Istaknuto

Istaknute objave

Protiv je Povorke, novinare naziva frustriranim, zlonamjernim i bolesnim, druži se s kriminalcima i poručuje kritičarima: Dolazimo po vas

U novembru ove godine navršit će se tačno šesnaest godina otkako je akademik Rešid Hafizović upozorio na pošasti vehabizma, naslovljavajući svoj čuveni tekst u Oslobođenju rečenicom: „Oni dolaze po našu djecu“. Kasnije je došla Gornja Maoča, došle su Ošve, došao je Mevlid Jašarević, Bilal Bosnić, došao je Nusret Imamović i nekoliko naše, bosanske djece odveo je u samoubilačke akcije u Siriji i Iraku. Došao je, potom, i napad na učesnike Queer Sarajevo Festa, kada su selefije, pojačane huliganima, skoro pa linčovali pripadnike LGBT zajednice i one koji su došli da ih podrže.

Tridesetak dana prije nego što se navrši šesnaest godina od čuvenog teksta profesora Hafizovića, u BiH će biti održani Opći izbori na kojima će svoje kandidate imati stranka Narod i Pravda.

„DOLAZIMO PO VAS“, napisat će velikim štampanim slovima predsjednik te stranke Elmedin Konaković, obračunavajući se na društvenim mrežama ove sedmice sa anonimnim, fiktivnim i stvarnim kritičarima.

FB post Elmedina Konakovića od 23. juna 2022. godine

Dan kasnije, a noć uoči sarajevske Povorke ponosa, Konaković će, rječnikom onih koji su prije četrnaest godina napali i njegovog koalicijskog partnera Predraga Kojovića,  na Facebooku napisati kako je on protiv promovisanja seksualnosti i kako je jasno protiv šetnje LGBT zajednice ulicama Sarajeva.

On dolazi i po novinare

Da ne bi suštinski bio protiv, Konaković je u duhu bošnjačke tradicionalne porodice otišao na (ne)službeni  put, odakle je, sa pristojne udaljenosti, nastavio „DOLAZITI PO NEISTOMIŠLJENIKE“. Osim što bi gušio slobode LGBT zajednice, predsjednik Naroda i Pravde proteklih se godina „naročito isticao“ i u dolasku po novinare. Kolega iz Avaza, Danijal Hadžović posljednji je u nizu. Nakon njegovog, na kraju će se ispostaviti, „teksta satiričnog karaktera“ o stavovima NiP-a, Elmedin Konaković je krenuo u napad.

„Biješ neke svoje bitke i liječiš frustracije neistinama“, napisat će Konaković u direktnom obraćanju novinaru Avaza koji ga je, prethodno, kritikovao zbog stavova o Povorci.

poruka Elmedina Konakovića novinaru Avaza – liječiš frustracije

Ali kada predsjednik jedne stranke, sa stavovima istoka, a podrškom zapada, novinara nazove „frustriranim“, to ne znači da je on ugrozio medijske slobode. To on samo PO NEKOGA DOLAZI.

Novinar Avaza frustriran, novinar Klixa zlonamjeran

U martu ove godine, Konaković je „DOŠAO PO“ Senju Mahinića, novinara portala Klix koji je, prethodno, doslovno prenio i detaljno pojasnio tvit predsjednika Naroda i Pravde o „domovima naroda“ i pregovorima o Izbornom zakonu.

„Zlonamjeran pokušaj novinara Klixa da kaže da nisam za reduciranje nadležnosti Doma naroda i da držim stranu HDZ-u je samo dio laži koje čitam ovih dana o dešavanjima tokom pregovora. Ne znam da li je namjeran, Klixu nanosi štetu jer je previše svjedoka na pregovorima“, napisao je Konaković na Twitteru, da bi, malo kasnije, na Facebooku rekao da je tekst na Klixu u službi „režimske mašinerije“.

Konakovićev obračun sa novinarom Klixa Senjom Mahinićem

„Hoćete li njegovo ime“, reći će predsjednik NiP-a nekoliko dana kasnije, gostujući na N1 televiziji, gdje je nastavio hajku na novinara Klixa čiji mu se tekst nije dopao.

Novinarki N1: Pipni mi puls

U istom će gostovanju Konaković (in)direktno optužiti urednicu i voditeljicu sa N1 Emelu Burdžović da radi za SDA, jer se usudila da mu postavi pitanja koja mu se ne sviđaju. A kada je novinarka upitala predsjednika NiP-a zašto se uzbuđuje zbog pitanja, on će uzvratiti nuđenjem svoje ruke i prijedlogom da mu „opipa puls“ i da se uvjeri da „nije uzbuđen“.

Konaković nije bio „uzbuđen“ ni u julu 2019. godine. On je samo DOŠAO PO one koji su se drznuli da pišu o NiP-u i nepotizmu. Na udaru se našla i generalna sekretarka Udruženja BH novinara Borka Rudić koja je na Facebooku komentirala kadrovsku politiku Elmedina Konakovića i njegove stranke.

 Poruka Borki Rudić: „Učestvujete u bolesnoj kampanji“

 Nakon što se u medijima pojavila informacija da Konaković želi postaviti svoju kumu na poziciju ministrice obrazovanja Kantona Sarajevo, dio medija i javnosti je počeo kritizirati politiku stranke. Među kritičarima je bila i Borka Rudić.

Konakovićeva poruka generalnoj sekretarki BH novinara: “bolesna kampanja”

„Borka Rudić i Faktor u akciji zajedno. Narod i pravda povezuje do sada nepovezivo. Informacija je nastavak BOLESNE KAMPANJE, ali mi i u tome tražimo dobru stranu. Borka i Faktor, drago nam je zbog vas“, napisao je Konaković, ilustrujući svoj post jednim srcem.

U aprilu ove godine Konaković je, po drugi put, DOŠAO PO novinarku Sunčicu Šehić. Ona ga je, u svojstvu reporterke N1, upitala o ugovorima o utrošku novca za EXPO Dubai.

„Nemojte svoju frustraciju ovdje“, reći će Konaković novinarki Šehić, konstatirajući da je ona „ljuta što je napustila TV SA“ kojom upravlja NiP-ova kantonalna vlast.

 Kritikovala Konakovića, pa ostala bez Interneta

 Te 2017. godine Elmedin Konaković je još uvijek bio blizak porodici Izetbegović i, kao SDA-ov premijer Kantona Sarajevo „borio“ se sa čestim nestašicama vode u glavnom gradu BiH. S obzirom na to da je i tada, kao i sada, kontrolirao uređivačku politiku Televizije Sarajevo, naredio je da se zabrani objavljivanje informacije o redukcijama. On je, naime, držao konferenciju za medije, a na njegove istupe reagirali su iz opozicionih stranaka. No, novinarki Sunčici Šehić je zabranjeno da emitira kritike na račun Elmedina Konakovića.

“Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima uputili su 22. jula 2017. godine protestno pismo direktoru JP TVSA Elviru Resiću jer je novinarki zabranio da objavi vijest o nestašici vode u Sarajevu”, navedeno je u saopćenju BH novinara.

Kada se novinarka „pobunila“ zbog toga što ne može objaviti kritiku na račun tadašnjeg premijera Konakovića, direktor je odlučio da joj ukine Internet. Danas, pet godina kasnije Konaković pred kamerama likuje što je upravo ta novinarka napustila TV Sa, čestitajući joj na „napretku“ zbog čega je naziva „frustriranom“.

Udruženje BH novinari: Zbog kritika Konakovića, novinarka ostala bez Interneta

Slične probleme, tokom Konakovićevog premijerskog mandata, imala je i novinarka TV Sa Lejla Kurbegović koja je odbijala da „koriguje“ svoje izvještaje.

 Zbog kuma vrijeđao novinara

 Kada je u junu prošle godine u blizini kuće Konakovićevog kuma Gordana Memije (hapšen zbog trgovine opojnim drogama) postavljena eksplozivna naprava, predsjednik Naroda i Pravde je odlučio, prvo na Facebooku, a potom i u medijima, za „bombaški napad“ optužiti autora ovog teksta.

„Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, piše laži o Gordanu“, napisao je Konaković na Facebooku, zbog čega je reagiralo i Udruženje BH novinari, konstatirajući da time predsjednik crta metu na čelu prozvanom novinaru.

Konaković optužuje Avdića zbog bombašog napada na kuma Memiju

Konaković će se braniti riječima da „cijeni novinarsku profesiju“, ali da ne dopušta da se „neko iživljava nad njim“.

Uletio u „Faćinu raju“

Amir Pašić Faćo, sarajevski kriminalac u čijem je dosjeu evidentirano najmanje počinjenih krivičnih djela, godinama se iživljavao nad slabijim od sebe. Ali Elmedin Konaković je u njemu vidio svog uzora, s kojim je često posjećivao ugostiteljske objekte. Kada su mu prigovorili zbog toga, on je otišao na javni servis i promovisao svog prijatelja.

„Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Evo vidio sam da mi neki prigovaraju. Ti sarajevski žestoki momci od mene nisu nikada tražili ništa nezakonito”, rekao je Konaković na javnom servisu Federacije BiH.

Lider Elmedin Konaković i višestruki osuđenik Amir Pašić Faćo

Kasnije će se, zbog nerealiziranih poslova, Faćo i Konaković i „ideološki razići“. Predsjednik NiP-a nastavio je svojim putem, kako bi što prije „DOŠAO PO“ neistomišljenike.

(Audio) Kako je optuženi predsjednik Skupštine USK i krajiškog SDP-a trgovao uticajem i skupljao većinu: “Samo neka kažu šta im treba, mi dajemo. Ako ovo prisluškuju ko ih j…”

“Slušaju se brojevi, ali ako ovo ko sluša, ko ih jebe”, reći će Razim Halikić, predsjednik Skupštine USK i kadar SDP-a BiH na kraju telefonskog razgovora zbog kojeg će kasnije morati sjesti na optuženičku klupu.

Općinski sud u Bihaću je svojim rješenjem od 23.06.2022. godine potvrdio optužnicu Kantonalnog tužilaštva USK Bihać protiv Razima Halkića zbog krivičnog djela Primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem iz člana 382. stav 2. Krivičnog zakona FBiH, saopćeno je u petak iz Tužilaštva USK.

 “Optuženom Halkiću se stavlja na teret postojanje osnovane sumnje da je koristeći svoj službeni položaj kao predsjedavajući Skupštine USK i poslanik Socijaldemokratske partije BiH u Skupštini USK kao dio vladajuće većine u Skupštini USK koju je činio kao poslanik SDP-a, posredovao spram Zikrije Durakovića kao poslanika u Skupštini USK na način da je, protivno općim i osnivačkim aktima JU Direkcije regionalnih cesta USK, Zikriji Durakoviću usmeno ponudio i obećao poziciju direktora JU Direkcije za ceste USK, kako bi isti kao poslanik u Skupštini USK glasao za Odluku o budžetu USK za 2021. godinu i kako bi dalje kroz vršenje službene funkcije poslanika u Skupštini USK i kroz službene radnje glasao na način da podržava odluke postojeće skupštinske većine”, navedeno je u činjeničnom opisu optužnice Tužilaštva USK, a koju je potvrdio Općinski sud u Bihaću.

Tužilaštvo USK došlo je u posjed i telefonskog razgovora koji potvrđuje da je Halkić trgovao uticajem. Tako, on nepoznatoj osobi govori da je razgovarao sa troje zastupnika u Skupštini USK-a i to sa Vildanom Alibabić, Zikrom Durakovićem i Ekremom Prošićem zvanim Maršal.

“Najgore sto mi trenutno, od tri čovjeka sa koja trenutno razgovaramo, neće nijedan. Vildana, Zikrija, Maršal. Neće ni (Rasim) Kantarević da čuje. Sjedio sam sa Maršalom dva i po sata. Tri dana sam sjedio po četiri sata sa Vildanom. Sa Zikrijom, koji laže sve što pljune. Samo treba jedno od to četvero da kaže – hoću ministra i mi damo. Hoću ceste i mi damo. Hoću bilo šta i evo ti. Ali neće ništa. Samra, možeš biti direktor Zavoda za zapošljavanje. Dao sam Muriću zdravstvo. Napravim rat unutar Cazina, Nermina me pljuje gdje god stigne, zato što sam Muriću dao zdravstvo. Ima informacija milion da Zikriju vozaju u autima. Traže pare, kamate. Slušaju se brojevi, ali ako ovo ko sluša, ko ih jebe”, rekao je Halkić u telefonskom razgovoru.

Nakon što se u februaru pojavila informacija da postoji ovaj snimak, Halkić je negirao njegovu autentičnost.

“Žao mi je što institucije ne rade svoj posao, da se montira, neovlašteno snima, objavljuje. Vjerovatno su ljuti što ne mogu doći na vlast. Ali radije ćemo u opoziciju nego sa SDA u vlast”, rekao je tada Razim Halkić u razgovoru za Faktor.

Nakon pojave prvih informacija, Tužilaštvo USK je formiralo predmet i otvorilo istragu. Halkićevi navodi da je sve montirano su bili neutemeljini. Tokom istrage je utvrđeno da je on trgovao uticajem i nudio direktorske pozicije kako bi obezbijedio skupštinsku većinu.

Nakon što je EU odbacila Zapadni Balkan: U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin

Russian President Vladimir Putin delivers a speech after a meeting as part of the 30th EU-Russia summit at EU headquarters in Brussels on December 21, 2012. Putin went into talks with the EU in feisty form, tackling a lengthy agenda of contentious issues, including human rights, Syria and trade ties. AFP PHOTO/JOHN THYS

Zapadni Balkan u cjelini doživio je žestoku kaznu u Briselu danas i večeras.Niti jedna zemlja našeg regiona nije uspjela pomjeriti se ni milimetar. Naprotiv. Kretanje nazad je ubrzano.

U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin. Balkan mu je ostavljen da, koristeći i najnovije razočarenje, rovari, destabilizira, pomaže autokrate…Iz sjedišta Evropske unije šalje se (lažna) nada da će do kraja godine svih šest država biti nagrađeno, piše politicki.ba.

Ne lipši magarče!

No, budimo pošteni. Bosna i Hercegovina je, realno, imala najmanje razloga za nadu. Od 14 prioriteta koje je definirala Evropska komisija davno prije agresije Rusije na Ukrajinu, ispunjena su nekakva dva. Treći se klima k’o babin zub. I jeste i nije ispunjen.

Suštinskih promjena nema. Ali, ono što je gore, nema ni lobiranja, nema smislenih poruka i – nema nikoga u Briselu da sistemski radi.

Danas je u tom gradu bio Šefik Džaferović. Bolje da nije!

Džaferović je rekao ono što je trebao reći.

Prije i poslije njega – ništa.

Kada su se lideri stranaka samoinicijativno zadnji put zaputili prema Briselu ili bilo kojem od iole važnijih gradova Evropske unije?Kada je neko od državnih poslanika tamo otišao? O ministrima bolje da i ne govorimo.

Koliko smo za sebe radili, više nego dobro smo prošli.

Najviše razloga da budu bijesni imaju Albanija i Sjeverna Makedonija.

Iako su čelnici EU i lideri nekih od država članica oštro kritizirali Bugarsku zbog “ručne”, ona i dalje stoji i Makedonci imaju priliku ući u Ginisovu knjigu rekorda po čekanju početka pregovora s EU.

Srbija je najveći pojedinačni pobjednik. Pokazalo se da se isplati sjediti na više od jedne stolice, da se neuvođenje sankcija Putinovoj Rusiji poštuje…

Da, kandidatski status ne znači ništa posebno. Mnogo je bitnije početi pregovore i raditi na reformama koje će vas dovesti do članstva.  Ako se taj formalni čin ne desi, nikom ništa – država je uređena i može funkcionirati po dobrim zapadnim standardima. Takvi standardi postoje u jednoj Švicarskoj, na primjer.

Šta dalje?

U BiH bi se trebalo odmah pristupiti usvajanju prijedloga novih ili promijejenih zakona o sudovima, VSTV, javnim nabavkama, sukobu interesa… Ali se to neće desiti!

Zakoni svakako stoje na Domu naroda državnog parlamenta gdje im prolaz ne dopuštaju Dodikov SNSD i Čovićev HDZ.

i to je pokazatelj daljeg trenda. Pojačat će se secesionističke aktivnosti ove dvije partije.

To će izazvati reakciju u Sarajevu. Izborna je godina. Istinski nikome nije do Evropske unije, mišljenja Evropske komisije (koje je svakako mrtvo!), reformi. Svi se bore za mandate u prekobrojnim parlamentima.

Evropsko vijeće je danas zadužilo Evropsku komisiju da uradi u oktobru ili novembru novo mišljenje o BiH i dostavi ga ovom tijelu za samit tokom jednog od ta dva mjeseca. I svi već sada znaju šta će pisati – nije postignut (dovoljan) napredak.

Marketinške pripreme u toku: Srbijanska Galenika želi kupiti Bosnalijek, pomaže im sadašnja Uprava

Skupština dioničara Bosnalijeka trebala bi biti održana 30. juna i to nakon višemjesečne pravosudne igre i dva hapšenja direktora Bosnalijeka Nedima Uzunovića!?

Borba oko preuzimanja kontrolnog paketa dionica rezultirala je tim hapšenjima, ne samo Uzunovića, već i prof.dr.Mehmeda Jahića i njegova supruga treće osumnjičen u ovoj aferi Elbire Jahić.

Svu trakavicu oko Bosnalijeka želi iskoristiti Srbija, tačnije Farmaceutska kompanija Galenika iz Srbije, koja je prema saznanjima Patrije spremna i nudi stotine miliona KM kako bi preuzela kontrolu nad najznačajnijom farmaceutskom kompanijom u Bosni i Hercegovini! Navodno je sadašnji direktor Uzunović saglasan s ovom mogućom transakcijom!

Tako se sve češće medijski oglašava Galenika, doduše ne direktno kroz aspiracije da preuzme Bosnalijek, već marketinškim ulaganjima u kojima prezentira svoj uspješni višedecinjski posao u medijima Bosne i Hercegovine.

Igra je u tome da se preko Komisije za vrijednosne papire ne dopušta da većinski vlasnik preuzme kontrolu kako bi se uvukla Galenika.

Farmaceutski obračun preko Tužilaštva BiH započeo je još u decembru prošle godine kada je SIPA upala u Uzunovićevu kuću.

Prema zvaničnim podacima sa sarajevske berze SASE, vlasnik najvećeg procenta dionica tada je bila off shore kompanija KBC EURO CREDIT CAPITAL iza koje stoji Nedim Uzunović. U pitanju je 23 posto dionica koje su ranije bile u vlasništvu Vlade Federacije BiH, a koje su preuzete sumnjivim transakcijama preko nekoliko off shore firmi.

Inače, Uzunovića je još u aprilu 2018. godine Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) prijavila Tužilaštvu BiH zbog sumnje da je, mahinacijama preko off shore zone, preuzeo 23 posto dionica Bosnalijeka koje su kasnije vođene na KBC EURO CREDIT CAPITAL.

No, tri i po godine izvještaj se kiselio u ladicama državne tužiteljice Enise Adrović. Ali, kada su biznismeni Rusmir Hrvić, Mensur Mušija i Šemsudin Hasić započeli operaciju preuzimanja Bosnalijeka, Tužilaštvo je izvadilo predmet iz ladice. Nedim Uzunović je uhapšen, a postupajuća tužiteljica, inače bliska državnom tužiocu Dubravku Čampari, zatražila je blokadu 23 posto dionica. Sud BiH je prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH.

Nakon toga dva puta se Skupština pokušala održati, ali Uzunović Hrviću i drugima to nije dopustio! Igra je nastavljena po starom. Početkom maja, tačnije 4. Maja 2022. godine Kantonalno  tužilaštvo Kantona Sarajevo je donijelo naredbu o provođenju istrage  protiv  osumnjičenih Nedima Uzunovića, Mehmeda Jahića i Elbire Jahić zbog toga što je: „Nedim Uzunović, kao v.d. direktora, a  kasnije direktor privrednog društva Bosnalijek u periodu od 31.03.2014.godine, propustio da obavi svoje službene dužnosti, propisane odredbama zakona i pravilnika i zloupotreba na način da nije dostavio Komisiji za vrijednosne papire FBiH podatak da su drugoosumnjičeni prof.dr. Mehmed Jahić i njegova supruga trećeosumnjičena Elbira Jahić, lica koja kupuju dionice privrednog društva „Bosnalijek“ d.d. Sarajevo, a da istovremeno imaju pristup povlaštenim informacijama u navedenom privrednom društvu, po osnovu pružanja konsultantskih  usluga od strane drugoosumnjičenog, na osnovu Ugovora od 31.03.2014. godine i Aneksa istog, u mjesečnoj vrijednosti od 7.000,00 KM, a zatim 11.000,00 KM“.

Uzunović je ovim onemogućio Komisiju, kao organ nadležan za  provođenje Zakona o tržištu vrijednosnih papira FBiH, da izvrši nadzor u  vrijeme kad su Jahići kupovali dionice Bosnalijeka ne dostavljajući Komisiji informacije da je u to vrijeme Mehmed Jahić pružao konsultantske usluge, a čime je dolazio u posjed finanisijske i druge dokumentacije navedenog privrednog društva, pružao savjete i obavljao konsultacije sa članovima Uprave društva.

Uzunović je Jahiću omogućio da ima povlaštene informacije prilikom neposredne ili posredne kupovine ili prodaje vrijednosnih papira.

Ukupna kupovinu izvršena je za 226.172 dionica „Bosnalijeka“, sadašnje tržišne vrijednosti oko 5.000.000,00 KM, a korištenjem povlaštenim informacijama.

Tako su iskoristili prednost u odnosu na ostale učesnike na tržištu vrijednosnih papira, te time ostvarili korist u vidu stjecanja dionica i u vidu naplate dividende u ukupnom iznosu od 591.565,93 KM.

Priča sa Galenikom postaje dodatno ozbiljnija, a Skupština preduzeća zakazana za 30. juni mogla bi otvoriti novu Pandorinu kutiju.

Amra Zukfikarpašić tvrdi: Milomirkinu objavu o ezanu poslala sam rukovodstvu Naše stranke, nisu reagirali

Ako je suditi po izjavama Amre Zulfikarpašić, nekadašnje funkcionerke Naše stranke, vrh ove partije još je 2018. godine znao za email u kojem se problematizira puštanje ezana s minareta sarajevskih džamija.

Iz te su partije ranije za Politicki.ba ustvrdili da nisu znali.
Zulfikarpašić je, najprije, reagirala na jedan od komentara na društvenim mrežama na ovu temu.
“ULUPUBIH nikad nije organizirao performanse takvog karaktera.
Apsolutno je nepošteno trpati sve članove u vlastiti glib”, napisala je ona.
U razgovoru za Politicki.ba Zulfikarpašić je objasnila da je dugi niz godina aktivna članica Udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti i dizajnera Bosne i Hercegovine (ULUPUBiH).
Predmetni email našla je u inboxu udruženja.
“Ova objava (“umjetnički performans”) je iz vremena kad je Miomirka Mikanović Melank radila kao sekretarica u ULUPUBIH-u.  Očito da je zloupotrijebila mail adresu udruženja ali pošto je ubrzo ušla u Federalni parlament i napustila radno mjesto sekretarice ULUPUBIH-a, smatrali smo da se Naša stranka, koju Miomirka zastupa u Federalnom parlamentu, treba tim baviti. Tada sam Miomirkinu objavu poslala predsjedniku i potpredsjedniku stranke, ali reakcija je izostala”, kaže Zulfikarpašić.
Upitana da li se sjeća kada je to uradila, ona je odgovorila da nije sigurna, ali da vjeruje da je to bilo nekad krajem 2018. godine.
Dodaje i da je kasnije napustila Našu stranku.
Samim tim nije je više ni zanimalo šta se tamo dešava.
 Zulfikarpašić je i u izjavi za Politicki.ba ostala pri stavu da se ne radi ni o kakvom istraživanju.
“Ako objavljujete segmente istraživačkog rada morate pri objavljivanju  navesti da se radi o citatu iz “tog i tog” rada”, zaključila je.

Demokratske tuče: Pesnicama do mjesta u SDA

U najdužem danu ove godine i prvom danu ljeta iz Tuzle je stiglo urnebesno osvježenje. Ne s Panonice, tamo Tuzlaci istinski uživaju, već sa sjednice Kantonalnog odbora SDA na kojoj je – a šta će drugo – tema svih tema bila sastavljanje izborne liste.

Ko će koga zapamtiti

Da ne bude zabune, sastanak KO SDA TK-a održan je veče prije, no jedan od učesnika tek je nepun dan kasnije odlučio podijeliti svoj videozapis koji nedvojbeno svjedoči naguravanje između federalnog zastupnika SDA Salke Zildžića i kantonalnog zastupnika te stranke Smaje Mandžića. Portal istraga.ba je ovaj snimak učinio medijskom top-pričom koju je ekspresno, s obzirom na to da su ga prenijeli skoro svi portali u zemlji, vidjelo skoro tri miliona ljudi.

Teži fizički obračun spriječili su članovi KO koji su uspjeli razdvojiti zaraćene strane, Mandžić je i priprijetio Zildžiću “Zapamtit ćeš me”, ali većina je uspjela slavno okončati i obračun i sjednicu. Liste nisu usaglašene.

Mandžić je u Skupštinu TK-a ušao 2018. godine, kao zastupnik PDA Mirsada Kukića, a već u oktobru 2019. je ispao iz Kukićeve igre jer “nije poštovao odluke stranačkih organa”. Bio je kratko nezavisni zastupnik pa se upisao u SDA. Međutim, Zildžić ga je, kao predsjednik Gradskog odbora SDA Tuzla, u julu 2021. isključio iz SDA, no viši stranački nivoi su poništili odluku. Što očito nije uticalo na njihovu miroljubivu koegzistenciju.

U međuvremenu je Zildžić podnio ostavku na sve funkcije unutar stranke, ali ipak se – tvrdi istraga – poželio uplesti u liste, pa je na sjednici KO SDA i započeo vruću debatu sa Mandžićem. Istraga podsjeća da je raspravu manjeg fizičkog intenziteta Zildžić imao i sa Dževadom Mahmutovićem, aktuelnim zamjenikom ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Zildžiću je tuča profesija, bio je kick bokser, a prije mandata u Parlamentu FBiH i savjetnik i blizak saradnik federalnog ministra policije Aljoše Čampare, koji je tada bio u SDA (danas je NiP). Mandžić je pak blizak prijatelj Nasera Orića. I sam iz Srebrenice, Mandžić je bio borac ARBiH, odlikovan Zlatnim ljiljanom i Zlatnim ljiljanom sa zlatnim vijencem, a nakon rata osnovao je zaštitarsku agenciju BH sigurnost.

I počelo je u Srebrenici

Ovaj sukob Zildžić nije želio komentirati, neće, kaže, da dolijeva ulje na vatru. Mandžić se na telefon i ne javlja. Kako god, dilema nema: vijest da je BiH ušla u NATO ili dobila kandidatski status za EU ne bi imala ni blizu odjeka kao klip koji je podijeljen sa tuzlanskog sastanka SDA. Sad je do onih viših stranačkih nivoa da procijene štetu od novonastale popularnosti. Da li je važnija bruka zbog ponašanja na sjednici KO ili krajnji cilj koji može biti i slogan “Pesnicama do mjesta u SDA”?

Vrijedi podsjetiti da je SDA imala priliku davno raščistiti sa fizičkim obračunima, još onda kada je zamjenika predsjednika SDA i tada državnog ministra Adila Osmanovića ekipa okupljena oko Hamdije Fejzića, smijenjenog lokalnog partijskog šefa, brutalno napala i izbacila sa sjednice partijskog Povjereništva Srebrenice, a Sadika Ahmetovića – koji ga je branio – i fizički povrijedila. No, i tada je sjednica prekinuta, komisija sačinila izvještaj, a kazne izostale. Što se onda protumačilo kao novi vid političke borbe. Kad nema sile argumenata, zavladaju argumenti sile.

Kandidatski statusi i pridruživanje: Neki su, ipak, jednakiji

Kada je u ponedjeljak popodne grupa europarlamentaraca pokušala ući u upravnu zgradu Grada Prijedora, gradonačelnikov glasnik im je, na ulazu, rekao da za njih ima mjesta, ali da za predstavnika roditelja prijedorske djece ubijene tokom etničkog čišćenja u tom gradu mjesta nema. Nizozemska europarlamentarka Tineke Strik će odmah sutradan obavijestiti u Predsjedništvu BiH trojicu svojih domaćina o prijedorskom incidentu. Milorad Dodik je, prenijet će mi oni koji su prisustvovali sastanku, samo šutio. Jer čak ni lider SNSD-a nije mogao odbraniti postupak svog stranačkog kolege, koji je procijenio da za prijedorske žrtve nema mjesta u zgradi Grada Prijedora. Europarlamentarci su se solidarisali sa žrtvama i odlučili da i oni ne uđu na sastanak sa gradonačelnikom. To je, dakle, ona Evropa kakvu želimo i kojoj težimo.

Hrvatska i Mađarska

Ali, nažalost, to je samo jedna strana medalje. Evropska unija ovih dana će donijeti odluku koje će to države dobiti status kandidata za članstvo. Oni koji se pitaju i koji odlučuju, predložili su da se kandidatski status dodijeli Ukrajini, Gruziji i Moldaviji. Sve druge države, do objave konačne odluke, nadat će se da nisu zaboravljene. I Bosna i Hercegovina je među njima. Ako je suditi po izjavama, što službenim, što neslužbenim, glavne države EU se protive da Bosni i Hercegovini dodijele status kandidata. Za BiH se zalažu, pazite sada, Austrija, Slovenija, Hrvatska i Mađarska. Hvala austrijskom kancelaru, svaka čast slovenskom predsjedniku Borutu Pahoru, obojica časno i pošteno priznaju i greške EU i obrazlažu svoje argumente za prijedlog BiH.

No, zaintrigirale su me Hrvatska i Mađarska pa sam pokušao proteklih dana, preko diplomatskih izvora, saznati o čemu se radi. I dobio sam logične odgovore. U BiH su izbori u oktobru. Davanjem statusa kandidata našoj zemlji, vladajuća struktura (SNSD, HDZ i SDA) bi to knjižila kao svoj uspjeh i sigurno bi im pomoglo u predizbornoj kampanji. Stoga dio država članica EU, a prije svih Njemačka, cijeni da do kraja ove godine BiH ne treba dobiti kandidatski status. Istovremeno, Viktor Orban i Zoran Milanović, prvi zaštitnik Milorada Dodika, a drugi Dragana Čovića, u ime Mađarske i Hrvatske insistiraju da se Bosni i Hercegovini status ipak dodijeli. To što Bakir Izetbegović nema partnera u EU koji bi se založio i za njega, najviše govori o njemu samom. Jer za trideset godina vladavine nije uspio izgraditi partnerski odnos niti sa lijevim, ali ni sa desno orijentiranim liderima u EU. On se fokusirao na Tursku, koja jeste bitna, ali je istovremeno i teret ukoliko je zaista politički cilj integracija u EU. A sada dolazimo do pitanja – zbog čega je Turska teret?

Koliko god se tješili i ubjeđivali da to nije tako, EU je “kolijevka kršćanstva”. Neki će tu uniju nazvati obnovljenim zapadnim rimskim carstvom. I to nije daleko od istine. I geografski i politički Turska je na vratima EU. Ali za tu državu decenijama nema mjesta u Uniji, iako je njena ekonomija daleko ispred ekonomije brojnih država koje su članice EU. S pravnom stečevinom i nije baš tako, ali kada se sve sabere i oduzme, jasno postane da za Tursku nema mjesta u EU iz jednog jedinog razloga – u Turskoj odlučuju muslimani.

Za Gruziju, recimo, ima mjesta. To što vlasti u Tbilisiju ne kontroliraju veći dio svoje države, ne smeta briselskim zvaničnicima da je poguraju u EU, uprkos čak i podatku da ne kontrolira ni svoje međunarodno priznate granice. Ne smeta Bruxellesu ni Južna Osetija ni Abhazija koliko im smetaju muslimani. I nisam to primijetio samo ja. Primijetili su to oni koji nemaju veze sa islamom, a imaju dugogodišnje veze sa briselskom birokratijom.

Evo, krenimo redom. Bosna i Hercegovina je cjelovita država. Kontrolira svoje granice. I, opet, ne stoji u Bruxellesu onako dobro kao Moldavija. Sve sa paradržavom Pridnjestrovlje koja je razdvaja od Ukrajine. Sjeverna Makedonija je, pisao sam prošle sedmice na ovom mjestu, promijenila i ime da bi je Evropljani shvatili ozbiljno, vjerujući njihovim obećanjima. Pa, opet, Ukrajina sa paradržavama LNR i DNR postala je prioritet za Bruxelles, a danas – onakvog Zorana Zaeva – ni na mapi političara s kojima se Bruxelles druži. Da ne bude zabune, nemam ništa protiv ulaska Ukrajine u EU po hitnom postupku, ali imam protiv činjenice da su neki, kao u Orwelovoj “Životinjskoj farmi”, ipak jednakiji. Odgovor na pitanje po čemu su “jednakiji”, treba zatražiti u strukturi stanovništva država koje su kandidat za kandidata, i država koje se nadaju kandidaturi.

Demografski oportunizam

Šta je zajedničko Turskoj, Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i Bosni i Hercegovini? Odgovor je – muslimani. Sad, opet, da razjasnim. U Francuskoj, sigurno, živi više muslimana, nego, izuzmemo li Tursku, u navedenim zemljama zajedno. Ali francuski muslimani ne odlučuju o političkim procesima u Parizu. Odlučuje Macron koji je i pokazao crveni karton Zaevu. Kao što milioni Turaka u Njemačkoj nemaju presudan utjecaj na njemačku politiku, iako i u Bundestagu imaju svoje predstavnike. Da se ne lažemo, muslimani u evropskim zemljama sigurno imaju veća pojedinačna prava nego u svojim matičnim zemljama iz kojih su emigrirali u potrazi za ugodnijim životom. No, kada muslimani postaju problem? Onog trenutka kada mogu ostvarivati kolektivna i politička prava. Nije problem biti musliman u Bruxellesu, Amsterdamu ili bilo kojem drugom evropskom gradu. Problem nastaje kada musliman može učestvovati u donošenju odluka unutar briselskih institucija.

Da je ovo istina, možemo se uvjeriti i u stručnim časopisima zapadnih univerziteta koji se bave Balkanom. “Muslimanski demografski oportunizam” doveden je u istu ravan sa srpskim ili hrvatskim nacionalizmom. Nije, dakle, problem muslimanski nacionalizam. Problem je što se muslimani “rađaju”.

(VIDEO) Prekinuta sjednica Kantonalnog odbora SDA TK: Fizički obračun zbog izbornih listi, sukobili se Salko Zildžić i Smajo Mandžić

Na sjednici Kantonalnog odbora SDA Tuzlanskog kantona u ponedjeljak je došlo do naguravanja između federalnog zastupnika SDA Salke Zildžića i kantonalnog zastupnika te stranke Smaje Mandžića. Teži fizički obračun spriječili su članovi Kantonalnog odbora SDA TK koji su uspjeli razdvojiti Zildžića i Mandžića.

“Zapamtit ćeš me”, kazao je Mandžić Zildžiću dok su ih stranačke kolege pokušavale razdvojiti.

Snimak sukoba možete pogledati ukoliko kliknete ovdje.

U jednom trenutku, Mandžić je pokušao prići Zildžiću s druge strane stola, ali su članovi KO SDA TK izgurali federalnog zastupnika iz stranačkih prostorija. Situaciju je pokušao smiriti Azmir Husić, također bivši kadar PDA koji je odnedavni postao član SDA.

Prema informacijama Istrage, do sukoba je došlo zbog stranačkih listi za predstojeće Opće izbore.  No, sjednica je prekinuta, tako da liste nisu usaglašene.

Smajo Mandžić u Skupštinu Tuzlanskog kantona ušao 2018. godine, kao zastupnik PDA Mirsada Kukića. U oktobru 2019. godine isključen je iz Kukićeve stranke, jer nije poštovao odluke stranačkih organa. Nakon toga, Mandžić postaje nezavisni zastupnik u Skupštini Tuzlanskog kantona, ali se ubrzo učlanjuje u SDA. Međutim, Salko Zildžić, kao predsjednik Gradskog odbora SDa Tuzla, nakon lokalnih izbora, u julu 2021. godine donosi odluku o isključenju Smaje Mandžića iz SDA. Viši stranački organi, međutim poništili su Zildžićevu odluku i vratili Mandžića u SDA. Od tog trenutka traje nezadovoljstvo Salke Zildžića koji je, u međuvremenu, podnio ostavku na sve funkcije unutar SDA. No, kada su počele da se pripremaju stranačke liste, Zildžić je opet želio aktivno učestvovati u donošenju odluka u SDA. Uprao je zbog toga na sjednici KO SDA TK započeo prvo verbalni obračun sa Mandžićem.

Inače, ovo nije prvi incident Salke Zildžića na stranačkim organima. Sličnu raspravu, manjeg fizičkog intenziteta, Zildžić je imao i sa Dževadom Mahmutovićem, današnjim zamjenikom ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Smajo Mandžić je rođeni Srebreničanin i blizak prijatelj Nasera Orića. Jedini je živi nosilac odlikovanja “Zlatni ljiljan” i ordena “Zlatni ljiljan sa zlatnim vijencem”. Tokom agresije na BiH, ubijena su mu tri brata i otac, a on je šest puta ranjavan. Poslije rata osnovao je zaštitarsku agenciju “BH sigurnost”.

Salko Zildžić je bivši kick bokser. Prije nego je postao zastupnik u Predstavničkom domu Federacije BiH, Zildfiž je bio je savjetnik i blizak saradnik federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare.

Sve češće prijetnje lidera HNS-a: Umjesto smijehom Čović strah prikriva prijetnjom!

Predsjednik HDZ-a Dragan Čović još uvijek nije obznanio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Za to vrijeme ažuran je u prijetnjama i nastojanjima da ubijedi visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta i međunarodnu zajednicu da nametne provedbu presude Ustavnog suda BiH oko „legitimnog predstavljanja“ u Domu naroda Parlamenta FBiH!?

I bez obzira što postoji odluka Centralne izborne komisije u vezi popune Doma naroda PFBiH po kojoj se aktuelni saziv popunio nakon izbora 2018. godine Čović se želi ‘ugraditi’ u Ustav, na način da dok i posljednji HDZ-ovac bude živ bude dio vlasti!?

Demokratija za Čovića, HDZ, ali očito i za kompletan HNS je ‘špansko selo’.

Panika u redovima HDZ-a BiH je razumljiva, jer je, čini se, konačno došlo do sazrijevanja bosanske politike, koja u punom kapacitetu razumije demokratske principe, te je Čoviću postalo jasno da probosanske stranke neće tek tako pola Federacije dati u ruke onih koji već četiri godine blokiraju sve procese, zbog čega je u konačnici Marinko Čavara završio na crnoj listi Sjedinjenih Američkih Država.

Nenaviknuti na ‘ofanzivne akcije’, jer u suštini Bošnjaci-Bosanci su imali defanzivnu ulogu sve godine od rata pa na ovamo (kao uostalom i tokom agresije), pa je kompas UZP-ove politike potpuno izgubljen.

Tako je Čović sinoć tokom gostovanja na HRT-u kazao da se trenutno angažovao kod američke i evropske administracije da izvrši pritisak na Christiana Shcmidta da izmijeni Izborni zakon BiH, u suprotnom očekuje eskalaciju političke krize.

“Moj i naš zadatak danas je da u ime hrvatskog naroda, ja osobito u ime HDZ-a uvjerljivo dobijemo ove izbore, u što ne sumnjam. Sada se primarno organiziramo oko toga i nastojimo da još netko od američke ili evropske administracije pomogne da djelovanje onih koji imaju autoritet pa mogu mijenjati zakone i u ovom vremenu koje je ispred nas, što su nedavno prakticirali oko finansiranja izbora, otklone ove dileme provedbe odluke Ustavnog suda BiH oko legitimnog predstavljanja u Domu naroda”, rekao je Čović.

Istakao je da ako se to ne dogodi u strahu je da će nakon izbora teško biti implementirani rezultati izbora.

“Politička kriza koju danas imamo, ja mislim da bi trebala eskalirati, trebat će nam veliki napori da se to ne dogodi”, rekao je Čović.

Prijetnje Čovića nisu ništa novo, zapravo, mi to živimo već skoro pune četiri godine, jer kako nazvati nemogućnost implementacije izborne volje građana nego eskalacija i provođenje sile i to od strane onih koji se sada bore da takva mogućnost blokada bude ustavna!

Zbog korektnosti spram Hrvata, ne raste strah Čovića od mogućnosti, kako voli reći, majorizacije Hrvata, već činjenice da bi u Dom naroda PFBiH mogli ući Hrvati koji nisu u HDZ-u, posebno iz SBK-a, USK i HNK!

I umjesto smijehom Čović i njegovi sljedbenici strah pokrivaju prijetnjama i ucjenama.

U martu je Čović, dan nakon završetka runde pregovora o izmjenama izbornog zakonodavstva Bosne i Hercegovine počeo prijetiti novom institucionalnom i teritorijalnom organizacijom BiH.
Čović je tada kazao da će na sjednici Predsjedništva HDZ-a BiH i nevladine organizacije Hrvatskog narodnog sabora (HNS), detaljno raspravljati o okolnostima i prekidu pregovaračkog procesa, napominjući kako Hrvati u ovim okolnostima imaju zaključke HNS-a koji su obavezujući.

Naime, nova institucionalna i teritorijalna organizacija BiH je upravo jedan od tih zaključaka HNS-a za koje Čović kaže da su mu obavezujući.

To će isto ponoviti i u maju mjesecu, a potpuno je jasno da pozivi HDZ-a na teritorijalnu reorganizaciju Bosne i Hercegovine su zasnovani na principima udruženog zločinačkog poduhvata.

Tada je Čović ‘mantrao’ o ovoj temi čime je proizvodio maglu i kupovao vrijeme s ciljem blokiranja sredstava koja su neophodna za provođenje izbora.

Sada s ciljem osiguranja pozicija HDZ-u potpuno iracionalno s medija bliskih njemu i HDZ-u upućuju se čak i prijetnje smrću, izmišljaju se intervjui sa Željkom Komšićem u kojima se također prijeti!

Tako ćemo pročitati da „Hrvati banaka više nemaju, a tenkova se ne boje“ uz nastavak da su specijalci za tenkove!?

Direktne prijetnje nalazimo i na Twitteru.

„To znači da bi probosanske stranke sve dileme riješile ukoliko bi od 20 zastupnika u Skupštini SBK izabrali četvero iz reda hrvatskog naroda. Ta četiri zastupnika bi, potom, mogla izabrati jednog delegata za Dom naroda FBiH.

I onda će se čuditi kad te četiri obitelji u crno zaviju“.

U crno se zavijaju isključivo osobe u žalosti, pa prema tome ovakav status se može posmatrati isključivo kao prijetnje smrću!

Izmišljeni intervju s Komšićem u kojem je upućena prijetnja članu Predsjedništva BiH i u kojem se spominje atentat na Komšića glasi ovako:

„G. Komšić plašite li se atentata na sebe, napada na sebi nekog bliskog? Četvrti put idete u nasilje nad Hrvatima, što ako nekome PTSP-ovcu pukne film? Nekome kome su vaši dijete ubili i kome je dosta svega. Je li vas strah Hrvata?“

Svi navodi gore su daleko od onoga što bi jedan predvodnik evropskih integracija smio izgovoriti, ali gore od toga je ponašanje Johanna Sattlera koji od novinara traži da ne sataniziraju Čovića.

Nejasno je kako šef Delegacije EU u BiH ne vidi da se Čović sam satanizuje, a o čemu, pak treba da se odredi pravosuđe Bosne i Hercegovine.

(NAP)

Tjetna heftarica Senada Avdića na OBN-u: Kako se Bakir Izetbegović nakratko iz podzemlja preselio u rudnik?!

PONEDJELJAK, 6. JUNA

Ono o čemu se danima špekuliralo, danas je i zvanično potvrđeno: Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, neće doputovati u Beograd. U tome ga je spriječila odluka vlasti tri zemlje, Bugarske, Makedonije i Crne Gore da ne dozvole njegovom službenom avionu prelet preko njihovog zračnog prostora. Sve tri države su članice NATO Saveza, pa je jasno da su njihove vlasti slijedile direktive iz centrale zapadne vojne alijanse u Briselu u vezi sa vrlo rigoroznim sankcijama prema čelnicima Rusije.

Dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić komentar o ovom neugodnom incidentu prolongirao za večernji dnevnik državne televizije, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, nije oklijevao da osudi ovaj, kako je rekao, „necivilizirani i nezapamćeni skandal“. Dodik je u niskom startu čekao ko zapeta puška da se zaputi u Beograd na susret sa ministrom Lavrovom. On ima dovoljno iskustva u politici da mu je poznato da sprječavanje ruskog ministra da doleti u Beograd, nikako nije skandal bez presedana kakav je nepoznat u modernoj civilizaciji. Neuporedivo je veći skandal, da se zadržimo samo na polju Dodikovog „civilizacijskog kruga“, koji graniči sa zločinom počinila vlast Republike Srpske, u kojoj je dijelom i on sudjelovao, kada je u proljeće 1994. godine zaprijetila rušenjem avionaPape Ivana Pavla Drugog ukoliko se poglavar Vatikana usudi doputovati u Sarajevo. Zbog zvjerskih prijetnji čelnih ljudi sa Pala, koje Dodik danas slavi kao heroje, Papa Ivan Pavle je bio primoran odustati od posjete glavnom gradu BiH.

Sergej Lavrov

Sam Sergej Lavrov održao je press konferenciju na kojoj je kazao da se (citiram) „desilo nešto nezamislivo“. Kako je rekao, na taj su način EU i NATO „pokazali da koriste najgrublja moguća sredstva za pritisak na Moskvu“.

Sergej Lavrov je preživio avanutru sa spornim letom za Beograd, tako što nije uopće poletio. Za razliku od njega, 298 ljudi koji su se u avionu malezijske državne kompanije putovali na relaciji Amsterdam-Kuala Lumpur nisu preživjeli njegovo rušenje iznad teritorija Ukrajine. Vlastitu ulogu u rušenju aviona sam je priznao oficir ruske vojskeIgor Girkin, zvani Strelkov, komandant pobunjeničkih proruskih trupa u Donbasu. Tokom suđenja za ovaj zločin koje je prošle godine počelo u Holandiji, pored Girkina, nekadašnjeg dobrovoljca i tokom rata uz BiH, optuženo je još nekoliko visokih ruskih vojnih i obavještajnih oficira, pored ostalih i Vladislav Surkov, donedavno savjetnik Vladimira Putina. Suđenje se odvija u Holandiji jer je Rusija stavila veto na prijedlog da se za taj zločin sudi pred UN-ovim sudovima. Pomenuti Strelkov i danas je aktivan na ukrajinskom ratištu, javno komentira vojnu situaciju. Ni drugi optuženi nisu dostupni holandskom pravosuđu, a rusko pravosuđe ne pokazuje interes da kazni odgovorne zua taj zločin. Sergej Lavrov član državnog vrha koji krije ubice 300 nedužnih civila, zadnji je čovjek koji bi trebao govoriti o neviđenom nasilju u zračnom prostoru!

UTORAK, 7. JUNI

Brojne reakcije stižu na jučerašnju odluku Ministarstva vanjskih poslova SAD da nametnu sankcije predsjedniku Federacije BiH Marinku Čavari i Alenu Šeraniću, ministru zdravstva u Vladi RS. U obrazloženju se tvrdi da su „obojica nastojali provoditi etno-nacionalističke i političke agende naušrtb demokratskih institucija i građana Bosne i Hercegovine“. Za Čavaru je rečeno da je odbijanjem imenovanja sudije Ustavnog suda Federacije BiH kojeg je predložilo VSTV onemogućio funkcioniranje Vijeća za vitalni nacionalni interes koje je ključno za demokratsko funkcioniranje Federacije BiH.

Na sankcije Marinku Čavari prvi je i najglasnije reagirao nezaobilazni Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske. On je  napao američku administraciju, a njihove sankcije Čavari ocijenio kao „bahato teroriziranje legitimnog predstavnika hrvatskog naroda u BiH“.

Marinko Čavara

Ponovimo još jednom: američke sankcije predsjedniku Federacije BiH su izrečene zato jer godinama odbija imenovati izabranog suca Ustavnog suda Federacije BiH čime je potpuno paralizirana ova krucijalna insitucija. Zoran Milanović, pak, smatra, da legitimno izabrani predstavnik ima pravo raditi što god hoće, pa i rušiti ustavni poredak.

Tu se Milanoviću treba priznati da je konzekventan i da nema jedan kriterij za državu na čijem je čelu, a drugi za susjednu Bosnu i Hercegovinu. Kada je prije nekoliko nedjelja Ustavni sud Hrvatske proglasio neustavnim referendumsko pitanje koje se ticalo legitimnosti donošenja odluka vlasti tokom pandemije, Milanović je nemilosrdno napao tu presudu i zatražio ukidanje Ustavnog suda Hrvatske. Nije samovladajući HDZ i njegov predsjednik i premijer Hrvatske Andrej Plenković, nego cjelokupna demokratska javnost u Hrvatskoj, pravna struka, te mediji tu Milanovićevu ideju nazvali skandaloznom i napadom na ustavni poredak zemlje. Javile su se inicijative da se pokrene procedura za Milanovićev opoziv sa dužnosti predsjednika Hrvatske.

Kad već ne može u sopstvenoj državi, Hrvatskoj, urušiti, ukinuti Ustavni sud, Milanović može barem podržati Marinka Čavaru koji to radi u Federaciji BiH. Hrvatska u svojoj ustavno-pravnoj materiji ima predviđen način i demokratske procedure kojima se sankcionira predsjednik države kada postane prijetnja za poredak, ma koliko on, predsjednik,  legalan i legitiman bio. BiH takvih propozicija nema, jer je kao neodovršena država, poluprotektorat, lišena unutarnjeg suvereniteta koji proistječe iz volje građana. Zato se likovima kakav je Marinko Čavara bave stranci, Amerikanci, što nije baš demokratski, ali je bolje i to nego da se njima ne bavi niko i da imaju provincijski osjećaj svemoći i nedodirljivosti. Milanovićevo minimiziranje Ustavnog suda Federacije BiH ne može imati opravdanje u činjenici da on na isti način omalovažava Ustavni sud u svojoj zemlji. Naprotiv, to je samo potvrda njegovog antisistemskog djelovanja.

SRIJEDA, 8. JUNI

Jedan moj poznanik koji nije prije rata bio relativno dobro pozicioniran u komunističkoj političkoj hijerarhiji, kad god bi naišao neki problem, kad bi bile skresane njegove ideje, ili se našao u manjini, ljutito bi govorio: „Ja ovako ne mogu dalje, mislim da ću podnijeti ostavku?“ Kada bi ga neko iz društva upitao zbog čega to napokon ne učini, sjetno bi odgovarao: „Ma, plašim se da će mi je drugovi usvojiti!“.

Podnošenje, davanje ostavke zbog ovoga, ili onoga razloga, svojevrstan je moralni čin, koji je znao imati katarzično dejstvo i ljekovite poruke i za pojedinca i na širu zajednicu. Istina, u jednopartijskoj kulturi odgovornosti, ostavke su se vrlo često iznuđivale, na njih se nevoljko pristajalo, da bi se izbjegle ozbiljne sankcije, smjene, izbacivanje (iz kolektiva, partije), pa i javna blamaža. Bolje je i ugodnije bilo otići sam, nego čekati da egzekuciju obave drugi.

U aktuelnoj političkoj praksi, višepartijskom monizmu u kojem se odgovara samo svoj stranačkoj vrhuški, kultura odgovornosti javnih aktera je potpuno isčezla, zamijenjena je diktatom lojalnosti i poslušnosti. Ostavke se ne podnose više čak ni iz zdravstvenih, porodičnih i sličnih razloga osobne prirode, ljudi rade, idu na posao čak i kada su bliže vječnim lovištima nego radnom mjestu. Lojalan i poslušan klimoglavac ne može biti odgovoran ni za šta, on je samo mehanički izvršitelj volje svojih plemenskih elita.

Razmišljam o ovim beskorisnim pitanjima danas nakon što je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiHChristian Schmidt nametnuo odluku o finansiranju predstojećih Izbora. Kontam, pitam se, volio bih znati, kako se nakon toga osjeća Vjekoslav Bevanda, ministar finansija i trezora u Vijeću ministara BiH. On koji je mjesecima, iz dana u dan, mrtvo-hladno objašnjava da se tih famoznih 12 miliona KM nikako ne mogu osigurati na legalan, zakonski prihvatljiv način. Nema šansi, govorio je. Piše u poslovnicima, tvrdi se u zakonskim i podzakonskim aktima, tvrdio je Bevanda. Baš jučer Bevanda je odnekud izvukao, iz suhe proračunske drenovine iscijedio nešto više od polovine potrebnog novca i to bi bilo to, kazao je, nema više, kapak, taraba. I da ima, para, odakle mi, samo što ne poručuje javnosti ministar Bevanda.

Vjekoslav Bevanda

A onda se Christian Schmidt u nekoliko prosto-proširenih pisanih rečenica sa zakonskom snagom i minut-dva obraćanja medijima, da prostite na izrazu, snažno popiškio na sve ono što je ministar Bevanda mjesecima govorio, tvrdio, dokazivao, branio. Para za izbore ima, i moraju su u roku od odmah prebaciti Centralnoj izbornoj komisiji BiH da bi mogao organizirati izborni proces, tako glasi Schimdtova odluka.

Nekada davno sam upoznao Vjekoslava Bevandu, ostavio je na mene dojam racionalnog, ugodnog i šarmantnog sugovornika, kojem baš nije svejedno kakav će imati ugled u javnosti i ne bagateliše osobni dignitet. Jednom dok je bio ministar finansija u Vladi Federacije BiH mi je u kafani rekao: „Da smo imali branitelja koliko ih sada plaćamo iz federalnog proračuna, mogli smo Sloveniju osvojiti“.

Kažu mi, a to nije teško zaključiti ni sa televizijskih ekrana, da ministar Bevanda, na žalost, ne stoji najbolje ni sa zdravljem.  Zašto mu je onda, pobogu milome, toliki  problem, nakon ozbiljnog, javnog  poniženja kojem ga je podvrgao Schmidt, nakon osobnog i profesionalnog poraza, sjesti i napisati nekoliko redova ostavke. Pa, makar je njegovi stranački šefovi na kraju i prihvatili.

ČETVRTAK, 9. JUNI

Prvo je bio Mali Schengen kao začetak integriranja zemalja zapadnog Balkana na drugačijim osnovama od postojećih. Utemeljili su ga predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te premijeri Makedonije i Albanije, Zoran Zaev i Edi Rama. Na prvim sastancima prisustvovali su kao posmatrači predstavnici Bosne i Hercegovine i Crne Gore, dok je Kosovo odbijalo bilo kakvu vezu sa Malim Schengenom.

U međuvremenu se, tokom posljednjih godinu-dvije, stvar prilično organizacijski i diplomatski uozbiljila pa je nekadašnji Mali Schengen, promijenio naziv u Otvoreni Balkan. Format se međutim nije promijenio, i dalje su Srbija, Makedonija i Albanija jedine članice, premda se posljednjih nedjelja, nakon promjene na čelu Vlade Crne Gore, njen odnos prema tim integracijskim procesima mijenja. Novi premijer Dritan Abazović prisustvovao je današnjem skupu Otvorenog Balkana u Ohridu, crnogorski mediji pišu da je to učinio pod pritiskom američkog povjerenika za region Gabriela Escobara. Escobar je, tvrdi se u Podgorici, manje-više otvoreno vodio projekat smjene VladeZdravka Krivokapića, približio do tada nepomirljive Abazovića i predsjednika Mila Đukanovića i prislio ih da surađuju u formiranju i funkcioniranju nove crnogorske Vlade. Na samitu Otvoreni Balkan u Ohridu pojavio se i predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Zoran Tegeltija i to, kako saznajemo, bez suglasnosti i konsultacija sa bilo kim, pogotovo bez komunikacije sa Predsjedništvom BiH i Ministarstvom vanjskih poslova BiH.  Ako je Abazović interes prema Otvorenom Balkanu pokazao na nagovor američkog diplomate Escobara, teško je vjerovati da je Tegeltija došao pod sličnim okolnostima. Aleksandar Vučić je pomalo iznervirano rekao da on i osnivači ovog projekta neće nikoga moliti niti čekati da se priključi Otvorenom Balkanu. Nego će se, najavio je, posvetiti projektima zajedničke suradnje i brojnim oblastima, trgovini, transportu, a osobito energetike i proizvodnje hrane.

Neposredno pred održavanje samita u Ohridu, ruski ministar vanjskih poslova Segej Lavrov iznenadio je sve kada je rekao da njegova zemlja čvrsto podržava projekat Otvorenog Balkana. Neki su ovu njegovu izjavu protumačili kao čin diplomatskog lukavstva, pa čak i kao suptilno odmaganje Aleksandru Vučiću zbog njegovog, navodnog, približavanju Zapadu. Bilo šta što u ovom trenutku podržava Rusija, ne može računati na uspjeh, pa tako ni Otvoreni Balkan. Teško je vjerovati da istu stvar ohrabruje Amerika preko Gabrijela Escobara i Rusija putem Sergeja Lavrova. Njihovi interesi ni u manje važnim stvarima od sređivanju prilika u regiji nisu komplementarni.

Mnogim analitičarima nije promaklo pisustvo u Ohridu Aleksandra Sorosa, sina multimilijardera i filantropa Georgea Sorosa. Odranije se u pojedinim diplomatskim krugovima u Beogradu spekuliralo da je upravo mlađi Soros presudno utjecao na svog imenjaka Vučića da pokrene inicijativu Malog Schengena, kasnije Otvorenog Balkana. Otvoreno je niz pitanja, pa i ono kako se suradnja Vučića sa familijom Soros, uklapa sa njegovim prijateljstvom sa Viktorom Orbanom, mađarskim premijerom, koji je zabranio sve obrazovne i kulturne operacije Sorosevih u Mađarskoj.

Istovremeno je njemački kancelar Olaf Šolz tokom višednevne balkanske turneje dao dodatni impuls i najavio bržu dinamiku Berlinskom procesu kojim je njegova zemlja prije nekoliko godina nastojala ubrzati integriranje i približavanje zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju.

Previše je nedoumica, nepoznanica i kontroverzi, zakulisnih radnji da bi se BiH voluntaristički i bez ozbiljnih analiza mogla čvršće vezivati za Otvoreni Balkan. Sve što je ovoj zemlji potrebno u poslovanju, trgovini, komunikaciji u regiji ona može ostvariti u okviru postojećih međudržavnih aranžmana.  Sve izvan toga, ili preko toga može biti samo neizvjesna avantura i rizični eksperiment bez vidljivih benefita za ovdašnju ekonomiju prije svega.

PETAK, 10. JUNI

Posljednjih sam dana čitao knjigu Nobelovca Maria Vargasa Llose „Pola stoljeća Borhesa“ u kojoj je objavio svoje razgovore i kritičko-esejističke zapise o Horhe Luisu Borhesu, najutjecajnijem i jednim od najznačajnih svjetskih književnika prošlog stoljeća.

Llosa i sam književni klasik koji uživa u vlastitoj slavi i ugledu, divi se i pomalo zavidi velikom Argentincu zbog njegove skromnosti, samokritičnosti, odsutnosti ljudske i umjetničke taštine. Borhes ne čita knjige koje su o njemu pisane širom svijeta, jer kako kaže“ta me tema ne zanima“. Na Llosino pitanje da komentira nepravdu koja mu je nanesena zbog nedodjeljivanja Nobelove nagrade, genijalni Argentinac kaže: Švedski komitet ima isti ukus i mišljenje o mojim knjigama kao i ja. Dakle loš. Genijalni Argentinac potvrdio je važnost mudrosti prema kojom je prvi uvjet da se bude ozbiljan čovjek taj da ne smiješ sebe uzimati ozbiljno.

Teško mi je, mučno iz tih čarobnih, mudrih Borhesovih samoironičnih slapova umjetničke skromnosti i moralnog asketizma, suočiti se sa plićakom prpošnog, samohvalisavog neukusa ovdašnje javno-političke boranije, opsjednute isključivo sobom i svojim ubogim karijerama, ambicijama i egom. Jedan univerzitetski profesor problematičnog opusa i ugleda ovih je dana promijenio stranku i insistira na tom da ga se titulira kao akademika. Svako normalan sa minimumom ponosa i ukusa bi ćutao, poklopio se ušima jer je općepoznato da ga je u akademika proizveoMuamer Zukorlić, ili neka od njegovih brojnih šerijatskih hanuma.

Istovremeno, jedinstveni opozicioni kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva poput seoske mlade se rumeni dok u jednom dugometražnom intervjuu naklapa kako se on sam, hudnik, u neravnopravnoj borbi sukobljava sa osam ljutih hrvatskih i srpskih vjetrenjača-zastupnika u Domu naroda Parlamenta BiH. Tom horu samozaljubljenih persona koji poput starih novovalnih hitova podvriskuju „Niko, niko kao ja“, odnosno „Ja volim samo sebe“, priključio se odavno državni poslanik Damir Arnaut, čovjek  koji je zadnjih 15 godina poput kuglice na bilijaru letio od stranke do stranke, od kabinata do kabineta. On, inače advokat po struci, koji nikad nije pokušao živjeti od tog svog primarnog posla, tvrdi ovih dana po društenim mrežama, koje koristi uglavnom za samoreklamiranje, da su nekadašnji čelni ljudi pravosuđa, Milan Tegeltija, i Gordana Tadić, smijenjeni njegovom zaslugom, odnosno zahvaljujući parlamentarnoj komisiji kojoj je on predsjedavao.

Damir Arnaut

Stotine je članaka, istraživačkih tekstova objavljeno o paralizi pravosuđa, o uzurpatorskoj ulozi predsjednika VSTV-a i političkoj instrumentalizaciji glavne državne tužiteljice, prije nego što se državni Parlament uopće sjetio da to notira kao problem. Stotine su sudskih tužbi fasovali ovdašnji novinari, pa i ovaj koji ovo govori, dokazajući da je pravosuđe u rukama osoba sumnjivog morala i pokvarenih ambicija. Hiljade su sati novinari proveli u sudnicama i desetine hiljada maraka kazni platili kao žrtve sveobuhvatne pravosudne hobotnice. Nema medija kojem Tegeltija nije prijetio tužbom zbog objavljivanja dokaza iz poznatog skandala sa Potkivanjem, odnosno uzimanjem mita.Nermin Alešević, zviždač koji je dokazujući Tegeltijin kriminal i tužiteljsku korupciju „izginuo“ i bio podvrgnut teškom sudskom progonu, danas se ironično zahvalio državnom poslaniku Arnautu, za sve što je uradio da se njegova pravusudna tragedija zaustavi. Naravno, ni Arnaut, niti bilo koji drugi političar nije učinio ništa. Ni u tom ni u bilo kojem drugom sudskom procesu, on se samo kiti, nerijetko krvavim, očerupanim perjem kojim su novinari i rijetki borci protiv pravosudnog zuluma platili svoje pravo na slobodnu riječ i angažirano djelovanje u interesu javnosti.

Baviti se sobom, kaže Borhes, je dosadan posao i simptom lošeg ukusa; možda bi ovdašnjim političarima bilo uputno preporučiti da barem dva puta razmisle prije nego što ništa ne kažu.

SUBOTA, 11. JUNI

Bakir Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije i vjerovatni kandidat te stranke za još jedan mandat u Predsjedništvu BiH, tokom cijele nedjelje se svađao, dopisivao i polemizirao sa Ambasadom SAD-a u BiH, da bi jučer na kraju nedjelje obišao rudare u jami rudnika u Kaknju. Imaju li ova dva događaja neke međusobne veze? Je li američka kritika kojom se Izetbegovićeva stranka dovodi u vezu sa korupcijom i podrivanjem vladavine prava, natjerala njenog lidera na ovaj ko bajagi radni, zapravo populistički, predizborno-marketinški potez.

Postoji nebrojeno mnogo načina da Bakir Izebegović kao i stranka na čijem je čelu pokaže svoju socijalnu osjetljivost i solidarnost sa rudarima i drugim proizvodnim radnicima na čijoj grbači živi, odnosno parazitira poltička elita. Da bi se pokazala ta osjetljivost uopće nije potrebno praviti patetično-teatralna geste, spuštanja u rudarska okna gdje će se širiti socijalna demagogija i lažna briga za položaj rudara. Svi najvažniji rudnici u Federaciji BiH posluju u sastavu koncerna Elektroprivrede BiH. Svi, osim rudnika u Banovićima koji je iz toga izuzet. Tu privilegiju i samostalnost Banovićima je donijela činjenica što se na čelu tog rudnika decenijama nalazio Mirsad Kukić, dugogodišnji potpredsjednik SDA. Kukićev status u SDA nije promijenila ni činjenica da je prije nekoliko godina pravomoćno osuđen za kriminal, kao ni da mu se i nakon odležane zatvorske kazne ponovo sudi za srodna kaznena djela. Kukić je godinama stranci donosio glasove, a vjerovatno i ponešto novca ,,On se godinama na optuženičkoj klupi nalazi sa još dvojicom čelnika te stranke koje se tereti da su primali mito da bi zapošljavali ljude u Elektroprivredi BiH. Nije poznato da je iko ikada dao, ili primio mito da bi se zaposlio, ili da bi pomogao nekom da se nezakonito zaposli u rudniku. Sve dok je to tako, dok plaće i socijalne privilegije rudara u neposrednoj proizvodnji ne budu izjednačena sa plaćama hiljada zaposlenih u administraciji, licemjerno je silaskom u rudarska okna manifestirati solidarnost sa rudarskih kruhom od sedam kora.

Da je Bakir Izetbegovič i politička klasa koju predvodi pogubio svaku vezu sa sve turobnijom i nesnošljivijom realnošću, govore ogorčene, mahom crnohumorne reakcije javnosti na njegovu posjetu rudniku u Kaknju. Izdvojit ću iz obilja komentara, twit kojeg je napisao Aleksandar Hemon, najpoznatiji bosanskohercegovački književnik u svijetu. „Prada glavu čuva, kaciga je kvari“, našalio se Hemon na  rudarsku epizodu Izetbegovića i njegove malograđanske, skorojevićko- buržoaske familije.

Ako bih je ja morao u kratkoj formi dati svoj prilog ovoj raspravi, onda bih napisao: Nakon dugogodišnjeg boravka u  podzemlju, Bakir Izetbegović se spustio u rudnik.

NEDJELJA, 12. JUNI

Bugarski nogometni trener Ivaylo Petev koji se već skoro dvije godine nalazi na čelu nogomentne reprezentacije BiH nakon što je preživio neuspjeh u kvalifikacijama za SP u Kataru, vjerovatno će ostati na toj funciji i nakon takmičenja u Ligi nacija koje se održava posljednjih petnaestak dana. Neće se ta činjenica dopasti armiji navijača reprezentacije koja traži  njegovu smjenu, ali je jednostavno to tako. Nakon sinoćnje utakmice protiv selekcije Crne Gore koja je završena neriješenim rezultatom, reprezentacija BiH se nalazi na prvom mjestu u grupi u kojoj su smještene nacionalne selekcije sličnog kvaliteta i ugleda. Ovo takmičenje koje je UEFA takoreći organizirala nazor i mimo želje i potreba reprezentacija i samih nogometaša, sasvim sigurno nije najbolji pokazatelj kvaliteta i potencijala bilo koje reprezentacije. Igra se sadistički mnogo utakmica u kratkom vremenskom roku, igrači praktično nisu imali ni dana čestitog odmora od napornih sezona u nacionalnim prvenstvima.

U tri do sada odigrane utakmice reprezentacija BiH je igrala neriješeno na gostovanjima u Crnoj Gori i Finskoj, te u Zenici pobijedila Rumuniju. Na svakoj od tih utakmica rezultat je bio mnogo povoljniji od igre prikazane na terenu. Ova je selekcija kadrovski krajnje limitirana i to nema veze ni sa nezgodnim terminom igranja utakmica, kao ni sa stručnim kompetencijama selektora Ivayla Peteva. Reprezentacija BiH kvalitetom svog igračkog kadra spada u donji dom evropskog nogometa i to se u narednim godinama nakon odlaska Edina Džeke može promijeniti samo nagore. Moguće je da su u pravu oni koji optužuju selektora Peteva da reprezentaciju sastavlja pod pritiskom i utjecajem menadžerskog lobija, da mu igrače servira njegov svemoćni prijatelj i zaštitnik Zdravko Mamić. Istina je, međutim i to, da je to Mamić radi godinama i u Hrvatskoj, koja je zahvaljujući njegovim igračima jedna od vodećih nogometnih sila na svijetu. Budimo realni, iskreni i lišeni patriotske sentimentalnosti: nema igrača kojem u karijeri može biti odskočna daska igranje za ovako lošu, neatraktivnu i neefikasnu  reprezentaciju.

Malo tu toga može promijeniti Ivaylo Petev: ako, primjerice, Sead Kolašinac za 15 godina karijere nije savladao centaršut iz punog trka, nema selektora koji to može popraviti. Niti može ubrzati stopersku liniju, učiniti srednji red kreativnijim, bržim i odgovornijim.

Sead Kolašinac

Spustimo, loptu na zemlju, prizemljimo se i sami, pa zaključimo: Petev možda i nije neka trenerska „pljačka“, ali sa ovakvim „ljudskim resursima“ , kvalitetom i karakterom igrača teško da bi Anceloti, Klopp, Guardiola… osvojili više od pet bodova koliko je selekcija BiH uzela nakon utakmica sa Finskom, Rumunijom i Crnom Gorom.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...