Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Istaknuto

    Istaknute objave

    Kolumna Vildane Selimbegović: Puno je murala koji moraju pasti

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Beogradski aktivisti ne odustaju, i prošle subote nastavili su bitku protiv sramnog murala posvećenog osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. I nemaju dilema: Mural mora pasti, ne samo da bi se u Srbiji odstupilo od matrice veličanja heroja i ubica već da bismo se svi počeli obračunavati sa svojim fašistima kako bismo konačno iskoračili iz prošlosti i krenuli stvarati uvjete da živimo bolje. Slavljenici zločina(ca) i ulizice fašistima vladaju ovim prostorima istim intenzitetom od devedesetih, a ako murali ne počnu padati, vladat će još decenijama i pritom neće birati sredstva: slika iz centra Beograda lekcija je svima nama. Dok su na jednoj strani bili aktivisti, koji su pozivali na mir i objašnjavali da je đeneral na “slikovnom grafitu”, kako odu naredbodavcu genocida i nebrojenih ratnih zločina počinjenih na teritoriji Bosne i Hercegovine zovu beogradski inspektori, i genocid i zločine naređivao i organizirao pozivajući se na Srbe i srpstvo, na drugoj je bila – kao i uvijek – dobro organizirana vlast štiteći ne samo svog heroja već i huligane koji su nasilu oteli i zapalili transparent Žena u crnom “Nikad nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici!”. Ivan Đurić iz nevladine Inicijative mladih za ljudska prava to je ovako objasnio: “Naša je odgovornost i dug prema žrtvama genocida u Srebrenici zato što je to navodno rađeno u naše ime. Pozivam vas da vidite činjenice, svedočenja, sudbine ljudi iz Srebrenice. Da se zamislimo i zapamtimo da je to najveća borba koju ovde vodimo – da bi naše društvo podizalo spomenike žrtvama, a ne zločincima”.

    Prijetnje o raspad

    Čak 70 nevladinih udruga u Srbiji organiziralo se da podrže proteste i zatraže od vlasti da – umjesto što hapse aktiviste – počnu kažnjavati one koji se bore protiv aktivizma. Aktivizam u Bosni i Hercegovini, koju trese najveća postdejtonska kriza, zamro je još u doba Paddyja Ashdowna, visokog predstavnika koji nije krio da su njegovi najvažniji sugovornici u BiH vlasnici nacionalnih stranaka. U te je svrhe i izmjestio donošenje političkih odluka iz državnog parlamenta u kafane i na mjesta koja su preferirali njegovi odabranici. Bilo bi krajnje nepošteno svu krivicu adresirati na pokojnog lorda, istina je da se ni građanske i liberalne stranke, kao ni civilno društvo nisu mnogo otimali, no zahvaljujući upravo tom konglomeratu, Bosna i Hercegovina je i danas u opasnosti. Nad našim se glavama ukrštaju prijetnje o raspadu zemlje, tobožnjem vraćanju na izvorni Dayton, obećanja o formiranju entitetskih institucija koje će milom ili silom proizvesti podjele, betonirati neke nove granice, “tiho otcjepljenje” kako je to nazvao najnoviji Ashdownov nasljednik u BiH Christian Schmidt.

    Da, sve pobrojano je iz vokabulara lidera SNSD-a (i člana Predsjedništva BiH) Milorada Dodika, koji posljednjih dana, pa čak i koju sedmicu, svoj ratni jezik pretvara u verbalno taktiziranje, pa se u četiri oka Gabrielu Escobaru drčno udvara spremnošću na odustajanje od proklamiranih ultimatuma, da bi potom – onako kako je naučio na potezu Laktaši – Beograd – Moskva – izašao pred novinare i javno porekao vlastite riječi. Dodikovo taktiziranje pozadinski, iz pričuve, sokoli i gura njegov najdraži partner Dragan Čović, lider HDZ-a BiH (ko ne vjeruje, neka analizira događanja navijača u Mostaru proteklog vikenda). To je omjer snaga koji predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću omogućava da mirno sjedi i čeka ubiranje nacionalističkih plodova, čak mu ostavlja i prostor da širokogrudo nudi građansku BiH, dok oni radikalniji čak trljaju ruke radujući se konačnom obračunu. Jedan visoki međunarodni zvaničnik, iskreno zabrinut za stanje u našoj zemlji, pitao me prošle sedmice zašto šute Bosanci (i Hercegovci). Suzdržala sam se i nisam rekla da su nas davno pojeli skakavci, pa sam u pomoć pozvala Andrića i kazala kako nas i historija uči da se u zlim vremenima pristojan svijet povlači svjestan da lijepom riječju ne može protiv radikala koji se takmiče mržnjom i osudama drugih i drugačijih. Kako god, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Bosanci i Hercegovci – svi čekamo i strepimo. Da u naše ime odluke donese neko drugi, da nas spase i servira nam rješenja o kojima ćemo svi imati kritičko mišljenje (najčešće na društvenim mrežama).

    Nipošto ne želim reći da međunarodna zajednica ne snosi debelu odgovornost za stanje u Bosni i Hercegovini. Kriva je iz puno razloga, no kakvi smo mi možda i najbolje ilustrira podatak da su – nimalo slučajno – diplomatska inicijativa i presing SAD-a kojem svjedočimo uslijedili nakon što je CNN žestoko prozvao State Department zamjerajući mu kako sjedi skrštenih ruku dok se na Balkanu valja novi rat, što je i zaključak čitave plejade zapadnih jakih medija. Demokratska društva reagiraju na takve kritike, naša balkanska uzdaju se u svoje sputnjike. O odnosu Evrope prema Balkanu sve govori podatak da su umjesto Zorana Zaeva odabrali Aleksandra Vučića za regionalnog lidera, jednako kao što odnos Evropske unije prema BiH zorno iscrtava nemoć spram Višegradske grupe ili pasivno pristajanje na politiku Janeza Janše, odnosno Zorana Milanovića. Namjerno izostavljam Rusiju (Kinu i ne pominjem) zato što je čak i tom tromom ali demokratskom dijelu Zapada postalo savršeno jasno da Vladimir Putin nikada neće dobrovoljno odustati od podgrijavanja balkanskog bureta baruta baš onako kako Rusija koristi sve svoje adute da bi pokazala nemoć demokracije i napravila haos na poljsko-bjeloruskoj granici. Autoritarni režimi prijete sve otvorenije i Lukašenko nije jedini, ako jeste najbolji primjer. No, konačno je vrijeme da se istini pogleda u oči i shvati kako nema tog mira koji bjelosvjetske lukašenke nisu spremne žrtvovati zarad vlastitih ugoda.

    Spomenik na Kazanima 

    Naš je problem što su nas očaj, jad i bijeda zakovali do te mjere da više ne umijemo iskoračiti i pogledati unaprijed. Razliku između dobra i zla zamijenili smo izborom između naših i njihovih. I tako pristali na sve domaće podjele koje nam se diktiraju. Političare u Federaciji čak i ne zanima žestina bijesa kojom se Dodik obračunava s neistomišljenicima u RS-u, opozicionari svih boja i dezena (sa časnim izuzetkom HNS-a, gdje je Čović neprikosnoveni vladar) i u Banjoj Luci jednako kao i u Sarajevu niti znaju niti umiju ponuditi išta drugo osim uklete bitke za prvog nacionalistu. Iz tako ušančenih rovova i nema drugačije bitke osim one za poziciju i lične interese. Forum ljevice održan proteklog vikenda u Sarajevu na Googleu se pronalazi tek nakon ozbiljne pretrage, a i tada saznajemo da su najavljeni panelisti – sve sama elita ovdašnjeg SDP-a – ozbiljno se posvetili energetskoj efikasnosti i pravednoj energetskoj tranziciji, na čemu su – ako ćemo pravo – doktorirali još kad su bili na vlasti pokazujući kako se efikasno otimaju energetski resursi. U zemlji koja se u mir uzda sve vjerujući da Beograd i Zagreb neće pristati na novi rat, lijeva i liberalna misao morala bi ponuditi nešto državotvornije od zelene tranzicije. Istina, liberali su – zapravo Naša stranka – pokušali prizvati u budućnost partnere iz SDP-a, no šapatom su pali: danas će Benjamina Karić otkriti svoj spomenik na Kazanima, onaj na kome nema ni svih žrtava, a kamoli imena njihovog dželata dokazujući da svako svog Busuladžića za trku ima. Na školi, ulici ili muralu.

    (Oslobodjenje.ba)

    Janusz Bugajski’s Washington View: Russia Must Be Decolonized

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    An important gathering in Prague at the end of July by national independence activists from Russia highlighted the weakness of the Russian Federation. The Forum of Free Nations in Russia brought together speakers from over twenty nations and regions that are likely to seek independence from the failed Russian state, including Buryats, Bashkirs, Tatars, Chechens, Siberians, Novgorodians, and Far Easterners.

    Moscow’s massive invasion of Ukraine fully exposed Russia as an imperial power that seeks to extinguish the statehood and identity of its Slavic neighbor just as it forcibly Russified other nations. Russia took five centuries to assemble its large land empire and unlike other European colonial powers the empire has not been fully dismantled. The coming rupture of the Russian Federation will be the third phase of imperial collapse following the unravelling of the Soviet bloc and the disintegration of the Soviet Union in the early 1990s.

    The state that claimed for 70 years that it was a bastion of anti-imperialism and was inherited by the current regime has demonstrated that Moscow’s policy regardless of the color of its flags is fundamentally imperialist. It is important for the non-Western world to understand, including former colonized countries such as India and the African states, that Russia remains a colonial empire and not a supporter of national liberation. Putin himself has admitted that non-sovereign states are colonies, including Russia’s numerous republics and regions.

    The Russian attack on Ukraine highlighted two other factors. First, the Kremlin does not respect the international borders of neighbors or any international treaties that stifle its ambitions. However, this also signifies that Russia’s international and internal borders are now in dispute. And second, Russia’s state structure is much weaker than many Western analysts believed. Nonetheless, even as it weakens internally Russia will disguise its failures through external aggression to pose as a great power.

    My just published book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, provides evidence that the Russian Federation has been unable to transform itself into a nation-state, a civic state, or even a stable imperial state. Russia’s numerous weaknesses are exacerbated by a convergence of factors, including dependence on fossil fuel exports, a contracting economy, and intensifying regional and ethnic disquiet. Russia’s full-scale invasion of Ukraine has accelerated the process of state rupture by failing to achieve the Kremlin’s goals and resulting in substantial military casualties and increasingly damaging international sanctions.

    Although Russia’s 1993 Constitution defines the country as a federation, in reality it is a centralized neo-imperial construct. The artificial state is approaching the end of a regime cycle in which the political status quo is becoming increasingly precarious. Not since the fracturing of the Soviet Union have several simultaneous crises become so stark, including government inability to ensure sustained economic development, widening disparities between Moscow and the federal regions, deepening distrust of Moscow’s governance, and looming military defeat or indefinite stalemate in Ukraine.

    The Russian Federation confronts an urgent existential paradox. Without political pluralism, economic reform, and regional autonomy, the federal structure will become increasingly unmanageable. However, even if democratic reforms were undertaken, several regions could use the opportunity to secede. The chances for violent conflicts may diminish in the event of systemic reform, while the prospects for violent conflict substantially increase if reforms are indefinitely blocked. As the country slides toward turmoil, the existing federal system will be viewed as illegitimate by expanding sectors of the population. A spectrum of domestic scenarios can then materialize that will thrust the country toward fragmentation, including intensifying intra-elite power struggles, escalating conflicts between the Kremlin and regional governments, and a breakdown of central controls in several parts of the country.

    Moves toward separation by any of the 22 ethnic republics are likely to provoke demands for self-determination among several regions with ethnic Russian majorities. This would significantly weaken the center and lessen the likelihood of maintaining an autocratic state. Instructively, in the early 1990s when the Soviet Union began to unravel, 40% of the predominantly ethnic Russian regions pressed for greater autonomy and some veered toward sovereignty similar to the ethnic republics. Separatist movements often start with demands for economic decentralization and then escalate in response to central government actions and soaring elite and public aspirations.

    Public acquiescence and regime survival under Putin’s rule is based on an aggressive foreign policy, territorial revisionism, militarism, and anti-Western propaganda. A major setback or stalemate in Ukraine involving significant casualties will evoke opposition to Putin’s policies, propel power struggles to replace him, and stimulate popular revolts against a discredited leadership. Western intelligence services estimate that over 75,000 Russian troops have already been killed or incapacitated in Ukraine.

    Demands in the ethnic republics and Russian-majority regions will be driven by an accumulation of grievances, including sharply rising poverty levels, falling federal financial subsidies, deteriorating local infrastructure, an absence of environmental protection, collapsing health care services, rampant official corruption, and overall public alienation from central decision-making. Moscow will be increasingly perceived as the exploiting colonial metropolis.

    Although some republics may escape largely unscathed, much of the Russian Federation could face its own large-scale “Yugoslav scenario,” with outright war between the center and some republics and regions. Moscow can try to emulate Serbia in the 1990s by mobilizing ethnic Russians to carve out ethnically homogenous regions from rebellious republics while killing and terrorizing non-Russian populations, but this will simply hasten the rupture of the state.

    As Russia lurches toward crisis, NATO faces an urgent challenge in managing the regional impact of turmoil inside Russia in the midst of economic decline and potential military defeat in Ukraine. With Russia sliding toward dissolution, NATO will need to acknowledge the sovereignty of republics and regions that want to secede, develop linkages with emerging states, and closely coordinate with all neighboring countries, from Finland to Japan, that will be directly affected by Russia’s internal crisis.

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published)

     

    G. Venhari iz Prištine piše za Istragu: Invazija dijaspore uoči nedjeljnih izbora, Kurti favorit

    Piše:
    G.Venhari
    -

    Stotine ljudi večeras je pjevalo na prištinskom aerodromu. Svi su došli kako bi ove ndejelje glasali na parlamentarnim izborima. Posljednja dva dana u Prištinu je sletjelo 56 aviona, punih Kosovara koji žive u dijaspori. Preko 12 hiljada automobila je ušlo na teritoriji Kosova tokom vikenda. Najmanja 120 hiljada ljudi glasalo je poštom. I većina ovih glasova, procjene su, ide Albinu Kurtiju.

    https://twitter.com/apoitaru/status/1360614527134552064?s=09

     

    U posljednje dvije godine na Kosovu su parlamentarni izbori održani dva puta. Promijenjena su tri premijera. Politička nestabilnost traje godinama, što potvrđuje činjenica da nijedna vlada, otkako je Kosovo 2008. godine proglasilo nezavisnost, nije dočekala kraj mandata.
    Tokom posljednjih izbora pobijedio je Pokret Samoopredjeljenje Albina Kurtija, dok je druga najjača stranka bila LDK koju predvodi Isa Mustafa.  Tek na trećem mjestu je bila DKP koji je prvo predvodio Hašim Tači, a kasnije Kadri Veselji. Poslije nekoliko mjeseci pregovora između Samoopredjeljenja Albina Kurtija i stranke Isa Mustafe za premijera Kosova je, prvi put, izabran Aljbin Kurti. Poslije pritiska od strane Richarda Grenella, izaslanika bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, dolazi do izglasavanja nepovjerenja Vladi Albina Kurtija.
    Glasanje o nepovjerenju Kurtijevoj Vladi donijelo politički preokret. Vlada je srušena tokom pandemije koronavirusa što je izazvalo veliko nezadovoljstvo među građanima.

    Albin Kurti

    Predizborna istraživanja četiri agencije za istraživanje javnog mnijenja pokazuju da bi Samoopredjeljenje Albina Kurtija moglo osvojiti preko 51% glasova. Istina, ima i onih koji njegov rezultat procjenjuju na 42 posto. Međutim, karakteristika ovih izbora je dolazak velikog broja građana iz dijaspore i glasanje poštom. Većina njih opredijeljena je za Kurtija. U nedjelju u 19 sati bit će objavljeni prvi izborni rezultati.

    Svakako ko bude formirao Vladu suočit će se sa brojnim izazovima, od ekonomska rehabilitacija od korone, nabavke vakcina, borbe protiv korupcije i dijaloga sa Srbijom.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Russia’s Borders Are Not Permanent

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Russian authorities have threatened Bosnia-Herzegovina with unspecified repercussions if the country moves toward joining NATO. Such verbal attacks are undoubtedly intended to raise the prospect of state partition, whereby Moscow can exploit Republika Srpska as a proxy in its strategy to keep the Balkans unstable and divided. But the Kremlin’s bluster against Bosnia disguises a growing fear in Moscow – that Russia’s own borders are far from permanent and will be increasingly challenged.

    As the imperially constructed Russian Federation enters a deepening economic and political crisis, claims to territory acquired through conquest will multiply in the years ahead. Paradoxically, Russia’s main advocate of partition may be its current strategic partner – China. Collaboration between Moscow and Beijing calculated to undermine the global influence of the United States is a marriage of strategic convenience. It is likely to culminate in a shot-gun divorce as Russia’s internal problems multiply and China’s external aspirations accelerate. Beijing will then be at the forefront among Russia’s many neighbors in claiming territories that were once seized by the Russian empire.

    In its Tsarist, Soviet, and Putinist guises, Muscovite Russia has been an expansionist imperial structure. But every empire assembled through conquest and colonization faces contraction or collapse at some point in its history, including the current Russian Federation. Russia’s state failure will be accelerated by renewed claims on its territory from neighboring countries harboring an assortment of historical grievances.

    The disintegration of the Soviet Union and the Soviet bloc thirty years ago marked the collapse of Russia’s external empire. But it did not address the future of Russia’s internal empire, consisting of 85 federal subjects, including 22 ethnic republics and several distinct regions deprived of self-determination and facing stifling centralization, repression, and impoverishment.

    China dwarfs Russia in its population and economic might and is approaching military parity other than in its nuclear arsenal, which is also expanding. It is also more assertive and confident in its long-term political and economic development. Beijing’s encroachment into Russia’s sparsely populated far eastern possessions will be based on historical claims and on China’s military maps that have not redrawn the borders.

    During the 19th century, a weakened China lost about 600,000 square miles of its northeastern territories to Russia. These extensive areas in Siberia and along the Pacific coast are viewed by a growing number of Chinese as “lost territories.” Historical claims are backed by enormous population disparities. Over 130 million people live in three Chinese provinces bordering Russian regions where the population is less than 8 million. China is already displacing Russia as the dominant power in Central Asia and the need for resources and living space will increase demands on Moscow’s sparsely populated lands.

    However, China’s claims will simply be the tip of the iceberg. Japan seeks the return of four islands in the Kuril archipelago that were seized by the Soviet Union at the close of World War Two, after Tokyo had already surrendered to the U.S. Japan asserts that these Northern Territories are illegally occupied by Russia and belong to its province of Hokkaido. The Kaliningrad exclave is another leftover from World War Two that Stalin seized from Germany and incorporated in the Russian Federation. The final status of Kaliningrad remains undetermined and contestable. Despite de facto control, neither the USSR nor the Russian Federation have held de jure title to its final status through a peace treaty. Proposals have been lodged to declare it as a separate Baltic state or to divide the territory between neighboring Poland and Lithuania.

    Several European states have more recent claims to territory annexed or occupied by Putin’s Kremlin. Ukraine can use the opportunity of turmoil inside Russia to retake the Crimean peninsula and occupied areas of Donbas. Georgia and Moldova will also press for the return of territories occupied by Russia and its proxies. Abkhazia and South Ossetia were forcefully taken from Georgia and declared as independent states, while the Russian-occupied Transnistria region keeps Moldova unstable and unable to qualify for Western institutional integration.

    Although Turkey has no territorial claims on the Russian Federation, it has extensive linguistic, religious, and cultural connections with several nations that will seek autonomy or outright separation once the country begins to fracture. Russian officials are worried about the threat of pan-Turkism through a union of Turkic nations, several of whom have ethnic republics inside Russia but lack genuine autonomy. Ankara’s engagement can embolden Tatars, Bashkirs, Karachays, and Balkars as well as non-Turkic Muslim-majority nations, including Circassians, Chechens, and Ingush, to seek sovereignty in unsettled regions of the North Caucasus and the Middle Volga.

    Growing involvement by China and Turkey and any ruptures in the Russian state would encourage other nations to pursue independence, including resource rich republics such as Sakha-Yakutia in eastern Siberia and formerly independent states such as Tuva, along the Mongolian border. Several other federal units can gravitate toward neighboring countries due to long-standing ethnic, and linguistic links even if there are no vocal claims to Russian territory. This is likely between the Buryat republic and Mongolia and the Karelian republic and Finland.

    In order to ensure its survival Russia needs to develop into a federal democracy. But with no democratization on the horizon, as the political opposition is stifled and economic conditions rapidly deteriorating the federal structure will become increasingly ungovernable. A failure to reform the state “from above” or “at the center” places more onus and urgency on transforming the country “from below” or “in the regions.” This will make the country vulnerable to fracture and even disintegration, as Moscow will be hard pressed to extinguish all the spreading fires of national liberation and multi-state irredentism.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

     

    Kolumna Vildane Selimbegović: Posljednja šansa za BiH, ali i Evropu

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Sigurno ćemo stići u Evropu, ako ne do kraja ovog, onda najkasnije u narednom vijeku, prokomentirao je posljednji samit Evropskog vijeća albanski premijer Edi Rama. Najviši dužnosnici Evropske unije ipak mogu biti zadovoljni: neuobičajenom brzinom donijeli su odluke da Ukrajini i Moldaviji daju status kandidata, dok su spram Gruzije iskazali dobru volju i spremnost da se – nakon nekoliko uvjeta – i sama domogne kandidature.

    Balkanska čekaonica 

    Zapadni Balkan je dobio svoj samit uoči samita i tako i zaslužio Raminu opasku: Albanija i Sjeverna Makedonija očekivale su početak pregovora još poodavno, Crna Gora je prije koji dan obilježila deceniju pregovaranja, a Bosna i Hercegovina – uprkos uistinu zdušnim zalaganjima Slovenije i Austrije – ne može da dobije ni status kandidata.

    U balkanskoj čekaonici je i Srbija koja pregovara, ali koja nikako da zatvori svoja poglavlja s Rusijom, pa njezine (ne)ispunjene evropske zadaće i ne dolaze na dnevni red jer srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ne krije koliko uživa što Evropu vuče za nos suočavajući cijeli region sa uživo prenosom evropske politike trostrukih standarda. Za to vrijeme, rapidno padaju procenti podrške euroatlantskim integracijama, a dijelovi srpskog sveta na Balkanu slave majčicu Rusiju i lidera Vladimira Putina.

    Šta tačno Putin misli o dodjeli kandidatskog statusa za EU Ukrajini znaju najbolje stanovnici Kijeva, koji zadnjih dana trpe neselektivna raketiranja, dok Rusi slavodobitno marširaju agresijom pregaženim gradovima u oblastima Donjeck i Lugansk. I niko se ne treba čuditi ako – nakon što zaokruži invazijom zacrtane granice – ruski predsjednik objavi da je spreman pregovarati o uslovnom primirju za ostatak Ukrajine, a još manje ako evropske birokrate ponudu dočekaju raširenih ruku. BiH je zapravo osvjedočeni primjer evropske odanosti vlastitim vrijednostima, što je uostalom pokazala i posljednja dvodnevna sesija u Bruxellesu. Da odmah budem posve jasna: naša zemlja nije ispunila neophodne uvjete za dobijanje kandidatskog statusa, ali čak i ambasador Johann Sattler, šef Delegacije EU u našoj zemlji, za to krivi HDZ i SNSD, koji su blokirali neophodne zakone u Parlamentu BiH (da SDA nije nevina, podsjetila je nedavno Ambasada SAD-a, zamjerajući im retoriku podjela i odnos prema setu antikorupcijskih zakona).

    Floskule o tome kako bi neka vrst uvjetnog kandidatskog statusa bila nagrada za elite na vlasti ne piju vode, ne samo zato što ni EU nije operirana od sličnih, blokadama sklonih lidera, već i zato što je čak i ovakva BiH demokratska meka u odnosu – recimo – na Bugarsku i Rumuniju u momentu kada su postale članice EU. Uznapredovala Bugarska već godinama blokira Sjevernu Makedoniju, a Orbanov kadar Oliver Varhelyi to još zove “legitimnim prigovorom”, valjda i na taj način iskazujući radost što je vjerovatno najdemokratičniji lider s ovih prostora Zoran Zaev vlastitom karijerom platio ambiciju vlasti i zemlje na čijem je čelu bio da se približi EU. Bugarska je konačno odustala, u savršenom tajmingu, jedva 24 sata nakon evropskog samita. Makedonija je novo ime – kao ulaznicu na evropska vrata – izglasala prije tri godine. Sve ovo vrijeme evropsku sramotnu ravnodušnost trpjeli su građani Sjeverne Makedonije, kažnjeni i kažnjavani i danas, jednako kao što su građani Bosne i Hercegovine opet kažnjeni u Bruxellesu koji tobože ne želi nagraditi naše elite na vlasti.

    A zar nije Charles Michel, 12. juna, zdušno nagradio upravo te elite, usmenim dogovaranjem u Bruxellesu, jer pismeno nije bilo moguće zato što je Miloradu Dodiku zasmetao paragraf u kome se pominje ruska invazija na Ukrajinu? Dragan Čović je, kako reče Željko Komšić, dobacivao iz hotelske sobe (Michelov poziv nije smatrao dovoljno vrijednim da se pridruži sastanku). Ovdašnji su mediji potom (pri)javili Michelovu spremnost(?!) da ukrajinski paragraf izostavi, no čak je i ta bruka manja od one koju je briselskom vrhu servirao sam Dodik, koji je odmah potom otperjao na Putinov samit, navodno ekonomski, u Sankt Peterburgu, pa onda čekao punih šest sati da mu se ruski predsjednik smiluje petnaestak minuta, e da bi ushićeno izjavio kako su i dalje prijatelji i kako je ponosan što ga je primio “jedan od tri svjetska lidera”. Uz Putina to su, mjereno Dodikovim aršinima, još kineski predsjednik Xi Jinping i turski Recep Tayyip Erdogan. “Na zapadu ništa novo”, likovao je Dodik nakon najnovijeg evropskog tretmana BiH, a da je na istoku stara priča nije nam ni morao reći, intenzitet ruske agresije na Ukrajinu dovoljno je slikovit. Poražavajuće je, zapravo, što Evropa i njezini lideri ne kriju zavist prema apsolutizmu, samo što mu onako francuski dodaju pridjev prosvijećeni. Sve dok je tako i Dodik i Vučić će nogama otvarati briselska vrata, a cupkati pred Putinovim.

    Da je drugačije, davno bi EU promijenila svoj odnos prema Zapadnom Balkanu ili barem prema onim njegovim državama koje nemaju dvojbi između Rusije i ostatka svijeta. Zato što nije, u zemljama poput Sjeverne Makedonije i Crne Gore, u kojima ruski izaslanici nisu prezali ni od pokušaja državnih udara, ojačale su proruske snage, a evropska prijestonica do neukusa toleriše Vučićevo manipuliranje i još s birokratskih visina gleda na sve češće prijetnje koje ruski ambasadori na Balkanu šalju Bosni i Hercegovini. Bit će da je i to, po Varhelyiju, legitimno, jednako kao što – uprkos svim svojim institutima, od Suda u Strasbourgu do Venecijanske komisije – legitimno koketira sa Čovićevim HDZ-om, bez trunke volje da pomogne u rješenju izbornih i ustavnih promjena u BiH, makar u skladu sa onim što je proklamirano u zemljama članicama. Ovako, zapravo, s blagonaklonošću gleda upravo na one elite – srpske, bošnjačke i hrvatske – koje, kao, ne želi da nagradi i dodatno se sveti onima kojih je, nažalost, sve manje u BiH, ali koji podsjećaju da i važećim ustavom građani moraju dobiti (neka) prava. O čemu svjedoče i presude iz Strasbourga. Ako je Evropi izgovor Hrvatska, onda opet ima problem, s obzirom na to da je bahati Zoran Milanović, u najnovijoj epizodi odbrane Čovića od premijera svoje zemlje Andreja Plenkovića, tobože navijao za BiH, “kad već kandidati mogu biti Ukrajina i Moldavija”, tumačeći to kao happy hour i jeftino piće za sve.

    Kost u grlu Bruxellesa 

    Bosna i Hercegovina je prije skoro tri decenije bila ono što je Ukrajina danas. I čini se da to i jeste kost u grlu Bruxellesa, koji se jednako pravio lud ne znajući ko to tamo na koga puca. U međuvremenu su saznali, no ne i priznali, pa je Hrvatska i prije presude o udruženom zločinačkom pothvatu na teritoriji BiH postala punopravna članica EU, a Srbija ostala najvažniji balkanski partner i mjera odnosa prema ostalim zemljama. Zato treba cijeniti zalaganja zemalja poput Slovenije, Austrije i (dijela) Njemačke da se pomogne BiH i uprkos izbornoj groznici insistirati na ispunjavanju Michelovog dogovora, kako bismo do kraja godine dobili kandidatski status i neophodnu pomoć u reformama. Tim prije što dobar dio javnosti u zemljama EU, ali i Velike Britanije i SAD-a, ovih dana Evropi prigovara slučaj BiH. Moguće i zato što su svjesni da svi oni koji kidišu na našu zemlju i nerijetko posežu za argumentom kako je BiH Jugoslavija u malom, zaboravljaju da je i EU Jugoslavija u malo većem. Što će reći da Evropa zarad sebe i svojih vrijednosti polaže ispit mature na BiH. Kako god da s Putinom riješi Ukrajinu. Naravno, svi se nadamo da će to biti puno prije sljedećeg vijeka.

    Janusz Bugajski’s Washington View: NATO Pivots Eastward

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    NATO’s Madrid Summit underscored that Russia’s full-scale military invasion of Ukraine has precipitated a fundamental shift in European security. Moscow’s attack ended a relatively peaceful and predictable post-Cold War phase and heralded a new era of international conflict. It also moved the epicenter of European security eastward with Poland emerging as the pivot of NATO’s eastern front confronting an aggressive Russia.

    Three factors will be crucial on the emerging strategic stage. First, what will Russia’s destructive invasion of Ukraine signify for emerging threats and inter-state relations along NATO’s eastern front? Second, what impact will the war have on trans-Atlantic cohesion and pan-European security arrangements? Third, what will be the consequences for Russia itself in its war against Ukraine, especially in Moscow’s efforts to maintain its regional predominance and a unified Russian state?

    Poland is fast emerging as a pivotal strategic player and fulcrum of deterrence and defense because of its size, location, resources, defense commitments, regional role, and connections with the US. Poland’s economy is the seventh biggest in the EU and the largest among all former Soviet bloc states that joined the Union. Its economy has rebounded impressively after the COVID pandemic and steady annual GDP growth of over 3% is projected over the coming few years. With 38 million citizens, Poland has the largest population of all new NATO members and benefits from high levels of education and professional expertise.

    Warsaw has made serious investments in its military sector, force structure, and weapons acquisitions. The defense budget is set to increase from 2.5% to 3% of GDP in 2023, with continuing increases in a five-year plan to significantly boost military capabilities and double the number of troops to over 300,000. Moreover, Poland views itself a rising regional leader based on its history, economic potential, military prowess, and staunch opposition to Russian imperialism.

    The war in Ukraine highlighted the most dangerous threats to NATO’s eastern borders and intensified Poland’s commitment to defending the Alliance. NATO’s eastern “flank” has become an eastern “front” against Moscow’s expansionism and its persistent threats of war. The invasion of Ukraine exposed Russia as an imperial state that ignores international borders and seeks to restore its dominions, thus underscoring the imperative for NATO to strengthen its capabilities, cohesiveness, and responses to aggression.

    The war also consolidated a closer relationship between Poland and Ukraine. Poland was the front-line state in accepting over two million Ukrainian refugees, integrating them in the labor market, and providing all health, social, and educational benefits. It became the primary conduit for humanitarian aid and military supplies to Ukraine’s armed forces, including its own stockpiles of weapons. Kyiv views Warsaw as its closest ally and gateway to an EU future and Warsaw will also be the central hub for Ukraine’s economic reconstruction. Both capitals together with the three Baltic states are also exploring ways to strengthen their security linkages, regional transportation, energy, and economic networks, and developing closer military ties with the US.

    With German and French prestige weakened in the light of their inadequate response to Russia’s war against Ukraine, NATO’s center of gravity is shifting eastward. Poland’s cross-party consensus in boosting its continental security role will be significantly strengthened in an eastern front that includes Finland and Sweden as the newest NATO members. Warsaw’s increasing purchases of US military equipment, including Abrams tanks and F-16 fighter aircraft, and the growing presence of American forces in Poland, including the permanent HQ of the US Army’s V Corps, is transforming the country into Washington’s pivotal European ally. Warsaw has earmarked several acquisition programs since Russia’s attack on Ukraine. Most of the contracts are expected to be awarded to American suppliers in a drive toward closer defense cooperation with the US. Poland will increasingly assume the position of Germany during the Cold War and can expect American bases in the coming years.

    The Alliance is no longer bound by past commitments to desist from placing its forces in Europe’s east on a permanent basis. By attacking Ukraine, Moscow itself voided the NATO-Russia Founding Act that constrained NATO’s eastern deployments. At its Madrid Summit NATO announced that it would put over 300,000 troops on high readiness in the coming months and strengthen its forces in Romania and the Baltic states.

    In the Western Balkans, NATO has taken some steps to bolster the Bosnian army and work more closely with Kosova’s defense forces. But this is still insufficient to deter provocations by pro-Muscovite Serbian leaders in Banja Luka and Belgrade. Urgently needed is a path toward NATO membership for Bosnia-Herzegovina and Kosova, especially as the EU has proved to be a lame duck in offering real prospects for accession and is thereby encouraging nationalist radicals throughout the region.

    NATO states along the eastern front face three urgent regional challenges with long-term implications for European security and America’s role. First, they must promote the security and reconstruction of Ukraine in the wake of the destructive war. Second, they must help to bring Russia’s other non-NATO members, including Belarus and Moldova, closer to Western economic, political, and security structures. Third, they must confront the regional impact of major turmoil in Russia in the midst of economic decline and potential military defeat or a prolonged quagmire in Ukraine.

    To handle these challenges, NATO needs to develop a multi-dimensional strategy, combining all informational, cyber, economic, diplomatic, and military domains. And it has to extend those capabilities to the Black Sea and Balkan regions which Russia continues to subvert and threaten with war through its designated proxies in Serbia and Bosnia’s RS. Washington needs to prepare for a prolonged period of regional uncertainty, which will also include the emergence of new political entities from a failed Russian Federation.

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published in July)

    Janusz Bugajski’s Washington View: A Decisive Year for US Policy

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    America’s presidential election year of 2024 is also a pivotal year for American foreign policy. Simultaneous and converging crises in several regions will test Western unity and US diplomatic and military capabilities. And the challenges come at a time when America faces a potential rerun of the Biden-Trump election contest that will exacerbate domestic polarization and radicalization.

    In the closing weeks of 2023, Republicans in Congress openly challenged Biden’s foreign policy by obstructing the passage of a $106 billion budget in supplemental funding to bolster the military capabilities of Ukraine, Israel, and Taiwan. They were evidently willing to undermine the defense of US allies and partners in order to pass more stringent border enforcement measures as an unprecedented number of immigrants sought to cross into the US from Mexico. Further delays in providing vital funds will weaken America’s global role and embolden its adversaries.

    The biggest test of 2024 will be how effectively the US and its allies can arm Ukraine and enable Kyiv to reclaim all of its territories from Russian occupation. Providing Ukraine with only enough weapons to hold its current positions will lengthen the war and convince Russia that Kyiv will have to surrender conquered lands. Bolstering the defense of Ukraine has been a rare bipartisan initiative in the US Congress. The fate of $61 billion in funding will be decided early in the New Year in negotiations over US border security. Nonetheless, there are senior Republicans in the US Senate who understand the urgency of properly arming Ukraine and defeating Russia. They point out that half of the Russian army has already been destroyed without the American military and by spending only 5% of the annual US defense budget. This is a historical bargain that needs to be completed by a full-scale Russian defeat in 2024.

    The Middle East presents a more complex challenge on several fronts. In the Israel-Palestine war, Washington must balance the elimination of the Hamas terrorist network that controls Gaza while minimizing civilian casualties caught up in the offensive by Israeli forces. This is a difficult proposition, as Hamas hides behind the civilian population while staging terrorist attacks in order to claim war crimes when Israel retaliates. The bigger challenge for the US is to push through the two state solution and create a Palestinian state without enabling the new government to prepare a military staging ground for renewed attacks on Israel.

    And behind the Gaza conflict lurks Iran, the main regional power that seeks the destruction of Israel. The potential for all-out war between the US and Iran will accelerate in 2024, especially if Tehran encourages Hezbollah to open a second front against Israel from Lebanon and continues to arm the Houthi militia in Yemen to attack commercial ships and engage US, French, and British warships. Houthi missile strikes have a negative impact on world trade, as insurance rates increase and shipping companies divert traffic around Africa’s Cape of Good Hope.

    Conditions will further deteriorate if Iran starts to target ships in the Strait of Hormuz, a critical chokepoint for the majority of oil tankers from the Arabian peninsula. This would spiral world energy prices. An even more dangerous scenario is for Tehran to enrich enough uranium to build nuclear weapons, a realistic prospect that would convince both the US and Israel to destroy Iran’s nuclear facilities to preclude nuclear blackmail by the theocratic state.

    The Western Balkans can again become a US priority if violence erupts in any of the countries targeted by the Vučić regime. Several scenarios of ignition have been outlined by analysts, but an additional danger could materialize inside Serbia itself. A violent government crackdown against anti-government protestors can be accompanied by a search for alleged foreign agents and by provocations in neighboring states to justify Serbia’s military intervention to distract attention from domestic upheaval.

    Throughout these simmering and explosive conflicts, China will continue to hover menacingly in the background, probing for regional inroads and calculating US diplomatic and military capabilities. Beijing is committed to swallowing Taiwan but the timetable for military action will depend on how other conflicts evolve, as well as the degree of Western unity and potential global overstretch by Washington.

    US foreign policy and domestic politics will also be overshadowed by the presidential and congressional elections in November. The elections themselves will be largely determined by the result of numerous Trump trials in several federal and state courts and whether the former president will be legally permitted to be a candidate for office. Trump’s potential disqualification will further radicalize his support base and could lead to violence against election officials and state institutions.

    If Trump is not in prison for numerous financial crimes or for planning an insurrection or coup in January 2021 then his re-election cannot be discounted. Joe Biden has steadily lost public support and even many Democrats believe he is too old to remain President. A low voter turnout in November would favor Trump whose support base is reminiscent of a cult focused on a supreme leader who can do no wrong.

    Another Trump presidency would likely overturn US foreign policy and security posture and push America toward isolationism. He will no longer be restricted by the Republican establishment and will appoint his own radical loyalists. Trump’s foreign policy threats have included leaving NATO, withdrawing US troops from Europe, allowing Russia to keep captured territories in Ukraine, and curtailing support for Israel and Taiwan. This will also encourage Belgrade to pursue regional hegemony in the Western Balkans. All these moves would dramatically weaken America’s global role, unravel its international alliances, and encourage other dictatorships to pursue their ambitions. 2024 would then herald an era of global conflict or even a multi-regional World War Three.

     Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

     

    Kolumna Vildane Selimbegović: Sloboda se osvaja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Početkom godine u redakciji Oslobođenja ugostili smo Samanthu Power. Danas je na čelu USAID-a, no novinarima koji drže do zanata mnogo važniji dio njezine biografije odnosi se na karijeru ratnog izvještača koju je zaokružila knjigom “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” ovjenčanom Pulitzerovom nagradom. Zbog svih koji ne pamte: zanat je, dakle, pekla u paklu rata protiv Bosne i Hercegovine, i nikad nije krila da joj je iskustvo ovih prostora promijenilo život i usmjerilo je na posvećenost borbi za ljudska prava čiji je osnovni uvjet postojanje medijskih sloboda. Upitana za njih – danas i u ovakvoj BiH – gošći sam dala plastičan odgovor: Bilo je lakše baviti se novinarstvom u ratu.

    Dugogodišnja praksa

    Znam da će moje kolege i koleginice reći da pretjerujem – Dobro je dok se ne puca! – i ponuditi mi salvu argumenata iz posljednjih izvješća o stanju medijskih sloboda po kojima je Bosna i Hercegovina – pazi sad – bolja od Srbije. I neću se buniti, prihvatit ću kao činjenicu da su mediji u Bosni i Hercegovini slobodniji od onih u Srbiji u kojoj, i prema posljednjem izvještaju Savjeta Evrope, nema spremnosti da se vlast obračuna sa prijetnjama smrću novinarima, ali se i napominje da je na Balkanu, u cijelom regionu, dakle, primijećena tendencija obračuna s medijima i novinarima od državnih zvaničnika.

    E tu sam nas prepoznala! Ne znam kako i ko određuje tendencije, da ne kažem i prateći stepen zabrinutosti, znam pouzdano da je u Bosni i Hercegovini dugogodišnja praksa da najviši politički dužnosnici vrijeđaju novinare, pljuju i prozivaju medije, javno zabranjuju medijskim kućama prisustvo događajima u zvaničnim institucijama i povrh svega posežu za svim raspoloživim državnim mehanizmima da bi se obračunali s novinarima i medijima zarad ličnih i partijskih ciljeva. Da bi nas ućutkali.

    Ne kažem, naravno, da su mediji bezgrešni i nemam argumenata kojim bih branila čitavu bulumentu medijskih uposlenika u nesporno političkim misijama. Ako ima utjehe – lako ih je prepoznati, čak i u zaglušujućem šumu društvenih mreža i poplavi portala koji u sezonama lova na glasove niču brže od pečurki nakon kiše. A već odavno se i ne stide svojih rabota, tako da se nerijetko i sami hvale svojim sramnim dometima. Mene, zapravo, frustrira pristajanje da se i to i takvo medijsko divljanje zove novinarstvom. Hoću reći: zar je zaista moguće da nismo u stanju – mi, kojima je posao prepoznavati devijacije – povući granicu između profesije kojom se bavimo i onih koji je, zarad svojih političkih šefova, uništavaju sa samo jednim ciljem – da bi nas ućutkali?

    Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari?

    I ne samo nas. Nedavno sam pisala o još jednom u nizu odvratnih obračuna s Dinom Mustafićem u režiji tursko-bošnjačkog medijskog konglomerata u Sarajevu. Omrznuti građanin Mustafić kriv im je što je ljevičar, još krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh što smatra da Bošnjaci nemaju veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Srba, Hrvata i Ostalih. Što bi se reklo, zamjere mu što postoji, a posebno što se ne libi naglas izgovoriti šta misli o njihovim političkim nalogodavcima. Srđan Puhalo je prije koji dan zabilježio banjalučki doprinos novinarskom beščašću: promociju časopisa posvećenog analizi krize u Ukrajini, koji je (naravno) zabilježen i na RTRS-u. U najkraćem, čitava zbirka univerzitetskih profesora upregnuta je da objasni kako se “Zapad odlučio na neposredni vojni napad na Donbas i Bjelorusiju. Međutim, Rusi su preduhitrili NATO”. Puhalo otkriva da časopis finansira SNSD i dijeli ga besplatno (zato je, kaže, došlo vrijeme da se vodi računa čitaju li djeca partijske literature), pa citira najužasnije dijelove od kojih ću – uz izvinjenje čitateljima – ipak prenijeti jednu, jedinu rečenicu: “Reporter krupne mreže medija je namjeravao da objavi dokumentarni film, koji se i danas nalazi u njegovom stolu, da je vlada bila povezana sa dječijim domovima u cijeloj zemlji i plaćala im da dovoze siročad u Vašington da bi Dik Čejni, Džordž Buš i drugi pedofili mogli birati one sa kojima su htjeli da se bave seksom”, koju potpisuje, kako rekoh, univerzitetski profesor (Branimir Kuljanin, Filozofski fakultet).

    Prve žrtve

    Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari? Jesmo li već ućutkani? U ratu je, zaista bilo daleko jednostavnije. Izvještavali smo o onom što vidimo, danas se izgleda utrkujemo da ne vidimo i izvještavamo o onom što se očekuje od odanih patriota, vjerski i nacionalno svrstanih u torove, ne libeći se pomagati neki novi rat. U kome će – kako sada stvari stoje – prve žrtve biti slobodnomisleći u vlastitim redovima. Zato, ako nam je do slavlja medijskih sloboda, krajnji je čas da se vratimo profesiji. I latimo tastature.

    Konceptualni budžetski korisnici: Ko će pozvati vlasti na “moral i red” – dok sebi besramno povećavaju plate!?

    Piše:
    Faruk Vele
    -

    Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika Marka Mandića koji je proteklog vikenda “šokirao i uznemirio” građane Sarajeva bio je, očito, što po svemu sudeći nije razgolio samo sebe, već i mnogo toga u našem društvu.

    I ljevicu i desnicu, reći će Avdo Avdić. Ali, po svemu sudeći je “zahvatio” i mnogo šire.

    U ime morala i reda

    Da bi se zauzeo za ‘moral i red’ morao je reagirati i uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović koji je uputio ‘otvoreno pismo vlastima kantona i grada Sarajeva’, u kojem od njih traži da u skladu sa svojim nadležnostima ‘preuzmu odgovornost za javni moral u glavnom gradu Bosne i Hercegovine’.

    “Od vlade kantona, gradonačelnice, gradskih vlasti, općinskih načelnika i vijeća, pa do drugih nadležnih vlasti, građani, među kojima je velika većina članova Islamske zajednice, s pravom očekuju da preuzmu odgovornost, ili barem osude, ukoliko nisu direktno nadležni, sve češće incidente u kojima se u javnom prostoru organiziraju javni skupovi koji narušavaju javni moral i prelaze granice opće pristojnosti”, naveo je, uz ostalo, ef. Kavazović.

    Odgovarajući promptno, reisa Kavazovića je posjetio i premijer Edin Forto, pozivajući, s druge strane, poglavara Islamske zajednice u BiH da se zajedno govore protiv sve strašnijeg jezika mržnje u javnosti i ‘lova na vještice’ koji će se u ovoj izbornoj godini očito ‘razmahati’.

    Iako ne treba dvojiti u pogledu iskrene zabrinutosti reisu-l-uleme Kavazovića pri ovom javnom pozivu, valjalo bi upitati je li problem našeg „morala i reda“ samo gologuzi umjetnik ispred Narodnog pozorišta? Ili je u našem društvu hipokrizija postala opće mjesto?

    Jer mnogi su se ovih dana, eto, zabrinuli moral i ćudoređe u glavnom bh. gradu, i to u ‘vaktu i zemanu’ dok se djeca i rodbina ‘pravovjernih’ prosto ‘odvaljuju’ od droga i alkohola na privatnim elitnim sijelima, dok nabildani ‘pravovjerni’ našmirkani gaze djecu po ulicama, dok razina elitne prostitucije raste, a kriminal cvijeta i tenderi se dijele kao bajramske hedije. Ili dok su nam, primjerice, privatni zidovi i ograde važniji od života djece…

    Ali, eto, mi to ne vidimo, ili nećemo da vidimo!?

    Istina, za razliku od onog „gologuzana“ sve se te aktivnosti manje-više odviju daleko od očiju javnosti, u odabranom krugu, halki, u četiri oka…

    To ne znači da navedeno nije istina. Kao što je istina da korupcija i davanje odgovornih dužnosti nesposobnima i podobnima atak na ovu zemlji gotovo jednak antidržavnom djelovanju političkih struktura HDZBiH ili SNSD-a. I to je pitanje ‘morala i reda’, zar ne?

    Ko će pozvati na ‘moral i red’ dok trgovački lanci, čiji su vlasnici rado viđeni i u strankama, pa i u vjerskim zajednicama besramno love u mutnom i siromaše ionako osiromašene građane BiH?

    Haram para

    Ko će, na koncu, po

    zvati na “moral i red” ove što nam, kako rekli bi u Mostaru, “golom guzicom za vrat skaču” pa sebi u jeku divljanja inflacije, dok prosječni Bošnjak, Hrvat, Srbin, Bosanac, građanin Bosne i Hercegovine jedva puni ceker i pita se šta će tek biti u predstojećoj zimi, besramno povećavaju plate?! U zemlji koja službeno najsiromašnija u Evropi, u kojoj je 50 posto stanovništva na rubu siromaštva, a 15 posto ispod.

    I još nas, evo, danas ubjeđuju da će te haram-pare, kao, uplaćivati organizacijama koje sakupljaju sadaku za oboljelu djecu za koju se inače morala pobrinuti ova država!? Amanjarabi!

    Stan u Turskoj

    Je li i to pitanje “morala i reda”?

    Jasno da jeste. Istina, da ne bude zabune, “u sekularnoj državi vjerske zajednice su s pravom izuzete iz odlučivanja o ovim pitanjima”, ali reakcije vjerskih zajednica, ma koga predstavljale, na neke od navedenih pojava bi bile značajne upravo s aspekta “morala i reda”.

    Kao što bi moralo biti političke dosljednosti. Jer, recimo, dok kritiziraju ministre u Vladi KS zbog, kako su naveli, “načina organizacije Pridea” u Sarajevu, ali i “sodomističkog performansa ispred Narodnog pozorišta”, vladajuća Stranka demokratske akcije (SDA), bi morala zahiragićki reagirati (“Ne boj se grade, mladosti mi moje…”) pa lupiti šakom od stol i u pogled ovog funkcionerskog nemorala, gdje se slatka lova rado dijeli i sa, navodnim, din-dušmanima iz HDZ-a ili SNSD-a. I sve imenom i prezimenom!

    Kao što bi oni s dugogodišnjim stažom na budžetima, koji danas s pravom kritiziraju povećanje plata funkcionerima, morali da dignu glas i protiv primjera lošeg rada, netransparentnosti i hipokrizije kojih ima i u aktuelnoj Vladi KS i drugim mjestima gdje vlast drže oni koji nisu SDA.

    Ima, dakle, i većih udara na “moral i red” od performansa kojeg je policija obustavila.

    Da nije tako, da je više “morala i reda” na svim stranama ona zabrinuta gospođa što se spontano ukazala na skupu SDA nikad ne bi morala put svojeg stana u Turskoj. Ovako, sve su prilike da je to dobro investiran novac.

    Bosanska fukara, oni koji s kreditima rastežu “od prvog do prvog”, o tome se ne treba brinuti. Mi ionako – idemo nigdje.

    (radiosarajevo.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Kijev je Sarajevo

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    U ovom broju Oslobođenja ima prelijepa priča o ratnom prijateljstvu začetom na kalesijskom frontu: Ukrajinka Svetlana, koja je u predratnu Bosnu i Hercegovinu došla trbuhom za kruhom, pridružila se borcima Armije BiH i rame uz rame ratovala s njima. Gotovo 30 godina poslije, kada se njezina zemlja našla u bosanskom loncu najezde tenkova iz susjedstva, Svetlani su spas za unučad ponudili bivši suborci: eno je u Njemačkoj, kod jednog od njih.

    Rijeka izbjeglica napušta Ukrajinu, mahom žene i djeca, kao onomad devedesetih našu zemlju, cijeli svijet prenosi slike razrušenih gradova koji jedan po jedan padaju pod snagom ruske artiljerije, iz etera nadiru apeli ukrajinskih vlasti čije stanovništvo ostaje bez struje, vode, hrane, sanitetskog materijala.

    NATO NEMA DIJEME

    Zvuči poznato, zar ne? Istina je, kao i uvijek, nešto kompleksnija: iako kasna zima 2022. bolno liči – naročito nama koji smo preživjeli rat na ovim prostorima – na ono proljeće iz 1992, trideset godina kasnije Evropa i ostatak svijeta se prema Ukrajini znatno drugačije odnose nego nekad prema našoj zemlji i to je ono što budi nadu.

    Uostalom, najvažnija razlika – pričamo o ratu – jeste u naoružanju, koje danas Ukrajini poklanjaju, za razliku od naše zemlje, kojoj je – uprkos najezdi tenkova preko Drine – nametnut embargo na oružje, a da ne govorimo o tome koliko su razni mitterrandi zamajavali svoje evropske i američke partnere pričom kako u opsjednutom Sarajevu nije tako strašno, jer zaboga nije bilo granata u onih nekoliko sati koliko je njima trebalo da postanu počasni građani glavnog grada BiH.

    Zbog toga je beskrajno poučno ovdašnje iskustvo, ona vjera i nada – sjećamo se? – koju smo prvo nedjeljama, pa mjesecima koji su se pretvarali u godine, gajili očekujući spas s neba, apsolutno sigurni da će pravdoljubivi (zapadni) svijet ustati u odbranu onih principa zbog kojih su Ujedinjene nacije i nastale. Redala su se godišnja doba, istina i rezolucije UN-a, otvoreni su humanitarni koridori, ali stvarne pomoći napadnutim gradovima nije bilo dok se SAD nisu umiješale (godinama kasnije, Peter Galbraiht, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, saslušavan je pred Kongresom zbog posredovanja u snabdijevanju iranskim oružjem ARBiH). Naš rat je, svakodnevno nas podsjećaju domaći političari, završio u Daytonu, kome se zadnjih godina traži dlaka u jajetu, međunarodni su sudovi donijeli odluke za koje baš ne možemo reći da ih svi poštuju, ali za ovu je priču mnogo važnije da su naši susjedi – čiju su involviranost u napade na nezavisnu, međunarodnu priznatu BiH, posvjedočile i haške presude – nakon svega dobili jednake euroatlantske šanse kao i BiH. Naravno da je BiH mogla, zahvaljujući pomoći, uraditi na sebi mnogo više, ali jednako tako je jasno da su i danas problemi Zapadnog Balkana poprilično slični kada se govori o stepenima korupcije i sklonostima ka autokratskim vladavinama. Hoću reći da je Evropa i poslije Daytona nastavila svoj parcijalni odnos prema Balkanu i da se dugo činilo da iz ratova na Balkanu ništa i ne želi naučiti.

    No, s Ukrajinom se izgleda mnogo toga mijenja. NATO nema dileme ko koga napada, ali rezolutno poručuje da se neće miješati, štitit će svoje članice, a one će pak pojedinačno Ukrajinu pomagati i u oružju. Američki predsjednik Joe Biden ne krije empatiju spram Ukrajinaca, ali nema dvojbi – bilo kakvo uplitanje značilo bi treći svjetski rat, koji niko ne želi. Evropska unija govori jednim glasom, zapravo cijeli svijet je pokazao iznimno visok stepen jedinstva: Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, zaključak je 141 države u UN-u. Protiv su bile Rusija, Bjelorusija, Sirija, Eritreja i Sjeverna Koreja, što samo po sebi sve govori, kao i podatak da je među 35 suzdržanih bila i Kina. Najvažniji za Zapadni Balkan i naročito za našu zemlju jeste podatak da je Srbija dio one družine od 141 “za”, iako je do prevrata u stavu došlo za nepuna dva sata. Nisu, zaista, barem za nas, bitni razlozi koje Aleksandar Vučić posljednjih dana iznosi pravdajući se za ovaj čin, mnogo je važnije što je pridružujući se demokraciji i principima nepovredivosti teritorija, susjedna Srbija demaskirala i ovdašnjeg secesionistu, inače člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika. Bez pretjerivanja, ovaj Vučićev šamar politički jednako bridi kao i ekonomske sankcije porodičnom carstvu koje su SAD nedavno nametnule lideru SNSD-a i s njime korupcijom povezanim firmama.

    IZOSTALA PODRŠKA SRBIJE

    Upravo tu treba tražiti ničim izazvanu erupciju bijesa na procedure i rad Predsjedništva BiH. Dok Srbija nije bila “za”, Dodik je mudro šutio, pa njegov kabinet nije ni poslao izjašnjenje o glasanju u UN-u, valjda prihvatajući izvorni Dayton i način odlučivanja u vrhu države. Nakon srbijanskog “za”, Dodik je na sva zvona udario na ovdašnju opredijeljenost ka evropskom putu, pa još i sastavio pismo generalnom sekretaru UN-a. Da se ima o čemu pričati, kad već on sam nema šta reći protiv zvaničnog Beograda. No, zato je dostojanstveno demantirao glasine o vlastitim ambicijama da krene putem Donbasa, bit će svjestan da bi podrška Srbije ovaj put izostala. Čak je poveo i Željku Cvijanović u prijateljsku posjetu ukrajinskoj crkvi, mada niko nije saznao jesu li tom prilikom vratili i onu ikonu koje se, kao poklona, odrekao Sergej Lavrov, ruski ministar spoljnih poslova. U ukrajinskoj crkvi dočekani su s radošću: mudri svećenik zna da su najtrajnija i najvrednija prijateljstva ona satkana u teškim vremenima, ali su i najvažnija i najduže traju. Što je razlog više da mi, koji pamtimo devedesete, i koji sigurno nemamo – osim u simboličnoj ravni – neku značajniju pomoć za Ukrajinu, danas shvatimo koliko je važno razmišljati o izbjeglicama i onom šta možemo učiniti za njih. Iskustvo nas uči da skoro 30 posto stanovništva, iz raznih razloga, traži spas od rata. U slučaju Ukrajine to su milioni ljudi, no oni milioni, daleko brojniji, koji ostaju u Ukrajini – pod teretima koje tako dobro pamtimo – trebaju naš glas podrške i nadu da će njihov pakao uskoro prestati. Živjela Ukrajina!

    1...191192193194Stranica 192 of 194

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj