On odmah dodaje da žuri da stigne kući, “kako bi se pripremio za sjednicu Federalnog parlamenta sutra i prekosutra”.
“Tamo ću, ako bude trebalo, pokazati jedinu službenu iskaznicu koju posjedujem. Ne postoji nikakva druga službena iskaznica, osim parlamentarne. Dakle, priče o nekakvoj “počasnoj iskaznici/legitimaciji Obavještajno-sigurnosne agencije” su potpuna izmišljotina. Ne postoji niti jedan službenik u Srbiji koji može posvjedočiti da je nađena takva iskaznica, ili bilo koja druga službena iskaznica osim parlamentarne”, kaže Zildžić.
Upitan da prokomentira iskaz njegovog advokata iz Užica da je navodna iskaznica OSA-e produkt zezanja u viber grupi gdje je i on, Zildžić odgovara da postoji takvo nešto u njegovom telefonu.
“Moj telefon je bio negdje 24 sata, prije nego je predat postupajućem tužiocu. Ne znam gdje je bio, da li ga je neko uspio otvoriti, da li je neko nešto montirao. To stvarno ne znam. Ni meni nije bilo jasno o čemu moj advokat priča. Kada mi je govorio o toj nekakvoj iskaznici OSA-e, mislio sam da govori o toj viber grupi. Neko ju je nazvao “D-B” – državna bezbijednost. I tu mi dnevno razmjenjujemo bruku poruka, zezamo se o svemu i svačemu. I pomislio sam da možda priča o tome. Tek sutradan sam vidio slučajno na N1 tu priču. I vidio sam i svoju sliku na toj “iskaznici”. To je falsifikat! Slika je stara. I ta slika mi je ružna. Čak je nisam ni ja koristio ni na društvenim mrežama. Izgledam na njoj kao da sam za sadake. Pa kad su već falsificirali, trebali su staviti neku bolju sliku, a ne baš tu”, kaže Zildžić.
On je danas pušten iz pritvora u Srbiji i kako kaže, supruga ga vozi kući, dok on pokušava odgovoriti na pozive i poruke.
U razgovoru za Politicki.ba ističe da će u BiH iskoristiti sve pravne mehanizme koji su mu na raspolaganju.
“Radi se o bezveznoj greški koja se pretvorila u haos. Za ovo u BiH ne mogu biti ni kriv. Tak oda ću ići i na smanjenje kazne ili njeno ukidanje. Ako ništa drugo, otkupit ću je”, priča Zildžić dalje. Naglašava da će se obavezno pojaviti na sjednicu Federalnog parlamenta.
“Nisam počinio nikakav prekršaj niti krivično djelo u BiH. Tako da ne smatram da ću zbog ovoga morati vratiti zastupnički mandat. Ali i o tome ću sa svojim advokatima razgovarati u Tuzli. Mandat sam dobio od naroda. Ako zakon bude nalagao da ga vratim, to ću i učiniti. I na narednim izborima ponovo biti izabran, glasovima građana, dobit ću opet direktan mandat i ući u parlament”, kaže Zildžić za Politicki.ba.
On je prije osam dana uhapšen na graničnom prijelazu Bajina Bašta, prilikom ulaska u Srbiju jer su srbijanski graničari pronašli pištolj u njegovom vozilu.
Iako je imao urednu dozvolu za posjedovanje i nošenje oružja u BiH, ona ne vazi u Srbiji.
Nakon pucnjave u jednoj osnovnoj školi u Beogradu 3. maja ove godine, vlasti Srbije drastično su pooštrili kaznenu politiku. Za neovlašteno posjedovanje ili prenošenje oružja sada je propisana kazna od najmanje 2 do 12 godina zatvora.
Kandidatsku listu na kojoj je ime Lidije Bradara (HDZ BiH) za izbor predsjednika/potpredsjednika FBiH potpisala su 22 delegata Kluba Hrvata u Domu naroda Parlamenta FBiH. HDZ BiH ima 14 delegata, HDZ 1990 tri, HNP 1, NIP, 1, SDP BiH 1, NES 1, ZNG 1 i Berina Fejzić (BNS). To znači da su potpisali svi delegati osim Milana Ševe koji tog dana nije bio prisutan na sjednici.
CIK je danas prihvatio i kandidaturu Refika Lende (SDA) jer su ispunjeni svi uslovi, a na kandidatskoj listi je 13 potpisa, 12 delegata SDA i 1 iz DF-a.
Klub Srba u kojem stranke osmorke uz pomoć HDZ-a i SNSD-a imaju sasvim dovoljnu pa i komotnu većinu za predlaganje kandidata (potrebno 11 delegata), nije kandidirao nijedno ime za predsjednika/potpredsjednika FBiH.
Na sjednici Kluba Srba koja je održana kako bi se izabrao predsjednik Kluba nije razgovarano o imenu kandidata kojeg će predložiti za rukovodstvo FBiH bez kojeg nema ni nove Vlade FBiH.
Rok za predlaganje kandidata je 30. januar, a naredna sedmica donijet će ili rasplet ili novi zaplet na političkoj sceni. Osim sjednice za potvrđivanje Vijeća ministara BiH koja se očekuje 25. ili 26. januara, a sjednica Doma naroda na kojoj će se glasati za delegate u Dom naroda PS BiH bi trebala biti 27. januara.
Nezvanične su informacije da je HDZ BiH svoju podršku kandidatu za predsjednika/potpredsjednika iz reda Srba „uslovio“ glasanjem delegata osmorke u Klubu Hrvata za kandidatske liste za delegate Kluba Hrvata u Domu naroda PS BiH.
Podsjećamo, HDZ BiH je predao četiri kandidatske liste iako imaju 14 delegata što je dovoljno za tri sigurna delegata. HDZ 1990 sa HNP-om ima četiri delegata koji će podržati svoju listu.
Stranke osmorke imaju četiri ruke, ali dvije liste. Tako je SDP BiH kandidirao Jugoslava Brdara, a ZNG Zlatka Miletića.
Ukoliko se glasovi osmorke podijele na dvije liste, a NIP je već najavio da će podržati listu SDP-a to znači da će jedna lista HDZ-a imati dva glasa, koliko i lista SDP-a i lista Zlatka Miletića koji računa i na glas NES-a. U tom slučaju glas Berine Fejzić mogao bi biti odlučujući ukoliko bude glasala za jednu od ove tri liste. Ukoliko budu ipak izjednačene liste sa po dva glasa, onda će odlučiti žrijeb.
Vidljivo je sve veće razočaranje politikom američke administracije na Zapadnom Balkanu. Nakon izbora Joea Bidena u novembru 2020. preovladavao je osjećaj da će se preostali problemi i sukobi brzo riješiti i da će se regija suočiti s pozitivnijom budućnošću, uključujući jasniju mapu puta prema članstvu u EU-u. Umjesto toga, sada se čini da su regiju otele etno-nacionalističke snage koje se predstavljaju kao demokratske, a Washington je ili podlegao njihovoj agendi ili je ometen gorućim globalnim krizama.
Frustracija u Washingtonu i Bruxellesu također raste već nekoliko godina zbog neriješenih problema u regiji. Dvije decenije nakon jugoslavenskih ratova, Bosna i Hercegovina je i dalje duboko podijeljena i institucionalno nefunkcionalna, Srbija nije priznala državnost Kosova, a Crna Gora se suočava s velikim izazovom za svoju nezavisnost. Predloženi su različiti planovi za rješavanje nadolazećih nesuglasica, uključujući razmjenu teritorija i prilagodbu granica kako bi se izgradile etnički homogenije države, ali bez ikakvog uspjeha usred straha da bi to moglo ubrzati nove oružane sukobe.
Unatoč tome, razvoj događaja tokom prošle godine ukazuje na to da su Washington i Bruxelles možda osmislili nacrt za novo regionalno rješenje. Navodni plan temelji se na premisi da su srž problema nesuglasice između Srba i Albanaca, s Hrvatima kao trećim velikim regionalnim igračem. Ako se ove nesuglasice uspiju riješiti, onda će zapadni Balkan očito svjedočiti produženom razdoblju mira i stabilnosti. Umjesto promjena granica, podjela i teritorijalnih apsorpcija, cilj je tripartitna podjela regionalnog utjecaja koja bi evidentno zadovoljila Beograd, Zagreb i Tiranu.
Brojne zapadne inicijative tokom prošle godine potvrđuju da takav plan postoji. To uključuje izborne promjene u Bosni i Hercegovini koje favoriziraju hrvatske nacionaliste, planirano stvaranje zajednice srpskih općina na Kosovu koja favorizira srpske nacionaliste, te vladu u Crnoj Gori koja legitimizira rast utjecaja srpskih nacionalista na državne institucije.
Bit tripartitnog plana je nagraditi Beograd, Zagreb i Tiranu političkim i ekonomskim utjecajem nad slabijim susjednim državama i direktnijom kontrolom nad srodnim stanovništvom u susjednim zemljama. Dakle, uz pomoć izborne manipulacije Hrvatskoj će biti omogućeno da preko HDZ-a blokira vlast u Sarajevu i bez stvaranja zasebnog hrvatskog entiteta u BiH. Visoki predstavnik Christian Schmidt duboko je upleten u ovaj proces unatoč upornim tvrdnjama da on jednostavno promoviše razvoj demokratskog izbornog sistema.
Prema planu, Srbija bi u velikoj mjeri dominirala srpskim entitetom u BiH, čak i bez formalne podjele i pripajanja. Srpski i hrvatski nacionalisti mogli bi zajedničkim snagama paralizirati institucije BiH, dok bi Zagreb i Beograd mogli surađivati na drugim regionalnim inicijativama od kojih bi koristi imali i jedni i drugi bez obzira na interese Bošnjaka.
Preko svojih saveznika i opunomoćenika, Beograd bi također bio ovlašten provoditi srbizaciju Crne Gore uz pomoć pravoslavne crkve i srpskih nacionalističkih predstavnika u parlamentu i vladi. Mogao bi istovremeno razviti inicijativu “Otvoreni Balkan” uz pomoć SAD-a i EU-a kako bi dobio dublju regionalnu gospodarsku moć. Srbija bi mogla koristiti općinsku udrugu i srpske izaslanike u parlamentu i vladi da blokira sve odluke Prištine koje Beograd ne odobrava. Vučićeva vlada bi tada mogla tvrditi da je Srbija obuhvatila srpsko stanovništvo na cijelom Kosovu čak i bez formalnog vraćanja teritorija ili priznavanja kosovske države.
Albanija bi također stekla veći regionalni utjecaj kroz bliže veze s Kosovom čak i bez stvarnih teritorijalnih ili institucionalnih spajanja. Tirana je mogla tvrditi da je uspostavila veću “etničku Albaniju” u skladu s povijesnim težnjama iako granice nisu bile formalno promijenjene. Čak bi i Crna Gora i Sjeverna Makedonija mogle biti upletene u ovaj proces zarobljavanja države ako albanske stranke u obje zemlje budu zahtijevale veću autonomiju putem vlastitih općinskih ili okružnih udruga temeljenih na srpskom modelu na Kosovu zajedno s bližim vezama s Albanijom.
Tripartitni plan navodno bi osigurao dominaciju triju regionalnih sila, a pod međunarodnim pritiskom očekivalo bi se da će se manje države povinovati kako bi osigurale regionalnu stabilnost. Ipak, unatoč velikim nadama svojih autora, tripartitna shema također sadrži tri ozbiljna nedostatka koji će vjerojatno izazvati nove sukobe i kolektivno nasilje.
Prvo, Crnogorci, Bošnjaci i Kosovari, čiji su posebni nacionalni i državni identiteti ojačani nakon raspada Jugoslavije međunarodnim priznanjem, oduprijet će se svim pokušajima ograničavanja njihove neovisnosti. Proces njihovog podčinjavanja bilo kakvim širim političkim i ekonomskim aranžmanima bit će prožet protivljenjem i nacionalnim otporom koji potkopava multietničnost i demokratski razvoj. Paradoksalno, pokušaji Zapada da umiri većinske nacije proturječit će zapadnom planu promicanja demokracije i građanskih prava i suprotstaviti mu se.
Drugo, Srbija, Hrvatska i Albanija mogu protumačiti tripartitni plan koji su očito odobrili Washington i Bruxelles jednostavno kao početni korak i zeleno svjetlo prema izravnim otimanjima teritorija. Novi proces podjele neće se dogoditi preko noći, ali bi mogao biti ubrzan jer se Bošnjaci, Kosovari i Crnogorci aktivno odupiru pritisku velikih susjeda. Međuetnički sukobi generirani pokušajima političke dominacije dat će Beogradu, Zagrebu i Tirani još više povoda da nasilno interveniraju i navodno zaštite svoje etničke sunarodnjake.
Treći negativni rezultat tripartitnog plana omogućio bi dublji subverzivni prodor Moskve jer kultivira više zapadnobalkanskih klijenata. Kremlj bi uživao u prilici utjecajne srpske države koja bi mogla potkopati NATO savez i imala bi veći prostor za potkopavanje hrvatske i albanske elite. Zapravo, zapadni plan osmišljen za trajno rješavanje svih neriješenih sporova u praksi bi iznjedrio nove regionalne sukobe i preokrenuo veliki dio napretka koji je postignut u posljednja dva desetljeća.
Na jednoj strani su SDP i prvi zamjenik predsjednika NiP-a. Na drugoj strani su SBB, predsjednik NiP-a, drugi potpredsjednik NiP-a i braća Čampara. Prvi zagovaraju imenovanje Almira Džuve za direktora OSA-e i smjenu komesara MUP-a Kantona Sarajevo Nusreta Selimovića. Drugi, pak, namjeravaju spriječiti izbor Almira Džuve za direktora OSA-e i spriječiti smjenu Nusreta Selimovića sa pozicije komesara.
“Definitivno, naš kandidat za direktora OSA-e je Almir Džuvo”, reći će prošle sedmice svojim saradnicima predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić.
Upravo je ta rečenica upalila alarme suprotstavljene strane, koja je, preko Avaza, započela medijsku kampanju protiv Almira Džuve, označavajući ga sada potencijalnim kadrom SNSD-a i HDZ-a, odnosno Milorada Dodika i Dragana Čovića. No, šta je u pozadini?
Almir Džuvo
Vratimo se sedam godina unatrag. Priča počinje otvaranjem istrage protiv Fahrudina Radončića zbog sumnje da je uticao na svjedoke u predmetu protiv Nasera Keljmendija. Centralna osoba u ovoj priči je bila Azra Sarić, Sarajka koja je bila svjedokinja u krivičnom postupku protiv Keljmendija. U direktnom kontaktu sa Azrom Sarić tada su bili Almir Džuvo, te državni tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara. Upravo je Čavka označio Azru Sarić kao potencijalnu svjedokinju protiv Fahrudina Radončića, koja mu se, prethodno, žalila na pritiske koje trpi od Bilsene Šahman i Bakira Dautbašića. Svjedokinju Sarić “preuzima” tužilac Dubravko Čampara koji je u tom trenutku bio u sukobu sa Fahrudinom Radončićem. Predmet je ubrzo formiran i uslijedilo je hapšenje predsjednika SBB-a Fahrudina Radončića, te Bilsene Šahman i Bakira Dautbašića. Poruke koje su pronađene u telefonu svjedokinje Azre Sarić pokazuju da je tužilac Čampara koordinirao istragom.
Prepiska tužioca Dubravka Čampare i Azre Sarić, izvor: Avaz
Međutim, Radončić je, još tokom istrage, sumnjao da Azru Sarić kontrolira tadašnji direktor OSA-e Almir Džuvo. Tako je, tokom suđenja Radončiću, u sudnici pušten razgovor između vlasnika Avaza i njegovog kadra Fuada Čubukčića. Razgovor je nastao uoči Nove 2016. godine.
Čibukčić u razgovoru pojašnjava Radončiću da je bio u Dubrovniku kada je vidio da “iza leđa izlazi Almir Džuvo sa Azrom Sarić”, nakon čega mu optuženi govori da napiše vrijeme i mjesto. U narednom razgovoru između njih dvojice, kako se čulo u sudnici, Radončić govori kako Džuvo kaže da: “Nije to Sarićka, nego neka Marijana”, na šta Čibukić objašnjava da je pobjegla udesno, dok je Džuvo prišao i pozdravio se.
Od tada, Almir Džuvo je u nemilosti Fahrudina Radončića koji se, u međuvremenu, pomirio sa tužiocem Dubravkom Čamparom i njegovim bratom Aljošom. Sada su ujedinjene Čampare i Radončić protiv imenovanja Almira Džuve na poziciju direktora OSA-e. Njihove stavove prati i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković.
“Džuvo nije prijedlog nijedne strane za direktora OSA-e i nije opcija”, kazao je Konaković gostujući 13. januara na Face TV-u, što je odmah preneseno na portalu Avaza.
No, Nermin Nikšić nije odustao od prvobitne ideje da imenuje Almira Džuvu za direktora OSA-e. Prema informacijama Istrage, Nikšić je čak išao u Ambasadu SAD-a na konsultacije u vezi sa pozicijom direktora OSA-e. Nekoliko dana kasnije, slične konsultacije na istom mjestu su tražili Fahrudin Radončić i Elmedin Konaković. Istovremeno, Čampare pokušavaju preko svojih veza u međunarodnim krugovima izbaciti Almira Džuvu iz utrke. Međutim, Džuvo uživa i određenu podršku Kemala Ademovića, prvog zamjenika predsjednika Naroda i Pravde. Osim toga, Konaković je prilikom izbora Vijeća ministara izgubio ključnu poziciju preko koje može uticati na izbor direktora OSA-e. Naime, neposredno prije glasanja o Vijeću ministara BiH, SDP je uslovio koalicijske partnere imenovanjem Zukana Heleza za zamjenika predsjedavajuće Vijeća ministara BiH. Podsjećamo, Borjana Krišto je prvobitno predložila Elmedina Konakovića za zamjenika predsjedavajuće Vijeća ministara BiH.
Na kraju je, ipak, ovaj prijedlog promijenjen i za zamjenika predsjedavajuće je imenovan Zukan Helez. Ovaj SDP-ov kadar sada direktno odlučuje o imenovanju direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, a glas Elmedina Konakovića je, u potpunosti, nebitan.
Nakon što je Helez dobio funkciju zamjenika predsjedavajuće Vijeća ministara BiH, u SDP-u BiH su ponovo aktivirali priču o izboru Almira Džuve na poziciju direktora OSA-e. Njegov zamjenik, inače, šef operacija, trebao bi biti Risto Zarić.
“Na sljedećoj sjednici smjenjujemo Osmana Mehmedagića i imenujemo novo rukovodstvo OSA-e”, kazao je 2. februara ove godine, nakon prve sjednice novog saziva Vijeća ministara BiH Elmedin Konaković.
Međutim, u dnevni red za “narednu sjednicu” Vijeća ministara BiH nije uvrštena bilo kakva tačka dnevnog reda koja se odnosi na imenovanje direktora OSA-e. U Trojci je, kako saznajemo, došlo do nesuglasica glede imenovanja Almira Džuve. Fahrudin Radončić i dio NIP-a, kako saznajemo, sada od SDP-a traže da odustanu od Džuve. Ukoliko ne bude ispoštovan taj zahtjev, SDP-ću je zaprijećeno “odustajanjem” od priče o Vladi Federacije BiH. Umjesto Džuve, stuktura okupljena oko dijela NiP-a predlaže imenovanje Fehmije Sadikovića, dugogodišnjeg službenika OSA-e koji radi na kontraobavještajnim poslovima. No, da vidimo kakva je procedura prilikom imenovanja direktora OSA-e.
“Generalnog direktora i zamjenika generalnog direktora imenuje i razrješava dužnosti Vijeće ministara, na prijedlog predsjedavajućeg i u konsultacijama sa članovima Predsjedništva, Izvršnog odbora i Sigurnosno-obavještajne komisije”, navedeno je u članu 25 Zakona o OSA-i.
Dakle, direktor OSA-e se, formalno, ne može imenovati sve dok ne bude konstituisana Sigurnosno-obavještajna komisija koju zajedno formiraju Predstavnički i Dom naroda PS BiH. Nakon konstituisanja te komisije, Borjana Krišto će konstituisati Izvrni-obavještajni odbor koji će pokrenuti proceduru. No, član 10 Zakona o OSA-i bi mogao biti presudan.
“Predsjedavajuća Vijeća ministara osigurava da se sigurnosna provjera generalnog direktora, zamjenika generalnog direktora i glavnog inspektora izvrši prije njihovog imenovanja”, navedeno je u Zakonu o OSA-i, član 10, stav 12.
Ukoliko bi Borjana Krišto predložila Almira Džuvu ili Ristu Zarića za direktore, to bi značilo da njih dvojica moraju proći sigurnosne provjere koje provodi Obavještajno-sigurnosna agencija BiH. Međutim, ukoliko bi bili predloženi kadrovi iz same OSA-e, oni ne bi moralo proći provjere, jer već imaju pristup tajnim podacima. S druge strane, problem predstavlja i činjenica da sama predsjedavajuća Vijeća ministara BiH nema pristup tajnim podacima, jer još uvijek nije pokrenuta ta vrsta sigurnosnih provjera. Krišto, tako, kao i svi ministri u Vijeću ministara BiH nemaju pristup tajnim podacima.
“Pristup tajnim podacima INTERNO i POVJERLJIVO bez sigurnosne provjere i dozvole imaju predsjedavajući, ministri i zamjenici ministara u Vijeću ministara BiH”, navedeno je u Zakonu o zaštiti tajnih podataka BiH.
To znači da Krišto i ostali članovi Vijeća ministara nemaju pristup dokumentima sa oznakom “TAJNO” i “VRLO TAJNO”. Da bi predsjedavajuća Vijeća ministara BiH pokrenula proceduru provjera budućeg direktora OSA-e, ona bi, prevashodno, morala proći sigurnosne provjere propisane Zakonom o pristupu tajnim podacima BiH.
No, vratimo se sukobima unutar Trojke. Kemal Ademović i Nermin Nikšić, prema informacijama Istrage, ne žele kontrolu nad OSA-om predati Konakoviću i Čamparama. Nikšić se, tvrde izvori iz SDP-a, boji da bi Čampare mogle tu agenciju iskoristiti u obračunu s njim. Istovremeno, Čampare i Radončić strahuju da će postavljanjem Almira Džuve SDP ponovo preuzeti kontrolu nad OSA-om, jer je Nikšićev kandidat u dobrim vezama sa bivšim predsjednikom SDP-a Zlatkom Lagumdžijom.
Milan Tegeltija novi je bh. konzul u Rijeci, saznaje Istraga.ba. Odluku o imenovanju Milana Tegeltije jednoglasno je donijelo Predsjedništvo BiH, nakon što je članica Predsjedništva BiH iz RS Željka Cvijanović saopćila svojim kolegama Željku Komšiću i Denisu Bećiroviću da će blokirati izbor bh. ambasadora u Libiji i Turskoj, ukoliko bivši savjetnik Milorada Dodika ne bude imenovan za konzula u Rijeci, Republika Hrvatska.
Podsjetimo, novi konzul Milan Tegeltija od janara 2022. godine nalazi se na američkoj crnoj listi. Sankcije su mu uvedene zbog zloupotreba tokom obavljanja funkcije predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
“U svojstvu predsjednika VSTV-a, Tegeltija je bio umiješan u koruptivna djela koja su uključivala korištenje svog političkog utjecaja i službene moći za osobnu korist. Naime, postoje vjerodostojne informacije da je Tegeltija svoj položaj iskoristio za traženje koristi u zamjenu za miješanje u sudski proces, kao i manipulaciju imenovanjima u sudije i drugim javnim poslovima”, saopćile su američke vlasti.
U decembru 2020.godine Tegeltija je podnio ostavku na funkciju predsjednika VSTV-a. Ova ostavka je uslijedila nakon što jer Istraga objavila snimak razgovora na kojem se čuje kako Milan Tegeltija sa bivšom članicom VSTV-a Milijanom Buhom dogovara imenovanje njene sestre za sudiju u Banja Luci. Nakon objave snimka, održana je vanredna sjednica VSTV-a na kojoj je Milan Tegeltija pozvan da odstupi.
“Taktiku ćete prepustiti meni jer se vi u to ne razumijete”, kaže predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija na kraju telefonskog razgovora sa Milijanom Buhom, bivšom članicom VSTV-a koja je insistirala da njena sestra Sanja Čagar bude imenovana za sudiju Osnovnog suda u Banja Luci.
“U nekom drugom sudu se puno lakše ulazi. Razmisli malo. Hoćeš li sad sebe da ugroziš? Je l’ me razumiješ? Vidi jednu stvar, ako Sanja konkuriše za Sud u Banja Luci gdje je konkurencija ogromna, svi će znati da je ona tvoja sestra, je li tako? I to će sasvim sigurno otići u medije. I šta će se, onda, desiti? Ti član Savjeta. Tražit će da daš ostavku. Kako to se bira tvoja sestra, ovo, ono. Ja ti govorim, brinem o tebi, prije svega. Jesi li ti uopće razmišljala o tome? (kad mi istekne mandat) Pa, kad ti istekne mandat nije problem, ali dok si u Savjetu mi je problem. Znači, ja brinem o svemu. Meni si prvo ti, meni si prvenstveno ti, znači da očuvam tvoju poziciju da se ne ugrozi, a Sanju ćemo rješavati. Je l’ me razumiješ? Ja prvo brinem da se tvoja pozicija ne ugrozi. Pa, naravno, sad sam ti rekao, ako prije toga, čak i u prvom mandatu, ako se otvori negdje pozicija, tipa Gradiška, Prijedor, pi…. materine, ovo, ono, šta je košta da bude tamo godinu dana i da je kasnije prebacimo ovamo. Ja sam Sanji rekao sve. Samo moramo biti pametni i taktično to odigrati”, govorio je predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija.
Prije ove afere, Tegeltija je bio u centru i slučaja poznatog kao “Potkivanje”. Naime, Nermin Alešević, biznismen iz Velike Kladuše, snimio je kako daje novac Marku Pandži, inspektoru SIPA-e koji je tvrdio da u ime Milana Tegeltije završava sudske postupke. Prije primopredaje novca, Pandža je upoznao Aleševića i Tegeltiju.
I pored brojnih afera, Tegeltija je nakon pravosudne karijere postao savjetnik predsjednika Republike Srpske Republike Srpske. Kratko je bio na čelu FK Borac iz Banje Luke. Na poziciju konzula imenovan na prijedlog Željke Cvijanović. No, da li će Tegeltija preuzeti funkciju ovisi od hrvatskih zvaničnika koji moraju dati agreman.
Milo Đukanović je pobijedio u prvom krugu crnogorskih predsjedničkih izbora, ali u drugi krug ulazi kao potpuni autsajder u dvoboju sa Jakovom Milatovićem. Naprosto, rezervoar novih birača na koje može računati Đukanović je neuporedivo manji od onog na koji pretendira njegov protivkandidat. Rezultat prvog kruga jasno pokazuje da je suverenističko biračko tijelo spalo na manje od 40%, (Đukanović 35.3% i Draginja Vuksanovic 3.2%), a da ostatak čine unionisti, koji se razlikuju samo u nijansama, ali se uglavnom radi o prosrpskim ili čak proruskom strankama.
Đukanovićev DPS je u konstantnom padu od gubitka izbora augusta 2020. do danas.
Na ovim predsjedničkim izborima Đukanović je dobio čak 60.000 glasova manje nego na posljednjim izborima koji su održani 2018. godine. Samo u Podgorici bio je u deficitu za 6.000 glasova u odnosu na lokalne izbore koje je lista DPS osvojila u oktobru 2022.
Nekoliko je razloga za ovakav izborni rezultat.
Kao prvo, narativ o tridesetogodišnjoj vladavini Đukanovića ukorijenio se u domaćoj javnosti, ali i dobrom dijelu međunarodne zajednice.
Stvorena je percepcija da je on glavna prepreka za pomirenje i napredak Crne Gore.
Propaganda iz Beograda pala je ovdje na plodno tlo.
Od pet televizija sa nacionalnom frekvencijom, u četiri su vlasnici iz Srbije, a ona peta je javni servis RTCG koji je pod kontrolom Abazovića&co.
Još jednom se potvrdilo staro pravilo da se u politici ne vrijednuju minuli rezultati koliko trenutni neuspjesi. Đukanović je sačuvao mir u Crnoj Gori, osigurao njenu samostalnost i uveo u NATO i predvorje EU. Samo 35% birača je te zasluge valoriziralo svojim glasom.
Srbi su baš zbog tih dostignuća glasali protiv Đukanovića, dio Crnogoraca za neko novo lice u politici, a manjinski narodi su ovoga puta, u velikoj mjeri apstinirali.
Najslabija izlaznost bila je u sredinama gdje većinsko stanovništvo čine pripadnici bošnjačkog i albanskog naroda. To i jeste drugi razlog lošijeg rezultata Đukanovića u prvom krugu.
Manja izlaznost je svakako i posljedica činjenice da veliki broj građana iz tih općina (Rožaje, Petnjica, Plav, Gusinje, Ulcinj, Tuzi) živi i rade u inostranstvu, iako se nalaze na biračkim spiskovima.
Ipak, lako je uočljivo da je najmanja izlaznost zabilježena u Gusinju (30.12%), Petnjici (37,71%), Ulcinju (36,48%), Rozajama (43%).
To je neuporedivo manje od prosječne izlaznosti na jučerašnjim izborima od 64%. Vjerovatno da kod građana postoji i doza zasićenosti politikom, ali i kod pojedinih manjinskih lidera evidentna je politička kalkulacija da se vidi ko će proći u drugi krug.
Ukoliko je to Mandić, onda bez obzira na stavove lidera, manjinski birači bi bili za Đukanovića.
Sada se situacija iz korijena mijenja.
Za širu javnost, Milatović je manje radikalan i više prihvatljiv od Mandića. Ako ništa drugo, nema titulu četničkog vojvode. Više govori o ekonomiji nego o politici. Podržavaju ga crkveni krugovi, ali ne maše previše sa tim.
I tu dolazimo do trećeg, ključnog razloga, zašto je Đukanović prošao loše.
Milatović je ponudio biračima kombinaciju mladosti i populizma, što je očito recept za uspjeh u ovom novom vremenu.
Politika bez ideologije i ekonomija sa neekonomskom logikom.
Nova lica sa starim demagoškim trikovima koji daju kratkoročni politički efekat i dugoročnu ekonomsku štetu.
Milatović i njegov stranački sef Milojko Spajić, kao ministri u bivšoj Krivokapićevoj vladi povećali su minimalnu plaću sa 220 na 450 eura, a prosječnu plaću sa 530 na 720 eura.
Naravno, to nije posljedica ekonomske i privredne aktivnosti, već čista administrativno-populistička mjera u režiji ova dva “genijalca”.
Oni su ukinuli doprinose za zdravstveno osiguranje, a po tom osnovu stvoren višak u budžetu, iskorišten je za povećanje plaća, odnosno kupovinu političke podrške. Sada je zdravstveni sistem pred potpunim kolapsom, inflacija (17%) je već pojela povećanje plaća, pa građani mogu manje robe kupiti iako nominalno imaju više para u džepu.
Ali ko za to još mari.
Milatović je prodao iluziju i za to dobio 103.000 glasova.
Tokom kampanje obećao je povećanje prosječne plaće na 1.000 eura. Očito da mu ljudi vjeruju.
Djeluje skoro nevjerovatno da je na Cetinju Milatović dobio više glasova od Draginje Vuksanović, iako njena stranka vrši vlast u toj općini, iako je ona branila građane Cetinja prilikom policijske intervencije prije dvije godine, u kojoj je Milatović imao značajnu (negativnu) ulogu.
Zbog svega toga, Milatović je veliki favorit u drugom krugu. Njega su već podržali svi lideri prosrpskih stranaka, uključujući i Abazovića.
Đukanović eventualno može animirati manjine i dijasporu. To je jedini potencijalni bazen iz koga može dobiti novu podršku. I veliko je pitanje da li će i to biti dovoljno.
Pozicija autsajdera će prije demotivirati postojeće birače nego što će mobilizirati nove.
Poraz na predsjedničkim izborima značio bi siguran gubitak i parlamentarnih izbora zakazanih za juni ove godine. A potom slijedi i popis stanovništva.
Ukoliko se neko čudo ne dogodi, Crna Gora je nikad bliža punopravnom članstvu. Ali ne EU već u srpskom svetu.
(Politicki.ba)
Gospodin Drago Bojić je na prometej.ba objavio tekst u kojem me optužuje da sam stao na „stranu progonitelja“ gospodina Franje Šarčevića.
Mišljenja sam da je tekst dosadan, predvidljiv i intelektualno nepošten. K tome, taj tekst na kraju postaje nečitljiv, na mjestu gdje gospodin Bojić piše: „Svaki nacionalizam je zlo. Ne postoje prihvatljivi nacionalizmi niti takvi koji bi bili sekundaran problem“. Ovo zvuči kao nešto što uglas sriču negdašnji polaznici „Nansen dijalog centra“ ili neke druge NGO radionice o toleranciji.
Bojićev tekst je, važno je istaći, pristojan. Nije jebao mater meni i svim mojim čitateljicama i čitaocima. Što je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za prometej.ba. Jer je Bojićeva pristojnost očit napredak u odnosu na komunikacione strategije koje koristi urednik toga portala, gospodin Šarčević.
Ne. Nisam stao na „stranu progonitelja“. Da bih tako učinio, najprije bi morao postojati progon. Ono što se dešava meni i gospodinu Šarčeviću, pak, progon nije. Radi se o pritisku – radikalno različitog intenziteta – zbog izgovorene riječi. Što ne znači da do progona – a i pogroma – nećemo stići.
Podrazumijeva se da ne podržavam napade na Šarčevića. Mislim da Šarčević, a tu slobodu dajem i sebi, ima svako pravo da piše šta hoće i kako hoće i da zbog toga ne bude izložen prijetnjama. Američki standard slobode govora bliži mi je od evropskoga – u SAD je, podsjetiću, i govor mržnje ustavno zaštićen kao sloboda govora. To je moja pozicija.
Ono čime sam se bavio tokom gostovanja na Hayat televiziji je, pak, razlika između „slučaja Nikolaidis“ i „slučaja Šarčević“.
Tvrdim da svaka kritika ne može biti tumačena kao napad na slobodu govora. Tvrdim da napad na slobodu govora nije isti ako dolazi sa pozicije moći ili ako dolazi od strane bijesna čitatelja. Da bih to ilustrovao, opisao sam kako izgleda pritisak države na mene. Odlukom ministarstva kulture, moja primanja su smanjena gotovo prepolovljena. Sistem, dakle, otežava moju egzistenciju. Režimski mediji već godinama vode brutalnu hajku protiv mene. Ta hajka podrazumijeva potpunu dehumanizaciju Andreja Nikolaidisa. Ta dehumanizacija je imala logičan završetak u spaljivanju simboličkog Nikolaidisa. I sam govor optužbe i presude koja je pročitana protiv mene bio je dehuamanizujući. Tokom govora, više puta sam nazvan onim koji širi smrad; govnetom; onim koji piše fekalijama; pripadnikom autofekalne književnosti… Na koncu, razularena masa je vikala: „spaljuj govna“.
Oni, dakle, nisu spalili lutku čovjeka, nego dehumanizovano „govno“.
Ako je to isto kao ono što se desilo gospodinu Šarčeviću, upućujem mu izvinjenje. Ali nije isto – srećom po gospodina Šarčevića.
Dopustite da vam ilustrujem logiku koja insistira na istovjetnosti „slučajeva“. To je kao da imate dva čovjeka. Jednoga je prebilo metalnim šipkama, drugoga je ošamarilo. I jedno i drugo akti su nasilja – stoga je to isto. Ako se pak pojavi neko ko insistira kako to ipak isto nije, eto nekoga poput gospodina Bojića ko će ustvrditi kako onaj koji ističe kako lomljene glave šipkom i šamaranje nije isto time, zapravo, opravdava nasilje nad ošamarenim.
Istu logiku gospodin Bojić primjenjuje kada tvrdi da asistiram bošnjačkome nacionalizmu. To ilustruje mojom tvrdnjom da su, za mene, bošnjački i crnogorski nacionalizam sekundaran problem.
Obratimo pažnju: ja ne tvrdim da je bošnjački nacionalizam dobar, niti da nije problem. Naprotiv: kao problem – ali sekundaran – ga definišem. Zašto tako mislim? Zato što sam uvjeren da je najopasniji nacionalizam u BiH, kao i na Balkanu, onaj velikosrpski. Koji je iza sebe ostavio najviše žrtava. I koji je u BiH centrifugalna sila, koja može izazvati novi rat. Da li bošnjački nacionalizam može postati najveći problem bosanskohercegovačkog društva? Da. Ali to sada nije tako.
U Crnoj, pak, Gori sprovodi se izjednačavanje crnogorskoga i srpskoga nacionalizma. Ne prihvatam da su nacionalizmi, od kojih je jedan izazvao genocid a drugi broji 0 žrtava i vrhuni u optužbi da su crnogorski Srbi „posrbice“ – jednaki niti jednako opasni. Time, dakako, ne tvrdim da je crnogorski nacionalizam „dobar“.
Gospodin Bojić, pak, insistira na tome da je bošnjački nacionalizam najvećeg naroda. Uz neveliku dozu uopštavanje moglo bi se reći kako je on pristalica teze da je veličina najbitnija, dok sam ja na stanovištu kako ne bi trebalo zanemariti ni tehniku.
Dio Bojićeva teksta koji smatram neetičnim i nedostojnim njegove javne figure je onaj u kojem se on bavi navodnim motivima moje navodne – a nepostojeće – odbrane bošnjačkoga nacionalizma, čijim me „podmuklim asistentom“ naziva. Gospodin Bojić sugeriše da je za mene to – korisno. A korisno je zato što čineći tako izbjegavam da budem izložen bijesu i osudi bošnjačke javnosti.
K vragu, pomislio sam tada, kako se toga nisam sjetio? Zašto nisam prekucao igricu? Zašto sam se ja – koji živim u Crnoj Gori – izložio bijesnu crnogorske javnosti, što me je dovelo do smanjenja prihoda, ograničenja slobode kretanja i inkvizitorskog suđenja koje je završilo spaljivanjem simboličkog Nikolaidisa?
Zašto, jer mi je tako očito bilo korisnije, nisam „podmuklo asistirao“ velikosrpskom nacionalizmu u Crnoj Gori?
Po gospodinu Bojiću, ja sam idiot – da bih izbjegao osudu tamo gdje ne živim – u Sarajevu – ja sam se izložio javnom linču tamo gdje živim – u Crnoj Gori.
Ako, pak, pod „korisno“ gospodin Bojić ili bilo ko drugi misli da sam za svoje „podmuklo asistiranje“ nekako plaćen, evo moje ponude. Vaši saradnici a, mislim, i članovi redakcije pripadnici su vladajućih stranaka. Sa vladajućima ste „dobri“. Oni imaju svu moć, imaju službe. Ako dokažete da iz Bosne dobijam bilo kakve novce osim skromnih honorara za svoje knjige, nastupe i članke – ja ću se, posramljen, zauvijek povući iz bosanskohercegovačkog javnog života.
Da. Kao i svaki medij koji je platforma sa koje se javnosti obraćaju vladajući, i koji pritom diseminira ideologiju vladajućih, prometej.ba jeste režimski medij. Da. Tekst gospodina Bojića napad je režimskog medija na kritičkog novinara.
Za kraj. Ako bih na gospodina Bojića primijenio logiku koju je on primijenio na mene, to bi me dovelo do sljedećeg zaključka. Da je gospodin Bojić perfidno i podmuklo javno osudio moje spaljivanje, a potom dopisao optužnicu koja je do spaljivanja dovela.
Nužno bi me dovelo do zaključka da je fratar stao na stranu palitelja.
Uporedite li nacrt optužnice koju je Istraga objavila u petak ujutro sa optužnicom koja je dostavljena Sudu BiH, uočit ćete tek dvije promjene. Tužilaštvo BiH dodalo je novu tačku optužnice 2.5. kojom Fadila Novalića, Fahrudina Solaka i Fikreta Hodžića tereti da su “namjeravali” od Srebrne maline kupiti zaštitnu medicinsku opremu za 2,9 miliona maraka.
“Pripadnici Udruženja su, po osnovu prethodno osmišljenog plana, nakon realizacije nabavke respiratora namjeravali realizovati i ovaj dio Plana, do čega nije došlo usljed nedostatka odobrenih sredstava Federalne uprave civilne zaštite u opisano vrijeme, a potom i istražnih aktivnosti nadležnih organa”, navedeno je u “novoj” tački optužnice čiji sadržaj Istraga.ba ekskluzivno objavljuje i možete je pročitati na ovom linku.
Osim ovog dijela, u odnosu na nacrt optužnice koji je sačinjen u četvrtak, Tužilaštvo je u petak popodne na spisak optuženih dodalo i ministricu finansija Jelku Milićević koja, iako je formalno bila šefica Kriznog štaba, nije označena kao član Udružene grupe za činjenje krivičnih djela, te je optužena samo za nesavjestan rad u službi.
Kako se može vidjeti u optužnici, Tužilaštvo BiH uopće ne navodi da je Jelka Milićević u spornom periodu bila šefica Kriznog štaba i, formalno, komandantica Federalnog štaba Civilne zaštite preko koje su išle nabavke sumnjive opreme. Državni tužioci tek ističu da je ona ministrica finansija koja je bila nesavjesna kada je, zajedno sa Fadilom Novalićem potpisala odluku kojom je Srebrnoj malini isplaćeno 10,5 miliona maraka za nabavku respiratora iz Kine. Stoga je ona izdvojena iz Udružene grupe koja je činila krivična djela, pa je optužena – sama. Na spisku svjedoka u ovom predmetu nalazi se 67 osoba, a među njima su Đenan Salčin, bivši direktor Agencije za javne nabavke, Sebija Izetbegović, Edita Kalajdžić, Hasan Ganibegović, Ana Bavrka, Mladen Čančarević, Emir Granov, Davor Pehar, Naser Orić, Asim Sarajlić, Aljoša Čampara…
spisak svjedoka – optužnica “Respiratori”
Federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara dobio je status svjedoka, a saslušan je zbog svog učešća na sjednici Vlade Federacije BiH 17. marta kada se razmatrao proces nabavki medicinske opreme.
“Nemojte da dođemo u situaciju da nam je važniji sada Zakon o javnim nabavkama od života građana. Mi to jednostavno danas moramo presjeći“, kazao je tada Aljoša Čampara.
Unatoč pozivu na kršenja Zakona o javnim nabavkama, od Tužilaštva BiH je dobio samo status svjedoka.
Status svjedoka ima i Naser Orić. On je, prema informacijama Istrage, komunicirao sa Fikretom Hodžićem o ovom predmetu. Prema informacijama Istrage, Orić je, nakon jednog intervjua Fadila Novalića u kojem je kazao da će tražiti istragu o nabavci respiratora, napisao svom zemljaku Hodžiću da će ih “ovaj sve zavaliti”. Na to mu je Fikret Hodžić rekao da “ima papir kojim se štiti”.
Među svjedocima u predmetu Respiratori je i Asim Sarajlić. On je komunicirao sa Fikretom Hodžićem nakon njegovog intervjua na Face TV, a istražitelji sumnjaju, na osnovu prepiske, da je on dao Hodžićev broj sekretarki Vlade Editi Kalajdžić.
Vidosav Stevanović, veliki srpski književnik, koji je nakon posljednjeg rata nekoliko godina živio i radio u Sarajevu, nedavno je gostujući na jednoj beogradskoj televiziji iznio zaprapašćujuće tvrdnje o spiskovima za likvidaciju protivnika i neistomišljenika, koje je formirao zločinački režim Slobodana Miloševića tokom 90-ih godina prošlog vijeka.
Na pitanje književnika Svetislava Basare, voditelja emisije, da li je čuo za postojanje spiska za odstrel na kojem su se pored njegaa, nalazili profesor Ivan Đurić, pisac Mirko Kovač i još neki intelektualci, njih tridesetak, Stevanović je rekao da je čuo za takav spisak, ali da ga nikada nije vidio, ali sam sa više strana čuo da se njegovo ime nalazi na njemu.
Miloševićeva knjiga mrtvih
„Međutim 1999.godine, nakon Ćuruvijine smrti, ja sam u Parizu svojim očima vidio, jedan advokat mi je pokazao, drugi valjda završni spisak za likvidaciju. Na prvom mjestu je bilo Ćuruvijino ime, drugi je bio advokat Srđa Popović, treći je bio Đoka Balašević, a ja sam se nalazio na četvrtom mjestu. Druga imena nisam upamtio, mnogo je godina prošlo“.
Stevanović je rekao da ga je Miloševićev režim optuživao i teretio za najnevjerovatnije stvari koristeći se apsolutnim lažima. „Govorili su da sam prodao Kosovo Albancima, da su me Muslimani kupili za veliki stan u Parizu… A ja sam u Parizu iznajmljivao jednu sobu, uglavnom na periferiji“, kazao je u televizijskom razgovoru..
„No, uprkos svemu kroz šta smo prošli moja supruga i ja smatramo da smo dobro prošli kako je mogli biti“, zaključio je Vidosav Stevanović.
Vidoslav Stevanović otkrio jezivu tajnu kolegi Svetislavu Basari
Kako rekosmo, Vidosav Stevanović sa suprugom Marijom dosedlio se iz Pariza početkom 2000-ih godina u Sarajevu gdje su živjeli narednih 5-6 godina. Stevanović je dobio posao kao savjetnik za kulturu sarajevskog gradonačelnika. On je u godinama prije rata imao status književnog klasika, bio je dobitnik NIN-ove nagrade i niza drugih najvećih priznanja tog vremena, bio je urednik ugledne izdavačke kuća. No, nakon što je na Osmoj sjednici Milošević porazio svoje konkurente predvođene Ivanom Stambolićem, počela je odmazda nad istaknutim kadrovima, intelektualcima, piscima, novinarima među kojima se našao i Vidosav Stevanović..
Nakon što ga je Miloševićev režim ostavio bez posla, vršeći medijski i politički linč nad njim i njegovim djelom, posao je dobio u Sarajevu, izdavačkoj kući „Svjetlost“ sa čijim je direktorom Gavrilom Grahovcem bio veliki prijatelj i koji je cijenio njegov književni talenat i uredničko-izdavačko iskustvo.
Tokom ratnih godina provedenih u izbjeglištvu u Parizu Vidosav Stevanović je bio oštar i dosljedan kritičar srbijanskog režima, sudjelovao je u brojnim manifestacijama podrške Bosni i Hercegovini i opkoljenom Sarajevu i njegovik građanima. Koautor je zapažene knjige u kojoj je opisao „lik i nedjelo“ Slobodana Miloševića. Nije isključeno da je i takav njegov dosljedan, intelektualni, antiratni i humanisitčki angažman, doprinijeo da ga Miloševićev režim prokaže kao narodnog neprijatelja i uvrsti na spisak za odstrel.
Ivan Đurić o dječijoj sobi šefa KOS-a
Priča Vidosava Stevanovića i spiskovima za likvidaciju protivnika režima Slobodana Miloševića koju je otvorio , vraća nas na sami početak rata u opkoljeno Sarajevo. U glavnog gradu Bosne i Hercegovine godinama prije rata živio je Aleksandar Vasiljević, visoki obavještajni oficir Jugoslovenske Narodne Armije. Kasnih osamdesetih u burnim vremenima koje je Slobodan Milošević u svojoj knjizi nazvao „godine raspleta“ Vasiljević se nalazio na čelu Kontraobjavještajne službe JNA(KOS). Sa mnogo razloga ga se smatra jednim od glavnih proganista pretvaranja JNA u srpsku, agresorsku i na kraju ratno-zločinačku soldatesku. Nije bilo niti jedne afere u predratnoj Jugoslaviji od „slučaja Janša“ u Sloveiniji, „afere Špegelj“ u Hrvatskoj, pa to oslobađanja Milana Martića koji je uhapšen u Bosanskoj Krupi, u kojoj neposredno nisu bili umiješani Vasiljevićevi i prsiti negovih suradnika. Zanimljivo je da je ui prvim danima rata i opsade Sarajeva tokom posjete glavnom gradu Vasiljević predlagao svojim domaćinima Aliji Izetbegoviću i ministru polcije Aliji Delimustafića da za šefa sektora Državne bezbjednosti MUP-a BiH, umjesto odbjeglog Branka Kvesića, imenuju pukovnika JNA Fikreta Mulimovića, bivšeg bliskog Vasiljevićevog suradnika. Nije čak ni sveznajući „Aca“ mogao pretpostaviti da će njegov dugogodišnji kolega u vojnim krugovima poznatiji kao „Fića“u budućoj bošnjačkoj vlasti, vojnoj, civilnoj, obavještajnoj, vjersko-prosvjetnoj, zauzeti mnogo odgovornije i važnije funkcije; sve do dana današnjeg!
Aleksandar Vasiljević
Aca, kako su Vasiljevića zvali podređeni oficiri i prijatelji, nekoliko nedjelja prije rata, iselio je svoju familiju (suprugu i kćerku) u Beograd iz vojnog stana u zgradi u Ulici Omera Maslića u Novom Sarajevu.
Jedan od lokalnih komandanata Teritorijalne odbrane BiH tih je dana svjedočio ovom novinaru u kakvom su stanju on i njegovi vojnici zatekli stan Aleksandra Vasiljevića nakon što su ušli u njega.
„Ničeg nije bilo, potpuno prazan stan, bez namještaja, kućanskih uređaja, sve, sve, sve je bilo odneseno. Samo u jednoj sobi na parketu stoje razbacane slike nekih meni nepoznatih muškaraca. Jedino sam od njih prepoznao onog beogradskog profesora Ivana Đurića, gledao sam ga na televiziji, najviše na YUTELU prije rata, a i često je dolazio u Sarajevu. Njegovih je slika bilo 5-6, raznih veličina od malih, do ogromnih formata. Baš lijep čovjek, k*o upis, kontao sam da Acina kćerka nije njegove slike skupljala k*o što su curice skupljale tih godina postere Čole, Loše, Bajage...“ Zatečeni fotografsko-grafički „plijen“ moj sugovornik je predao organima bezbjednosti.
Ivan Đurić, profesor iz Beograda, bio je lider Saveza reformskih snaga Srbije (stranke posljednjeg jugoslovenskog premijera Ante Markovića) i kandidat za predsjednika Srbije na izborima iz decembra 1990. godine. Nakon izbornog poraza od Miloševića i neizdrživog ratnohaškačkog pritiska na njega, profesor Đurić je, poput pomenutog Vidosava Stevanovića, odselio u Francusku gdje je u predratno vrijeme bio angažiran kao predavač na nekoliko fakulteta. Tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Ivan Đurić je u medijima i drugim brojnim javnim istupima ukazivao na zločinački karakter i imperijalne ambicije Srbije prema susjedima, posebno naglašavajući pogibeljnu ulogu JNA.
Srpska inteligencija i opozicija u rovovima oko Sarajeva
Poznato mi je sve to bilo, pa ipak ostalo je neobjašnjivo zašto bi portrete takve osobe držao u svom stanu zapovjednik vojno-obavještajnog aparata JNA?!
Nešto više svjetla i logike na tu misteriju stiglo je mjesec dan kasnije nakon što je iseljena Komanda Druge armijske oblasti JNA. Poslije odlaska oficira i vojnika ( praćenog nasiljem u Dobrovoljačkoj ulici) napuštenu kasarnu na Bistriku „prečešljali“ su pripadnici MUP-a i Teritorijalne odbrane BiH. U jednoj od kancelarija pronađen je određen broj portreta najistaknutijih i tih nedjelja naglasnijih ličnosti beogradskog opozicionog intelektualnog života: pored fotografija Ivana Đurića, nalazili su se portreti Radomira Konstantinovića, Mirka Kovača, Vesne Pešić, njenog muža Nebojše Popova…i još nekih intelektualaca.
„Ono što je sa tim portretima bilo posebno zannimljivo jeste da su svi oni bili pogužvani i uprljani zemljom, blatom, prašinom. Jedini mogući zaključak je bio da su ti posteri već bili negdje na otvorenom , pa da su „sa terena“ doneseni, odnosno vraćeni u kancelariju u Komandi Druge Armije u kojoj je do njenog napuštanja sjedio jedna visokopozicioinirani oficir KOS-a“, komentirao je za „SB“ Munir Alibabić, dugogodišnji šef sektora Državne bezbjednosti Sarajevo i autor, pored ostalih, knjige „Bosna u kandžama KOS-a“.
Alibabić objašnjava da su mu prethodno dostavljene i ranije pominjane fotografije iz stana Aleksandra Vasiljevića, kao i one pronađene u Komandi Druge Armije JNA. „Moji suradnici i ja zaključili smo da su „prljavi“ plakati vjerovatno jedno vrijeme nalazili u agresorskim rovovima oko Sarajeva. Odnosno, da su bili podijeljeni snajperistima koji su sijali smrt po gradu“.
Prema riječima ovog iskusnog obavještajca, u prvim danima opsade Sarajeva iz Beograda su stizale najave da će predstavnici tamošnjih građanskih organizacija , mirovnih incijativa doći u Sarajevo i pridružiti se građanima koji su ispred Skupštine BiH demonstrirali i zahtijevali mir i prekid agresije. Osobe čije su fotografije „kolale“ po (napuštenim) vojnim stanovima i kancelarijama oficira JNA, Đurića, Konstantinović, Kovač, gospođa Pešić…bili si lideri antiratnih aktivnosti u Srbiji i njihov dolazak u Sarajevo bio bi ozbiljan udarac beogradskom režimu. Ali bi još strašniji udarac bila njihova likvidacija na sarajevskim ulicama. „Mnogo je indicija da su snajperisti, recimo oni sa Jevrejskog groblja, koji su tih dana pucali po narodu ispred Skupštine BiH dobili zadatak da ukoliko vide neku od tih osoba iz Srbije čije su fotografije dobili (od oficira JNA) da pucaju po njima bez milosti. Ne treba ni govoriti kakav bi jedan takav zločinački akt imao strašan efekat u onakvom košmaru koji se tih prvih ratanih dana odvijao na sarajevskim ulicama“, objašnjava Munir Alibabić. On na kraju kaže da nije poznavao sve ljude čije su fotografije pronađene u stanovima i kancelarijama pripadnika KOS-a:“nikad ranije, recimo, nisam vidio Vidosava Stevanovića, da bih mogao znati da li je i on bio potencijalna meta snajperista“.,
Sjećanje Vesne Pešić
U vezi sa ovim događajem prije nekoliko mjeseci smo razgovarali i sa profesoricom Vesnom Pešić, koja je bila jedna od najistaknutijih mirovnih aktivistkinja u Srbiji tokom agresije na BiH. Ona je, na žalost, i jedina živa od svih osoba čije su fotografije kružila po kasaranama i snajperskim gnijezdima oko Sarajeva.
„Ne mogu da se sjetim baš svega što se u tim prvim danima rata dešavalo unutar građanskog pokreta u Beogradu kojem sam pripadala. Ipak je prošlo trideset godina od tada. Ne mogu potvrditi da li je kod nekih od ljudi, mojih suboraca postajala ideja da se ide u Sarajevo. Mogu samo reći da smo cijelo vrijeme trajanja tog strašnog i sramotnog rata tražili i nalazili načine da se čuje naš glas, na ulici, medijima, međunarodnim konferencijama…Mogu vam reći i da je u poređenju sa današnjom kontrolom medija od strane vladajućeg režima u Srbiji, tih ratnih godina u našim medijima bilo mnogo više prostora za opoziciju i kritičke intelektualce da iznose svoje stvavove o Miloševićevom režimu i ratovima koje je pokretao“, kazala je ugledna profesorica i diplomatkinja.
Krvava guava Ivana Stambolića
No, tri godine kasnije u proljeće 1995.godine, na poziv Srpskog građanskog vijeća BiH u Sarajevo je iz Beograda, ali i iz nekih evropskih prijestolnica stiglo desetine uglednih srpskih intelektualaca, književnika, bivših političara, novinara, humanitaraca. Među ostalim, iz Pariza su tada doputovali Ivan Đurić, Žarko Papić, iz Beograda su preko Mađarske, Slovenije i Hrvatske stigli Ivan Stambolić, Radomir Konstantinovića, Miladin Životić, Borka Pavićević…i mnogi drugi prijatelji Sarajeva BiH.Ova posjeta kao visokomoralan i hrabar čin nije obradovala samo njihove sarajevske kolege i prijatelje, nego je oduđevila najširu javnost u okpoljenom i zaboravljenom gradu.
Njihov dolazak avionima UN-a do Sarajeva osigurala je komanda UNPRPFOR-a, no nakon završetka Skupštine Srpskog građanskog vijeća, Vojska RS je izvršila nekoliko napada na Sarajevski Aerodrom, zbog čega su na nekoliko dana bili ukinuti svi polasci i dolasci aviona. Delegacija gostiju iz Srbije i drugih dijelova Evrope bila je prisiljena napustiti Sarajevo kroz jedinu vezu sa vanjskim svijetom, sarajevski Tunel spasa.
Književnik Abdulah Sidran koji se vraćao u Sarajevo sa nekog putovanja, čekajući na ulazu sa druge strane, iz Butmira, svjedočio je nadrealnom prizoru. „Rečeno nam je da sačekamo jer važni ljudi izlaze kroz tunel. Očekivao sam neke naše političare, oficire, a onda ugledam raskrvavljenog Ivana Stambolića kako izlazi iz tunela!? Nisam se kako treba ni pribrao od tog šoka, a iza njega se ukaza, sav blatnjav, veliki gospodin Ivan Đurić, ona njegova divna plava kosa sva umrljana krvlju. Laknulo mi je kad sam čuo da nisu ranjeni, nego su udarali glavama u plafon tunela koji je bio pravljen po mojoj, a ne po njihovoj mjeri“..
Ivan Đurić umro je dvije godine kasnije u Parizu u 40-oj godini života. Njegov imenjak Stambolić kidnapiran je i likvidiran u augustu 2000 godine. Njetovi posmrtni ostatci su pronađeni nepune tri godine kasnije u grobnici na Gruškoj Gori. Likvidirali su ga pripandici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, predvođeni Miloradom Ulemekom Legijom. Svi su oni, uključujući i Legiju tokom godina rata ostavljali krvave tragove širom BiH…
Apelaciono vijeće Suda Bih ukinulo je presudu kojom je državni tužilac Božo Mihajlović osuđen na pet godina zatvora, saznaje Istraga.ba. Predmet je spušten Općinskom sudu u Sarajevu na dalje postupanje.
Ovu informaciju potvdio nam je i tužilac Mihajlović.
“Uvažava se žalba branioca optuženog Bože Mihajlovića, te se ukida presuda Suda BiH”, navedeno je u Rješenju Suda BiH.
Predmet se, piše u Rješenju, prenosii na mjesno nadležni Općinski sud u Sarajevu.
Podsjećamo, u junu ove godine Sud Bosne i Hercegovine prvostepeno je Mihajlovića proglasio krivim po deset tačaka optužnice, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Proglašen je krivim za nesavjestan rad u službi jer je propustio vršiti nadzor nad radom i postupanjem svoje daktilografkinje.
“Mihajlović je bio svjestan da usljed propuštanja nadzora nad radom i postupanja [daktilografkinje] može biti otuđen privremeno oduzeti novac iz više predmeta Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koji je i otuđen”, kazala je sutkinja Amela Huskić.
Optuženi je dužan nadoknaditi štetu koja je nastupila po BiH u iznosu od 225.000 maraka kao i troškove sudskog postupka o čijoj će se visini odlučiti kasnije.
Na ovu presudu Mihajlović je uložio žalbu i Apelaciono vijeće Suda BiH je ukinulo presudu.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
