Novi bolovi od premlačivanja postali su mnogo jači od bola u koljenu. Teško sam disao zbog udaraca nogom u prsa, iz one učionice, i činilo se da me ta vojnička čizma i dalje pritišće velikom težinom. Žica na rukama stvarala mi je jaku bol, gotovo kao oštrica noža koji se urezuje sve dublje i više. Bol iznad desnog oka pritiskala me gotovo do nesvijesti. Činilo mi se da više i nemam taj dio glave iznad desnog oka, poslije onoga udarca šipkom.

Vrijeme je odmicalo, a krv se sušila stvarajući ukrućeno lice.Ipak, nove kapi izmicale su kroz zgrušanu krv i kapale na krilo.Osjetio sam nagon da ranu jednostavno pritisnem rukom, ali to nisam mogao uraditi, vezanih ruku. Dok sam gledao tijela na podu, bio sam sve uvjereniji da smo svi ustvari mrtvi kao i oni.Razlika je bila mala ili gotovo nikakva. Sve što sam imao sada više nemam, a imao sam sve – kuću, porodicu i miran život.Imao sam četverogodišnju kćer koju su mi srpski vojnici oteli iz ruku, a mene odveli na suprotnu stranu iz koje više nema povratka. Pokazali su mi put koji vodi direktno u smrt, a moja porodica ostala je na raskršću neizvijesnosti. Kao da još čujem plač i vrisku svog djeteta.

To mi je ostalo urezano u sjećanje. Sve se srušilo na nas,u toj “ruševini” niko ne ostaje živ. Smrt i krv svugdje okolo i nemam se kuda pomjeriti niti gdje otići. Zbog brzine kojom se kretao kamion malo sam se osvježio i vratilo mi se barem malo snage,tako da sam počeo razmišljati kako da izbjegnem dolazak do mjesta gdje nas oni žele odvesti.

Imao sam namjeru da iskočim s kamiona na stranu, preko naslona koji su bili u visini pola leđa. Meni je ostalo još samo to, da napravim taj pokušaj i ako me ubiju to bi bilo nešto ranije nego što bi završili sa ostalima. To bih trebao napraviti vrlo brzo i hitro, a sprečavali su me jaki bolovi i svezane ruke.Trebao bih to uraditi brže no što bi oni imali vremena da povuku okidač – a to je nemoguće.

Kamion se kretao velikom brzinom i bilo bi upitno koliko bih se, prilikom pada povrijedio i da li bih mogao bježati. Ali,ionako mi je sve postalo nebitno i nisam imao šta izgubiti – sve sam već izgubio. Vozili smo se kroz noć i gusti mrak, a onda sam vidio svjetla na ulazu u Vlasenicu. Nismo se vozili dugo po svjetlu, kamion je skrenuo na lijevu stranu. Bio je to makadamski put sa dosta oštećenja i rupa. Čuli su se nerazumni glasovi i krkljanje iz nabacanih ljudskih tijela. Neki ljudi su još bili živi i ovo treskanje kamiona dodatno ih je uznemirilo.Čovjek s moje desne strane snažno se naginjao na mene, a onda na pozadinu, pa naprijed spuštajući glavu do tijela koja su ležala na podu. Ova vožnja sa dosta treskanja po makadamskom putu omogućila mi je da uz pomoć metalnog dijela, koji mi je dodirivao ruke na mjestu gdje su svezane,popustim čvor. Zapravo,taj metalni dio mogao je biti vijak koji je pričvršćivao daske na stranicama klupe. Tako sam uspio potegnuti vezu da me ne primijete. Srpski vojnici držali su se čvrsto za držače cerade od kamiona i kao da su i oni imali problema zbog ovog treskanja i poskakivanja kamiona.
S pojavom mogućnosti da razlabavim vezu na rukama i možda oslobodim ruke, počela mi se vraćati nada za život.Tresao sam se od snažnog nemira pomiješanog sa strahom od mogućeg neuspjeha.
Bojao sam se da me ne primijete, da mi ne unište mogućnost da oslobodim ruke.
Osjetio sam kako veza napokon postaje labavija. Telefonska žica, od koje je veza napravljena, znatno je popustila. Pokušavao sam izvući desnu ruku.
Ubrzo se kamion zaustavio na jednom proširenju. Kradom sam pogledao to mjesto.Izgledalo je poput odlagališta smeća.Okolina je zarasla u šiblje, paprat i ostrugu. Kamion se samo kratko zaustavio.

Vojnik koji je stajao do kabine kamiona, kucnuo je nekoliko puta pesnicom po krovu kabine iznad glave vozača da bi ga upozorio da vozi dalje.
– Vozi tamo gdje su oni prije odvođeni!
Ovo upozorenje vozaču dodatno mi je potvrdilo da nas oni voze na mjesto, gdje će nas jednostavno poubijati. Ovaj srpski vojnik otkrio je da su “tamo” – na neko podesno mjesto – i pri-je vozili ljude. Izgledalo je da se vozimo uzbrdo, putem koji je sužen s obje strane. Kamion bi ponegdje zakačio grane drveća koje su se pružale do puta i šibale nas po leđima. Napokon sam uspio osloboditi desnu ruku. S obzirom na to da se kamion kretao uzbrdo, brzina je bila znatno manja, te sam pomišljao da bi bilo dobro da odmah iskočim. Činilo mi se nemogućim,jer sam bio stiješnjen između dvojice ljudi. Razmišljao sam o mogućim povredama i nemogućnosti bijega. Ponovo sam se našao u bezizlaznoj situaciji. Zapucat će dok skačem i onda sam mrtav. Preturanje preko klupe, bio bi običan pad sa kamiona,možda na neku stijenu i opet sam mrtav. Ono što je izgledalo pozitivno, jeste šuma koja je bila s obje strane puta. Bio sam odlučan da pokušam skočiti sa kamiona i nastavim bježati. Če-kajući povoljan trenutak, skupljao sam hrabrost.

Je li ovo dobar način ili da čekam nešto drugo…?
Mogu li ja to izdržati?
Pokušat ću. Ruke sam oslobodio, ali sam ih i dalje držao na leđima kao da su zavezane. Sve drugo nakratko sam zaboravio.Zapravo, ni o čemu drugom nisam ni mogao misliti.Bio sam spreman za taj skok. Poslije stotinjak metara, kamion se ponovo zaustavio na makadamskom putu, a zatim skrenuo na livade i pašnjake pored porušene kuće s desne strane.

Kamion se zaustavio nedaleko od porušene kuće. Vozač je ugasio motor, ali su svjetla ostala upaljena. Osjetio sam bijes i poraz, a zatim i žaljenje zbog oklijevanja i propuštene šanse da se spasim dok je za to još bilo vremena. Kuća koja je bila u neposrednoj blizini imala je betonsku ploču koja je bila srušena i nageta na jednu stranu na kojoj su zidovi već bili porušeni.Izgledalo je kao da je i prije rušenja bila nedovršena, jer se vidjela samo ta prva etaža kuće bez krovnoga dijela. Bila je mjesečina,ali su oblaci zaklanjali mjesečev sjaj i mjesec se gubio i ponovo vraćao baš kao i moja nada za život. Ne znam tačno koliko je bilo sati. Sjećam se da su oni “Garićevi vojnici”, poslije premlaćivanja u školi na Lukama, rekli da je dvanaest sati. Utovar ovih ljudi i vožnja do ovoga mjesta mogli su trajati, sve zajedno,jedan sat ili malo više. Prema tome, mogao bih odrediti da je blizu jedan sat iza ponoći, ili malo više. Nakon što se kamion parkirao, iz kabine, s lijeve strane, izašla su trojica srpskih vojnika, među kojima je bio i onaj koji se u toku dana predstavio kao komandant te jedinice. Stajali su pet- šest metara od lijeve strane kamiona. Od ove četvorice vojnika koji su sišli sa kamiona, jedan se pridružio onoj grupi gdje je stajao vozač kamiona s još dvojicom. Bio sam okrenut licem prema njima i mogao sam vidjeti da razgovaraju, ali nisam ništa razumio. Ona trojica koji su ostali u pozadini kamiona, otvorili su sasvim normalno tu zadnju stranu kamiona, kao da hoće istovariti namirnice.
Jedan vojnik počeo je odmah ubijati.
Povukao je prvog čovjeka koji mu je bio najbliži, oborio ga sa kamiona i ispalio kratki rafal prema njemu. Oglasio se jezivi rafal u tišini noći i izbezumio nas. Nastalo je komešanje.Normalna reakcija ljudi koji su se našli u direktnoj opasnosti od smrti. Brzinom su oborili sljedećeg, pa rafal. Poslije, još jednog.Radili su to dosta brzo. Ruke su mi bile slobodne, držao sam ih i dalje na leđima. U trenutku, dok su obarali i ubijali trećeg čovjeka sa kamiona, dvojica ljudi koji su bili do otvorene zadnje stranice na kamionu skočili su sa klupe i pokušali pobjeći. Skočili su zavezanih ruku, sa desnog ugla kamiona i potrčali nazad,možda ni desetak metara od pozadine kamiona. Odmah su pogođeni rafalnom paljbom. Prvi je pao na prsa i nije se micao,a drugi je pao na bok i napravio nekoliko trzaja nogom dok je ležao na zemlji. Sve se dešavalo jako brzo. Skrenuo sam pogled.Pucali su sa lijevog ugla kamiona prema ovima što su pokušali bježati. Oslonio sam se desnom rukom na stranicu kamiona i prebacio se preko stranice. Skočio sam.
U istom momentu čuo sam snažan povik sa suprotne strane kamiona.
– Pobježe, mater mu balijsku! – viknuo je neko od onih koji su stajali lijevo od kamiona.
Bilo je to samo nekoliko sekundi koje su dijelile život i smrt. Zagrmiše rafali. Postojala je mogućnost da su i ostali makar pokušali pobjeći poslije mog bijega s kamiona. Ako su to uradili onda su mi sigurno pomogli, olakšali da dobijem presudne sekunde u borbi za život. Hoću da vjerujem u to i zbog toga sam dužan ovdje govoriti i u njihovo ime. Uvijek ću tražiti pravdu, jer bila je na njihovoj strani. Mi koji smo živi imamo mnogo načina da tražimo pravdu za njih, oni su bili ljudi kojima je natovaren izmišljeni grijeh.

Odmah, čim sam skočio s kamiona i potrčao nekoliko kora-ka, sapleo sam se o ostrugu i paprat. Posrnuo sam oslanjajući se na ruke i tako u sagnutom položaju nastavio bježati. Primijetio sam veliku strminu obraslu grmljem, od kojeg nisam vidio skoro ništa ispred. Pucali su i dalje, samo sam to čuo. Moje mjesto u prednjem uglu kamiona, bilo je na strani terena po kojoj sam sada trčao i to mi je olakšalo, te me ohrabrilo da skočim nadajući se najboljem. Pretpostavljam da su obje grupe srpskih vojnika htjele pucati u mom pravcu, čim su primijetili da bježim. Ali, morali su to učiniti preko kamiona,što mi je u tom momentu poslužilo kao štit od prvih rafa-la. Jedan djelić minute bio je dovoljan da se udaljim u mrak i ostanem na zemlji, kotrljajući se sve više niz veliku strminu.Svjetla kamiona obasjavala su samo prostor ispred vozila, tako da ukoliko bi neko od srpskih vojnika potrčao za mnom, nije mogao odrediti precizan pravac u kojem sam pobjegao.
Istina je da ni sam ne znam razjasniti niti odrediti šta je sve bilo presudno, da me oni nisu pogodili, da me u silini tih rafala nijedan metak nije pogodio. Mnogo puta sam pokušavao stvoriti pravu sliku te večeri, valjda da sam sebi nađem pravi odgovor i dam objašnjenje koje mi je u određenim momentima bilo vrlo važno i potrebno.

Oni prvi rafali, dok su ubijali prve ljude, njihov povik, “po-bježe, mater mu balijsku”, ostat će vječno urezani u mom pamćenju. Postat će to nešto što ću slušati dok sam živ. Njihove riječi i rafali koji su značili samo smrt, ostali su opomena da nikada ne zaboravim, a isti ti rafali i iste riječi uzeli su mi snagu da oprostim. Kad rafali sude, malo šta se tu ima kazati,još manje tražiti i nema se tu šta željeti.
Pred očima je samo smrt, ništa drugo ne može se vidjeti.Svu bol koju sam osjećao na tijelu od ranjavanja i snažnog premlaćivanja, potisnuo sam nekom čudnom snagom koja mi je pomogla da izdržim i istrajem, makar tih nekoliko minuta koje su bile granica između života i smrti. Kad sam se udaljio nekih pedesetak metara,bio sam u šumi, u potpunom mraku, gdje mi je bilo lakše kotrljati se niz veliku šumsku strminu, nego hodati.Pucali su i dalje.
Izgledalo mi je kao da su jedni rafali nešto bliže od onih drugih. Pažljivo sam slušao ne bih li se uvjerio u to. Za trenutak bi utihnuli oni bliži rafali, a onda bi se ponovo oglasili, podstičući ogroman strah kod mene.

Vjerovao sam da su me slijedili kroz mrak i da su bili blizu.Moje kotrljanje niz strminu bilo je, pomišljao sam, spasonosno za mene ukoliko su pucali u mom pravcu jer bio sam na zemlji kotrljajući se i klizajući niz veliku strminu šume. Oni drugi rafali,malo dalji mogli su biti kod kamiona i mogli su značiti ubijanje ostalih ljudi. A ja se još nisam usuđivao vjerovati da bih mogao ostati živ. Sve se još činilo nestvarno. Dalje nisam mogao bježati. Bio sam blizu potočića čiji me žubor ometao u osluškivanju šumova koji su mogli biti bezazleno šuškanje,ali i zvuk kretanja mojih progonitelja. Još su se, povremeno,čuli udaljeni rafali.
Bio sam mnogo žedan, više nego gladan.Zbog velikog straha da me ne pronađu, pokušao sam se sakriti u gusto šiblje.Strah se brzo povećavao. Poslije onog premlaćivanja u školi,nije me bilo mnogo strah, jer sam iskusio blizinu sigurne smrti i ništa više za mene nije bilo bitno. Međutim, u ovom momentu,dok sam bježao od smrti, sve je postalo jako bitno, jer se javila mogućnost života, i strah se ponovo javio i počeo tresti čitavo moje tijelo.
Dok sam se preznojavao od nemoći u kojoj sam se našao,srce mi je ubrzano lupalo. Nosila me neka snaga koja se samo jednom u životu koristi, a ja sam je već iskoristio i osjećam da je nemam više. Sve mi je to graničilo s nevjerovatnim i nemogućim. I dalje sam se tresao od straha da će me vrlo brzo pronaći i ubiti na poseban način.
Nisam mogao ništa – niti uraditi, niti razmišljati. Sakrio sam se u blizini tog potočića u gusto šiblje, spleteno ostrugom pored jedne poveće stijene. Stalno sam imao na umu da oni neće nikako dozvoliti da im bilo ko pobjegne. Prvo što sam pomislio bilo je to da će sve te ubijene ljude prebrojati i nikako neće dozvoliti da ijedan čovjek ostane živ. Ne mogu to oni sebi dozvoliti. Sve mora biti pokriveno tamnim velom ove večeri.

Sve vrijeme razmišljam o najgorem što bi mi se moglo desiti.
Bio sam vojnik graničar na albanskoj granici 1984. godine,u bivšoj Jugoslovenskoj armiji. Vraćala su mi se ružna sjećanja iz tog perioda i donosila mi još veći nemir.
Bili smo mladi ljudi, vojnici, koji su morali izvršavati naredbe oficira tadašnje armije. Ne sjećam se da sam sreo ili čuo za nekog oficira višeg nivoa, a da nije bio Srbin. Kosovo je bilo jugoslovenska pokrajina sa više od devedeset procenata nesrpskog stanovništva, a komandanti svih većih jedinica bili su isključivo Srbi. Moglo se desiti da je bilo oficira nižeg nivoa komandovanja i druge nacionalnosti, ali su morali biti poslušni svojim nadređenima. U slučaju čak i male neposlušnosti proglašavani su velikim nacionalistima i dobivali bi visoke zatvorske kazne,te zauvijek gubili posao. Slična situacija bila je i u Bosni i Hercegovini pred početak ovog nesretnog rata. Dok sam bio na odsluženju vojnog roka na Kosovu, nisam ništa ni mogao razumjeti,slijedio sam njihova naređenja i vjerovao u takvu politiku.

Hvatali smo nekog momka, koji je ušao u granični pojas u pokušaju da pređe u Albaniju. Blokirali su sve, došlo je i pojačanje. Potjera za njim trajala je čitavu noć, i uhvatili su ga pred zoru. Sve moguće i nemoguće krivice koje su se mogle izmisliti,njemu su natovarene i okrivljen je za stvari na koje nikada nije ni pomislio. Vojsku su postrojili srpski oficiri i držali predavanje kako su oni, eto, učinili veliko djelo hvatanjem ovog čovjeka, ali uz zaslugu “svih nas” – vojnika. Tek sad znam da nije bio ništa kriv. Kod Srba se ništa nije promijenilo, sve je ostalo isto kao nekad. Ovi srpski vojnici koji ubijaju sve ljude koji nisu Srbi,imaju naređenje i dozvolu od “visokih oficira” – da nije tako,sigurno to ne bi ni smjeli raditi.
Postojao je dodatni problem – pogrešan način posmatranja ukupne životne situacije, pa makar to bio i rat.

Poznato je da je mnogo lakše nahuškati nepismenog Srbina,nego onoga koji je bio obrazovan, to staro pravilo važilo je i za sve ostale narode. Ovo huškanje Srba protiv ostalih naroda potpomognuto je raznim obećanjima i išlo je tako daleko da im je obećana sva državna imovina, kao i privatno vlasništvo svih onih koji nisu bili Srbi. Prekrojili su istoriju i tumačili je na svoj način, da bi se rasplamsala mržnja i stvorili pravi uvjeti za izvršenje genocida u Srebrenici. U to sam se uvjerio gledajući masovno ubijanje nedužnih Srebreničana. Postojala je jedna mogućnost sasvim izvjesna za mene. Moguće je da će pokušati blokirati i suženi prostor, da bi me lakše pronašli. Pomišljao sam koliko su samo ljuti i bijesni zbog ovog dodatnog posla koji moraju uraditi u ovoj noći, da bi spriječili moj bijeg. Postajao sam sve uvjereniji da su čvrsto odlučili da im ne umaknem.Znao sam od ranije da je malo onih koji bi uspjeli pobjeći ispred naoružanih vojnika iz bezizlazne situacije. Svako razmišljanje stvaralo mi je veći strah i nemir.
Borio sam se da prestanem misliti o tome da će me pronaći i ubiti, ali misli su navirale same kao ključala voda.S takvim razmišljanjem otišao sam daleko i svaki put – oni su bili pobjednici,ja nikada.
U jednom trenutku kao da sam se pokajao zbog pokušaja bijega. Mislio sam ako ne postoje nikakve šanse da ostanem živ,onda sam izazvao samo srdžbu, gnjev i bijes srpskih vojnika koji će me strašno mučiti prije konačne smrti. Strah je postao nepodnošljiv, sada bih rado prihvatio i smrt, ali da me ubiju bez mučenja.
Zamišljam već ubijene ljude iz Srebrenice, koje sam viđao mnogo puta u ratu, a koji su mučeni na strašne načine uz odsijecanje dijelova tijela.
Taj četrnaesti juli 1995. godine, počeo je sa jakim strahom.Pucanje je prestalo i nisam mogao čuti ništa osim lagani žubor potočića u mojoj blizini. Ne čujem korake niti šuštanje suhog lišća ispod visokih stabala šume. Kroz gusto grmlje mogao sam vidjeti samo dio neba koje bi ponekad obasjao mjesečev sjaj.Oči su mi se sklapale od bola, umora i sna, ali me strah tresao i držao budnim. Strah me lomi, kida i baca iz psihičke ravnoteže u neuobičajeno stanje. Lomi me kao da će me ubiti, prije nego što oni ponovo zapucaju ili počnu vikati na mene da se predam.U mislima sam listao zloglasne slutnje koje su bile bez kraja.Dodirnuo sam iskrvavljeno lice iznad desnog oka osjećajući pod prstima zgrušanu krv. Ne znam koliko je sati, možda je prošlo i dva sata od bježanja s kamiona i sve mi se vraćalo ponovo u sjećanje. Strah i samo strah. Potočić lagano žubori u tišini noći.
Ponekad vidim djelić neba kada se pojavi mjesečev sjaj, ali mrak se brzo vrati. Bio sam mnogo žedan, a nisam smio prići do potočića i zahvatiti u ruke malo vode da se napijem. Bojao sam se ako to uradim da će me primijetiti. Samo mi je grmlje davalo malo nade. Oni me ne mogu vidjeti dok ne dođu sasvim blizu i počnu s pretraživanjem šibljika. Gladan sam,ali mnogo više žedan. Pokušavao sam žvakati neko lišće koje sam trgao sa šiblja u blizini, pa mi se onda učinilo da to radim preglasno.Suho lišće šuškalo je dok sam se pomjerao. Osluškivao sam ne bih li čuo bilo šta, ali sve je bilo isto – samo tiha noć. Bio je to jedan u nizu ljetnih, julskih dana, kada svitanje dolazi sasvim lagano, neprimjetno i najranije u godini. Noć je polahko brisala svoj trag, ostavljajući iza sebe nejaku svjetlost. Nebo iznad mene postajalo je sve veće i šire. Nestajao je gusti mrak. Sjećanja su se listala kao knjiga na vjetru. Vrijeme je sporo prolazilo, ali je noć ipak bila pri kraju. Ta dva – tri sata noći trajala su kao čitava vječnost. Trebalo je snage da se to sve izdrži, a ja je više nisam imao i kao da sam nekom drugom silom ostao pri zdravom razumu. Strah, od koga sam drhtao čitave noći i koji me polahko počinjao ubijati, nestajao je s pojavom svitanja. Kao da se širila neka čudna energija koja me činila jačim. Učini mi se da razmišljam bolje, i nekako normalnije. Ne mislim više samo na najgore što se može desiti. Razmišljao sam šta bih mogao uraditi.
S obzirom na to da nisam imao hrane, moje psihičko stanje postajalo je sve gore. Trgao sam žilavo lišće i pokušavao ga žvakati i gutati. Naravno, nije imalo nikakvog okusa. Moja stvarnost graničila je s nemogućim. Sve što je izgledalo nemoguće, u borbi za život, pretvaralo se u moguće, i polahko sam počinjao vjerovati. Hrabrilo me i to da je prošlo više od dva, možda tri sata, a oni me nisu uhvatili. Možda su odustali od toga, a mož-da im je samo noć poremetila planove. Ipak sam potisnuo ovaj tračak nade i počeo vjerovati da im ne mogu pobjeći. Svakim svitanjem novog dana, mogućnost života bila mi je bliža. Svjetlost novog dana pokretala je moje tijelo i iz potpunog očaja podizao sam se kao iz pepela.

Bio je to klasičan primjer sukoba pozitivne i negativne energije. Sve do pojave svitanja apsolutnu nadmoć imala je negativna energija. Novi dan donosio je neku moćnu, pozitivnu energiju od koje je moje stanje bivalo bolje. Nisam više razmišljao o tome da li sam pogriješio što sam pobjegao, kajanje je nestalo. Strah od mučenja tjerao me na borbu. Bježat ću, neću stati i ne smijem se ponovo predati. Mogu pucati, raditi šta god hoće, ali me uhvatiti neće. Nek me ubiju – pristajem, ali, mučiti me neće.
Uvjeravao sam se da sam još sposoban za borbu. U borbi ži-vota protiv smrti, najbitniji faktor, uz pomoć koga se odlučujemo na borbu ili prihvatamo poraz, jeste čovjekova psiha. Čekanje me ponovo nagoni na razmišljanje. Hrabrio sam samog sebe razmišljajući o svom djetetu, i tu pronalazio najveći razlog za pobjedu i ostanak u životu. Uvjerio sam se da je život obična igra u kojoj najčešće pobjeđuju oni koji ne poštuju pravila igre. Oni su kroz čitav rat daleko više prednjačili u nepoštivanju pravila ratne igre. Ovdje sam ja taj koji nije prihvatio pravila njihove igre, u kojoj su oni gospodari života i smrti, i zbog toga imam šansu da pobijedim. Mali ljudi često umiru u svojoj nemoći dok ih veća sila povija i gazi. Previše je umiranja, a njima uvijek malo ubijanja. Može li to prestati? Kada?
Noćas su ubili sve ljude iz kamiona. Ubit će i sve one koje budu mogli zarobiti. Ispred mene, kao opomena, kao istina i vječnost, stoji sve što sam preživio za ovih nekoliko dana.
S pojavom svitanja mogao sam vidjeti stabla velikog drveća.Stiglo je novo jutro. Dan je bio ispunjen samo jednom željom -pobjeći što dalje od ovoga mjesta gdje su ubijali one ljude.
Znao sam da može biti opasno za mene da krenem odmah,te sam odlučio pronaći neko veće, bolje skrovište, u gustom šiblju, gdje bih mogao sačekati povoljniju priliku. Nisam bio siguran da su odustali od mene. Pretpostavljao sam da je slobodna teritorija, koju je kontrolisala Armije RBIH, bila daleko od mjesta gdje sam se ja nalazio. U tom dijelu šume bilo je mnogo oborenih stabala koja su obrasla ostrugom i gustim šibljem.Bio sam veoma oprezan pri prelasku u bolje skrovište. Iznenadio sam se ugledavši tri manje gljive za koje sam bio siguran da su jestive. Naravno, mnogo su ukusnije kad su posoljene i peče-ne na vatri, ali su meni i bez soli i vatre pomogle da utišam i smanjim jaku glad. Zavukao sam se u gusto šiblje spleteno od paprati i ostruge. Činilo mi se puno skrovitije i bolje od onog gdje sam proveo dio noći. Ovdje bih mogao ostati neprimijećen i kada bi oni bili u neposrednoj blizini. Žeđ sam morao trpjeti jer se nisam usuđivao približiti potočiću iako je bio udaljen manje od desetak metara. Morao sam paziti čak i na suho lišće koje je šuškalo pri svakom mom pokretu. Mislio sam na sve sitne detalje – ostavljanje tragova, i ostale sitnice koje bi me mogle ugroziti i omogućiti im da me otkriju. Sunce je grijalo od pojave prvih tragova svjetlosti i već se počela osjećati toplina u zraku.
Imao sam crnu kožnu jaknu, a ispod bijelu majicu dugih rukava koja je, na prsima, bila crvena od krvi. Pantalone su bile od nešto toplijega materijala, a na nogama sam imao kožne čizme. Očekivao sam da će srpski vojnici početi pretresanje terena u jutarnjim satima, i to iščekivanje donosilo mi je novi nemir.
Tišina. Ponekad bi se čulo šuškanje suhog lišća iza mojih leđa, a onda bi i to prestalo. Ne smijem se okrenuti. Šuškanje je sve bliže, a meni kao da je srce stalo. A onda sam začuo leprša-nje krila… bila je to samo neka veća ptica u potrazi za hranom.Ubrzo sam se smirio i pokušao se uvjeriti da me oni ne mogu pronaći.

Još jedan julski dan je na izmaku. Vedrina plavog neba širila se iznad krošnji drveća. Trpio sam vrelinu sunca, glad,žeđ i bolove.
Rana na desnom koljenu pretvorila se u gnoj sa dosta sitnih, bijelih crva. Pokušavao sam dosegnuti ispod prljavog zavoja kako bih obrisao gnoj i očistio sitne crve rukavom od majice.Ohrabren time da ipak nije sve crno kako sam zamišljao u protekloj noći, mogao sam biti zadovoljan razvojem događaja. Ipak,još sam živ. Kada se čovjek nađe blizu smrti i u toj borbi počne pobjeđivati, mora u isto vrijeme shvatiti i razumjeti više opasnih stvari. Ljudi griješe, žive u grijehu, zapliću se u greškama i uvijek pravdaju samo sebe. Prvi put u životu, u toj dubokoj nemoći,razgovaram sam sa sobom, bez glasa i bez riječi. Obećavam sebi da hoću, mogu i moram izdržati. Ako dobijem ovu bitku, onda se uvijek moram boriti za pravdu – ne samo za sebe, nego i za druge koji nemaju tu mogućnost. Toplo ljetno sunce bilo je sve jače. Za ovakvu vremensku pojavu, sari ljudi bi rekli pregrijava,k'o da će kiša.
Odjednom, nadviše se crni oblaci. Polovina je dana. Najprije su počele padati krupne kapi hladne kiše, a onda je pljusnuo si-lovit grad. UJ šumu se spusti mrak. Komadi grada bili su veličine oraha. Odbijao je listove i grančice sa stabala. U tom malom skrovištu postalo je neizdržljivo. Sakrio sam se ispod jednog drveta i napokon ugasio svoju žeđ, pijući kišnicu koja se slivala niz široko stablo.

….

Šesti dan lutanja bio je na izmaku. Ulazio sam u još jednu tešku noć. Ponovo sam počeo strepiti od noćne neizvjesnosti.Tražio sam bolje mjesto gdje bih se mogao skloniti i provesti hladnu noć. Nije mi preostalo ništa drugo nego da odaberem jedno veliko stablo i sjedeći provedem i ovu noć kao i prethodnu.Odatle sam mogao vidjeti veliki kanjon iza kojeg se uzdizala strma litica koja je bila dio sljedećeg uzvišenja ovog okomitog kanjona. Šesta noć velike neizvjesnosti i taj ogromni bedem visoke litice,ponovo su potopili moju nadu. Nisam znao u kojem se tačno dijelu nalazim niti kuda bih mogao krenuti.Šumom je gospodarila jeziva tišina. Odlomio sam još zalogaj ili dva hljeba,a ostatak vratio u džep. Tišinu je remetilo povremeno žuborenje rijeke, ili mi se stvarao takav osjećaj zbog velikih dubina koje sam mogao vidjeti niz liticu. Ipak… bio sam upravu. Zapravo se čulo hučanje neke veće rijeke kroz dolinu, između dvije planine.Drina je bila granična rijeka između Bosne i Srbije i njene ljepote su posebne. Ovdje, na ovoj planini, za mene je sve prestalo postojati. Ostale su mi samo litice i strmine, koje su oči s prezirom gledale, kao da gledaju u srpske dželate. Kad sklopim oči vidim planine, zgarišta, porušene kuće još u dimu i vatri. U toj noći, smrt mi je ponovno bila blizu, gotovo me dodirivala. Te stijene,prekrivene mahovinom, bile su skrivene u gustom mraku.
Drvo uz koje sam sjedio bilo je prekriveno mahovinom,pa mi se činilo da spavam na mehkom ćilimu. Ružni snovi pro-budili su me vrlo brzo. Galama i plač djece… sve isto tako kao da je stvarno, tako blizu pored mene. U snu sam ponovo vidio kćerkicu. Trčala je prema meni raširenih ruku. Zove me, uplakanog lica, da je povedem, pruža ručice.
Kad sam se probudio, osjetio sam noćnu tišinu i strah od nečeg nepoznatog. Svuda je bio mrak, a nebo ispunjeno zvijezdama. Ništa nisam mogao vidjeti.
Ono hučanje rijeke kroz noć, postalo je jasnije i jače. Ponovo sam gubio nadu u život. Naprijed ne mogu, taj kanjon je moja granica života i smrti. Ponovo sam se kajao zbog odustajanja od predaje. Sad je to predaleko, nemam više snage da se vraćam do onih kuća u kojima sam našao hrane. Glad me ponovo ubijala uzimajući svaki atom snage. Čuvao sam još malo hljeba, koji bih vrlo rado pojeo, ali sam to ostavio ako ne bih mogao napraviti nijedan korak više. Iscrpio sam se tražeći spas kojeg nije bilo.

Šest noći je i previše da se borim sa noćnim morama, bez ikakve realne šanse da ostanem živ. Bilo je nemoguće boriti se sa nevidljivim silama koje su me dočekivale u svakoj slabosti.Još jednom sam donio istu odluku. Pokušat ću se vratiti i pre-dati, ponovo. Nisam imao ništa drugo niti sam mogao bilo šta uraditi. Pokušavao sam da ne mislim na najgore što mi predaja može donijeti. Prestao sam se opterećivati onim što bi moglo uslijediti nakon predaje. Iza ponoći ponovo sam zaspao naslonjen uz stablo velikog drveta. Sanjao sam glas koji mi se obraćao tako snažno, tako jako, da je planina odjekivala:
– Nema više predavanja, idi i samo idi! Preći ćeš!
Bit ćeš živ! Nikom ništa nisi dužan. Dužan si da učiš Kur'an i da to znanje prenosiš na druge. Bog ti daruje Svoju Milost, a ti si dužan da vjeruješ u Boga.
To se ponavljalo više puta. Čini mi se da cijela planina odjekuje. Osjetio sam se tako sitan prema tom silovito jakom glasu.Nisam ništa odgovarao. Šutim i pažljivo slušam svaku riječ .Prihvatam sve uz zavjet, bez ijedne riječi, uz ogromnu radost i pomisao: Bit ću živ!

Poslije prihvatanja ove obaveze ne postoji nikakav način da nešto mijenjam ili da ne izvršim ovo što mi je naređeno.
Zbunjeno sam gledao kroz mrak, kao da i dalje planinom odjekuje taj glas. Razlaže se i odzvanja u mojim mislima. Već sam bio budan i to mi se više učinilo kao stvarni glas nekoga ko stoji ispred, iznad ili iza mene. Kao da sam se počeo bojati strogoće u ovom govoru, trzao sam poglede na sve strane ne videći ništa.
– Ne boj se ničega, bit ćeš živ!
Glas je nestao u tišini šume.
Pokušavam ponoviti one izgovorene riječi. Ponavljam ih nekoliko puta u mislima i obećavam i prihvatam sve. Uradit ću sve to, jer, bit ću spašen, bit ću živ!!! Prvi put istinski razumijem i shvatam da ima Boga.

(odlomci iz knjige Život protiv smrti Srebreničanina Kadira Habibovića)