđene od strane predsjednika Izetbegovića, Pušine, Alispahića i generala MacKenzija; Pavlović je također izjavio da je čuo kada je general MacKenzie rekao Kukanjcu da on garantuje bezbjedan prolazak konvoja. Na osnovu iskaza ove trojice svjedoka, samo se garancija koju je dao predsjednik Izetbegović može jasno utvrditi zbog toga što je potkrepljeno drugim dokazima. Upitno je prisustvo godpodina Alispahića, jer je gospodin Pušina izjavio da je samo on odveden u kancelariju generala Kukanjca, a i gospodin Alispahić je izjavio da je ostao u dvorišti Komande. Ni drugi koji su bili prisutni na sastanku se ne mogu sjetiti da je on prisustvovao sastanku. General MacKenzij poriče da je dao bilo kakvu garanciju. Postoje ozbiljne sumnje u vezi sa sjećanjem gospodina Pavlovića u vezi sa tim događajem zbog toga što on navodi da su na sastanku bili prisutni gospodin Doyle i general Aksentijević, što nije tačno, jer oni nisu bili prisutni. Prikupljeni dokazi pokazuju da su sve strane uključene u realizaciju „Lukavičkog plana“ imale brojne informacije koje su trebale da ih odgovore od realizacije tog plana. Međutim oni su odlučili da ih zanemare. – Nekoliko svjedoka koji su bili pripadnici JNA izjavili su da je u toku tog dana JNA zaprimila informaciju da se jedinice TO spremaju da izvrše napad na konvoj. Ta informacija je došla putem prisluškivanih radio komunikacija i putem neposrednog posmatranja raspoređivanja jedinica izvan Komande. Ova informacija je bila saopštena generalu Kukanjcu više puta, a prema nekim navodima general Kukanjac je odbio da je ozbiljno shvati. Dok su predsjednik Izetbegović, Sabina, Lagumdžija, Pušina, Alispahić, general MacKenzie, Steve Gagnon i kapetan Jarnehed nalazili u dvorištu Komande, čekajući da krenu, oficiri UNPROFOR-a su zaprimili jednu informaciju koja je odmah prenesena predsjedniku Izetbegoviću i njegovoj pratnji. – U svojoj izjavi, general MacKenzie je rekao da ga je Steve Gagnon obavijestio da je Ejup Ganić nazvao Komandu UNPROFOR-a da ih obavijesti da je „dogovor propao“. Odmah je o tome obavijestio predsjednika Izetbegovića i pitao ga šta da rade.
Jedna TV ekipa koja se nalazila u Komandi snimila je dio ovog događaja. Razgovori se djelimično nisu mogli čuti zbog buke u pozadini koja je dolazila od obližnjih vojnih kamiona. Iz citiranog razgovora može se sa sigurnošću zaključiti da je general MacKenzie zaista primio poruku koja je navodno stigla od Ejupa Ganića. te da je on o tome obavijestio predsjednika Izetbegovića. Nažalost, taj snimak nije zabilježio stvarnu poruku koju je prenio general MacKenzie. Da li je Ganić zaista upotrijebio izraz “dogovor je propao”? Ili da li su general Mackcnzie, ili General Nambiar, ili neki drugi oficiri UNPROFOR-a koji su prenijeli poruku samo sumirali ili parafrazirali Ganićevu poruku u “dogovor je propao” što je uobičajen izraz na engleskom jeziku? Ako je Ganić zaista upotrijebio ovaj izraz, da li je moguće da je mislio na “Lukavički plan”?
Jedini zaključak koji se može izvući iz citiranog razgovora vezano za karakter poruke jeste da će samo predsjedniku Izetbegoviću i generalu Kukanjcu biti omogućen bezbjedan prolaz, a ne cijelom konvoju. To je bilo u skladu sa „PTT planonom“.
Svi pokušaji da se ova stvar razjasni pokazali su se neuspješnima. U toku istrage, iznenađujuće je da se niko osim generala MacKenziea nije sjetio tog događaja dok nije prikazan navedeni snimak. Ipak, niko nije mogao dodati neku relevantnu informaciju da dopuni snimak. Pokušaji da se kontaktira general Nambiar radi razjašnjavanja ovog pitanja su takođe bili bezuspješni.Samo je general MacKenzie izjavio da je nakon što je prenio Ganićevu poruku tražio uputstva od predsjednika Izetbegovića, koji mu je rekao da komandant muslimanske nacijonalnosti, koji je tada stajao pored njega, komanduje snagama TO koje su opkolile Komandu. Predsjednik Izetbegović je ponovio da će konvoj biti siguran i da treba da krenu. S obzirom da nisu prikupljeni dokazi koji bi ukazivali na to da je Ganić mogao znati za “Lukavički plan”, raniji zaključak da Ganić i Predsjedništvo nisu bili upoznati sa “Lukavičkim planom” ostaje nepromijenjen. Ovo dalje potvrđuju dokazi kao što je zapisnik sa sjednice Predsjedništva od 4. maja 1992., te Ganićeva izjava da je njegova poruka Nambiaru mogla biti samo da će se razmjena izvršiti po principu ‘jedan za jednog’ jer su sve njegove poruke tog dana bile u skladu sa „РТТ planom“. Raspoloživi dokazi takođe pokazuju da po prijemu Ganićeve poruke nisu preduzeti nikakvi koraci da se sa Ganićem uspostavi kontakt kako bi ga se pokušao uvjeriti da promijeni svoj stav, pošto je konvoj krenuo nekoliko minuta nakon prijema poruke. Postoje dokazi da je preko radia emitovana poruka kojom se traži od generala Kukanjca da stupi u kontakt sa Predsjedništvom zbog “nastalih komplikacija koje su bezbjedan prolaz konvoja učinile neizvjesnim”. Ovu poruku je lično prenio jedan oficir JNA generalu Kukanjcu koji se još nalazio u dvorištu Komande, nekoliko trenutaka prije polaska konvoja. General Kukanjac je navodno rekao da ta informacija nije važna i da nema vremena ni želje da zove Predsjedništvo. Otprilike oko 14:00 sati, general Kukanjac je preko pukovnika Kataline izdao naređenje da se konvoj pripremi za polazak u 18:00 sati. U kamione su utovorena oprema za komunikacije, arhiva, zalihe hrane, namještaj, kao i naoružanje i municija. Svi pripadnici JNA su se pridružili konvoju noseći svoje lično naoružanje. U konvoj su uključena vozila koja su stigla iz Lukavice 2. i 3. maja, kao i vozila koja su već bila u Komadni – procjenjuje se da je bilo između 50 i 100 vozila. Konvoj je krenuo oko 18:00 sati. S obzirom na veliki broj vozila i na činjenicu da se prevozilo naoružanje, municija i materijalno-tehnička sredstva, konvoj JNA je prekoračio ono što je bilo dogovoreno prema uslovima „Lukavičkog plana“.
Ispred konvoja je bilo vozilo VW Jetta u kojem se nalazio načelnik CSB-a, Bakir Alispahić i pripadnik TO Asim Omanić.Omanić je tu poslat od strane RŠTOBIH da preuzme generala Kukanjca i predsjednika Izetbegovića. Kada je tamo stigao vidio je da je konvoj već formiran i da se general Kukanjac i predsjednik Izetbegović već nalaze u UN-ovom transporteru. Okrenuo je svoje vozilo i odvezao se na čelo konvoja – Bakir Alispahić mu se zatim pridružio. Iza vozila Jetta su se kretala četiri vozila UNPROFOR-a. U prvom vozilu, VBL transporteru, nalazili su se general MacKenzie, pukovnik Jakovljević i Zlatko Lagumdžija. U drugom vozilu, većem transporteru poznatom kao “SISU’, nalazio se predsjednik Izetbegović, Sabina, general Kukanjac, Jusuf Pušina, Nedeljko Deretić, Steve Gagnon i vozač. Iza njih je išao još jedan VBL trasnporter u kojem je bio kapetan Jarnehed i jedan džip. Iza vozila UNPROFOR-a išao je jedan oklopni transporter JNA i druga vozila JNA uključujući kamione marke TAM, Pinzgauere, putnička vozila te čak i jedan minibus. Prvih 9 do 18 vozila JNA uspješno je stiglo u Lukavicu, s tim da su ti putnici prije toga bili razoružani i u izvjesnoj mjeri je sa njima bilo grubo postupano. – “čelo konvoja”. Iza čela konvoja kretao se neutvrđeni broj vozila JNA među kojima su većinom bili kamioni TAM, nekoliko vojnih džipova PUCH, jedno vojno sanitetsko vozilo, i nekoliko putničkih vozila oficira. Na kraju konvoja je bio oklopni transporter JNA iza kojeg su išla dva džipa UNPROFOR-a. Osoblje JNA koji se nalazio u ovom dijelu konvoja je imao najgoru sudbinu. Na njihova vozila je otvorena vatra, oni su razoružani nekoliko njih je ubijeno, ranjeno ili su maltretirani, njihova vozila su zaplijenjena, skoro svi su zarobljeni. – ‘začelje konvoja’. Čelo konvoja je prvo stalo kod zgrade ‘Papagajka’´ zbog protivtenkovskih mina koje su bile postavljene na putu. Tu je predsjednik Izetbegović provirio kroz otvor transportera i razgovarao sa Ramizom Delalićem ‘Ćelom’ i sa još nekima, tražeći od njih da omoguće konvoju da prođe. Nakon što se ‘Ćelo’, zajedno sa još nekim pripadnicima TO, kao i pripadnicima jedinice MUP-a koja je obezbjeđivala predsjednika, popeo na transporter, te mine su sklonjene te je konvoj ponovo krenuo.
Malo prije dolaska do raskršće između Dobrovoljačke i Čobanije, čuli su pucnji koji su dolazili sa začelja konvoja. General MacKenzie koji se nalazio u prvom vozilu UNPROFOR-a naredio je vozaču da zaustavi vozilo kako bi on mogao provjeriti šta se dešava.
Raspoloživi video zapis pokazuje čelo konvoja zaustavljeno na Čobaniji. Iza vozila UNPROFOR-a vidi se oklopni transporter JNA, nekoliko putničkih motornih vozila i jedan kamion, prije nego što pogled zakloni vatrogasno vozilo koje stoji na Drveniji okomito na ulici. Nekoliko svjedoka sa začelja konvoja je izjavilo da su bili zaustavljeni zbog vatrogasnog vozila koje je blokiralo put.
Jovan Divjak se penje na oklopni transporter u kojem se nalazio lzetbegović, razgovara sa predsjednikom i preko radio prijemnika koji se nalazi u rukama pripadnika jedinice MUP-a, koja je osiguravala predsjednika, razgovara sa osobom sa pozivnim znakom ‘Zagi’ u RŠTOBIH. Predsjednik govori Divjaku da je postigao dogovor sa generalom Kukanjcem i zatražio je da se konvoj propusti. Divjak je njegovu poruku prenio Zagiju, međutim Zagi se tome suprostavio navodeći da je predsjednik možda bio prisiljen da prihvati te uslove. Zagi je insistirao da se ispoštuje raniji dogovor, tj. da se samo Izetbegović i Kukanjac propuste da idu na pregovore (PTT plan).
Tokom ovog razgovora u pozadini se čuju pucnji, a Divjak reaguje tako što preko megafona izdaje naredbu da se ne puca, a i Zagi u isto vrijeme preko radija izdaje naredbu da se ne puca, da se konvoj i dalje drži u blokadi i da se zarobe vojnici koji su se predali, te da im se oduzme naoružanje. U tom trenutku se oko SISU transportera okupljaju Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Zoran Čegar, Sakib Avdibegović, Mirsad Berberović i drugi. General MacKenzie, kapetan Jarnehed i oficir Gagnon obišli su konvoj u pokušaju da smire situaciju.
Grupe pojedinaca, naoružanih i nenaoružanih, od kojih su neki bili u civilu, a neki u uniformi, prišli su vozilima JNA koja su bila zaustavljena i naredili su posadama vozila da predaju oružje i izađu napolje, što su oni i uradili. Izvršen je pretres vozila i oduzeto je preostalo naoružanje i oprema.
Svjedoci koji su se nalazili na čelu konvoja ne navode ozbiljnije slučajeve zlostavljanja, osim jednog pokušaja grupe naoružanih civila da likvidiraju grupu pripadnika JNA postrojenu uz zid, međutim ovaj pokušaj su spriječili pripadnici MUP-a. Nakon nekih pola sata, svi sa čela konvoja vratili su se u svoja vozilia i nastavili u pravcu Skenderije. Neki vojnici JNA navode da su bili grubo ugurani u vozila, a oni koji nisu ušli dovoljno brzo udarani su kundacima pušaka.
Nije bilo moguće utvrditi da li je ponovno kretanje konvoja bilo rezultat nečije naredbe ili odobrenja, ili je to jednostavno bilo zbog toga što se general MacKenzie vratio u svoje vozilo i naredio vozaču da ponovo krene. Niko od saslušanih svjedoka nije mogao dati objašnjenje zbog čega je konvoj nastavio kretanje.
Konvoj je ponovo krenuo i zaustavio se na Skenderiji gdje je general Kukanjac prešao u MacKenzijevo vozilo, a Lagumdžija u Izetbegovićevo koje je skrenulo u pravcu Predsjedništva.
Malo prije Vrbanja mosta, pukovnik Jakovljević i general Kukanjac su primijetili da se iza njih nalazi samo mali broj vozila, pa su tražili od generala MacKenzija da zaustavi transporter. MacKenzie i Jakovljević su se vratili nazad da vide šta se desilo sa ostatkom konvoja, ali su bili spriječeni da prođu kroz barikade. Čelo konvoja je zatim nastavilo u pravcu Lukavice. U Lukavicu je bezbjedno stiglo između 9 i 18 vozila JNA.
Vatra iz pješadijskog naoružanja, mitraljezai ručnih tromblonskih granata (RTG) otvorena je na začelje konvoja. Nekoliko vozila je pogođeno i osoblje JNA je ranjeno ili ubijeno dok su još sjedili u vozilima ili bili naoružani.
Prema riječima većine svjedoka pripadnika JNA, njima je bilo naređeno da ne odgovaraju na vatru i oni su tu naredbu ispoštovali. Ipak, na osnovu nekih izjava, od kojih je jedna bila od pripadnika JNA lično i JNA je otvaralu vatru iz svog naoružanja.
Nije bilo moguće niti je bilo potrebno utvrditi ko je prvi otvorio vatru i gdje. Na osnovu većine iskaza svjedoka vatra je otvorena u dijelu Dobrovoljačke ulice između Drvenije i Papagajke. Neki svjedoci su izjavili da su mnogi čim su začuli prvi pucanj reagovali otvorivši vatru na konvoj. Odmah su se začuli pozivi za prekid vatre tako da je pucnjava ubrzo prestala.
Većina svjedoka koji su se nalazili na začelju konvoja nisu konkretno naveli šta je uzrokovalo zaustavljanje konvoja. Kada je konvoj zaustavljen, vozila na začelju konvoja protezala su se od Drvenije pa sve do samog izlaza iz Komande.
Svakom od vozila na začelju konvoja prišle su grupe pojedinaca koje su razoružale osoblje JNA. Naredili su im da izađu iz vozila i da stanu uza zid, ili su im naredili da legnu sa licem prema zemlji i sa rukama na potiljku. Oružje i vozila su odvezeni. Osoblje JNA koje se nalazilo na začelju konvoja bilo je podvrgnuto ponižavajućem (na njih je pljuvano, bili su vrijeđani, morali su da se skinu do gaća) i grubom postupanju (udarani su kundacima pušaka, nogama, šakama i šamarani su) prilikom razoružavanja pa sve dok nisu evakuisani sa tog mjesta. U nekoliko slučajeva premlaćivanje je rezultiralo krvarenjem ili slomijenim kostima.
Kada je riječ o identitetu jedinica koje su napale konvoj i razoružale i uhapsile pripadnike JNA, većina svjedoka koji su bili u konvoju ukazuje na veliki broj raznih naoružanih pojedinaca od kojih je većina bila u civilu ili djelimično uniformisana, a neki od njih su imali zelene beretke i ambleme ljiljana. Svjedoci koji su bili dio konvoja su vidjeli i pripadnike MUP-a na licu mjesta. Većina svjedoka tvrdi da su postupali i ponašali se korektno i da su njihova blagovremena intervencija i prisustvo spriječili dalje maltretiranje.
U toku istrage su se nastojali identifikovati i ispitati pripadnici raznih jedinica i civili koji su bili na licu mjesta u Dobrovoljačkoj tokom napada na konvoj. Nekoliko pripadnika “Zelenih beretki” dalo je izjave, uključujući i komandante jedinica. Većina od njih je izjavila da su se nalazili u zoni između Parka cara Dušana i Latinske ćuprije. Znali su da će Komanda biti evakuisana. Komandanti jedinica su naveli da su znali da je dogovoreno da se Komanda evakuiše bez naoružanja i da su bili sprenmi da to dozvole da bi predsjednik bio pušten. Takođe su bili spremni da reaguju u slučaju da iskrsnu problemi. Bili su frustrirani kada su shvatili da JNA odlazi sa naoružanjem i opremom, ali su se ipak uzdržali od napada na konvoj. Iznenada se začula pucnjava iz pravca Papagajke i konvoj se zaustavio. U tom momentu su pripadnici “Zelenih beretki” koji su bili u parku prišli vozilima, razoružali pripadnike JNA i zaplijenili njihovo oružje i vozila.Zarobljeni pripadnici JNA su zatim okupljeni u grupama u parku, a kasnije ih je preuzela neka druga jedinica TO ili MUP-a i odvela ih.
Komandant TO Stari Grad naveo je da on nije dobio nikakvo naređenje koje se odnosilo na konvoj tako da tamo nije raspoređena nijedna od jedinica koje su mu bile podređene. Bez obzira na to, on je rekao da je čuo pucnjavu iz svog Štaba koji se nalazio u zgradi Opštine Stari Grad, pa je otišao prema Dobrovoljačkoj preko mosta Drvenija. Kada je stigao tamo uspio je da spriječi maltretiranje i učestvovao je u organizovanju evakuacije zarobljenika. S druge strane, ustanovljeno je daje Ramiz Delalić “Ćelo” učestvovao u akciji sa svojim Ijudima koji su nosili akreditacije TO.
Dokazi takođe ukazuju da su i naoružani civili koji nisu bili pripadnici nijedne organizovane grupe ni jedinice takođe bili u Dobrovoljačkoj tog dana. Jedan od njih je svjedočio da je otišao u Dobrovoljačku zajedno sa svojim komšijom zato što je čuo da će predsjednik Izetbegović biti razmijenjen. Naišao je na konvoj blizu Drvenije i tamo je stajao izvjesno vrijeme tokom čega je bio svjedok usmenih provokacija između pripadnika JNA i naoružanih pojedinaca koji su stajali duž Dobrovoljačke. U jednom momentu čuo je pucnje i kako neko viče: “Razoružaj. razoružaj”. Kao i svi drugi koji su bili tamo i on je prišao vozilima, razoružao vojnike i istjerao ih iz vozila.
Jedan broj pripadnika MUP-a ispitan je u istrazi. Njihove izjave ukazuju da su policajci iz aktivnog i rezervnog sastava bili raspoređeni u Dobrovoljačkoj da bi osigurali prolazak konvoja. Izdata je naredba na MUP-ovoj radio frekvenciji da se ne puca na konvoj i da mu se dozvoli da prođe. Pripadnici jedinice koja je obezbjeđivala predsjednika i pripadnici Specijalne jedinice MUP-a takođe su stigli u Dobrovoljačku. Dokazi ukazuju na to da su pripadnici MUP-a imali pozitivnu ulogu pokušavajući da drže pod kontrolom ostale jedinice i da spriječe pripadnike tih jedinica da eventualno počine krivične radnje.
Spis sadrži kopiju snimka presretnutih razgovora od 2. i 3. maja koje su snimili oficiri JNA u Lukavici. Snimak sadrži komunikaciju izmedu različitih osoba iz različitih jedinica, kao što su TO, MUP i “Zelene beretke”. Analiza sadržaja tih naređenja i uputstava koja su prenošena radio vezom ne otkriva ništa inkriminirajuće niti zlokobno, nego samo da je RŠTOBIH bio spreman da provede “PTT plan” i da nije znao za “Lukavički plan”.
Presretnuti razgovori pokazuju da je “Zagi”, nakon što je obaviješten da se konvoj fomirao i da traži prolaz, izdao sljedeće naredenje: „Samo Alija i Kukanjac sa kolima UNPROFOR-a i taj crveni… ta crvena Džeta mogu proči na pregovore. Nakon pregovora, kako se postigne dogovor, tako će se postupiti sa vojnom kolonom i komandom”. “Zagi” je isto naređenje kasnije ponovio još nekoliko puta. U jednom momentu jedna neidentifikovana osoba kaže “Zagiju” da je predsjednik naredio da se dozvoli konvoju da prođe. Ova osoba pokušava da ubijedi “Zagija” da dozvoli konvoju da prođe i da se uzdrži od pucanja. “Zagi” odgovara da neće biti pucanja. Međutim, on je ostao čvrsto pri prijašnjem uputstvu koje je opet ponovio naglašavajući da ne treba biti pucanja, samo blokiranja.
Nedugo zatim on je obaviješten da vojnici izlaze iz vozila. “Zagi” reaguje tako što daje naređenje da se dejstvuje po njima. Neko mu odgovara da se vojnici predaju. “Zagi” odmah mijenja svoje naređenje navodeći da se treba „mirno” postupati sa onima koji se predaju i da se ni slučajno ne puca na konvoj, već da se drže u blokadi. Bitno je navesti da je naređenje da se puca izdato kao reakcija na informaciju da vojnici JNA silaze sa kamiona. Vjerovatni razlog za ovo je da je ta informacija pogrešno shvaćena, tj. da oni silaze da bi zauzeli borbene položaje i borili se. Međutim, presretnuti razgovori pokazuju daје naređenje da se dejstvuje povučeno nekoliko sekundi nakon što je izdato, tj. nakon što je prenesena informacija da vojnici silaze sa vozila da bi se predali.
Nakon toga je Jovan Divjak kontaktirao “Zagija” ponovo prenoseći informaciju da se predsjednik složio da se pusti cijeli konvoj da prođe. “Zagi” je odgovorio na sljedeći način: “Jovo, mi bez stava Predsjedništva ne možemo donijeti nikakvu odluku s obzirom da znamo kakav je stav Predsjedništva do sada. Neophodno je da predsjednik dođe ovdje. da se donese odluka i nakon toga ćemo postupiti po odluci Predsjednišiva. Čekaju ga u kabinetu članovi Predsjedništva.” Sva ova naređenja i uputstva otkrivaju da RŠTOBIH nije znao za “Lukavički plan” (da se dozvoli prolaz cijelom konvoju). Takođe otkrivaju nespremnost RŠTOBIH da dozvoli prolaz konvoju bez uputstava iz Predsjedništva.
Ne može se zaključiti iz samih presretnutih razgovora zbog čega je konvoj ponovo krenuo nakon što je stao na Čobaniji gdje su Divjak i “Zagi” razgovarali putem radio veze. Ono što se može zaključiti je da je nakon izvjesnog vremena “Zagi” obaviješten da je konvoj krenuo, nakon čega je naredio da se dozvoli predsjednikovom vozilu da skrene prema Predsjedništvu a da ostala vozila JNA nastave prema Lukavici nakon što su razoružana. Nije se moglo ustanoviti da li je ova promjena bila rezultat neke nove odluke ili samo reakcija uzrokovana događajima na licu mjesta.
Ocjena pojedinačnih događaja
Pojedinačna ubistva, ranjavanja i premlaćivanja iz krivične prijave
Ubistvo pukovnika Radulović Budimira, pukovnika Sokić Mire i Šuko Normele, i ranjavanje vojnikaKovačević Dragana i pukovnika Kovačević Dušana
Na osnovu dokaza je utvrđeno da se sanitetsko vozilo, registarskih tablica R-7632, nalazilo u konvoju. Vozilom je upravljao kapetan Dragan Ćućilo, pukovnik Dr. Budimir Radulović je sjedio na mjestu suvozača, dok su pukovnik Miro Sokić, pukovnik Dušan Kovačević, vojnik Dragan Kovačević, civil Normela Šuko i još jedan civil sjedili u zadnjem dijelu vozila. Putnici su bili naoružani puškama, pištoljima i ručnim bombama. Kada je konvoj zaustavljen, sanitetskom vozilu je prišla grupa naoružanih lica i zatražila od lica u vozilu da isto napuste i da predaju oružje. Jedno od naoružanih lica koja su prišla vozilu sprijeda započelo je svađu sa pukovnikom Dr. Budimirom Radulovićem, zbog dvije automatske puške koje je Radulović odbijao da preda. Prema iskazu kapetana Cućila, naoružana lica su uzela ove dvije puške, a zatim prijetila da će ubiti Dr. Radulovića zbog toga što odbija da preda vatreno oružje. Kao odgovor na tu prijetnju, Dr. Radulović ih je izazivao da pucaju u njega. Jedno od naoružanih lica mu je pucalo u glavu, i ubio ga na licu mjesta. U vrijeme kad je ubijen, dr. Radulović je nosio maskirano odijelo sa liječničkom oznakom na grudima. Njegovu pušku su naoružana lica već bila oduzela prije nego je pucano u njega iako nije jasno da li je još uvijek imao pištolj kad je ubijen. Putnici koji su sjedili u zadnjem dijelu sanitetskog vozila predali su svoje naoružanje bez ikakvog otpora. Međutim odbili su izaći iz vozila. Nakon ubistva Radulovića nepoznato lice je ispalilo nekoliko hitaca kroz otvorena zadnja vrata sanitetskog vozila i ubilo pukovnika Miru Sokića na licu mjesta. Pukovnik Mićo Pantelić je rakođer zadobio povrede glave od rikošetajućih zrna. Identitet počinitelja ovih djela je i dalje nepoznat.
Nakon pucnjave policajac je prišao sanitetskom vozilu i rekao kapetanu Ćućilu da odveze svoje putnike u bolnicu. Kada je sanitetsko vozilo bilo na raskrsnici između Alipašine i Kranjčevićeve, na njega je otvorena vatra iz obližnjih zgrada i vozilo je bilo potpuno izrešetano mecima. U toku ove pucnjave, Normela Šuko je pogođena sa tri metka u stomak i jednim metkom u čelo.Poginula je na licu mjesta. Vojnik Dragan Kovačević je pogođen sa šest metaka; Pukovnik Dušan Kovačević je zadobio lakšu prostrelnu ranu. Sanitetsko vozilo je došlo do Vojne bolnice gdje je ustanovljeno da su pukovnik Budimir Radulović, pukovnik Miro Sokić i Normela Šuko smrtno stradali, da je vojnik Dragan Kovačević zadobio povrede, te da je pukovnik Dušan Kovačević zadobio lakšu povredu.
Ubistvo vojnika Đukić Miodraga i potpukovnika Jovanić Boška, ranjavanje kapetana Stanković Dragana, kapetana Lasla Pravde, vojnika Bojanić Slobodana, pukovnika Pavlović Dragoljuba i vojnika Arsić Zvezdana i premlaćivanje zastavnika Gojka Vukšića
Ubistvo vojnika Miodraga Đukića su opisali Slobodan Bojanić i Laslo Pravda koji su bili sa njim u istom kamionu – oba svjedoka su dosljedno izjavila da su oni kada je konvoj zaustavljen razoružani i da im je naređeno da legnu na asfalt. Zatim je na njih otvorena vatra pri čemu je ubijen Miodrag Đukić. Međutim, zapisnik o obdukciji tijela Miodraga Đukića se ne slaže sa pomenutim iskazima. Izvještajem o obdukciji je zaključeno da je on preminuo uslijed aktiviranja minsko-eksplozivne naprave.
Što se tiče ubistva potpukovnika Boška Jovanića, postoje kontradiktorni iskazi dva očevica. U predmetnom spisu se ne nalazi zapisnik o obdukciji tijela potpukovnika Jovanića.
Ranjavanje kapetana Dragana Stankovića. Žrtva je izjavila da su nakon predaje naoružanja bili primorani da legnu na asfalt i da je tada neko otvorio vatru sa strane, ranivši ga u lijevu nogu na dva mjesta. I Laslo Pravda i Slobodan Bojanićsu potvrdili okolnosti njegovog ranjavanja. Evidencija Bolnice Koševo potvrđuje da je primljen dana 3. maja., te da je otpušten dana 8. maja.
Ranjavanje kapetana Lasla Pravde. Žrtva je izjavila da im je nakon što su izašli iz vozila rečeno da skinu šljemove i da legnu na asfalt. Dok je oklijevao, jer je nа pločniku bilo slomljenog stakla, neko je otvorio vatru na njih i ranio ga. Dragan Stanković i Slobodan Bojanić su izjavama potkrijepili Pravdin opis njegovog ranjavanja. Evidencija Bolnice Koševo potvrduje da je primljen dana 3. maja i da je bio na liječenju do 11. maja.
Ranjavanje vojnika Slobodana Bojanića. Žrtva je izjavila da su kada je konvoj zaustavljen oni razoružani i naređeno im je da legnu na asfalt od strane čovjeka koji je zatim otvorio vatru na njih, a zatim je on osjetio bol u predjelu lijevog lakta. Njegov opis događaja je općenito potvrdio Laslo Pravda koji je bio u istom vozilu sa Bojanićem. Dva svjedoka koja su bila u drugom vozilu dali su djelimično nedosljedne verzije. Prema prvom iskazu, u Bojanića je pucano dok je stajao sa rukama podignutim uvis dok je drugi svjedok izjavio da je Bojanić pogođen dok je još uvijek bio u svom vozilu, dakle prije nego je bio onesposobljen za borbu. Evidencija Bolnice Koševo i spisak lica koja su otpuštena iz Bolnice Koševo potvrđuju da je vojnik Slobodan Bojanić primljen na Odjeljenje plastične hirurgije dana 3. maja, i da je otpušten dana 11. maja.
Ranjavanje Zvezdana Arsića je opisao jedino sam Arsić i to na sljedeći način: ‘izašli smo iz vozila praznih ruku i zatim su oni počeli pucati na nas. Ranjen sam u lijevo rame i ruku’, Arsiću je ukazana medicinska pomoć u Bolnici Koševo a zatim je odveden n FIS.
Ranjavanje pukovnika Dragoljuba Pavlovića. Žrtva je izjavila da je mitraljeska vatra otvorena na 16., 17. i 18. Vozilo, u visini garnizonske biblioteke na kraju parka Cara Dušana. On je zadobio povrede u desnu nogu i jako je krvario. Pavlović dalje navodi da ga je policajac odveo do čela konvoja odakle je sa ostatkom konvoja mogao produžiti prema Lukavici. O premlaćivanju Gojka Vukšića svjedočio je Željko Pantelić. Sama žrtva nije mogla dati izjavu zbog traume i anmezije. U svim navedenim slučajevim, niko od svjedoka nije mogao dati opis počinitelja”,piše u Rješenju.
Ubistvo pukovnika Mihajlovića i ranjavanje Ratka Katalina
“Ranjavanje pukovnika Katalina. Katalina je izjavio da ga je dok je ležao na asfaltu pripadnik TO udario kundakom puške u rame, i da ga je poslije pogodio dum-dum metkom. Katalina je bio teško ranjen u ruku i u grudi i počeo je da zove u pomoć.Dejanović mu je ukazao prvu pomoć, nakon čega je Katalina odvežen u bolnicu. Prema evidenciji bolnice Koševo, isti je primljen dana 3. maja., a otpušten 8. maja. Samo jedan svjedok je nakratko vidio lice koje je pucalo u Katalinu i opisao ga je kao vrlo mladog, ne starijeg od 18 godina. Na žalost, svjedok nije mogao dati detaljniji opis počinioca.
Ubistvo pukovnika Boška Mihajlovića. Iz dokaza proizilazi da je Mihajlović ležao na asfaltu u istoj grupi sa Katalinom i Nikolom Ostojićm koji je posvjedočio da je nakon što je Katalina pogođen, Mihajlović je naoružana lica upitao zašto su pucali u Katalinu i jedan od njih je rekao „Zaveži” i pogodio ga u glavu hicem iz automatskog pištolja marke „Hekler”.
Maltretiranje pukovnika Slavoljuba Beloševića. U svojoj izjavi Belošević navodi da je dok je ležao dva ili tri puta udaren u leđa kundacima pušaka. Potom mu je prišlo dvoje lica, koji su mu naredili da ustane i skine uniformu. Dok je pokušavao da izvadi svoje lične stvari iz džepova, grubo su mu skinuli uniformu, nekoliko puta ga udarili i gurnuli uslijed čega je pao na pločnik i povrijedio desno koljeno. Nastavili su ga udarati kundacima i nogama u bubrege. Zbog toga je jedva mogao ustati. Nekoliko svjedoka potvrđuje da je ostavljen u donjem vešu.
Što se tiče maltretiranje kapetana Milana Legena, sam kapetan Legen je izjavio da su ga naoružana lica pretukla čim je izašao iz kamiona, tako da je pao na zemlju i zbog batina izgubio svijest. Pretpostavlja da je teško pretučen iz razloga što je uperio pištolj na jednog od naoružanih muškaraca koji su pokušali da ih razoružaju. Prije nego što se onesvijestio, osjetio je metke ispaljene oko njegove glave. Nakon što se osvijestio, primjetio je da mu nedostaje jedan zub, a usta su mu bila puna krvi. Grupa koja je počinila gore pomenute radnje nestala je kada su se pojavili policajci predvođeni Zoranom Čegarom.
Ubistvo pukovnika Petrović Gradimira
Pukovnik Gradimir Petrović, načelnik tehničke službe, nalazio se u stražnjem dijelu vozila marke TAM, zajedno s kapetanima Pravda Laslom i Stanković Draganom. Prema iskazu Stankovića, nakon što su bili prisiljeni izaći iz kombija, lice u civilnoj odjeći, prišlo je pukovniku Petroviću i započela je svađa oko njegove torbe koju je pukovnik Petrović odbijao da preda. Lice je torbu uzelo, otvorilo i u njoj pronašlo pištolj marke Magnum. Nakon toga, lice je pucalo iz svoje automatske puške i ubilo pukovnika Petrovića na licu mjesta. Prema zapisniku o obdukciji, pukovnik Gradimir Petrović je zadobio dvije ustrelne rane, jedna nanesena iz daljine u lijevom lopatičnom dijelu do srca, i druga nanesena u predjelu glave iz blizine, od kojih su obje bile smrtonosne.
Ranjavanje vojnika Pantić Dragana i desetara Simić Ivice
Svjedoci različito opisuju ranjavanje vojnika Dragana Pantića. Protokol bolnice potvrđuje da je Pantić primljen dana 3. maja, a da je pušten 11. maja. S obzirom na proturječnosti, u ovoj fazi nije moguće izvesti zaključak da li je Pantić ranjen dok se još nalazio u transporteru (i kao takav predstavljao zakonitu metu), kako je to opisao i sam Pantić, te dvojica pripadnika Zelenih beretki, ili je ranjen iz vatrenog oružja prilikom predaje, kao što navode ostala tri člana posade.
Problemi u vezi sa dokazima na okolnosti ranjavanja desetara Ivice Simića su slični kao i u slučaju Pantića. Pantić navodi da je Simić bio ranjen iz vatrenog oružja dok se nalazio u BPV-u. Njegov iskaz djelimično potvrđuje iskaz svjedoka Selmanovića, koji navodi da je „Šulc” pucao u unutrašnjost transportera kroz puškarnicu. S druge strane, preostala četri putnika u transporteru navode da je Simić ranjen prilikom izlaska iz transportera. Dok Pelemiš tvrdi da je na Simića pucano i da je ranjen dok je ležao na zemlji nakon što je izašao iz transportera. Evidencija iz bolnice samo navodi da je Simić primljen dana 3. maja, bez navođenja informacija o prirodi njegovih povreda ili ukazanom liječenju. Kao i u slučaju Pantića, nemoguće je utvrditi sa sigurnošću da li je ranjavanje Simovića urađeno zakonito ili nezakonito.
Ranjavanje potpukovnika Franje Patačka, pukovnika Komnena Žarkovića, Marka Stamenića i Slavke Petrović
Pukovnik Komnen Žarković, Franjo Patačko i zastavnik Rajko Banduka vozili su se u džipu marke PUH u konvoju. Tokom vožnje vozilo je pogođeno mecima, i/ili tromblonskom minom, ranivši pukovnika Komnena Žarkovića i pukovnika Franju Fatačka.
Što se tiče ranjavanja Marka Stamenića, građanskog lica koje je radilo u JNA kao vozač generala Kukanjca, on je svjedočio da je pogođen sa tri metka dok je vozio službeno vozilo generala Kukanjca. Njegova supruga, koja je sjedila na mjestu suvozača, nije bila pogođena. U vrijeme pucnjave on je nosio maskiranu uniformu i oboje su nosili oružje. Njegovo ranjavanje potvrđuju dva svjedoka kao i medicinska evidencija.
Što se tiče ranjavanja Slavke Petrović, jedini dostupan dokaz je izjava jednog svjedoka koji je naveo da je ona bila ranjena, ali nije dao nikakve detalje o okolnostima njenog ranjavanja. Medicinska evidencija potvrđuje da je ona bila ranjena. Gđa Petrović nije bila dostupna Tužilaštvu da da izjavu.
Ranjavanje vojnika Zorana Adžića, pukovnika Ljubinka Lukića i vojnika Milenka Perića
Vojnik Zoran Adžić, pukovnik Ljubinko Lukić i vojni policajac Milenko Perić vozili su se kaminom DAJC kojim je upravljao Adžić i koji je se u konvoju nalazio neposredno ispred sanitetskog vozila. Kamion je stigao do mosta Drvenija kada je konvoj zaustavljen.
Adžić, Lukić i Perić su dosljedno opisali kako su ranjeni. Naveli su da su bili razoružani, izvučeni iz kamiona i zatim postrojeni uz kamion prema kom su bili okrenuti licem. Tada је neko pucao u njih iz automatskog oružja i ranio ih. Evidencija bolnice Koševo potvrđuje da su sva trojica primljeni 3. maja zbog povreda.
Ubistvo vojnika Zdravka Tomovića i ranjavanje pukovnika Enesa Tase, pukovnika Josipa Ivanovića i Ivanke Stankov
Pukovnik Enes Taso, vojnik Zdravko Tomović, pukovnik Josip Ivanović i Ivanka Stankov pridružili su se konvoju u automobilu Opel koji je pripadao pukovniku Tasi. Čim su ušli u Dobrovoljačku ulicu konvoj se zaustavio i veliki broj lica u civilu i u maskiranim uniformama, od kojih je većina bila naoružana, pojavio se iz obližnjeg parka i napao konvoj.
Josip Ivanović je naveo da se na konvoj pucalo sa svih strana. Dva metka su ga pogodila u gležanj desne noge, a Tomović je smrtno ranjen. Zatim je jedan pripadnik Zelenih beretki skočio na haubu automobila i pucao iz svog automatskog oružja u prednje staklo ranivši Enesa Tasu u stomak, a Ivanku u nogu i bedro. Zatim im je naređeno da predaju oružje, što su oni i učinili.
Ivanovićevu verziju događaja je potvrdila Ivanka Stankov. Ona je izjavila da se pucalo sa svih strana i da je prvo pogođen Tomović, pa Taso, a zatim su se dva napadača popela na haubu automobila i pucala na njih dodatno ranjavajući Tasu i ranivši nju i Ivanovića. Navela je da je bila razoružana tek nakon što je izvučena iz automobila.
Pukovnik Taso je djelimično potvrdio ovu verziju. On je naveo da se se čuli pucnji iz automatske puške i da je nekoliko metaka pogodilo njegovo vozilo, kojom prilikom je poginuo Zdravko Tomović, a on i još dva putnika su bila ranjena. On je izgubio svijest,a kada je došao svijesti bio je na asfaltu, a jedan od napadača je već bio uzeo njegovu pušku.
Njihovo ranjavanje kao i smrtno ranjavanje Zdravka Tomovića potvrđeno je iskazima drugih svjedoka. Medicinska evidencija potvrđuje da su ranjeni primljeni u bolnicu Koševo, kao i da su otpušteni iz iste. Zdravko Tomović je doveden u bolnicu Koševo 3. maja, dok je još uvijek bio živ, ali je dva dana kasnije preminuo na odjeljenju intenzivne njege.
Ranjavanje vojnika Zorana Zrnića
Zoran Zrnić je ranjen metkom dok se još uvijek nalazio u vozilu i bio naoružan – ranjen je u glavu i jako je krvario. Kada je izašao iz vozila dobio je udarac u glavu kundakom puške. Zbog toga nije mogao da stoji na nogama, a na kraju se i onesvjestio. Materijalni dokazi potvrđuju da je primljen u bolnicu 3. maja i da je ostao do 8. maja.
Neprijavljena ranjavanje – ranjavanje Predraga Miljića i Milče Kostića
Predrag Miljić je svjedočio da je vozio jedan od kamiona u konvoju. Kada su stigli do škole „Branko Lazić“ konvoj se nije mogao kretati naprijed zbog nekih prepreka koje su bile postavljene na ulici. Nakon toga je na njih pucano. Jedan metak ga je ranio u koljeno. Njegovo ranjavanje su potvrdili svjedoci i bolnička evidencija.
Potpukovnik Milča Kostić je zajdeno sa Željkom Popovom bio u kabini kamiona kojim je upravljao Nedeljko Banović. Tokom vožnje metak ga je pogodio u potiljak uzrokujući površinsku ranu. U bolnici Košove je ostao do razmjene koja se desila nakon 7 dana.
Ukupan broj žrtava
Na osnovu prikupljenih dokaza ukupno 7 osoba je ubijeno za vrijeme napada u Dobrovoljačkoj ulici. To su: pukovnik dr. Budimir Radulović, pukovnik Miro Sokić, vojnik Miodrag Đukić, potpukovnik Boško Jovanić, pukovnik Boško Mihajlović, pukovnik Gradimir Petrović i vojnik Zdravko Tomović. Jedna osoba – Normela Šuko, ubijena je u odvojenom incidentu tokom evakuacije iz Dobrovoljačke ulice u Vojnu bolnicu.
Ukupno 22 osobe su ranjene za vrijeme napada u Dobrovoljačkoj ulici. To su pukovnik Mićo Pantelić, kapetan Dragan Stanković, kapetan Laslo Pravda, vojnik Slobodan Bojanić, pukovnik Dragoljub Pavlović, vojnik Zvezdan Arsić, kapetan Ratko Katalina, vojnik Dragan Pantić, desetar Ivica Simić, potpukovnik Franjo Patačko, pukovnik Komnen Žarković, Marko Stamenić, Slavka Petrović,vojnik Zoran Adžić, pukovnik Ljubinko Lukić, vojnik Milenko Perić, pukovnik Enes Taso, pukovnik Josip Ivanović, Ivanka Stankov, vojnik Zoran Zrnić, vojnik Predrag Miljić i potpukovnik Milča Kostić. Dva lica su takođe ranjena u odvojenom incidentu tokom evakuacije iz Dobrovoljačke ulice u Vojnu bolnicu. To su vojnik Dragan Kovačević i pukovnik Dušan Kovačević”, navedeno je u Rješenju kojim je predloženo odbacivanje i odbijanje pritužbi.
No, Gordana Tadić, već smo naveli, ovaj akt nije podraža, te je prihvatila pritužbu i, na kraju, donijela naredbu o proviđenju istrage koja re rezultirala optužnicom Tužilaštva BiH protiv Ejupa Ganića, Zaima Backovića, Hamida Bahte, Hasana Efendića, Fikreta Muslimovića, Jusufa Pušine, Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića i Mahira Žiška.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Prema zvaničnim podacima sa sarajevske berze, Elbira Jahić, supruga Mehmeda Jahića, vlasnica je 1,2 posto dionica Bosnalijeka
