Slovenački tajkun Mihael Strmljan jedan je od glavnoosumnjičenih u okviru međunarodne istrage “ATM” koju provode policijske i pravosudne agencije Bosna i Hercegovine i Slovenije, saznaje Istraga.ba. Osim njega, pod istragom su i slovenački biznismeni Domen i Miloš Prešern, Miroslav Vidaković, Jasmina Tatarovac Šušterčič, Bržan Klavdija, Klemen Mesarič, Vojko Lazič … Oni su, zajedno sa državljanima Bosne i Hercegovine, osumnjičeni za pranje oko 4,4 miliona KM. Evo detalja.
Ova kriminalna organizacija, navodi se u dokumentima u koje je Istraga.ba imala uvid, počela je djelovati u oktobru 2016. godine. Glavna osoba, koja je povezala bh. državljane i Slovence, bio je Elvin Omanović. Grupa je na osnovu fiktivnih ugovora izvlačila novac iz svojih kompanija, kako bi izbjegli plaćanje poreza. Novac su, kasnije, oprali preko Bosne i Hercegovine, gdje su im pomagali Samir Ičanović, Jasmin Hodžić, Haris Hećo, Elvedin Maslo, Aleksandar Batić, Semko Ćosatović i drugi.
Biznismen Mihael Strmljan jedan je od osnivača kompanije “Aktiva skupina”, gdje je kao odgovorno lice radila Jasmina Tatarovac-Šušterčič. Bizmisnemn Vojko Lazić je direktor firle Acolav koja se u Ljubljani bavila čišćenjem. Klavdija Bržan je bila odgovorno lice u kompaniji Primabe doo Ljubljana koja se bavila računovodstvenim uslugama. Klemen Mesarič je vodio kompaniju “Mesarič Transport”. Istovremeno, u Sloveniji su osnovane kompanije XTRM, Toreks, JP Konto. Ove tri firme su, ubzro, otvorile svoje poslovnice u Bosni i Hercegovini koje su služile za izvlačenje novca. Toreks d.o.o. Ljubljana je, recimo, od 27. februara 2019. godine u stečaju. Njihovo predstavništvo u Bosni i Hercegovini je osnovano 2016. godine u Sarajevu. Poslovali su samo jednu godinu. Nisu imali nijednog zaposlenog radnika, a promet je bio oko 143 hiljade KM. Kompanija XTRM d.o.o. je također osnovala svoje predstavništvo u Bosni i Hercegovini. Ova firma, XTRM je u Sloveniji izbrisana u decembru 2022. godine.
Navodno se navila “računarskim programiranjem”. Predstavništvo XTRM-a u Bosni i Hercegovini je osnovano 21. oktobra 2021. godine. U rubrici djelatnost piše – istraživanje tržišta i ispitivanje javnog mnijenja. Predstavništvo je registrovano u Zenici. Ne postoje finansijski izvještaji za ove kompanije.
Kompanija J&P Konto u Sloveniji je egzistirala do 7. maja 2022. godine. Navodno se bavila marketingom i drugim uslugama.
Ova kompanija je osnovala i predstavništvo u BiH, odnosno u Zenici. Predstavništvo je osnovano 16. septembra 2020. godine. Kao djelatnostu su navedene “marketinške usluge”. Predstavništvo je posjedovalo dva računa i oba su ugašena.
Osnivači ovih fiktivnih kompanija u Sloveniji i BiH su bili Elvin Omanović, Elvedin Maslo, Aleksandar Batić i Semko Ćatović. Upravo ova fiktivna preduzeća služila su slovenačkim biznismenima da izvlače novac iz svojih preduzeća. Sa fiktivnim preduzećima su potpisivali fiktivne ugovore, novac su, potom, prebacivali u Bosnu i Hercegovinu. Taj novac je, potom, preko biznis kartica podizan u Sloveniji.
U dokumentima koji su u posjedu Istrage navedeno je da su bizmizneni sačinili fiktivne ugovore o izvršenu fiktivnih poslova. Iako su znali da nikakvi poslovi nisu izvršeni, vlasnici slovenačkih preduzeća su platili fakture koje su im ispostavila fiktivna preduzeća. Istražitelji su registrovali ukupno 153 sumnjive transakcije koje su se odnosile na Bosnu i Hercegovinu, čija je ukupna vrijednost 4,4 miliona KM. Najviše novca je transferisano preko kompanije Lumnia d.o.o. Ljubljana.
Osnivač je, kako možete vidjeti, Samir Ićanović. Predstavništvo Lumnie u Bosni i Hercegovini je osnovano 6. oktobra 2019. godine. Firma je regitrovana u Zenici.
U bazama podataka ne postoje izvještaji i poslovanju ove firme čija je djelatnost “istraživanje tržišta i ispitivanje javnog mnijenja”. No, dokumenti koji su u posjedu Istrage dokazuju da je preko ove fiktivne firme obavljeno ukupno 80 transakcija vrijednih ukupno 2,49 milona KM. BH. državljani su, potom, uz pomoć jednog službenika banaka novac prebacivali na druge račune, vršili konverziju i u Sloveniji podizali keš putem biznis kartica. Na taj su način slovenački bizmismeni izbjegli plaćanje poreza u matičnoj državi, koristeći fiktivne firme u Bosni i Hercegovini.
Najzvučnije ime je, rekosmo, slovenački tajkun Mihael Stmljan. U pitanju je jedan od najbogatijih Slovenaca koji se je osnivač kompanije “Aktiva Grupa”. Mihael Strmljan je u srednjoj školi počeo kao čistač prozora u porodičnoj firmi, a danas je, prema napisima medija iz Slovenije, predsjednik uprave koncerna s oko dvije hiljade zaposlenih i sa najvećim servisom za čišćenje u Sloveniji.
Kandidat za sudiju Ustavnog suda BiH Marin Vukoja 2019. godine je bio na jednoj od listi HDZ BiH za Dom naroda PS BiH. Vukoja je bio na listi koju je predvodio predsjednik HDZ BiH Dragan Čović. Upravo je Čović i izabran 2019. godine u Dom naroda. Na istoj listi bila je i Borjana Krišto, Renata Paškalj i Danijel Nikolić.
I dok Čović tvrdi da Vukoja nije član stranke nesporno je da je povezan za HDZ-om, jer se 2019. godine našao na listi za Dom naroda PS BiH.
Vukoja je 2014. godine bio predavač na Političkoj akademiji HDZ-a zajedno sa Robertom Vidovićem, nekadašnjim ministrom prometa i komunikacija iz HDZ-a. Vukoja je držao predavanje na temu „Rad biračkih odbora“ i „Aspekti izbornog zakonodavstva“. Tada je bio sekretar Doma naroda PS BiH. I pred Opće izbore 2010. godine Vukoja je održao predavanje na Političkoj akademiji i to na temu „Ustavno-pravni poredak BiH“, u svojstvu sekretara Doma naroda PS BiH.
Da uživa veliku podršku predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića pokazalo se i u posljednjim izjavama oko izbora ustavnog sudije. Čović je kazao da očekuje da upravo Vukoja bude imenovan za ustavnog sudiju, te da je takav dogovor postignut sa predstavnicima međunarodne zajednice.
“Puna potpora Vukoji, a on nije član stranke niti se ikada prikazivao kao član stranke. Vidite ko čini sudije Bošnjake u Ustavnom sudu. To su dopredsjednici SDA. Mi smo to izbjegli. Da neko kaže da će se sud dati HDZ-u ili Čoviću, odgovorio sam da smo i do sada imali dva predstavnika Hrvata u tom sudu”, kazao je Čović prošle sedmice.
U biografiji Marina Vukoje nema ni dana radnog iskustva u pravosuđu niti pravosudnim institucijama, a ukoliko bude izabran u Ustavnom sudu BiH trebao bi odlučivati o najsloženijim pitanjima i usklađenosti s Ustavom BiH.
Oružane snage Bosne i Hercegovine ostaju, za sada, bez dva američka helikoptera UH-2 koji su trebali biti nabavljeni u okviru projekta Ministarstva odbrane BiH i vlasti SAD-a. Razlog je, kako saznaje Istraga, to što Vijeće ministara BiH nije željelo razmatrati Prijedlog odluke o izmjenama i dopuni Odluke o višegodišnjem projektu nabavke helikoptera. Sa povlačenjem ovog materijala za sjednice Vijeća ministara BiH saglasan je bio i ministar odbrane BiH Zukan Helez. Istovremeno, novac koji je trebao biti preusmjeren za nabavku američkih helikoptera, ostaje na budžetskoj poziciji koja predviđa “remont” ruskih helikoptera MI 8. A ti, ruski helikopteri mogu se samo remontovati u bijeljinskoj firmi ORAO koja ima “licencu” iz Rusije.
U decembru 2021. godine četiri američka helikoptera opšte namjene Bell Huey II namijenjeni za Oružane snage Bosne i Hercegovine sletjeli su danas u kasarnu “Rajlovac. Radilo se o četiri helikoptera, čiji je ugovor o nabavi ukupne vrijednosti 38,539.378 američkih dolara, od čega je Bosna i Hercegovina obezbijedila oko 7,5 miliona konvertibilnih maraka, kroz program Foreign Military Sales (FMS). Preostali iznos osigurala je Vlada SAD sredstvima iz američkog programa pomoći prijateljskim zemljama Foreign Military Financing (FMF). Tada je bila planirana nabavka dodatna četiri helikoptera u naredne dvije godine. S obzirom na probleme sa Budžetom BiH koje je tokom 2022. godine uzrokovao tadašnji HDZ-ov ministar finansija BiH Vjekoslav Bevanda, tokom 2022. godine nije se moglo nastaviti sa nabavkom helikoptera. No, u budžetu Ministarstva odbrane je postojala stavka – remont helikoptera. Kako je BiH opredijeljena za članstvo u NATO-u, ranije je bilo planirano da se naoružanje i vojna oprema koja nije po NATO standardima izbacuje iz upotrebe. Tako je bilo planirano da novac namijenjen za remont ruskih helikoptera bude preusmjeren za nabavku novih helikoptera iz SAD-a.
S obzirom na to da budžetska godina završava krajem februara, odluku o promjeni namjene ovih sredstava trebalo je donijeti Vijeće ministara BiH. Materijali su, prema dokumentaciji koja je u posjedu Istrage, bili spremni za sjednicu koja je trebala biti održana 23. februara. No, kolegij Vijeća ministara koji čine predsjedavajuća Borjana Krišto (HDZ) i njena dvojica zamjenika, Zoran Tegeltija (SNSD), i Zukan Helez (SDP= su odlučili da ne donose odluku o preraspoređivanju 7,5 miliona KM. Prema informacijama Istrage, Heleza je na toj sjednici Kolegija mijenjao ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković.
“Vijeće ministara BiH nije razmatralo Prijedlog odluke o izmjeni i dopuni Odluke o višegodišnjem projektu nabave helikoptera za Ministarstva odbrane i Oružane snage BiH jer je isti povučen sa dnevnog reda na traženje Kolegija Vijeća ministara BiH, s čim se suglasio i ovlašteni predlagač materijala”, navedeno je u jednom od Zapisnika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Tako je 7,5 miliona KM ostalo na poziciji – “remont. helikoptera”, dok je pozicija kojom je planirana nabavka helikoptera iz SAD-a ostala prazna.
Inače, Predsjedništvo BiH je, uz glas protiv Željka Komšića, usvojilo Nacrt Budžeta institucija BiH. Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović je saopćio da je budžet Oružanim snagama povećan za oko 100 miliona KM. Međutim, u dokumentu ispod možete vidjeti šta je tačno usvojilo Predsjedništvo BiH.
Kako se može vidjeti, čak 81 milion, od ukupno 85 miliona KM povećanja, planiran je za plaće i regres pripadnicima Oružanih snaga BiH. Za opremanje Oružanih snaga BiH je, prema Nacrtu Budžeta, planirano svega 5,5 miliona KM. To znači da nije planirana nabavka dodatnih helikoptera iz SAD-a.
Podsjećamo, početkom marta ove godine Denis Bećirović se susreo sa načelnikom Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH generalpukovnikom Senadom Mašovićem. Nakon sastanka Bećirovićev kabinet je saooćio da su se “sagovornici usaglasili o važnosti dovoljnog izdvajanja za odbranu, kao i realizovanja plana modernizacije i razvoja Oružanih snaga BiH”. Međutim, za modernizaciju Oružanih snaga BiH Bećirović je predvidio svega – 5,5miliona KM.
Umjesto pripadnika državnih policijskih agencija, pripadnik MUP-a Republike Srpske Aleksandar Stjepanović bit će predstavnik Bosne i Hercegovine u EUROPOL-u. Umjesto u Direktciji za koordinaciju policijskih tijela BIH, kontakt tačka EUROPOL-a bit će u Ministarstvu sigurnosti BiH.
Nakon deset godina BiH će napokon riješiti problem kontakt tačke s EUROPOL-om, pohvalio se ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić. Kontakt tačka bit će u Ministarstvu sigurnosti BiH.
Nešić je čak rekao da je BiH jedina zemlja u Evropi koja nije imala potpunu saradnju s EUROPOL-om te da će na ovaj način BiH napraviti iskorak prema EU.
To, naravno nije tačno (komunikacija i saradnja sa nadležnim tijelima u BiH i Ureda Evropske policije odvija se bez problema u smislu postupanja i dostavljanja informacija preko DKPT-a zemljama članicama uz izuzetak MUP-a Republike srpske).
Imajući u vidu nadležnosti Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH koje su propisane zakonima, uz uvažavanje međunarodnih standarda, stav Direkcije je bio da nacionalna kontakt tačka za saradnju sa EUROPOL-om treba i mora ostati, kako organizacijski, tako i lokacijski, u Sektoru za međunarodnu operativnu policijsku saradnju DKPT-a gdje su smješteni i drugi kanali za razmjenu informacija (INTERPOL, SELEC).
No, odmah se tražio taj kompromis, jer iz Rs-a ne pristaju ni po koju cijenu da kontakt tačka ostane u DKPT-u!?
Podsjećamo, Aljoša Čampara, ministar unutrašnjih poslova FBiH, ranije je povukao svoj potpis sa Sporazuma o uspostavi Zajedničke kontakt tačke za BiH kao Nacionalne tačke kontakta za BiH koja će djelovati kao centralna tačka između EUROPOL-a i ostalih nadležnih organa BiH.
Sporazum iz maja 2018. godine nije nikada potpisan od strane svih nadležnih organa za provođenje Sporazuma i operativnoj i strateškoj saradnji između BiH i Ureda Evropske policije, te samim tim nikada i nije stupio na snagu, čime nisu ispunjeni uvjeti za njegovu provedbu.
Također Sporazumom je predviđeno da ministar sigurnosti BiH u roku od 90 dana od dana zaključivanja ovog Sporazuma podnese Instrukciju prethodno usaglašenu sa nadležnim organima.
„Instrukcijom nije vidljivo kakav je pravni status ‘zajedničke kontakt tačke’, kome je odgovorna, da li ona ima pravni subjektivitet, odnosno da li se radi o samostalnom pravnom entitetu koji će biti uspostavljen ili on djeluje u okviru drugog pravnog subjekta“, navedeno je tada u dopisu u koji je Patria imala uvid.
Kako smo ranije upozoravali ovim činom doći će do razdvajanja kanala za međunarodnu saradnju s INTERPOL-om i EUROPOL-om. Takvo rješenje je u suprotnosti sa Smjernicama za jedinstvenu kontakt tačku (SPOC) za međunarodnu razmjenu informacija koje su dio EU Aquisa i obaveza BiH u pridruživanju EU.
Prema smjernicama EU svi kanali za međunarodnu razmjenu informacija (INTERPOL, EUROPOL, SELEC, policijski oficir za vezu) moraju biti smješteni na jednom mjestu.
Milo Đukanović je pobijedio u prvom krugu crnogorskih predsjedničkih izbora, ali u drugi krug ulazi kao potpuni autsajder u dvoboju sa Jakovom Milatovićem. Naprosto, rezervoar novih birača na koje može računati Đukanović je neuporedivo manji od onog na koji pretendira njegov protivkandidat. Rezultat prvog kruga jasno pokazuje da je suverenističko biračko tijelo spalo na manje od 40%, (Đukanović 35.3% i Draginja Vuksanovic 3.2%), a da ostatak čine unionisti, koji se razlikuju samo u nijansama, ali se uglavnom radi o prosrpskim ili čak proruskom strankama.
Đukanovićev DPS je u konstantnom padu od gubitka izbora augusta 2020. do danas.
Na ovim predsjedničkim izborima Đukanović je dobio čak 60.000 glasova manje nego na posljednjim izborima koji su održani 2018. godine. Samo u Podgorici bio je u deficitu za 6.000 glasova u odnosu na lokalne izbore koje je lista DPS osvojila u oktobru 2022.
Nekoliko je razloga za ovakav izborni rezultat.
Kao prvo, narativ o tridesetogodišnjoj vladavini Đukanovića ukorijenio se u domaćoj javnosti, ali i dobrom dijelu međunarodne zajednice.
Stvorena je percepcija da je on glavna prepreka za pomirenje i napredak Crne Gore.
Propaganda iz Beograda pala je ovdje na plodno tlo.
Od pet televizija sa nacionalnom frekvencijom, u četiri su vlasnici iz Srbije, a ona peta je javni servis RTCG koji je pod kontrolom Abazovića&co.
Još jednom se potvrdilo staro pravilo da se u politici ne vrijednuju minuli rezultati koliko trenutni neuspjesi. Đukanović je sačuvao mir u Crnoj Gori, osigurao njenu samostalnost i uveo u NATO i predvorje EU. Samo 35% birača je te zasluge valoriziralo svojim glasom.
Srbi su baš zbog tih dostignuća glasali protiv Đukanovića, dio Crnogoraca za neko novo lice u politici, a manjinski narodi su ovoga puta, u velikoj mjeri apstinirali.
Najslabija izlaznost bila je u sredinama gdje većinsko stanovništvo čine pripadnici bošnjačkog i albanskog naroda. To i jeste drugi razlog lošijeg rezultata Đukanovića u prvom krugu.
Manja izlaznost je svakako i posljedica činjenice da veliki broj građana iz tih općina (Rožaje, Petnjica, Plav, Gusinje, Ulcinj, Tuzi) živi i rade u inostranstvu, iako se nalaze na biračkim spiskovima.
Ipak, lako je uočljivo da je najmanja izlaznost zabilježena u Gusinju (30.12%), Petnjici (37,71%), Ulcinju (36,48%), Rozajama (43%).
To je neuporedivo manje od prosječne izlaznosti na jučerašnjim izborima od 64%. Vjerovatno da kod građana postoji i doza zasićenosti politikom, ali i kod pojedinih manjinskih lidera evidentna je politička kalkulacija da se vidi ko će proći u drugi krug.
Ukoliko je to Mandić, onda bez obzira na stavove lidera, manjinski birači bi bili za Đukanovića.
Sada se situacija iz korijena mijenja.
Za širu javnost, Milatović je manje radikalan i više prihvatljiv od Mandića. Ako ništa drugo, nema titulu četničkog vojvode. Više govori o ekonomiji nego o politici. Podržavaju ga crkveni krugovi, ali ne maše previše sa tim.
I tu dolazimo do trećeg, ključnog razloga, zašto je Đukanović prošao loše.
Milatović je ponudio biračima kombinaciju mladosti i populizma, što je očito recept za uspjeh u ovom novom vremenu.
Politika bez ideologije i ekonomija sa neekonomskom logikom.
Nova lica sa starim demagoškim trikovima koji daju kratkoročni politički efekat i dugoročnu ekonomsku štetu.
Milatović i njegov stranački sef Milojko Spajić, kao ministri u bivšoj Krivokapićevoj vladi povećali su minimalnu plaću sa 220 na 450 eura, a prosječnu plaću sa 530 na 720 eura.
Naravno, to nije posljedica ekonomske i privredne aktivnosti, već čista administrativno-populistička mjera u režiji ova dva “genijalca”.
Oni su ukinuli doprinose za zdravstveno osiguranje, a po tom osnovu stvoren višak u budžetu, iskorišten je za povećanje plaća, odnosno kupovinu političke podrške. Sada je zdravstveni sistem pred potpunim kolapsom, inflacija (17%) je već pojela povećanje plaća, pa građani mogu manje robe kupiti iako nominalno imaju više para u džepu.
Ali ko za to još mari.
Milatović je prodao iluziju i za to dobio 103.000 glasova.
Tokom kampanje obećao je povećanje prosječne plaće na 1.000 eura. Očito da mu ljudi vjeruju.
Djeluje skoro nevjerovatno da je na Cetinju Milatović dobio više glasova od Draginje Vuksanović, iako njena stranka vrši vlast u toj općini, iako je ona branila građane Cetinja prilikom policijske intervencije prije dvije godine, u kojoj je Milatović imao značajnu (negativnu) ulogu.
Zbog svega toga, Milatović je veliki favorit u drugom krugu. Njega su već podržali svi lideri prosrpskih stranaka, uključujući i Abazovića.
Đukanović eventualno može animirati manjine i dijasporu. To je jedini potencijalni bazen iz koga može dobiti novu podršku. I veliko je pitanje da li će i to biti dovoljno.
Pozicija autsajdera će prije demotivirati postojeće birače nego što će mobilizirati nove.
Poraz na predsjedničkim izborima značio bi siguran gubitak i parlamentarnih izbora zakazanih za juni ove godine. A potom slijedi i popis stanovništva.
Ukoliko se neko čudo ne dogodi, Crna Gora je nikad bliža punopravnom članstvu. Ali ne EU već u srpskom svetu.
(Politicki.ba)
Antony Blinken noćima ne spava! U State Departmentu ne gase svjetla, grozničavo rade. I Bijela kuća je vantako zabrinuta, a nije puno bolje ni na londonskoj adresi Downing Street 10. U Glavnom štabu NATO pakta u Bruxellesu po kratkom postupku je oformljen novi odjel, čija znakovita šifra DB samo krajnje neupućene može zavarati i asocirati na nekadašnje službe koje su harale ovim prostorima, sad i danas DB pali sve senzore i otud panika u najvišim centrima svjetske moći – Dodik i Bakir lupili su čvrstim desnicama o sto, raskrinkali truli Zapad i postavili ultimatume: ili će njima dvojici biti predočeni dokazi iz svih međunarodnih istraga u kojima se pominju kumčad i partijski funkcioneri ili će im oni, u ime naroda i glavnih odbora, presuditi!
Prijetnje
Dosta je! SDA i SNSD i do sada su državu Bosnu i Hercegovinu i njezine institucije koristili u skladu s voljom i raspoloženjem svojih lidera: ko su oni da to mijenjaju? Ako zatreba, branit će vlastite stečevine do posljednjeg kadra svojih stranaka!
Ovako se nekako – striktno vodeći računa da u svojim paralelnim svjetovima ostanu nedodirljivi – zabrinutim Bošnjacima i nasekiranim Srbima plasiraju lažne dileme koje tobože more gospodare njihovih najjačih stranaka. Lideri SDA i SNSD-a u te svrhe koriste identične matrice, njihova se reagiranja doimaju kao proizvodi nastali u jednom PR štabu, mada i dalje istrajavaju da su ljuti neprijatelji, zaklinjući se u vjeru, partiju i (svako svoju) državu, baš kao da su samim svojim postojanjem personifikacija i prvog i drugog i trećeg. To što ne kriju ambiciju da vlastitim imenima (i prezimenima) zamijene postojanje baš svake institucije, ionako nije njihov problem, već onih u čije ime tobože nastupaju, braneći ih od njih samih po krajnje jednostavnom receptu – partijska knjižica je i diploma i zaposlenje, a oni, kao vlasnici partija su kreatori i prošlosti i budućnosti. Otuda su pasoši već odavno prepoznati kao karte spasa.
Dodik.net je u petak zaprijetio SAD-u i Velikoj Britaniji prekidom svih kontakata i obećao zabranu bilo kakve komunikacije Srba koji primaju plaće sa budžeta sa mrskim (zapadnim) neprijateljima. Odluka je, tvrdi Milorad Dodik, donesena na sastanku vladajuće koalicije u RS-u, nakon koga je izašao bijesan, izvrijeđao sve redom, navodno (i) zato što su ga njegovi partneri pokušali ubijediti da makar za neki period odustane od insistiranja na zakonu o kriminalizaciji klevete i kaznama koje u praksi znače da i odgovor na Twitteru njegovoj kćerci novinara može koštati 120.000 KM. Zna se šta je porodica u svijetu kome Dodik pripada, pa je umjesto odustajanja najavio korak dalje – novi kompatibilni zakon koji će automatski zabraniti rad svim organizacijama koje nisu na (njegovom) budžetu, već drsko konkuriraju za fondove demokratskog svijeta pa ni račun ne podnose vladarima svega u RS-u. Kako to izgleda u praksi, vidjeli smo prošlog vikenda: nevladine udruge koje su se sastale u Banjoj Luci batinama su saznale šta vlast misli o njihovom djelovanju i pritom su večer u policiji provele žrtve, umjesto huligana koji su ih napali i koji su javno – zarad najave – terorizirali sami centar grada.
No, Dodikov je bijes koji dan stariji i izazvala ga je najnovija odluka američkog OFAC-a o proširenju crne liste, na koju su dodani Osman Mehmedagić, bivši direktor OSABiH, Edin Gačanin, narkobos svjetskog kalibra i Dragan Stanković, direktor Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove RS-a. Ovaj posljednji je Dodikovo kumče, angažiran na secesionističkim akcijama otimanja ovlasti od države i otimanja državne imovine. Svu trojicu, u paketu, državni sekretar SAD-a Antony Blinken je opisao kao osobe koje su “ugrozile vladavinu prava, podrivale institucije, opstruirale ili prijetile provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma i materijalno doprinijele međunarodnom širenju nedopuštenih droga”. Dodik, biće, zna zbog koje je tačno imovine pobjesnio, pa je optužio SAD i Veliku Britaniju da krše Dayton i obećao “secesiju tačno u ponoć”! Ambasade obje zemlje u Sarajevu su nemušto uzvratile, uopće ne pokazujući jesu li svjesne koliko ranjena zvijer može biti opasna.
Istina, James O’Brien, šef Ureda za koordinaciju sankcija pri State Departmentu, u razgovoru s novinarima bio je prilično direktan, prozivajući političke stranke i njihovi lidere – dakle, SNSD, SDA, Dodika i Izetbegovića – zbog preuzimanja javnih dobara za sopstvenu i korist svojih poslušnika. Za O’Briena je to suština antidejtonskog ponašanja i borbe protiv korupcije, kao i faktor od ključne važnosti za težnje naše zemlje da postane punopravnom članicom transatlantske zajednice. “Sve tri objave sankcija su u vezi sa tom temom”, bio je precizan i valjda tako i izazvao ne samo Dodikov nego i bijes lidera SDA koji je odmah po objavi sankcija – ne pominjući ni Stankovića, ni imovinu po RS-u, a kamoli Edina Gačanina – kompletnu partijsku infrastrukturu i glavni stranački odbor podredio odbrani Mehmedagića, danima tražeći dokaze od američkih institucija za koje je uvjeren da rade na osnovu kafanskih sarajevskih tračeva. O’Brien mu nije ostao dužan: pozvao se na suradnju sa ovdašnjim agencijama za provedbu zakona, objašnjavajući da je Mehmedagić na crnoj listi završio nakon dugog istraživačkog procesa koji nadzire jako veliki broj ljudi u Vladi SAD-a. Poentirao je tvrdnjom da u BiH niko ne bi trebao biti iznenađen ovom odlukom, što nesumnjivo znači da je lider SDA ranije upozoravan na Mehmedagićev angažman.
NISU SE NI OSVRNULI
S Dodikom je to malo kompliciranije, jer on kao dvostruki osvajač pozicije na američkim crnim listama i nema kontakte sa američkim zvaničnicima, zbog čega ih valjda želi i svojim suradnicima zabraniti. A ionako se ne libi poniziti ih: da Željku Cvijanović redovno svodi na rang SNSD-ovog pismonoše u Predsjedništvu BiH, demonstrirao je ponovo u petak, nesuvislom tiradom o svom pristanku na imenovanje ambasadora iz kabineta Denisa Bećirovića i još nesuvislijom tvrdnjom ko mu se (ne) sviđa, sve da bi pokazao kako ona, uprkos povjerenju glasača i ranijim dužnostima, nema zapravo ni minimum (samo)svijesti već je tu da sluša naređenja. Čime nedvosmisleno potvrđuje razlog sankcioniranja (i) svog kumčeta jer u objašnjenju OFAC-a stoji da su sva trojica sistemski potkopavali demokratske institucije u BiH, sudjelovali u korupciji i kršili Dejtonski mirovni sporazum kako bi potkopali državu BiH za usku osobnu i političku korist. I da sva trojica, dakle, “Mehmedagić, Stanković i Gačanin predstavljaju prijetnju regionalnoj stabilnosti, institucionalnom povjerenju i težnjama onih koji traže demokratsko upravljanje na zapadnom Balkanu”.
Zanimljivo, ni Dodik ni Izetbegović se nisu osvrnuli na Gačanina, makar pitanjem mrskim zapadnim neprijateljima otkud njihovi najodaniji kadrovi u takvom društvu? Ministarstvo finansija SAD-a Gačanina smatra jednim od najvećih svjetskih trgovaca drogom, vođom kartela Tito i Dino, koji uključuje članove njegove obitelji i prijatelje iz BiH, a koji se osim trgovinom narkoticima u više zemalja, bavi i pranjem novca?! Slobodan Vasković, obično dobro informiran, na svom je blogu objavio više tekstova u kojima objašnjava međusobne veze i tvrdi da dokaze posjeduje ekipa istražitelja koja se bavi Sky mrežom, odnosno da je sve dokumentirano u kontaktima koje je američki FBI razotkrio upadom u aplikaciju koju su koristili najozloglašeniji likovi na planeti. Zbog čega, ako ćemo pravo, Blinken može biti ponosan, a mi smo ti koji bismo morali popaliti crvena svjetla u svim institucijama. Dok ih ne otmemo dvojcu DB i vratimo u zakonske okvire.
“E, to su teme sad, interpretacija pravnika u kojoj se u toj presudi Šestorci (presuda Tribunala u Hagu Jadranku Prliću i ostalima op.p.) za udruženi zločinački poduhvat može iščitati definicija u kojoj se kaže da je to projekat Banovine koju je živio Tuđman i da je on zapravo bio taj.
“Je li on bio taj preko ljudi iz Bosne i Hercegovine ili je učešće formalno, to su te teme koje bi nam ovdje danas eksplodirale i evo, bit ću tu diplomata da zadržim taj odgovor za sebe”, rekao je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković.
“Bit ću diplomata i neću odgovoriti na pitanje da li je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu”, kazao je ministar vanjskih poslova BiH @DinoKonakovic gostujući na HRT-u pic.twitter.com/sMt6jGIvOl
On je danas gostovao u popularnom talk-showu Aleksandra Stankovića.
Voditelj je pročitao jedno od pitanja publike koje se ticalo uloge Hrvatske tokom rata u BiH. Gledalac je pitao Konakovića da li smatra da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH.
“Mislim da je to jedino pitanje na koje niste odgovorili”, uzvratio je voditelj gledane emisije Hrvatske radio-televizije.
Mato Tadić i Valerija Galić za sudije Ustavnog suda BiH su imenovani u maju 2002. godine. U tom trenutku na vlasti u Federaciji BiH je bila Demokratska alijansa za promjene, predvođena SDP-om BiH i potpomognuta zapadnim ambasadama u Sarajevu.
“Za sudiju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić je izabran je u maju 2002., a na dužnost je stupio u maju 2003. godine prilikom konstituiranja Ustavnog suda”, navedeno je u biografiji sad već bivšeg ustavnog sudije Mate Tadića koji je godinama bio blizak HDZ-u BiH i za čijeg nasljednika u ovom trenutku Dragan Čović, Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto žele imenovati Marina Vukoju, sekretara Predstavničkom Parlamentarne skupštine BiH koji je poziciju dobio zahvaljujući upravo HDZ-u BiH.
Kada je 2005. godine za ustavnu sutkinju Predstavnički dom Ustavni sud BiHParlamenta FBiH imenovao Seadu Palavrić (bivšu članicu SDA), SDP je bio u opoziciji. Evo kako je prije osamnaest godina reagirao i tadašnji i sadašnji SDP-ov federalni zastupnik Damir Mašić.
„Kako će Seada Palavrić biti nezavisna u svom budućem radu kad je direktno poslana i plasirana u Ustavni sud od centrale SDA. Pogotovo ako uzmemo u obzir njenu beščasnu ulogu u kreiranju državnog udara, kada je bila glasnogovornik svih onih koji su pokušali montirati politički sudski proces usmjeren prema nezavisnim novinarima, liderima opozicionih političkih partija i prema nezavisnim intelektualcima”, rekao je prije u decembru 2005. godine Damir Mašić.
Osamnaest godina kasnije, Damir Mašić, njegove stranačke kolege i koalicioni partneri žele primijeniti sličan princip protiv kojeg su bili 2005. godine prilikom imenovanja Seade Palavrić.
“Bio bih vjerovatno najsretniji čovjek kada bi se u ovoj zemlji ljudi birali samo prema struci, prema znanju i prema kvalifikacija. Nažalost, svi znamo da to nije tako i svi znamo ko sad sjedi u Ustavnom sudu BiH”, izjavio je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, priznavši, zapravo, da će se i on držati istog principa – imenovati nestručne ljude.
Ipak, Dragan Mioković, federalni zastupnik Naše stranke koji direktno, što u Komisiji za izbor i imenovanje, što u samom Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH odlučuje o izboru sudije Ustavnog suda BiH bio nedosljedniji u svojim izjavama. Evo samo njih nekoliko. Nakon što je objavljeno da SDP, Naša stranka i NiP namjeravaju imenovati HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda BiH, Mioković je odgovornost pokušao prebaciti na bivši saziv Parlamenta.
“Pokušavam istražiti ko je iz Komisije za izbor i imenovanja PD FBiH u kojem mandatu i s kim bio u talu., proveo proceduru izbora sudije Ustavnog suda BiH i sačinio današnju listu””, napisao je Mioković 14. marta u 8.24.
Istraga.ba mu je pomogla prilikom istraživanja. Rang listu je 20. februara sačinila Radna grupa koju su činili Irfan Durić (NES), Rasim Smajlović (NiP), Mladen Bošković (HDZ), Hakija Zajmović i Božana Banduka iz reda sudija. Radna grupa je kompletirana 26. januara. Odluku o imenovanju Radne grupe potpisala je Mirjana Marinković-Lepi, predsjedavajuća Predstavničkog doma FBiH i kadar Naše stranke.
Unatoč dokumentu, Mioković je ponovio da ostaje pri istom stavu, pa sada objavljujemo Izvještaj komisije za izbor i imenovanja od 20. februara ove godine.
Dakle, intervjue je radila Radna grupa koju je imenovao Predstavnički dom pod palicom Mirjane Marinković-Lepić iz Miokovićeve Naše stranke. Rang listu je, suprotno navodima Dragana Miokovića, sačinila Radna grupa koju je imenovao Predstavnički dom FBIH u ovom mandatu, a ne u prošlom mandatu, kako to navodi Dragan Mioković.
Kada je izgubio činjenice i kada je, zbog pritiska javnosti, otkazana sjednica Komisije za izbor i imenovanje Predstavničkog doma FBiH, Miković je ustvrdio da je priča – izmišljena.
“Nije bilo ni frtalj od onoga kako je pumpano. Ovdje gdje sam ja ludi rade. Nema se kad za ublehe”, napisat će Dragan Mioković nakon što je prekinuta sjednica Komisije za izbor i imenovanja.
No, samo nekoliko sati predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić će izjaviti da će podržati imenovanje prvorangiranog Marina Vukoje. Isto je ponovio i Miokovićev imenjak i koalicioni partner Dragan Čović, koji je potvrdio da je sve dogovoreno usmeno. Tada federalni zastupnik Dragan Mioković odlučuje odgovornost prebaciti na Našu stranku iz koje dolazi.
“Ja nisam nezavisni zastupnik, nego član Naše stranke koji slijedi viziju i politiku političke opcije u koju vjerujem. To, nekada, podrazumijeva i gutanje žaba, ali sam taj rizik prihvatio kada sam ušao u sve ovo”, napisao je Mioković i tako, praktično, najavio da će glasati za HDZ-ovog Marina Vukoju. Jer, navest će kasnije, on to radi samo po proceduri koju su uspostavili HDZ i SDA. I koju je ranije kritikovao SDP. Ali sad je vrijeme za gutanje HDZ-u BiH. Gutanje žaba.
Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staša Košarac blokira rad namjenske industrije u Federaciji BiH. Zbog odluka ministra Košarca, direktno su ugroženi ugovori BINAS-a i UNIS Grupe vrijedni više od trideset miliona maraka. Istovremeno, Košarac izdaje sve potrebne dozvole firmama iz Republike Srpske.
Priča počinje 7. decembra 2022. godine, kada sarajevska kompanija UNIS Group podnosi zahtjev za izdavanje dozvole za izvoz oružja i vojne opreme u Bugarsku. u pitanju su milionske količine municije kalibra 12,7 i 5,56 milimetara. Prema dokumentaciji, kupac je kompanija Alguns Ltd iz Sofije. Ova bugarska kompanija, objavljivano je ranije, blisko je sarđivala sa američkim Pentagonom na programima naoružavanja i obuke sirijskih pobunjenika.
Dva dana nakon što je Unis Group poslao zahtjev, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH kojim rukovodi ministar Staša Košarac zatražilo je “dopunu dokumentacije”. Kada su stigli svi potrebni dokumenti, Košarac 12. januara ove godine traži novu dopunu dokumentacije.
“U svrhu potvrđivanja krajnjeg korisnika i krajnje upotrebe robe neophodno je dostaviti dokument nadležnih organa Republike Bugarske kojim se potvrđuje da predmetna roba neće biti dalje izvezena bez prethodnog odobrenja Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH ili izvršiti korekcija uvoznog certifikata u dijelu u kojem se navodi svrha izvoza”, navedeno je u dokumentu Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH upućenom Unisu 12. januara ove godine.
Da pojednostavimo, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH traži da se bugarska firma kao kupac i Bugarska kao država u koju UNIS namjerava izvesti municiju obavežu da robu neće dalje izvoziti bez saglasnosti ministra Staše Košarca.
Prema informacijama Istrage, proizvodnja municije koja je trebala biti izvezena je u završnoj fazi. No, Košarac ne dopušta UNIS-u da izveze ovu municiju.
Skoro u istom periodu, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH izdalo je kompaniji sa Pala dozvolu za izvoz u Bugarsku. U pitanju je dozvola izdata firmi Smart Energo Sistemi d.o.o. Pale po kojoj je bugarskoj firmi Transmobile ltd Sofija izvezena vojna oprema vrijedna milion maraka. Jedan od suvlasnika firme sa Pala je ruski državljanin Oleg Oleynikov.
Ovoj kompaniji sa Pala ministar Košarac nije tražio potvrdu bugarskih vlasti da kupac Transmobile ltd Saofija, inače kompanija registrovana za preprodaju oružja, neće dalje prodavati oružje. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa dozvolu za izvoz je izdalo 29. decembra 2022. godine.
Dozvola firmi sa Pala za izvoz u Bugarsku
Dakle, ono što ne dopušta UNIS-u, Košarac dopušta firmi sa Pala. Ali, nije ovo jedini udar na namjensku industriju Federacije BiH. Bugojanski Binas u ovom trenutku ne može realizirati većinu svojih ugovora jer kompanija iz Srbije “Milan Blagojević Namenska” iz Lučana navodno nema na stanju barut koji je do sada uredno isporučivala bh. namjenskoj industriji. Prema informacijama Istrage, Binas sada pokušava nabaviti barut iz Francuske, ali je pitanje da li će uspjeti ispoštovati rokove za isporuku svojih proizvoda.
Osim ova dva slučaja, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH nekoliko je puta opstruiralo izdavanje izvoznih dozvola vogošćanskom Pretisu. No, te dozvole su nakon nekoliko intervencija, na kraju, ipak, izdate.
Senat Univertziteta u Sarajevu danas je poništio magistarski rad Sebije Izetbegović direktorice Kliničkog Centra u Sarajevu i profesorice na Medicinskom fakultetu. Kako je tu odluku obrazložio rektor Univerziteta Rifat Škrijelj, nije pronađen nijedan relevatni dokaz niti trag da je direktorica Izetbegović zaista magistrirala u Zagrebu gdje je boravila tokom rata. Ova odluka posljedično za sobom ruši domino efektom njenu cjelokupnu naučnu i profesionalnu karijeru u posljednjih trideset godina. Nakon odluke, gospođa Izetbegović ne bi mogla ostati na mjestu direktora Kliničkog centra, niti biit profesor na Medicinskom fakultetu. Kako je neko duhovit napisao: bude li se provjeravala vjerdostojnost svih njenih diploma, školskih knjižica… moguće je da Sebiju Izetbegović na posljetku vrate u obdanište!
Iako ovim činom nije stavljena tačka na cijeli slučaj, najavljene su žalbe, tužbe, nove istrage, jedno se može vrlo pouzdano zaključiti iz svega što je do sada poznato: da postoji nešto još gore i teže od navodno nepostojećeg Sebijinog magisterija. A to je saznanje koliko je institucija, uglednih i priznatih, koliko pojedinaca na visokim pozicijama bilo uključeno u ovaj skandal.
Da postoji nešto truhlo u Izetbegovićkinoj akademskoj karijeri sumnjalo se i govorkalo od početka njenog munjevitog napredovanja u sarajevskom zdravstvu i akademskoj zajednici. Mediji su prije dvadesetak godina pisali da je studirala neobjašnjivo i neprimjereno dugo. Objavljivane su njene ocjene tokom studija čiji tanušan prosjek nije mogao biti osnova za sve njeno daljne stručno napredovanje.
No, uprkos tome, sve što je zamislila i planirala, Sebija Izetebegović je i ostvarila. Na raspolaganje su joj se stavili Medicinski fakultet, Univerzitet u Sarajevu, Univerzitetski klinički centar… Čak je i ugledni zagrebački profesor Asim Kurjak žmirio na nepravilnosti i javašluk na koje sada preko medija ukazuje. Pojavljuje mu se amnezija na neočekivanim mjestima u biografiji, gdje bi se morao sjećati. Njemu je iz vrlo pragmatičnih razloga bilo stalo da bude dobar sa vrhom Stranke demokratske akcije odnosno familijom Izetbegović. U poratnim godinama on i neki članovi njegove obitelji pokretali su unosne-medicinsko-farmaceutske biznise u Sarajevu, koji bi propali da nije bilo podrške najmoćnije familije.
Imala je svojevremeno podršku Ministarstva zdravlja kantona da bi se tadašnja ministrica kasnije svrstala u njene ogorčene protivnike. Kasnije je Sebiju Izetbegović Vlada Kantona (bijaše li njen premijer Elmedin Konaković?!) postavila za direktoricu Opće bolnice. Potom je od Vlada Federacije u dva navrata postavljena za direktoricu Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu. Zbog kritika koje su joj izrečene, smijenila je jednu i osnovala novu, sebi lojalnu Ljekarsku komoru Kantona.
Svugdje su joj vrata bila otvorena, a gdje nisu, slikovito rečeno, otvarala ih je nogom i zavodila ličnu vlast, smjenjivala nepodobne, postavljala poslušne.
Zbog čega je ona to sve mogla, iz čega je ona crpila svoju moć i sa lakoćom pokoravala tolike institucije i ljude u njima. Ako ostavimo po strani njene privatne karakterne osobine, ambicioznost, upornost i beskrupuloznost, ostaje nam samo jedno realno objašnjenje: moglo joj se zahvaljujući težini i snazi prezimena kojeg je nosila i stranke i sistema koju je to prezime kontroliralo. Priča o uspjehu i padu Sebije Izetebegović nije zato samo priča o karijerizmu jedne ambiciozne, pohlepne osobe, nego nepogrešiva, fatalna ilustracija nekontrolirane moći kojom je raspolagala porodica Izetbegović.
Sebijin slučaj govori o samo jednom segmentu unutar kojeg je ta apsolutistička moć demonstrirana: području zdravsta i medicine. Na svakim drugim poljima koje je familija Izetbegović i njihova stranka podčinila sebi i svojim podanicima i upropastila ih, imamo isti model i rezultate. U ratno-odbrambenom, ekonomskom, finansijskom, kulturnom, tranzicijskom… svugdje će te pronaći po neku “Sebiju”: nekada se ona zove Osmica, drugi put Fadil, treći Prevljak, čertvrti put Asim, etc…
UTORAK, 7. MART
Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske i univerzitetska profesorica u televizijskom intervjuu oštro je kritizirala autokratsku vlast mađarskog premijera Viktora Orbana. Bivša ministrica je njegovu politiku nazvala antievropskom i proruskom. Kao ilustraciju navela je progon Centralnog evropskog univerziteta koji je prije tri godine pod pritiskom vlasti iz Budimpešte preselio u Beč. Orban je taj Univerzitet optužio da služi njegovom osnivaču Georgeu Sorosu za rušenje vlasti u Mađarskoj. Paradoks je što je i sam mađarski premijer svojedobno bio stipendista multimilijardera Sorosa.
Vesna Pusić kaže da odlazak Centralnog evropskog univerziteta iz Budimpešte nije samo naštetio Mađarskoj, nego i svim okolnim zemljama, uključujući Hrvatsku i Srbiju, pa i Bosnu iz kojih su mladi odlazili na studije u tu respektabilnu visokoškolsku insitutuciju. Austrija, odnosno njen glavni grad, objeručke su prihvatili protjerane profesore i danas je Beč vodeći evropski univerzitetski centar.
Viktor Orban je prije 5-6 godina poduzeo pionirske korake u antiliberalnoj regulaciji ne samo obrazovnog sistema, nego i pravosuđa, medija, nevladinog sektora, optužujući ih kao strane agente i neprijatelje Mađarske. Slične ambicije ispoljavao je i njegov susjed i prijatelj Aleksandar Vučić, ali nije bio u toj mjerio efikasan. Prije svega zbog toga jer su mu i samom neophodni zapadni fondovi, prije svega evropski iz kojih se financira nevladina scena i dobar dio medija. Da bi imao ponašati se kao Orban moraš biti u Evropskoj Uniji, a Srbija to nije i zadugo neće biti.
Ovoj crnoj, antiedemokratskoj, proruskoj internacionali proteklih dana pridružila i vlast u Gruziji koja je najavila, tobožnje zavođenje reda u nevladinom sektoru. Svim onim organizacijama koje se većinski financiraju iz inostranstva, nakon što bi ih prethodno proglasili stranim agentima, bilo bi zabranjeno djelovanje. Građani Gruzije su izašli masovno na ulice protestirujući protiv najavljenih vladinih poteza. Nakon višednevnih demonstracija gruzijska Vlada je kapitulirala, odustajući od gušenja medija i amputacije nevladine zajednice.
Sasvim očekivano u ovu kampanju orkestriranu iz Kremlja se uključio još jedan autokratski lider, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. On je najavio donošenje seta zakona kojima će njegova vlada, kobajagi, zavesti reda u medijima i nevladinim organizacijama. Iako tvrdi da su ti zakoni usklađeni sa evropskim normama, potpuno je izvjesno da je na sceni isti scenario kakav je prethodno viđen u Mađarskoj, Gruziji, a prije toga u Putinovoj Rusiji.
Treba se prisjetiti vremena od prije 20-ak godina pa ćemo vidjeti da je u to vrijeme Milorad Dodik bio miljenik međunarodnih fondova i milionskih grantova, kao što i Orban bijaše ovisnik od Soroševih stipendija. Sada Dodik u svađi sa šeficom USAID-a Samanthom Power kaže da zna kako su oni raspoređivali novac proteklih godina. Tu Dodiku treba vjerovati: USAID i druge međunarodne organizacije godinama su financijski pomagale medije koji su bliski sadašnjem gospodaru Republike Srpske.
Ali, postoji još nešto mnogo bezobraznije i licemjernije u planiranoj kampanji protiv korisnika stranih donacija u RS. Dodik koji panično traži novac gdje god misli da ga može naći, pod bilo kakvim uvjetima, koji prodaje ili stavlja pod hipoteku vitalne resurse RS optužuje medije i nevladin sektor da trče za inostranim novcima. Ne mogu ni u RS, kao ni bilo gdje mediji i nevladini aktivisti izvesti puč, jer već su puč protiv demokracije i pravnog poretka izveli oni koji su prigrabili apsolutnu vlast. Dakle, Dodik, Orban i drugi antiliberalni autokrati.
SRIJEDA, 8. MART
U godinama neposredno nakon rata političari i ugledni Bošnjaci iz Travnika imali su dva životna cilja i prioriteta. Prvi je bio geografski bliži, domoći se zemljišta na Vlašiću i sagraditi vikendicu, što su uspješno izvršili devastirajući planinu. Drugi je cilj travničke elite bio dočepati se visoke funkcije u Sarajevu, u vladajućoj stranci, državnim službama, ili javnim preduzećima. Ovdje im je na ruku išlo zato što je šef kadrovske kuhinje Stranke demokratske akcije bio Mehmed Čorhodžić, privrednik iz Travnika. Uz malu njegovu pomoć formirala se u Sarajevu mala, ali utjecajna i dobro raspoređena kolonija iz vezirskog grada. Njeni članovi su dobili lijepe i dugotrajne funkcije, kupili ili dobili stanove u elitnim četvrtima Sarajeva, pozapošljavali i članove familije po stranačkim kadrovskim rezervoarima.
Nekako u to vrijeme, početkom dvijehiljaditih, kada svi koji drže do sebe gledaju kako uteći iz tog grada, u Travnik stiže nezvana i nepoznata gošća. Ime joj je Snježana Köpruner, rodom Dalmatinka, koja nikakve veze sve do tada sa Bosnom imala nije. Sve što je nekada vrijedilo u privredi Travnika, a dosta toga je bilo, već je rasprodano ili opljačkano. Gospođa Köpruner sa iskustvom iz Njemačke kupuje jedan mali pogon bivšeg privrednog džina Bratstva Novi Travnik i počinje proizvodnju dijelova za mašine koje će skoro uglavnom završiti na tržištu Evrope. Od tada je njena firma GS-TMT broj zaposlenih povećala sa pedeset na pet stotina radnika, a promet sa 400 hiljada na 33 miliona eura. Financirala je obnovu infrastrukture, obdaništa, milion maraka uložila samo u renoviranje rodne kuće Ive Andrića, za koju lokalne vlasti (među kojim je najveću moć imao muftija Nusret efendija Avdibegović) nisu baš bile sigurne da li je potrebna Travniku. Koliko se može vidjeti, niti se gospođa Snježana petlja u politiku, niti se političari (i hodže i popovi) miješaju u njen posao. Travnik, dugogodišnji grad slučaj, najviše medijski poznat po neuspješnom ukidanju atavističkih dvije škole pod istim krovom, postao je magnet za ljudi iz cijele srednje Bosne. Za nepovjerovati je kako roditelji čija djeca idu u dvije škole pod jednim krovom, rade, i odjednom mogu privređivati, raditi zajedno, pod jednim istim krovom nad glavom kojeg je postavila Dalmatinka iz Zadra. Pod krovovima koje je izgradila i koje namjerava podići ima mjesta za sve… Čak na posao dolaze i ljudi iz Sarajeva, ali ne oni koji su nakon rata pohitali da napuste Travnik i sreću potraže u Sarajevu.
Snježana Köpruner (Foto: Arhiva)
ČETVRTAK, 9. MART
Nakon što je prije nekoliko nedjelja Papa Franjo za novog zagrebačkog nadbiskupa imenovao Dražena Kutlešuuočljiva je bila rezerviranost značajnog dijela tamošnje javnosti zbog tog izbora. Kako je napisao jedan od utjecajnijih domoljubnih kolumnista Milan Ivkošić:“Ne vesele se svi vjernici novog zagrebačkom nadbiskupu”. Sličnih, pa i nešto oštrijih i netolarentnijih komentara bilo je još. Nadbiskupu Kutleši se zamjera štošta, najviše to što je svojevremeno bio protivnik hercegovačkih franjevaca i Međugorja.
Jedan drugi novinski pisac, Jurica Pavičić u Jutarnjem listu napisao je da je najveći broj kritika na račun nadbiskupa Dražena Kutleše motivirano time što je on dotepenac, odnosno što je rođen u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini.
Prema nekim demografskim pokazateljima, svaki treći stanovnik Hrvatske porijeklom je iz Bosne i Hercegovine. Taj se broj zbog neprestanog iseljavanja iz godine u godinu povećava. Iako i Hrvatska ima istih problema za demografskim deficitom, one druge dvije trećine njenog stanovništva, koje nemaju korijen u BiH nerijetko ispoljavaju prezriv, negativan odnos prema svojim hercegovačkim sunarodnjacima.
Poznati negativni stereotipi prema dotepemcima, došljacima, pogotovo onim iz Hercegovine, poznatim po bijelim čarapama i crnim skupim njemačkim limuzinama, u Hrvatskoj su ponovo eksplodirali sa slučajem Zdravka Mamića, donedavnim gazdom Nogomentog kluba “Dinamo”. Nakon njegovog bijega u Bosnu i Hercegovinu gdje očito planira živjeti do kraja života, počela je nemilosrdna bitka za njegovo ogromno naslijeđe u zagrebačkom nogometnom klubu. U upravljačkim strukturama formirala su se dva zaraćena tabora. U jednom su, uslovno rečeno, čisti, rođeni Zagrepčani, dok drugi tabor čine Mamićeve prijatelji i zemljaci iz Hercegovine. U medijima, na društvenim mrežama, među navijačima aktivirana je histerična antihercegovačka kampanja. Današnju sjednicu Skupštine Dinama koja se odvijala u užarenoj atmosferi pratile su hiljade navijača “Bad blue boysa” koji su stvarali ozračje linča protiv ljudi koje su identificirani kao mamićevci, odnosno Hercegovci. Jedan od njih, bivši selektor mlađih selekcija Hrvatske Ivo Šušak je nakon sjednice fizički napadnut.
Zdravko Mamić (Foto: Večernji list)
Među Mamićevim današnjim neprijateljima i onim koji podstiču netrpeljivost prema Hercegovcima nalaze se njegovi nekadašnji najbliži suradnici. Svi oni su vrlo lijepo i udobno živjeli u vrijeme kada je harizmatični, incidentni Hercegovac uspješno vodio Dinamo. Nakon što je postalo izvjesno da se neće vraćati u Hrvatsku, okrenuli su se protiv njega, optužujući ga za sve grijehe koje su prešućivali svih godina njegove kontroverzne vladavine ne samo nad Dinamom nego i nad hrvatskim nogometom. Zdravko Mamić, uz sve grijehe koje ima prema zakonu Hrvatske, ipak nije bio samo crni vrag, niti su oni koji ga posljednjih nedjelja grubo razvlašćuju anđeli i časni sveci. Mamićevi grijesi nisu posljedica njegove “generičke” hercegovačke drske beskrupuloznosti, nego su koristile slabosti sistema i koruptivnu pohlepu njegovih stubova, u vlasti, pravosuđu, gospodarstvu, medijima, sportu. Na Mamićevom kriminalu godinama je parazitirala zagrebačka i hrvatska elita, od predsjednice države do ministara, sudija, medija…
Svako generaliziranje i hajka na ljude na osnovu njihovog geografskog porijekla ima elemente ksenofobije, netrpeljivosti, pa i loše prikrivenog šovinizma. Davno je jedan ovdašnji, sarajevski Hrvat aforistički ukazao na licemjerje javnosti i medija u Hrvatskoj.
“Kada postižemo uspjehe, u sportu, gospodarstvu, znanosti, tada smo za njih ugledni Hrvati. Ali ako se neko od nas upusti u kriminal, ili počini zločin tretiraju nas kao divlje Bosance, ili nekulturne Hercegovce!“
PETAK 10. MART
Nakon današnje sjednice Vijeća ministara BiH, predsjedavajuća Borjana Krišto je kazala da je promjena izbornog zakonodavstva važna karika u stabiliziranju unutrašnjopolitičkih prilika. U tom se smislu Vijeće ministara, precizirala je, zalaže za provođenje “odluke Ustavnog suda i svih presuda Evropskog suda za ljudska prava”.
Problem bi moglo predstavljati to što se govori o samo jednoj odluci Usatavnog suda BiH, i to onoj po apelaciji Bože Ljubića. Postoji, međutim, još jedna odluka iz iste materije, izbornog zakonodsvstva, koja je donesena po apelacijiŽeljka Komšića. U toj odluci Ustavni sud BiH je utvrdio postojanje diskriminacije građana BiH iz reda ostalih u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, kao i entiteta Republika Srpska. Ove dvije odluke su komplementarne, međuzavisne i provoditi samo jednu od njih ne smije biti ničija privilegija.
Nekoliko dana ranije Lidija Bradara, predsjednica Federacije BiH je govorila o načinima rješenja krize nastale zbog nemogućnosti imenovanja Vlade Federacije BiH. Problem je nastao, da podsjetimo, zbog odbijanja potpredsjednika Federacije Refika Lende iz SDA da se suglasi sa imenovanjem SDP-ovca Nermina Nikšića za budućeg predsjednika Vlade Federacije BiH.
Stojanović, Bradara i Lendo (Foto: Fena)
Gospođa Bradara smatra opasnim pozive koji se upućuju Christianu Schmidtu da on raspetlja ovu krizu koju je u velikoj mjerio visoki predstavnik u BiH i zapetljao.
Pozivajući domaće političke aktere da se dogovore, Lidija Bradara kaže da bi intervencija Visokog predstavnika “dugoročno degradirala poziciju hrvatskoga naroda”. Ukoliko bi ubuduće za izbor Vlade bila dovoljni potpisi samo predsjednika i jednog potpredsjednika Federacije BiH to bi, tvrdi Bradara, “za hrvatski narod bilo pogubno”. U ovom trenutku, glasovi Bradare i Igora Stojanovića bi kratkoročno riješili krizu, ali niko ne može garantirati da na duge staze ne bi odnos predsjednika i potpredsjednika Federacije bio identičan. Moguće je da u dogledno vrijeme taj odnos bude “na štetu hrvatskog naroda”, kako reče Lidija Bradara.
Ukoliko se presude Ustavnog suda BiH primjenjivile neselektivno, pa se otklonila nediskriminacija ostalih, postojao bi osnov da se ova trajna devijacija u Federaciji prevaziđe. Ovako kako sada stvari stoje, gdje se želi primijeniti jedna, a ignorirati druga presuda Ustavnog suda BiH, ne postoji način izlaska iz začaranog kruga. U prethodne četiri godine formiranje vlasti u Federaciji je blokirao HDZ jer je to, tvrdili su, bilo u interesu hrvatskog naroda. Sada blokadu najavljuje SDA štiteći interese Bošnjaka. Interesi države su i jednima i drugima u drugom, odnosno trećem planu.
SUBOTA, 11. MART
Neko je ovih dana primijetio zanimljiv fenomen koji se desio u prostoru društvenih mreža: odjednom su, kao po komandi, nestali statusi, komentari, postovi brojnih ličnosti, mahom sa političke scene. Cijela jedna galerija likova pretendenata na političke funkcije nedjeljama uoči izbora svakodnevno je zatrpavala društvene mreže svojim komentarima, mišljenjima, smatranjima, duhovitostima, ili češće neduhovitostima. Nije mogao proći ozbiljan politički i društevni događaj, a da ta raspisana družina ne iznesu svoje cijenjeno mišljenje, koje inače niko ne bi ni tražio, niti ga cijenio. No, odmah nakon što su saopćeni izborni rezltati, pa nešto kasnije i formirane vlasti u većini poltičkih zajednica, nakon što su izabrani i predloženi ministri, mandatari, ambasadori… naglo je splasnuo entuzijazam i presahla spisateljska strast tih tastatura pregalaca. Najuporniji, odnosno najdosadniji od njih, oni od kojih se živjet nije moglo, profitirali su, nametnuli su se što javnosti i biračima, što stranačkim šefovima. Njihova je misija, odnosno borba za uši birača i duše političkih moćnika okončana – uhljebljeni su.
Društvene mreže, a Twitter poglavito, jeste medij koji je prilagođen narcističkim karakterima, nerijetko i patološkim egzibicionistima. On je alat samohvale i ja-pa-jakanja, slaganja zamornih ego kockica. Ali, on je istovremeno i medij samopromocije i reklame. On je da parfraziram naslov jednog od najboljih albuma ex yu rocka, onaj grupe Buldožeri Izlog jeftinih (političkih) slatkiša.
Od onih koji su društvene mreže iskoristili i napustili nakon što su od njih dobili što su željeli, dakle funkcije i moć, još su gori i zamorniji oni koji ne odustaju od svojih objava. Te su objave vrlo često obmane sa elementima uznemiravanja ili zlostavljanja javnosti. Na društvenim mrežama se političari prave pamentiji, uspješniji, odgovorniji nego što jesu u svakodnevnom životu i “prirodnoj veličini”. Tamo se ne raspravlja o općim stvarima, javnom interesu, ne komentiraju događaji, niti preporučuju tuđa različita mišljenja, stavovi i članci nego se podižu manje-više polupismeni spomenici vlastitoj veličini, i genijalnosti, daje se oduška osobnim taštinama narasalih do karikaturalnih dimenzija. Takva obraćanja u mestazirajućoj pomami prestaju biti (samo) egocentrična jer su postala heliocentrična: autori se pretvaraju u sunce oko kojeg se okreće vas butum dunjaluk, a pogotovo ovo malo prirode i društva u kojem živimo.
Iz današnje ponude na Twitter buvljaku izdvajam objavu stranke Naroda i pravde. U njoj se saopćava radosna vijest da se “BiH ponovo vraća u fokus”, “jer nam ponovo dolaze važni gosti koji su nas godinama zaobilazili“. A dolaze nam važni gosti, pogađate, jer je na poziciji ministra vanjskih poslova Elmedin Konaković lider te stranke. Važan gost je, ako nisam šta propustio, inače, ministar vanjskih poslova Austrije, a najavljena je posjeta premijera Slovenije. Ima još dovoljno razumnih ljudi u zemlji koji se sjećaju da su ministri vanjskih poslova Austrije posljednjih decenija više proveli u BiH nego neke njihove kolege iz BiH. Također ni posjeta visokog gosta iz Slovenije nije nikakav eksluzivan kuriozitet, kao posljedica “vraćanja BiH u fokus”, jer se zna da je, primjerice, donedavni slovenački predsjednik Borut Pahor tokom svoja dva mandata boravio u Sarajevu češće od nekih članova Predsjedništva BiH. Ali, budući da se pokazalo da društvene mreže mogu kreirati paralelnu, artificijelnu stvarnost, zašto bi se neko zamarao poštivanjem dosadnih i trivijalnih činjenica.
NEDJELJA, 12. MARTA
U Srbiji se danas obilježava 20-ta godišnjica ubistva bivšeg premijera Zorana Đinđića. U jednoj televizijskoj anketi sa studentima Filozofskog fakulteta na kojem Đinđić dugo godina bio profesor slabo znaju ko je on uopće bio, a još manje kada je ubijen i zbog čega. U sjećanju na atentat na premijera, svi svojedoci tog vremena, ljudi bliski Đinđiću, slažu se da ga je ubila tzv. duboka država, odnosno obavještajno-sigurnosni aparat kojeg Vlada na čijem je čelu bio nije uspio raspustiti i neutralizirati. Bilo je stvar trke sa vremenom ko će koga prije ukloniti, Đinđić taj ubilački stroj zaostao iz prethodnog Miloševićevog režima, ili oni njega. Ubice su bile brže i organiziranije od države.
O tom vremenu svjedoči i suđenje koje je ove nedjelje obnovljeno ubicama novinara Slavka Ćuruvije. Ubice, čelnici i operativci Državne bezbednosti Srbije postepeno su osuđeni na ukupno 100 godina zatvora, ali je iz proceduralnih razloga to suđenja poništeno i ponavlja se. Ćuruvija je ubijen četiri godine prije Đinđića, u aprilu 1999. godine tokom NATO bombardovanja Srbije. Đinđić, tadašnji šef opozicije i gradonačelnik Beograda, sklonio se tada u Crnu Goru.
Poznatog srpskog novinara Ćuruviju ubila je ista ona obavještajna struktura koja će 4 godine kasnije likvidirati Đinđića. Ćuruvija je i sam prije nego što se opredijelio za novinarstvo pripadao tom sigurnosnom miljeu. Zato ne čudi što su ovih dana na suđenju svjedočili bivši pripadnici SDB-a, prije svih Milorad Ulemek Legija, koji izdržava zatvorsku kaznu od 40 godina zbog učešća u atentatu na Zorana Đinđića.
Veran Matić, istaknuti srpski novinar, predsjednik Komisije koja se bavi istragom ubistva novinara, svoj posao radi odgovorno i pedatntno, ali su rezultati, uprkos načelnoj podršci Vučićeve vlasti, skromni. Otpori duboke države još su uvijek žilavi. Komentirajući ponovljeni sudski proces osumnjičenim za ubistvo Ćuruvije, Matić kaže da je prilično teško identificirati ubice, jer nije postojalo pismeno naređenje da se pokojnog novinara najprije danima prati, a potom i mučki ubije. Za Matića je to pokazatelj da ubistvo nije sistemski planirano i izvršeno, nego je djelo odmetnutih, neformalnih grupa unutar represivnog aparata. Ne bi se moglo reći da je ovaj zaključak prihvatljiv. Naravno da službe koje se bave ovako prljavim i krvavim poslovima ne ostavljaju pisane tragove iza sebe. Nije postojala naredba ni za likvidaciju Ćuruvije, kao ni za strijeljanje Đinđića. Državna bezbjednost Srbije u Miloševićevo vrijeme je i formirana i strukturirana tako da djeluje kao neformalna grupa, čiji zločini će biti, tobože, izvan sistema. Tužitelji u Haagu već dvije decenije tokom suđenja tvorcima te Službe Jovici Stanišiću i Franku Simatovićudokazuju da to nije tačno, nego da su oni i njihove navodno odmetnute parapolicijske jedinice, bili sastavni, važan dio sistema koji ih je formirao. Zato je toliko teško otkriti i kazniti i ubice Ćuruvije, kao što nikada nije otkrivena politička pozadina atentata na Zorana Đinđića, ili prethodno naručitelji likvidacije pristalica Vuka Draškovića. Sistem je najopasniji i najsmrtonosniji kada je nevidljiv i zameće tragove!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Snježana Köpruner (Foto: Arhiva)
Zdravko Mamić (Foto: Večernji list)
Stojanović, Bradara i Lendo (Foto: Fena)
