Istaknuto

Istaknute objave

Kako Vlada FBiH namješta konkurs za zamjenika direktora Agencije za bankarstvo FBiH: Svi uslovi iz prethodnog konkursa koje ne ispunjava Jelka Miličević – izbrisani!

Bivša ministrica finansija Jelka Miličević bit će nova zamjenica direktora Agencije za bankarstvo FBiH, objavili smo prije petnaestak dana pozivajući se na izvore iz Vlade FBiH. Da je konkurs za ovu poziciju samo puka formalnost, dokazuje i prilagođavanje “posebnih uvjeta” za lik i djelo bivše HDZ-ove ministrice koju je Sud BiH oslobodio svih optužbi u slučaju “Respiratori”. Ukratko, svi posebni uslovi koji su bili potrebni za izbor zamjenika direktora Agencije za bankarstvo 2015. godine na konkursu za istu poziciju 2024. godine su – izbrisani.

Na fotografiji ispod je konkurs za izbor direktora i zamjenika direktora Agencije za bankarstvo BiH, objavljen 21. oktobra 2015. godine.

Kako se može vidjeti, u posebnim uslovima za izbor i imenovanje direktora i zamjenika direktora Agencije je navedeno da kandidati moraju imati najmanje pet godina radnog iskustva u superviziji banaka ili bankarstvu nakon sticanja VSS (ekonomski fakultet), da posjeduju specijalistička znanja iz bankarske supervizije, te da imaju pasivno znanje engleskog jezika.

A na fotografiji ispod ovog pasusa je konkurs iz marta 2024. godine kojeg je raspisala Vlada Federacije BiH.

Iako se na prvi pogled čini da su posebni uslovi rigorozniji, oni ključni uslovi su “nestali”. Ovo su “posebni uslovi”: VSS – VII stepen stručne spreme, odnosno visoko obrazovanje prvog ciklusa (koji se vrednuje sa 240 ECTS bodova) ili drugog ili trećeg ciklusa bolonjskog sistema studiranja ekonomske struke; najmanje pet godina iskustva na rukovodećem položaju u finansijskom sektoru; da je stekao ugled stručnjaka u oblasti finansija i da posjeduje visoke moralne osobine za obavljanje povjerenih funkcija.

Dakle, “petogodišnje bankarsko iskustvo”, “specijalistička znanja iz bankarske supervizije” i “pasivno znanje engleskog jezika” više nisu potrebni. Upravo ova tri “posebna uslova” ne ispunjava Jelka Miličević, pa je Vlada Federacije BiH odlučila da ih izbriše i konkurs prilagodi kandidatkinji koja je suštinski već imenovana.

Direktora i zamjenika direktora Agencije za bankarstvo Federacije BiH, po prethodno provedenom postupku javnog konkursa u skladu sa zakonom, na prijedlog Vlade Federacije Bosne i Hercegovine imenuje Parlament Federacije BiH na period četiri godine, uz mogućnost imenovanja na dva uzastopna mandata”, navedeno je u članu 22. stav (2) Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine.

Vlada FBiH je, prema objavi u Službenim novinama FBiH, 13. marta ove godine imenovala Komisiju za provođenje posutpka izbora kandidata za izbor i nominiranje za imenovanje zamjenika direktora Agencije za bankarstvo FBiH.

“Imenuje se Komisija za provođenje postupka izbora kandidata za izbor i nominiranje za imenovanje zamjenika direktora Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, u sastavu:  Asim Pandžić, predsjednik; Sanja Zadro, član; Medina Dudo, član; Arijana Huseinović – Ajanović, član; Marica Bulić, član. Za obavljanje stručnih i administrativno – tehničkih poslova za potrebe Komisije određuje se Dženana Redžić. Zadatak Komisije je da nakon zatvaranja javnog konkursa, pregleda prijave prispjele na konkurs, sačini listu sa užim izborom kandidata koji ispunjavaju kriterije za nominiranje za imenovanje, po potrebi prikupi dodatne informacije o kandidatima, obavi intervju sa kandidatima i nakon toga, predloži Vladi Federacije Bosne i Hercegovine rang – listu sa najboljim kandidatima na daljnje razmatranje”, navedeno je u Rješenju Vlade FBiH od 13. marta.

Ova Komisija, kako saznajemo, ima obevezu da sačini listu kandidata prema kojoj će bivša HDZ-ova ministrica finansija Jelka Milićević biti najbolje rangirana, nakon čega će Vlada FBiH uputiti prijedlog Parlamentu FBiH da upravo ona bude imenovana za zamjenicu direktora Agencije za bankarstvo FBiH.

Janusz Bugajski’s Washington View: Russia is Terrorizing Itself

The terrorist slaughter of over 140 civilians in a Moscow concert hall on March 22 is a catalyst for more far-reaching conflicts in Russian society. Amidst disputes over the affiliation of the four perpetrators, the slaughters have revealed two of the many structural weaknesses of the Russian state – the unreliability of the security forces and the potential for widespread inter-ethnic and inter-religious violence.

The Kremlin was quick to blame Ukraine for the Moscow massacre by four Tajik nationals, despite claims by ISIS-Khorasan (a branch of the Islamic State terrorist network) that it was responsible. But as footage of the incident emerged, evidence increasingly pointed to an inside job by some elements of Russia’s internal security forces who may have hired the gunmen. Whether they were members of ISIS acting on behest of the FSB remains unclear especially given the murky ties between Moscow and the terrorist outfit.

 As a classic FSB operation, the goal would be to enrage the public against Ukraine and the West and enable Putin to announce a broader mobilization for the war and defuse any potential protests. A similar provocation was conducted by the FSB in September 1999 when three apartment buildings were blown up and three hundred civilians killed. A fourth bombing attempt was thwarted when local residents discovered security operatives laying bombs while claiming that they were simulating a terrorist attack. Those civilian massacres were important for promoting Putin as the defender of Russia and justifying the genocidal war against independent Chechnya.

The recent Moscow massacre was even less competently handled than the 1999 bombings, especially as digital cameras are now readily available and evidence can quickly circulate. Among the accumulating proof of FSB complicity were a small group  of men in blue sweaters who locked the emergency doors in the concert hall, the absence of any police presence, and the slow response of security forces in entering the premises.

Kremlin propagandists have performed a miserable job in blaming Ukraine. The license plates on the getaway car were Belarusian, whose president confirmed that they were trying to enter Belarus. Lukashenka’s contradiction of the Putin story is another indication of dictatorial incompetence. And the same “guys in blue sweaters” miraculously appeared to arrest the suspects. Even if FSB involvement in the massacre cannot be confirmed because of the resulting cover-up, conspiracy theories which are often hatched by Moscow against the West can now inflame Russia itself. Growing mistrust of the security forces will be coupled with intensifying power struggles within Russia’s security forces. This could prompt purges and trigger violent clashes within the Russian elite.

A second danger for the regime is that the terrorist outrage will trigger ethno-Russian xenophobia and unleash inter-ethnic and inter-religious conflicts. Chechen warlord Ramzan Kadyrov has already warned about an anti-Muslim backlash in Russia that can provoke open conflicts. He vowed to combat Russian nationalism using any methods, thus leaving the door open to violent self-defense. Russian officials are trying to forestall such a scenario by highlighting a Muslim boy who reportedly saved lives during the concert hall attack. But this may be too little to defuse spreading Islamophobic sentiments.

Representatives of Russia’s Muslim population are sounding the alarm that the terrorist attack can lead to increased violence against non-Orthodox religious communities and non-Russian ethnics. The country has between 14 to 20 million Muslims who form up to 15% of the population, and the total of non-Russian ethnics exceeds 30 million. State repression disproportionately targets Muslims and can trigger violence in the North Caucasus and other republics with non-Russian majorities. There are also indications that armed resistance is again on the rise. In early March, Russian security services killed six armed insurrectionists in Ingushetia and arrested several individuals related to the group. Attacks on people from the Caucasus would spark further rebellions and fuel a renewal of violent Islamism.

Russia also contains millions of migrant workers from Central Asia, especially Tajiks and Kirgiz, who will be subject to tighter controls, retributions, and even outright expulsions. In broadcasting the police torture of the terrorist suspects, Moscow is also unleashing a broader international jihadist offensive against the Russian state. ISIS-K, which claims to be establishing a caliphate across Central Asia and Afghanistan has already issued videos warning of further bombings in Russia. It labeled Russia as a state that “oppresses Muslims” and plans to expand its activities to free the “puppets of the Russian Empire.”

Russia’s internal turmoil is also stirred by the military invasion of free Russian units. Ukraine’s armed forces have incorporated foreign fighters, some of whom are organized as distinct national units, including ethnic Russian and Chechen battalions. The Freedom of Russia Legion, the Russian Volunteer Corps, and the Siberian Battalion have recruited disaffected Russians willing to fight for Ukraine and against the Putin regime. Some units have successfully penetrated the Russian Federation and seized several small towns in the Belgorod and Kursk oblasts.

The main task of Russian pro-Ukraine fighters is to liberate and hold a certain part of Russia’s territory and directly challenge Putin’s hold on power. The longer these attacks continue and bring some success, the greater the prospect that Russian units will mutiny and join the revolutionary legions. This could set off a chain reaction in the military and even test the loyalty of top commanders. The Prigozhin rebellion in June 2023 would then be seen as a precursor to more serious domestic rebellions.Russia’s citizens will feel increasingly fearful that despite the state’s massive repressive apparatus it can no longer provide security. And with the war spreading into Russia and an increasing number of Ukrainian drone strikes depleting the country’s energy infrastructure, the country will spiral toward crisis.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

 

 

Članovi Vijeća pisali Halilu Lagumdžiji: “Zašto zbog izbora zamjenika glavnog državnog tužioca formirate “ad hoc” podvijeće, a nikad ranije niste formirali nešto slično? U VSTV-u vlada pravna nesigurnost, Poslovnik se primjenjuje selektivno!”

Najmanje dvoje članova Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH uputilo je pismo predsjedniku Vijeća Halilu Lagumdžiji izražavajući nezadovoljstvo zbog nelogičnih promjena sastava podvijeća koje predlaže kandidate za imenovanje dvoje zamjenika glavnog državnog tužitelja.

Pisma su, kako saznaje Istraga, uputili Davor Martinović i Biljana Simeunović koji su problematizirali to što je Halil Lagumdžija za samo sedam dana dva puta mijenjao saziv državnog podvijeća. Lagumdžija je to učinio kako bi obezbijedio ruke za imenovanje Dubravka Čampare i Džermina Pašića za dvojicu zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH.

Istraga.ba je, podsjećamo, prošle sedmice objavila dvije odluke kojima Lagumdžija, prvo 21.3., a potom i 28.3., mijenja sastav državnog podvijeća, izbacujući iz novog saziva podvijeća Biljanu Simeunović, Mustafu Šabića i Aleksandru Obradović. Predsjednik VSTV-a državno podvijeće skraćuje na pet imena, od čega čak troje dolazi iz pravosuđa RS. Federaciju predstavlja federalni tužilac Saša Sarajlić protiv kojeg Ured disciplinskog tužioca provodi “istragu” zbog slučaja Halila Bajramovića o čemu je Istraga.ba ranije pisala.

Nakon što je Istraga.ba objavila Lagumdžijne odluke, predsjednik VSTV-a počeo se pravdati ostalim članovima Vijeća, objašnjavajući zbog čega je mijenjao podvijeće.

 

Dok Amerikanci pojačavaju pritisak na Dodika: Šta znači sve izvjesniji poraz Ukrajine za BiH?

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, na pošlosedmičnojj konferenciji za medije, ocijenio da je u skorijem periodu došlo do povećanog pritiska Zapada na „Srbiju i srpski narod“ primarno zbog promjene ratne situacije u Ukrajini.

Kako naglašava Vučić, zapadne zemlje „osjećaju veliki pritisak zbog napredovanja ruskih snaga“ i nisu sigurne kako će se rat u Ukrajini završiti. U navedenom kontekstu, predsjednik Srbije tumači najavljeni ulazak Kosova u Vijeće Evrope, ali i pritisak na režim u Republici Srpskoj.

Sličnu ocjenu iznio je i lider RS-a Milorad Dodik, na posebnoj sjednici Narodne skupštine RS, posvećenoj – globalnoj političko-bezbjednosnoj situaciji i njenim implikacijama RS. Odluku OHR-a da proglasi tehničke izmjene Izbornog zakona, Dodik nije tumačio kao neko izolirano bh. pitanje, već kao dio šireg međunarodnog kretanja. Kazao je da se crta nova geopolitička mapa svijeta, te da je dio tog procesa nastojanje međunarodne zajednice da nametne svoju volju vlastima RS-a.

„Kao odgovoran čovjek osjećam da je Republika u jednoj zaista delikatnoj situaciji“, kazao je, te dodao da je dilema pred ovim entitetom: prihvatiti podaništvo, što bi značilo nestanak – ili da odabere put opstanka, uz podnošenje žrtve. Drugim riječima, prema Dodiku status quo je neodrživ, a tektonske promjene su neizbježne.

Dodik je kazao da je unipolarni svijet, u kojem su SAD bile jedina svjetska sila, prošlost, te da živimo u tranziciji prema novoj konstelaciji, u kojoj dio zemalja ne želi da se potčinjava američkoj volji. Washington se, dodao je on, opire navedenoj promjeni, te želi održati svoju dominaciju u što većoj mjeri, ako već ne može u cijelosti.

„Taj centar moći želi da ogradi ono što je njihovo i želi tu ogradu da čvrsto postavi, te će se obračunati sa svakim ko se suprotstavi ili za koga oni misle da bi mogao da se suprostavi“, kazao je. Dodik je istaknuo da je Washington doveo i samu Evropsku uniju u „podanički položaj“, ne ostavljajući joj mogućnost da bude samostalan globalni igrač.

Kako je pojasnio, EU se morala odreći jeftinih sirovina iz Rusije, te je iz geopolitičkih razloga pokazala spremnost da odobri pregovarački status za Ukrajinu, kao i za i Bosnu i Hercegovinu. „Sve je to dalo novi pečat procesima koji se dešavaju na prostoru Balkanu, a naravno i u okviru Bosne i Hercegovine“, kazao je Dodik.

„Geopolitika govori da smo mi u središtu zemalja, okruženi NATO-om i Evropskom unijom. Nema primjera da funkcionišu zemlje, koje su izopštene iz Evrope i koje su eventualno članice neke druge asocijacije, a da se nalaze u okviru evropskog kontinenta“, kazao je.

Nakon toga je napravio čudan obrat u argumentaciji. Istaknuo je da su Amerikanci zaustavili proces ubrznog približavanja BiH Evropskoj uniji. Ostalo je nejasno – zašto bi oni to učinili, ako je Evropska unija, kako je sam Dodik rekao, u „podaničkom položaju“ spram Washingtona?

Nadalje, Dodik je ponovio svoju mantru da „zemlja, koja je međunarodni protektorat, ne može napredovati ka Evropskoj uniji“. Ni to nije jasno, jer kako da Bosna i Hercegovina bude suveren politički faktor, kada to, prema riječima Dodika, ni sama Evropska unija nije.

Na stranu navedene nelogičnosti. Nakon što se složimo s Dodikom da se Evropska unija, nakon početka rata u Ukrajini, jeste postala sigurnosno i energetski znatno ovisnija o Sjedinjenim Državama, nego ranije, postavimo jedno jedno vrlo jednostavno pitanje – ako se jedna Evropska unija, koja ima 448 miliona stanovnika, morala povinovati volji Sjedinjenih Država (kako to kaže predsjednik RS), da li Dodik zaista vjeruje da se Republika Srpska sa svojih 850 hiljada stanovnika, može oduprijeti američkom pritisku?

„Naravno, mi znamo da oni nas ne slušaju, da smatraju da smo manje važni, da smo nebitni, da nam se podsmijavaju sada i da misle da mogu naći mehanizme koji će učiniti sve da nas dovedu u potrebno ponašanje po njima“, kazao je Dodik, na spomenutoj sjednici NSRS-a.

Dobro je poznato da je Dodik, u sličnoj situaciji, znao nadvladati međunarodnu zajednicu. Ne treba zaboraviti 2007. godinu, kada je tadašnji visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak nametnuo amandmane kojima su se trebale spriječiti blokade u radu državnih institucija, ali na kraju je Lajčak, nakon prijetnji Dodika, povukao svoje mjere.

Zašto i sada ne očekivati isti ishod?

Te 2007. godine Vladimir Putin je održao svoj čuveni govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, u kojem je kazao da Rusija više neće biti potčinjena Zapadu, a nakon toga je počelo ubrzano razvijanje ekonomske i ukupne političke saradnje između Evropske unije i Rusije. Vrhunac tog procesa bila je izgradnja Sjevernog toka 1, koji su tadašnji ruski predsjednik Dmitri Medvjedjev i Angela Merkel svečano otvorili, uz zagrljaje i osmijehe.

Iste te 2007. godine, tadašnji njemački ministar vanjskih Frank-Walter Steinmeier je napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“

Kada je Lačak te 2007. nametnuo svoje amandmane, Ruska ambasada u BiH se, po prvi put od Dejtona, pobunila na sjednici PIC-a protiv zapadnih zemalja i OHR-a, te je stala na stranu vlasti Republike Srpske.

Na koncu, tadašnji evropski komesar za vanjsku politiku telefonom je pozvao Lajčaka i naložio mu da poništi amandmane, što je ovaj i učinio.

Danas, 17 godina poslije, geopolitička situacija u Evropi je, kako je istaknuo i sam Dodik, strukturalno drugačija. Viša geopolitička svrha rata u Ukrajini jeste prekid evropsko-ruske ekonomske i političke saradnje. Zbog narušenih odnosa sa Rusijom, Evropska unija se ponovo, kako primjećuje Dodik, vratila pod okrilje SAD-a.

Navedeni geopolitički obrat se nije u cijelosti odrazio na odnose u Bosni i Hercegovini. Vidjeli smo da su, kao u dobra stara vremena, Delegacija EU i Ruska ambasada izdali saopćenja protiv tehničkih izmjena Izbornog zakona. Međutim, desilo se što se nikad ranije nije desilo: dvije izuzetno bitne članice Evropske unije, Njemačka i Nizozemska izdale su posebna saopćenja, u kojima su, suprotno od stava Delegacije EU, podržale potez OHR-a, te se svrstale uz Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. To predstavlja nezapamćen udarac Delegaciji EU i njenom šefu Johannu Sattleru, koji je odlučio da istupi protiv OHR-a.

Osim navedene, postoji još jedna bitna razlika trenutne krize, u odnosu na ranije.

Bio sam u Predsjedništvu BiH 2019. kada je trajala kriza u vezi sa slanjem ANP-a u sjedište NATO saveza. Do navedene krize je došlo zbog kolizije političkih zahtjeva, s jedne strane, Šefika Džaferovića i Željka Komšića da se usvoji ANP i pošalje u sjedište NATO-a; i Milorada Dodika, s druge strane, koji je bio protiv toga. Međunarodna zajednica, uključujući i SAD, tada je nastupala kao medijator, a ne kao strana u sukobu, te je pomogla da se dođe od kompromisa u vidu Programa reformi.

Nakon toga, uslijedila je još veća kriza 2021. godine, kada je tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida. Javna je tajna da je to učinio, uz protivljenje zapadnih zemalja, uključujući SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i EU. Nakon toga, velike sile su ponovo nastojale da zaustave krizu koju je „počeo neko drugi“. Na koncu, navedena kriza je zaustavljena tako što su pravosudne institucije odlučile da ne provode Inzkov zakon.

Ovaj put, situacija je radikalno drugačija. Schmidt nije postupio, uprkos Amerikancima, Britancima, Nijemcima i Nizozemcima. Naprotiv, on je nametnuo zakon na njihov poticaj. Drugim riječima, za razliku od prethodne dvije, Amerikanci i njihovi saveznici su svjesno gurnuli prst u oko Dodiku, te su ciljano ušli u obračun s njime. Ili kako Dodik na sjednici NSRS reče: zapadni blok je proveo svoju volju, uprkos prijetnjama RS-a da će reagovati.

Treći razlog zbog kojeg je trenutna kriza drugačija od ranijih jeste – novac. Banke u Republici Srpskoj su zatvorile račune osobama i kompanijama, koje se nalaze na američkoj crnoj listi. Ministrica finansija RS je kazala da banke nisu imale izbora, jer bi im, u suprotnom, bili ugašeni SWIFT kodovi i korespondencija sa drugim bankama, čime bi i same banke bile izbačene iz međunarodnog finansijskog sistema. „To znači uništenje kompletnog privrednog sistema RS što niko ne može dozvoliti“, kazala je.

Premijer RS-a je kazao da Amerikanci „po svim procedurama nemaju pravo na to što rade, ali ‘sila boga ne moli’“. Dodao je i da se Republike Srpska „ne može suprotstaviti njihovoj sili“, te da sve ovo rade, „jer su na drugim mjestima dobili šamare“.

Sličnu ocjenu je dao i jedan od lidera srpske opozicije Nebojša Vukanović, poručivši vlastima: „Izvukli ste nas na radar svjetske geopolitike, gdje se velike sile tuku. Zbog nerazumnih ličnih razloga uveli ste cijelu Srpsku i srpski narod u turbulencije.“

Ne znam kako će završiti trenutna kriza u BiH, ali se čini da su Amerikanci zaista, nakon dugo vremena, krenuli u odlučan obračun s vlastima RS-a. Ne zato što su poslušali glas sarajevskih analitičara, već kako Vučić, Dodik i drugi srpski zvaničnici primjećuju – zbog loše pozicije Ukrajine.

Prije nekoliko dana francuski predsjednik je kazao da će poslati francuske trupe u Ukrajinu, ako Rusi napadnu Kijev i Odesu. To je posve direktno priznanje dobro upućenog čovjeka da Ukrajinci ne stoje dobro. Prošle godine u ovo doba, Ukrajinci su spremali kontra-ofanzivu, te su se nadali da će osloboditi okupiranu teritoriju. Danas se govori o mogućem padu Kijeva.

Nakon dvije godine rata, uprkos herojskom otporu Ukrajinaca, počinje dolaziti do izraza ruska nadmoć u artiljeriji, avijaciji i ljudstvu. Skoro niko ozbiljan više ne razmišlja o mogućnosti da Ukrajinci vrate svoju teritoriju pod kontrolu. Ključno pitanje je: gdje će se Rusi zaustaviti, da li će im biti dovoljno 20% teritorije Ukrajine, što trenutno drže, ili će kako ocjenjuje John Mearsheimer težiti da, uz postojeće četiri, anektiraju dodatne četiri oblasti, što bi značilo oko 40% Ukrajine, uključujući i dijelove Kijeva, ako ne cijeli.

Mogućnost kolapsa Ukrajine već proizvodi osjećaj panike u zapadnim prijestolnicama, gdje se sve češće spominje mogućnost slanja trupa tih država u pomoć Ukrajincima. Financial Times navodi da Putin početkom ljeta sprema novu ofanzivu širokih razmjera. U slučaju da dođe do kolapsa ukrajinskih odbrambenih linija, u Evropi bi zavladao neviđeni osjećaj panike.

Dijeleći navedenu zabrinutost, Amerikanci i njihovi saveznici (među koje ne spada Delegacija EU) očigledno žele pojačati pritisak prema vlastima Republike Srpske, kako bi im poslali poruku da, čak i ako dođe do ruskog proboja u Ukrajini, ovaj dio kontinenta ostaje zona američkog utjecaja, te će se Washington žestoko obračunati sa svakim ko bude iskakao iz okvira.

Nakon lokalnih izbora u Turskoj: Može li AKP preživjeti “novu generaciju” birača i post-Erdoganovu eru?

Slično kao što je početkom 2000-ih započeo snažan val stranke AKP-a koji je krenuo s istoka i unutrašnjosti zemlje, vodeći do dvodecenijske dominacije te stranke, sada se, čini se, osjeća povjetarac u suprotnom smjeru, krećući se sa zapadnih i obalnih dijelova prema konzervativnoj unutrašnjosti, transformirajući ustaljene obrasce glasanja. Iako je prerano govoriti o tome da li će se ova tendencija nastaviti, pojavljuju se određeni trendovi koji postaju gotovo hronični i ne mogu se zanemariti.

Iako se ne bi dalo zaključiti, prema pisanjima većine svjetskih medija, rezultati lokalnih izbora u Turskoj nisu pretjerano iznenađujući. Tradicionalno nije mala razlika između dinamika koji određuju rezultate općih i lokalnih izbora. Naročito od referenduma za promjenu Ustava 2017. godine kada se prešlo na predsjednički sistem u pravilu je manja zainteresiranost za lokalne izbore. Novi ustavno-pravni poredak je donio veći stepen centralizacije političke moći, što je neminovno u drugi plan gurnulo niže instance političkog života. Stoga je ove lokalne izbore obilježilo relativno nisko učešće glasača (oko 78 posto) s obzirom da je riječ o zemlji u kojoj je izlaznost gotovo u pravilu 80-90 posto. Umjesto fokusiranja na činjenice vidljive šturim čitanjem turskih lokalnih izbora kao što su, niska izlaznost (za turske standarde), pad AKP-a ili rast CHP-a, gubitak velikih urbanih centara, ili širenje ‘crvenog talasa’ prema unutrašnjosti zemlje, bitnije je pokušati odgovoriti na pozadinu ovih procesa.

Kao prvo, trendovi glasanja se poklapaju s globalnim tendencijama. Naročito kod mlađe populacije je počela prevladavati nezainteresiranost tradicionalnim temama političkog razilaženja, te je primjetno sveopće nepovjerenje u izborni proces. Mlađa populacija od sredine 2010-ih demonstrira prioritetiziranje nekih drugih, za Tursku nekonvencionalnih, tema koje se ne obaziru mnogo na političke ili ideološke razlike, po čemu je ova zemlja bila prepoznatljiva u svijetu. Mlađi glasači za razliku od starijih Turaka se fokusiraju na set drugih tema kao što su ekonomija ili kvaliteta svakodnevnog života. Da mlađa populacija jest ozbiljna determinanta izbornih rezultata govori i činjenica da svake godine otprilike milion mladih Turaka dobija pravo glasa. Do narednih općih izbora se očekuje nekih 4 miliona novih glasača što čini nekih 5 posto ukupne populacije.

Ono što dugoročno gledano i nije loše za Tursku je to da oštre linije ideološke polarizacije lagano blijede. Očekuje se da će se ovakav trend pojačavati ubrzanom urbanizacijom, širenjem masovnog obrazovanja i sve većom participacijom žena na tržištu rada. Ukratko, sve više govorimo o globalnoj i modernoj Turskoj, što je lov za popularne glasove učinilo mnogo kompleksnijim poduhvatom. Ovo će neminovno ne samo AKP, već i druge stranke natjerati da nadograde svoj tradicionalni narativ i modus operandi.

Stoga ne treba čuditi da je gotovo jedina tema koja je dominirala u predizbornom periodu upravo bila inflacija i devalvacija turske lire koja ekonomiji ove zemlje isisava krv već punih šest godina. Naročito ako se u obzir uzme činjenica da je pitanje PKK-a i terorizma uspješno riješeno za dvadesetogodišnje vladavine AKP-a. To je neočekivano stvorilo problem vladajućoj stranci, koja sada mora da udovolji potrebama modernog društva naviknutog na prosperitet i stabilnost.

Opozicija je uspjela ispolitizirati pitanje sirijskih izbjeglica i imigracije. Opet više vezano za „mit o otimanju radnih mjesta“ domaćoj populaciji nego promjeni demografskog karaktera stanovništva. Naročito je postalo problematično što je vlada počela izdavati državljanstva prije nekoliko godina. Pretpostavlja se da u Turskoj danas živi 3-4 miliona Sirijaca. Sa ostalim imigrantima, kao što su Afganistanci, Iračani i afrički migranti, procjene se penju na nekih 5 miliona stranaca, što čini preko pet posto ukupnog stanovništva.

Ono što je jedan od trendova ne samo izbornog procesa u Turskoj već i u svijetu je nerijetko kažnjavanje “političkog establišmenta”. Iako je CHP stranka osnivač Republike Turske i najstarija stranka, preko tri decenije su u opoziciji. Stranka koja se većim dijelom turske historije smatrala strankom establišmenta se retorički gledano uspjela nametnuti kao anti-establišment stranka. Sa obzirom na to da je AKP bez prekida u vlasti preko 20 godina (od 2002.), ona je nužno postala ‘establišmentska stranka’. Tako da je AKP danas gdje je CHP bio decenijama – stranka elite, odnosno pojednostavljeno rečeno, ‘zrela za kažnjavanje’ na izborima. AKP je postala meta za sve što ne valja u društvu, bila za to direktno odgovorna ili ne.

Pokazalo se među dobrim potezima CHP-a je i promjena predsjednika stranke. Ovaj potez se isplatio u rekordnom roku. Ozgur Ozel je od novembra prošle godine novi predsjednik CHP-a. Zbog pohlepe i zaluđenosti dugogodišnjeg predsjednika Kemala Kilicdaroglua stranka je dugo bila talac njegovih ličnih ambicija, te je cijelu vječnost oklijevala ubrizgati potrebnu injekciju svježeg daha. Pokazat će se iznova da promjena izblijedjelih lica u politici se nerijetko isplati. Iako je CHP manje-više prošao kroz proces kadrovske transformacije, čini se da će slično morati i AKP uraditi ukoliko želi spriječiti negativan trend osipanja glasova.

Iako se odavno govori da se u Turskoj polahko formira dvopartijski sistem, sličan onom u SAD-u, ono što je malo ko očekivao je solidan rezultat malih političkih partija. Stranke poput Yeni Refah Parti (stranka koju je osnovao Nedžmetin Erbakan) pokazale su snagu. Ovo je islamistička stranka, koja je na zadnjim općim izborima stala u koaliciju protiv AKP-a. Međutim, sada se pokazalo da ova stranka ima čvrstu bazu, koja pod stegama ideološki šarene koalicije nije dolazila do izražaja u prethodnim izbornim procesima. Razlozi tome su vrlo jasni. Bazu Yeni Refaha čini konzervativno stanovništvo blisko političkom islamu. Na ovim izborima se jasno vidjelo da je koalicija predvođena ekstremno sekularističkom CHP ozbiljno iritirala bazu, što je vjerovatno pretankalo dio glasova ideološki sličnijem AKP-u na zadnjim općim izborima. Međutim, rezultati manjih stranaka ne treba da bune pretjerano, jer opća tendencija ipak ide u pravcu tihe tranzicije ka dvopartijskom sistemu. U prilog tome ide i jako pozicioniranje dvije najveće stranke i dominacija u odnosu na ostale stranke. Sve u svemu, ipak su ovi izbori, kao i zadnjih nekoliko, bili stratosfersko nadmetanje između dvije stranke, AKP-a i CHP-a.

Ovogodišnji lokalni izbori su otvorili nekoliko ozbiljnih pitanja za budućnost. Sa obzirom da se još jednom dokazalo kako sama ličnost predsjednika bolje stoji u percepciji turskih glasača nego njegova stranka, prvo ozbiljno pitanje koje se nameće već godinama je, da li AKP ima odgovor za post-Erdoganovu eru? Ovo pitanje dobija na važnosti naročito što je Erdogan na zadnjim općim izborima rekao da se više neće kandidirati na poziciju predsjednika. Naročito situaciju usložnjava činjenica da je novi Ustav izglasan 2017. koncentrirao moć u rukama Predsjednika. Ukoliko bi se ponovilo nešto slično na narednim općim izborima 2028. godine i ukoliko su ovi lokalni izbori indikator post-Erdoganove AKP, onda se nameće ozbiljno pitanje kakvu Tursku ćemo gledati nakon 2028. godine. S obzirom na njenu geopolitičku bitnost, ovo pitanje prevazilazi nacionalne granice ove države i tiče se šireg geografskog pojasa od Bliskog istoka do Balkana.

Ono što je postalo više nego jasno je da ekonomija dominira politički narativ i da će pobjednik narednih izbornih ciklusa biti upravo ona stranka koja ponudi izlaznu strategiju iz monetarne krize. Upravo je ovo pitanje davne 2002. godine dalo vjetar u leđa AKP-u koji je implementirao politiku fiskalne discipline Kemala Derviša koja je tada riješila pobješnjelu inflaciju. AKP je upravo na talasu tih reformi od Turske napravila ekonomsko čudo. Nema dileme da će potraga za ‘novim ekonomskim čudom’ biti dominantna tema narednih izbornih ciklusa.

U kontekstu smanjene izlaznosti i promjene demografske strukture biračkog tijela, stranke će morati pronaći nove načine da angažuju birače, posebno one mlađe. Ekonomski oporavak, rješavanje pitanja imigracije, te prilagodba ideoloških platformi modernim vrijednostima postat će ključni faktori u osvajanju i zadržavanju političke moći u Turskoj. Globalističke moderne teme za globaliziranu i modernu Tursku. Onaj ko prvi adresira i odgovori potrebama nove Turske bit će novi vladar političke scene.

Za sedam dana dva puta mijenjao odluku: Halil Lagumdžija pravosuđu Republike Srpske prepustio predlaganje dvoje zamjenika glavnog državnog tužitelja. Tužioci Čampara i Pašić najizvjesniji prijedlog!

Četiri dana prije nego što će započeti intervjue sa kandidatima za dvije pozicije zamjenika glavnog državnog tužilaca, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Halil Lagumdžija promijenio je sastav Komisije koja bi trebala obavljati intervjue. Razlog je, kako saznaje Istraga, da iz utrke za zamjenike glavnog državnog tužioca budu izbačene tužiteljice Enisa Adrović i Bojana Jolović, a da se na zamjeničke pozicije imenuju Džermin Pašić i Dubravko Čampara.

Na početku da pojasnimo – nakon raspisanog konkursa za bilo koju poziciju u pravosuđu formira se podvijeće. Ukoliko se radi o pozicijama u Sudu BiH i Tužilaštvu BiH formira se državno podvijeće. Isti princip se primjenjuje i za entitetsko pravosuđe, gdje se formira entitetsko podvijeće.

Kako se u ovom slučaju biraju zamjenici glavnog državnog tužioca, državno podvijeće bi trebalo obaviti intervjue te sačiniti rang listu kandidata koja se, potom, dostavlja VSTV-u. U tom podvijeću su do sada bili Halil Lagumdžija, predsjednik VSTV-a i predstavnik Suda BiH, Biljana Simeunović, predstavnica Tužilaštva BiH, Snježana Petković, predstavnica Republičkog tužilaštva RS, Srđan Forca, predstavnik Okružnog suda Banja Luka, Mustafa Šabić, predstavnik Vrhovnog suda FBiH, Saša Sarajlić, predstavnik Federalnog tužilaštva i Aleksandra Obradović, predstavnica pravosuđa Brčko distrikta.

Kako Halil Lagumdžija i njegov prijatelj Admir Suljagić, direktor Sekretarijata VSTV-a nemaju kontrolu nad pojedinim članovima VSTV-a, predsjednik VSTV-a 21. marta donosi odluku o “imenovanju podvijeća za predlaganje kandidata za sudijska i tužilačka mjesta na nivou BiH”. Svojom odlukom Lagumdžija izbacuje predstavnicu Tužilaštva BiH Biljanu Simeunović iz podvijeća, te umjesto nje imenuje Željku Fabić, predstavnicu Okružnog tužilaštva Banja Luka.

Lagumdžijino podvijeće od 21. 3. 2024.

Tako Lagumdžija pravosuđu Republike Srpske od ukupno sedam mjesta u podvijeću daje tri pozicije, Federaciji dvije, a državnom pravosuđu samo jednu poziciju – odnosno samome sebi. I ovom raspodjelom Lagumdžija nije bio zadovoljan, jer su u podvijeću ostali Mustafa Šabić i Aleksandra Obradović koji, prema informacijama Istrage, ne slušaju slijepo Admira Suljagića i predsjednika VSTV-a. Zato Lagumdžija samo sedam dana nakon što je “imenovao podvijeće”, donosi novu odluku kojom skraćuje listu imenovani. Iz podvijeća izbacuje Aleksandru Obradović (Brčko distrikt) i Mustafu Šabića (Federacija BiH).

Lagumdžijino podvijeće od 28.3.2024.

Dakle, od ukupno pet članova podvijeća za izbor dvoje zamjenika glavnog državnog tužioca, troje je iz Republike Srpske, jedno iz Federacije i jedno iz državnog pravosuđa.

Razlog ovih naglih promjena u podvijeću je to što Lagumdžija i Suljagić nastoje na dvije pozicije zamjenika glavnog državnog tužitelja instalirati Džermina Pašića (iz reda Bošnjaka) i Dubravka Čamparu (iz reda Ostalih). Istovremeno, cilj je, kroz podvijeće, eliminisati sve njihove protukandidate među kojima je državna tužiteljica Enisa Adrović koja je podigla optužnicu u slučaju Bosnalijek. Podsjetimo, na početku afere Bosnalijek, optuženog Nedima Uzunovića i Bosnalijek je zastupala advokatska kancelarija čiji su osnivači Maida Čampara i Mirsad Crnovršanin, supruga, odnosno bivši saradnik državnog tužioca Dubravka Čampare.

Prema informacijama Istrage, nakon što se dokopaju zamjeničkih pozicija, Čampara i Pašić će poduzeti sve kako bi s pozicije glavnog tužitelja Tužilaštva BiH udaljili Milanka Kajganića i kako bi jedan od njih dvojice preuzeo rukovođenje Državnim tužilaštvom.

Podsjetimo, bivši šef srbijanske BIA-e Aleksandar Vulin u nekoliko je navrata, a posebno gostujuči na BN televiziji, hvalio državnog tužioca Dubravka Čampara koji se iskazao u saradnji sa srbijanskim pravosuđem.

 

Kolumna Senada Avdića: Jedan dan u životu berača budžeta Predraga Kojovića!

U proljeće 2019. u emisiji “Pressing” televizije N1 voditelj Amir Zukić zatražio je od mene da se prisjetim predratnih izdanja “Slobodne Bosne” i tema u kojima smo najavljivali izvjesnost rata, odnosno agresije na BiH. U razgovoru smo se dotakli i  teksta iz novembra 1991. godine “Sarajevo na četničkom nišanu” u kojem smo objavili ključne elemente “tajnog plana napada na Sarajevo”. Kazao sam u emisiji “Pressing”, vjerujem da se dobro sjećam, da je nažalost, utjecaj “Slobodne Bosne” kao malog, neovisnog nedjeljnika na formiranje javnog mnjenja bio simboličan, jer su mainstrem mediji toga vremena širili radikalno drugačije, tobože “pacifističko” raspoloženje, a zapravo apaurinsku letargiju kod svoje publike.

U tom sam kontekstu naveo primjer YUTEL-a (mada sam mogao i nekih drugih “ozbiljnih” medija) koji je istog novembarskog dana kada je “SB” izašla iz štampe stavio pred svoje kamere nekog oficira JNA da oštro demantira naše tvrdnje i umiri javnost “objašnjenjem” da se teška artiljerija JNA oko Sarajeva ukopava da bi “branila, a ne napadala grad”. Za autora ovog priloga Predraga Peđu Kojovića, sam kazao da je postupio kao (samo) “loš novinar”. Jer, iole znatiželjniji, ambiciozniji novinar bi se zanimao od koga JNA kani braniti Sarajevo, a ne bi propustio ni da “čuje i drugu stranu”, autore i urednike “Slobodne Bosne”.

Nešto se malo i tiho u medijima i sarajevskoj javnosti komentirala ta moja uzgredna opaska, i vrlo brzo, sa razlogom potpuno je potonula u zaborav.

Onda je tu marginaliju, iz mraka zaborava, ovih dana isčupao Predrag Kojović gostujući u podcastu “Dnevnog Avaza”. Na sugestivno instistiranje pretencioznog novinara da komentira napade na sebe, u čemu prednjači SDA, državni zastupnik i član rukovodstva Naše stranke (i utjecajni član vladajuće koalicije) se vratio 33 godina unatrag i ovako komentirao događaje iz jeseni 1991.

Ja sam tad imao 24-25 godina. Ponekad bi me zvali da radim neke ankete na ulici. Ja mislim da je ovo na šta Senad Avdić asocira (valjda je mislio reći ‘aludira’, op. SA) da je on objavio kako je Sarajevo opkoljeno. I onda je veliki kamion zaustavljen ispred kasarne iznad komande koji je imao na papiru da su banane unutra, a unutra je valjda bilo oružje. Mene su poslali da uzmem izjave. Ja sam tamo stajao sa deset drugih novinara kada je taj general objašnjavao da to nisu rakete nego banane. Dakle, samo sam sakupljao izjave i donio ih u redakciju.”

Očito da ne samo što je Kojović, potvrdio moju ocjenu da je (bio) “slab novinar”, nego je bio još samokritičniji: nije uopće bio novinar, nego “ulični anketar”, “držač mikrofona”, “sakupljač izjava” i njihov “nosač u redakciju”. On je ispred Komande JNA izvještavajući o događaju imao sličan status kao jedan drugi stranački lider nekoliko mjeseci kasnije: bio je “slučajni prolaznik”.

Mali bi problem moglo biti samo to što Kojović “Avazovom” novinaru govori o događaju koji nema veze sa onim na šta sam se svojedobno referirao. On priča o kamionu u kojem su u jesen 1991.godine prevozilo oružje, a komanda JNA tvrdila da se transportiraju banane. Događaju, dakle, na kojem je on bio među desetinana novinara i držao mirkofon.

Ali, ja sam govorio o nečem sasvim drugom, što je bilo dio istog (agresorskog) plana: tekstu u “Slobodnoj Bosni” objavljenom 21. novembra 1991. u kojem je javnost upozorena na uznemirujuće procese koji se ubrzano odvijaju: ukopavanje artiljerijskih oruđa JNA oko Sarajeva i pripremama Srpske demokratske stranke za prometnu blokadu glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Nakon toga istraživačkog članka objavljenog u “SB” Predrag Kojović je negdje na obroncima Trebevića držao mikrofon dok je oficir JNA naše pisanje osporavao i bagatelizirao dokumentirane sumnje i osnovani strah građana. Ništa Kojoviću ni tada ni sada ja ne zamjeram osim nedopustivog deficita profesionalnosti. Konačno, njegov sugovornik, oficir JNA je kasnije bio na istaknutim funkcijama u Armiji BiH.

Tekst u “SB” pisan je pod teškim dojmom jezivih slika iz Vukovara u kojeg su tri dana ranije, nakon višemjesečne opsade i razaranja umarširale snage JNA ojačane srpskim paravojnim jedinicama. Vjerovati nakon vukovarskog iskustva da će JNA braniti bilo koji drugi grad, je profesionalno sljepilo i kognitivna nedoraslost. Naravno i indikator toksičnosti YUTEL-ove uređivačke poltike, za koju ulični anketari i nosači mikrofona nisu mogli biti odgovorni.

Ja, naravno, nemam snimak toga priloga sa Yutela, a ukoliko ga ima Predrag Kojović u svojoj videoteci (pričalo se pred rat da on ima najraskošniji izbor “filmova za odrasle” u cijelom gradu), neka ga ustupi, nekoj režimskoj televiziji, TVSA, Face TV,  TV Alfi, pa da rastjeramo magle oko ovog događaja, ako je to nekome uopće važno.

Vjerovatno bi rečene Kojovićeve nepreciznosti u “Avazovom” podcastu prećutao, jer nemaju nikakvo šire značenje, no ono što je u nastavku rekao, moralo bi se, ipak, malčice problematizirati. Kojović kaže da je neposredno uoči rata (pored magazina “Nedjelja”, gdje je bio zaposlen, i YUTEL-a gdje je pravio ulične ankete i sakupljao izjave) radio i u Časopisu “Naši dani”.

Taj je list, čiji je osnivač bila Liberalna stranka (nekadanji SSO BiH), kaže Kojović, na naslovnoj strani se samolegitimirao kao “magazin za politiku i kulturu samostalne demokratske, nezavisne Bosne i Hercegovine”.

Ta je naglašeni, neukusno nezgrapni patriotizam u vrijeme kada se još uvijek živjelo u sastavu SFR Jugoslavije, priskrbio je  goleme probleme urednicima i novinarima, pa i njemu osobno, otkriva Kojović.

“Zbog toga smo bili privođeni od strane ostataka komunističkog režima u stanicu i ispitivani…”

Oni koji pobliže poznaju državnog zastupnika Predraga Kojovića (u koje ja ne spadam, na obostrano zadovoljstvo) kažu da mu izmišljanje, da ne kažem, laganje, nisu strane “tehnike” u javnoj i privatnoj komunikaciji, naročito ako se iz njih kakav benefit može “čvaknuti”. Kakve koristi Kojović može imati od fantazmagorije o “ostatcima komunističkog režima”, tj. policijske države koja dvije godine nakon što je komuizam u BiH i službeno propao, “u stanicu privode” novinare-patriote?! Stvar je providna i bespredmetna, pogotovo kada se zna da su najmanje dvojica urednika-osnivača novih “Naših Dana” (Zoran O. Milanović i Senad Pećanin) u to vrijeme bila dio propagandnog štaba Republičkog MUP-a. Među nama novinarima koji nismo imali sreću da budemo žrtve vlastitog patriotizma, niti da nas “ostaci komunisitčkog režima” “privode u stanicu” ranih 90-ih nije nikakva tajna bila personalno-materijalna povezanost “Naših Dana” sa ministrom policije Alijom Delimustafićem i njegovom firmom “CENEX”. Ta će se poslovna veza tokom rata i formalizirati kroz vlasničke “papire”.

Kažem, ne znam kakvu korist od te vrste naknadnog pamćenja i nemaštovitog ušminkavanja svoje patuljaste novinarske biografije može iscijediti Pedrag Kojović. Kada je prije nekog vremena kazao da “svakog Prvog marta posjeti mezar Alije Izetbegovića”, lagao ili ne lagao, motivi su mi (bili) jasni. To je pristajanje na glancanje kulta ličnosti rahmetlije sa Kovača na kraju se pokazalo kao VJEŠT dugoročno isplativ potez: među glasovima koje su Kojoviću obnovili mandat u Parlamentu BiH zacijelo je bio i nezanemariv broj osnivača Stranke demokratske akcije. Tako će, zahvaljući i toj dovitljivoj pragmatičnosti, istekom mandata krajem 2026. godine Peđa Kojović u Sarajevu ostvariti svoj “američki san”: dobacit će do svog prvog miliona novcima ovdašnjih poreskih obveznika!

(Slobodna Bosna)

Slučaj “Start 2”: Čampara se raspitivao zašto je opet uhapšen Elmedin Karišik, advokat Crnovršanin traži da istragu nastavi tužilac Pašić koji je Karišikove Sky prepiske u kojima se pominju “Konakovićevi tužioci” proglasio tajnim. Kantonalni tužilac – Crnovršanin brani Tužilaštvo BiH, a ne klijente!

“Znam ja pozadinu ove akcije”, ponovit će nekoliko puta Mirsad Crnovršanin na ročištu za određivanje pritvora njegovom klijentu Elmedinu Karišiku.

“Znam, ali doći će vrijeme da se kaže”, reći će opet.

Ova sarajevski advokat, koji dijeli kancelariju sa Maidom Čampara, nekad je dijelio kancelariju sa Maidinim suprugom Dubravkom Čamparom. Prije nego što se otisnuo u advokatske vode, Crnovršanin je bio saradnik državnog tužioca Dubravka Čampare.

Upravo je Dubravko Čampara, kako saznaje Istraga.ba, na dan ponovnog hapšenja Elmedina Karišika i Seida Hadžibajrića pozivao inspektore MUP-a Kantona Sarajevo da se raspita zbog čega je to Tužilaštvo Kantona Sarajevo provelo ovu akciju.

“Da li rade isto ono što radi Džermin”, pitao je Čampara.

Džermin Pašić je, podsjećamo, u maju prošle godine bio uhapsio Elmedina Karišika i Seida Hadžibajrića zbog sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa krivičnim djelima međunarodna trgovina drogom i pranje novca. Istog dana su trebali biti uhapšeni Sani El Murda i njegova (polusestra Barbara Pekić, inače vlasnica ugostiteljskog objekta Dos Hermanos u Radićevoj ulici u Sarajevu. Ali El Murdu i Barbaru Pekić policija nije pronašla na adresi, tako da je ovo dvoje bliskih saradnika Edina Gačanina Tita i danas na slobodi. Elmedina Karišika i Seida Hadžibajrića tužilac Pašić je pritvorio, “otevši” ih prethodno, tog maja 2023. godine, od Tužilaštva Kantona Sarajevo. Mirsad Crnovršanin kaže da je sve to urađeno u dogovoru dva tužilaštva.

“Nije tačno da postoji ikakav dogovor između Tužilaštva Kantona Sarajevo i Tužilaštva BiH o ovom predmetu”, reći će pred Kantonalnim sudom u Sarajevu Samir Selimović, jedan od dvojice tužilaca koji su uhapsili Karišika i Hadžibajrića mlađeg i koji su prošle godine uhapsili još uvijek pritvorenog Ibrahima Hadžibajrića.

Karišikov branilac Mirsad Crnovršanin, ne osporavajući osnovanu sumnju protiv svog klijenta Elmedina Karišika, ponavljat će u sudnici Kantonalnog suda u Sarajevu, da istragu protiv Karišika i Seida Hadžibajrića treba provoditi Tužilaštvo BiH, odnosno tužilac Džermin Pašić, a ne Tužilaštvo Kantona Sarajevo.

“Ja nisam nešto posebno čuo da branitelji, posebno branilac prvoosumnjičenog Karišika, nešto brani svog klijenta. Čak kaže da postoji osnovana sumnja. Nisam čuo neku argumentaciju kojom se brane njihovi branjenici. Čuo sam argumentaciju kojom se brani neko drugi, možda Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, što je malo čudno“, kazao je u sudnici kantonalni tužilac Selimović.

Tužilaštvo BiH, odnosno tužilac Džermin Pašić koji je voma blizak Dubravku Čampari, krajem prošle godine nije se protivio da Elmedin Karišik bude pušten na slobodu uz jemstvo u iznosu od 364 hiljade maraka koje je ponuđeno nakon što je u predmet ušao advokat Mirsad Crnovršanin. I tako je Karišik pušten na slobodu koju će iskoristiti da odmah nastavi sa istim poslovima, koristeći svog brata Harisa da u noćnim satima obilazi parkinge preko kojih su prali novac.

“Pod okriljem noći brat Elmedina Karišika je snimljen kako na tim parkinzima u svoj automobil ubacuje vreće”, reći je kantonalni tužilac Darko Soldat, ističući da je, po naredbi Kantonalnog suda u Sarajevu, MUP Kantona Sarajevo pratio i tajno snimao Elmedina Karišika nakon što ga je državno pravosuđe, uz pozitivno mišljenje tužioca Pašića, pustilo na slobodu.

Praćenjem Elmedina Karišika i Seida Hadžibajrića utvrđeno je da su obojica prekršili mjere zabrane koje im je izrekao Sud BiH. Advokat Crnovršanin će prigovoriti tvrdnjom da je MUP Kantona Sarajevo “nezakonito postupao” te da su, ukoliko je Karišik prekršio mjere zabrane, morali o svemu obavijestiti državnog tužioca Džermina Pašića.

“Čak i studentima prava je poznato da se posebne istražnje radnje provode konspirativno”, objasnit će tužilac Selimović.

No, branilaca Crnovršanin je nastavljao hvaliti ulogu Tužilaštva BiH, ističući da državni tužioci nisu odbrani nikada dali Karišikove prepiske iz Sky aplikacije. Što je, prema Crnovršaninu, pozitivno. I zbog toga je pred sudom negodovao što su mu dostavljeni Sky dokazi protiv njegovog klijenta, jer su to, kazat će Crnovršanin, “zaštićeni dokazi”.

“Prvi put u svojoj karijeri čujem da se branilac osumnjičenog protivi i čudi zašto je dobio neki dokaz koji ide u korist njegovom branjeniku. Netačna je činjenica da na Sky komunikaciji koju smo ustupili odbrani ima oznaka tajnosti. To nije tačno. Tu komunikaciju smo dobili od MUP-a KS. I nije tačno da postoji tajnost u rješenju Suda BiH na ovu komunikaciju”, objasno je tužilac Selimović.

No, zbog čega Mirsad Crnovršanin insistira da Sky prepiske Elmedina Karišika ostanu tajna? I zbog čega insistira da Karišika “procesuira” državni tužilac Džermin Pašić? Odgovore na ova pitanja treba potražiti u sljedećim činjenicama.

Elmedin Karišik je biznismen i vlasnik kompanije Plaza Group. On je blisko sarađivao sa Sanijem El Murdom, članom narko kartela Tito i Dino kojim rukovodi Edin Gačanin Tito. U Sky prepiskama na čijoj “tajnosti” insistira Mirsad Crnovršanin, Karišik i El Murda pominju finansiranje stranke Narod i Pravda u čijem predsjedništvu sjede Denis Zvizdić i Aljoša Čampara, tetić, odnosno brat državnog tužioca Dubravka Čampare s čijom suprugom Crnovršanin drži zajedničku advokatsku kancelariju. Sa Elmedinom Karišikom blisko je sarađivao policajac Adis Drnda, prijatelj Dubravka i Aljoše Čampare. Drnda je koristio Karišikov automobil. Isti automobil koristio je i Adnan Maglić, član narko grupe Admira Arnautovića Šmrka. Narko dilera Admira Arnautovića Šmrka Tužilaštvo BiH je uhapsilo u septembru 2022. godine. Naredbu za hapšenje je izdao državni tužilac Džermin Pašić koji se, potom, izuzeo iz predmeta. Akcija hapšenja Admira Arnautovića Šmrka je urađena u trenucima dok se za njegovo hapšenje pripremalo Tužilaštvo Kantona Sarajevo. No, i ovdje je tužilac Pašić “upao” u istragu kantonalnih kolega i predmet prebacio na Tužilaštvo BiH. Iako je od hapšenja Admira Arnautovića Šmrka i njegovog prijatelja Adnana Maglića prošlo 18 mjeseci, optužnica nikad nije podignuta. Šmrk je nakon nekoliko mjeseci pritvora pušten na slobodu. Baš kao što je pušten i Elmedin Karišik kojeg je uhapsio isti tužilac – džermin Pašić. Podsjetimo, u komunikaciji između Karišika i El Murde pominju se podobni tužioci.

“Jučer, prije nego smo krenuli na džumu sretnem onog Šmrka sa starim njegovim i zvali me, hajde da jedemo. Priča mi za Konakovića, isfinansirao mu čitavu kampanju, sad prošle izbore”, napisao je  Elmedin Karišik u svojoj prepisci sa Sanijem El Murdom iz marta 2021. godine.

“Oni mu isfinansirali kampanju”, upitao Murda.

“Pa, nije mi baš sve ispričao, ali kako sam skontao sad te neke tužioce stavio Konaković svoje što je on imao te predmete i odbačeni su svi”, pojasnio je Karišik.

Ove prepiske državni tužioci Dubravko Čampara i Džermin Pašić proglasili su “tajnim”, a na njihovoj tajnosti insistirao je i bivši Čamparin saradnik, a sada branilac Elmedina Karišika – Mirsad Crnovršanin.

Prilikom posljednjeg pretresa u vešeraju Elmedina Karišika pronađena su dva telefona koja je pokušao sakriti od istražitelja. Upravo ova dva telefona skrivaju dvije tajne – ko je i kako Karišiku omogućio puštanje na slobodu i tajnu jednog stana u Istanbulu.

Tužilaštvo Kantona Sarajevo u petak je obavijestilo Sud BiH da je Elmedin Karišik prekršio mjere zabrane. To znači da bi ovaj biznismen mogao ostati bez 364 hiljade maraka koje je položio kao jemstvo za puštanje na slobodu.

 

Objavljujemo i analiziramo kompletan nacrt izbornog zakona RS: Sve ovlasti preuzima RIK, CIK izbačen iz izbora za entitetski nivo, Izborni zakon BiH izbrisan!

Nacrtom izbornog zakona Republike Srpske u potpunosti se isključuje Izborni zakon BiH. Važećim Izbornim zakonom Republike Srpske, na koje taj entitet i prema državnom zakonodavstvu ima pravo, predviđeno je da “svaki državljanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine sa navršenih osamnaest (18) godina života ima pravo da glasa i da bude izabran (u daljem tekstu: biračko pravo), u skladu sa odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona RS”. 

Nacrtom izbornog zakona RS kojeg je u petak ujutro usvojila Narodna skupština RS izborni zakon BiH je – izbrisan. Predloženi član zakona sada glasi: “birač sa navršenih 18 godina života ima pravo da bira i da bude biran (u daljem tekstu: biračko pravo), u skladu sa odredbama ovog zakona”. 

Dakle, Izborni zakon BiH više ne postoji.

Kada je u pitanju samo definisanje zakona, odnosno definisanje nadležosti, tu se uvode nove nadležnosti.

“Ovim zakonom uređuje se izbor predsednika i potpredsednika Republike Srpske, poslanika Narodne skupštine Republike Srpske i delegata Veća naroda, odbornika gradske skupštine, odbornika skupštine opštine, gradonačelnika grada, načelnika opštine, članova saveta mesne zajednice, imenovanje organa za sprovođenje izbora i finansiranje izbora i izborne kampanje”, piše u članu 1 važećeg Izbornog zakona Republike Srpske koji je bio usklađen sa Izbornim zakonom BiH.

Evo kako nacrt izbornog zakona definiše nadležnost.

“Ovim zakonom uređuju se izbor i imenovanje poslanika Narodne skupštine Republike Srpske i delegata Vijeća naroda Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske, delegata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, odbornika skupštine grada, odbornika skupštine opštine, izbor i opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine, izbor članova savjeta mjesne zajednice, imenovanje organa za sprovođenje izbora, zaštita izbornog prava, pravila ponašanja u izbornoj kampanji, finansiranje izborne kampanje, kao i druga pitanja od značaja za sprovođenje ovoga zakona”, navedeno je u nacrtu izbornog zakona RS.

Dakle, nacrtom je predviđeno da se uređuje i izbor srpskih delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, što je suprotno Izbornom zakonu BiH i što je, zapravo, novina u odnosu na važeći Izborni zakon RS

Prema važećem Izbornom zakonu Republike Srpske koji je usklađen za Izbornim zakonom BiH, Republička izborna komisija RS (RIK):

1 donosi opšta akta za opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine, sprovodi postupak za opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine prije isteka mandata, nadzire postupak opoziva i odgovara za zakonito sprovođenje tog postupka,

2. pruža stručnu pomoć skupštini opštine, odnosno grada i organima za sprovođenje postupka za opoziv,

3. donosi akte kojima se utvrđuju kriterijumi za raspodjelu sredstava za finansiranje izborne kampanje,

4. donosi opšte akte i uputstva za izbor savjeta mjesne zajednice (u daljem tekstu: Savjet),

5. vrši nadzor nad sprovođenjem izbora Savjeta,

6.  donosi akte kojima uređuje unutrašnju organizaciju i način svog rada, na koje saglasnost daje Narodna skupština Republike Srpske,

7. predlaže budžet za Republičku izbornu komisiju i podnosi izvještaj o izvršenju budžeta u okviru godišnjeg izvještaja Narodnoj skupštini Republike Srpske i

8. vrši poslove koji su joj preneseni od Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine i druge poslove utvrđene aktima Republičke izborne komisije, ovim zakonom i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine.

Nacrtom novog izbornog zakona RS Centralna izborna komisija BiH se u potpunosti isključuje iz izbornog procesa za nivo entiteta RS i za lokalne izbore u RS. Tako u nacrtu piše da “Republička izborna komisija raspisuje izbore u skladu s ovim zakonom, obavještava sve nadležne organe i javnost o datumu održavanja izbora najmanje 150  dana prije održavanja izbora, osim ako odredbama Glave XV ovog zakona nije drugačije  određeno.

Kada su u pitanju druge nadležnosti RIK-a, evo šta nacrt zakona predviđa.

“Republička izborna komisija:
1) donosi odluku o održavanju neposrednih izbora u Republici Srpskoj, propisanih ovim zakonom,
2) donosi podzakonske akte za sprovođenje ovog zakona,
3) prati primjenu i daje mišljenja u vezi s primjenom ovog zakona;
4) koordiniše, nadgleda i reguliše zakonitost rada gradskih, odnosno opštinskih  izbornih komisija i biračkih  odbora u skladu s ovim zakonom,
5) predlaže budžet za Republičku izbornu komisiju i podnosi izvještaj o izvršenju budžeta Narodnoj skupštini Republike Srpske,
6) odgovorna je za tačnost, ažurnost i ukupni integritet Biračkog spiska za teritoriju Republike Srpske,
7) obezbjeđuje statističke evidencije razvrstane po polu, starosti, razvrstani po izbornim jedinicama za svaki dio izbornog procesa,
8) ovjerava političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata i nezavisne kandidate za učestvovanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti za neposredne izbore u Republici Srpskoj,
9) donosi propise i odgovorna je za blagovremenu  distribuciju i bezbjednost primjenjene izborne tehnologije na biračkom mjestu i centrima za brojanje tj. opreme za elektronsko brojanje glasačkih listića-optičkih skenera glasačkih listića, elektronske identifikacije glasača tj. čitača otisaka prstiju, bezbjednosnih kamera i druge odgovarajuće tehničke opreme i izbornog materijala za sprovođenje izbora iz nadležnosti Republičke izborne komisije,
10) vrši nabavku i donosi propise za upotrebu bezbjednosnih kamera na biračkim  mjestima i u centrima za brojanje kako ne bi došlo do povrede tajnosti biračkog prava,
11) potvrđuje i ovjerava kandidatske liste i kandidate za sve nivoe neposrednih i posrednih izbora u Republici Srpskoj obuhvaćenih ovim zakonom,
12) odgovorna je za blagovremeno štampanje, distribuciju i bezbjednost glasačkih listića i obrazaca za neposredne izbore na oba nivoa vlasti u Republici Srpskoj,
13) utvrđuje sadržaj i formu glasačkih listića za oba nivoa vlasti za neposredne izbore u  Republici Srpskoj”.
Dakle, sve nadležnosti CIK-a preuzima RIK kada su u pitanju izbori na entitetskom nivou.
Dalje, Republička izborna komisija poništava izbore u izbornoj jedinici ili na nekom biračkom mjestu, ako ustanovi da je za vrijeme glasanja, ručnog brojanja i elektronskog brojanja glasačkih listića došlo do nepravilnosti koje mogu uticati na rezultate izbora.
I ovu nadležnost RIK preuzima od CIK-a.
Kada su u pitanju nadležnosti OIK-a i GIK-a (Opštinske izborne komisije i gradske izborne komisije), nadženosti su, faktički, ostale iste kao i prema važećem Izbornom zakonu RS.
Evo šta predviža važeći Izborni zakon RS.

“Opštinska izborna komisija obavlja sljedeće poslove:

1. obezbeđuje da sve liste kandidata za skupštinu opštine budu sastavljene u skladu sa Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine i dostavlja ih na odobrenje Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine;

2. (brisano)

3. sprovodi i nadgleda izbore za članove Savjeta i saziva konstitutivnu sjednicu Savjeta;

4. određuje biračka mesta na području opštine za glasanje na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini;

5. imenuje i obučava članove biračkih odbora;

6. brine o bezbednosti i dostavi biračkim odborima izbornog materijala za glasanje na svim nivoima izbora u Bosni i Hercegovini;

7. obaveštava birače o svim informacijama neophodnim za sprovođenje izbora, u skladu sa propisima Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine;

8. odgovorna je za uređenje biračkog mesta i za druge tehničke pripreme za izbore;

9. odgovorna je za pravilno brojanje gasačkih listića na biračkim mestima i u opštinskim centrima za brojanje;

9a. objedinjuje rezultate izbora sa svih biračkih mjesta u opštini, posebno za svaki organ za koji je vršen izbor i dostavlja ih Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine i

10. (brisano)

11. vrši druge poslove u skladu sa ovim zakonom i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine“.

Dakle, važeći Izborni zakon RS je predvidio da OIK radi u skladu sa Izbornim zakonom BiH. Sada se Izborni zakon bih izbacuje u potpunosti. Ovo piše u nacrtu Izbornog zakona BiH:

“Gradska, odnosno opštinska izborna komisija:

1) nadgleda i kontroliše rad Centra za birački spisak iz člana 53. ovog zakona,
2) određuje biračka mjesta na području grada, odnosno opštine za glasanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti,
3) provodi postupak imenovanja, imenuje i obučava članove biračkog odbora,
4) brine o bezbjednosti i dostavi biračkim odborima izbornog materijala za glasanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti,
5) obavještava birače o svim informacijama neophodnim za sprovođenje izbora, u skladu sa pravilnikom Republičke izborne komisije,
6) odgovorna je za uređenje biračkog mjesta i druge tehničke pripreme za izbore,
7) odgovorna je za pravilno brojanje glasačkih listića na biračkim mjestima u gradskim, odnosno opštinskim centrima za brojanje,
8) odgovorna je za pravilno ručno i brojanje glasačkih listića upotrebom izborne tehnologije na biračkim mjestima, pravilno objedinjavanje utvrđenih izbornih rezultata sa biračkih mjesta u gradskim, odnosno opštinskim centrima za brojanje i unos izbornih rezultata u aplikaciju informacionog izbornog sistema,
9) objedinjuje rezultate izbora sa svih biračkih mjesta u gradu, odnosno opštini, posebno za svaki organ za koji je vršen izbor i dostavlja ih Republičkoj izbornoj komisiji,
10) obezbeđuje da sve liste kandidata za skupštinu grada, odnosno opštine budu sastavljene u skladu sa ovim zakonom i dostavlja ih na odobrenje Republičkoj izbornoj komisiji,
11) vrši nadzor nad sprovođenjem izbora Savjeta mjesne zajednice (u daljem tekstu: Savjet)
12) obavlja druge poslove u skladu sa zakonom i propisima Republičke izborne komisije”.
Kompletan nacrt Izbornog zakona Republike Srpske možete pročitati ukoliko kliknete ovdje.

Po naredbi Tužilaštva KS: Specijalci upali u kuće Elmedina Karišika i Seida Hadžibajrića koje je državni tužilac Džermin Pašić nedavno pustio na slobodu. Karišik povezan sa pranjem novca narko kartela Tito i Dino. U Sky aplikaciji govorio o finansiranju NiP-a narko novcem!

Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo upali su jutros u kuće i stanove Elmedina Karišika i Seida Hadžibajrića zbog sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca, saznaje Istraga.ba.

Akcija se provodi po naredbi Tužilaštva Kantona Sarajevo, a Karišik i Hadžibajrić su činili organiziranu kriminalnu grupu zajedno sa pritvorenim bivšim načelnikom Općine Stari Grad Ibrahimom Hadžibajrićem, te sa Sanijem Al Murdom i njegovom sestrom Barbarom Pekić. Al Murda i Pekić su u bjekstvu.

Elmedin Karišik

Podsjetimo, Elmedin Karišik i Seid Hadžibajrić hapšeni su u maju prošle godine u okviru akcije Start koja je realizirana pod nadzorom Tužilaštva BiH i Tužilaštva Kantona Sarajevo, Tada su još uhapšeni Ibrahim Hadžibajrić i njegova saradnica Alma Destanović. Hadžibajrić stariji i Alma Destanović su ostali u nadležnosti Tužilaštva KS, dok su Karišik i Seid Hadžibajrić bili pod istragom Tužilaštva BiH, odnosno državnog tužioca Džermina Pašića. Dok je Tužilčaštvo KS sve vrijeme u pritvoru držalo Ibrahima Hadžibajrića, državni tužilac Pašić je odlučio da se ne protivi puštanju Elmedina Karišika i Hadžibajrića mlađeg. Naime, poduzetnik Karišik pušten je iz pritvora nakon što je Sud BiH prihvatio prijedlog njegove odbrane da položi kauciju u iznosu od 346.000 KM. Karišikov branilac u i tada i sada je bio Mirsad Crnovršanin, bivši saradnik državnog tužioca Dubravka Čampare koji je u međuvremenu otvorio advokatsku kancelariju sa Čamparinom suprugom Maidom.

Mirsad Crnovršanin

Otkako je Crnovršanin “preuzeo” predmet Karišik, državni tužilac Pašić, faktički, nije ni provodio istragu protiv ovog biznismena koji je prao novac za narko kartel Edina Gačanina Tita. Karišik i Seid Hadžibajrić su, formalno, boli pod mjerama zabrane, a tužilac Pašić uopće nije pratio njigove dalje poslove sa slobode. A oni su, kako saznajemo, nastavili sa ranijim poslovima. Dok su bili pod “mjerama zabrane” državnog pravosuđa, Karišik i Hadžibajrić su bili i pod istragom Tuđilaštva KS, koje je utvrdilo da su oni nastavili sa svojim poslovima, djelujući preko firme Plaza Group. U sklopu ove nove istrage  službenici Federalne agencije za upravljanje oduzetom imovinom jutros su zaplijenili stan u vrijednosti od 280.000 KM.stan se nalazi u ulici Koturova 5 na poručju sarajevske općine Stari Grad. Istražni organi su došli do stana prilikom istrage nad pravnim licem “Plaza Group” koje je u vlasništvu Elmedina Karišika.

tužilac Džermin Pašić

Eledin Karišik je, rekosmo, hapšen u maju prošle godine. Ali državni tužilac Džermin Pašić nikada nije pokušao istražiti njegove veze sa Sanijem EL Murdom koji je dio međunarodnog narko kartela Tito i Dino. Pašić za El Murdom nikada nije raspisao potjernicu, iako informacije iz Sky aplikacije otkrivaju da je upravo prljav novac pravo preko Karišika. Tužilac Pašić je, kako saznajemo, čak i dokumentiran kada je pokušao spasiti procesuiranja Elmedina Karišika koji je prao novac narko kartela Edina Gačanina Tita koji ima bliske veze sa predsjednikom NiP-a Elmedinom Konakovićem i kadrom NiP-a Aljošom Čamparom.

“Medo je zadužen za sve projekte u BiH”, napisat će putem Sky aplikacije Titov saradnik Sani Al Murda svom poslovnom partneru Nenadu Crnogorcu.

Medo je nadimak Elmedina Karišika. Komunikacije putem Sky aplikacije otkrivaju da je Sani Al Murda preko firmi koje je osnivao Karišik ubacivao prljav novac u legalne tokove.

“Imam ovu jednu građevinsku firmu što svaka 2-3 mjeseca sve što uzimamo u tom periodu i plaćamo preko računa prefakturišem i dodam 30 posto”, pisao je Karišik u Sky aplikaciji.

No, za pranje novca je ključna bila firma Plaza marketing koja je drjelovala u okviru Plaza Gropa. Evo kako je to funkcioniralo.

“Ja kad njima fakturišem, ide ovako. Marketing usluge 30 hiljada KM plus pdv 17 posto je 35 hiljada. Mi njima u kešu dajemo 30 hiljada, a oni nama uplate cijeli iznos sa PDV-om, odbijaju na svojoj PDV prijavi, jer se to njima vodi kao ulazni PDV, a nama izlazni. A njima marketing usluge ulaze u direktni trošak i štede na kraju godine 10 posto dobiti na čitav iznos. Tako da oni na kraju godine sa ovim našim uštede 10 posto. Zato sam ti rekao da neke firme jedva dočekaju da izvlače keš i da čak za te usluge dadnu 5-6 posto. Samo što ja ne mogu da dođem do tih jakih firmi”, napisao je Karišik Saniju Al Murdi.

Sani Al Murda

Karišik je, tako, ubacivao prljav novac u sistem. No, za marketinške poslove bili su mu potrebni bilbordi. Karišik je, potom, postigao dogovor sa Seidom Hadžibajrićem, sinom načelnika Ibrahima Hadžibajrića koji mu je po povoljnim uslovima i uz određeni iznos mita davao dozvole za postavljanje, recimo, “Eco solarnih” prostora za oglašavanje.

Zbog ovih poslova u maju prošle godine Tužilaštvo BiH je uhapsilo Seida Hadžibajrića i Elmedina Karišika zajedno sa Eminom Rogo, koja je ubrzo i puštena. No, u ovaj predmet ubrzo ulazi advokat Mirsad Crnovršanin, bivši stručni saradnik tužioca Dubravka Čampare koji ima kancelariju sa Maidom Čampara. Crnovršanin u oktobru predlaže Čamparionom prijatelju i postupajuće tužiocu Džerminu Pašiću da pusti na slobodu Elmedina Karišika. Pašić pristaje da Karišik uplati 346 hiljada KM i da izađe na slobodu. Krajem oktobra prošle godi ne Medu Karišika puštaju iz pritvora. Nekoliko dana kasnije Pašić predlaže da se na slobodu pusti i Seid Hadžibajrić. To znači da niko od osumnjičenih u dijelu predmeta kojeg je on preuzeo, nije ostao u pritvoru. Kako bi “prikrio” svoje sumnjivo postupanje u ovom slučaju, Pašić je u decembru 2023. poslao dopis MUP-u Kantona Sarajevo u kojem ih optužuje da su bili neaktivni u prikupljanju dokaza, zbog čega su svi osumnjičeni u njegovom dijelu predmeta na slobodi. Ovim je, faktički, počeo Pašićev i Čamparin obračun sa aktualnim policijskim komesarom MUP-a KS Fatmirom Hajdarevićem kojeg ne drže pod kontrolom. Sve je kulminiralo ovosedmičnom prijavom protiv komesara Hajdarevića koju je potpisao glavni inspektor MUP-a KS povezan sa Čamparama – Almir Pašić. U pozadini svega je, naravno, kontrola podataka iz Sky aplikacije zbog čega se svaki policijski službenik i tužilac koji ima dodir sa prepiskama iz Sky aplikacije, a koji nije pod kontrolom dvojca Čampara-Pašić našao na “medijskom” udaru.

Istraga.ba je već objavila dijelove Sky prepiski koje su kadrovi dvojca Čampara-Pašić skrivali od istražnig organa. Te prepiske  kompromituju predsjednika Naroda i Pravde Elmedina Konakovića i dovode kompletnu stranku NIP sa kartelom Tito i Dino kojim rukovodi Edin Gačanin Tito. Istraga.ba je u posjedu i novih prepiski koje potvrđuju veze Edina Gačanina sa porodicom Čampara. No, to ćemo objaviti uskoro. Sada se vratimo na slučaj Karišik.

Recimo, Adis Drnda, Čamparin prijatelj i službenik SIPA-e, trenutno raspoređen u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela,  koristio je privatno vozilo Elmedina Karišika. Isto vozilo koristio je i Adnan Maglić, član narko grupe Admira Arnautovića zvanog Šmrk. U pitanju je automobil Toyota xa5 bijele boje registrirana na uhapšenog Elmedina Karišika kao fizičko lice.

Podsjećamo, inspektor Drnda je jedan od najodanijih prijatelja Aljoše Čampare i njegovog brata, državnog tužioca Dubravka Čampare.

Ovo je izvod iz sistema Granične policije BiH koji pokazuje prelaske preko granice Karišikove Toyote. U crvenom okviru se nalazi ime Adisa Drnde, inspektora SIPA-e koji je prije nekoliko godina ostao bez pristupa tajnim podacima, zbog čega su ga nedavno braća Čampara prekomandovali u Direkciju za koordinaciju policijskih tijela gdje ga pokušavaju instalirati za šefa unutrašnje kontrole. U plavom okviru se nalazi ime Adnana Maglića, presuđivanog narko dilera koji je sredinom aprila ove godine pušten na slobodu nakon što je prethodno uhapšen u okviru istrage po aplikaciji Sky kao član narko grupe Admira Arnautovića zvanog Šmrk.

Dakle, policijski inspektor Adis Drnda je 20. juna 2021. godine, vozio Karišikovu Toyotu kada je u 23 sata i 13 minuta ušao u Bosnu i Hercegovinu iz pravca Crne Gore, preko Graničnog prijelaza Hum-Šćepan Polje.

Adis Drnda I Aljoša Čampara

Nekoliko mjeseci kasnije, u istom vozilu je bio i narko diler Adnan Maglić. On je, naime, u oktobru 2021. godine zajedno sa prijateljem Harisom Čatovićem izlazio u Hrvatsku. Sve se dešavalo između 28. i 30. oktobra na Graničnom prijelazu Gradiška.

Evo dijela Sky prepiske Elmedina Karišika i Sanija El Murde u kojoj se govori o finansiranju NiP-a.

“Jučer, prije nego smo krenuli na džumu sretnem onog Šmrka sa starim njegovim i zvali me, hajde da jedemo. Priča mi za Konakovića, isfinansirao mu čitavu kampanju, sad prošle izbore”, napisao je Karišik.

“Oni mu isfinansirali kampanju”, pita Murda.

“Pa, nije mi baš sve ispričao, ali kako sam skontao sad te neke tužioce stavio Konaković svoje što je on imao te predmete i odbačeni su svi”, pojasnio je Karišik.

“I to tebi samo tako ispriča usput onako”, upitao je El Murda.

“Što se tiče MUP-a u FUP-a”, uzvratio je Karišik.

Ove prepiske tužioci Pašić i Čampara su skrivali. I upravo zbog njih je Pašić, faktički, pokušao preuzeti dio predmeta Start kako bi ove prepiske držao pod kontrolom.

Napominjemo još jednom – iako je formalno bio preuzeo istragu protiv Karišika i El Murde, Džermin Pašić nikada nije predložio raspisivanje potjernice sa odbjeglim Sanijem El Murdom. Ovaj saradnik Edina Gačanina trenutno živi u Turskoj, a prema nezvaničnim informacijama u Istanbulu je imao kontakte sa advokatom Mirsadom Crnovršaninom i tužiocem Dubravkom Čamparom.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...