Krajem maja 2022. godine bio sam u Briselu na sastanku generalnog sekretara NATO saveza Jensa Stoltenberga i tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića (kao njegov savjetnik). Neću prepričavati sadržaj razgovora. Mogu reći samo da se radi o jednom od najsadržajnijih sastanaka, kojem sam nazočio tokom četiri godine provedene u Predsjedništvu.

Stoltenberg nije trošio vrijeme nižući opća mjesta o odnosu NATO-a i BiH, već je govorio o konkretnim aspektima tog odnosa, ulazeći čak u detalje. Razumije se, njegova minucioznost je zapravo samo odražavala vrijedni rad njegovog tima, koji mu je napravio dobru pripremu sastanka. Moj dojam je bio da je glavnu ulogu u tom pogledu, uz NATO štab u Sarajevu, odigrao Javier Colomina, Stoltenbergov saradnik koji je desetak dana prije našeg odlaska u Brisel boravio u Sarajevu i upoznao se sa stanjem „na terenu“.

Nakon sastanka, prošetali smo kroz impozantnu aulu zgrade NATO-a. Kao što je i običaj, u takvim pauzama između dvije ozbiljne aktivnosti, razgovor je tekao u manje tmurnim tonovima. Uz ostalo, sjećam se da je Stoltenberg govorio o tome kako je 60-ih godina prošlog stoljeća prvi put boravio u Sarajevu. (Njegov otac je tada radio kao diplomata u Norveškoj ambasadi u Jugoslaviji.) Generalnom sekretaru NATO-u, koji je tada još uvijek bio dječak, u posebnom sjećanju je ostala jedna od sarajevskih slastičarni. Mislim da se radi o „Egiptu“, ali nisam siguran.

Nakon šetnje, održana je pres-konferencija, na kojoj je Stoltenberg kazao da NATO ostaje posvećen „euroatlantskim aspiracijama BiH“, itd. Uz ustaljene talking points, Stoltenberg je najavio i paket podrške odbrambenih kapacitetima BiH. (Kasnije je objelodanjeno da se radi o transferu 54 miliona eura, od čega je najveći dio usmjeren ka Bataljonskoj grupi lake pješadije, koja broji 840 bh. vojnika.) Stoltenberg je dodao i da će NATO štab u Sarajevu zaposliti novo osoblje, te da će mu biti povećan i budžet.

Da ne bude zabune, ništa od ovog ne smatram rezultatom naše posjete, već reakcijom NATO-a nakon dužeg procesa procjene situacije u BiH, uključujući i ranije razgovore sa našim kabinetom.

Džaferović je na presu, govoreći o strateškom opredjeljenju BiH, kazao isto što i Stoltenberg: da je Bosna i Hercegovina država aspirant („onaj koji teži nečemu; kandidat“), te je podsjetio na zakone i odluke institucija BiH, kojima je članstvo u NATO savezu definisano kao cilj BiH. Na pitanja novinara o porukama o „mirnom otcjepljenju RS-a“, Džaferović je odgovorio da „ne može biti nikakvog, a posebno ne mirnog otcjepljenja“.

Na pitanje novinara – da li je svjestan tenzija u BiH, Stoltenberg je kazao da je NATO svjestan zapaljive retorike u BiH, naročito one koja dolaze iz Republike Srpske, i da u vezi s time daje praktičnu podršku Oružanim snagama BiH, kroz spomenuti paket.

Ne treba zaboraviti da je sve ovo izrečeno u kontekstu agresije na Ukrajinu, odnosno činjenice da su napadnutom Kijevu države članice NATO-a priskočile u pomoć, šaljući oružje i drugu vrstu pomoći.

Imajući u vidu navedeno, vlasti Republike Srpske su imale dovoljno razloga da iz Stoltenbergove poruke izvuku zaključak da bi, u slučaju konflikta u BiH, NATO mogao na sličan način podržati centralne vlasti u Sarajevu. Već ta mogućnost značajna je kao mehanizam za odvraćanje vlasti RS-a od secesionističkih težnji. „Cilj nam je prevenirati novu nestabilnost, novi rat“, kazao je Stoltenberg.

Sve ovo govorim da bih ilustrirao dvije norme u diplomatskoj komunikaciji Alijanse. Prvo, sve što NATO namjerava da radi u Bosni i Hercegovini – saopćit će sam NATO. Drugo, na pres-konferencijama bh. zvaničnika sa generalnim sekretarom NATO-a iznose se usaglašeni stavovi, naročito kada se radi o strateškim temama, kao što je status BiH na NATO putu. Jer svako javno neslaganje po tim pitanjima, između bh. zvaničnika i generalnog sekretara NATO-a na zajedničkoj presici, može biti samo simptom zabrinjavajuće kolizije, jer BiH i NATO ne spadaju u isti red veličina.

U proteklih nekoliko dana, desila su se ozbiljna odstupanja od navedenih normi.

Na nedavno održanoj pres-konferenciji, u sjedištu NATO-a, sa Stoltenbergom, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović je kazao nešto što je značajno odudaralo od talking pointsa prvog čovjeka Alijanse. „Želim da napomenem da su ispunjeni svi formalni uslovi da se Bosni i Hercegovini uputi poziv za članstvo u NATO-u“, kazao je Bećirović.

Odgovarajući na novinarsko pitanje („Da li će se BiH pridružiti NATO-u?“), koje je očigledno potaknuto navedenom ocjenom, Stoltenberg je demantirao aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Učinio je to, naravno, neizravno, ali prilično jasno. Kazao da je su pred Bosnom i Hercegovinom – dva uslova. Prvi je da BiH provede potrebne reforme, kojima se jačaju institucije. Drugi uslov je da članstvo u NATO žele „narod BiH i vlasti u BiH“. Dakle, formalni i politički uslov.

Za razliku od Bećirovića, koji je težište prebacio na NATO, kazavši da očekuje da Alijansa našoj zemlji uputi poziv za članstvo, Stoltenberg je prebacio težište na BiH i kazao: „To [da li će BiH u NATO] nije na meni da odlučim, već na BiH.“ Iako nije pojasnio na koji način BiH treba da odluči da li će u NATO ili neće, iz Stoltenbergovih riječi se nedvosmisleno zaključuje da ona to nije odlučila. Jer zašto „treba da odluči“, ako je već odlučila (kao što je Bećirović ustvrdio u ostatku svog izlaganja)?

Ne znam šta je Bećirović htio postići sa svojim nepromišljenim nastupom, ali jasno je šta je postigao.

U prvoj reakciji na navedenu vrlo neprijatnu situaciju, na društvenoj mreži X sam napisao: „Ne mogu da vjerujem da je Denis Bećirović uradio ovo. Doslovno je prinudio Stolteberga da kaže da BiH ne može postati članica NATO-a bez novih odluka institucija BiH, koje moraju odobriti srpski predstavnici.“ (Ovo moje opažanje je, uzgred budi rečeno, retvitovao i dopisnik Reutersa za pitanja nacionalne sigurnosti pri Bijeloj kući.)

Da stvari ne bi bile posve tmurne, valja uzeti u obzir i to da je Stoltenberg kazao da „BiH ima status zemlje, koja ima Akcioni plan za članstvo, a svrha Akcionog plana za članstvo je da BiH učini članicom NATO-a“. Također, Bećirović je, u svom izlaganju, kazao: „Postigli smo i konkretne rezultate proteklih godina. Između ostalog, navest ću sljedeće: usvojili smo tri ANP-a koji su dostavljeni u Brisel, nakon čega je NATO zvanično potvrdio da je aktiviran Akcioni plan za članstvo.“

Bećirović iz razumljivih razloga – naime, nastupao je uime države, a ne u svoje vlastito ime – nije pojasnio da je navedena tri dokumenta usvojio prošli saziv vlasti, nakon mukotrpne borbe sa Miloradom Dodikom. On to na tom mjestu nije mogao kazati (bilo bi suvišno), ali ja mogu na ovom (jer, ovdje, nije suvišno).

Jednako kao što mogu podsjetiti i da je sam Bećirović svojevremeno omalovažio Džaferovićevo i Komšićevo uslovljavanje imenovanja Vijeća ministara slanjem ANP-a.

Naime, kada je glasao za imenovanje Borjane Krišto za novu mandatarku, Bećirović je kazao: „U prošlom saizvu mandatar je izabran 14 mjeseci  poslije izbora. U ovom mandatu, kao što vidite, za manje od mjesec dana. To je pozitivna poruka. To je poruka da se treba mijenjati loša praksa iz prethodnih mandata.“

Dakle, Komšićeva i Džaferovića praksa (da uslovljavaju) bila je loša, iako je rezultirala slanjem ANP-a, a Bećirovićeva da učini suprotno je – dobra, iako nije omogućila slanje nijednog ANP-a.

Kada je Stoltenberg kazao da su (formalni) uslov za članstvo BiH – reforme, sigurno je mislio i na usvajanje slanje ANP-a kojeg nema. Bećirović bi trebao objasniti zašto ga nema.

Osim navedene polemike (ili, bolje reći, skoro pa polemike o tome jesmo li ispunili sve uslove za članstvo, odnosno da li NATO treba nas pozvati da postanemo članovi, ili mi trebamo iskazati volju), drugo odstupanje od normi izvršio je Denis Zvizdić, član Kolega Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.

Najprije je, nakon Bećirovićevog sastanka sa Stoltenbergom, u medijima osvanula vijest s pompeznim naslovom: NATO šalje trupe u BiH! „Bataljon rezervnih snaga NATO saveza bit će raspoređen  BiH“, navedeno je u vijesti. „Kako nam je rečeno, to je jedan od rezultata susreta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i generalnog sekretara NATO saveza.“

S obzirom na to kako je vijest postavljena, skoro sam siguran da je anonimni izvor u ovom slučaju kabinet Denisa Bećirovića: očigledno je i primarni motiv plasiranja ove informacije da se preuveliča značaj posjete predsjedavajućeg Predsjedništva sjedištu NATO štaba.

Nedugo nakon toga, istupio je Zvizdić, te „zvanično“ saopćio, na svom X nalogu, da „NATO u BiH šalje bataljon rezervnih snaga“.

Nakon što je neko vrijeme vladala konfuzija, Zvizdića su demantovali i ministar odbrane Zukan Helez, član Predsjedništva Željko Komšić i sam EUFOR, pojasnivši da su stigle rezervne snage EUFOR-a, a ne NATO-a. Na koncu ga je iscipelario i sam Denis Bećirović, čiji je kabinet (ponavljam) najvjerovatniji izvor ove dezinformacije.

„Predložio bih zvaničnicima, koji se bore za BiH, da manje daju izjave i saopćenja, a da više radimo ozbiljno iza paravana“, kazao je Bećirović (ne naravno o svojoj raskošno nepromišljenoj izjavi da su „ispunjeni svi formalni uslovi da se BiH uputi poziv za članstvo u NATO-u“, već o Zvizdićevom nepromišljenom statusu).

Osnovna logika kaže sljedeće: da je NATO, kojim slučajem odlučio rasporediti svoje snage, to bi prvi saopćio sam generalni sekretar NATO-a. Zvuči kao potpuno besmislena fantazija da tu odluku saopćava Denis Zvizdić, čiji je institucionalni kapacitet u rangu onog koji ima šef sale u slastičarni „Egipat“.

Ako je išta dobro pokazuje da BiH mora raditi na „jačanju kapaciteta svojih demokratskih institucija“ (Stoltenberg), onda je to ova donekle komična, a odnekle sasvim tragična predstava kojoj smo svjedočili proteklih dana.