Istaknuto

Istaknute objave

Konaković i Krišto na listama: Osmorka podijeljena, borba za petog državnog delegata i u klubu Bošnjaka i Hrvata

Centralna izborna komisija BiH zaprimila je šest kandidatskih listi za izbor delegata iz reda bošnjačkog naroda u Dom naroda PS BiH. Također je predato sedam listi za izbor delegata iz reda hrvatskog naroda. Ono što je interesantno da su se na listama našli Borjana Krišto, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH ali i Elmedin Konaković, kandidat za ministra vanjskih poslova BiH.

Dvije kandidatske liste predali su delegati SDA Muamer Zukić i Haris Zahiragić. Na jednoj listi su Safet Softić i Hazim Rančić, a na drugoj Šefik Džaferović i Halid Genjac.

Jednu listu predao je Amir Orlović iz DF-a na kojoj su Dženan Đonlagić, Mensura Beganović i Hamed Hodžić.

Delegat Emir Dautović (NES) predao je listu na kojoj su Džemal Smajić iz SBiH-a i Mirnes Gušić.

Narod i pravda predala je listu na kojoj su Kemal Ademović, Elmedin Konaković i Amra Babić.

Jednu listu je predao Irfan Čengić (SDP) na kojoj su Elvir Karajbić i Edis Dervišagić.

U Klubu Bošnjaka Doma naroda Parlamenta FBiH SDA ima 12 delegata, DF jednog, NES dva, Stranka za BiH 1, SDP 2, Narod i pravda pet.

SDA sa 12 delegata može izglasati tri delegata, NIP jednog, dok će peti delegat ovisiti od preostalih glasanja. SDP za svoju listu ima dva glasa, a NIP s još jednim preostalim delegatom može podržati tu listu ili listu koju je predao NES koji zajedno sa Strankom za BiH ima tri glasa. Samo jedan delegat presudit će čija lista će imati glas više. Na osnovnu predati lista vidi se da su odnosi u osmorci poljuljani i da nije bilo jedinstva kada je riječ o petom delegatu u Klubu Bošnjaka Doma naroda PS BiH.

HDZ ima četiri liste, na jednoj Krišto 

Kada je riječ o listama za delegate iz reda Hrvata, CIK-u je dostavljeno sedam listi.

Ivan Odak je predao listu na kojoj su Ilija Cvitanović, Ivan Vukadin i Željko Josić.

Tomislav Mandić predao je listu HDZ-a na kojoj su Zdenko Ćosić, Mate Lončar, Miro Grabovac, Daniela Perić i Nikica Vidović.

Ivo Tadić predao je drugu listu HDZ-a na kojoj su Ivo Vincetić, Marijan Klaić, Nikola Raguž, Tea Ružić i Ana Rašo.

Tomislav Martinović predao je treću listu HDZ-a na kojoj su Dragan Čović, Borjana Krišto, Darijana Filipović, Viktorija Haubrich i Tanja Vučić-Tomić.

Još jednu listu HDZ-a predao je Ivo Tadić na kojoj je Marina Pendeš.

Marina Mujkanović (SDP) predala je listu na kojoj su Jugoslav Brdar, Davor Čičić i Vlado Rašić.

Damir Marjanović (ZNG) predao je listu na kojoj je Zlatko Miletić.

U Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH HDZ BiH ima 14 delegata što im je dovoljno za tri sigurna delegata.

HDZ 1990 sa HNP-om ima četiri delegata i mogu izglasati jednog delegata.

Stranke osmorke imaju četiri ruke jer NIP, SDP, NES i Za nove generacije imaju po jednog delegata. Preostaje Berina Fejzić koja nije dio ovih stranaka.

Ukoliko se glasovi osmorke podijele na dvije liste, a NIP je već najavio da će podržati listu SDP-a to znači da će jedna lista HDZ-a imati dva glasa, koliko i lista SDP-a i lista Zlatka Miletića koji računa i na glas NES-a. Glas Berine Fejzić mogao bi biti odlučujući ukoliko bude glasala za jednu od ove tri liste. Ukoliko budu ipak izjednačene liste sa po dva glasa, onda će odlučiti baraž.

(NAP)

Transparency International podnio prijavu protiv devet stranaka: SDP primio zabranjene donacije od 14 preduzeća koja posluju sa državom, SDA od šest, na spisku još HDZ, NiP, SBiH …

Političke stranke u BiH prijavile su oko 550.000 KM donacija privatnih preduzeća, a devet stranaka primalo je zakonom zabranjene priloge od kompanija koje su dobijale tendere od organa izvršne vlasti. Zbog toga je Transparency International u BiH (TI BiH) uputio prijave Centralnoj izbornoj komisiji protiv  SDP BiH, SDA, HDZ BiH, NiP, Stranke za BIH, HRS,  Socijaldemokrata BiH,  Republičke stranke Srpske i Pokreta za modernu i aktivnu Krajinu.

Najviše zabranjenih priloga primila je Socijaldemokratska partija BiH (SDP BiH) koja je prijavila oko 83.000 KM donacija privatnih preduzeća u postizbornom izvještaju za posljednje opšte izbore, a među donatorima našlo se i 15 privatnih kompanija koje su sklapale poslove sa državom. To je zabranjeno Zakonom o finansiranju političkih partija, a zanimljivo je da je većina zabranjenih donatora poslovala sa organima u kojima SDP čini dio vlasti.

Tako je “DINALSA” d.o.o. Sarajevo koje je finansiralo SDP sklopila u prošloj godini dva ugovora o izvođenju javnih radova sa Gradskom upravom Grada Sarajeva vrijedna preko 113 hiljada KM, zatim dva ugovora sa Općinom Centar Sarajevo preko 400.000 KM, četiri ugovora sa Općinom Ilidža vrijedna preko 550.000 KM, a tu su i brojni drugi ugovori sa ostalim institucijama čija vrijednost daleko premašuje dozvoljeni zakonski prag od 10.000 KM zbog čega ovo preduzeće nikako nije smjelo biti donator političke partije. Donator SDP-a Dinamico d.o.o. iz Kalesije takođe je prošle godine dobio  ugovore od  grada Tuzla, Vlade Tuzlanskog kantona i drugih organa izvršne vlasti, što je zabranjeno zakonom. Među donatorima SDP-a je i JATA Group koja je samo od Grada Srebrenika dobila desetine ugovora vrijednih ukupno preko 3,1 milion KM. Preduzeće Behic Sanny boy d.o.o. Bihać dobijalo je, između ostalog, i poslove od Grada Bihaća, a osim SDP-a finansiralo je i Pokret za modernu i aktivnu Krajinu gradonačelnika Bihaća Šuhreta Fazlića. Isti slučaj je i sa firmama Babilon i Terakop koje su dobijale ugovore o javnim nabavkama od organa izvršne vlasti a donirala su i SDP i SDA. Takođe, firma Amitea dobijala je značajne ugovore od Grada Mostara i drugih javnih organa, a pojavljuje se među donatorima SDP-a i Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

Stranka demokratske akcije (SDA) prikazala je pojedinačno najviše donacija privatnih preduzeća – 137.800 KM, a među donatorima ove stranke nalazi se i šest kompanija koje su poslovale sa organima izvršne vlasti. Pored pomenuta dva, među zabranjenim donatorima SDA je i preduzeće AGI iz Konjica koje je samo od gradske uprave Grada Konjica u kojoj SDA ima gradonačelnika dobilo šest ugovora vrijednih preko 650.000 KM. Takođe, donator SDA je i Širbegović inžinjering iz Gračanice koji je poslovao sa lokalnim zajednicama u cijeloj BiH .

Stranke ne prijavljuju donacije

Ostale stranke prijavile su samo manje donacije, a brojne velike partije ni ove godine nisu prikazivale donacije privatnih preduzeća. Tako SNSD, koji je po procjeni TI BiH na kampanju potrošio preko 2 miliona KM, u izvještajima nije prikazao ni jednu marku donacija privatnih preduzeća.

HDZ BiH prikazao je svega 6.000 KM donacija privatnih kompanija, a među donatorima ove partije je i Vodoprivreda Posavina koja je od općine Odžak i Ministarstva poljoprivrede Posavskog kantona gdje HDZ BiH ima vlast, dobila ugovore vrijedne preko 84.000 KM. Narod i pravda (NIP) u izvještaju ima prijavljeno nekoliko manjih donacija, a sporna je firma Conram koja je tokom prošle godina sklopila više ugovora o javnim nabavkama sa lokalnim zajednicama.

Poseban problem je slučaj Tehničkog remonta Bratunac koji je sa 12.000 KM finansirao Republičku stranku Srpske, čiji je predsjednik Slaven Risitić ujedno i direktor ovog preduzeća. Ova donacija sporna je po dva osnova jer Republika Srpska i dalje ima značajan manjinski udio u vlasništva Tehničkog remonta Bratunac koji na svom sajtu navodi da RS “time pruža podršku prilikom sklapanja komercijalnih ugovora“. Pored toga sporno je i to što Tehnički remont godinama dobija vrijedne poslove od MUP-a RS, a samo prošle godine dobio je ugovor od 49.000 KM i nije se smio naći među donatorima stranaka.

Takođe, manje donacije od privatnih kompanija koje su poslovale sa organima izvršne vlasti primali su Hrvatska republikanska stranka i Socijaldemokrate BiH, a i u ovim slučajevima TI BiH je prijave proslijedio CIK-u. Nažalost, zakon zabranjuje strankama da primaju donacije samo od onih preduzeća koja su poslovala sa organima izvršne vlasti, dok su brojni stranački donatori poslovali i sa javnim ustanovama i javnim preduzećima gdje političke stranke imaju kontrolu nad svim procesima donošenja odluka, što zakon ne tretira.

Iako su ove godine stranke prijavile 552.510 KM donacija privatnih preduzeća, što je znatno više nego ranijih godina, brojne velike političke stranke koje dugo učestvuju u vlasti godinama ne prijavljuju donacije privatnih kompanija. Tako pored SNSD-a treba istaći da, na primjer, Ujedinjena Srpska i Socijalistička Partija nisu prijavile ni jednu marku ovih donacija. Sa druge strane, političke partije teško mogu opravdati ogromne troškove izborne kampanje, jer su po podacima TI BiH SNSD, Ujedinjena Srpska i još šest političkih partija prikrili najmanje 1,5 miliona KM troškova protekle izborne kampanje. TI BIH već dugo ukazuje da zbog lošeg Zakona o finansiranju političkih partija stranke uspijevaju sakriti svoje stvarne finansijere i iznose prihoda sa kojima raspolažu, a posebno rashoda koje ni sama CIK ne može utvrditi.

Transparentno.ba

OHR izvršio pritisak na Ustavni sud BiH: Nacrtom odluke predloženo odbijanje Komšićevog zahtjeva za ocjene ustavnosti Schmidtovih amandmana na Ustav FBiH i Izborni zakon BiH

Pritisci Christiana Schmidta na sudije Ustavnog suda BiH su urodili plodom. Stručne službe i sudija izvjestilac pripremili su novi draft odluke i sada predlažu da Ustavni sud BiH na plenarnoj sjednici (19. i 20.) odbije zahtjeve Željka Komšića i Šefika Džaferovića kojima je zatražena ocjena ustavnosti odredaba Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH, a koje 2. oktobra nametnuo OHR. No, da bi Schmidtove “odredbe” bile proglašene “usklađenim sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima” i Ustavom BiH, za ovaj prijedlog odluke mora glasati petero sudija Ustavnog suda BiH. Izvjestiteljica u ovom slučaju je švicarska sutkinja Helen Keller i, ona je, nakon pritisaka iz OHR-a, sada stava da se Komšićev i Džaferovićev zahtjev treba odbaciti ili odbiti. Izvjesno je da će sutkinju Keller pratiti Valerija Galić, sutkinja Ustavnog suda BiH koja je funkciju dobila na prijedlog HDZ-a BiH.  Preostalih petero sudija, među kojima je troje domaćih i dvoje stranaca, još uvijek nije zauzelo stav. Ukoliko od njih petero, troje bude protiv ovakvog prijedloga, to će značiti da Ustavni sud BiH opet neće moći donijeti odlulku i da će predmet ponovo biti razmatran na nekoj od narednih plenarnih sjednica.

Ustavni sud BiH je u ovom trenutku nepopunjen, jer nakon penzionisanja Mate Tadića i Miodraga Simovića nedostaje dvoje sudija, po jedan iz oba entiteta. Tako u Ustavnom sudu BiH trenutno sjede Valerija Galić, Helen Keller, Mirsad Ćeman, Zlatko Knežević, Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku. Švicarska sutkinja Helen Keller je, rekosmo, izvjestilac i ona je, sa stručnom službom i registrarom Ustavnog suda Sevimom Sali-Terzić pripremala draft odluke kojom se odbija Komšićev i Džaferovićev zahtjev. Inače, registrar Ustavnog suda Sevima Sali-Terzić je već na svom Twitter nalogu dijelila objave u kojima se, faktički podržava odluka OHR-a o nametanju izmjena Izbornog zakona i Ustava FBiH.

“Retvitovanje raznih stavova o nekom pitanju nije ni podržavanje, niti opstruiranje bilo čega, već praćenje i dijeljenje raznih mišljenja. Ja sam ranije prenijela i drugačija mišljenja. Međutim, ništa od ovoga neće i ne može utjecati na odlučivanje Ustavnog sudal, koji u svakom predmetu odluke donosi na osnovu Ustava BiH, a ne na osnovu različitih razmišljanja i javnosti i na društvenim mrežama”, izjavila je za Istraga.ba registrar Ustavnog suda Bih Sevima Sali-Terzić.

Međutim, prema informacijama Istrage, stavovi određenih diplomata bili su ključni prilikom pripreme nacrta odluke Ustavnog suda BiH. Christian Schmidt je lično imao sastanke sa pojedinim ustavnim sudijama koju su, nakon toga, promijenili mišljenje glede Komšićevog i Džaferovićevog zahtjeva.

Podsjećamo, član Predsjedništva BiH Željko Komšić zatražio je od Ustavnog suda BiH izjašnjenje da li su amandmani na Ustav FBiH i Izborni zakon koje je 2. oktobra ove godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt usklađeni sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama.

Jedna od odredaba čiju je ocjenu zatraži Željko Komšić i Šefik Džaferović odnosi se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.

“Bilo koja grupa od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim članom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto potpredsjednika
Federacije”, glasi prvi član Amandmana CXX kojeg je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.

Visoki predstavnik je, tako, nametnuo iste odredbe Ustava FBiH za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu U14/12 već utvrdio da nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, uz promjene koje se odnose samo na potrebni broj glasova u okviru klubova konstituentnih naroda uz isključivanje Ostalih kao mogućih kandidata za te funkcije čime su dovedeni u identičnu situaciju kao i prije usvajanja ovih odluka Visokog predstavnika.

Podsjećamo, u izreci Odluke Ustavnog suda BiH, broj U14/12 navedeno je: “Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.

Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da član IV.B. 1. član 2. stav 1. i 2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava.

“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, glase odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom.

Obrazlažući svoju Odluku, Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je da su odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojima se Ostalima ne omogućava kandidiranje za predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Osporene odredbe, Visoki predstavnik je promijenio, ali je suština ostala ista, što se može jasno vidjeti iz sljedećeg: “Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih narodau Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim članom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, kako glasi odredba Ustava FBiH koju je navedenim amandmanima nametnuo Visoki predstavnik.

Visoki predstavnik je, tako, samo izmijenio broj delegata koji moraju podržati kandidate za predsjednika ili potpredsjednike Federacije BiH, ističući da se mogu kandidirati samo kandidati iz reda konstituentnih naroda. Građane Bosne i Hercegovine iz grupacije „Ostali“ zbog kojih je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio kršenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Visoki predstavnik ponovno ne pominje niti im daje mogućnost da kandidiraju svog kandidata bilo za predsjednika ili potpredsjednika FBiH niti imaju bilo kakvu ulogu u predlaganju kandidata, što se obavlja isključivo u okviru klubova konstituentnih naroda. Tako je, dakle, Visoki predstavnik nametnuo odredbe koje su u direktnoj suprotnosti sa Odlukom U14/12 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, pa samim time i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Dakle, Ustavni sud BiH je već jednom utvrdio da je način izbora rukovodstva Federacije BiH neustavan. No, nakon pritiska OHR-a sada se razmatra drugačija mogućnost.

Na paradi u Istočnom Sarajevu: Pripadnik Oružanih snaga BiH među Noćnim vukovima

Podoficir Oružanih snaga BiH Slobodan Rudović sudjelovao je na paradi  u Istočnom Sarajevu tokom proslave neustavnog dana Rs i to u sastavu Noćnih vukova!

I bez obzira na sankcije od prošle godine pojedini pripadnici OSBiH odlučili su se 9. januara pojaviti u Istočnom Sarajevu.

Jedan od njih i to u sastavu ešalona ‘Noćnih vukova’ defilirao je podoficir Slobodan Rudović, inače aktivni pripadnik Oružanih snaga BiH, na službi Glavnoj logističkoj bazi u Butilama.

Njegova jedinica Glavna logistička baza  i njeni pripadnici pod komandom brigadira Borisa Perišića su povodom Dana OSBiH  1. decembra 2022. godine  dobili Zlatnu plaketu.
Podsjećamo, Noćni vukovi su motoristička grupa koju čine uglavnom ekstremni nacionalisti, piše Novinska agencija Patria.

Noćni vukovi se nazivaju i moćnom ruskom paravojskom. Smatra se da su bili upleteni u nekoliko tajnih operacija u istočnoj Ukrajini još 2014. godine kada je anektiran Krim.
Oni su inače veoma bliski ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Njima je ulaz u BiH zabranjen još 2018. godine, a označeni su kao sigurnosna prijetnja.

Ministarstvo odbrane BiH je, u skladu s nadležnostima definiranim Zakonom o odbrani BiH i ove godine pokrenulo postupak utvrđivanja činjenica, a u vezi sa prisustvom pripadnika Ministarstva odbrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine na obilježavanju 9. januara, neustavnog dana Republike srpske.

Dok se priprema izvještaj već je jasno da su određeni pripadnici OS BiH boravili u Istočnom Sarajevu na paradi koju vlasti Rs-a organiziraju iako je Ustavni sud 9. januar proglasio neustavnim.
Tužilaštvo BiH ne procesuira organizatore i učesnike te tvrde ustavni sud BiH nas nije zvanično obavijestio o nepoštivanju njihove odluke!? Iako cijeli svijet jasno vidi da godinama vrlo transparentno se takve odluke krše, jer proslava nije u ilegali, već pred tv kamerama i pred više hiljada ljudi, tužiocima Tužilaštva BiH to nije dovoljno za pokretanje postupka.

Ministar odbrane BiH Sifet Podžić i ove je godine zatražio da se poduzmu mjere u vezi sa prisustvom na proslavi određenih službenika ove institucije, a prošle godine je i izdato naređenje da se pokrene postupak protiv starješina te su utvrđene i sankcije iz ministarske nadležnosti, no proslijeđeni izvještaji prema nadležnim pravosudnim institucijama nisu urodili plodom.

Aleksandar Vučić: Nosač “kišobrana”

U nekom od krivičnih zakona u Bosni i Hercegovini trebalo bi ugraditi i kaznu da osoba koja napravi neko krivično djelo bude osuđena da određeni vremenski period mora pomno pratiti medije pod kontrolom Aleksandra Vučića.

Osuđeni kriminalac bi morao čitati Informer i Novosti, gledati “Ćirilicu” i pratiti svako gostovanje predsjednika Srbije na jednom od niza njemu odanih (kupljenih) medija.

Sigurno bar nekima od njih više nikad ne bi palo naum da ponove krivično djelo!

Ubijanje zdravog razuma konstanta je onoga što Vučić i njegovi kerberi demonstriraju već duži niz godina.

Pokušajte pogledati neku od centralnih informativnih emisija bilo kog od Vučićevih audio-vizuelnih medija.

Potrudite se da izdržite barem 15 minuta.

Svjetski diktatori mogli bi svašta naučiti iz toga.

Aleksandar Vučić je redovna žrtva, ustrajni borac za “srpsku stvar”, svi i svako ga mrzi, a svako malo nekome naumpadne i da ga likvidira.

Cijeli svijet mrzi i Srbiju i Srbe, pogotovo Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati.

Vole ih samo Rusi i (rastuće) Kinezi.

Vučić je svako malo na teškom iskušenju. Mrski Evropljani i još mrskiji Amerikanci mu žele stati nogom za vrat, a on – jadničak – samo se bori za univerzalne svjetske principe i predstavlja slabašnu zemlju koja nikome i nikada nažao nije učinila.

Al opet, svi ih mrze, zavide im, žele ih podjarmiti, promijeniti mozak…

A ponositi Srbin Aleksandar Vučić se ne da! Rijetki preostali opozicioni mediji su lažljivo zlo, par nezavisnih portalčića su strani plaćenici…

Aleksandar Vučić bi bio najsretniji da nam svima može preparirati mozak.

Da može iz naše memorije izbrisati da je kao vojnik bio na Jevrejskom groblju (njegov politički guru osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj ne jednom je rekao i u kojoj je četničkoj formaciji Vučić bio i šta je radio), da je govorio da će likvidirati stotinu Muslimana za jednog Srbina, da se ustrajno borio za “veliku Srbiju” u Hrvatskoj i da vlasti te države njegovi mediji redovno nazivaju “ustaškim”, da u recentnim stenogramima sjednica organa vlasti Srbije govori kako “Šiptare treba pregaziti i pobiti”, zatrti crnogorsku naciju…

Doživjeli smo, eto, da nam Vučić “otvara oči” pričom da na položajima iznad Sarajeva nije nosio ni snajper, a pogotovo ne Kalašnjikov, nego “kišobran”!

On bi najsretniji bio da mi pamtimo sliku kada okupljenim četničkim vojvodama, koje predvodi Šešelj, servilno donosi gajbe pive.

A ne bi mu ni smetalo da govorimo kako u Hagu istom tom Šešelju referira šta je – kao doušnik – radio ili radi svaki od njegovih kolega – političara tadašnje Srpske radikalne starnke.

Njegov narativ, stalno nametan iz medija koje je pokorio, kupio, ucijenio ili s kojima dijeli istu ideologiju, pokazuje šta on istinski misli i o nama.

A jasno je da nas – u najboljem slučaju – smatra nižim bićima kojima je dovoljno “valjutnuti” neki simpa narativ o savezništvu, poštovanju integriteta BiH (ne i suvereniteta!) i koji će se zadovoljiti sa “par evrića” ovdje ili ondje.

Neće proći!

(politicki.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevska tuga i sramota

Noževi, baklje, maske, ranjavanje! Horor na Ilidži, koji je (pukom srećom) okončan bez žrtava, začinjen je snimcima djece, ali baš djece, koja skandiraju “Ubij Srbina!” i, iako se ispostavilo da su – nazovimo ih mali pjevači – iz Splita, sve što je poslije uslijedilo nimalo ne amnestira bosanskohercegovački glavni grad.

Jurišne patriote

Poneseni horom dječaka, odrasli su, pod okriljem mraka, nasrnuli na goste, što bi rekla naša famozna gradonačelnica, pomno vodeći računa da ne prizna kako je riječ o roditeljima djece iz Srbije. Koje su napali naši, domaći huligani, poneseni patriotskom atmosferom koja se u Sarajevu bilda već mjesecima. I da stvari zovemo pravim imenima: nisu napadnuti roditelji branili (samo) klupsku zastavu već i svoju djecu. Turnir je nastavljen, a normalni ljudi strepe i navijaju da se završi u miru, mada će ružna i krvava mrlja dugo ostati. U strahu su velike oči, a taj je strah već postao opipljiv širom Bosne i Hercegovine i svako malo svjedočimo incidentima: vikend je i počeo viješću iz Janje u kojoj su slični patrioti urinirali po džamiji i vrijeđali vjernike.

Matrica je uočljiva – većinski patriotizam udara na omrznute pripadnike (goste?) druge nacije, podučen od svojih političkih lidera kako su drugi i drugačiji prepreka njihovoj sreći i blagostanju. Ko će za to odgovarati? Četvorica ilidžanskih jurišnika su uhapšena, no oni koji ih truju i prepadaju, oni koji već podugo kao zjenicu oka svog čuvaju vlastita blagostanja i svoje srećne porodice, oni će nastaviti sa svojim političkim agendama.

Znam da će svi u ovom opisu prepoznati lidera SNSD-a i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, no u ovom tekstu nije riječ o njemu, već o lideru SDA Bakiru Izetbegoviću. Ne samo zato što ne želim upadati u zamku dokazivanja ko je prvi počeo (šta je starije, kokoš ili jaje), već naprosto zato što duboko vjerujem da je Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, ona multikulturna prijestonica kojom se decenijama, da ne kažem vijekovima tako ponosimo, dužno i obavezno biti primjer cijeloj državi. A evo kako to radimo. Cijelu proteklu sedmicu one jurišne patriote, neke s maskom, neke bez nje, takmičile su se u napadima na našeg šefa Superdeska Kenana Ćosića. Kriv je! Ovakve poput njega treba vješati za primjer! Jeste li normalni, doveli ste smeće u Sarajevo! Neka mu se sjeme zatre! Znamo ko mu je žena, a ko familija! I tako redom, a evo i zašto: Kolega Ćosić je razgovarao, dakle, samo razgovarao, sa Borisom Malagurskim, srpsko-kanadskim rediteljem koji je dan kasnije u Istočnom Sarajevu promovirao svoj film “Republika Srpska: Borba za slobodu”. I nisu pričali o filmskoj estetici, već o politici: kolega Ćosić je od početka do kraja, posve pristojno – što je sigurno jako zasmetalo grandioznim patriotama ratno-hučkačke provenijencije – insistirao na dvije stvari: odnosu reditelja prema haškim presudama i Srebrenici. Malagurski je u svojim odgovorima pak insistirao na činjenici da on poštuje presude Međunarodnog suda pravde u Haagu i da je on bio taj, uprkos scenariju filma, koji je cijelu ekipu odveo u Potočare, gdje su odali poštu ubijenima. U samom filmu, koji je Kenan s nekolicinom kolega pogledao da bi mogao uopće razgovarati o njemu, rata u Bosni i Hercegovini ima jedva 5-6 minuta. U tih nekoliko minuta stala je i presuda Tribunala o genocidu u Srebrenici i rečenica naratora da o toj presudi debata još traje.

Film je, dakle, onakav kakvim ga je Kenan i konstantno karakterizirao tokom razgovora: nacionalno-romantičarska priča o srpskoj historiji. Zato Kenan i tokom intervjua pita reditelja je li uopće svjestan da s ove strane Drine Srbi ne žive sami, zašto u filmu nema zločina koje su Srbi počinili nad drugim narodima, čemu epski prikaz Radovana Karadžića… Kako god, Kenan i kompletna naša kuća, proglašeni smo negatorima genocida, promotorima RS-a i krivcima za koje je smrt mala kazna jer smo pustili kontroverznog reditelja da dođe u Sarajevo?! To je taj famozni dijalog koji zagovaraju radikalni bošnjački nacionalisti, antidejtonske udruge i savjetnice uvaženih persona s američke crne liste. Količina mržnje koja se sručila na nas, naravno, nije slučajna. I sama sam, zbog svojih kolumni, već mjesecima na udaru (bilo je i prijetnji smrću) istog obavještajno-radikalnog podzemlja koje mi od kraja ljeta ne oprašta što naša kuća nije u prvim redovima demonstracija protiv visokog predstavnika, što ne saučestvujemo u antiameričkoj histeriji i što se bavimo svojim poslom. Zagovornici konačnog rješenja, nakon što su me godinama prozivali zbog insistiranja da ovaj grad makar dostojanstvenim spomenikom pokaže pijetet prema žrtvama Kazana (Grma i Malina), posljednjih mjeseci nastupaju s tezom kako nije čudo što sam ustašica jer me je rodila četnikuša.

Toliko o dijalogu u glavnom gradu BiH, u kome nije nepoželjan samo Deda Mraz već i pozorišna predstava u kojoj – gluho bilo – trgom hodaju goli ljudi, (još) nije sklonjen Multikulturalni čovjek (dar druge države, po belaju iz Zapadne Evrope), ali mu se svako malo oblače tangice da ne bi narušio visoke standarde domaćeg licemjerja, gradu u kome je – složilo se cijelo Gradsko vijeće – mini suknja Splićanke Lidije Bačić teška povreda našeg željenog morala. Na gejeve – tj. pedere kako ih kolokvijalno zovu naši politički uzori – ne vrijedi trošiti riječi, progutaju se žabe, plate dodatna osiguranja, da prošetaju svoje, a poslije će vidjeti čija majka crnu vunu prede, ionako se ne smiju žaliti policiji, a i znamo koliko je senzibilizirana na zločine iz mržnje. Naša famozna gradonačelnica nije poznata po zalaganju za žrtve, ona se i javno pridružila hajci na našu medijsku kuću jer – pobogu – onako populističko-udvornički nastrojena tačno zna ko su nepoželjni gosti grada na čijem je čelu! Samo što nam spisak još nije objavljen, čeka se konačni obračun sa svima onima koji – zamislite – ne pristaju na zveckanje oružjem i prebrojavanje, već podsjećaju da je BiH zemlja svih njenih naroda i građana koji jednako zaslužuju pravnu državu, ekonomski razvoj i bolji život. Koji u ove tri postdejtonske decenije imaju samo političari.

Zna se gdje je dobar Bošnjak

I ne libe se čuvati ih do naše zadnje kapi krvi. Onim istim strahom i podgrijavanjem mržnje prema drugim i drugačijim. Ko ne vjeruje, neka posluša vikend-izdanje Bakira Izetbegovića, svašta će naučiti. Osmorku, recimo, ne čine Bošnjaci, već razbijači probosanskog bloka. Sve su, uvjerava nas, isporučili Dodiku i Čoviću, koji će – pazi sad! – dovesti svoje kadrove, svoje Srbe i Hrvate, ne libeći se pritom da onim Srbima i Hrvatima koji su već na tim pozicijama spuca šamarčinu ravnu onoj kakvu Dodik želi opaliti Biseri Turković. I dok Dodiku tu mizoginu i odvratnu izjavu spočitavaju svi, uključujući i međunarodne zvaničnike, o Izetbegovićevom šamaru svi šute, mada nema uopće sumnje da se ti časni ljudi, koji su radili svoj posao kako najbolje umiju, crvene do neba jer je lider SDA zapravo potvrdio omiljenu Dodikovu tezu kako su oni izdajnici srpskog naroda. Što bi to sekiralo Izetbegovića kad se upravo Dodikovom retorikom obračunava sa Bošnjacima iz osmorke? Dobar Bošnjak je samo onaj u SDA, zato lider podržava odluku o kantonalnom naoružavanju i nastavlja da prijeti: ako ne bude u vlasti, jao nama. Ali valja mu odati priznanje: konačno smo saznali da je SDA poželjan koalicioni partner, ali eto mrski Zapad i još mrskija Amerika ne daju! Tako se odsad zove izborni poraz u Predsjedništvu BiH, uz obaveznu dosjetku – njih 11, a on sam. Samo nikako da nam kaže što su birači SDA glasali za stranku, ali ne i za njega. No, zato je hrabro, junački prozvao našu kuću “zbog promocije RS-a na Bistriku”, pridružujući se svojim botovima i otkrivajući zapravo pozadinu linča na nas. Sve su karte, dakle, na stolu, ne dejtonskom, već ovom sarajevskom, samo ostaje pitanje dokle će ćutati i trpjeti naša uvažena javnost, intelektualci, građani i svi oni koji i Kenanu i nama svima kao i napadnutim roditeljima iz Srbije šalju poruke – izdržite, posao novinara je da pita! Važi li to za Sarajevo?

(oslobodjenje.ba)

Ugrožavanje stabilnosti kao srpski politički adut: Dodik je nagradio Putina jer želi pridobiti Zapad za svoju agendu

Čini se da srpska javnost znatno bolje nego bošnjačka razumije kako razmišlja Zapad. Kada je počeo rat u Ukrajini, bošnjačka javnost je svesrdno stala na stranu Ukrajine. Dodik je snažno podržao Putina, Srbija se stidljivo pridružio UN-ovim rezolucijama o Ukrajini, ali je gordo odbila uvesti sankcije.

Mnogima se u Sarajevu činilo da srpska politika pravi kobnu grešku. Neki su skoro likovali, vjerujući valjda da će se Zapad obračunati s “Putinovom petom kolonom“. Desilo se suprotno. Vučić i Dodik se dobro drže, možda i odlično. Bošnjaci su skoro pa obezvlašćeni.

To je potvrdila i prošlosedmična posjeta savjetnika američkog državnog sekretara Dereka Cholleta Beogradu. Na sastancima sa srbijanskim državnim vrhom, Chollet je, na sveopće iznenađenje naše javnosti, pohvalio ulogu Srbiju. „Cijenimo posvećenost Srbije miru i stabilnosti i spremni smo pomoći Srbiji da napreduje na svom evropskom putu“, kazao je Chollet, nakon sastanka sa Ivicom Dačićem.

Kako Dačić „doprinosi miru i stabilnosti“, ako je samo prije nekoliko dana prisustvovao obilježavanju neustavnog Dana RS-a? Zar je podrivanje autoriteta Ustavnog suda doprinos izgradnji mira? Zar podrivanje pravnog poretka nije prvi korak ka nasilju?

Srbijanski državni vrh je partner State Departmenta upravo zato što pravi prvi korak ka nasilju, ali ne i drugi. Amerikancima je, čini se, dovoljno samo da „ne puca“. Dovoljno im je što srbijanski državni vrh „uglavnom“ poštuje Dejtonski sporazum. Štaviše, Chollet kao da je zahvalan Srbiji što ne ratuje, iako bi, čini se, i htjela.

Sjedinjene Države su, kao i ostatak NATO-a, skoro potpuno posvećene Ukrajini. Ovih dana nastavljena je saga o slanju njemačkih tenkova u Ukrajinu. Nakon najava Pariza i Londona da će poslati svoje tenkove Ukrajini, Berlin se našao pod pritiskom. Međutim, njemačka vlada šalje poruke da će poslati svoje leoparde, samo ako SAD prije toga pošalju svoje tenkove M1 Abrams. Istovremeno, kako je objavio Washington Post, većina članstva Republikanske stranke, koja kontroliše Kongres, smatra da treba obustaviti dalju podršku Ukrajini.

U ovako složenoj situaciji, posljednje što bi Bidenova administracija htjela jeste da, pored Ukrajine, trošiti resurse na zaustavljanje eventualnog novog konflikta na Balkanu. Ne treba objašnjavati koliko bi otvaranje sukoba u BiH ili na Kosovu olakšalo poziciju Rusije u Ukrajini. „SAD će“, kako je kazao Chollet u Beogradu, „podržati sve napore koji se ulažu u cilju održavanja mira i stabilnosti.“

Čini se da srpska politika savršeno razumije ovu situaciju. Kako je, povodom Vučićeve eskalacije na Kosovu, primijetio bivši pukovnik američkih vazduhoplovnik snaga Jeffrey Fischer: „Nijedna članica NATO-a ne želi dodatni konflikt na euroazijskom tlu, uz rat u Ukrajini, Vučić upravo zato time i prijeti.“ Dodik radi po istoj matrici, smišljenoj u Beogradu.

Najveći kapital srpske politike je upravo u tom što jeste prijetnja miru i stabilnosti. Nije problem u tome što Bidenova administracija „to ne razumije“, već upravo u tome što sasvim dobro razumije. No neće ponovo rasporediti SFOR u BiH, niti će poslati Abrams tenkove Oružanim snagama BiH, jer su potrebni Ukrajini. Zapravo, pitanje je hoće li ih, uz ovakve Republikance, imati i za Ukrajinu.

Svjestan da SAD nisu zainteresirane da primijene silu, sve dok srpska politika „uglavnom“ poštuju Dejtonski sporazum, Dodik ga poštuje samo uglavnom: ne puca. Ne namjerava ga poštovati u cijelosti, pa ni u dobroj mjeri.

No, ni to mu nije dovoljno, pa svako malo zaprijeti da će možda zapucati. On ne želi biti samo prijetnja mira, već želi biti kredibilna prijetnja miru. Zato organizira vojnu paradu 9. januara i odlikuje Putina. Jer ko nagrađuje Putina, valjda je spreman uraditi isto što Rusi čine u Ukrajini. Dodik je napravio prvi korak nasilju, prijeti da će možda napraviti drugi i treći. Prijeti da će možda otvoriti novi front.

Zatim čeka da mu dođu zapadni ambasadori ili diplomate nižeg i srednjeg ranga, kako bi ga nagovorile da se ipak zaustavi. S obzirom da nemaju štapa (SFOR-a), mogu mu ponuditi samo mrkvu. Ta mrkva je nekada bio odlazak poništavanje Lajčakovih amandmana, zatim odlazak stranih sudija i tužilaca, smanjenje Oružanih snaga BiH, itd. Danas je to, čini se, državna imovina.

Ne znam da li je Dodik spreman otcijepiti se i započeti novi sukob. Da jeste, mislim da bi već to učinio. Ko ozbiljan ipak može reći šta će se desiti? Skoro sve Dodik čini s namjerom da proizvede strah da je zaistaspreman to učiniti. Da će to možda ubrzo uraditi. Ili da neće, ako dobije nešto zauzvrat.

Ne znam šta će Dodik uraditi, niti to smatram ključnim. Ključno je šta ćemo mi uraditi, a kad kažem mi mislim nažalost na nas i na Amerikance. Jer, kako se pokazalo nakon izbora, u BiH ne odlučuje samo narod ko će biti nova vlast, već i Ambasada Sjedinjenih Država, barem kada je riječ o „bošnjačkoj kvoti“.

Ako želimo razumjeti kako razmišljaju Amerikanci, pogledajmo šta kažu. „Postoji samo jedan način da imate zagarantiran mir – a to je ako se predate“, kaže Ronald Reagan. Ne možete odlučiti hoće li vas neko napasti. Nije mogla Ukrajina odlučiti hoće li Putin krenuti u rat. Ne možemo ni mi hoće li Dodik.

Ili ipak možemo, „ako se predamo.“ Upravo je, to čini se, filozofija Osmorke. Upravo zato je projekat Nikšić-Konaković-Forto, čini se, i osmišljen u State Departmentu. Legitimno je da se SAD svojim interesima, a ne našim željama. Njihov trenutni interes jeste mir na Zapadnom Balkanu, po svaku cijenu. Lakše im je da ga mi sami platimo, nego da oni troše svoje sigurnosne resurse. Iako je mir i njihov interes, a ne samo naš.

Legitimno je i da se bh. politika vodi interesima države BiH. Nećemo osigurati mir tako što ćemo se preventivno predati. U nastavku spomenute misli, Reagan kaže da ćemo najbolje zaštiti mir ako nasilnik zna da će platiti veliku cijenu, ako se usudi napasti nas. Najbolje ćemo zaštititi mir, ako Dodiku bude jasno da ne može dobiti ništa što mu ne pripada, bez obzira na prijetnje, te da Republika Srpska, pokuša li se otcijepiti, može uništiti samo sebe. Na kraju, to znaju čak i Amerikanci.

Zbog navodnog nedostatka policijskih snaga: Srbija ukinula stalnu policijsku zaštitu Ambasadi BiH u Beogradu!

Srbijanska policija ukinula je stalnu policijsku zaštitu Ambasadi Bosne i Hercegovine u Beogradu, saznaje Istraga.
Stalna policijska zaštita je ukinuta prije tridesetak dana.
“Rečeno nam je da MUP Republike Srbije nema kapaciteta da štiti našu Ambasadu. Još su nam kazali da će i neke druge ambasade ostati bez stalne policijske zaštite. Međutim, prema mojim informacijama, nijednoj ambasadu država regiona nije ukinuta stalna policijska zaštita”, kazala je za Istragu bh. ambasadorica u Beogradu Aida Smajić.
U Ministarstvu vanjskih poslova BiH potvrdili su nama da su informirani o ukidanju policijske zaštite Ambasadi i Konzulatu u Beogradu.
“Zaprimili smo informaciju od Ambasade. Pokrenute su provjere i kontakti”, rečeno nam je u Ministarstvu vanjskih poslova BiH.
Ambasadorica BiH u Beogradu kaže da se osoblje zaposleno u Ambasadi i Konzulatu osjeća nesigurno.
“Mi se zaključavamo kada smo na poslu. Skoro da je nemoguće raditi bez stalne policijske zaštite”, kazala nam je ambasadorica Smajić.
Ambasada BiH je poslala nekoliko dopisa vlastima Republike Srbije, ali se, suštinski, ništa nije promijenilo. Zvaničnici Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije su saopćili bh. diplomatama da policija nije u njihovoj nadležnosti.
Podsjećamo, ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić 9. januara ove godine prisustvovao je obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske. Osim ministra Dačića, obilježavanju dana RS je prisustvovalo nekoliko visokih  zvaničnika Srbije, među kojima su predsjednik Narodne skupštine Republike Srbije Vladimir Orlić, narodni poslanik Milimir Vujadinović, ministrica zdravlja Danica Grujičić, ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Nikola Selaković …. Paradi u Istočnom Sarajevu i svečanostima u Banja Luci povodom dana RS kojeg je Ustavni sud Bih proglasio neustavnim, prisustvovao je i Danilo Vučić, sin predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Nakon što su objavljeni podaci o prisustvu Danila Vučića obilježavanju neustavnog dana RS, zvaničnici Srbije su pokrenuli kampanju protiv medija u BiH, ali i institucija u BiH. Srbijanske vlasti, kako saznajemo, namjeravaju uručiti protestnu notu ambasadorici BiH u Beogradu zbog objave dokumenata koji se odnose na Danila Vučića.

Kolumna Andreja Nikolaidisa za Slobodnu Bosnu: “Ne pojesti g.vno – to se čini kao razumna odluka…”

Dritan Abazović je veliki reformator velikosrpskog nacionalizma. To je i Aca Vučić – no o tome ćemo drugi put.

Dritan je sve ciljeve velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori ostvario koristeći „progresivnu“ retoriku. Dakle: ništa gusle, zbogom epika. On je Crnu Goru ukopao u “srpski svet” sve govoreći o zelenoj energiji, biciklima, regionalnoj saradnji i slobodnom tržištu. Jedna od omiljenih riječi bila mu je „inkluzivno“.

Mene to podsjetilo na Franka Furedija. On je tvrdio da komplikovana, isprazna retorika koju su usvojile političke elite ne skriva neku tajnu, veliku ideju koju ta elita slijedi. Naprotiv: jedina “velika ideja je u tome da nema velike ideje”. Osim toga, ta retorika se koristi da prikrije “ne samo da elita nema veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih”. Furedi navodi primjer Tessae Jowell, državnog sekretara za kulturu u britanskoj vladi, koja je 2004. izjavila kako na sastancima “apsurdni jezik koji koristimo bilježi u svoju malu svesku koja je prepuna takvih budalaština”. Pored besmrtne “održivi razvoj”, mjesto u njenoj svesci našle su i sljedeće fraze: “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije…

U slučaju Dritana Abazovića, prazna retorika evropskih elita koju je iskopirao nije krila odsustvo ideje, nego krvavu, devetnaestovjekovnu ideju čiji je on vojnik.

Al’ kad pomenuh inkluzivnost…

Sve je nama danas „inkluzivno“ – osim viceva. U njima, privilegiju da ispadnu glupi, prevareni i donji uvijek, ama baš uvijek, imaju ljudi sa muslimanskim imenima. Stoga se, u ime inkluzivnosti, dakle, junaci našega vica, umjesto Mujo i Haso, zovu Zoran i Goran.

Ide ovako…

Avion se sruši u pustaru. Pad prežive Zoran i Goran. Svuda oko njih, dokle pogled seže, samo spržena, glinovita zemlja.

Nakon dana lutanja, izgladnjeli, žedni,  iscrpljeni, dva prijatelja zaključe da je smrt blizu. Tada Zoran ugleda balegu. Pomisli: „Prije nego što umremo, mogao bih se još jednom našaliti sa prijateljem. U džepu imam sto eura – ali šta će mi novac kada ću uskoro biti mrtav“. Zato je rekao: „Buraz, ako pojedeš ovu balegu, daću ti 100 eura“.

Goran je, pak, bio optimista. Razmišljao je ovako: „Ako je tu balega, u blizini je stoka; a gdje je stoke, tu je i pastira. Spas bi mogao biti blizu. Preživimo li, tih 100 eura moglo bi mi valjati“. Pa prihvati ponudu.

Prođu još dva dana. Nigdje žive duše. Pustinja kao da je svakim korakom sve veća,  a njihova izmučena tijela sve manja. Tada naiđu na još jednu balegu. Goran je bio bijesan na sebe jer je dozvolio da poklekne pod pohlepom i ponizi se. Odlučan da se osveti prijatelju, ponudi mu: „Zorane, ako pojedeš ovu balegu, vratiću ti onih 100 eura“.

Zoran je ovako mislio: “Da, uživao sam u tome što sam ga naveo da pojede balegu za novac koji mu zapravo i ne treba, ali bilo je to skupo zadovoljstvo. Balege na koje nailazimo možda znače da idemo putem kojim seljaci tjeraju stoku, a tada ni selo ne može biti daleko. Možda ipak preživimo. Bude li tako, trebaće mi novac”. Stoga pojede ponuđeno.

Tek što je vratio pare u džep, udari se u čelo i vikne: kakvi smo mi idioti! Ti si pojeo govno, ja sam pojeo govno, a da pritom niko ništa nije zaradio.

Prijatelj mu tada sa spokojem dostojnim kung fu učitelja objasni: “Nisi u pravu. Ne vidiš veliku sliku, ne razumiješ bit poretka. Najvažnije je da kapital cirkuliše, da se para vrti”.

Isto važi i za demokratiju: glasam za ovoga i pojedem ono što se ne jede. Potom, da bih smijenio onoga koga sam doveo na vlast, glasam za onoga, pa opet pojedem ono što se ne jede. Jedini način da smijenim vlast koju sam birao da bih smijenio prethodnu je da opet pojedem govno: da glasam za drugu, treću, četvrtu skupinu podkapacitiranih lažova, podlaca, izdajnika, lopova… skupinu koja se eufemistički naziva političkom strankom. Ali to nipošto ne znači da sam glup, još manje da sistem ne valja. Važno je da je princip smjenjivosti vlasti ostvaren, važno je da demokratija funkcioniše.

Doduše, ako bismo tjerali mak na konac, i nedemokratske vlasti su smjenjive. Istorija je puna revolucija, atentata, vojnih udara koji su uklonili neku vlast. No šta poslije? Izađeš na ulicu i oslobodiš se jednog gada, samo da bi ti na glavu sjeo drugi.

Objektivno, u tome je velika prednost demokratije: jer omogućava rotaciju uhljupa na vlasti bez prolijevanja krvi. Ali i to treba uzeti sa zrnom soli. Jer, s vremena na vrijeme, ono što izgleda kao rutinska promjena zapravo vodi u uništenje države i društva.

Zeleni Abazović je, tako, na vlast doveo četničkog vojvodu Andriju Mandića. Državu je dao u ruke čovjeka koji je (prije nego će njegovi poslanici počupati nekoliko mikrofona u sali Skupštine, flašom u glavu pogoditi poslanika Ranka Krivokapića, pokušati aktivirati limenku suzavca, pritom biti nedovoljno inteligentni da limenku otvore) posredstvom društvenih mreža svoje naoružane pristalice pozvao u sveti rat: iskopajte oružje, „budite Hristovi vojnici i budite spremni“, citiram.

Da je, u bilo kom evropskom parlamentu, bilo koji poslanik, koji je slučajno i musliman, naglasivši, kao što je učinio Mandić, da se obraća svojoj braći po oružju, poručio: „Budite Allahovi vojnici i budite spremni“, evropska bi se politička elita utrkivala u osudi poziva na džihad. Ovako, aplaudirali su novoj, demokratskoj, nekorumpiranoj vlasti u Crnoj Gori, kojom vedri i oblači baš Mandić, „Hristov vojnik“. No to je druga priča, o kojoj ćemo drugi put…

Nakon gotovo tri godine od Mandićevog poziva na hrišćanski sveti rat, Gabrijel je Eskobar saopštio da vojvoda i njegova stranka nisu „poželjan partner SAD“. U međuvremenu su Mandić i Abazović sahranili Crnu Goru: njihovi su ljudi preuzimali instituciju po instituciju i stavili ih pod punu kontrolu Srbije, dakle Moskve.

Sad treba da imamo izbore. Ali čemu? Vučić kontroliše sve. Ti će izbori biti festival demokratije u logoru. A kako je neko lucidno primijetio: na izborima u logoru uprava je siguran pobjednik.

Što nas dovodi do poente ovog teksta. Mi živimo – jer tako kaže dominantna ideologija ovog vremena – u uvjerenju da je pred nama beskrajna mogućnost izbora. Prisustvo ideje nužnosti je znak primitivizma. Sve se može izabrati.Uvjereni smo, još, da gotovo svaka posljedica pogrešnog izbora može biti ispravljena – uvjereni smo, dakle, da naš izbor nije doista bitan, u svakom slučaju ne sudbonosan. Na koncu, doduše, umremo, ali stava smo da ni to nije bilo nužno – da smo odabrali da živimo zdravije, još bismo bili živi.

Elem. Bili naši izbori bitni ili ne… Ne pojesti govno – to se čini kao razumna odluka.

(Slobodna Bosna)

Ponuda “prepoštenom” lideru Elmedinu Konakoviću: Testirajmo se pred TV kamerama na poligrafu, ja pitam Vas, Vi pitate mene!

Opet u mom odsustvu, jer se ne smije suočiti pred TV kamerama, Elmedin Konaković priča o meni. Opet na istoj televiziji. Opet iste laži. I, opet će biti tužen. Da se, barem, suočimo na sudu, kad već taj prehrabri lider ne smije da se suoči na nekoj od televizija.

Evo, recimo, Elmedin Konaković i ja bismo se mogli suočiti se na Happy TV. Milomir Marić i on imaju usaglašene stavove o meni. Bio bi to omjer 2:1 u njegovu korist. A ako zapne, u studio bi uvijek mogao uletjeti Dragan J. Vućićević, da sa profesionalnog aspekta ocijeni moje tekstove i da, potom, sva trojica, u glas, ponavljaju da sam “muslimanski ekstremista”, koji “po beogradskim podrumima traži ratne zločince” i “prati Elmedina Konakovića”, koristeći “budžetska sredstva Obavještajno-sigurnosne agencije BiH”. Potom mogu sve te izrečene stavove lijepo izrezati i objaviti na Informeru i Pressmediji koju uređuju saradnice Konakovićevog kolege Aljoše Čampare. A djelovanjem članova porodice Čampara je, vidjeli smo na BN-u, najzadovoljniji Aleksandar Vulin, direktor Bezbjedonosno-informativne agencije Srbije.

Tvrdim, evo, i ostajem pri tvrdnji – čak i da jesam saradnik OSA-e, a nisam, u tome ne bi bilo ništa sporno. Jer da jesam saradnik OSA-e, služio bih obavještajnoj agenciji svoje države. To je mnogo časnije nego da je mojim radom javno zadovoljan direktor sbijanske obavještajne službe. Kao što je Aleksandar Vulin zadovoljan radom NiP-ovog stranačkog tužitelja Dubravka Čampare.

Najteže je, kažu, suočiti se sa gorkom istinom o sebi. Ali ja sam spreman doći na bilo koju televiziju, sjesti preko puta Elmedina Konakovića, i čuti neugodnu istinu o sebi. I, obećavam, objavit ću, na ovom mjestu, dokument ili izjavu svjedoka, direktnog svjedoka, koji potvrđuje da sam bilo kada dobio ijednu marku od Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Pozivam, opet, Elmedina Konakovića da na Face TV-u ili bilo kojoj drugoj televiziji, uživo budemo testirani na poligrafu. Ja ću postavljati pitanja njemu, a neka on postavlja pitanja meni. O bilo čemu.

Znam, nažalost, da Konaković nikada neće pristati na to. On je među onim liderima koji neće dopustiti da mu činjenice pokvare priču. Njega ne zanima istina. Njega zanima vlast. I građevina.

Neću se koristiti njegovim metodama. Samo ću se držati činjenica. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, presudio da sam istinu govorio kada sam objavio da je Elmedin Konaković iz sarajevske Zetre “otuđio nekoliko televizora”.

Elmedin Konaković je, uživo, u emisiji Pošteno, pred koalicijskom kolegicom Duškom Jurišić, rekao da su presuđeni kriminalci poput Amira Pašića Faće “dobri momci”.

“Moram vam reći, njihov kodeks, njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju”, kazao je Konaković o Almiru Pašiću Faći tadašnjoj novinarki, a budućoj borkinji za ljudska prava i izbjeglice Duški Jurišić.

Dobro, kasnije je Konaković “udaljio” svoje stavove od stavova Amira Pašića Faće koji je novinarima prijetio snajperom zato što “pišu o premijeru Konakoviću”.

Kaže Elmedin Konaković da nisu isti “oni” i “oni drugi”. I, ustinu nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. I one koji pamte.

“Dijelimo se na one koji se bore da na čelu ministarstva ostane Nedžad Branković, i nas koji prednost na toj poziciji dajemo Forti. Ja tvrdim da je vitalni nacionalni interes Bošnjaka da “brankovići” više nikad ne vode ministarstva. Zbog Bosne i Hercegovine”, napisao je 11. januara ove godine Elmedin Konaković.

Ima nas koji pamtimo i ovo.

„Vlada Kantona Sarajevo, na 94. sjednici održanoj 30.08.2017. godine, donijela je Odluku o dodjeli poticajnih sredstava za razvoj subjekata male privrede u 2017. godine“, piše u dokumentu koji je potpisao premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković.

Znate li ko je dobio novac? Firma Nedžada Brankovića. Sve sa potpisom Elmedina Konakovića. Koji je, pravdajući svoju odluku, rekao da je u momentu glasanja bio na hodočašču u Meki. I da se zbog toga njegovoj Vladi “omakla odluka” da 40 hiljada maraka dodijeli firmi Nedžada Brankovića.

Dakle, dijelimo se na one koji su budžetska sredstva dodjeljivali Nedžadu Brankoviću i one koji to nisu. S tim da se ovim prvim – omaklo. I često im se “omiče”.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...