“U glavu, čovječe”, reći će Zoran Kulina nekoliko sekundi nakon što je, nišaneći kroz snajper, ispalio metak svoju metu kod “crvene trafike”.
https://www.youtube.com/watch?v=Xv3znztdU8I
Snajperista Vojske Republike Srpske iz svog je gnijezda u sarajevskom naselju Nedžarići gađao civila s druge strane linije (Alipašino Polje). Sve se odvijalo pred kamerama francuskog novinara Philippe Buffona koji je prošle sedmice objavio ratni video na kojem se vidi kako se snajperista Kulina hvali pogotkom u glavu.
“Odlično. Je… li im mamu”, poentira mladić sa ratnog snimka nakon čega svoju pušku predaje suborcu da se uvjeri da je dobro obavio posao.
Skoro tri decenije kasnije (ponedjeljak 17. maj 2021. godine) ulazim u kafe Putnik u Istočnom Sarajevu. Umjesto snajpera, Zoran Kulina u rukama drži šolju za kafu. Bivši snajperista danas je konobar u kafani koja se nalazi u krugu Autobuske stanice. Petnaestak minuta kasnije predstavljam mu se.
“Znam zbog čega si došao”, govori Kulina dok sjeda za sto.
Da, potvrđuje, on je mladić sa snajperom sa snimka Philippea Buffona.
“Ma, to je samo bila predstava. Nisam nikoga pogodio. Gađao sam žardinjeru”, pravda se.
Ne zaboravlja bivši snajperista istaknuti da ima prijatelje Bošnjake i da on nije ubijao ljude.
“Nisam se do sada oglašavao. Pričaju ljudi o meni svašta. To je sve zajebancija bila. Čovjek gleda u mene, ja se smijem sve vrijeme. Da sam ubio koga, ne bih ni bio ovdje, najsikrenije. U žardinjeru sam gađao. Ima tamo žardinjera. Pogledaj čitav film. Nisam ja taj tip”, tvrdi snajperista.
Nikada ga, kaže, niko nije saslušao. Nijedna policijska agencija niti neko tužilaštvo nisu se zainteresirali za njegove ratne operacije.
“Vidi, ja i ti uvijek možemo pričati. Nikakav problem, ne bježim ni od čega. Drago mi je da si došao”, kaže na rastanku konobar Kulina.
Tokom četvorogodišnje opsade Sarajeva ubijeno je oko 11 hiljada ljudi od čega 1601 dijete. Nema preciznih podataka koliko su građana Sarajeva ubili snajperisti Vojske Republike Srpske. Za opsadu Sarajeva, po komandnoj odgovornisti su, pred Haškim tribunalom oduđeni generali Stanislav Galić (doživotna) i Dragomir Milošević (29 godina).Kada su u pitanju direktni izvršioci, do danas niko nije osuđen. Pravosudne institucije BiH nisu procesuirale nijednog snajperistu.
Nisam gledao, jer već odavno ne gledam Fake TV, jubilarni dvadeseti nastup Elmedina Konakovića u ovoj godini na toj televiziji. Nisam gledao, ali sam čuo njegov avaz u online izdanju Fake TV-a.
Elem, kaže predsjednik Naroda i Pravde da sam negdje, u nekoj kafani na Palama, sa Osmicom (a skim bih drugo mogao) i sa Šajom (ne onim Šajom Senadom kojeg je nekad vozao današnji Konakovićev vozač, batler i biznismen Ramiz Turulja) dogovarao pakovanje krivičnog djela Elmedinu Konakoviću. Kaže predsjednik Naroda i Pravde da sam baš ja provalio tu akciju jer me strah njegovog dolaska na vlast, pa mu se bacam pod noge, baš onako kako se on nekad pod noge bacao Sebiji Izetbegović.
Prvo, na Palama nikad u životu nisam bio. Prolazio kroz Pale jesam, ali na Palama sjedio nisam. Drugo, sve i da sam htio pakovati Elmedinu Konakoviću, ne bih to radio na Palama, gradu koji dobro pokriva MUP Republike Srpske i srbijanska BIA kojoj Konaković iznimno vjeruje i kojoj je prijavljivao “imaginarne” špijune iz Bosne koji su ga navodno pratili u Beogradu. I treće, Elmedinu Konakoviću ne treba pakovati. Njega treba dokumentovati.
Da upravljam službama, sigurno ne bih rekao svojim podređenim da prate Elmedina Konakovića u Beogradu. Poslao bih ih u Dubai, grad u koji često putuje Elmedin Konaković i grad u kojem stoluje Tito i Dino. Da upravljam službama, istražio bih sve transakcije oko kupovine hotela Igman i onog misterizonog investitora iz Dubaija što se bavi “skupocjenim satovima” i još skupljim automobilima.
Ali ne upravljam. Pa zato mi je još uvijek misterija koji je to poduzetnik sa diplomatskim pasošem iz Dubaija donio satove u Sarajevo i složio ih u sef kod advokata koji je zastupao najveći građevinski poduhvat NiP-a zvani “Crni vrh”.
Da upravljam službama, tačno bih znao koje bih to sarajevske biznismene i biznise istraživao. Ne da bih pakovao Elmedinu Konakoviću. Samo bih dokumentirao kriminal.
Godinama sam izbjegavao da u javnosti polemišem sa predsjednikom NiP-a. Izmišljao je o meni, tužakao me sudovima zbog mojih tekstova i, na kraju, gubio je tužbe. Ove godine imenom i prezimenom me prozvao barem deset puta. I, evo, ja mu drugi put u ovoj godini nudim TV duel na bilo kojoj televiziji. Može i na Fake TV. Može i u Crvenoj olovci. Neka povede sa sobom i Aljošu i Dubravka Čamparu. Neka povede i Gordana Memiju i sve svoje prijatelje. Može i one samozatajne biznismene iz Dubaija dovesti. Ja ću sam doći.
Nisam gledao, jer ne gledam propagandni program, jubilarno n-to gostovanje Elmedina Konovakovića na “nerežimskoj televiziji”. Nisam gledao, a morat ću. Samo zato da bih kvalitetnije pripremio tužbu koju nikad do sada nisam podnio protiv bilo koga, trpeći godinama uvrede da sam “potrčko”, da sam “korumpiran”, da sam “saradnik službe”.
I za kraj – nisam gledao Konakovićevo gostovanje. Nikad nisam bio na Palama. Nikad nisam bio u Dubaiju. Moji kumovi nisu bili domaćini Titu i Dini. Ne informišem se na Wikipediji. Ne izbjegavam TV duele. Ne izmišljam svoje tekstove. I imam presudu da sam govorio istinu kada sam napisao da je Elmedin Konaković otuđio televizore i kiriju iz sarajevske Zetre.
Vlada Federacije BiH isključila je državne institucije prilikom donošenja odluka o raspolaganju držvnom imovinom, odnosno državnim šumama koje u Varešu krči britanska firma Adriatic Metals , saznaje Istraga.ba.
“U Odluci o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenog korištenja šumskog zemljiušta u druge namjene, u tačkin VII, stav 4 brišu se riječi “i saglasnost Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine”, piše u odluci koju je prošlog petka, opet bez obavještavanja javnosti, usvojila Vlada FBiH sa Nerminom Nikšićem na čelu.
Posljednja odluka Vlade FBiH – izbacuje se Pravobranilaštvo
Dakle, državno Pravobranilaštvo isključeno je iz procesa odlučlivanja o davanju državnog zemljišta na raspolaganje, odnosno o promjeni namjene državnog zemljišta. U obrazloženju odluke federalni premijer Nermin Nikšić je naveo da je za isključivanje Pravobranilaštva BIH imao saglasnost visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Obrazloženje posljednje Odluke Vlade FBiH
“Obzirom da je u tački VII stav (4) Odluke o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene propisano da se dozvola za korištenje šumskog zemljišta za svrhe iz stav (1) te tačke izdaje u formi rješenja koje donosi federalni ministar uz prethodno mišljenje Federalne uprave za šumarstvo i saglasnosti Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, u skladu sa navedenim stavom Ureda Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini da dodjela prava privremenog korištenja ne predstavlja radnju direktnog ili indirektnog prijenosa vlasništva, utvrdeno je da u postupcima utvrdivanja osnovanosti zahtjeva za privremeno korištenje šumskog zemljišta u druge svrhe nije potrebno pribavljati saglasnost Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine”, naveo je Nikšić u obrazloženju odluke.
A, evo o čemu se radi.
Sredinom novembra Vlada Federacije BiH donijela je odluku kojom je, suprotno Zakonu o zabrani raspolaganja državnom imovinom, omogućilai britanskoj kompaniji Adriatic Metals promjenu namjene šumskog zemljišta na području Vareša.
Prema informacijama Istrage, kompanija Adriatic Metals već je, bez ikakvih dozvola, isjekla određeni državne šume zbog čega je protiv odgovornih Tužilaštvu ZDK podnesena krivična prijava. Kako bi zaštitili ovu britansku kompaniju, čelnici Vlade FBiH su donijeli Odluku o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene. Odluka je opći akt, ali je donesena na osnovu Informacije u kojoj je navedeno da je inicijativu pokrenula kompanija Adriatic Metals.
Šumsko zemljište, piše u odluci, može se, osim za gospodarenje šumama, privremeno koristiti za druge planirane namjene, i to:u svrhu eksploatacije mineralnih sirovina i drugih prirodnih bogatstava, u periodu trajanja koncesionog ugovora.
“Koncesor, koncesionar ili investitor može podnijeti zahtjev kantonalnom ministarstvu za korištenje šumskog zemljišta za druge namjene ukoliko je to predviđeno planom prostornog uređenja”, navedeno je u Odluci.
Dalje piše da “dozvola za korištenje šumskog zemljišta za svrhe iz stava (1) ove tačke izdaje se u formi rješenja, koje donosi federalni ministar uz prethodno mišljenje Federalne uprave za šumarstvo i saglasnosti Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine”.
Prvobitna Odluka Vlade FBiH
S obzirom na to je za promjenu namjene zemljišta, u ovom slučaju šume, bila potrebna saglasnost Pravobranilaštva BiH, Vlada FBiH je odlučila da izmijeni odluku, odnosno da izbaci ovu državnu instituciju iz procesa odlučivanja o promjeni namjene državne imovine.
OHR je, podsjećamo, ranije upozorio Vladu FBiH da vodi računa o promjeni namjene zemljišta.
“U vezi s Vašim zahtjevom za pojašnjenjem, molimo Vas da imate na umu da promjena namjene šumskog zemljišta očito ima za posljedicu znatne pravne posljedice za predmetnu nekretninu te bi stoga bila čin raspolaganja koji zahtijeva aktivno sudjelovanje i suglasnost vlasnika”, navedeno je u prvobitnom aktu OHR-a.
No, i Schmidt se, pod pritiskom ove britanske kompanije u čije ime lobira i Ambasada Velike Britanije u BiH, predomislio. Stoga je Vlada FBiH odlučila iz procesa odlučivanja isključiti Prvobranilaštvo BiH.
“Taktiku ćete prepustiti meni jer se vi u to ne razumijete”, kaže predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija na kraju telefonskog razgovora sa Milijanom Buhom, doskorašnjom članicom VSTV-a koja je insistirala da njena sestra Sanja Čagar bude imenovana za sudiju Osnovnog suda u Banja Luci.
“U nekom drugom sudu se puno lakše ulazi. Razmisli malo. Hoćeš li sad sebe da ugroziš? Je l’ me razumiješ? Vidi jednu stvar, ako Sanja konkuriše za Sud u Banja Luci gdje je konkurencija ogromna, svi će znati da je ona tvoja sestra, je li tako? I to će sasvim sigurno otići u medije. I šta će se, onda, desiti? Ti član Savjeta. Tražit će da daš ostavku. Kako to se bira tvoja sestra, ovo, ono. Ja ti govorim, brinem o tebi, prije svega. Jesi li ti uopće razmišljala o tome? (kad mi istekne mandat) Pa, kad ti istekne mandat nije problem, ali dok si u Savjetu mi je problem. Znači, ja brinem o svemu. Meni si prvo ti, meni si prvenstveno ti, znači da očuvam tvoju poziciju da se ne ugrozi, a Sanju ćemo rješavati. Je l’ me razumiješ? Ja prvo brinem da se tvoja pozicija ne ugrozi. Pa, naravno, sad sam ti rekao, ako prije toga, čak i u prvom mandatu, ako se otvori negdje pozicija, tipa Gradiška, Prijedor, pi…. materine, ovo, ono, šta je košta da bude tamo godinu dana i da je kasnije prebacimo ovamo. Ja sam Sanji rekao sve. Samo moramo biti pametni i taktično to odigrati”, govorio je predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija.
Milijana Buha
Snimak ovog razgovora na kojem se, uglavnom, čuje Milan Tegeltija dok razgovara na telefon redakciji Istrage dostavile su nepoznate osobe sa područja Banja Luke, a provjerama smo utvrdili da se radi o autentičnom materijalu. Povremeno se čuje i ženski glas s druge strane telefonske veze, ali je na osnovu konteksta priče potpuno jasno da predsjednik VSTV-a razgovara sa svojom kolegicom iz Vijeća Milijanom Buhom, čija sestra Sanja Čegar radi kao stručni saradnik u Okružnom privrednom sudu u Banja Luci.
Sestra Milijane Buhe stručna saradnica u Banja Luci
Milijana Buha postala je članica VSTV-a u oktobru 2016. godine, a izabrana je u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Iako je, na početku, smatrana kadrom SDS-a, ona vrlo brzo “mijenja” stranu te postaje jedna od najbitnijih saradnica predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije kojem pruža podršku prilikom donošenja svih bitnih odluka. Njena sestra Sanja Čegar je pravnica koja je trenutno stručna saradnica u Okružnom privrednom sudu u Banja Luci. Novinari Istrage jutros su pokušali stupiti s njom u kontakt, ali su nam rekli da trenutno ne radi. Upravo Milan Tegeltija u razgovoru sa njenom sestrom priznaje da je razgovarao sa Sanjom i da će njeno imenovanje biti završeno. Upravo su imenovanja na ovaj način jedan od glavnih problema bh. pravosuđa, o čemu je u svom Godišnjem izvještaju pisao i OSCE BiH.
“Dodjeljivanje ključnih pozicija u pravosuđu kao „nagrada“, a ne na osnovu zasluga, šalje veoma snažnu poruku pojedinačnim sudijama i tužiocima koji još uvijek pokušavaju da se pridržavaju etičkih i profesionalnih standarda u BiH. Drugim riječima, čini se da za karijerno i lično napredovanje u bh. pravosuđu, veze mogu biti od većeg uticaja nego rezultati“, piše u Izvještaju OSCE-a koji je izazvao oštre reakcije predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije.
Slučaj “sestre Sanje” samo je jedan od nizu slučajeva u kojima je predsjednik VSTV-a trgovao uticajem. Prošle godine je, podsjećamo, bio glavni akter afere “Potkivanje”, ali je Komisija VSTV-a utvrdila da Milan Tegeltija ne može odgovarati, jer nije sudija. Međutim, u svojstvu sudije Tegeltija je od VSTV-a tražio saglasnost za arbitraže u nekoliko slučajeva u Republici Srpskoj.
“Sjedim ja na fotelji i kontam gdje ću u lov za vikend. Kad čujem neku škripu točkova ispred radnje. Crni BMW. I on pravo iz auta u moju radnju. Go do pasa. Krvav. S pištoljem u ruci. Veli mi – svu municiju 9 milimetara mi daj. Sekunde su to. Razmišljam šta ću i skontam – dat ću mu startnu municiju. Šest kutija sam mu dao. On to zgrabi i napolje. Jedna kutija mu ispade na izlazu. Krvava ostala”
Ovako nam je, ukratko, svoj susret sa ubicom Nerminom Sulejmanovićem opisao Hasan Jašarević iz Gradačca.
“Nastavit ću da ubijam”, govorio je u “lajvu” Nermin Sulejmanović nakon što je u petak u Gradačcu ubio troje i ranio još troje.
Ali nastavak njegovog krvavog pohoda spriječio je Hasan Jašarević, sedamdesetsedmogodišnji prodavač u radnji “Ribo Lovac” u Gradačcu. On je ubici podvalio “ćorke”. No, kada je ubica to shvatio, bilo je već kasno. Pripadnici MUP-a TK su ga već bili opkolili pa je posljednji metak ispalio u svoju sljepoočnicu.
“Kad je upao u radnju nije me bilo strah. Ja sam logoraš. Bio sam u logoru u Šamcu i u logoru Batković. Nisu me jednom izvodili na strijeljanje. Vjerovatno je to iskustvo bilo presudno da mu podvalim municiju”, kaže Jašarević u razgovoru za Istraga.ba.
Nermin Sulejmanović je, podsjećamo, u petak ujutro zatočio svoju nevjenčanu suprugu koja se prethodno, bježeći od porodičnog nasilja, sklonila kod rodbine. Prilikom otmice, Sulejmanović je prvo upucao tetka svoje supruge. Onda je, prenoseći uživo na društvenim mrežama, ubio svoju suprugu koju je prethodno brutalno pretukao. Nakon toga je u centru Gradačca ubio Denisa Cengiza, a malo zatim njegovog oca Ondera. Kad mu je nestalo municije otišao je u radnju Ribo Lovac u centru Gradačca.
“Moja unuka je bila ispred radnje. Prošao je pored nje i ušao u radnju. Uperio je pištolj u mene i tražio municiju”, prepričava Hasan Jašarević.
Kada je ubica izašao, Hasan je zaključao radnju i otišao u stan iznad.
“Tek tada sam osjetio strah. Vidio sam da je unuka ok. Zaključao sam vrata od stana i napunio lovačku pušku sitnom municijom. Bojao sam se da će se, kad shvati da sam mu podmetnuo municiju, vratiti i ubiti me. Nisam znao koliko on ima metaka”.
No, ubica se nije vraćao. Odvezao se nedaleko u jednu vikendicu nedaleko od grada. Tamo je snimio posljednje obraćanje. Kada ga je OSA locirala, specijalci MUP-a TK su krenuli u akciju i opkolili ga. Nermin Sulejmanović je, potom, pucao sebi u glavu. Policija je pored njega pronašla pet kutija startne municije.
Stefan Papić, član narko kartela Tito i Dino, uhapšen je u Dubaiju, saznaje Istraga.ba. Papić je uhapšen po potjernici belgijskog pravosuđa.
U junu prošle godine smo objavili da je Belgija raspisala crvenu potjernicu za Stefanom Papićem, zbog sumnje da je krijumčario kokain i prao novac stečen prodajom droge. On je nizozemski državljanin koji vodi porijeklo iz Bosne i Hercegovine. Imao je direktne veze sa Mirzom Gačaninom, stricem Edina Gačanina, vođe narko kartela Tito i Dino koji već godinama živi u Dubaiju.
Prije nekoliko godina Papić je u Sarajevu osnovao firmu ES Tech.
Direktor ove firme bio je Alem Hodović, sarajevski “biznismen” i “influenser” kojeg je Državna agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA) zajedno sa biznismenom Gordanom Memijom, ranije prijavila zbog organiziranog kriminala i pranja novca. Hodović je, uglavnom, registrirao fiktivne firme preko kojih je prao novac. On je bio i odgovorno lice u nekoliko firmi, a jedna od njih je i Papićeva firma ES Tech.
Upravo je preko firme ES Tech novac prao Mirza Gačanin, bh. državljanin koji je prije dvije godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je prao novac stečen krijumčarenjem kokaina.
Gačaninove firme poslovale sa Papićevom firmom ES Tech
Stefan Papić je upravo bio saradnik Mirze Gačanina u nizozemskom gradu Breda gdje je živio sa svojom majkom Majom Kočetkov, suprugom poznatog sarajevskog dizajnera Davora Papića koji je 2017. godine stradao u saobraćajnoj nesreći u Nizozemskoj.
Mirza Gačanin
Nakon što je za njim raspisana potjernica, Papić je pobjegao u Dubai, gdje godinama živi i vođa tog kartela Edin Gačanin Tito. Njegov saradnik Mirza Gačanin trenutno je u Nizozemskoj gdje mu sude zbog organiziranog kriminala i pranja novca. No, prema informacijama Istrage, Mirza Gačanin je pod istragom i Tužilaštva BiH. Nakon što su međunarodne policijske agencije uspjele dešifrirati aplikaciju Sky, utvrđeno je da je Mirza Gačanin bio povezan za kriminalnom grupom Dušana Lovrenovića iz Gradiške. On je, naime, u maju 2021. godine organizirao krijumčarenje dvanaest pištolja iz Slovenije u Nizozemsku. Osim toga, Gačanin je, preko Lovrenovića, uspio iz Brede prebaciti kilogram kokaina na područje Splita.
Mirza Gačanin je, prema informacijama Istrage, posljednjih dana imao kontakte i sa tužiocima Tužilaštva BiH koji ga pokušavaju “spasiti” nizozemskog zatvora. Naime, njihova namjera je da Gačanin bude prebačen u BiH gdje bi dobio znatno manju sankciju od one koja mu je zaprijećena u Nizozemskoj.
Za sve što je suspendovani predsjednik Suda BiH Ranko Debevec radio ima osnovane sumnje, osim u onom dijelu koji se odnosi na sat Zdravka Mamića.
Naime, sudija Suda BiH blizak HDZ-u BiH Davorin Jukić još u istražnoj fazi je utvrdio da navodi Tužilaštva BiH da je bjegunac od hrvatskog pravosuđa Zdravko Mamić podmitio Ranka Debeveca satom vrijednim 15 hiljada eura – nisu dovoljni za “osnovanu sumnju”. Ti navodi su, smatra sudsko vijeće sa Jukićem na čelu, “samo indicije” jer se ne može jasno utvrditi da li je u pitanju mito ili poklon.
Podsjetimo, Zdravko Mamić je u svom iskazu datom pred državnom tužiteljicom Bojanom Jolović priznao da je Debevecu poklonio sat vrijedan 15 hiljada eura. Hercegovački biznismen Ljiljanko Palac je u Tužilaštvu priznao da je taj sat donio iz Hercegovine u Sarajevo i predao ga Ranku Debevecu. No, to za sudsko vijeće kojim je predsjedavao Davorin Jukić nije bilo dovoljno za “osnovanu sumnju”, za razliku od svih drugih tačaka naredbe o provođenju istrage protiv Ranka Debeveca.
“Kada su u pitanju radnje opisane u tački 3 naredbe o proširenju istrage kojima se osumnjičenom (Ranko Debevec) stavlja na teret da je u periodu od 2019. do 2021. godine, u svojstvu službene osobe, znajući da se pred Sudom vodi ekstradicijski postupak za lice Zdravko Mamić, od istog prihvatio nagradu u vidu ručnog sata u vrijednosti od preko 15000 eura, kako bi korštenjem svog službenog položaja pomogao Mamiću u predmetima koji se vode pred Sudom vijeće cijeni da dokazi kojima su ovi navodi potkrijepljeni nisu mogli u ovom trenutku dovesti do zaključka o postojanju osnovane sumnje na strani osumnjičenog, te je ista zadržana na osnovu osnova sumnje. Pri tome je vijeće posebno imalo u vidu navode svjedoka koji su saslušani na ove okolnosti, a iz čijih iskaza proizilaze samo indicije sa bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o eventualnom primanju dara za trgovinu uticajem, te koji nisu zadovoljili standard osnovane sumnje ka voši stepen sumnje zasnovan na dokazima u ovom trenutku”, navedeno je u odluci sudskog vijeća kojim je predsjedavao sudija Davorin Jukić.
Šta ovo, zapravo, znači?
Sudija Davorin Jukić koji je poznat po tome što je Sud BiH proglasio nenadležnim za suđenje lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću u predmetu “Lijanović i drugi” konstatuje da “nema dovoljno” dokaza da bi se utvrdila osnovana sumnja da je Ranko Debevec počinio krivično djelo primajući sat od Zdravka Mamića. Ovim je, faktički, sudija Jukić abolirao Zdravka Mamića i biznismena Ljiljanka Palca s kojim je, prema informacijama Istrage, u prijateljskim odnosima.
Podsjetimo, Tužilaštvo BiH je, pored ostalog, sumnjičilo Debeveca da je dobio sat Zdravka Mamića u periodu kada je Sud BiH odlučivao o tome hoće li Mamić biti izručen Hrvatskoj. Postupajući tužilac Tužilaštva BiH koji je učestvovao u postupku za izručenje bio je Oleg Čavka, koji je, također, bio u prijateljskim odnosima sa biznismenom Ljiljankom Palcem koji je bio posrednik u poklanjanju sata za Debeveca.
Sudija Davorin Jukić godinama održave dobre veze sa čelnicima HDZ-a BiH i hercegovačkim biznismenima.
Podsjetimo, 19. decembra prošle godine po naredbi Tužilaštva BiH SIPA je uhapsila bivšeg direktora OSA-e OSmana Mehmedagića i predsjednika Suda BIH Ranka Debeveca. Prvobitno su pritvoreni zbog sumnje da su nezakonito prisluškivali uposlenike Tužilaštva BiH i sudije Suda BiH. Sudija Jukić je, kao član Vijeća Suda BiH, konstatovao da postoji osnovana sumnja i odredio im je pritvor. Nakon toga, Tužilaštvo je proširilo istragu protiv Debeveca zbog sumnje da je primao mito od kompanije Kramar i od Zdravka Mamića. No, sudsko vijeće kojim je predsjedavao Davorin Jukić je utvrdilo da postoji osnovana sumnja da je Debevec primio mito od Kramara, ali ne i od Zdravka Mamića, koji je priznao da je poklonio sat suspendiranom predsjedniku Suda BiH.
Evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi krajem novembra ove godine dogovorio je s Miloradom Dodikom održavanje posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske na kojoj je razmatrano pitanje prenosa nadležnosti sa nivoa BiH na nivo entiteta. Ovaj zvaničnik Evorpske unije usaglasio je s Dodikom i da zaključci stupe na snagu šest mjeseci kasnije.
Potvrđuje to izvještaj šefa Delegacije EU u BiH Johanna Sattlera koji je 25. novembra dostavljen u u Brisel. Istraga je u posjedu tog dokumenta, a autentičnost nam je potvrđena iz tri diplomatska izvora. Ambasador Sattler je ovaj izvještaj napisao neposredno nakon posjete evropskog komesara za proširenje Olivera Varhelyia Bosni i Hercegovini, gdje se 24. i 25. novembra sastao sa bh. zvaničnicima i liderima najvećih političkih partija u BiH. U dokumentu je navedeno da je glavni krivac za krizu – bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. No, o tome ćemo nešto kasnije. Sada se vratimo na posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske. Johann Sattler, tako, piše da su Oliver Varhely i lider SNSD-a Milorad Dodik razgovarali o aktivnostima u vezi sa posebnom sjednicom Narodne skuptine RS.
“Na Posebnoj sjednici NSRS planiranoj za 10. decembar, Komesar (Oliver Varhelyi op-a) je pojasnio da će se sjednica zaista održati, ali da će biti najavljen moratorij na donošenje zakona o jednostranom povlačenju iz državnih institucija na period od 6 mjeseci. To je dogovoreno, a predstavnici RS-a će odgovarati za sve suprotne radnje”, naveo je Sattler u svom izvještaju.
Mada dalje u izvještaju nisu precizirani detalji dogovora, jasno je da su evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi i lider SNSD-a Milorad Dodik “dogovorili” datum održavanja posebne sjednice, kao i dinamiku “stupanja na snagu” zaključaka koji se odnose na prenos nadležnosti u oblasti sigurnosti i odbrane, indirektnih poreza i pravosuđa. Sattlerov izvještaj je, rekosmo, pisan 25. novembra i u tom je dokumentu precizirano da je Posebna sjednica NSRS planirana za 10. decembar. No, tu treba napomenuti da je Kolegij Narodne skupštine RS tek 7. decembra formalno donio odluku da će Posebna sjednica biti održana 10. decembra, odnosno tačno onog datuma koji je u svom izvještaju naveo Johann Sattler, navodeći, pritome, da je “to dogovoreno”.
Da je Oliver Varhelyi bio blagonaklon prema Miloradu Dodiku dokazuje i drugi dio izvještaja Johanna Satlera u kojem se navodi da je glavni krivac za krizu u BiH – bivši visoki prestavnik Valentin Inzko.
“Ističući važnost mandata OHR-a i da za trenutnu situaciju nije kriv visoki predstavnik (Christian) Schmidt, Komesar (Varhelyi) je podijelio svoju iskrenu ocjenu da je za sadašnju političku krizu u BiH kriv i njegov prethodnik, visoki predstavnik Inzko. Iako se Inzkovi amandmani ne mogu osporiti sa stajališta sadržaja zakona, problematična je bila činjenica da su nametnuti posljednjeg dana mandata visokog predstavnika Inzka”, naveo je Johann Sattler u svom izvještaju sačinjenog nakon posjete evropskog komesara za proširenje Olivera Varhelyia.
Optužujući Inzka za izazivanje krize, Vahelyi je, navodi se u Sattlerovim bilješkama, “objasnio da su Dodikove izjave u medijima o državnoj imovini bile rezervirane i više dimna zavjesa, a ne pravi požar”. No, bez obzira na to, evropski komesar za proširenje smatra da bi trebalo otvoriti pregovore u vezi sa tri pitanja – državnom imovinom, izbornom reformom i izmjenama Krivičnog zakona BiH, odnosno izmjenama amandmana koje je nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko.
Jedan metak u srce, drugi u trbuh bili su dovoljni da Eldin Ćerimović bude mrtav na mjestu zločina. Ubijen je u utorak ujutro u Velikoj Kladuši, dok je od kuće išao prema svom radnom mjestu. I bila bi to samo još jedna od vijesti iz rubrike crna hronika, da se ne zna ko je ubijeni Ćerimović.
Na portalu Istraga.ba pominjali smo ga u dva navrata, kada smo pisali o kriminalnoj grupi Dine Muzaferovića, krajiškog narko bossa koji je bio povezan sa škaljarskim klanom i kojeg je procesuiranja spasio državni tužilac Džermin Pašić. Dino Muzaferović je bio na čelu narko grupe iz Velike Kladuše koja je u šumi, u blizini granice sa Hrvatskom, zasijala plantažu marihuane, a koju su, kao u filmovima o južnoameričkim kartelima, sa dugim cijevima čuvali naoružani kriminalci.
čuvari plantaže marihuane
“Prema porikupljenim saznanjima proizilazi da je organizovanu grupu ljudi organizovao i rukovodio D.M. iz Velike Kladuše, a što je potvrđeno rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji i Zapisnikom o ispitivanju osumnjičenog Eldina Ćerimovića”, napisao je tužilac Džermin Pašić u optužnici u predmetu Darko Jovanović i drugi.
tuzilac Džermin Pašić
D.M. je Dino Muzaferović. Ali, osim u činjeničnom opisu, njegovog imena nema u Pašićevoj optužnici u predmetu protiv Darka Jovanovića i drugih optuženih u slučaju poznatom kao “Escobar” koji se odnosi na plantažu marihuane u blizini Velike Kladuše.
Edin Ćerimović je bio šestooptuženi. I bio je ključni svjedok protiv Dine Muzaferovića, što i u samoj optužnici navodi državni tužilac Džermin Pašić.
“Edin Čerimović je pronađen mrtav u utorak ujutro. Vjerovatno se radi o ubistvu. Naređena je obdukcija”, potvrdit će za Istragu u MUP-u Unsko-sanskog kantona.
Dokument koji vidite u prilogu je dio optužnice Tužilaštva BiH koju je, zbog slučaja Escobar, podigao državni tužilac Džermin Pašić.
Iz ovoga je, dakle, sasvim jasno da je Eldin Ćerimović, tokom svjedočenja pred tužiocem Pašićem, kao organizatora kriminalne grupe za proizvodnje marihuane označio Dinu Muzaferovića. No, Ćerimović nije dobio nikakve mjere zaštite od tužioca Pašića koji se, u konačnici, riješio predmeta. Za Dinom Muzaferovićem Pašić nikad nije raspisao ni potjernicu. Podsjećamo, tužilac Pašić je u konkretnoim slučaju preduhitrio Tužilaštvo USK-a u ovoj akciji koje je mjesecima istraživalo i pratilo grupu Dine Muzaferovića. Nakon što je Tužilaštvo USK-a počelo pripremu za pretrese lokacija u Velikoj Kladuši i hapšenje Dine Muzaferovića koje je trebalo biti obavljeno 27. ili 28. jula 2021. godine, tužilac Pašić je, u saradnji sa Rejhanom Rakovićem iz Granične policije BiH, proveo akciju u nedjelju, 25. jula 2021. godine. Prvoosumnjičeni Muzaferović je pobjegao. Pašić je uhapsio Darka Jovanovića, Murata Dizdarevića, Almira Pehlića, Armina Sefića, Nermina Balića i Eldina Ćerimovića. Ovaj posljednji, Edin Ćerimović, dao je iskaz u kojem je ispričao da iza proizvodnje droge stoji Dino Muzaferović. Ali Džermin Pašić za Muzaferovićem nije raspisao potjernicu. Umjesto toga, podigao je optužicu protiv Darka Jovanovića, Murata Dizdarevića, Almira Pehlića, Armina Sefića, Nermina Balića i Eldina Ćerimovića. Sud BiH se, međutim, 12. januara ove godine proglasio nenadležnim za Pašićevo postupanje. Optužnica je prebačena u nadležnost Tužilaštva USK-a koje je i prvo formiralo predmet. Pašić se, tako, riješio predmeta, a Dino Muzaferović je ostao na slobodi.
Dino Muzaferović, neoptuženi narko boss
U međuvremenu, Pašićev istražitelj Rejhan Raković je uhapšen zbog korupcije u Graničnoj policiji, a nakon toga u sandučiću GP BiH u Velikoj Kladuši pronađena je informacija koja se odnosi na slučaj “ESCOBAR”.
“Zapljenom plantaže i opreme grupa je na gubitku oko 4 miliona KM. Navodno, Dino pokušava na sve načine doći do informacija ko ga je ocvikao, čak razmišlja raspisati nagradu za informaciju o tome i angažirati plaćenog ubicu da riješi par policajaca kako bi u budućnosti drugi razmislili prije nego bi se upustili u istraživanje njega i njegovih poslova”, navedeno je, pored ostalog, u informaciji dostavljenoj Graničnoj policiji BiH.
Ovaj dokument je proslijeđen i tada postupajućem tužiocu Džerminu Pašiću koji ga je samo stavio u spis. No, za Muzaferovićem nikada nije raspisao potjernicu, iako ga je u optužnicu koju je potpisao označio kao vođu kriminalne grupe koja je proizvodila marihuanu u Velikoj Kladuši. Pašić je, rekosmo, “izgubio” otetu nadželnost nad ovim predmetom. Slučaj je proslijeđen Tužilaštvu USK-a. U utorak ujutro je ubijen.
Nepravomoćna presuda od deset godina zatvora koju je danas Sud Bosne i Hercegovine izrekao Sakibu Mahmuljinu, penzionisanom generalu Armije RBiH zbog zločina nad srpskim civilima i zarobljenicima u naselju Vozuća, najveća je presuda koja je izrečena bilo kom oficiru Armije RBiH tog ranga. Podsjetimo, Mahmuljin je nakon rata u dva mandata bio i zamjenik ministra odbrane Federacije BiH i osoba od najvećeg povjerenja bošnjačkog političkog i vjerskog vrha. Mahmuljina je Sud BiH proglasio odgovornim za zločine koje su u ljeto 1995. godine počinili pripadnici Odreda “El-Mudžahid”. Optužnica protiv Mahmuljina podignuta je 2016., suđenje je trajalo nepunih šest godina.
Ko je, zapravo, Sakib Mahmuljin, kakva je njegova uloga i doprinos u ratu, kako je i čime zaslužio nepodijeljeno povjerenje svojih nadređenih u politici i vojsci, kakve su bile njegove veze s islamističkim borcima i zašto je samo njemu dokazana neposredna komandna odgovornost za zvjerske pokolje mudžahedina nad Hrvatima i Srbima? Ovaj novinar pokušat će na ta, nimalo jednostavna pitanja odgovoriti u tekstu koji slijedi.
MAHMULJIN U SEFEROVOM ŠTABU
Sakiba Mahmuljina sam upoznao u prvim mjesecima rata u štabu Sefera Halilovića, tada prvog čovjeka Armije RBiH. Bavio se administrativnim poslovima, a koliko znam, u bivšoj JNA je bio stručnjak za saobraćaj. U onoj vojsci, u kojoj sam izdangubio cijelu godinu, nije bilo šefova kabineta nego ađutanata, a šefovi za ljudske resurse su se zvali “personalci”, pa se i Mahmuljinovo zanimanje vjerovatno zvalo evidentičar (četni, bataljonski…). Tih sam mjeseci često gostovao u Halilovićevom kabinetu-štabu, zadržavao se kod šefa kabineta Fahrudina Radončića i Sedike Omerhodžić, sekretarice, ali Mahmuljina sam vidio svega jednom-dva puta. Kao pripadnik Pres-centra Armije RBiH, javljao sam mu se oko rješavanja nekih činovničko-statusnih pitanja. Bio je tih, povučen, pomalo zatvoren, ali ugodan sugovornik i efikasan birokrata, bez “šalterskog” mentaliteta, izlišnih (pot)pitanja i traženja “još jednog papira”. U Halilovićevom štabu su ga cijenili kao pedantnog, radišnog i ćutljivog čovjeka koji se samo svojim poslom bavio. Neko je kasnije, u želji da ga degradira, kazao da je Mahmuljin “kuhao kafe kod Sefera Halilovića“, što mislim da je bilo pretjerivanje; nisam to nikada vidio, a uostalom, tada je u kabinet glavnokomandujućeg Armije RBiH bila “mobilisana” žena-gatara koja je osoblju pravila kafe i gledala u šolju proričući im bližu i dalju budućnost, prognozirajući sreću na vojnom i privatnom planu…
U razgovoru s njim sam saznao da je rodom iz Prijedora, odnosno mjesta Kozarac, za kojeg sam u to vrijeme, polovinom 1992. godine, znao tek da je teško stradalo, a većinsko muslimansko stanovništvo masovno odvedeno u srpske koncentracione logore.
Kada sam s kolegama iz Pres-centra došao u Zenicu, prvih dana 1993. godine, u Komandi Trećeg korpusa sam zatekao Sakiba Mahmuljina. Malo prije njega, ili u isto vrijeme, u Zenicu je iz sarajevskog Generalštaba stigaoEnver Hadžihasanović, koji je imenovan za komandanta Korpusa. Mahmuljin nije imao konkretan ratni raspored, sjedio je u Hadžihasanovićevoj kancelariji, nisam siguran da je imao svoju. Čekao je da negdje bude raspoređen, ali to se nikako nije dešavalo. Mislim da sam od generala Vehbije Karića, koji je, također, stigao u Zenicu nakon ljudskog i profesionalnog debakla na Igmanu, čuo da je Sefer Halilović poslao svog prvog činovnika Mahmuljina da pripremi njegov izlazak na “slobodnu teritoriju”. Prema tom planu, takozvano istureno komandno mjesto s kojeg bi Halilović i njegovi suradnici komandovali Armijom RBiH, bilo bi u Zenici te je za te potrebe “izuzet” jedan dio, polovina Narodnog pozorišta i pretvorena u štabno-kancelarijski enterijer. Sve te poslove, koliko sam informiran, nadgledao je Mahmuljin. U prvim mjesecima ‘93. u nekoliko navrata sam boravio u Travniku među borcima i komandantima krajiških jedinica i od njih sam čuo da je Mahmuljinova familija teško stradala u Kozarcu, nekoliko najbližih članova je ubijeno.
SAOBRAĆAJAC NA ČELU VOJSKE
Nekako mi se tada činilo da je prirodno mjesto Sakiba Mahmuljina među njegovim krajiškim zemljacima, u 17. krajiškoj brigadi, kojom je zapovijedao Fikret Ćuskić, njegov komšija iz Kozarca, a ubrzo su se priključili bivši oficiri JNA Mehmed Alagić, Sead Čirkin. Kasnije je Sefer Halilović pričao da mu je Mahmuljin govorio da se osjeća beskorisnim kao činovnik, kancelarijski miš u njegovom sarajevskom štabu, i tražio suglasnost da ode u srednju Bosnu i priključi se svojim zemljacima u borbi na prvim borbenim linijama prema agresoru. No, prema nekim pouzdanim svjedočenjima, Mahmuljin se tokom boravka u Zenici približava ključnom punktu oružane borbe – Glavnom logističkom centru u Visokom i njegovom neprikosnovenom vladaru Halidu Hadžiji Čengiću, koji je sa sinom Hasanom bio gospodar logistike, novca, ali i suradnje s islamističkim borcima, instruktorima, misionirima koji su tih mjeseci premrežili srednju Bosnu. U to vrijeme glavni oficir pri GLOC-u bio je Rasim Delić, kojeg su otac i sin Čengić brižljivo pripremali (uz suglasnost Alije Izetbegovića) da zamijeni Sefera Halilovoća na čelu Glavnog štaba ARBiH. Tu se negdje, u vjetru u leđa kojeg je dobio u Visokom, nalazi moguće objašnjenje za kasniju vojničku karijeru Sakiba Mahmuljina, pogotovo angažman u projektu islamiziranja Armije RBiH u suradnji sa stranim dobrovoljcima, financijerima i propagandistima.
Tokom užasnog ratnog ljeta 1993. godine, često sam razgovarao s tadašnjim glavnim bezbjednjakom Trećeg korpusa ARBiH i pitao ga kakva je formalna funkcija Sakiba Mahmuljina, koji mu je ratni raspored, zona odgovornosti, kome zapovijeda, a ko je nadređen njemu. Odgovori koje sam dobijao su bili neodređeni, ne zato što se moj sugovornik trudio da ne bi “izlanuo” vojnu tajnu, nego zato što, sada sam još više siguran, ni sam nije pouzdano znao odgovor. Uglavnom, kako mi je rekao, Mahmuljinu je “Đedo” (nadimak generala Envera Hadžihasanovića) dao zadatak neformalnog koordinatora između krajiških jedinica u sastavu Armije RBiH i brojnih, samostalnih i odmetnutih muslimanskih postrojbi nad kojima u to vrijeme niko nije imao efektivnu kontrolu. Sve do augusta 1993. godine, kada je Odred “El-Mudžahid” odlukom Alije Izetbegovića i Rasima Delića službeno uveden u sistem rukovođenja i komandovanja Trećeg korpusa ARBiH. Nedavno preminuli islamski teolog Mahmut efendija Karalić bio je prvi emir tzv. muslimanskih snaga, što nije bilo verificirano niti u jednom legalnom armijskom dokumentu niti civilnoj instituciji. U to vrijeme, tokom ljeta 1993. godine, na terenu su bili česti konflikti između pripadnika krajiških brigada s islamskim borcima zbog drugačije ideologije, filozofije života, načina i običaja ratovanja. Mahmuljin je imao objašnjiv autoritet kod svojih zemljaka iz Bosanske krajine, ali iz nekih nevidljivih razloga (utjecaj GLOC-a iz Visokog te neformalnih islamskih centara kojima se približio?), uživao je povjerenje kod komandanata mudžahedinsko-islamističkih (para)vojski. Sličan autoritet kod bjelosvjetskih islamističkih desperadosa je, iz još nejasnijih razloga, imao predratni oficir KOS-a Fikret Muslimović, jedan od kreatora islamiziranja Armije RBiH.
RAT ZA VJERU, A NE ZA DRŽAVU
Pred kraj 1993. godine, Sakib Mahmuljin je imenovan za načelnika Štaba Trećeg korpusa ARBiH, čime je njegova neformalna moć “na terenu” ozakonjena. No, bio je to samo prvi korak prema preuzimanju komandantske pozicije. Enver Hadžihasanović, koji već dulje vrijeme nije bio po volji bošnjačkim kadrovicima zbog nedovoljnog senzibiliteta prema vjerskom karakteru vojske kojoj je na čelu, sklonjen je na mjesto načelnika Glavnog štaba Armije RBiH, kako bi ostavio upražnjeno mjesto Mahmuljinu.
U januaru 1994. godine, u razgovoru do kojeg je došlo na njegovu izričitu inicijativu, Alija Izetbegović je od mene kao nekog ko je relativno dobro poznavao vojne prilike i odnose u centralnoj Bosni, tražio mišljenje o tome ko bi bio bolji Hadžihasanović nasljednik, Sakib Mahmuljin ili Mehmed Alagić. Rekao sam mu da je riječ o osobama potpuno različitih temperamenata i suprotnih vojničkih ambicija i doktrina.
“Mehmed Alagić je opsjednut ratovanjem, vojnim povratkom u Krajinu i svoj Sanski Most, njega je teško obuzdati, krajiški je svojeglav, ima napoleonske ambicije. Mahmuljin je drugačiji, mirniji, proračunatiji, više je uzoran knjigovođa nego vojskovođa. Pravo je pitanje šta vi kao civilni komandant želite od tog korpusa: ako želite da miruje, čuva rezultat, miri se s faktičkim stanjem, onda je Mahmuljin idealno rješenje, ukoliko je ambicija Armije da ratuje, oslobađa zemlju od agresora, to je posao za Alagića.”
To je bila suština onoga što sam tada rekao Izetbegoviću u njegovom kabinetu. Nije prošlo mnogo vremena, a predsjedavajući Predsjedništva BiH je odlučio da Mahmuljina imenuje za komandanta Trećeg korpusa, dok je od Operativne grupe sa sjedištem u Travniku formiran Sedmi korpus ARBiH, a za njegovog komandanta imenovan Mehmed Alagić. Nekoliko mjeseci kasnije, donekle su se potvrdile moje (pr)ocjene: Sedmi korpus je izveo niz ofanzivnih borbenih operacija od kojih je oslobađanje Vlašića, kao i suradnja s Hrvatskom vojskom, bila najveći uspjeh Armije RBiH u dotadašnjem toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Treći korpus pod Mahmuljinovim zapovjedništvom sve do akcije “Vozuća” u ljeto 1995. godine bio je u stanju hibernacije ili, kako se tada govorilo, konsolidiranja i pregrupisanja snaga.
Zbog zločina koje su pripadnici mudžahedinskih jedinica počinili nad srpskim civilima i vojnim zarobljenicima, Sakib Mahmuljin je danas nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora na Sudu BiH. Iako je u toj vojnoj akciji sudjelovalo nekoliko desetina hiljada pripadnika Armije RBiH iz dva korpusa (Zeničkog i Tuzlanskog), sva slava je, smišljenom medijskom i političkom kampanjom i manipulacijom pripisana stranim borcima iz jedinice “El-Mudžahid” kojih nije bilo više od hiljadu. Neki od njihovih lidera su nakon bitke za Vozuću dolazili u Sarajevo, primani su na najvišem nivou, a sa sobom su (do)nosili odsječene glave ubijenih Srba i hvalili se tim morbidnim “ratnim plijenom”.
Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu za zločine islamskih boraca nad uglavnom hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u srednjoj Bosni sudilo se manje-više svim visokim oficirima Armije RBiH iz Trećeg korpusa, kao i Rasimu Deliću, komandantu Armije RBiH. General Enver Hadžihasanović osuđen je na tri i po godine zatvora, dok je Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade, osuđen na dvije godine zatvora za zločine u srednjoj Bosni. Suđenje Mehmedu Alagiću je obustavljeno nakon njegove smrti 2003. godine.
Rasim Delić, komandant Armije RBiH, u Haagu je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zato što je “odbio da kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz Odreda “El-Mudžahid”. U presudi je precizirano da se Delića “smatra odgovornim za zločine počinjene u selu Livade i u logoru Kamenica u općini Zavidovići, srednja Bosna, u julu i augustu 1995. godine”.
Dakle, Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu “Delić” (kao ni u slučaju “Hadžihasanović i Kubura”) utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici “El Mudžahedin”. Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.
KAKVO SU SJEME POSIJALI MUDŽAHEDINI
Za kraj ovog teksta, da bi se bolje razumjela uloga koju je Sakib Mahmuljin, kao i Rasim Delić, imao u ratu, treba citirati dnevnik jednog od vođa islamskih boraca u Bosni i Hercegovini, izvjesnog Šeika Šabana, koji je ubijen godinu dana nakon rata od strane HVO-a u Žepču. Sadržaj njegovog dnevnika objavio je Miroslav Tuđman, sin hrvatskog diktatora, u svoj knjizi “Druga strana Rubikona/Poltička strategija Alije Izetbegovića“, objavljenoj prije tri godine. Odmah nakon Dejtonskog sporazuma kojim je tražen odlazak islamskih (i drugih stranih dobrovoljaca) iz Bosne i Hercegovine, u Zenici je održan sastanak bošnjačkih civilnih i vojnih vlasti s liderima stranih boraca koji traže da se na njih ne primjenjuje ova obaveza.
U dnevniku Šeika Šabana zapisano je kako je izvjesni komandant Armije RBiH Sakib“izrazio mišljenje da su četiri prethodne godine dale više za islam nego prethodnih 100 godina. Islam se čvrsto ukorijenio u ovoj zemlji. Izrazio je mišljenje da su ljudi tokom ovog perioda išli u džamiju više nego ikada ranije“.
Riječi komandanta Sakiba potvrdio je i njegov šef Rasim Delić, koji je na tom sastanku kazao: “Svjesni smo oživljavanja islama koje proživljava narod. Bogu hvala, sjeme je posijano, to niko ne može izbrisati. Treći korpus je najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku. Ali, vojne jedinice su, bez izuzetka, ispred civila kada je riječ o religioznim pitanjima. To niko ne može oduzeti bošnjačkom narodu.”
I tako, umjesto da vojni komandanti države nad kojom je izvršena jeziva dvostruka agresija, zahvaljuju ljudima koji su se dobrovoljno priključili odbrani zemlje, što su pomogli u njenoj odbrani njenog naroda, oni su puni hvale za njihovo islamiziranje vojske. Zbog njihovog posijanog sjemena, ne islama nego krvavih ratnih zločina, “komandant Sakib” je danas presuđen na deset godina robije.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Direktor ove firme bio je Alem Hodović, sarajevski “biznismen” i “influenser” kojeg je Državna agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA) zajedno sa biznismenom Gordanom Memijom, ranije prijavila zbog organiziranog kriminala i pranja novca. Hodović je, uglavnom, registrirao fiktivne firme preko kojih je prao novac. On je bio i odgovorno lice u nekoliko firmi, a jedna od njih je i Papićeva firma ES Tech.
