Istaknuto

Istaknute objave

Janusz Bugajski’s Washington View: Balkan Flashpoints Benefit Moscow

The stage is set for new crises in the Western Balkans that could turn violent. A combination of European Union inadequacy, American inattention, and mounting local tensions have empowered Serbia’s nationalist government to escalate claims to neighboring territories. The region is brewing with unresolved disputes that provide a treasure trove of opportunities for Moscow even as it is losing the war in Ukraine.

The Kremlin views the Balkans as a strategic asset where it can undermine the role of Western institutions and claim that NATO has failed to ensure stability. Putin’s primary ally in the region is Aleksandar Vučić with whom he has a symbiotic relationship. Moscow assists Belgrade in building the “Serbian World,” according to which all Serbs should live in one enlarged state. In return, Serbia enables Russia to expand its regional reach through energy deals, intelligence penetration, military collaboration, and disinformation. In recent moves, Belgrade has signed a new gas supply deal with Russia’s Gazprom and is once again broadcasting Kremlin propaganda TV channels RT and Sputnik despite their Europe-wide ban.

Interior Minister Aleksandar Vulin’s recent visit to Moscow underscored Belgrade’s firm support for Russian imperialism in return for Kremlin help to freeze Kosova and to defend Serbia in case of a direct confrontation with NATO. While the Serbian media launches constant disinformation against Kosova, Vučić is recycling justifications that led to war and genocide in the 1990s when he served as Milosevic’s information minister. The notion that Serbs are persecuted in Kosova is also supposed to mirror Russia’s manufactured claims against Ukraine.

The EU-mediated talks between Belgrade and Prishtina may register some agreements, as with the recent deal on free movement, but without a firm deadline for inter-state recognition they will continue indefinitely. Vučić and Putin play the Kosova card to rally nationalists and generate disputes. Belgrade and Moscow calculate that stirring conflict in northern Kosova will distract Western officials from making any hard decisions on mutual recognition for fear of violence.

Moscow also works closely with the head of the Serbian entity in Bosnia-Herzegovina, Milorad Dodik, whose stated ambition is Bosnia’s partition and the creation of another Serbian state. Moscow provides him with various forms of economic, military, and propaganda assistance. Half-hearted EU sanctions have failed to deter Dodik, while the ambitions of Croatian nationalists to create a third ethnic entity in Bosnia have also helped him and his patrons in Moscow. Paradoxically, moves to undermine Bosnian integrity have been assisted by the Office of the High Representative (OHR) whose officials evidently fail to understand that consolidating ethnic fiefdoms in Bosnia through slanted elections is a recipe for armed conflict.

Montenegro is also being destabilized through an assault on its independent institutions by Serb nationalist parties closely allied with Russia’s regime. This has included recent demands for Serbian autonomy in some southern municipalities. Unfortunately, the belief among Western governments that alleged anti-corruption campaigners would make effective government leaders has backfired. The short life of the Dritan Abazovic government is not surprising given its willingness to undermine Montenegrin sovereignty by signing privileged deals with the Serbian Orthodox Church – an organization that does not recognize Montenegrin statehood. Moreover, claims that the government was combating corruption ring hollow and hypocritical when its closest allies have been parties and religious leaders corrupted by Moscow and colluding with Serbian officials. An investigation of the illicit Russian connections of each major political player would be a worthy cause for Montenegrin journalists and NGOs, as well as for all other Balkan states.

Albania may also be pulled into a regional conflict through Russian subversion. The recent penetration of Albanian military facilities and attacks on three soldiers is a clear provocation to unsettle the country and create more problems for NATO. The base attack was intended to spark conflicts between government and opposition and divert attention away from Serbia’s irredentist campaigns. Tirana’s support for the Open Balkans initiative, a geostrategic project designed to raise Serbia’s regional role and Moscow’s economic penetration, will not ensure Albania’s immunity from conflict.

Claims by some EU leaders for Europe’s “strategic autonomy” sound absurd when they are incapable of ensuring security in a region that wants to join the EU. The Union has dragged its heels on accession talks with North Macedonia and Albania while membership for Bosnia and Kosova is a distant prospect. Stability in North Macedonia has been undermined by EU member Bulgaria whose government remains stuck in irresolvable historical disputes with Macedonia and is unwittingly helping Moscow to further unsettle the region. The EU also placates Vučić instead of asserting that it will terminate any pre-accession funds to Serbia unless the government abides with the EU consensus in sanctioning Moscow for its invasion of Ukraine.

The Biden administration is also allowing Russia to infiltrate the region by accepting Vučić’s assertions that he is pro-Western and does not want to alienate his supporters by sanctioning Russia. It is worth remembering how Washington was initially fooled by Slobodan Milošević when he claimed to be a guarantor of peace and Yugoslavia’s integrity in the early 1990s. The time for balancing is over – either Serbia is a European state or it is aligned with an imperial Russia that seeks to dismantle the Western world.

To avoid a new conflagration, the targets of Serbia’s aggressive policies also need to be fully defended. Both Bosnia-Herzegovina and Kosova need a pathway to NATO membership and the pro-Western forces in Montenegro need firmer support that would sideline the pro-Moscow nationalists promoted by Vučić. Without a clear roadmap to ensure regional security, Washington and Brussels will find themselves trying to put out more fires instead of disarming the arsonists.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published and will be available in hard copy in September.

Kad padne Kum Prvi: Zašto Konaković šuti o hapšenju Gordana Memije?

Prošlo je već nekoliko sati otkako je uhapšen Gordan Memija, a njegov kum Elmedin Konaković šuti. Ne oglašava se. Nema ga ni na Facebooku niti na Twitteru. Vijest o hapšenju biznismena Memije objavili su skoro svi mediji, ali je lider Naroda i Pravde to još nije primijetio. A obično je primjećivao svaki tekst Istrage u kojem se pominje njegov saputnik sa hadža, kum i “ugledni” biznismen.

“Ugledni” biznismen kojem su Istraga i Žurnal svojim tekstovima nanijeli “nepravosnažne” duševne boli vrijedne 170 hiljada maraka je uhapšen. U službenim saopćenjima MUP-a Zeničko-dobojskog kantona i Tužilašta Ze-Do kantona piše da su Memija i jos sedam uhapšenih osumnjičeni da su počinili krivična dječa neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droge, odavanje službene tajne, zloupotreba položaja ili ovlaštenja i nadriljekarstvo.

“Avdo Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, mjesecima piše laži o Gordanu i njegovoj firmi. Na sudu gubi sporove zbog klevete, a ipak ne prestaje”, napisat će na Facebooku Elmedin Konaković nakon što su nepoznate osobe, jutros uhapšenom “uglednom biznismenu” Gordanu Memiji bacile bombu na firmu Foto Art.

Onda je Konaković tradicionalno otišao u studio N1 da nastavi sa optužbama na račun novinara i opet stane u zaštitu svog prijatelja Gordana Memije-

“Apsolutno nisam prebrzo reagovao. Reagovao sam nakon višegodišnje torture Avde Avdića prema meni lično i mojim prijateljima. Ima presuda koju je dobio Memija protiv Avdića i u njoj se kaže da je evidentno da sam lično njegova meta. Dakle, imam pravosudnu presudu da ne izmišljam. Vrlo brzo ću je objaviti. Vrlo cijenim novinarsku profesiju. Ali ne dopuštam da se neko iživljava na meni. Avdo Avdić već godinama pokušava torturom nametati neka svoja mišljenja. Ne pristajem na to”, kazat će Konaković.

Jutros je, dakle, uhapšen Gordan Memija. Po naredbi zeničkog tužioca. Uhapsili su ga pripadnici MUP-a Ze-Do Kantona uz asistenciju MUP-a Kantona Sarajevo sa NiP-ovim Admirom Katicom na čelu. Nisu li u oni “na pravdi boga” uhapsili Konakovićevog kuma kojem su, samo zato što je ugledan, bacali bombe na fimu.

Prošlo je već nekoliko sati od hapšenja Gordana Memije, a Elmedin Konaković šuti. Ali nije šutio kada je objavljeno da je biznismen Gordan Memija 2016. godine na sarajevskom aerodromu dočekao Edina Gačanina Tita, šefa narko kartela Tito i Dino. I to je dokumentovala Federalna uprava policije koju nadzire federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. I on je kadar NiP-a.

U ovom dokumentu piše da je  Gordan Memija, preko firme Foto Art, u ASA Rentu iznajmio tri automobila za potrebe Edina Gačanina. I još piše da je Gordan Memija rezervisao hotelske sobe za Edina Gačanina Tita za kojeg holandska policija, na osnovu prethodno dobijene informacije od američke DEA-e, piše da je vođe kartela “Tito i Dino”.

Volio je ugledni Memija i ugledne borce osuđene za ubistvo. Na fotografiji ispod je Tomislavo Spahovićem, pravosnažno osuđenim na sedam i po godina zatvora zbog ubistva Amila Geca.

I nije Memija volio samo ubicu Tomu Spahovića. Na fotografiji ispod ovog pasusa pozira sa Ibrahimom Miladinom, džudistom i bivšim pripadnikom Federalne uprave policije.

Ibrahim Miladin je danas pratilac Edina Gačanina Tita, vođe narko kartela Tito i Dino. Istog onog narko bossa kojeg će Gordan Memija, prema vlastitoj tvrdnji, “dočekati opet, ako dođe u Sarajevo”. Jer ga poznaje od malih nogu.

I nije današnje hapšenje Gordana Memije njegov prvi kontakt sa istražnim organima.

“Državna agencija za istrage i zaštitu BiH dostavila je Tužilaštvu KS izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv navedenih osoba 19.04.2016. godine. Formiran je predmet koji je ustupljen na nadležno postupanje Tužilaštvu BiH 26.03.2018.godine”, naveli su iz Tužilaštva Kantona Sarajevo, kao odgovor na pitanje da li je SIPA prijavila Gordana Memiju i Alema Hodovića za organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca.

Elmedin Konaković će samo reći – “ugledni biznismen”.

(VIDEO) Propaganda ruskih “mirovnjaka” tokom opsade Sarajeva: “Markale nisu gađali pripadnici Vojske RS, od Ratka Mladića je teško naći boljeg komandanta”

Ratišta se mijenjaju, ali princip ne. Sada Ukrajina, nedavno Sirija, prije tri decenije Bosna i Hercegovina. Ruski zvaničnici su svaki put za svoje zločine i zločine svojih saveznika optuživali “NATO propagandu”. Tvrdili su da su priče izmišljene, leševi podmetnuti ili da su žrtve ubijale same sebe.

Andrej Demurenko je ruski oficir koji je 1995. godine bio pripadnik mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) u Bosni i Hercegovini. Bio 28. avgust 1995. godine kada je granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske oko Sarajeva na pijaci Markale ubila 43 civila. Ranjene su 84 osobe. Sve ekspertize su pokazale da je granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske. No, pukovnik ruske vojske u UNPROFOR-u odlučio je iznijeti svoju ekspertizu, negirajući da Vojska RS ima bilo šta sa ovim zločinom.

“Ne možemo se složiti sa tim da slijedimo bilo koju snažnu grupaciju i da nemamo mogućnosti da objasnimo sopstveni drugačiji stav. Mi ga imamo. Drugačiji stav. Još jednom, ja sam građanin svoje zemlje. Moram reći: zaustavimo ih, prestanimo sa dvoličnošću i lažima o srpskoj agresiji na ovom području. I naročito, naročito to naglašavam. Ne govorim o bosanskom području, to nije moj posao. Ne želim nikoga ili bilo koga da optužujem. Ovo je problem za kriminalističke istražitelje, ne za nas. Ali za nas je neophodno, ponavljam i molim: da se sve apsolutno tačno istraži, uz potpunu argumentaciju ili da se zaustavi, i da se zaustave sve frakcije, mislim na UN, NATO, i tako dalje, protiv ove zemlje”, kazao je pukovnik Demurenko nakon što je objelodanjeno da je granata koja je na Markalama ubila 43 civila ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske.

Ovaj snimak nastao je svega nekoliko dana nakon što je UN sačinio izvještaj o zločinu na Markalama. Prema tom izvještaju, minobacačka granatu ispalili pripadnici Vojske RS. Međutim, Demurenko je odlučio iznijeti svoj stav, kao, kako je kazao, građanin Rusije. Na snimku govori kako je posjetio mjesto odakle je, prema izvještaju, ispaljena granata koja je ubila 43 civila.

“Bio sam tamo danas i apsolutno nema nikakve mogućnosti da se sa ovog područja izvrši ispaljenje ili da se postavi baterija ili vod ili čak samo jedan minobacač. Jer to je samo stijena, padina i šuma. I nema mogućnosti da se sa ovog položaja izvrši ispaljenje. To mogu da potvrdim. Imaću danas fotografije za svako od ovih mesta. Mogu vam pokazati i mapu sa tačnim podacima, za ovaj pravac i za drugi alternativni pravac. Mislim da je najveći problem za zvaničnu grupu istražitelja bilo sljedeće: oni su ispitivali samo uglove i pravce i pritom su automatski mislili na srpsku takozvanu agresiju na civilno stanovništvo Sarajeva”, kazao ruski pukovnik na snimku koje je kasnije postao dokazni materijal odbrane haških optuženika Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Stanislava Galića i Dragomira Miloševića koji su, na kraju, pravosnažno osuđeni i za terorisanje i granatiranje stanovnika opkoljenog Sarajeva.

U oktobru 2012. godine Andrej Demurenko je lično svjedočio pred Haškim tribunalom u predmetu protiv Radovana Karadžića. Tužilac Alan Tieger tada je konstatovao da svjedok, koji je tvrdio da je sa svojim kolegama, ruskim ekspertima, obavio dodatnu istragu o položaju s kojeg je ispaljena granata na Markale, nema pisani izvještaj o tome šta su utvrdili. Jedini dokument je video snimak iz 1995., na kojem svjedok obrazlaže svoju tezu da smrtonosna granata nije ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS), a koji možete u cjelosti pokledati u priloženom videu.

“Ja sam želio dokazati da se od nas ne mogu praviti budale, mi moramo otkriti istinu i ja sam to naumio učiniti”, kazao je Demurenko, svjedočeći u Haagu.

Ratni dnevnici Vojske Republike Srpske otkrili su da se pukovnik Demurenko nekoliko puta susreo sa samim Ratkom Mladićem, te da je čak u jednom intervjuu kazao kako bi bilo teško pronaći boljeg komandanta od Ratka Mladića.

“Ako sam govorio o generalu Mladiću kao talentovanom komandantu, ja sam za to imao razloga. On je donosio vojne odluke koje nisu dovodile do masovnog krvoprolića”, objasnio je Demurenko svoje riječi tokom svjedočenja u predmetu protiv Radovana Karadžića.

Ruski pukovnik iz UNPROFOR-a se u Haagu pojavio i 2016. godine da svjedoči u korist Ratka Mladića.

Demurenko tokom svjedočenja u korist Raka Mladića

“Markale nije pogođena minobacačkom granatom”, rekao je Demurenko, sugerišući da bi se ispred pijace mogla postaviti daljinski aktivirana mina ili granata, koja bi imala isti efekat i ostavila isti krater na zemlji kao projektil ispaljen iz malter.

Demurenko je posvjedočio da je bio na Markalama dva sata nakon eksplozije. Kada se vratio u sjedište UNPROFOR-a, kako je naglasio, bio je iznenađen izjavom predstavnika međunarodnih snaga, koji je okrivio srpsku stranu, iako je istraga u toku.
Tvrdio je da je UNPROFOR tada namjerno izveo pogrešan zaključak iz balističkih rezultata istrage o eksploziji na Markalama, za koje je sugerirao da su tačni, da je vatra otvorena sa položaja VRS.

Ukratko, stav ruskog oficira je da su pripadnici Armije RBiH gađali sopstveni narod i ubijali civile.

Napad u sarajevskom naselju Dobrinja: Ranjen Matej Živković, član Komisije za vrijednosne papire FBiH i svjedok u predmetu Profit!

Nepoznata osoba ili više njih pucale su u srijedu popodne na Mateja Živkovića, člana Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH, saznaje Istraga.
Živković je teško ranjen i prebačen je na Klinički centar u Sarajevu. Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo ogradili su mjesto zločina i uskoro bi trebao početi uviđaj. Napad se desio u sarajevskom naselju Dobrinja.
Da je ranjen Matej Živković potvrđeno nam je i iz policijskih izvora.
Živković je, prema informacijama Istrage, jedan od ključnih svjedoka u predmetu Profit, u okviru kojeg je optužen Zijad Blekić, trgovac dionicama, i bivši član Komisije za vrijednosne papire Hasan Ćelam.
Prema nezvaničnim informacijama, Živković je napadnut i nekoliko dana ranije.

Analiza američkog časopisa “The Atlantic”: Svijetu neće nedostajati Angela Merkel

Tokom najmračnijih dana predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, Angela Merkel izgledala je kao posljednja odrasla osoba na svjetskoj sceni. Budući da je na čelu Sjedinjenih Država bio ekstremista, da je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo u haosu, da je Indija klizila k autokratiji, a Rusija i Kina postajale sve represivnije, njemačku kancelarku slavili su kao „vođu slobodnog svijeta”. Sada, kada se Merkel povlači s funkcije koju je obavljala posljednjih 16 godina (u trenutku preuzimanja, njeni međunarodni kolege bili su George W. Bush, Tony Blair, Jacques Chirac i Silvio Berlusconi) njen herojski imidž zabrinjava posmatrače međunarodne scene zbog onoga što bi moglo uslijediti. Da li će uslijediti “trampizacija” Njemačke nakon njenog odlaska u penziju? I da li će uloga te zemlje kao branitelja demokratije na međunarodnoj sceni postati prošlost? Ova pitanja temelje se na pogrešnim premisama, piše za američki časopis The Atlantic profesor sa Univerziteta Johns Hopkins Yascha Mounk.

Iako Merkel zaslužuje hvalu kao postojan i human vođa, ona nikada nije bila posljednji bedem između dostojanstva i barbarstva; čak i nakon što napusti funkciju, Njemačka će vjerovatno ostati umjerena. I premda Merkel istinski brine o demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima, dok je bila na funkciji, malo toga je učinila da ih odbrani. Dolaskom njenog nasljednika Njemačka će vjerovatno nastaviti kombinirati visokoumne razgovore s izostankom akcije i zabrinjavajućom spremnošću za sklapanje trulih poslova s ​​autokratama.Odlazak Merkel s dužnosti izgleda kao historijska cezura. Ali, iz dobrih i iz loših razloga, njena zemlja će se malo promijeniti nakon njenog odlaska.Naučnici koji se bave društvenim pojavama vole statističko modeliranje u predviđanju vjerovatnoće određenog ishoda: koliko često se nešto događa ako neke osnovne parametre stavite u pojednostavljeni model svijeta i iznova ga ponavljate? Da je neko to učinio kako bi predvidio vjerovatnoću da će Merkel ikada postati njemačka kancelarka, odgovor bi, u najboljem slučaju, bio jedan prema milion.Merkel – protestantkinja iz komunističke istočne Njemačke – bila je trostruki autsajder u svojoj stranci, u velikoj mjeri zapadnonjemačkoj, katoličkoj i muškoj demokršćanskoj uniji. Kao i mnogim njemačkim političarima, nedostaju joj i harizma i dar govorništva; sklonija je oštrim i trezvenim izjavama nego dugim govorima i retoričkim fantazijama. Čak i nakon što ju je njen mentor, Helmut Kohl, imenovao ministricom za žene i porodice i javno ju je odbacio kao mein Mädchen, ili „moju djevojčicu“. Ali njen status autsajedera pretvorio se u prednost nakon izbijanja finansijskog skandala u koji je bilo upletena nekolicina viših stranačkih lidera kasnih 1990-ih i početkom 2000-ih. Čak i u trenutku kada je većina demokršćana bila pod velom sumnje, javnost je lako mogla povjerovati da Kohlova “djevojčica” nije mogla znati za prljave poslove starih dječaka koji su zaista vodili stvari. Odlučnost i hladnokrvnost kojom je iznenadila svoje kolege, bili su prvi pokazatelj koliko su je svi potcijenili. Merkel je osudila svog dugogodišnjeg mentora i laktovima probila svoj put do vrha stranke.Pobijedivši na izborima i sklapanjem vladajuće većine, Merkel je ubrzo razvila svoj stil rada koji će postati njen zaštitni znak. Nije imala ambiciju da usmjeri politički program; umjesto toga je pratila velike debate svog vremena sve dok nije postalo jasno otkuda vjetar puše. Izostanak ambicije da dominira javnim prostorom bio je vrijedan divljenja; svoje je prisustvo u javnosti svela na minimum. Neobično za političarku koja je, po tradicionalnim mjerama, toliko dugo dominirala politikom svoje zemlje, držala se u drugom planu u takvoj mjeri da biračima nikada nije dala priliku priliku da im dosadi.Sve ovo pomaže objasniti političke prednosti Angele Merkel. Odrasla u diktaturi, mogla je, s dubokim uvjerenjem, govoriti o značaju slobode i demokratije. Kao autsajder, istinski je suosjećala s ugroženima. Instinktivno umjerena, rijetko je dolazila u iskušenje da igra na konzervativnu bazu svoje stranke, pričom o migrantima ili izbjeglicama. No, neke od tih osobina pomažu objasniti i Merkeline političke slabosti. Ako kao mjeru uzmemo njene riječi – bila je vođa vrijedan divljenja. Mjereno njenim postupcima, rezultat joj je, u najboljem slučaju, neujednačen. Pod njenim vodstvom Njemačka nije uspjela odgovoriti na tri najveća izazova u posljednje dvije decenije. Prvi se dogodio nakon početka velike recesije, kada su se zemlje južne Evrope našle u opasnoj spirali duga. Odlučan vođa velikodušno bi im ponudio spas ili bi ih, pak, potpuno izbacio iz zone jedinstvene valute. Umjesto toga, Evropska unija se pod vodstvom Merkel, vukla kroz ono što će postati krajnje destruktivna decenija. Na kraju je EU uspjela izbjeći najgori mogući scenarij izlaska jedne zemlje iz eurozone. No, društvena cijena tog prividnog uspjeha bila je daleko veća nego što je to bilo nužno. S još uvijek neriješenim strukturnim problemima, sljedeći ekonomski pad mogao bi potaknuti ponavljanje iste tragedije. Drugi veliki izazov došao je s usponom autoritarnih populista u većini Centralne Evrope. Kad je Viktor Orbán prvi put izabran, EU je imala način nametnuti Mađarskoj stvarne sankcije, kojima bi zaustavila nazadovanje zemlje prema autokratiji. Umjesto toga, Merkel se usprotivila ozbiljnijim mjerama kojima bi se Orbana pozvalo na odgovornost i dopustila je njegovoj stranci da ostane član kršćansko-demokratske grupe u evropskom Parlamentu. Mađarska danas više nije slobodna zemlja, a drugi lideri krajnje desnice ugledali su se na Orbanov model. Kao rezultat, autokrate mogu zaštititi jedni druge stavljanjem veta na sve sankcije koje bi im Brisel mogao nametnuti. Zbog institucionalne nemogućnosti da obuzda nadolazeće diktatore u središtu Evrope, EU je prestala biti klub demokratskih zemalja.Treći veliki izazov došao je kada je građanski rat u Siriji naveo milione ljudi da potraže utočište u Evropi. Riječi dobrodošlice koje je Merkel uputila i njeno inicijalno odbijanje da zatvori granice Njemačke, donijeli su joj       poklonike širom svijeta. Ali ona nikada nije bila principijelna braniteljica neograničenog prava na azil – kako su je međunarodni mediji slavili. Njena odluka da zadrži granicu otvorenom temeljila se na njenom karakterističnom oklijevanju i birokratskoj nefunkcionalnosti zemlje, koliko i na postojanoj predanosti ljudskim pravima. I premda je Merkel stalno odbijala reći da će na kraju zaustaviti plimu izbjeglica (neodlučnost koja je uveliko doprinijela usponu krajnje desne Alternative za Njemačku kao stalnog aktera u političkom životu zemlje), ona je zapravo učinila sve što je mogla da ih zaustavi. Zahvaljujući nizu dogovora s autokratama, poput turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, Njemačka je prepustila prljavi posao zaštite svojih granica drugima, pa iako formalno nastavlja prihvaćati izbjeglice, većini njih je sada nemoguće doći do te zemlje.Za nasljednika Angele Merkel bore se tri kandidata, a kako se dan izbora približava, utrka među njima ostaje širom otvorena. Na papiru postoje velike razlike između ova tri kandidata. Armin Laschet, katolik blagih manira iz Porajnja, član je Kršćanskih demokrata kao i Merkel. Olaf Scholz, ljubazni bivši gradonačelnik Hamburga, predvodi historijske rivale iz Socijaldemokratske partije. A Annalena Baerbock, mlada parlamentarka iz Hannovera, predvodi Zelene – partiju koja je nastala kao kontrakulturni pokret 1980-ih.No, uprkos evidentnoj razlici u godinama, biografijama i ideološkom porijeklu, svih troje se efikasno pokušavaju pozicionirati kao trajna sila. Svih troje su društveno liberalni, ali nisu “probuđeni”. Svih troje vjeruju u snažnu socijalnu državu, ali obećavaju i fiskalnu odgovornost. I svih troje brane NATO i smatraju Sjedinjene Države bliskim saveznikom, ali nisu voljni potrošiti dovoljno novca na njemačku vojsku kako bi od zemlje napravili ozbiljnog globalnog igrača.Rezultat je predizborna kampanja koja je istovremeno bila vrtoglava i neobično dosadna. Iako glasači ne mogu ni naslutiti ko će biti sljedeći kancelar ili kakvu će koalicionu vladu formirati, čini se da se većina slaže kako to, ionako, neće napraviti veliku razliku. Zasad se čini kako bi Socijaldemokratska partija, čiji se izborni rezultati posljednjih decenija sve lošiji i čija je smrt nebrojeno puta prognozirana, mogla izbiti na čelo. Od početka kampanje, Scholz (političar koji drži lijevi centar u tradiciji Billa Clintona, ali s karizmom Mitcha McConnella) igra na ideju da će se glasači zagrijati za njegove sposobnosti koje pokazuje u svojstvenom smirenom maniru. Kako Laschet i Baerbock prave nepotrebnu grešku za greškom, ova naširoko ismijavana strategija nekako se ostvaruje. Prema anketama s početka kampanje Socijaldemokratska partija završila je na trećoj poziciji iza Zelenih i Kršćanskih demokrata. Sada su napredovali ispred druge dvije stranke. Iako je PredictIt, platforma za klađenje, početkom avgusta Scholzu davala šanse 1:20 da će zamijeniti Merkel, on je od tada postao favorit.Dobra vijest o ovim njemačkim izborima je da to neće promijeniti državu. Bilo da za novog kancelara bude izabrana Annalena Baerbock, Armin Laschet ili Olaf Scholz, Njemačka će u doglednoj budućnosti ostati stabilna i tolerantna demokracija. Niko od njih troje nema osobnost niti želju da se ugleda na autoritarne populiste čija je popularnost u porastu u toliko drugih zemalja. U međuvremenu, krajnje desničarska Alternativa za Njemačku, koja je prije četiri godine osvojila rekordan udio glasova, ovaj put će vjerovatno izgubiti podršku. I loša vijest o ovim njemačkim izborima je ista: neće promijeniti državu. Pod Merkelovom, Njemačka nije bila svjetionik demokratije ili ljudskih prava  u mjeri u kojoj je to većina međunarodnih posmatrača vjerovala. Zemlja je produbila svoje ekonomske veze s Kinom, nastavila izgradnju plinovoda koji je bio važan za Kremlj, osnažila nadolazeće autokrate u Poljskoj i Mađarskoj i sklopila nemoralne dogovore s diktatorima u Turskoj i nekim drugim državama. Ista vrsta licemjerja vjerovatno će biti karakterstična za njemačku vanjsku politiku i kada Merkel ode.Oni kojima je stalo do demokratije i ljudskih prava nemaju razloga brinuti za Njemačku. Ali isto tako nemaju mnogo razloga polagati veliku nadu u njene vođe, njenu prošlost, sadašnjost ili budućnost.

Analiza Seada Numanovića: Hoće li Gordana Tadić biti uhapšena?

Niko nije demantirao tekst portala Istraga.ba o tome da je glavna tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Gordana Tadić spriječila pripremljeno hapšenje Miomira Savičića. On je osumnjičen za ratne zločine, piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.

Tadić, tvrdi Istraga.ba, a kasnije to praktično potvrdio i BIRN BiH, nije htjela potpisati zahtjev za njegovo privođenje jer “nije željela spektakl”.

Dok se ljudi u Bosni i Hercegovini, prema naredbama iz Tužilaštva hapse “za metar drva” ili optužuju za nepostojeća krivična djela, ratni zločinci ne samo da se ne hapse, nego im se i dojavljuje bezmalo svaki detalj potencijalnog procesa protiv njih. Savčić nije “obični čovjek” .On je nekadašnji komandant 65. zaštitnog motorizovanog puka pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske (VRS) optužen da je pomagao u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine!

Ali, eto, kako ne bi “bio spektakl”, Savičić se sam pojavio pred Tužilaštvo BiH!

Ovo je samo jedan od bezbroj primjera skandala koje producira Tadić i tim njoj odanih tužilaca. Već smo dobrano oguglali na druge “spektakle” koje produciraju. Protivno svim principima struke, ali i morala – da o zakonima i ne govorimo – iz Tužilaštva BiH redovno “cure” optužnice s pažljivo probranim materijalima poslanim odabranim medijima.  Medijska strategija, kako se nedavno izjasni jedan od Gordaninih tužitelja, za cilj ima osuditi prije presude, ali i vršiti pritisak na Sud. Ako to nije krivično djelo, onda krivičnih djela nema i teško nama!

Jer, nekažnjavanje onih koji su i po struci i po zvanju i po znanju koje bi morali imati, upućeni u to šta jeste, a šta nije zakonito, stvara sve opasniju atmosferu bezzakonja i anarhije!

A u vremenu Gordane Tadić toliko smo se nagledali i neznanja, i bahatosti i nepravnog terora!

Osoba koja se optužuje za genocid u Srebrenici, na slobodi je.

Osobe koje su radile po nalogu Tužilaštva BiH neselektivno se hapse, progone, stavljaju na stub srama, preko noći onda neki postaju “zaštićeni svjedoci”…

Skandali o kojima bruji cijeli svijet (Afera “Ikona”), zataškani su!

Osobe koje su dokumentirale korupciju u najvišim vrhovima bh. pravosuđa (Afera “Potkivanje”) procesuiraju se da bi ih Sud na kraju oslobodio uz napomenu da se nisu ni trebali procesuirati jer nikakvih dokaza za optužbe nema niti je bilo!

Oštećeni i u tom postupku, naravno, tužit će državu BiH, Sud će po sili zakona presuditi da su oštećeni, a mi – poreski obveznici – i to ćemo iskeširati.

Sličnih, pa i gorih primjera je još jako puno.

Gordani Tadić i njenoj ekipi, ali i svim i sve brojnijim Gordanama Tadićima neće se desiti ama baš ništa. Oni će neometeno nastaviti svoj rušilački pohod!

Ekipa Gordane Tadić u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dotakla je novo dno. To da su produžena ruka politike – osovina Dodik – Čović – više se i ne krije. Pravda je spora, ali dostižna. Kad – tad ona zakuca i na vrata onih koji su se zakleli da će je poštivati, a brutalno je ponižavaju svojom bahatošću i političkom ostrašćenošću. Krajnje je vrijeme da Pravda zalupa i na vrata Gordane Tadić. I njene ekipe!

Kolumna Vildane Selimbegović: Konstruktivni dijalog o ratu – Ako šutnja nije (tiha) podrška, onda moraju uslijediti djela, a ako jeste – kažite nam naglas!

Ako je i bilo dilema oko narednih poteza lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika, ako je, dakle, bilo optimista koji su povjerovali da je intenzivirani pritisak međunarodnih dužnosnika i njihova ophodnja Bosne i Hercegovine u posljednja dva mjeseca zaledila ambicije vođstva Republike Srpske o otcjepljenju, u prošli petak su se raspršile kao mjehur od sapunice. U Banjaluci, u Narodnoj skupštini RS-a, gledali smo reprizu nekadašnje sjednice Skupštine RBiH, one famozne iz oktobra 1991. na kojoj je Radovan Karadžić zaprijetio Bosni i Hercegovini autocestom pakla i stradanja, a muslimanskom narodu nestankom. Povod je bio toliko sličan – nadležnosti Bosne i Hercegovine – da sam potpuno sigurna kako se svima onima koji pamte ove događaje u petak ledila krv u žilama, iako nas je Dodik tobože umirivao sve obećanjem kako (još?) ne šije ratne uniforme, istrajavajući na “Svetom pismu RS-a”, kako je dan kasnije nazvao usvojene zaključke Narodne skupštine, kojim se entitet povlači iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine, oblasti pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i odbrane na državnom nivou i istovremeno formira entitetske agencije. U Karadžićevo doba, entitetske agencije su zvali srpskim autonomnim oblastima, a pravljene su po identičnom receptu paralelnih institucija kojima je Dodik dao i rok od šest mjeseci da zažive?!

Uzvišena međunarodna zajednica 

Vratit ćemo se NSRS-u, ali prvo da vidimo kako je na ove prijetnje reagirala naša uzvišena međunarodna zajednica, ona u koju polažemo sve nade i koja nas evo mjesecima uvjerava da rata biti neće. Samo nam ne govori kako će ga spriječiti. Možda smo, nakon saopćenja kojim je ispraćena posebna sjednica NSRS-a, prosvijetljenih vidika: famozna Kvinta (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije, Francuska, Njemačka i Italija), pojačana Delegacijom EU/Ureda specijalnog predstavnika EU u BiH, uzvratila je Dodiku istim onim intenzitetom kao i Karadžiću onomad.

Svjesni su, priznaju javno naši ambasadori, da je riječ o dodatnom koraku eskalacije (tako se sad zove prijetnja otcjepljenjem), a da je baš tako, lako nam se i samima uvjeriti jer nam nude i slične metafore. Onu Karadžićevu autocestu pakla i stradanja, koja nam sad visi nad glavama u Dodikovom aranžmanu, preimenovali su u “slijepu ulicu”, no doima se da oni čak i ne smiju prozvati vozača, već apeluju na svijest “vladajuće koalicije u RS-u” od koje – vjerovali ili ne – naše uvažene diplomate očekuju da se zabrine što “osporavanje dejtonskog okvira šteti ekonomskim izgledima entiteta, prijeti stabilnosti zemlje i cijelog regiona, te ugrožava budućnost BiH u EU”. Baš ovako i ovim jezikom! Kao da se vladajućoj koaliciji i Dodiku samom fućka za propuštene ekonomske prilike i borbu protiv korupcije! No, u drugom dijelu izjave/reagiranja na stvaranje SAO RS-a naša je Šestorka prevazišla samu sebe, onako inventivno osvješćujući “političare u RS-u i one u FBiH” prilikom da nastave dijalog i da hitno pronađu rješenje. Šta se – jezikom diplomata – zove rješenjem u situaciji kada jedan čovjek, pa makar on bio i trećina kolektivnog šefa države, sa svojim koalicijskim partnerima, obznani povlačenje iz ustavnopravnog poretka zemlje? Ako to nije kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, bilo bi lijepo da nam kažu šta jeste! Umjesto toga, naša diplomatska Šestorka “ohrabruje sve lidere da izgrade uzajamno povjerenje tako što će odmah prestati sa zapaljivom retorikom i onom koja dovodi do podjela, te da se vrate u državne institucije u punom kapacitetu, gdje se također može razgovarati o pitanjima o kojima ne postoji dogovor. Fokus sada treba biti na postizanju napretka u reformama koje su važne građanima i za put pristupanja EU.” Pa dokle više?

Možda su preokupirani vlastitim angažmanima na društvenim mrežama, možda im do ljudi u Bosni i Hercegovini i jeste stalo kao do lanjskog snijega, naročito sada dok pada frišak, možda su okovani (ne)usaglašavanjem, no ništa od toga naše Kvinte i Šestorke ne može oprati od odgovornosti za ovu zemlju. Pa čak ni ona famozna rečenica koju jednako ponavljaju domaćim političarima – gospodo, preuzmite odgovornost! Sve dok postoje PIC i OHR, postoji i međunarodna odgovornost za stanje u BiH. Uostalom, nisu domaći političari kreirali 5+2 uvjeta za kraj mandata OHR-a, oni ih – istina – nisu ispunili, ali i zato što je, u međuvremenu, Milorad Dodik počeo da vozi onom slijepom ulicom koja danas prijeti da postane autocesta pakla. I nisu domaći političari sami donijeli odluku da presuda Sejdić – Finci i sve druge donesene pred Evropskim sudom za ljudska prava čekaju neka bolja vremena, već se ta bolja vremena godinama uvjetuju ambicijama Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, da betonira partijski veto na izbore za člana državnog Predsjedništva. Popuštanje Dodikovim prijetnjama i koketiranje sa Čovićevim ambicijama doveli su Bosnu i Hercegovinu u stanje u kakvom je danas, u kome, vrli naši ambasadori, već jako dugo ne možemo govoriti o ekonomskim prilikama, više o neprilikama, jadu i bijedi za koje, naravno, i bošnjački političari snose ogromnu odgovornost, ali njihova razjedinjenost i nepristajanje da se svrstaju u etnički geto u vašim zemljama slovi za poželjni partijski pluralizam. Zašto za nas važe drugačiji aršini?

Kvinto i šestorko dohvatite se posla 

Ne sporim, u pravu ste kada nas po(d)učavate borbi protiv korupcije, to je pošast koju svi mi – bez obzira na nacionalne, vjerske i ine razlike – trpimo podjednako u režiji naših vlasti, no za borbu protiv korupcije treba nam pravosuđe koje neće biti izuzeto iz ustavnopravnog poretka zemlje. U pravu ste i kada nas učite o ljudskim pravima, ali zar nije licemjerno podsjećati nas na nizak stepen ljudskih prava kada cijela armija Ostalih nema priliku da bude izabrana i kada u našoj zemlji nismo svi jednaki pred zakonom jer su konstitutivni jednakiji od ostalih, da ne pominjem sad privilegije koje imaju nositelji partijskih knjižica vodećih nacionalnih partija. Istina je zapravo otužno bolna: dok vazite političarima pozivajući ih na konstruktivni dijalog (o ratu?), zaboravljate na svoje obaveze prema Daytonu. Zato, Kvinto i Šestorko, dohvatite se posla: umjesto izjednačavanja krivice, skupite hrabrost i imenujte krivce za kršenje dejtonskog mira i za blokade države pa nam pomozite u reformama. Da bi ona maksima o izborima, koji su najveća kazna političarima, dobila na snazi, ova zemlja i njezini ljudi moraju imati mir, umjesto sada važećeg pravila da prijetnje ratom bivaju nagrađene vlašću. Da, istina je da se politike i pozicije i opozicija u ovoj zemlji moraju mijenjati, ali to se sigurno neće dogoditi ispraznim pregovorima o ustavnoj reformi u vrijeme dok se ustav krši, a njegovi koautori šute. Ako šutnja nije tiha podrška, onda moraju uslijediti djela, a ako jeste – kažite nam naglas. Toliko ste dužni građanima ove zemlje o čijim ljepotama redovito izvještavate pratitelje na društvenim mrežama. I da, ako zaista mislite da će se Dodik povući sam – preslušajte sve njegove uvrede na račun vaših zemalja i (može i na Instagramu) objavite šta vaše vlade kažu o tome. Pa, da znamo da to tako i treba. Makar pola godine prije nego počne šiti one uniforme.

(Oslobodjenje.ba)

Nove sankcije iz SAD-a: Gordana Tadić i Asim Sarajlić na američkoj crnoj listi

Bivša glavna državna tužiteljica, a trenutno samo tužiteljica Tužilaštva BiH Gordana Tadić od danas je na crnoj listi SAD-a. Na listi sankcija je i ime Asima Sarajlića, aktualnog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.

“Gordana Tadić je obavljala dužnost glavne tužiteljice u Tužilaštvu BiH od 2019. do 2021. godine. Tokom 2021. godine službeno je smijenjena od strane Visokog sudskog i tužilačkog vijeća nakon što nije dodijelila predmete tužiocima putem automatizovanog predmeta. Sistem raspodjele dizajniran da spriječi donošenje odluka o dodjeli tužioca na osnovu ličnih ili političkih razloga. Osim toga, Tadić je, kako se navodi, iskoristila svoju poziciju glavnog tužioca da promovira svoje lične i porodične interese. Nadalje, navodno je naplatila državnu stambenu naknadu putem fiktivnog ugovora”, navedeno je u obrazloženju odluke američkih vlasti.  

“Asim Sarajlić je poslanik u Parlamentu Bosne i Hercegovine (BiH) i donedavno je bio visoki funkcioner Stranke demokratske akcije (SDA) u BiH. Sarajlić je ozloglašeni subjekt “afere Asim”, političke korupcionaške afere u kojoj je uhvaćen kako obećava posao supruzi partijskog delegata u zamjenu za traženo glasanje o poziciji unutar političke stranke. Sarajlić je optužen za dodatna krivična djela, uključujući zloupotrebu službenog položaja i trgovinu uticajem. Sarajlić je također zloupotrijebio svoj položaj u odnosu na BH Telecom, veliko državno preduzeće u BiH. U tom svojstvu, Sarajlić je lično prihvatao plaćanje od kandidata za posao u zamjenu za radna mjesta, i inače je vršio neumjeren uticaj na proces zapošljavanja. U sklopu ove aktivnosti, Sarajlić je preporučio kandidate koji su navodno bili ozbiljno nedovoljno kvalifikovani, što narušava integritet kompanije”, piše u obrazloženju odluke kojom je Asim Sarajlić stavljen na crnu listu SAD-a.

Danas je Ured za kontrolu strane imovine američkog Ministarstva finansija (OFAC) odredio sedam pojedinaca  u četiri zemlje zapadnog Balkana. Na listi je bivši makedonski premijer Nikola Gruevski,  te bivši predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović. 

Nova akcija proruskih medija i Srpske liste na Kosovu: Svađu zbog nelegalne sječe šume prikazali kao “etnički napad” na Srbe

Na dan referenduma o ustavnim promjenama u Srbiji, Srpska Lista zajedno sa pro-ruskim portalom Kosovo Online izmislila je da se na Kosovu dogodio međuetnički incident, objavio je thegeopost.

Suprotno ovoj tvrdnji, Policija Kosova saopćila je da je došlo do napada u mestu Runik, opština Srbica u kojem se siječe šuma za privatne upotrebe.

„U podne, 16. januara 2022. godine, Policijskoj stanici Srbica je prijavljen i slučaj sa elementima krivičnog dela “napad”. Iz početne istrage i izjave oštećene M.K., saznaje se da kad je žrtva bila u selu Runik u Srbici, srela je osumnjičenog kojeg je od ranije poznavala, gde je tokom razgovora došlo do svađe između njih, a kao razlog je navedeno da je žrtva sumnjala da je osumnjičeni  sjekao šumu u privatnom vlasništvu“, navodi se u saopštenju kosovske policije.

Takođe se navodi da je kontaktiran postupajući tužilac te da je osumnjičeni pušten na slobodu u redovnoj proceduri.

„Povodom slučaja su preduzete intenzivne istražne mjere, identifikovan je i uhapšen  osumnjičeni B.S., a saslušan je i svjedok ovog slučaja”.

Za sve preduzete mjere kontaktiran je postupajući tužilac, koji je predložio da se slučaj inicira i istražuje za krivično delo „napad“.

Nakon obavljenog razgovora, osumnjičeni je, po nalogu tužioca, pušten na slobodu u redovnoj proceduri, navedeno je dalje u saopštenju.

Međutim, takozvana Kancelarija za Kosovo u Vladi Srbije izjavila je da je „Milan Kovačević iz Srbice napadnut jer ima srpsko ime, prezime i kapu”.

Reagovala je i Srpska lista rekavši da je „ovaj napad direktna posljedica antisrpske politike Prištine”.

Iste reakcije objavio je i srpski medij sa proruski medij  Kosovo Online.

Kako navodi ovaj portal, “napad mladića u Srbici je akcija protiv Srba koji služi kao gorivo za albanske ekstremiste”.

Policija Kosova demantovala je na tvrdnje koje navodi Srpska lista, a koje je objavio portal Kosovo Online. Iz Policije Kosova su saopštili da su gore navedene tvrdnje, laž.

“Policija Kosova sa ciljem tačnog informisanja javnosti o nekim člancima objavljenim danas (17.01.2022) na nekoliko različitih portala, koji se pozivaju na izjave Srpske liste da je u selu Runik u Srbici napadnuto lice M.K,  i prema njihovim riječima,  ovaj napad je antisrpski, reaguje na ove neistinite vijesti“, objašnjava policija.

Do sada je takve strategije koristila Srbija, sa svojim saveznicima poput Srpske liste i Kosovo Online, s ciljem da se ovakvi slučajevi prikazuju lažno pred međunarodnom zajednicom i posebno na sjednicama Savjeta bezbjednosti UN-a, kao slučajevi etničkih napada na Srbe.

U Srbiji je održan referendum o ustavnim promenama.

Skupština Kosova usvojila je rezoluciju kojom se izrazilo protivljenje da se u zemlji održi referendum o državi Srbiji.

Od Južne Osetije do Luhanjske republike: Rusija je stvorila najmanje pet paradržava u Evropi

Nije bitno ko je predsjednik, jer je ruski princip uvijek isti. Prvo se, navođeni iz Moskve, pobune separatisti, onda svoju teritoriju proglase republikom, potom pozovu maticu Rusiju u pomoć, koja, na kraju, pošalje svoju vojsku da na teritoriji druge države uspostavi svoje vojne baze. Neke od tih paradržava Rusija, na kraju, prizna kao „nezavisne republike“, dok druge vječno ostavlja u neriješenom ustavno-pravnom statusu. Princip je, dakle, isti bio i u Moldaviji kada je Rusija otimala Transistriju koju su nazvali Pridnjestrovlje, i u Gruziji kada su se „pobunile“ Abhazija i Južna Osetija, na ukrajinskom poluotoku Krimu kojeg je Rusija anektirala i, na kraju, na istoku Ukrajine, gdje su formirane paradržave Luhanjska narodna republika i Narodna republika Donjeck.

 Pridnjestrovlje – Moldavija

Dok su oči cijelog svijeta bile uprte u Moskvu, u ponedjeljak je navečer na rumunskoj televiziji zastupnica Ana Catauta kazala da su, prema njenim informacijama, „separatistički čelnici iz Tiraspola u Rusiji, gdje pokušavaju uključiti Pridnjestrovlje na popis separatističkih regija“.

Šta je, zapravo, Pridnjestrovlje?

Ako gledate službene karte, bivša sovjetska republika Moldavija cijelom svojom sjevernom granicom se naslanja na Ukrajinu. Ali faktičko stanje na terenu nije baš tako. Oko 4,1 hiljadu kvadratnih kilometara na sjeveru Moldavije , u pograničnom dijelu sa Ukrajinom, uopće ne kontroliraju vlasti smještene u glavnom gradu Kišinjevu. To područje neki nazivaju Transistrijom. Suštinski, u pitanju je „samostalna“ Pridnjestrovska moldavska republika ili, jednostavnije rečeno, Pridnjestrovlje. Formalno, nikada nijedna država na svijetu, pa čak ni Rusija, nije priznala postojanje Pridnjestrovlja. Međutim, od 1992. godine egzistira takozvana  Pridnjestrovska moldavska republika, stvorena uz pomoć četrnaeste sovjetske armije. U ovom području, uglavnom su živjeli Rusi, Ukrajinci i Rumuni. Nakon što je Moldavija napustila Sovjetski savez, u ovoj regiji došlo je do pobune. Stanivnici današnjeg Pridnjestrovlja su zatražili pripajanje Rusiji, organizirali referendum i, na kraju je sve eskaliralo u oružani sukob legalnih vlasti iz Kišinjeva i pobunjenika na sjeveru Moldavije. U sukobima je bilo između 500 i 1000 žrtava. U ovaj sukob se, ubrzo, umiješala ruska vojska i Pridnjestrovlje se uspjelo „otcijepiti“ od Moldavije. Uz pomoć ruske vojske uspostavili su svoje institucije, formirali vojsku, ustanovili pasoš i ostale dokumente.  Osnovno zanimanje im je bio kriminal, odnosno proizvodnja i prodaja oružja. Za plasiranje svojih proizvoda koristili su ukrajinsku luku Odesa kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije. Mada su Rusi otvoreno podržavali čelnike Pridnjestrovlja, nikada nisu priznali njihovu nezavisnost. Ali, bez obzira na to, prema zvaničnim podacima, Rusija u Pridnjestrovlju ima više oko hiljadu svojih vojnika. I oni su početkom februara ove godine učestvovali u vježbama ruske vojske, organiziranim na granicama Ukrajine. Pridnjestrovlje je teritorija koja kopnom nije povezana s Rusijom, ali je u pitanju područje koje je pod apsolutnom kontrolom Moskve. Odlukom Vijeća Evrope, ovo područje se smatra – područjem zamrznutog konflikta.

Južna Osetija – Gruzija

Ukazom Dmitrija Medvjedjeva, tadašnjeg predsjednika Ruske Federacije, 26. avgusta 2008. godine Moskva je službeno priznala Republiku Južnu Osetiju. U pitanju je teritorija koja se nalazi u granicama međunarodno priznate države Gruzije. Sukobi između stanovnika Južne Osetije i vlasti u Gruziji počeli su odmah nakon raspada SSSR-a. Tokom 1992. godine Južna Osetija je proglasila nezavisnost izražavajući želju da se priključi Rusiji. Izbio je rat koji je, ubrzo prekinut i formirane su, takozvane, mirovne snage Rusije, Osetije i Gruzije. Situaciju na terenu bilježila je misija OSCE-a. Međutim, 2004. godine dolazi do napetosti u toj regiji. Ubrzo će američki predsjednik George Bush reći da je budućnost Gruzije u NATO-u. Legalne vlasti u Gruziji 2008. godine pokrenule su akciju oslobađanja svoje teritorije. No, Rusija je odmah reagirala i poslala svoje snage u Gruziju. Južna Osetija je „sačuvana“, i nedugo nakon vojne operacije Rusija je priznala ovu paradržavu. Prvo je Duma zatražila od predsjednika Ruske Federacije priznanje Južne Osetije, da bi, na kraju, predsjednik Medvjedjev potpisao ukaz o priznanju ove takozvane države koju ne priznaje nijedna zapadna sila. To, međutim, ne mijenja faktičko stanje na terenu. Južna Osetija postoji.

Predsjednik Južne Osetije Anatolij Bibilov je 2018. godine bio u službenoj posjeti Banja Luci, gdje je prisustvovao ceremoniji obilježavanja neustavnog dana Republike Srpske.

Milorad Dodik sa predsjednikom takozvane Južne Osetije

“Nisam došao u Bosnu i Hercegovinu, već na praznik u Republiku Srpsku“, kazao je Bibilov.

Anatolij Bibilov se tada susreo sa Miloradom Dodikom, a nakon sastanka je izjavio da njih dvojica imaju isti odnos prema „strateškom partneru-Rusiji“.

 Abhazija – Gruzija

I Abhazija je, slično kao Južna Osetija, paradržava na području međunarodno priznate Gruzije. Istočne granice ove takozvane države izlaze na Crno more, što je geostrateški vrlo bitno. Nakon raspada SSSR-a, i nezavisnosti gruzije, Abhazija je odlučila krenuti u separatizam. Početkom devedesetih proglasili su nezavisnost. Službena valuta je ruski rubalj. Stanovnici Abhazije bez problema dobivaju ruske pasoše- što za njih predstavlja jedinu mogućnost za putovanje na Zapad. Ovu državu Ruska Federacija godinama nije priznavala, ali nakon što su ruske snage 2008. godine ušle u Gruziju, Medvjedjev je priznao Abhaziju.

I Abhazija je osnovala svoje institucije koje priznaju Rusija, Nikaragva, Venecuela, Južna Osetija i Pridnjestrovlje. Tokom 2015. godine zvaničnici Abhazije bili su u „službenoj“ posjeti Republici Srpskoj, gdje su razgovarali sa tadašnjim predsjednikom bh. entiteta Miloradom Dodikom.

Dodik je, izvijestit će RTRS, rekao da su „Srpska i Abhazija bile u identičnim situacijama kada je riječ o borbi za autonomiju i političku samostalnost“

DNR i LNR – Ukrajina

Kada je Viktor Janukovič 2013. godine odlučio obustaviti integraciju Ukrajine u EU, nezadovoljni stanovnici ove države su izašli na ulice. Tri mjeseca protesta na Trgu Majdan rezultiralo je svrgavanjem sa vlasti proruskog predsjednika Ukrajine. Tačno 22. februara 2014. godine Janukovič je pobjegao u Moskvu. Iz pravca Rusije su, istodobno, upućene vojne formacije koje su okupirale poluotok Krim. Proruske paravojne formacije su tada povele oružanu pobunu u dijelovima ukrajinskih regija Luhanjsk i Donjeck. Oko 30 posto ovih regija je „okupirano“ i proglašene su dvije republike – Luhanjska narodna republika i Donjecka narodna republika. Godinu kasnije, u glavnom bjeloruskom gradu Minsku je postignut mirovni sporazum kojeg su se, dijelom, pridržavale i ukrajinske vlasti u Kijevu i čelnici proruskih paravojnih formacija. Međutim, krajem 2021. godine Rusija je počela gomilati svoje snage na granicama Ukrajine što je izazvalo tenzije na granicama okupiranih ukrajinskih teritorija. Ruska Duma je sredinom februara pozvala predsjednika Vladimira Putina da prizna ove dvije paradržave, što je on, na kraju, i učinio. Čelnici LNR i DNR su odmah potpisali sporazum kojim je ruskim snagama omogućeno da uđu na okupiranu teritoriju Ukrajine. No, u narednom periodu Zapad očekuje veću invaziju. Prije svega, novoproglašene republike su odvojene od Krima i Pridnjestrovlja. Da bi se spojile te teritorije, Rusija bi morala okupirati dva grada – Mariupolj na obalama Azovskog i Odesu na obalama Crnog mora. Oba ova grada još uvijek kontroliše vlada u Kijevu.

Dan nakon ruskog priznanja paradržava u Ukrajini, ambasador Ruske Federacije u BiH Igor Kalabuhov posjetio je Banja Luku gdje se sastao sa Miloradom Dodikom odakle je pozdravio priznanje LNR i DNR. Istovremeno, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je za ruske medije kazao da „pravo na suverenitet treba poštovati samo u odnosu na države koje predstavljaju čitav narod koji živi na njihovoj teritoriji“.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...