Ekskluzivno je, jer i on i medij u kojem se oglašava drugačije ne znaju, Elmedin Konaković prije tri dana za N1 najavio da će ponedjeljak vjerovatno biti dan žalosti u BiH. I, evo, dođe i skoro prođe ponedjeljak, ali nigdje u BiH, osim u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu se ne žali. Žalost nastupa tek kad prođe – utorak.
Zašto? Trojkašima zbog SFF-a, HDZ-ovcima zbog Velike Gospe i večerašnjeg spektakla Petra Graše srijeda je “idealan dan” za žaljenje gradačačkih žrtava koje su danas ukopane. SNSD-ovcima nije bitno kada se, uopće, žali. Bitno je da se i u toj žalosti podrivaju institucije BiH.
Danas je u Gradačcu klanjana dženaza Nizami Hećimović. Tu nesretnu ženu koja je od države tražila zaštitu koju nije dobila, prošlog je petka ubio njen nevjenčani suprug. Tog istog dana Sarajevo nije žalilo. Naprotiv, slavilo je početak “najvažnijeg filmskog festivala u ovom dijelu Evrope”.
Nizama Hećimović ne pripada onima koji diktiraju “društveno ponašanje”. Irma Baralija nije sjekla kosu u znak solidarnosti sa zlostavljanim ženama u BiH. Sabina Ćudić nije tvitala ništa pa se neće morati pozivati na imunitet. Irfan Čenigć se hvalio fotografijama sa crvenog tepiha, a federalni premijer Nermin Nikšić nije pisao potresne ispovijesti na društvenim mrežama. Jer reflektori ispred sarajevskog Narodnog pozorišta ne bacaju dalje od Titove ulice. I kantonalni sarajevski premijer Nihad Uk pokazao je koliko je, zapravo, politički neuk. Zajedno sa svojim stranačkim šefom Edinom For(t)om koji je protekle dane bez žalosti proveo zaljubljeno gledajući u svoje stare fotografije.
Od masakra u školi u Beogradu do dana žalosti u cijeloj BiH prošlo je nepunih 48 sati. Od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba bh. entiteta proći će skoro pet dana.
“Da mi prođe utorak”, pjevat će Petar Grašo u ponedjeljak (večeras) na “humanitarnom spektaklu” u Šujici.
Tu će biti Reprezentacija svećenika Hrvatske, veterana NK Šujice i naravno Humane zvijezde Hrvatske čiji sastav se svaki dan nadopunjuje zanimljivim imenima. Onda u utorak ide Velika Gospa. Zato Borjana Krišto i drugi HDZ-ovi kadrovi nisu dopustili da Vijeće ministara i Vlada Federacije BiH dan žalosti proglase prije srijede.
Vijeće ministara BiH na kraju, eto, neće učiniti ništa. Republika Srpska je proglasila dan žalosti zbog Gradačca i pozvala, pazite sada, Vladu Federacije da učini isto. Nije, dakle, Miloradu Dodiku i njegovim stranačkim poslušnicima bitna žrtva. Bitno je rušenje institucija Bosne i Hercegovine.
Danas je dan žalosti u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu. Danas će biti ukupana Nizama Hećimović i druge žrtve (samo)ubice Nermina Sulejmanovića. Danas se ne žali u Sarajevu. U Sarajevu se šeta crvenim tepihom. Danas se ne žali u Hercegovini. Dolje je Grašo piva. Danas se ne žali u Republici Srpskoj. Tamo se kuju planovi za rušenje države.
Zamislite državu u kojoj ministar vanjskih poslova reaguje na tragediju u Gradačcu hvaleći se da je “znao za događaj prije nego što je objavljen u medijima”. Nemojte zamišljati. Pogledajte Elmedina Konakovića. Njemu je, dakle, bitno kada je on saznao za događaj. Nije mu bitno da li je išta poduzeo, jer on se nametnuo ka vrhovni autoritet i za vanjske i unutrašnje poslove.
I, ako ćemo realno, nije ovdje uopće bitno hoće li država dan ili dva žaliti za Nizamom Hećimović. Bitno je šta će država poduzeti da više niko i nikada ne mora žaliti zbog femicida.
Bila je mrkla noć, prvi juli ratne 1993. godine: pomoćnik komandanta Prvog korpusa Armije BiH približavao se mostu kod Pozorišta. Strogi je, dakle, centar grada i naš junak treba stići do zgrade u Daniela Ozme, gdje je smještena Komanda. Policijski sat je na snazi, pa nije iznenađen kada pred njega iskaču uniformisani vojnici. S obje su strane mosta i tek kada su ga zaustavili, shvata da ih je mnogo više od obične patrole, no kako su planirali da organiziraju obuku i u samom gradu, njemu je, ispričat će kasnije, bilo toplo oko srca: pomislio je da vježbaju. Da nešto baš i nije uobičajeno, razumio je nakon što je njegova identifikacijska knjižica postala razlog uspostavljanja veze: Komandante, imamo kapitalca iz Korpusa!
Naredio svirepe smrti i brutalna ubistva
Uskoro je uz pratnju odveden do Bistrika, u tadašnju komandu 10. brdske brigade, gdje je zatekao brojne civile, vojnike i policajce. Te je noći Mušan Topalović Caco pokupio pedesetak ljudi, poneki su dobili i batine (najgore su prošli sinovi tadašnjeg komandanta Glavnog štaba ARBiH i njegovog zamjenika, Rasima Delića i Jovana Divjaka, obojica dobri borci s prve linije fronte), većina gozbu nezapamćenu te gladne, najteže ratne godine, a kada je svanulo, u velikoj prostoriji u kojoj su čekali da saznaju šta će biti s njima pojavio se Ramiz Delalić Ćelo. Našeg junaka, svog zemljaka iz Priboja, iznenađeno je pozdravio i rekao mu da krene za njim. Odveo ga je u Cacinu kancelariju, gdje je dobio dozvolu da ga povede, a potom su obojica prošetali do Katedrale. Na uglu kod Bagata stajala je nekolicina vojnika za koje je Ćelo rekao da su njegovi, a onda mu pokazao praznu cestu uz tramvajsku prugu i objasnio: “Kod Vječne vatre su tvoji. Moji neće pucati, za tvoje ne znam!” Naš je junak klecajućih koljena prošao dionicu od jedva 500 koraka, koja mu se činila najdužom u životu, a kada je stigao do svojih, odveden je u Korpus gdje ga je dočekalo pitanje: Kako te je pustio? Bila je to – ispostavit će se – kap koja je prelila čašu i suočila državni i vojni vrh BiH s potrebom da u sistem odluče vratiti brigadne komandante za koje se mjesecima šuškalo da djeluju mimo naredbi Prvog korpusa.
Kada je ta talačka kriza okončana tokom dana, a Caco i Ćelo odbili da predaju brigade, iz Glavnog štaba odaslano je priopćenje da su se komandant 10. bbr. i zamjenik komandanta 105. mbr. odmetnuli i da se za njima traga. U opsjednutom gradu sve se znalo – i da se Ćelo stacionirao u Romanijskoj, i da je Caco ostao na Bistriku, i da komanda Korpusa pokušava pregovore. A onda je – 26. oktobra 1993. – uslijedila najtajnija akcija tokom teških ratnih godina: Trebević 2 preživjeli pamte kao dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima. I Ćelo i Caco su uzeli taoce, civile, no Ramiz Delalić se u popodnevnim satima predao (žrtava nije bilo), a vraćanje u sistem 10. bbr. životima su platili petorica vojnika ove brigade i devet specijalaca Vojne policije i MUP-a RBiH. U gluho doba noći Caco se predao, doveden je prvo u Predsjedništvo BiH, a potom u Komandu 1. korpusa i kada je trebao biti prebačen u zatvor – ubijen pri pokušaju bijega. Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku BiH, a posebno za ličnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vođenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, major koji nije dvojio – već je pucao u Cacu – nagrađen je Zlatnim ljiljanom, devet specijalaca sahranjeni su uz najviše vojne i državne počasti u Velikom parku, a Caco na nepoznatom mjestu, u NN humku.
Iz Kazana su ekshumirani ostaci Cacinih žrtava i u prvim javnim očitovanjima govorilo se o 27 ljudi, mahom Srba i Hrvata, no novinarima su istražitelji pominjali posmrtne ostatke 43 osobe, ubijene “od proljeća do jeseni 1993”. Polako se sklapao mozaik, isplivavali podaci o nestalim koji su izvođeni iz svojih stanova i potom brutalno ubijani i bacani u jamu. Za ovaj ratni zločin, kasnije preimenovan u optužnicu za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva, još 1994. godine bilo je optuženo 27 pripadnika 10. bbr, a presuđeno je njih 14 kaznama od 10 mjeseci do šest godina zatvora. Tek puno kasnije izrečena je najveća kazna od 14,5 godina zatvora. Slobodanka Macanović je detalje smrti svojih roditelja čula na suđenju, no to je bio tek početak traganja za njihovim posmrtnim ostacima. Upravo je ona na pomoćnom groblju Stadion pronašla NN humke u koje su ekshumirani zakopani. Ispostavit će se da je i Caco bio nedaleko od njih, no dok je neidentificirane ostatke Cacinih žrtava preuzela Komisija za nestale iz RS-a, Cacini posmrtni ostaci su s ruke na ruku, uz nezapamćenu dženazu i 12.000 ljudi, početkom decembra 1996. godine, sahranjeni u Memorijalnom kompleksu Kovači. Nedaleko od njega, nakon ubistva u klasičnoj mafijaškoj sačekuši u ljeto 2007. godine, sahranjen je i Ramiz Delalić Ćelo. Slobodankin otac se pak još uvijek službeno vodi kao nestao, dok ona i sestra čekaju da makar u majčin grob spuste nekoliko njezinih kostiju.
Ovog 26. oktobra bit će 28 godina od obračuna države BiH s Cacom, a za mjesec i kusur punih 25 kako je Caco – ta najtamnija mrlja na obrazu Armije BiH – ispraćen na Kovače. No, s obzirom na to da se u međuvremenu ispostavilo da je Caco s ubijanjem civila počeo još krajem 1992. godine, Kazani čekaju svoj epilog evo skoro tri decenije: niti je ikada tačno utvrđen broj ubijenih, niti su porodice stradalih dobile posmrtne ostatke, niti se Sarajevo odužilo pamćenjem svojih sugrađana koji su svirepom smrću kažnjeni zato što su ostali u opsjednutom gradu, ne pristajući na logiku agresora o etničkim teritorijama. Ipak, uz mnogo muke, puževim korakom, donesena je odluka o obilježavanju mjesta ratnog zločina, pominjala se i spomen-ploča u Gradu, no Gradsko vijeće Sarajeva i inicijatorica ubrzane procedure gradonačelnica Benjamina Karić prošle sedmice odlučili su se za manje od pola istine. Planirani Spomenički kompleks preko noći je postao spomen-obilježje, do Kazana – te nepristupačne jame našeg srama – jednog dana napravit će i gelendere (?!), a Cacine zločine zapečatit će na broju 17 uz tekst koji će reći da pamtimo, ali ne i šta. Spomen-obilježje na Kazanima, naime, pobrojat će ubijene, ali će odšutjeti ime naredbodavca ubijanja – onog odmetnutog komandanta za koga su svi njegovi osuđeni suborci, egzekutori na Kazanima, rekli da je osobno naredio svirepe smrti i brutalna ubistva, glorifikovanog gangstera – kako ga je nazvao pokojni Jovan Divjak – ubicu devetorice specijalaca, vojnika i policajaca ARBiH i MUP-a koji su živote dali usred rata da bi zaustavili Cacu.
Jeftini politički poeni
Bila sam na neformalnom sastanku koji je gradonačelnica Karić sazvala ovim povodom. I bila sam uistinu ponosna na mlade ljude iz nevladinih organizacija koji se godinama bore za memoriranje svih žrtava, istrajno radeći na dokumentiranju naše ne tako davne prošlosti. Enormnu su energiju uložili pokušavajući objasniti gradonačelnici da se spomenik – pa makar to bilo i nekompletno spomen-obilježje – ne pravi za današnje generacije, već zauvijek. Pitali smo je kako Grad Sarajevo zna ko je spalio Vijećnicu, a ne želi da zna ko je ubijao naše sugrađane na Kazanima? Nismo dobili nijedan suvisli odgovor, čak ni obećanje da će jednog dana u neka bolja vremena biti postavljena i spomen-ploča u gradu. U toku je javna rasprava, no već sada je jasno da je aktuelna gradska većina više no riješena da slučaj Kazane zatvori u onu istu jamu našeg srama, a sebi priskrbi jeftine političke poene multietničke otvorenosti. Potpuno nezainteresirana što na ovaj način pravi trostruku štetu: porodicama žrtava ne pruža utjehu, protivnicima Bosne i Hercegovine daje argument kako smo svi isti, a Armiji BiH posmrtno udara šamar izjednačavajući je sa Cacom. I još tome podiže spomen-obilježje kojim, u konačnici, vrijeđa i Sarajevo.
Tog 26. maja 1992. godine pred našu kuću je došlo policijsko auto „Zastava 101” na kojem je pisalo “MILICIJA“. Izašla su dvojica milicionera, i uputili su se pravo u kuću. Bili su to ogromni, visoki i razvijeni ljudi u policijskim uniformama sa šapkama na glavi. Ušli su u kuću grubo i bahato i odmah su, bez ijedne riječi, poveli mog oca Osma Bajrovića napolje prema parkiranom policijskom autu. Sjećam se da se moj otac Osmo Bajrović okretao da nam nešto kaže, a milicioner ga je udarao i gurao niz stepenice, derući se na njega: „Polazi šta pričaš“. Ugurali su ga na zadnje sjedište policijskog auta i odmah su krenuli u pravcu Herceg Novog. Bilo je to usred bijela dana.
Majka nam je tada otišla u prodavnicu da kupi nešto hrane, jer smo tih dana izbjegli iz Foče u Bosni i Hercegovini gdje smo živili, bježeći od rata da spasimo žive glave.
Sjećam se da smo ja i moja sestra Adisa od sedam i po godina plakali i da smo se sakrili ispod stepenica, jer smo mislili da će milicija i nas zarobiti.
Tada sam posljednji put vidio svog oca Osma Bajrovića i od tada više nikad ništa ne znam za njegovu sudbinu. Nikada nismo pronašli njegove posmrtne ostatke i ne znamo gdje mu je grob, što me sada najviše potresa i boli.
Danas 25. maja 2022. godine se u parku ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom, u organizaciji nekolicine nevladinih organizacija iz Crne Gore, obilježava 30-ta godišnjica deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kako se uvriježeno pogrešno naziva jedan od najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u toku rata 90-tih na području bivše Jugoslavije.
Naime, tokom rata 1992. godine, a i kasnije, tadašnja milicija Crne Gore je u više gradova na području Crne Gore, a najviše u Herceg Novom, najbrutalnijim fašističkim metodama lovila i hapsila Bošnjake, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koji su bježali od ratnih strahota, i zatvarala ih u logore. Logori za Bošnjake su tada svjesno pogrešno nazivani sabirnim centrima i tako su se zataškavale i prikrivale prave razmjere tog gnusnog ratnog zločina.
Bila je to organizovana i isplanirana akcija, vođena i izvršavana od strane tadašnje vlasti Republike Crne Gore i njenih institucija, prvenstveno policije, usmjerena na hapšenje i zatvaranje nedužnih ljudi, izbjeglica iz ratom zahvaćene susjedne države Bosne i Hercegovine.
Nikada nije službeno utvrđen tačan broj nedužno stradalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ali je izvijesno da je najmanje 86, a prema nekim podacima i više od 150 Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine uhapšeno i zatvoreno u logore u tim protuzakonitim akcijama policije Crne Gore tokom rata 1992. godine. Samo nekolicina zarobljenih Bošnjaka je preživila tu strašnu ratnu torturu, a ostali su najvjerovatnije ubijeni, ali nikada nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci. Još uvijek se ti ljudi vode kao nestala lica, međutim nakon što je proteklo 30 godina ugašena je i posljednja nada da su još uvijek negdje živi.
Umjesto da im pruži utočište i ponudi svu neophodnu humanitarnu pomoć, tadašnja vlast Crne Gore je, kršeći sva pravila međunarodnog humanitarnog prava, sistematski hapsila i zatvarala Bošnjake izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, čija je sudbina i dan danas nakon 30 godina i dalje nepoznata. Njihove porodice i preživjeli srodnici i danas nakon 30 godina tragaju i pokušavaju pronaći posmrtne ostatke tragično ubijenih očeva, muževa i braće, ali su nade svakim danom sve manje da će ih ikada pronaći i dostojanstveno sahraniti.
Nadležne institucije i organi države Crne Gore nikad nisu proveli nezavisnu i efikasnu istragu o navedenim zlodjelima, a porodice nestalih Bošnjaka vlasti Crne Gore nikada nisu obavijestile o sudbini njihovih najmilih srodnika i šta se desilo sa njima. Sve što je učinila država Crna Gora na planu suočavanja sa istinom i rasvjetljavanja ovih strašnih zlodjela je isplata naknade štete u minornom iznosu preživjelim srodnicima ubijenih žrtava, što svakako nije i ne može biti jedina satisfakcija za bol i patnje porodicama žrtava i zamjena za kažnjavanje odgovornih nalogodavaca i izvršilaca ovog strašnog ratnog zločina.
Ne prođe ni jedan dan a da se ne sjetim svog oca Osma Bajrovića i tog kobog 26. maja 1992. godine kada je policija Crne Gore upala u našu kuću u Bijeloj i uhapsila, a potom odvela u smrt mog oca Osma Bajrovića. Tada sam ga posljednji put vidio. Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri Adisi, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i očinski poljubi zadnji put. Taj njegov pogled prema meni i mojoj sestri Adisi je posljednji dar koji imamo od svog oca Osma Bajrovića, mi živimo sa tim i nikada ga nećemo zaboraviti. Svjesni smo da naš otac Osmo Bajrović više nije živ i da njegove kosti leže u nekoj bezdanoj jami.
Obraćali smo se svima za pomoć u pronalaženju posmrtnih ostataka našeg oca Osma Bajrovića, davali smo uzorke krvi za DNK-a analizu i identifikaciju, obilazili smo otkopavanje masovnih grobnica, ali nažalost nikada nismo pronašli posmrtne ostatke našeg oca Bajrović Osma i ništa više ne znamo o njegovoj sudbini, pojašnjava nam njegov sin Alen Bajrović.
Tužili smo državu Crnu Goru radi rasvjetljavanja sudbine našeg oca Osma Bajrovića, angažovali smo tim advokata, i nakon više od 15 godina maratonskog suđenja pred svim sudovima u Crnoj Gori nismo dobili nikakvu pravdu. Čak je i Ustavni sud Crne Gore odbio sve naše žalbe i zahtjeve da se državi Crnoj Gori naloži da provede nezavisnu, objektivnu i efikasnu istragu o okolnostima zarobljavanja i daljoj sudbini mog oca Osma Bajrovića.
Zbog takvog ignoranskog odnosa i nepravde tužili smo državu Crnu Goru pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu i čekamo međunarodnu pravdu za počinjeni ratni zločin nad našim nevino ubijenim ocem Osmom Bajrovićem.
Moj otac Osmo Bajrović nikada nije mrava zgazio, nikada nije uzeo pušku u ruke i bježao je od rata u Bosni i Hercegovini da spasi nas djecu i našu majku, a uhapšen je na teritoriji Crne Gore i kasnije ubijen samo što je bio Bošnjak i islamske vjeroispovjesti. To je jedina i stvarna istina.
Pa zamislite sada u ovom teškom vremenu ratnih stradanja u Ukrajini da Evropske države hapse izbjeglice iz Ukrajine, samo zato što bježe od ratnih strahota u Ukrajini ili da ih vraćaju i predaju Rusima. Pa kakva bi to bila nepravda i sunovrat čovječanstva. E upravo takva zvjerstva i zlodjela je 1992. godine činila država Crna Gora nad nedužnim i napaćenim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, za koja još uvijek niko nije odgovarao.
Ljut sam i na državu Bosnu i Hercegovinu koja nikada ništa nije preduzela na planu traženja mog oca Osmna Bajrovića i drugih bosanskohercegovačkih državljana koji su u toku rata 1992. godine zarobljeni na teritoriji države Crne Gore. Umjesto da se formira međudržavna komisija za traženje nestalih i ubijenih Bošnjaka na teritoriji Crne Gore u toku rata 1992. godine, u svim zvaničnim međudržavnim susretima i sastancima političari iz Bosne i Hercegovine i iz Crne Gore stalno naglašavaju da dvije države nemaju otvorenih pitanja. Zar sudbina tolikog broja zarobljenih i nestalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore tokom ratnih sukoba 1992. godine nije najvažnije otvoreno pitanje za obje države?
Obraćao sam se za pomoć i stranim ambasadama. Ali osim izražavanja suosjećanja za bol i patnju moje porodice i obećanja da će se provoditi tranziciona pravda (ma šta god to značilo) porodica Bajrović nije dobila nikakvu drugu pomoć i podršku u traženju i rasvjetljavanju sudbine mog oca Osmana Bajrovića.
Iako su porodice žrtava do sada više puta tražile od opštine Herceg Novi i nadležnih institucija države Crne Gore da se ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje tragično ubijenim žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine, to do sada nikada nije učinjeno. Godinama se komemoracija žrtvama i obilježavanje godišnjica stradanja nevinih žrtava održava u obližnjem parku ispred zgrad Policijske stanice u Herceg Novom, a cvijeće i vijenci za pomen ubijenim žrtvama se polažu uz stablo palme.
Zbog zabrane da se na ovom mjestu ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje nevinim žrtavama ratnog zločina u Crnoj Gori i nepoštovanja žrtava od strane nadležnih vlasti države Crne Gore, obližnje stablo palme uz koje se polažu vijenci i cvijeće pretvoreno je u memorijalni spomenik žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine i vjerovatno je jedino stablo te hortikulturne vrste u svijetu kome je oduzeto Bogom dato prirodno svojstvo parkovskog zelenila.
Pravda je spora ali dostižna, govore mnogi, ali 30 godina od izvršenog ratnog zločina u Crnoj Gori nad izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine je predug period i za najveće optimiste dostižnosti pravde.
Znajući da sjećanja blijede, čeka se da umiru svjedoci i porodice tragično ubijenih žrtava, ne dozvoljava se podizanje memorijalnog spomenika u znak sjećanja na nevine žrtve, a iznad svega ne privode se pravdi i ne kažnjavaju se odgovorni naredbodavci i izvršioci gnusnih ratnih zločina počinjenih nad nedužnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore 1992. godine, kako bi pala u zaborav ova tamna mrlja na nedavnoj prošlosti države Crne Gore.
Ako se ništa hitno ne preduzme, pokoljenja i generacije koje dolaze neće imati odakle učiti o teškoj i tragičnoj prošlosti svojih predaka na ovim turbulentnim prostorima, pa nam se može ponoviti opet isto – ne daj Bože. Zato učinimo sve da spriječimo zaborav i zadovoljimo minimum pravde prema žrtvama, koje ničim ne možemo vratiti, ali borbom protiv zaborava možemo puno pomoći budućnosti naše djece.
(Alen Bajrović sin ubijenog i nikad pronađenog Osmana Bajrovića)
Visoki predstavnik Christian Schmidt mogao bi večeras nametnuti ostatak iz paketa izmjena Izbornog zakona i Ustava entiteta F BiH, potvrđeno je za Istraga.ba i politicki.ba iz više izvora.
Promjene će se u najvećoj mjeri ticati kompozicije i načina odlučivanja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.
Uz ostalo, povećat će se i broj delegata svih klubova Doma naroda F BiH.
Trenutno postoje četiri takva kluba: Bošnjaka, Srba i Hrvata, te Ostalih.
Prva tri broje po 17 delegata, dok četvrti ima sedam delegata.
Povećanje broja delegata pravi se kako bi se osiguralo da hrvatski klub ima presudan glas u izboru nove Federalne vlade.
Politicki.ba i Istraga.ba već su ranije najavljivali ovakav scenarij.
“Dat ćemo osnovno pravo odluke ljudima”, rekao je Schmidt za Financial Times. “Ono na šta se fokusiram nisu direktni izbori . . . već ono što dolazi poslije.
U protekle četiri godine vidjeli smo blokadu. Deblokiranje struktura, to je moj posao, i ja ću to uraditi. Nisam zaboravio da je ovo neophodnost”, citira ugledni britanski dnevni list visokog predstavnika.
“Schmidt je ove godine predložio smanjenje izbornog uticaja Bošnjaka, koji u Federaciji brojčano nadmašuju Hrvate oko tri prema jedan. Ali neki Bošnjaci smatraju da je to nepravedno pozivanje na sjećanje na etničke sukobe koji su doveli do rata u Bosni 1990-ih.
Konkretno, Schmidt je želio natjerati Bošnjake da prestanu zloupotrebljavati složenost izbornog sistema slanjem bošnjačkih kandidata da popune mjesta koja su dio hrvatske kvote. On također želi garancije da Hrvati neće opstruirati vladu kao što su to učinili ranije odgovarajući na ove bošnjačkeaktivnosti”, piše Financial Times.
Russian President Vladimir Putin delivers a speech after a meeting as part of the 30th EU-Russia summit at EU headquarters in Brussels on December 21, 2012. Putin went into talks with the EU in feisty form, tackling a lengthy agenda of contentious issues, including human rights, Syria and trade ties. AFP PHOTO/JOHN THYS
Zapadni Balkan u cjelini doživio je žestoku kaznu u Briselu danas i večeras.Niti jedna zemlja našeg regiona nije uspjela pomjeriti se ni milimetar. Naprotiv. Kretanje nazad je ubrzano.
U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin. Balkan mu je ostavljen da, koristeći i najnovije razočarenje, rovari, destabilizira, pomaže autokrate…Iz sjedišta Evropske unije šalje se (lažna) nada da će do kraja godine svih šest država biti nagrađeno, piše politicki.ba.
Ne lipši magarče!
No, budimo pošteni. Bosna i Hercegovina je, realno, imala najmanje razloga za nadu. Od 14 prioriteta koje je definirala Evropska komisija davno prije agresije Rusije na Ukrajinu, ispunjena su nekakva dva. Treći se klima k'o babin zub. I jeste i nije ispunjen.
Suštinskih promjena nema. Ali, ono što je gore, nema ni lobiranja, nema smislenih poruka i – nema nikoga u Briselu da sistemski radi.
Danas je u tom gradu bio Šefik Džaferović. Bolje da nije!
Džaferović je rekao ono što je trebao reći.
Prije i poslije njega – ništa.
Kada su se lideri stranaka samoinicijativno zadnji put zaputili prema Briselu ili bilo kojem od iole važnijih gradova Evropske unije?Kada je neko od državnih poslanika tamo otišao? O ministrima bolje da i ne govorimo.
Koliko smo za sebe radili, više nego dobro smo prošli.
Najviše razloga da budu bijesni imaju Albanija i Sjeverna Makedonija.
Iako su čelnici EU i lideri nekih od država članica oštro kritizirali Bugarsku zbog “ručne”, ona i dalje stoji i Makedonci imaju priliku ući u Ginisovu knjigu rekorda po čekanju početka pregovora s EU.
Srbija je najveći pojedinačni pobjednik. Pokazalo se da se isplati sjediti na više od jedne stolice, da se neuvođenje sankcija Putinovoj Rusiji poštuje…
Da, kandidatski status ne znači ništa posebno. Mnogo je bitnije početi pregovore i raditi na reformama koje će vas dovesti do članstva. Ako se taj formalni čin ne desi, nikom ništa – država je uređena i može funkcionirati po dobrim zapadnim standardima. Takvi standardi postoje u jednoj Švicarskoj, na primjer.
Šta dalje?
U BiH bi se trebalo odmah pristupiti usvajanju prijedloga novih ili promijejenih zakona o sudovima, VSTV, javnim nabavkama, sukobu interesa… Ali se to neće desiti!
Zakoni svakako stoje na Domu naroda državnog parlamenta gdje im prolaz ne dopuštaju Dodikov SNSD i Čovićev HDZ.
i to je pokazatelj daljeg trenda. Pojačat će se secesionističke aktivnosti ove dvije partije.
To će izazvati reakciju u Sarajevu. Izborna je godina. Istinski nikome nije do Evropske unije, mišljenja Evropske komisije (koje je svakako mrtvo!), reformi. Svi se bore za mandate u prekobrojnim parlamentima.
Evropsko vijeće je danas zadužilo Evropsku komisiju da uradi u oktobru ili novembru novo mišljenje o BiH i dostavi ga ovom tijelu za samit tokom jednog od ta dva mjeseca. I svi već sada znaju šta će pisati – nije postignut (dovoljan) napredak.
Predmet Veliki park godinama je vođen kao – “Jerko Doko i drugi”. Onda je na poziciju glavne državne tužiteljice imenovana Gordana Tadić i u roku od tri mjeseca Jerko Doko je “nestao” iz predmeta. Umjesto protiv prvoosumnjičenog bivšeg HDZ-ovog ministra odbrane Bosne i Hercegovine, optužnica je podignuta protiv Dragana Vikića i Jusufa Pušine. Evo dokaza.
U ljeto 2016. godine na čelu Tužilaštva BiH je bio Goran Salihović. Predmet Veliki park je bio u fazi istrage, a državni u tužioci su sumnjičili prvog ministra odbrane RBiH Jerka Doku i druge da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. U pitanju je ubistvo osam pripadnika JNA srpske nacionalnosti, zarobljenih u transportera u kvaru koji se nalazio na području sarajevskog naselja Dobrinja.
“Nakon toga su zarobljenici odvedeni na lokalitet Velikog parka, u blizini Doma policije u središtu Sarajeva, gdje su ubijeni rafalnim pucanjem iz vatrenog oružja”, navedeno je kasnije u činjeničnom opisu optužnice.
Istraga u ovom slučaju je pokrenuta 2006. godine i deset godina je predmet vođen pod imenom – Jerko Doko i drugi. Na fotografiji ispod je cenzurisani dio zapisnika o saslušanju jednog od svjedoka Tužilaštva BiH.
“Zapisnik o saslušanju svjedoka sastavlje. dana 1.6.2016. godine u prostorijama Tužilaštva-Tužiteljstva BiH u Sarajevu, u krivičnom predmetu broj: T 20 0 KTRZ 00003255 06 protiv osumnjičenih Jerka Doke i drugih, zbog krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. Krivičnog zakona BiH”, navedeno je u ovom dokumentu.
Dakle, 1. juna 2016. godine prvoosumnjičeni za slučaj Veliki park je bio Jerko Doko, kadar HDZ-a BiH koji je 1992. godine, u vrijeme ovog zločina, bio ministar odbrane u Vladi Republike Bosne i Hercegovine. U tom je trenutku glavni tužilac Tužilaštva BiH bio Goran Salihović. Nepuna četiri mjeseca kasnije, Prvostepena disciplinska komisija VSTV-a suspendirala je Gorana Salihovića s pozicije glavnog državnog tužitelja. Za vršiteljicu dužnosti imenovana je Gordana Tadić koja stupa na funkciju 29. septembra 2016. godine.
Sve dok Gordana Tadić nije stupila na funkciju vršiteljice glavne tužiteljice, predmet Veliki park je, rekosmo, vođen kao “Jerko Doko i drugi”, što je značilo da je bivši ministar odbrane iz HDZ-a BiH bio prvoosumnjičeni u ovom sličaju. A onda obrat. Tri mjeseca kasnije, Tužilaštvo BiH saopćava da je podiglo optužnicu za slučaj Veliki park.
“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (BiH) podiglo je optužnicu protiv Dragana Vikića, Jusufa Pušine, Nermina Uzunovića zvanog Šok i Mladena Čovčića zvanog Rogatica zbog ratnog zločina u Sarajevu. Optužnica je podignuta zbog zarobljavanja, ubistva i skrivanja tijela osam pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) srpske nacionalnosti u aprilu 1992. godine. Optuženi se terete da su u svojstvu zapovjednika i pripadnika policijskih snaga u Sarajevu bili informisani o zločinu ili tome svjedočili, nakon čega su propustili da sankcionišu počinioce i spriječe skrivanje tijela. Zarobljenici su ubijeni u Velikom parku u blizini Doma policije u centru Sarajeva, a prema navodima optužnice, u tome su učestvovali Uzunović, Čovčić i druge osobe”, saopćeno je iz Tužilaštva BiH 29. 12. 2016. godine.
Dakle, od predmeta Jerko Doko i drugi, Gordana Tadić je napravila poredmet Dragan Vikić i drugi. Jerko Doko je, rekosmo, prvi ministar odbrane RBiH koji na tu funkciju imenovan kao kadar HDZ-a BiH.
Dragan Vikić i Jusuf Pušina su bili visoki policijski zvaničnici RBiH. Jerko Doko je bio zadužen za odbranu. Ratni zarobljenici su, prema pravnim normama, u nadležnosti vojnih snaga. No, Tužilaštvo BiH je odlučilo optužiti policijske zvaničnike, koje je Sud BiH nepravosnažno oslobodio.
Izrada koncepta za nastup BiH na Expo 2020 Dubai, koštat će poreske obveznike Kantona Sarajevo – oko 750 hiljada maraka. Za “pripreme nastupa i ljudske resurse”, izdvojit će se oko 800 hiljada budžetskih maraka. Za stavku “organizacija, logistika, priprema i podrška za učešće BiH kompanija i promociju na Paviljonu – Vlada KS će izdvojiti oko 800 hiljada. Nepredviđenih troškova je 180 hiljada maraka, a “pravno finansijski troškovi iznose 150 hiljada maraka. I tako dođemo do konačne cifre u iznosu od 3,9 miliona maraka, koliko će Vlada Kantona Sarajevo sa Edinom Fortom na čelu i Elmedinom Konakovićem u pozadini izdvojiti za nastup na “Expo 2020” u Dubaiju.
Nacrt troškovnika: ukupna cifra umanjena za oko 300 hiljada KM
Bh. delegacija u srijedu zvanično putuje u Emirate. Predvodi je potpredsjednik NiP-a Denis Zvizdić. U delegaciji će biti njegov predsjednik Elmedin Konaković, bit će NiP-ov ministar privrede KS Adnan Delić i bit će poduzetnici koji su ispunili uslove koje je propisala Vlada KS.
No, sam odlazak bh. delegacije i nije toliko problematičakn, koliko je sporan troškovnik. Kliknete li ovdje, moći ćete pročitati kompletan dokument u kojem su navedeni troškovi učešća Naroda i pravde na sajmu “Expo 2020 Dubai”. Ali za one koji nemaju vremena da detaljno pročitaju, u ladicama Vlade Kantona Sarajevo strogo čuvani dokument, u nastavku ćemo se pozabaviti najinteresantnijim detaljima. Ovako to ide.
“Koordinacija, priprema tehničke dokumentacije i obrazaca sa upuststvima za preuzimanje BiH paviljona” košta 30 hiljada maraka. Za “razvoj grafičkih standarda vizualizacije” paviljona izdvojeno je 5000 KM.
Troje menadžera, koji čine upravni tim projekta, a kojima je posao bila “kontrola procesa”, zaradit će 54 hiljade maraka. Odnosno, svakome od njih troje će za šest mjeseci angažmana biti isplaćeno po 3000 KM mjesečno.
Ma šta to značilo, ali za “razrađivanje tehničkog operativnog plana pripremne faze na Expo Dubai“, koštat će 25 hiljada maraka.
Kako bi sve bilo po propisima, angažiran je i eksterni konsultant – arhitekta. Njegov posao je “izrada tehničkih detalja i specifikacija za unos u web sistem organizatora za odobrenje i eventualne korekcije”. Usluge “eksternog konsultanta” koštat će 15 hiljada KM. Za “produkciju digitalnih sadržaja” bit će izdvojeno oko 50 hiljada maraka, dok će trošovi “produkcije materijala i transformacija paviljona u skladu sa mjesečnim temama koštati 150 hiljada maraka.
Naravno, nije to sve. “Detaljna izrada idejnog koncepta tematskih sadržaja i detaljna razrada programa košta 38 hiljada maraka. Dvije hiljade manje će biti izdvojeno za “prezentaciju projekata”.
Za “koordinaciju, pripremu i komunikaciju sa izlagačima” Kanton Sarajevo će izdvojiti 36 hiljada maraka. Sama “lokacija menadžment tima za vrijeme trajanja” izložbe Expo 2020 koštat će 90 hiljada maraka.
“Kreiranje školskog programa” za djecu koja će posjetiti paviljon u Dubaiju, bit će izdvojeno 12 hiljada maraka. Kreiranje “sponzorskih paketa za bh. kompanije” koštat će poreske obveznike 48 hiljada maraka. “Izrada marketing plana za stratešku promociju BiH” košta 25 hiljada maraka.
Marketing kampanja – implementacija, upravljanje kampanjom, PR, društvene mreže – koštat će oko 140 hiljada maraka. Za idejni prijedlog sadržaja Nacionalnog dana BiH na Expo 2020 Dubai izvojeno je 15 hiljada KM. Angažman režisera za ceremoniju “Nacionalnog dana” košta 15 hiljada KM. Za angažman “menadžera za obilježavanje “Nacionalnog dana” poreski će obveznici izdvojiti 10 hiljada maraka.
Vlada KS, podsjećamo, jov uvijek nije objavila ko su osobe koje su angažirane na ovim poslovima.
Najmanje 135 migranata smještenih u kampu Miral kod Velike Kladuše zaraženo je virusom korona, potvrđeno je za Istragu iz više izvora.
“Tačno je da imamo preko stotinu zaraženih u Miralu. Oni su razdvojeni od ostalih migranata. Smješteni su u dvije prostorije i jednom šatoru. Za sada nema nikoga sa težim simptomima. No, imao problem sa nedscipliniranošću zaražeih osoba i to predstavlja opasnost od širenja zaraze”, kazao nam je direktor Službe za poslove sa strancima Slobodan Ujić.
U MUP-u Unsko-sanskog kantona su nam rekli da su poznati sa trenutnim stanjem te da pokušavaju iznaći rješenje. Vjerovatno će u narednim danima kamp Miral biti blokiran.
Inače, prema informacijama Istrage, najmanje 200 mgiranata koji se nalaze na području USK-a je zaraženo virusom korona. Većina ih je, kako smo naveli, u kampu Miral u kojem je, ovisno od dana, ukupno smješteno između 600 i 800 migranata.
Već dugo međunarodni humanitarni aktivisti upozoravali na loše uslove u kampu Miral koji se nalazi nadomak Velike Kladuše i bilo je pitanje dana kada će se pojaviti i proširiti zarazna bolest. U junu 2019. godine u ovom kampu je, zbog korištenja rešoa, izbio požar u kojem je povrijeđeno najmanje 30 migranata, a izgorjele su prostorije s 247 kreveta namijenjenih ovoj populaciji.
Predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara povukao je potez kojim svoje potpredsjednike dovodi u tešku situaciju. Ako ne pristanu na njegov prijedlog za imenovanje sudija Ustavnog suda FBiH, odgovornost za blokadu procesa više neće biti na Marinku Čavari, već na Milanu Dunoviću i Meliki Mahmutbegović. Ukoliko, pak, prihvate prijedlog predsjednika Fedracije, u Ustavni sud FBiH će biti imenovane sudije bliske SNSD-u, HDZ-u BiH, te Narodu i Pravdi. Čavara, saznaje Istraga, namjerava svojim potpredsjednicima dostaviti listu na kojoj će se, pored ostalih, naći imena Dubravka Čampare (NiP) i Ljubomira Ožegovića (SNSD). Ranije prijedloge koje su Milan Dunović i Melika Mahmutbegović dostavili predsjedniku Federacije, Marinko Čavara neće uzeti u obzir. Naprotiv, on sada želi sačiniti svoju listu i tako dovesti potrpedsjednike pred svršen čin.
U Ustavnom sudu FBiH su četiri upražnjena mjesta. Od devet potrebnih sudija u Sudu ima njih pet. Da bi odlučivali o vitalnom nacionalnom interesu, potrebno je šest sudija, i to najmanje po dvoje iz reda konstitutivnih naroda. U Ustavu Federacije BiH piše da se Ustavni sud sastoji se od devet sudija, od kojih su najmanje po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda Ostalih. Trenutno u Ustavnom sudu FBiH sjede Vesna Budimir (Hrvatica), Aleksandra Martinović (Ostali), Edin Muminović (Bošnjak), Kata Senjak (Hrvatica), Mirjana Čučković (Srpkinja). Dakle, kvote sudija iz reda hrvatskog naroda i ostalih su popunjene, dok Bošnjacima i Srbima nedostaje po najmanje jedan sudija. Evo kako se biraju sudije.
U Ustavu Federacije BiH piše da je predsjednik Federacije BiH nadležan za imenovanje sudija Ustavnog suda FBiH na prijedlog kandidata od strane Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. U članu 6, poglavlje sudska vlast, dalje je navedeno predsjednik Federacije, uz saglasnost potpredsjednika, dostavlja na potvrdu Domu naroda FBiH prijedlog za imenovanje sudija Ustavnog suda FBiH, a imenovanje potvrđuje većina delegata Doma naroda koji su prisutni i glasaju.
Dakle, Čavari je potrebna saglasnost potpredsjednika da bi listu dostavio u Dom naroda FBiH na potvrdu. On je do sada to izbjegavao učiniti, ali nakon pritiska OHR-a, promijenio je taktiku. Čavara, sada, pojedinačno poziva sve dosadašnje kandidate za sudiju Ustavnog suda FBiH da dođu u njegov kabinet na intervju. Među onima koje je pozvao su i kandidati koje je eliminirao VSTV, iako je, po Ustavu, dužan poštovati njihovu listu. Zbog toga su potpredsjednici Federacije BiH uputili pismo OHR-u.
“Predsjednik FBiH Marinko Čavara (HDZ) samoinicijativno i mimo procedura poziva kandidate za sudije Ustavnog suda FBiH na razgovor. Na ovaj način predsjednik Čavara direktno krši Ustav FBiH te oduzima ingerencije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) koje je već provelo zakonom propisanu konkursnu proceduru i koje je jedino kompetentno za tako nešto”, naveli su Mahmutbegovićeva i Dunović.
Prema informacijama Istrage, Čavara će, nakon intervjua, izabrati četiri kandidata i dostaviti ih svojim potpredsjednicima na saglasnost. Na listi bi se trebao naći jedan sudija iz reda hrvatskog naroda, jedan iz reda srpskog, jedan iz reda bošnjačkog i jedan iz reda ostalih. Prođe li njegov prijedlog, Hrvati bi u Ustavnom sudu FBiH imali troje sudija, dok bi Srbi, Bošnjaci i ostali imali po dva. No, to je u skladu sa Ustavom FBiH, jer je odredba prema kojojoj svaki od konstitutivnih naroda mora imati najmanje dvoje sudija. Međutim, postoje nedoumice u vezi sa brojem sudija iz reda ostalih.
“Ustavni sud sastoji se od devet sudija, od kojih su najmanje po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda Ostalih”, piše u Ustavu FBiH.
Dio pravnih eksperata koje je konstultovala Istraga stava je da Ostalima, zapravo, pripada samo jedno mjesto, dok drugi, pak, smatraju da ne postoje smetnje da Ostali dobiju dvije pozicije. Aktualni zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda FBiH Aljoša Čampara (NiP) je, kako saznajemo, ubijeđivao čelnike Doma naroda da nema smetnji da Ostalima pripadnu dvije pozicije. No, Čampara u ovom slučaju ima lični interes. Njegov brat, naime, jedan je od kandidata za sudiju Ustavnog suda FBiH. Kako se Dubravko Čampara izjasnio kao Ostali, on ne može biti imenovan iz kvote konstitutivnih naroda. U Ustavnom sudu FBiH trenutno sjedi Aleksandra Martinović, koja je sudija iz reda Ostalih. Čampara bi, u tom slučaju, bio drugi sudija koji je izjašnjava kao Ostali.
U dogovoru sa kadrovima NiP-a Marinko Čavara, kako saznajemo, namjerava upravo Dubravka Čamparu predložiti za sudiju Ustavnog suda FBiH. Osim toga, Čavara namjerava predložiti i Ljubomira Ožekovića bliskog SNSD-u. Ožegović je dugogodišnji sekratar Ustavnog suda Republike Srpske.
Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović neće biti među govornicima na komemoraciji u Srebrenici, potvrdio je za Istraga.ba direktor Memorijalnog centra Srebrenica Potočari Emir Suljagić.
Mediji su, među kojima i N1 Sarajevo, objavili da će Abazović biti jedan od govornika na komemoraciji 11. jula.
“Danas je održana sjednica Organizacionog odbora na kojoj se, između ostalog, govorilo o komemoraciji i protokolu. Ovo niko nije spomenuo ni kao ideju. Niti je lista govornika utvrđena niti je ko spomenuo ovog čovjeka”, objavio je na svom Twitter nalogu direktor Suljagić.
Danas je održana sjednica Organizacionog odbora na kojoj se, između ostalog, govorilo i komemoraciji i protokolu. Ovo niko nije spomenuo ni kao ideju. Niti je lista govornika utvrđena, niti je bilo ko spomenuo ovog čovjeka. https://t.co/amfLxk026X
Abazović definitivno ove sedmice dolazi u BiH i susrest će se sa članovima Predsjedništva BiH. On će, također, prisustvovati komemoraciji u Srebrenici, ali neće biti jedan od govornika. Podsjećamo, u nedjelju se u Memorijalnom centru Srebrenica Potočari obilježava 26. godišnjica genocida nad Bošnjacima poćinjenog u julu 1995. godine. Tog dana će u mezarju u Potočarima biti ukopani posmrtni ostaci devetnaest žrtava genocida.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
