Milorad Dodik danas je ostvario dvije pobjede. SNSD je zvanično dobio četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i mehanizam blokade, a nakon sastanka sa predstavnicima Osmorke, zbog svoje politike uspio ih je oslabiti za dvije stranke koje neće učestvovati u državnoj vlasti.
Iako SDP BiH, Narod i pravda, Naša stranka, PDA, BHI Fuad Kasumović i Za nove generacije nastavljaju s formiranjem Vijeća ministara BiH, ova šestorka uz NES i SBiH će uskoro biti na novom ispitu kod izbora delegata za Klub Hrvata u Domu naroda PS BiH.
HDZ BiH Dragana Čovića u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH ima 14 delegata što je dovoljno za tri državna delegata.
HDZ 1990 ima tri delegata i uz jednog delegata Hrvatskog nacionalnog pomaka osigurao je jedno mjesto u Domu naroda PS BiH. To bi trebao biti Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ 1990.
Stranke osmorke u Klubu Hrvata također imaju četiri delegata i to NES Tanju Šantić, SDP BiH Marinu Mujkanović, Za nove generacije Damira Marjanovića i NIP Silvu Banović. U Klubu Hrvata preostala je Berina Fejzić iz Goražda za koju još nije poznato koju listu će podržati.
Treba podsjetiti da se nakon saopćenja NES-a i Stranke za BiH u ponedjeljak oglasio i pokret Za nove generacije koji u Predstavničkom domu PS BiH ima zastupnika Zlatka Miletića, a u Skupštini KS Damira Marjanovića. Iz ZNG-a su vrlo jasno precizirali da će njihova podrška Vijeću ministara BiH isključivo zavisiti od kadrova koji budu predloženi.
Također kako Patria saznaje, Marjanović je zainteresiran da stranke osmorke izaberu i jednog državnog delegata. Marjanović je, ukoliko bi Stranka za BiH odustala od formiranja Vlade KS, 19. ruka u Skupštini KS što je tijesna većina imajući u vidu česta odsustva zastupnika pa bi se pred svaku sjednicu morale brojati ruke i ima li dovoljno zastupnika za donošenje odluka i zakona.
Ukoliko bi nekim slučajem neko iz Osmorke pomogao HDZ-u da dobije četvrtog delegata koncept osmorke bio bi vjerovatno prepolovljen, a time i ugroženo dalje funkcionisanje državne vlasti.
Na kraju do njih je da li će izabrati da umanje štetu koju su napravili u NSRS.
Na livadi u selu Branjevo kod Zvornika, 16. jula 1995. godine, strijeljan je Ibro Hasanović. Njegovo je tijelo, potom, bačeno u masovnu grobnicu. Dio njegovih kostiju je kasnije pronađen i ukopan u Potočarima. Iza Ibre je ostao sin Alija i dvojica unuka, sinova njegovog drugog sina Hasana koji je poginuo kao pripadnik Armije RBiH.
Alija Hasanović, sin Ibrin, naslijedio je dio očeve zemlje u blizini Milića. Njivu Grahovište površine 2,2 duluma i 500 kvadrata šume pored njive Hasanovići su godinama posjedovali. Osnovni sud u Vlasenici je 4. avgusta 2017. godine donio Rješenje o nasljedstvu kojim je su dvije navedene parcele pripale Aliji Hasanoviću. I tako je bilo sve do marta 2021. godine.
„Oduzeli su mi i njivu i šumu“, kaže Alija Hasanović za Istraga.ba.
Alija Hasanović nije jedini ostao bez zemlje. Stotine duluma livada i šuma koje su posjedovali Bošnjaci, pobijeni u RS-u ili protjerani iz tog entiteta, uknjiženo je na Republiku Srpsku.
„Njive knjiže na Republiku Srpsku, a šume na Šume Srpske“, ističe Alija Hasanović.
Evo Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka – područna jedinica Milići.
Samo ovim aktom od 26. februara 2021. godine, po osnovu Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske, oko stotinu parcela je oduzeto od posjednika i uknjiženo na Republiku Srpsku.
„Naveli su da smo mi tu zemlju uzurpirali u nekom Austrougarskom periodu i na osnovu nekog Zakona o uzurpaciji su nas proglasili uzurpatorima zemlje“, navodi Hasanović.
Rješenje RUGIP-a RS se temelji na prethodnom zapisniku njihove Komisije.
„Fizička lica u svojim izjavama“, piše u obrazloženu Rješenja, „ističu da se ne slažu sa nalazom člana Komisije za geodetske poslove kao i sa prijedlogom predstavnika Pravobranilaštva RS i traže da se predmetne parcele upišu na sadašnje posjednike, s obzirom da se ne radi o uzurpaciji na navedenim parcelama“.
Međutim, zahtjevi vlasnika su odbijeni, pa je RUGIP RS sve parcele uknjižio na Republiku Srpsku. Evo i konkretnih dokaza.
Dvadeset i dvije godine nakon što su pripadnici Vojske Republike Srpske na Branjevu strijeljali Ibru Hasanovića, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS izdala je Posjedovni list u kojem je taksativno navedeno šta je sve ubijeni Hasanović posjedovao na dan smrti.
Posjedovni list iz 2017. godine
Na stranici broj dva je, tako, bilo navedeno da je on bio posjednik dvije parcele Grahovište sa oznakama 1840/1 i 1840/2 (njiva i šuma).
Ibro Hasanović posjedovao je dvije parcele
Ove dvije parcele, četiri godine kasnije, RUGIP oduzima Ibrinom sinu Aliji Hasanoviću koji je imovinu naslijedio od oca. Danas u online bazi e-katastra piše da je vlasnik te dvije nekretnine – Republika Srpska.
Parcele Ibre Hasanovića uknjižene na RS
Idemo dalje. Katastarska općina Maćesi (Milići). Parcelu broj 1821 decenijama je posjedovao Adem Alić. Imovinu su naslijedili njegovi sinovi Avdija i Nijaz. RUGIP ih 2021. godine proglašava uzurpatorima. Danas četiri i po duluma njive pripadaju Republici Srpskoj.
Parcele Adema Alića uknjižene na RS
Mustafa Ibrić iz Milića je posjedovao parcelu 668. Imovinu su naslijedili njegovi sinovi Husejin i Zahid. Rješenjem iz 2021. godine RUGIP ih proglašava uzurpantima i oduzima imovinu. Dva duluma su uknjižena na Republiku Srpsku.
Parcele Mustafe Ibrića uknjižene na RS
Na fotografiji ispod možete vidjeti samo jedan dio spiska Bošnjaka kojima su vlasti Republike Srpske oduzele imovinu. Sve parcele su uknjižene na Republiku Srpsku. Na Rješenju iz 2021. godine se, rekosmo, nalazi preko stotinu parcela samo u katastarskoj opštini Maćesi (Milići).
dio spiska Bošnjaka iz Milića kojima je oduzeta imovina i uknjižena na RS
Četiri duluma i 600 kvadrata površina je parcele 1533 koju je posjedovao i koristio Korkutović Huseina Husnija. RUGIP je Rješenjem iz 2021. godine konstatovao da je to “uzurpirana” parcela. Njiva je oduzeta i uknjižena na Republilku Srpsku.
Jedan od zakona na kojem su vlasti RS temeljile oduzimanje imovine je Zakon o uzurpacijama preuzet iz bivše SFRJ. Ovaj Zakon je na snazi od 1978. godine.
No, vlasti bivše države nisu našle elemenata za oduzimanje navedene imovine koju su koristili Bošnjaci, a koju su vlasti Republike Srpske počele oduzimati i knjižiti na taj entitet.
The coming year will be a perilous test for the Western Balkans, as the embers of war are again being fanned by Belgrade and Moscow. Western governments confront a stark choice – whether to allow ambitious Serbian politicians and their Kremlin patrons to push the region into another armed conflict or deprive them of the tools for triggering bloodshed.
The sparks of war are most evident in Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina – the three targets of Serbia’s mini-empire building. The methods of destabilization may differ in each case, but the objective is clear – to establish Belgrade’s regional hegemony and expand Serbia’s borders. This step-by-step approach has been accelerated in recent months because of Moscow’s decision to promote war in the Balkans in order to create problems for NATO while Russia continues to lose ground in Ukraine.
Moscow does not need to engage its military in the Western Balkans, because Serbia has its own aspirations and willingly serves as a proxy. Presidents Vučić and Putin have a symbiotic relationship whereby Putin helps Vučić in pushing for an enlarged Serbia while Vučić assists Putin in penetrating the region and generating problems for Western institutions. Instability in the Balkans enables Moscow to claim that the EU and NATO cannot resolve or prevent conflicts.
For the Kremlin, undermining the Balkans is a low-cost operation. Moscow provides Belgrade and Banja Luka with diplomatic and financial support together with arms, propaganda, disinformation, provocateurs, and armed gangs. Russia’s methods of subverting and subordinating neighbors also serve as valuable examples for Serbia to pursue three main strategies – division, escalation, and domination. And all three will provoke reactions by Serbia’s adversaries that can spiral out of control into outright violence.
First, the strategy of division is evident in attempts to mobilize the Serbian minority in Kosova, stoke fear, engender ethnic animosities, and prove that states in the Balkans cannot be multi-ethnic. The erection of roadblocks, attacks on journalists, the forced conscription of peaceful local Serbs, the dispatch of provocateurs, and the destruction of property are all part of the methodology. Divisive processes have been evident in Montenegro through the Serbian Orthodox Church, special forces, and nationalist radicals challenging Podgorica’s independence. In Bosnia-Herzegovina, the Serb entity serves as the main vehicle of division and Croatian nationalists have also been enlisted by Belgrade with the promise of territorial gains.
Second, Vučić and Milorad Dodik, commander of Bosnia’s Serb entity, both engage in a strategy of escalation to gain leverage with Western officials. By threatening armed intervention or political secession they seek concessions from the EU and US and subsequently engineer further rounds of instability. Such escalations divert attention from the core problems – Belgrade’s non-recognition of Kosova’s statehood and Banja Luka’s challenge to Bosnia’s integrity. It also serves to portray Prishtina and Sarajevo as the culprits and promotes Western appeasement to avoid deeper conflicts. As a result, the EU spends most of its time trying to defuse conflicts manufactured by Serb leaders instead of dealing with the fundamental causes.
The third Serbian strategy of creeping domination is designed to corral neighboring states under Belgrade’s umbrella, whether as economic subordinates through the Open Balkans project, as political dependents through diminishing sovereignty, or through outright territorial absorption. The partition of Kosova and Bosnia is periodically touted to test international resolve and to enmesh Croatia and Albania as co-conspirators in border changes and territorial gains that will primarily benefit Belgrade.
To defeat Belgrade’s three-pronged regional strategy Western leaders need to deploy three effective weapons: diplomatic, military, and economic. On the diplomatic front, Kosova, Bosnia, and Montenegro must not be pushed into conceding ground to ethno-nationalism. A primary example is the pressure on Prishtina to enshrine territorial division by allowing for the creation of a Serbian entity, styled as a “municipal association,” which will mimic the state destroying policy of the Republika Srpska in Bosnia. The formation of any ethnically based divisions is also an invitation for deeper anti-Western subversion by Russia.
In Montenegro, Washington should not support political players who claim they are anti-corruption and pro-European while being used by corrupt anti-Montenegrin and pro-Russian forces to destabilize the state. It must also challenge any electoral manipulation in Bosnia that strengthen the stranglehold of ethno-nationalist parties. Such illusory solutions will deepen political and national divisions and ignite violence as the Bosniak population feels increasingly besieged.
In the military arena, the most effective way to prevent Kosova’s destabilization is a display of power by NATO and the Kosova Security Force that enables Prishtina to enforce law and order throughout the country. As we know from the 1990s, Serbia only respects strength not weakness. A NATO lesson in dismantling roadblocks and enabling freedom of movement in Kosova will also be learned by Belgrade’s operatives in Montenegro and Bosnia. In addition, both Kosova and Bosnia need a pathway to NATO membership and Croatia’s NATO allies must lean on Zagreb to support security through NATO enlargement.
In the economic and institutional domains, the EU needs to assert that it will sever all revenue streams and accession prospects for Belgrade if Vučić continues to pursue division, escalation, and regional dominance. Conversely, Kosova needs a clearer pathway to EU accession alongside recognition by the five EU holdouts. Serbia’s institutional and economic isolation from Europe will be reinforced by the accelerating decline of Russia, which faces economic catastrophe and state fracture and will have shrinking possibilities to assist Serbia.
A primary focus of Western policy in the Balkans must be Russia itself. It is insufficient to complain about “malign influence.” Russia’s destructive presence must be actively combated in all arenas – politics, energy, economy, and media. A good starting point would be for NATO to demand that the Russian intelligence outpost in Niš, cloaked as a “humanitarian center,” be closed or Belgrade will face the termination of any beneficial military contacts. By enabling Russia’s penetration of the region, Vučić is collaborating in the war against Ukraine by gifting Moscow a Balkan card in its struggle with the West.
Mlađan Đorđević, nekadašnji savjetnik Borisa Tadića i čelnik političke organizacije “Oslobođenje” jutros se pohvalio fotografijama iz Bosne i Hercegovine.
I ništa tu ne bi bilo čudno da Mlađanu Đorđeviću nije zabranjen ulazak u Bosnu i Hercegovinu!
On se jutros slikao ispred manastira Karno kod Srebrenice i sve to podijelio na Twitteru, javlja politicki.ba.
A Granična policija Bosne i Hercegovine mu je 30. oktobra prošle godine izdala rješenje kojim mu se zabranjuje ulazak u našu državu jer “predstavlja prijetnju bezbjednosti BiH, javnom poretku, javnom redu i miru…”.
I tada je njegova destinacija bila manastir Karno.
Kako je sada Đurđević ušao u BiH?!
Da li je neko – i ko – ukinuo ranije rješenje? Ili ga je propustio. Ili je Đorđević ilegalno ušao u BiH?
Osim što je bio savjetnik Borisa Tadića, poznat je i kao jedan od najglasnijih rusofila i ljubitelja Draže Mihajlovića.
Njegovi profili na društvenim mrežama u znaku su “Z” – simbola ruske agresije na Ukrajinu, te slika četničkog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata.
Sebi je stavio i epitet “čika Mlađa”.
Čak mu je i Aleksandar Vučić “lažni rusofil”.
A manastir Karno poznato je okupljalište rusofila i srpskih ekstremista.
Pop Luka redovno ih okuplja, a manastir koristi i za bezmalo svakodnevne ispade mržnje prema Bošnjacima…
Probudite se. Došla je Nova godina. Vidite, niko vam nije ukrao Deda Mraza. Samo su nekima od nas, što živimo sjeverno od Ivana, ukrali vrijednost glasa.
Razbudite se. Najluđa noć je iza nas, a čeka nas još 365 luđih dana. Državi u kojoj živite i za koju se borite otimaju imovinu dok vi sa sjetom jedete posljednje komadiće hrane iz Big Mc menua.
Ustanite. Pogledajte oko sebe. Vidjet ćete da se ništa promijenilo nije iako vas oni što su vas protekle tri decenije ubjeđivali da ništa u državi ne valja sada ubjeđuju da je sve krenulo u dobrom pravcu.
Popijte gutljaj kafe i razmislite da li je, stvarno, Milorad Dodik izgubio želju da popije Drinu koja je granica dok vi u najluđoj noći pijete Vitinku u čijem je fabričkom dvorištu u julu 1995. godine strijeljano 1500 Srebreničana.
Pogledajte kroz prozor i razmislite čime je to Dragan Čović koji je bošnjačke logoraše slao na prinudni rad zaslužio da bude i poželjak i nezaobilazan, a zbog čega je zlatni ljiljan Armije RBiH Željko Komšić “samo obična pjandura”.
Bacite pogled u daljinu, tamo prema Briselu i razmislite zašto za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Kosovo, Albaniju i Tursku nema mjesta u EU. Šta je zajedničko tim državama? Koja vjerska skupina?
Upalite televizor. Na koji kanal prvo prebacujete? Šta gledate? Šta čujete? Mislite li da su, uistinu, muslimani sa bradom “neke čudne face”, a ateisti sa bradom samo “cool hipsteri”. Koji nas vuku na zapad, dok su svi drugi i drugačiji – retrogradni.
Uzmite svoj pametni telefon. Prelistajte društvene mreže. Šta je, osim novogodišnjih praznika, top tema? Sigurno ništa od onoga što nas se tiče.
A tiče nas se – hoće li Christian Schmidt u stom “mesijanskom poduhvatu”, dodadno obezvrijediti glas najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini. Tiče nas se hoće li Schmidtovi favoriti dodatno obezvrijediti vrijednost glasa Srba i Hrvata koji žele Bosnu i Hercegovinu u korist onih Srba i Hrvata koji je ne žele. Tiče nas se hoće li država Bosna i Hercegovina ostati bez svoje imovine. Tiče nas se hoće li za devet dana u Istočnom Sarajevu, pod prozorima OHR-a i zabrinute međunarodne zajednice opet paradirati presuđeni ratni zločinci. Tiče nas se na koga će knjižiti imovinu ostalu u Republici Srpskoj iza protjeranih Bošnjaka i Hrvata. Tiče nas se hoćemo li zadržati vlastiti identitet, a da pritome ne sprječavamo sve one koji žele živjeti drugačije od nas. Tiče nas se, naravno, kolike će biti penzije i plaće, a kolike će biti cijene hrane. TIče nas se hoćemo li zaštiti domaće proizvođače. A možemo li ih zaštiti kada su dvije trćine zvančnika na nivou države lobisti susjednih država i kompanija iz susjednih država? Teško. Ali još teže ih možemo zaštititi ako i ova treća trećina bude podijeljena na dva djela.
Progledajte. Na kalendaru se promijenila godina, ali želje naših komšija i susjeda se nisu promijenile. One su iste već stoljeće i po. Na nama je da li će ih ostvariti.
Dok pijete kafu pogledajte ka Crnoj Gori. Siguran sam da dobro razumijete njihove probleme. Razumjeli ste ih od početka. Pa, zbog čega, onda, ne shvatate svoje?
Vjerovatno niste primijetili… takvo je danas vrijeme – svako se o svome jadu zabavio. Ko će slušat’ tuđu muku. Pa eto, rekoh, da vam javim: odapeo Mihalj Kertes.
Postratna djeca bosanska ne mogu se sjetiti tog lika. Svoja najveća zlodjela počinio je prije nego što su oni rođeni. Sa završetkom rata, njegova zvijezda, kako se ono veli, „počinje da tamni“. No Kertesu niko, ni na ovom, ni na onom svijetu, ne može oduzeti mjesto u Hades of Fame velikosrpskog nacionalizma.
Oni stariji bi se našeg junaka sjetiti mogli. I trebali. Jer Mihalj Kertes, zvani „Bracika“, bio je jedan od najbližih i najefikasnijih saradnika Slobodana Miloševića.Šta god je taj zlotvor radio, Kertes mu je bio desna ruka. Kako to nevino piše u Kertesovoj biografiji: „Bio je na funkcijama člana Predsjedništva Srbije, načelnika Službe državne bezbednosti Jugoslavije, pomoćnika saveznog ministra unutrašnjih poslova i direktora Savezne uprave carina“.
Bio je, dakle, Miloševićev čovjek za naoružavanje i snabdijevanje Srba u Bosni i Hrvatskoj te njegov čovjek za kršenje sankcija pod koje je Slobina država – kurac država: „razbojnička družina“, kako bi rekao Sveti Augustin; kurac razbojnička družina, nego zločinački stroj – zapala.
Kako i dolikuje kada ode velikan zločina, javno saučešće zbog njegove smrti izrazio je srbijanski despot, Aleksandar Vučić.Naravno da je Acika pripazio Braciku. Po presudi Haškog trubunala u slučaju „Stanišić i Simatović“, Kertes je bio član Udruženog zločinačkog pothvata koji je za cilj imao da eliminiše ne-Srbe iz velikih dijelova Bosne i Hrvatske.
Imao je, hoću reći, Vučić zašto pustiti suzu za Kertesom. Na to mi je pažnju skrenuo Haris Imamović: upravo je Bracika Kertes istinski autor „Otvorenog Balkana“. On je bescarinsku zonu sve do Ogulina-Karlobaga-Virovitice osmislio još 1991.
E, braćo i sestre… Kako je “Otvoreni Balkan” tada lijepo i glatko funkcionisao… U što se imao prilike uvjeriti i sam Aleksandar Vučić, kada je onomad obišao srpske artiljerijske položaje iznad Sarajeva, na Jevrejskom groblju. Od Beograda do Sarajeva je putovao bez pasoša i bez bilo kakve granično-carinske kontrole, što znači da je još tada bilo obezbijeđeno slobodno kretanje (naročito naoružanih) ljudi. Kao i slobodno kretanje roba (naročito oružja).
S tim u vezi… Šta je? Đe je ba zapelo? Ma šta kažete, Dodik i dalje nacionalista? Iako je Osmorka odlučila da se posveti takozvanim „životnim temama“, Dodik i dalje gura svoju secesionističku politiku? Pa može li to biti… Rekli su mu: „ne treba NATO“. Rekli su mu „može Buk Bijela“. Osmorka je na pregovore sa Dodikom i Čovićem došla sa platformom koju je navodno, tokom nekakvih mirovnih pregovora, iznio Fikret Abdić. Jednostavnom a efektnom platformom koja glasi, parafraziram Fikreta: nemamo nikakvih zahtjeva, za ništa se ne zalažemo i na sve pristajemo. I opet – Dodik isto, sve po starom? Tja, tja, tja…
Šteta. Jer ideja da će hrvatski i srpski nacionalizam nestati ako Bošnjaci pridave onaj bošnjački je bila beskrajno šarmantna u svom idiotizmu.
Ta ideja, ako sam dobro razumio, počiva na pretpostavci da su srpski i hrvatski velikodržavni projekat nastali kao reakcija na bošnjački nacionalizam. Kontate? Načertanije, Stari zavjet velikosrpskog nacionalizma, napisano 1848, nastalo je kao reakcija na bošnjački nacionalizam iz 1991. Komad BiH kao dio Pavelićeve NDH rezultat je buđenja bošnjačkog nacionalizma i politike SDA.
Moljevićeva Homogena Srbija napisana je 1941. u znak protesta na aktivnosti takozvanog „političkog Sarajeva“ koje će se desiti pola vijeka kasnije.
Obični, mali ljudi reaguju na ono što se desilo. Velikani, poput Kertesa, reaguju danas na ono što će se tek desiti u nekom dalekom sutra. Njihova djela naknadno stiču opravdanje.
U takve velikane spadao je i Amfilohije Radović, Miloševićev i Karadžićev duhovnik.
Govoreći o istorijski spornoj “Istrazi poturica”, pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori, koji je tema Njegoševog “Gorskog vijenca”, Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”. U pitanju je, po Amfilohiju, vrsta preventivnog genocida. Istorijska nužnost, takoreći. Citirane Amfilohijeve riječi su istinski klasik dehumanizacije žrtve. Amfilohije je ne samo ustvrdio da je islam “lažna vjera”, nego i da su muslimani “lažni ljudi”. Strašno je pobiti ljude, kaže on. Ali ako su ti ljudi lažni, ako zapravo i nisu ljudi – a onda, jebi ga, i nije tako strašno.
Sve vam ovo pričam zbog sljedećeg. Već vijek i po, centralna ideja političkog Beograda je stvaranje balkanskog imperija. Nekad je to elaborirano onako kako je učinio Garašanin. Kasnije se to zvalo Homogena Srbija. Poslije toga – Velika Srbija. Danas: srpski svet i Otvoreni Balkan. Ta ideja je živa. I nikakvo popuštanje i klečanje pred njom tu ideju neće zaustaviti.
Dino Konaković, Nikšić i Enver Kazaz mogu se obući u cheerleadersice. Mogu tako odjeveni otići na utakmicu KK Igoke-e i tamo vrckati stražnjicama i pokazivati roze gaćice veselom Dodiku; mogu se popeti na krov Vijećnice i odatle, kao što su The Beatles nekada svirali na krovu zgrade u Camdenu, repati odabrane hitove Beogradskog sindikata; mogu činiti isto što i čovjek koji, dok nepokretan leži pred kamionom bez kočnica koji juri ka njemu, vjeruje da će se spasiti ako bude dovoljno ponizan pred pijanim kamiondžijom.
Sve zalud. Meščini da to neće pomoći. Meni to liči na onu hiperrasističku dosjetu koja kaže: manje crnaca, manje rasizma; manje bošnjaštva, manje velikosrpskog nacionalizma.
S druge strane, štatijaznam… Možda treba probati. Kako ono kažu: lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.
Milorad Dodik potrudio se da brzo obesmisli najave režimskih “analitičara” da se promijenio, da više nije “onaj stari”, da postaje kooperativan…
U proceduru je pustio “novi” zakon o državnoj imovini entiteta Rs, Narodna skupština ga je glat prihvatila, a on se onda – tokom press konferencije – bez zadrške obrušio na sve – pogotovo “muslimane iz Sarajeva”.
Njegovi će se trabanti potom potruditi da u javnost plasiraju niz teza koje su dobrano poljuljali tek uspostavljenu koalicionu vlast s Osmorkom (i HDZ BiH).
Ko je makar i kratko pogledao njegov press u Banjoj Luci, mogao je odmah vidjeti da od “novog Dodika” nema ama baš ništa. Niti je ikada bilo.
Spinovanja te vrste samo su potvrdila sve što smo već znali – i da su “analitičari” (blago kazano) naivni i bolno neinformirani i da dijelu javnosti u Bosni i Hercegovini treba neka nova iluzija. E, Dodik ju je raspršio kao balon od sapunice!
Plasirano nam je i da usvojeni zakon nije ništa novo i da su politički lideri Osmorke unaprijed obaviješteni o tome!Rečeno nam je da se time ne “ljulja brod” i da svako nastavlja svoje.
Nekako uporedo s tim polako nam je signalizirano i da Bošnjaci neće imati nikakvog utjecaja u Vijeću ministara.
Dodikov ostrašćeni junoša Denis Šulić trebao bi biti “bošnjački” ministar – zajednički kandidat Dodikovog SNSD-a i SDP-a BiH Nermina Nikšića. On je to i sam potvrdio u izjavi za Federalnu TV.
Iz SDP-a su za Politicki.ba kazali da to nije tačno i da još ništa nije dogovoreno.
Dodali su i da još nije riješeno pitanje ko će biti ministar prometa i komunikacija BiH. Tu poziciju želi Edin Forto iz Naše stranke. Ali on nije Bošnjak. Za protekle Opće izbore 2. oktobra izjasnio se kao Ostali. I to je Fortina konstanta.
A konstanta je i da želi biti državni ministar.
Ako tako ostane i ako se obistini to što sam Šulić tvrdi, u Vijeću ministara bit će 2 Bošnjaka Osmorke i jedan Ostali (Forto). Time će taj blok izgubiti mogućnost da zaustavi bilo kakvu odluku državne vlade koja im ne odgovara. Treći, odlučujući glas Bošnjaka u Vijeću ministara BiH pripada “zajedničkom” kandidatu SNSD-SDP – Denisu Šuliću, junoši koji, uz ostalo, ne priznaje genocid u Srebrenici.
Način na koji Osmorka “hendla” izazove čvrstog, istinskog koalicijskog bloka SNSD – HDZ BiH do sada je nanio ogromne i političke štete tom bloku.
Nikšić je pokušao minimizirati značaj novousvojenog starog zakona o državnoj imovini Rs metaforama o “njivama” i “ljudima koji odlaze”.
Potom se korigirao i napao posebno kritičare iz SDA da su licemjerni jer su neselektivno krčmili državnu imovinu, uništavali javna preduzeća i nepotizmom… Na uzvratno pominjanje brata u JP Autoceste Federacije BiH nije odgovorio.
Prema dosadašnjem učinku, Osmorka uopće nije u stanju odgovoriti na izazove bloka Dodik – Čović.
Percepcija u javnosti, a ona je danas sve, kaže da su zarad vlasti spremni uraditi sve!
Ali baš sve! To nije istina, ali mi na djelu do sada ne vidjesmo ama baš ništa novo.
Zaprijećeno je Dodiku da će mu se novousvojeni zakon naći na Ustavnom sudu BiH i čuli smo pozive da Christian Schmidt djeluje. I to je to.
Oni koji su glasali za Osmorku s pravom očekuju da ona bude i druga i drugačija u odnosu na SDA. Za sada, gori su od SDA!
Osam stranaka jeste raznorodno. Jedino što ih ujedinjuje je mržnja prema SDA. Ali za bolju vlast to i nije neki kriterij.
Birači su povjerenje Osmorki dali u nadi da će to dovesti do iskoraka. Zasad, vidimo kolut naprijed, deset koluta nazad!
Osmorka još nije iznjedrila neki novi koncept, ideju, projekat… Njena kadrovska politika, kao kičma bilo kakve politike, stara je i opterećena liderskim sujetama i gomilajućim međusobnim animozitetima. Često su na putu i redovno idu “na noge” onima s kojima vlast žele ili moraju praviti.
Popularnost Osmorke, nepunih tri mjeseca nakon Općih izbora, pala je!
Čović i Dodik neprestano drže inicijativu. Osmorka trči za njima.
Sve ih se češće i glasnije u javnom diskursu portretira kao “izdajnike”. Stigma je to koja se, kada se jednom nametne, jako, jako teško skida.
Ukoliko se ostvare Dodikove najave, a do sada su se sve ostvarile, Osmorki predstoji izuzetno težak period.
Oni mogu uzeti vlast.
A onda počinju pravi problemi. Na primjer, već bi u narednom mjesecu državni parlament trebao ratificirati tri sporazuma Berlinskog procesa, među kojima je i onaj kojim Bosna i Hercegovina ukida rigidni vizni režim s Kosovom.
Dodik je svojevremeno zaprijetio da će to blokirati.
Sagovornici Politicki.ba iz međunarodne zajednice kažu da se to neće desiti i očekuku ratifikaciju.
Ali šta ako Dodik to glasanje uslovi pristupanje Otvorenom Balkanu?
On već dugo zagovara pristupanje BiH toj opskurnoj inicijativi.
Poslovna zajednica u našoj državi nije baš nesklona pristupanju Otvorenom Balkanu. Vjeruju da bi time došli lakše do tržišta Srbije, pa i Albanije. No, do sada su sva njihova nastojanja da se probiju na police šoping centara u Beogradu završila više nego mršavim rezultatima.
Šta Osmorka stvarno misli o Otvorenom Balkanu? Umiju li i hoće li – ako im se to pitanje servira – ulazak usloviti prodorom bh. industrije na tržište Srbije?
Prvo Kiseljam, Maza, Lymunix… na police prodajnih centara Srbije, pa potpis na Otvoreni Balkan!?
Daj Bože!
Treba vjerovati da se o ovom stvarima (grozničavo) razmišlja unutar Osmorke. Isto tako treba vjerovati da oni jako računaju na podršku dijela zapadnih institucija u BiH. Nadati se i da su naučili lekcije iz prošlosti. Jer, bilo je i mnogo krupnijih “riba” koje je nosila međunarodna zajednica u BiH a danas su – nigdje! A nije davno bilo kada su “vedrili i oblačili”.
Dodik je i tajmingom za donošenje spornog zakona o državnoj imovini pokazao ne samo da je onaj isti, već i da će nastaviti sa svojom agendom. Osmorka neće preživjeti ako bude radila kao do sada!
Sudbinu sarajevskog nastavnika Samira Alihodžića, osuđenog za pedofiliju, riješila je jedna politička stranka, a ne institucije koje su za to nadležne. Stranka Narod i pravda čiji je jedan od ključnih ljudi donedavno bio Alihodžićev punac, moguće i zaštitnik Kemal Ademović, osudila je povratak pedofila na mjesto zločina čime je stavila tačku na ovaj skandal. Danas su o ovom slučaju raspravljali i roditelji učenika iz škole na Grbavici, a neposredno pred njihovo okupljanje nastavnik Alihodžić je podnio ostavku. Ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminovićje nakon išareta vrha svoje stranke uputila inspektore da provjere sve okolnosti, propuste i nezakonitosti vezane za ovaj slučaj.
Naida Hota-Muminović
Potpuno je neshvatljivo da osim Naše stranke nijedna druga politička grupa koja čini vlast u sarajevskom Kantonu nije reagirala niti se željela umiješati na ovaj skandal koji je uzdrmao javnost. I nije to prvi put da se stranke Trojketako odnose prema eklatantnim primjerima bezakonja i zločina pod pokroviteljstvom njihovih koalicijskih partnera. Kada je prije dvije godine otkriveno da je SDP na čelo jednog javnog preduzeća postavila notornog i osuđenog ratnog zločinca, taj užas se tretirao kao unutarnji problem te stranke, a ne težak propust Vlade koja je osnivač tog preduzeća. Ono što se naziva čvrsta koalicija jeste po svemu sudeći prešutni dogovor stranačkih lidera da se jedni drugim neće miješati u posao, odnosno u resore koje su „poklopili“. Članovi Naroda i pravde su sebi osigurali potpuno kontrolu nad oblašću prosvjete i obrazovanja, pa je tako nastavnik pedofil i njegovi zaštitnici postao njihov interni, skoro obiteljski problem, a ne Vlade i cijelog društva.
Ako tako vlast na nivou Kantona Sarajevo funkcionira, dakle da se zbog mira u kući, preciznije, ostanka na vlasti, jedni drugim ne miješaju u posao, sa kojim se pravom može očekivati da sličan model vladanja neće biti primjenjen i na višim razinama vlasti.
Kada su prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik i Dragan Čović javnosti saopćili da će biti partneri na državnoj razini, ali i Federaciji BiH, otkrili su i glavni princip tog partnerstva: mi nećemo jedni druge ničim uslovljavati, kazao je Dodik. Čini se da je taj princip na dobrom putu da postane univerzalan, te da će nemiješanje jednih u poslove drugih u zajedničkim tijuelima vlasti, biti standard na kojeg će pristati i stranke Osmorke. Njihova vlast u Kantonu Sarajevo, odavno tako funkcionira.
UTORAK, 20. DECEMBAR
Tribina pod naslovom „Zločin ateizma“ održana je u sarajevskoj općini Vogošća i ako je suditi prema medijskim izvještajima bila je dobro posjećena.
Triibina je posljednjih dana dobro reklamirana. Jedan mladi član Naše stranke tražio je zabranu njenog održavanja, a ništa tako na privlači pažnju i znatiželju kao potencijalno zabranjeno voće. Predavač je bio Dževad Gološ, islamski učenjak, dobro poznat kroz svoje česte i intrigantne nastupe na društvenim mrežama u kojima komentira aktuelne društvene, političke i vjerske fenomene, događaje i pojave.
Mediji su šturo prenijeli dijelove Gološevog predavanja i njegove komunikacije sa prisutnom publikom.
Timur Vilić, pomenuti član Naše stranke obrazlažući svoj zahtjev za zabranu tribine, kazao je da „ateizam nije zločin, nego legitiman svjetonazor u svim sekularnim državama“.
Dževad Gološ i Timur Vilić na Face TV
U sociologiji religije i filozofiji ateizam nije jednoznačan i jedinstven pojam. Ozbiljni terotetičari ukazuju na desetak vsrta i oblika, odnosno škola ateizma. Koliko se može vidjeti, islamolog Dževad Gološ je to pitanje pojednostavio svodeći ateizam isključivo na bezbožništvo, što predstavlja simplificiranje i svojevrstan vjerski populizam.
Nije poznato da li se tokom svoga školovanja u Bosni i Hercegovini, ili Tunisu Gološ susreo sa knjigom „Drama ateizma“, kapitalno djelo sociologije i antroplogije religije zbog kojeg je autor Prof. Esad Ćimić prognan iz sarajevske akademske i naučne zajednice. Ćimić je kritiziran jer je i ateiste dijelio na pravoslavne, katoličke i islamske, tvrdeći da ni ateisti ne mogu biti izopćeni iz konfesionalne tradicije naroda kojem pripadaju.
Tribinu „Zločin ateizma“ organiziralo je Omladinsko udruženje „Tempo“, koje se, navodno. finansira iz budžeta općine Vogošća. To udruženje okuplja mlade i nešto starije muslimanske vjernike koji štite i promiču islamske vrijednosti. Na predavanju se moglo vidjeti nekoliko visokopozicioniranih članova Stranke demokratske akcije, uglavnom ljudi iz najbližeg okruženja njenog predsjednika Bakira Izetbegovića. Moglo bi se, uz određene ograde, konstatirati da udruženje Tempo i predavač Dževad Gološ u svom javnom djelovanju promiču iste one vrijednosti i principe na kojima bazično i izvorno stoji Stranka demokratske akcije. Oni nisu nikakvo marginalno, underground udruženje, nego su sastavni dio političkog, ideološkog i vjerskog mainstrema nastalog u krilu SDA. Kao što je odmah nakon rata bilo udruženje Aktivna islamska omladina sa stotinama svojih podružnica i hiljadama članova fiannciranih iz tajnih, neiscrpnih arapskih izvora, tako su i Tempo i slične udruge samo udarni ešalon SDA u njenoj borbi protiv sekularnog karaktera BiH i njenog društva. Čak i mizernih pet posto ljudi koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao ateisti, predstavljaju smetnju i prepreku u ostvarenju tog suštinskog i konačnog cilja tog vjersko-političkog projekta.
Naravno da tribine poput ove večerašnje u Vogošći ne treba zabranjivati. Treba im se međutim, aktivno, kreativno i inventivno suprotstavljati. Mogla bi recimo Naša stranka kao politička stranka koja najdosljednije i najglasniji brani sekularističke principe odgovoriti. Recimo, mogli bi organizirati predavanje povodom pola stoljeća Ćimićeve knjige, Ili još bolje i domišljatije da organiziraju tribinu o zločinima vjernika, domaćih i inozemnih. Za početak, recimo, mogla bi se, kao uvod u raspravu, pročitati optužnica Tužiteljstva BiH protiv doktora Farisa Gavrankapetanovića. I ovaj je ljekar koji je nedavno uhapšen zbog zločina korupcije, kriminala… također u slobodno vrijeme hafiz i učenjak, baš kao pomenuti islamski misionar Dževad Gološ.
SRIJEDA, 21. DECEMBAR
Na prve barikade postavljene na puteve u nekadašnjoj državi naišao sam u avgustu 1990. godine. Tokom putovanja iz Sarajevu u Knin na bosanskohercegovačkoj strani granice u okolini Bosanskog Grahova nekoliko šareno odjevenih muškaraca naoružanih dugim cijevima blokirali su cestu balvanima i kontrolirali putnike u vozilima. Dva dana kasnije u pokušaju da se iz Knina prebacim do Šibenika, negdje u okolini Benkovca osujetili su me također balvani na kojima su stajali, ljutiti, naoružani mladići. Bilo je vrijeme ljetne turističke sezone, stotine vozila se nasukalo na barikade širom takozvane SAO Krajine. Imao sam razumijevanje za frustraciju Srba u Hrvatskoj nakon dolaska na vlast nacionalističkog režima Franje Tuđmana, ali nikakvog razumijevanja nisam našao za naoružane, nekulturne dilbere koji su me satima na vrelom asfaltu držali na nišanu. Kasnije je ta kampanja blokada puteva dobila naziv-balvan revolucija.
A onda su, godinu i pol dana kasnije, barikade punktovi, blokade stigle u moj grad i pod moje prozore. Prvog marta 1992. godine Sarajevo je ispresijecano barikadama na njegovim klljučnim ulicama. I u jednom i u drugom slučaju, Knina i Sarajeva, barikade su bile zloslutni vjesnici rata, stradanja.
Na sjeveru Kosova lokalni Srbi već petnesetak dana bdiju nad barikadama kojima su paralizirali cjelokupan promet. Na zahtjeve vlasti u Prištini da ih uklone, odgovaraju da će to učiniti pod određenim, političkim i sigurnosnim uvjetima. Režim u Beogradu ih u tome bezrezervno podržava i ohrabruje, tvrde da na taj način kosovski Srbi spašavaju vlastite živote, dostojanstvo i budućnost.
Dejan Ilić, lucidni beogradski publicista, na portalu Peščanik analizira danas fenomen srpskih barikada kroz vrijeme i prostor. „Evo ima već trideset godina kako Srbi ne mogu da se dosete ničeg pametnijeg od barikada“, piše Ilić. On govori da su barikade izum, Srba iz Beograda. Barikade, piše on, nisu donijele ništa dobro ni Srbima, a pogotovo njihovim susjedima. „Možemo li od barikada na Kosovu očekivati da ne završe kako su završile barikade oko Knina“. Dejan Ilić ne daje odgovor, niti ga iko može dati, ali ne vidi opravdanje za krizu na Kosovu koja je nastupila podizanjem barikada.
Dejan Ilić
Barikade na Kosovu, ali i one ranije u Hrvatskoj i BiH, jedna je od tema koju pretresam danas sa piscem Abdulahom Sidranom. Slažemo se da smo i jedan i drugi prvu balvan revoluciju u Hrvatskoj pogrešno smatrali oblikom borbe tamošnjih Srba protiv najavljenog njihovog pretvaranja u građane drugog reda. Pokazat će se, međutim, da su balvani bili sredstvo Beograda za iscrtavanja nacionalnih granica buduće proširene srpske države nastale na razvalinama Jugoslavije.
Poznati pisac kaže da su barikade, blokade puteva duboko ukorijenjenje u srspkoj epskoj, deseteračkoj junačkoj tradiciji. Podsjeća na čuvenu pjesmu Oranje Kraljevića Marka u kojoj najpoznatiji srpski desetarački junak prkosi Turcima tako što ore drumove i prepire se sa njima da bi ih na kraju sve posjekao i oteo im novac i odnio materi da joj se nađe. Davno smo upamtili stihove o nadgornjavanju srpskog junaka i turskih zavojevača „More Marko ne ori drumove, more Turci ne gazte oranje“. Sidranovoj analizi dodajem da sličan motiv postoji i u filmskom remek- djelu „Ko to tamo peva“ kada seljak uz pomoć sinova-hrmaplija blokira putovanje autobusu familije Krstić sve dok mu se za prolaz ne plati harač.
No, ima još jedna deseteračka dosjetka koja se prenoseći sa koljena na koljeno održala u kolektivnom pamćenju, a kaže „drumovi će poželjeti Turaka, a Turaka više biti neće“. Drumovi i ceste u Kninu i cijeloj Krajini su poželjeli bivše građane srpske nacionalnosti, ali njih već odavno tamo nema. Nema previše Srba ni na Grbavici gdje je 5. aprila 1992. godine zaustavljen trolejbus u kojem sam se vozio prema gradu.
Bilo bi tragično da se sličan scenarij ponovi i sa onim koji danima oru, odnosno blokiraju drumove na Sjeveru Kosova.
ČETVRTAK, 22. DECEMBAR
Mediji, ne samo regionalni, nego recimo i oni u Italiji i Engleskoj, bave se proslavom u Hrvatskoj osvajanje 3.mjesta na minulom SP u Kataru. Objavljuju se snimke na kojima bronzani vatreni reprezentativci Dejan Lovren i Marcelo Brozović u deliričnom stanju pjevaju pjesme Marka Perkovića Thomsona pa i onu koja počinje sa ZA DOM SPREMNI.
Noćas se ZA DOM SPREMNI klicalo i u Livnu gdje su hiljade ljudi oduševljeno dočekali svog sugrađanina Zlatka Dalića, izbornika reprezentacije Hrvatske.
Na ovogodišnjim slavljima kantautor Thompson se nije pojavljivao, ali su njegove pjesme bile izvođene kao nikada ranije. Pjesma „Lijepa li si“, u kojoj se među krajolike i regije u Hrvatskoj svrstava i tzv. Herceg-Bosna, postala je neformalna himna hrvatskih navijača, ali i nogometaša. Svojedobno je njen autor Thompson otkrio da je tu pjesmu posvetio pokojnom Mati Bobanu, ratnom predsjedniku te ilegalne paradržavice jasno osuđene u Haagu kao produkt UZP-a.
Brozović i Lovren slave uz Za Dom spremni
Profesor i političar iz Zadra Marko Vučetić na portalu Autograf tim povodom je napisao: „Thompsonove pjesme su gubitničke, one ne opisuju sadašnju državu niti njezinu povijest nego zastrašuju time kakva je ova država mogla biti da su kojim slučajem pobijedili povijesni gubitnici“.
Profesor Vučetić podsjeća da su i NDH i Herceg-Bosna bile pseudodržave koje su poražene i trajno osramoćene i osuđene. „Poražena pseudodržava, bila ona na tlu sadašnje Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, nije nešto što izaziva ponos, nego istinsko egzistencijalno gađenje“.
O pjesmi „Lijepa li si“, posvećenoj Mati Bobanu zadarski profesor kaže da nije pjesma pobjeda i sportskih uspjeha nego opis gubitništva. „Od kada sam čuo tekst te pjesme u svim prilikama kada se ona izvodi“, piše Milenko Vučetić, „redovito ostajem sjediti“.
To je pjesma poraženih“, zaključuje on.
PETAK, 23. DECEMBAR
Njemački novinar Michael Martens, kod nas najpoznatiji kao autor sjajne biografije Ive Andrića, objavio je ovih dana set dokumenata koji bacaju potpuno drugačije svjetlo na jugoslovensku krizu s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ti dokumenti koji potiču iz njemačkih diplomatskih arhiva pokazuju da su vlasti te zemlje imale mnogo rezervisaniji i kritičkiji odnos prema hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, nego što se tu tadašnjoj, a i kasnijoj, interpretaciji tvrdilo. Čelni ljudi Njemačke, kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscherprimili su Tuđmana u prvu službenu posjetu mnogo kasnije nego što je to hrvatski predsjednik želio. Prijem je bio hladan, protokol samo nešto malo ispod nivoa uvrede. Njemačka politika bila je tada protiv raspada Jugoslavije, što je u suprotnosti sa tvrdnjama naročito srpskih izvora koji su Kohla i Genschera uz Vatikan optuživali kao glavne razbijače zajedničke države. Njemački domaćini su na Tuđmanovu opsjednutost podjelom BiH, odgovorili snažnim upozorenjem da svako ko osporava tuđe granice, automatski dovodi u pitanje i svoje.
Barem dvije važne, mada ne i sasvim nepoznate stvari, saznali smo iz diplomatskih dokumenata koje je objavio Martens: prva, da se Njemačka ne može optuživati da je razbila Jugoslaviju i, druga, da je kičma Tuđmanove politike bila i ostala podjela BiH. To je važno da se zna, jer kada danas političari iz Zagerba i Mostara tvrde da slijede politiku Franje Tuđmana, to znači samo jedno; da su privrženi njegovoj patološkoj opsjednutosti podjelom i destrukcijom BiH.
Gerhard Schroeder
Propituje ovih dana državni vrh Srbije, samim tim i mediji u toj zemlji, vlastiti odnos prema Njemačkoj. Taj je odnos dviju država u posljednjih dvije decenije oscilirao od najotvorenijeg neprijateljstva devedestih, pa do prave idile u posljednjih nekoliko godina. Bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder, koji je vodio Njemačlku u vrijeme bombardiranja Srbije, postao je savjetnik i najbliži prijatelj srpskog lidera Aleksandra Vučića. Njegova nasljednica Angela Merkel vodila je prema Srbiji izrazito prijateljsku politiku, njeni susreti sa Vučićem bili su česti i srdačni. Privredna suradnja je cvjetala, investicije su ubrzano rasle, njemačke firme su preplavile Srbiju. Službene brojke govore o 100 hiljada ljudi u Srbiji koji rade u njemačkim preduzećima.
Posljednjih nedjelja svjedočimo ozbiljnom zahlađenju srpsko-njemačkih odnosa. Predsjednik Vučić i premijerka Ana Brnabić se utrkuju ko će brže i teže optužiti Njemačku zbog njenog navodno pristrasnog odnosa prema rješavanju krize na Kosovu. To je, smatra se, reakcija vrha Srbije na zajednički plan njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o kojem se zvanično ništa ne zna, a neslužbeno se tvrdi da se njime od Srbije traži da prizna neovisnost Kosova.
U Njemačkoj, a i drugdje se istovremeno posljednjih nedjelja mogu čuti oštre kritike upućene Angeli Merkel. U njima se trvdi da je ona bila blagonaklona i nekritična s jedne strane prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a sa druge Aleksandru Vučiću. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, sve se to promijenilo, i tvrdi se, sada Olaf Scholz ispravlja greške i loše procjene prethodne njemačke vlasti predvođene Merkelovom.
Iz ova dva primjera, deklasiranih dokumenta koji govore o odnosu njemačke prema Hrvatskoj početkom 90-ih, te prekidu višegodišnih izljeva ljubavi na relaciji Bonn-Beograd, moguće je sa sigurnošću zaključiti samo jedno: da je njemački utjecaj na ovim prostorima bio veliki i značajan, kao i da se on mijenjao kako se mijenjao politički pejzaž u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Ne zaboravljam ,naravno, da iz Njemačke došao i visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt iz čijeg se djelovanja može isčitati prilična konfuzija i lutanje politike njegove zemlje prema BiH i cijelom regionu.
SUBOTA, 24. DECEMBAR
Javnost u BiH je ogorčena nakon što se saznalo da Vijeće ministara nije odobrilo sredstva koja je tražio plivački klub Orka iz Mostara za pripreme svoje članice Lane Pudar, najbolje bosanskohercegovačke sportašice. Ukupno je Vijeće ministara BiH odobrilo oko 1,3 miliona KM raznim udruženjima, kulturnim, sportskim, ali ne i mostarskom klubu. Iz Orke su ogorčeno podsjetili da će se sjajna plivačica naredne godine pripremati za Oilimpijadu u Parizu, za šta su neophodna enormna finansijska sredstva. Otkrili su i da je odlazak Lane Pudar na nedavno svjetsko prvenstvo u Australiju koštao 40-ak hiljada KM.
Članovi Vijeća ministara BiH nisu prepoznali potrebe mostarskog kluba i njihove svjetski poznate članice. U Vijeću ministara je sve dok nije uhapšen prije mjesec dana sjedio ministar Miloš Lučić. Nakon hapšenja je podnio ostavku. Prema navodima tužiteljstva BiH ministar Lučić je godinama službenim automobilom odlazio svakog vikenda u Srbiju, a po povratku redovno uzimao dnevnice iz državne blagajne. Tako je, navodno, oštetio državni budžet za nekoliko desetina hiljada maraka. Nekoliko puta više nego što je klub Orka tražio za pripreme Lane Pudar.
Lana Pudar
Nekako u isto vrijeme kada je Lana branila boje Bosne i Hercegovine u Australiji, Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova i dopredsjednica Vijeća ministara BiH se nalazila u službenoj, ničim izazvanoj posjeti Maldivima. Tamo ju je pratio njen sin, inače diplomata u Kataru. Nije poznato koliko je putovanje i višednevni boravak familije Turkoviću toj egzotičnoj azijskoj zemlji koštao državni budžet. Poznato je da je prije nekog vremena i ministrica Turković boravila u Australiji. Troškovi tog izleta nje i njenog savjetnika, tvrdi se, otprilike su isti kao oni Lane Pudar tokom nedavnog Svjetskog prvenstva održanog u toj zemlji. Lana, kolike god i kakve god sportske rezultate postizala, nikada neće moći dovoljno zaraditi da bi mogla kupovati kuće i stanove, luksuzne aute odjeću i satove kakvim se razmeću pojedini članovi Vijeća ministara BiH koji su hladno odbili finansirati njen klub i njene sportske uspjehe. Ne zna se je li veća sramota da ti ljudi ne pomažu vrhunskoj sportiskinji, ili je veće poniženje tražiti od takvih ljudi ikakvu pomoć.
Ali za godinu dvije ili pet niko se više neće sjećati tih pohlepnih, samoživih, bezličnih štetočina koji je predstavljaju kao vlada svih građana BiH. Možda će ih se pominjati samo u sudskim hronikama. Lana Pudar je i bez njihovog novca sebi osigurala najbolje, najelitnije mjesto u povijesti ne samo sporta u ovoj zemlji. Preveliki su njen talent, sportska kultura, roditeljski odgoj da bi ih mogli okrznuti svi ti beslovesni, nedostojni likovi!
NEDJELJA, 25. DECEMBAR
Prije desetak dana Dragan Čović, lider HDZ-a i zastupnik u Domu naroda Parlamenta BiH, je organizirao Božićni prijem u Sarajevu kojem je nazočio cjelokupan državni, politički vrh, diplomatski kor, predstavnici vjerskih zajednica, akademske zajednice… Troškovi ove svečanosti koji su navodno iznosili 30-ak hiljada KM plaćeni su iz budžeta institucija BiH.
Tradicionalno najraskošniji Božićni prijem u Sarajevu godinama je organizirala Vrhobosanska Nadbiskupija dok se na njenom čelu nalazio kardinal Vinko Puljić. Posljednje dvije godine taj blagdanski domjenak zbog pandemije koronavirusa nije organiziran, a sredstva koja su bila planirana za njegovo održavanje preusmjerena su u dobrotvorne svrhe.
Novi vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, odlučio je da i ovoga Božića, umjesto na Božićni prijem, sredstva usmjeri na četiri narodne kuhinje u Sarajevu. Dvije hiljade obroka Vrhobosanska nadbiskupija je ovog Božića dodijelila Merhametovoj, Cartitasovoj, Dobrotvorovoj te Kuhinji Svetog Ante. Nadbiskup Vukšić je najavio da će i narednih godina za Uskrs i Božić darovati po jednu narodnu kuhinju.
U prvom slučaju, imamo Dragana Čovića, ali i drugih predstavnika političke klase koji se često, rado i neumjereno bahate novcima sve siromašnijih građana, a druge strane velikodostojnike katoličke zajednice osjetljive na siromaštvo, solidarne sa nemoćnim, svjesne teških prilika u kojima građani žive. Stječe se dojam da Crkva koliko je to u njenoj moći sanira socijalne posljedice koje trpe građani zbog pohlepe i rasipništva aktuelne vlasti.
Milorad Dodik i SNSD definitivno će imati četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, saznaje Istraga.ba. Sud BiH je poništio odluku Centralne izborne komisije BiH u vezi sa petim delegatom u Klubu Srba. Sada je Sud BiH naložio centralnoj izbornoj komisiji BiH da donese odluku identičnu onoj koju je donijela Izborna komisija Narodne skupštine Republike Srpske. To znači da će sporni listić o kojem je ovisila raspodjela delegata biti proglašen nevažećim.
Podsjećamo, prilikom glasanja u Narodnoj skupštini RS, dvije liste, prva SNSD-ova, a druga PDP-ova, imale su po 12 glasova. Međutim, Izborna komisija NSRS koja je provodila izbor delegata za Dom naroda proglasila nevažećim jedan listić koji je bio u korist liste PDP-a koju je nosio Nenad Vuković. Nakon proglašavanja tog listića nevažećim, Vuković je pao na jedanaest glasova, dok je Snježana Novaković-Bursać iz SNSD-a ostala na dvanaest glasova.
Uslijedila je, potom, žalba CIK-u čiji su članovi, na sjednici održanoj 5. decembra, po službenoj dužnosti utvrdili da je listić važeći. Nakon toga, SNSD je uputio žalbu Sudu BiH, a žalbu je, prema informacijama Istrage, pisao bivši predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija koji je iskoristio svoje veze sa sudijama.
Sud BiH je, potom, uvažio žalbu SNSD-a nalažući CIK-u ponovno odlučivanje.
CIK je, potom, ponovo odlučio da je listić važeći. SNSD je opet uputio žalbu Apelacionom odjeljenju Suda BiH koje je opet poništilo odluku CIK-a i naložilo da se donese odluka o poništavanju spornog listića.
Sa ova četiri delegata SNSD je postao nezaobilazan faktor na nivou BiH. Bez Dodikove stranke više ne može bitio donesena nijedna odluka u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Nesazivanjem ili neodržavanjem konstituirajuće sjednice Doma naroda Federacije BiH u prvih trideset dana od dana CIK-ovog potvrđivanja mandata, osmorka i HDZ BiH planiraju zaobići SDA prilikom formiranja Vlade FBiH, saznaje Istraga.ba iz više izvora iz političkih partija koje čine osmorku.
Evo detaljnog plana.
“(1) Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije.”
(2) Ukoliko u roku od 30 dana od dana potvrđivanja rezultata za izbor delegatâ u Dom naroda, potreban broj delegata u jednom ili više klubova konstitutivnih naroda ne predloži kandidata za mjesta predsjednika i dva dopredsjednika Federacije u skladu sa stavom (1) ovog članka, onda će to učiniti bilo koja skupina od sedam delegata iz kluba ili klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda koji kandidate nisu predložili”, piše u amandmanima na Ustav Federacije BiH koje je nametnuo OHR.
Obratite pažnju na stav (2) i boldirani dio. Dakle, ukoliko u roku od 30 dana od dana potvrđivanja rezultata za izbor delegata u Dom naroda jedanaest delegata ne predloži kandidata za (pot)predsjednika Federacije BiH, to će, nakon isteka roka, učiniti sedam delegata.
Rezultate potvrđuje Centralna izborna komisija BiH i to će se, po svemu sudeći, dogoditi naredne sedmice. Od dana kada CIK službeno potvrdi rezultate počinje teći prvi rok od trideset dana u okviru kojeg “bilo koja skupina od jedanaest delegata” može predložiti kandidata za (pot)predsjednika Federacije BiH. No, delegati formalno stupaju na dužnost kada im CIK izda certifikate, a izdavanje certifikata se, uglavnom, vrši na konstituirajućoj sjednici. Konstituirajuću sjednicu saziva predsjedavajući iz prošlog saziva Doma. U ovom slučaju to je Tomislav Martinović iz HDZ-a BiH. Njegov potpredsjednik je Aljoša Čampara iz NiP-a. Jedan od njih dvojice bi trebao sazvati konstituirajuću sjednicu Doma naroda FBiH. Ali amandmanima Christiana Schmidta od 2. oktobra ove godine, rok za sazivanje sjednice Doma naroda FBiH više ne postoji.
Evo šta je prije Schmidtove odluke pisalo u Ustavu FBiH, član IV.A.10.
“Dom naroda saziva se 20 dana nakon izbora kantonalnih zakonodavnih tijela”.
Ova odredba je izbrisana Schmidtovim Amandmanom CXIII koji sada glasi:
“Skupštine kantona biraju svoje delegate u Dom naroda u roku od trideset (30) dana od dana ovjere rezultata izbora. Zakonom će se precizirati način preraspodjele mjesta dodijeljenih jednom ili više konstitutivnih naroda i/ili skupini Ostalih iz kantona, ukoliko kantonalna skupština u tom kantonu ne izabere delegate iz reda jednog ili više relevantnih konstitutivnih naroda ili iz skupine Ostalih u Dom naroda u roku predviđenom ovim člankom.”
Dakle, rok od 20 dana za sazivanje konstituirajuće sjednice Doma naroda FBiH više ne postoji. A bez tog roka odredba Poslovnika o radu Doma naroda FBiH (član 6.) prema kojoj, ako bude probijen rok, prvu sjednicu Doma može sazvati deset novoizabranih delegata ne može se primijeniti.
Ovo znači da sjednicu Doma naroda FBiH isključivo mogu sazvati HDZ-ov Tomislav Martinović i NiP-ov Aljoša Čampara. I to u roku koji oni odrede.
S obzirom na to da se certifikati, prema dosadašnjoj praksi, novoizabranim delegatima dodjeljuju na konstituirajućoj sjednici, Martinović i Čampara mogu prolongirati sazivanje sjednice nakon isteka roka prema kojem jedanaest delegata predlaže (pot)predsjednika Federacije. Naime, rokovi za predlaganje počinju teći onog trenutka kada CIK potvrdi mandate, a ne onda kada se sazove konstituirajuća sjednica. Ako se probije rok od trideset dana, (pot)predsjednika Federacije BiH tada predlaže grupa od sedam delegata u određenom klubu. Na taj način stranke osmorke u drugom krugu mogu predložiti potpredsjednika FBiH iz reda Bošnjaka i tako zaobići izbor SDA-ovog kandidata za (pot)predsjednika FBiH bez kojeg se ne bi mogla formirati Vlada Federacije BiH.
No, ovom planu osmorke i HDZ-a BiH ne ide u prolog nedavno bojkotiranje Centralne izborne komisije BiH u vezi sa podjelom certifikata državnim zastupnicima. Naime, zbog HDZ-ovog nepriznavanja aktualnog saziva CIK-a, certifikati novoizabranim državnim zastupnicima podijeljeni su prije same konstituirajuće sjednice u njihovim klubovima ili kancelarijama. U ovom slučaju, tako, postoji mogućnost da se podijele certifikati novoizabranim delegatima koji bi, ipak, u predviđenom roku od 30 dana na protokol Doma naroda FBiH dostavili svoj prijedlog za (pot)predsjednika Federacije.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Samo ovim aktom od 26. februara 2021. godine, po osnovu Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske, oko stotinu parcela je oduzeto od posjednika i uknjiženo na Republiku Srpsku.
No, vlasti bivše države nisu našle elemenata za oduzimanje navedene imovine koju su koristili Bošnjaci, a koju su vlasti Republike Srpske počele oduzimati i knjižiti na taj entitet.
