Istaknuto

Istaknute objave

Kolumna Vildane Selimbegović: Posljednja šansa za BiH, ali i Evropu

Sigurno ćemo stići u Evropu, ako ne do kraja ovog, onda najkasnije u narednom vijeku, prokomentirao je posljednji samit Evropskog vijeća albanski premijer Edi Rama. Najviši dužnosnici Evropske unije ipak mogu biti zadovoljni: neuobičajenom brzinom donijeli su odluke da Ukrajini i Moldaviji daju status kandidata, dok su spram Gruzije iskazali dobru volju i spremnost da se – nakon nekoliko uvjeta – i sama domogne kandidature.

Balkanska čekaonica 

Zapadni Balkan je dobio svoj samit uoči samita i tako i zaslužio Raminu opasku: Albanija i Sjeverna Makedonija očekivale su početak pregovora još poodavno, Crna Gora je prije koji dan obilježila deceniju pregovaranja, a Bosna i Hercegovina – uprkos uistinu zdušnim zalaganjima Slovenije i Austrije – ne može da dobije ni status kandidata.

U balkanskoj čekaonici je i Srbija koja pregovara, ali koja nikako da zatvori svoja poglavlja s Rusijom, pa njezine (ne)ispunjene evropske zadaće i ne dolaze na dnevni red jer srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ne krije koliko uživa što Evropu vuče za nos suočavajući cijeli region sa uživo prenosom evropske politike trostrukih standarda. Za to vrijeme, rapidno padaju procenti podrške euroatlantskim integracijama, a dijelovi srpskog sveta na Balkanu slave majčicu Rusiju i lidera Vladimira Putina.

Šta tačno Putin misli o dodjeli kandidatskog statusa za EU Ukrajini znaju najbolje stanovnici Kijeva, koji zadnjih dana trpe neselektivna raketiranja, dok Rusi slavodobitno marširaju agresijom pregaženim gradovima u oblastima Donjeck i Lugansk. I niko se ne treba čuditi ako – nakon što zaokruži invazijom zacrtane granice – ruski predsjednik objavi da je spreman pregovarati o uslovnom primirju za ostatak Ukrajine, a još manje ako evropske birokrate ponudu dočekaju raširenih ruku. BiH je zapravo osvjedočeni primjer evropske odanosti vlastitim vrijednostima, što je uostalom pokazala i posljednja dvodnevna sesija u Bruxellesu. Da odmah budem posve jasna: naša zemlja nije ispunila neophodne uvjete za dobijanje kandidatskog statusa, ali čak i ambasador Johann Sattler, šef Delegacije EU u našoj zemlji, za to krivi HDZ i SNSD, koji su blokirali neophodne zakone u Parlamentu BiH (da SDA nije nevina, podsjetila je nedavno Ambasada SAD-a, zamjerajući im retoriku podjela i odnos prema setu antikorupcijskih zakona).

Floskule o tome kako bi neka vrst uvjetnog kandidatskog statusa bila nagrada za elite na vlasti ne piju vode, ne samo zato što ni EU nije operirana od sličnih, blokadama sklonih lidera, već i zato što je čak i ovakva BiH demokratska meka u odnosu – recimo – na Bugarsku i Rumuniju u momentu kada su postale članice EU. Uznapredovala Bugarska već godinama blokira Sjevernu Makedoniju, a Orbanov kadar Oliver Varhelyi to još zove “legitimnim prigovorom”, valjda i na taj način iskazujući radost što je vjerovatno najdemokratičniji lider s ovih prostora Zoran Zaev vlastitom karijerom platio ambiciju vlasti i zemlje na čijem je čelu bio da se približi EU. Bugarska je konačno odustala, u savršenom tajmingu, jedva 24 sata nakon evropskog samita. Makedonija je novo ime – kao ulaznicu na evropska vrata – izglasala prije tri godine. Sve ovo vrijeme evropsku sramotnu ravnodušnost trpjeli su građani Sjeverne Makedonije, kažnjeni i kažnjavani i danas, jednako kao što su građani Bosne i Hercegovine opet kažnjeni u Bruxellesu koji tobože ne želi nagraditi naše elite na vlasti.

A zar nije Charles Michel, 12. juna, zdušno nagradio upravo te elite, usmenim dogovaranjem u Bruxellesu, jer pismeno nije bilo moguće zato što je Miloradu Dodiku zasmetao paragraf u kome se pominje ruska invazija na Ukrajinu? Dragan Čović je, kako reče Željko Komšić, dobacivao iz hotelske sobe (Michelov poziv nije smatrao dovoljno vrijednim da se pridruži sastanku). Ovdašnji su mediji potom (pri)javili Michelovu spremnost(?!) da ukrajinski paragraf izostavi, no čak je i ta bruka manja od one koju je briselskom vrhu servirao sam Dodik, koji je odmah potom otperjao na Putinov samit, navodno ekonomski, u Sankt Peterburgu, pa onda čekao punih šest sati da mu se ruski predsjednik smiluje petnaestak minuta, e da bi ushićeno izjavio kako su i dalje prijatelji i kako je ponosan što ga je primio “jedan od tri svjetska lidera”. Uz Putina to su, mjereno Dodikovim aršinima, još kineski predsjednik Xi Jinping i turski Recep Tayyip Erdogan. “Na zapadu ništa novo”, likovao je Dodik nakon najnovijeg evropskog tretmana BiH, a da je na istoku stara priča nije nam ni morao reći, intenzitet ruske agresije na Ukrajinu dovoljno je slikovit. Poražavajuće je, zapravo, što Evropa i njezini lideri ne kriju zavist prema apsolutizmu, samo što mu onako francuski dodaju pridjev prosvijećeni. Sve dok je tako i Dodik i Vučić će nogama otvarati briselska vrata, a cupkati pred Putinovim.

Da je drugačije, davno bi EU promijenila svoj odnos prema Zapadnom Balkanu ili barem prema onim njegovim državama koje nemaju dvojbi između Rusije i ostatka svijeta. Zato što nije, u zemljama poput Sjeverne Makedonije i Crne Gore, u kojima ruski izaslanici nisu prezali ni od pokušaja državnih udara, ojačale su proruske snage, a evropska prijestonica do neukusa toleriše Vučićevo manipuliranje i još s birokratskih visina gleda na sve češće prijetnje koje ruski ambasadori na Balkanu šalju Bosni i Hercegovini. Bit će da je i to, po Varhelyiju, legitimno, jednako kao što – uprkos svim svojim institutima, od Suda u Strasbourgu do Venecijanske komisije – legitimno koketira sa Čovićevim HDZ-om, bez trunke volje da pomogne u rješenju izbornih i ustavnih promjena u BiH, makar u skladu sa onim što je proklamirano u zemljama članicama. Ovako, zapravo, s blagonaklonošću gleda upravo na one elite – srpske, bošnjačke i hrvatske – koje, kao, ne želi da nagradi i dodatno se sveti onima kojih je, nažalost, sve manje u BiH, ali koji podsjećaju da i važećim ustavom građani moraju dobiti (neka) prava. O čemu svjedoče i presude iz Strasbourga. Ako je Evropi izgovor Hrvatska, onda opet ima problem, s obzirom na to da je bahati Zoran Milanović, u najnovijoj epizodi odbrane Čovića od premijera svoje zemlje Andreja Plenkovića, tobože navijao za BiH, “kad već kandidati mogu biti Ukrajina i Moldavija”, tumačeći to kao happy hour i jeftino piće za sve.

Kost u grlu Bruxellesa 

Bosna i Hercegovina je prije skoro tri decenije bila ono što je Ukrajina danas. I čini se da to i jeste kost u grlu Bruxellesa, koji se jednako pravio lud ne znajući ko to tamo na koga puca. U međuvremenu su saznali, no ne i priznali, pa je Hrvatska i prije presude o udruženom zločinačkom pothvatu na teritoriji BiH postala punopravna članica EU, a Srbija ostala najvažniji balkanski partner i mjera odnosa prema ostalim zemljama. Zato treba cijeniti zalaganja zemalja poput Slovenije, Austrije i (dijela) Njemačke da se pomogne BiH i uprkos izbornoj groznici insistirati na ispunjavanju Michelovog dogovora, kako bismo do kraja godine dobili kandidatski status i neophodnu pomoć u reformama. Tim prije što dobar dio javnosti u zemljama EU, ali i Velike Britanije i SAD-a, ovih dana Evropi prigovara slučaj BiH. Moguće i zato što su svjesni da svi oni koji kidišu na našu zemlju i nerijetko posežu za argumentom kako je BiH Jugoslavija u malom, zaboravljaju da je i EU Jugoslavija u malo većem. Što će reći da Evropa zarad sebe i svojih vrijednosti polaže ispit mature na BiH. Kako god da s Putinom riješi Ukrajinu. Naravno, svi se nadamo da će to biti puno prije sljedećeg vijeka.

Janusz Bugajski’s Washington View: NATO Pivots Eastward

NATO’s Madrid Summit underscored that Russia’s full-scale military invasion of Ukraine has precipitated a fundamental shift in European security. Moscow’s attack ended a relatively peaceful and predictable post-Cold War phase and heralded a new era of international conflict. It also moved the epicenter of European security eastward with Poland emerging as the pivot of NATO’s eastern front confronting an aggressive Russia.

Three factors will be crucial on the emerging strategic stage. First, what will Russia’s destructive invasion of Ukraine signify for emerging threats and inter-state relations along NATO’s eastern front? Second, what impact will the war have on trans-Atlantic cohesion and pan-European security arrangements? Third, what will be the consequences for Russia itself in its war against Ukraine, especially in Moscow’s efforts to maintain its regional predominance and a unified Russian state?

Poland is fast emerging as a pivotal strategic player and fulcrum of deterrence and defense because of its size, location, resources, defense commitments, regional role, and connections with the US. Poland’s economy is the seventh biggest in the EU and the largest among all former Soviet bloc states that joined the Union. Its economy has rebounded impressively after the COVID pandemic and steady annual GDP growth of over 3% is projected over the coming few years. With 38 million citizens, Poland has the largest population of all new NATO members and benefits from high levels of education and professional expertise.

Warsaw has made serious investments in its military sector, force structure, and weapons acquisitions. The defense budget is set to increase from 2.5% to 3% of GDP in 2023, with continuing increases in a five-year plan to significantly boost military capabilities and double the number of troops to over 300,000. Moreover, Poland views itself a rising regional leader based on its history, economic potential, military prowess, and staunch opposition to Russian imperialism.

The war in Ukraine highlighted the most dangerous threats to NATO’s eastern borders and intensified Poland’s commitment to defending the Alliance. NATO’s eastern “flank” has become an eastern “front” against Moscow’s expansionism and its persistent threats of war. The invasion of Ukraine exposed Russia as an imperial state that ignores international borders and seeks to restore its dominions, thus underscoring the imperative for NATO to strengthen its capabilities, cohesiveness, and responses to aggression.

The war also consolidated a closer relationship between Poland and Ukraine. Poland was the front-line state in accepting over two million Ukrainian refugees, integrating them in the labor market, and providing all health, social, and educational benefits. It became the primary conduit for humanitarian aid and military supplies to Ukraine’s armed forces, including its own stockpiles of weapons. Kyiv views Warsaw as its closest ally and gateway to an EU future and Warsaw will also be the central hub for Ukraine’s economic reconstruction. Both capitals together with the three Baltic states are also exploring ways to strengthen their security linkages, regional transportation, energy, and economic networks, and developing closer military ties with the US.

With German and French prestige weakened in the light of their inadequate response to Russia’s war against Ukraine, NATO’s center of gravity is shifting eastward. Poland’s cross-party consensus in boosting its continental security role will be significantly strengthened in an eastern front that includes Finland and Sweden as the newest NATO members. Warsaw’s increasing purchases of US military equipment, including Abrams tanks and F-16 fighter aircraft, and the growing presence of American forces in Poland, including the permanent HQ of the US Army’s V Corps, is transforming the country into Washington’s pivotal European ally. Warsaw has earmarked several acquisition programs since Russia’s attack on Ukraine. Most of the contracts are expected to be awarded to American suppliers in a drive toward closer defense cooperation with the US. Poland will increasingly assume the position of Germany during the Cold War and can expect American bases in the coming years.

The Alliance is no longer bound by past commitments to desist from placing its forces in Europe’s east on a permanent basis. By attacking Ukraine, Moscow itself voided the NATO-Russia Founding Act that constrained NATO’s eastern deployments. At its Madrid Summit NATO announced that it would put over 300,000 troops on high readiness in the coming months and strengthen its forces in Romania and the Baltic states.

In the Western Balkans, NATO has taken some steps to bolster the Bosnian army and work more closely with Kosova’s defense forces. But this is still insufficient to deter provocations by pro-Muscovite Serbian leaders in Banja Luka and Belgrade. Urgently needed is a path toward NATO membership for Bosnia-Herzegovina and Kosova, especially as the EU has proved to be a lame duck in offering real prospects for accession and is thereby encouraging nationalist radicals throughout the region.

NATO states along the eastern front face three urgent regional challenges with long-term implications for European security and America’s role. First, they must promote the security and reconstruction of Ukraine in the wake of the destructive war. Second, they must help to bring Russia’s other non-NATO members, including Belarus and Moldova, closer to Western economic, political, and security structures. Third, they must confront the regional impact of major turmoil in Russia in the midst of economic decline and potential military defeat or a prolonged quagmire in Ukraine.

To handle these challenges, NATO needs to develop a multi-dimensional strategy, combining all informational, cyber, economic, diplomatic, and military domains. And it has to extend those capabilities to the Black Sea and Balkan regions which Russia continues to subvert and threaten with war through its designated proxies in Serbia and Bosnia’s RS. Washington needs to prepare for a prolonged period of regional uncertainty, which will also include the emergence of new political entities from a failed Russian Federation.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published in July)

Janusz Bugajski’s Washington View: A Decisive Year for US Policy

America’s presidential election year of 2024 is also a pivotal year for American foreign policy. Simultaneous and converging crises in several regions will test Western unity and US diplomatic and military capabilities. And the challenges come at a time when America faces a potential rerun of the Biden-Trump election contest that will exacerbate domestic polarization and radicalization.

In the closing weeks of 2023, Republicans in Congress openly challenged Biden’s foreign policy by obstructing the passage of a $106 billion budget in supplemental funding to bolster the military capabilities of Ukraine, Israel, and Taiwan. They were evidently willing to undermine the defense of US allies and partners in order to pass more stringent border enforcement measures as an unprecedented number of immigrants sought to cross into the US from Mexico. Further delays in providing vital funds will weaken America’s global role and embolden its adversaries.

The biggest test of 2024 will be how effectively the US and its allies can arm Ukraine and enable Kyiv to reclaim all of its territories from Russian occupation. Providing Ukraine with only enough weapons to hold its current positions will lengthen the war and convince Russia that Kyiv will have to surrender conquered lands. Bolstering the defense of Ukraine has been a rare bipartisan initiative in the US Congress. The fate of $61 billion in funding will be decided early in the New Year in negotiations over US border security. Nonetheless, there are senior Republicans in the US Senate who understand the urgency of properly arming Ukraine and defeating Russia. They point out that half of the Russian army has already been destroyed without the American military and by spending only 5% of the annual US defense budget. This is a historical bargain that needs to be completed by a full-scale Russian defeat in 2024.

The Middle East presents a more complex challenge on several fronts. In the Israel-Palestine war, Washington must balance the elimination of the Hamas terrorist network that controls Gaza while minimizing civilian casualties caught up in the offensive by Israeli forces. This is a difficult proposition, as Hamas hides behind the civilian population while staging terrorist attacks in order to claim war crimes when Israel retaliates. The bigger challenge for the US is to push through the two state solution and create a Palestinian state without enabling the new government to prepare a military staging ground for renewed attacks on Israel.

And behind the Gaza conflict lurks Iran, the main regional power that seeks the destruction of Israel. The potential for all-out war between the US and Iran will accelerate in 2024, especially if Tehran encourages Hezbollah to open a second front against Israel from Lebanon and continues to arm the Houthi militia in Yemen to attack commercial ships and engage US, French, and British warships. Houthi missile strikes have a negative impact on world trade, as insurance rates increase and shipping companies divert traffic around Africa’s Cape of Good Hope.

Conditions will further deteriorate if Iran starts to target ships in the Strait of Hormuz, a critical chokepoint for the majority of oil tankers from the Arabian peninsula. This would spiral world energy prices. An even more dangerous scenario is for Tehran to enrich enough uranium to build nuclear weapons, a realistic prospect that would convince both the US and Israel to destroy Iran’s nuclear facilities to preclude nuclear blackmail by the theocratic state.

The Western Balkans can again become a US priority if violence erupts in any of the countries targeted by the Vučić regime. Several scenarios of ignition have been outlined by analysts, but an additional danger could materialize inside Serbia itself. A violent government crackdown against anti-government protestors can be accompanied by a search for alleged foreign agents and by provocations in neighboring states to justify Serbia’s military intervention to distract attention from domestic upheaval.

Throughout these simmering and explosive conflicts, China will continue to hover menacingly in the background, probing for regional inroads and calculating US diplomatic and military capabilities. Beijing is committed to swallowing Taiwan but the timetable for military action will depend on how other conflicts evolve, as well as the degree of Western unity and potential global overstretch by Washington.

US foreign policy and domestic politics will also be overshadowed by the presidential and congressional elections in November. The elections themselves will be largely determined by the result of numerous Trump trials in several federal and state courts and whether the former president will be legally permitted to be a candidate for office. Trump’s potential disqualification will further radicalize his support base and could lead to violence against election officials and state institutions.

If Trump is not in prison for numerous financial crimes or for planning an insurrection or coup in January 2021 then his re-election cannot be discounted. Joe Biden has steadily lost public support and even many Democrats believe he is too old to remain President. A low voter turnout in November would favor Trump whose support base is reminiscent of a cult focused on a supreme leader who can do no wrong.

Another Trump presidency would likely overturn US foreign policy and security posture and push America toward isolationism. He will no longer be restricted by the Republican establishment and will appoint his own radical loyalists. Trump’s foreign policy threats have included leaving NATO, withdrawing US troops from Europe, allowing Russia to keep captured territories in Ukraine, and curtailing support for Israel and Taiwan. This will also encourage Belgrade to pursue regional hegemony in the Western Balkans. All these moves would dramatically weaken America’s global role, unravel its international alliances, and encourage other dictatorships to pursue their ambitions. 2024 would then herald an era of global conflict or even a multi-regional World War Three.

 Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

 

Kolumna Vildane Selimbegović: Sloboda se osvaja

Početkom godine u redakciji Oslobođenja ugostili smo Samanthu Power. Danas je na čelu USAID-a, no novinarima koji drže do zanata mnogo važniji dio njezine biografije odnosi se na karijeru ratnog izvještača koju je zaokružila knjigom “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” ovjenčanom Pulitzerovom nagradom. Zbog svih koji ne pamte: zanat je, dakle, pekla u paklu rata protiv Bosne i Hercegovine, i nikad nije krila da joj je iskustvo ovih prostora promijenilo život i usmjerilo je na posvećenost borbi za ljudska prava čiji je osnovni uvjet postojanje medijskih sloboda. Upitana za njih – danas i u ovakvoj BiH – gošći sam dala plastičan odgovor: Bilo je lakše baviti se novinarstvom u ratu.

Dugogodišnja praksa

Znam da će moje kolege i koleginice reći da pretjerujem – Dobro je dok se ne puca! – i ponuditi mi salvu argumenata iz posljednjih izvješća o stanju medijskih sloboda po kojima je Bosna i Hercegovina – pazi sad – bolja od Srbije. I neću se buniti, prihvatit ću kao činjenicu da su mediji u Bosni i Hercegovini slobodniji od onih u Srbiji u kojoj, i prema posljednjem izvještaju Savjeta Evrope, nema spremnosti da se vlast obračuna sa prijetnjama smrću novinarima, ali se i napominje da je na Balkanu, u cijelom regionu, dakle, primijećena tendencija obračuna s medijima i novinarima od državnih zvaničnika.

E tu sam nas prepoznala! Ne znam kako i ko određuje tendencije, da ne kažem i prateći stepen zabrinutosti, znam pouzdano da je u Bosni i Hercegovini dugogodišnja praksa da najviši politički dužnosnici vrijeđaju novinare, pljuju i prozivaju medije, javno zabranjuju medijskim kućama prisustvo događajima u zvaničnim institucijama i povrh svega posežu za svim raspoloživim državnim mehanizmima da bi se obračunali s novinarima i medijima zarad ličnih i partijskih ciljeva. Da bi nas ućutkali.

Ne kažem, naravno, da su mediji bezgrešni i nemam argumenata kojim bih branila čitavu bulumentu medijskih uposlenika u nesporno političkim misijama. Ako ima utjehe – lako ih je prepoznati, čak i u zaglušujućem šumu društvenih mreža i poplavi portala koji u sezonama lova na glasove niču brže od pečurki nakon kiše. A već odavno se i ne stide svojih rabota, tako da se nerijetko i sami hvale svojim sramnim dometima. Mene, zapravo, frustrira pristajanje da se i to i takvo medijsko divljanje zove novinarstvom. Hoću reći: zar je zaista moguće da nismo u stanju – mi, kojima je posao prepoznavati devijacije – povući granicu između profesije kojom se bavimo i onih koji je, zarad svojih političkih šefova, uništavaju sa samo jednim ciljem – da bi nas ućutkali?

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari?

I ne samo nas. Nedavno sam pisala o još jednom u nizu odvratnih obračuna s Dinom Mustafićem u režiji tursko-bošnjačkog medijskog konglomerata u Sarajevu. Omrznuti građanin Mustafić kriv im je što je ljevičar, još krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh što smatra da Bošnjaci nemaju veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Srba, Hrvata i Ostalih. Što bi se reklo, zamjere mu što postoji, a posebno što se ne libi naglas izgovoriti šta misli o njihovim političkim nalogodavcima. Srđan Puhalo je prije koji dan zabilježio banjalučki doprinos novinarskom beščašću: promociju časopisa posvećenog analizi krize u Ukrajini, koji je (naravno) zabilježen i na RTRS-u. U najkraćem, čitava zbirka univerzitetskih profesora upregnuta je da objasni kako se “Zapad odlučio na neposredni vojni napad na Donbas i Bjelorusiju. Međutim, Rusi su preduhitrili NATO”. Puhalo otkriva da časopis finansira SNSD i dijeli ga besplatno (zato je, kaže, došlo vrijeme da se vodi računa čitaju li djeca partijske literature), pa citira najužasnije dijelove od kojih ću – uz izvinjenje čitateljima – ipak prenijeti jednu, jedinu rečenicu: “Reporter krupne mreže medija je namjeravao da objavi dokumentarni film, koji se i danas nalazi u njegovom stolu, da je vlada bila povezana sa dječijim domovima u cijeloj zemlji i plaćala im da dovoze siročad u Vašington da bi Dik Čejni, Džordž Buš i drugi pedofili mogli birati one sa kojima su htjeli da se bave seksom”, koju potpisuje, kako rekoh, univerzitetski profesor (Branimir Kuljanin, Filozofski fakultet).

Prve žrtve

Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari? Jesmo li već ućutkani? U ratu je, zaista bilo daleko jednostavnije. Izvještavali smo o onom što vidimo, danas se izgleda utrkujemo da ne vidimo i izvještavamo o onom što se očekuje od odanih patriota, vjerski i nacionalno svrstanih u torove, ne libeći se pomagati neki novi rat. U kome će – kako sada stvari stoje – prve žrtve biti slobodnomisleći u vlastitim redovima. Zato, ako nam je do slavlja medijskih sloboda, krajnji je čas da se vratimo profesiji. I latimo tastature.

Konceptualni budžetski korisnici: Ko će pozvati vlasti na “moral i red” – dok sebi besramno povećavaju plate!?

Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika Marka Mandića koji je proteklog vikenda “šokirao i uznemirio” građane Sarajeva bio je, očito, što po svemu sudeći nije razgolio samo sebe, već i mnogo toga u našem društvu.

I ljevicu i desnicu, reći će Avdo Avdić. Ali, po svemu sudeći je “zahvatio” i mnogo šire.

U ime morala i reda

Da bi se zauzeo za ‘moral i red’ morao je reagirati i uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović koji je uputio ‘otvoreno pismo vlastima kantona i grada Sarajeva’, u kojem od njih traži da u skladu sa svojim nadležnostima ‘preuzmu odgovornost za javni moral u glavnom gradu Bosne i Hercegovine’.

“Od vlade kantona, gradonačelnice, gradskih vlasti, općinskih načelnika i vijeća, pa do drugih nadležnih vlasti, građani, među kojima je velika većina članova Islamske zajednice, s pravom očekuju da preuzmu odgovornost, ili barem osude, ukoliko nisu direktno nadležni, sve češće incidente u kojima se u javnom prostoru organiziraju javni skupovi koji narušavaju javni moral i prelaze granice opće pristojnosti”, naveo je, uz ostalo, ef. Kavazović.

Odgovarajući promptno, reisa Kavazovića je posjetio i premijer Edin Forto, pozivajući, s druge strane, poglavara Islamske zajednice u BiH da se zajedno govore protiv sve strašnijeg jezika mržnje u javnosti i ‘lova na vještice’ koji će se u ovoj izbornoj godini očito ‘razmahati’.

Iako ne treba dvojiti u pogledu iskrene zabrinutosti reisu-l-uleme Kavazovića pri ovom javnom pozivu, valjalo bi upitati je li problem našeg „morala i reda“ samo gologuzi umjetnik ispred Narodnog pozorišta? Ili je u našem društvu hipokrizija postala opće mjesto?

Jer mnogi su se ovih dana, eto, zabrinuli moral i ćudoređe u glavnom bh. gradu, i to u ‘vaktu i zemanu’ dok se djeca i rodbina ‘pravovjernih’ prosto ‘odvaljuju’ od droga i alkohola na privatnim elitnim sijelima, dok nabildani ‘pravovjerni’ našmirkani gaze djecu po ulicama, dok razina elitne prostitucije raste, a kriminal cvijeta i tenderi se dijele kao bajramske hedije. Ili dok su nam, primjerice, privatni zidovi i ograde važniji od života djece…

Ali, eto, mi to ne vidimo, ili nećemo da vidimo!?

Istina, za razliku od onog „gologuzana“ sve se te aktivnosti manje-više odviju daleko od očiju javnosti, u odabranom krugu, halki, u četiri oka…

To ne znači da navedeno nije istina. Kao što je istina da korupcija i davanje odgovornih dužnosti nesposobnima i podobnima atak na ovu zemlji gotovo jednak antidržavnom djelovanju političkih struktura HDZBiH ili SNSD-a. I to je pitanje ‘morala i reda’, zar ne?

Ko će pozvati na ‘moral i red’ dok trgovački lanci, čiji su vlasnici rado viđeni i u strankama, pa i u vjerskim zajednicama besramno love u mutnom i siromaše ionako osiromašene građane BiH?

Haram para

Ko će, na koncu, po

zvati na “moral i red” ove što nam, kako rekli bi u Mostaru, “golom guzicom za vrat skaču” pa sebi u jeku divljanja inflacije, dok prosječni Bošnjak, Hrvat, Srbin, Bosanac, građanin Bosne i Hercegovine jedva puni ceker i pita se šta će tek biti u predstojećoj zimi, besramno povećavaju plate?! U zemlji koja službeno najsiromašnija u Evropi, u kojoj je 50 posto stanovništva na rubu siromaštva, a 15 posto ispod.

I još nas, evo, danas ubjeđuju da će te haram-pare, kao, uplaćivati organizacijama koje sakupljaju sadaku za oboljelu djecu za koju se inače morala pobrinuti ova država!? Amanjarabi!

Stan u Turskoj

Je li i to pitanje “morala i reda”?

Jasno da jeste. Istina, da ne bude zabune, “u sekularnoj državi vjerske zajednice su s pravom izuzete iz odlučivanja o ovim pitanjima”, ali reakcije vjerskih zajednica, ma koga predstavljale, na neke od navedenih pojava bi bile značajne upravo s aspekta “morala i reda”.

Kao što bi moralo biti političke dosljednosti. Jer, recimo, dok kritiziraju ministre u Vladi KS zbog, kako su naveli, “načina organizacije Pridea” u Sarajevu, ali i “sodomističkog performansa ispred Narodnog pozorišta”, vladajuća Stranka demokratske akcije (SDA), bi morala zahiragićki reagirati (“Ne boj se grade, mladosti mi moje…”) pa lupiti šakom od stol i u pogled ovog funkcionerskog nemorala, gdje se slatka lova rado dijeli i sa, navodnim, din-dušmanima iz HDZ-a ili SNSD-a. I sve imenom i prezimenom!

Kao što bi oni s dugogodišnjim stažom na budžetima, koji danas s pravom kritiziraju povećanje plata funkcionerima, morali da dignu glas i protiv primjera lošeg rada, netransparentnosti i hipokrizije kojih ima i u aktuelnoj Vladi KS i drugim mjestima gdje vlast drže oni koji nisu SDA.

Ima, dakle, i većih udara na “moral i red” od performansa kojeg je policija obustavila.

Da nije tako, da je više “morala i reda” na svim stranama ona zabrinuta gospođa što se spontano ukazala na skupu SDA nikad ne bi morala put svojeg stana u Turskoj. Ovako, sve su prilike da je to dobro investiran novac.

Bosanska fukara, oni koji s kreditima rastežu “od prvog do prvog”, o tome se ne treba brinuti. Mi ionako – idemo nigdje.

(radiosarajevo.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Kijev je Sarajevo

U ovom broju Oslobođenja ima prelijepa priča o ratnom prijateljstvu začetom na kalesijskom frontu: Ukrajinka Svetlana, koja je u predratnu Bosnu i Hercegovinu došla trbuhom za kruhom, pridružila se borcima Armije BiH i rame uz rame ratovala s njima. Gotovo 30 godina poslije, kada se njezina zemlja našla u bosanskom loncu najezde tenkova iz susjedstva, Svetlani su spas za unučad ponudili bivši suborci: eno je u Njemačkoj, kod jednog od njih.

Rijeka izbjeglica napušta Ukrajinu, mahom žene i djeca, kao onomad devedesetih našu zemlju, cijeli svijet prenosi slike razrušenih gradova koji jedan po jedan padaju pod snagom ruske artiljerije, iz etera nadiru apeli ukrajinskih vlasti čije stanovništvo ostaje bez struje, vode, hrane, sanitetskog materijala.

NATO NEMA DIJEME

Zvuči poznato, zar ne? Istina je, kao i uvijek, nešto kompleksnija: iako kasna zima 2022. bolno liči – naročito nama koji smo preživjeli rat na ovim prostorima – na ono proljeće iz 1992, trideset godina kasnije Evropa i ostatak svijeta se prema Ukrajini znatno drugačije odnose nego nekad prema našoj zemlji i to je ono što budi nadu.

Uostalom, najvažnija razlika – pričamo o ratu – jeste u naoružanju, koje danas Ukrajini poklanjaju, za razliku od naše zemlje, kojoj je – uprkos najezdi tenkova preko Drine – nametnut embargo na oružje, a da ne govorimo o tome koliko su razni mitterrandi zamajavali svoje evropske i američke partnere pričom kako u opsjednutom Sarajevu nije tako strašno, jer zaboga nije bilo granata u onih nekoliko sati koliko je njima trebalo da postanu počasni građani glavnog grada BiH.

Zbog toga je beskrajno poučno ovdašnje iskustvo, ona vjera i nada – sjećamo se? – koju smo prvo nedjeljama, pa mjesecima koji su se pretvarali u godine, gajili očekujući spas s neba, apsolutno sigurni da će pravdoljubivi (zapadni) svijet ustati u odbranu onih principa zbog kojih su Ujedinjene nacije i nastale. Redala su se godišnja doba, istina i rezolucije UN-a, otvoreni su humanitarni koridori, ali stvarne pomoći napadnutim gradovima nije bilo dok se SAD nisu umiješale (godinama kasnije, Peter Galbraiht, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, saslušavan je pred Kongresom zbog posredovanja u snabdijevanju iranskim oružjem ARBiH). Naš rat je, svakodnevno nas podsjećaju domaći političari, završio u Daytonu, kome se zadnjih godina traži dlaka u jajetu, međunarodni su sudovi donijeli odluke za koje baš ne možemo reći da ih svi poštuju, ali za ovu je priču mnogo važnije da su naši susjedi – čiju su involviranost u napade na nezavisnu, međunarodnu priznatu BiH, posvjedočile i haške presude – nakon svega dobili jednake euroatlantske šanse kao i BiH. Naravno da je BiH mogla, zahvaljujući pomoći, uraditi na sebi mnogo više, ali jednako tako je jasno da su i danas problemi Zapadnog Balkana poprilično slični kada se govori o stepenima korupcije i sklonostima ka autokratskim vladavinama. Hoću reći da je Evropa i poslije Daytona nastavila svoj parcijalni odnos prema Balkanu i da se dugo činilo da iz ratova na Balkanu ništa i ne želi naučiti.

No, s Ukrajinom se izgleda mnogo toga mijenja. NATO nema dileme ko koga napada, ali rezolutno poručuje da se neće miješati, štitit će svoje članice, a one će pak pojedinačno Ukrajinu pomagati i u oružju. Američki predsjednik Joe Biden ne krije empatiju spram Ukrajinaca, ali nema dvojbi – bilo kakvo uplitanje značilo bi treći svjetski rat, koji niko ne želi. Evropska unija govori jednim glasom, zapravo cijeli svijet je pokazao iznimno visok stepen jedinstva: Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, zaključak je 141 države u UN-u. Protiv su bile Rusija, Bjelorusija, Sirija, Eritreja i Sjeverna Koreja, što samo po sebi sve govori, kao i podatak da je među 35 suzdržanih bila i Kina. Najvažniji za Zapadni Balkan i naročito za našu zemlju jeste podatak da je Srbija dio one družine od 141 “za”, iako je do prevrata u stavu došlo za nepuna dva sata. Nisu, zaista, barem za nas, bitni razlozi koje Aleksandar Vučić posljednjih dana iznosi pravdajući se za ovaj čin, mnogo je važnije što je pridružujući se demokraciji i principima nepovredivosti teritorija, susjedna Srbija demaskirala i ovdašnjeg secesionistu, inače člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika. Bez pretjerivanja, ovaj Vučićev šamar politički jednako bridi kao i ekonomske sankcije porodičnom carstvu koje su SAD nedavno nametnule lideru SNSD-a i s njime korupcijom povezanim firmama.

IZOSTALA PODRŠKA SRBIJE

Upravo tu treba tražiti ničim izazvanu erupciju bijesa na procedure i rad Predsjedništva BiH. Dok Srbija nije bila “za”, Dodik je mudro šutio, pa njegov kabinet nije ni poslao izjašnjenje o glasanju u UN-u, valjda prihvatajući izvorni Dayton i način odlučivanja u vrhu države. Nakon srbijanskog “za”, Dodik je na sva zvona udario na ovdašnju opredijeljenost ka evropskom putu, pa još i sastavio pismo generalnom sekretaru UN-a. Da se ima o čemu pričati, kad već on sam nema šta reći protiv zvaničnog Beograda. No, zato je dostojanstveno demantirao glasine o vlastitim ambicijama da krene putem Donbasa, bit će svjestan da bi podrška Srbije ovaj put izostala. Čak je poveo i Željku Cvijanović u prijateljsku posjetu ukrajinskoj crkvi, mada niko nije saznao jesu li tom prilikom vratili i onu ikonu koje se, kao poklona, odrekao Sergej Lavrov, ruski ministar spoljnih poslova. U ukrajinskoj crkvi dočekani su s radošću: mudri svećenik zna da su najtrajnija i najvrednija prijateljstva ona satkana u teškim vremenima, ali su i najvažnija i najduže traju. Što je razlog više da mi, koji pamtimo devedesete, i koji sigurno nemamo – osim u simboličnoj ravni – neku značajniju pomoć za Ukrajinu, danas shvatimo koliko je važno razmišljati o izbjeglicama i onom šta možemo učiniti za njih. Iskustvo nas uči da skoro 30 posto stanovništva, iz raznih razloga, traži spas od rata. U slučaju Ukrajine to su milioni ljudi, no oni milioni, daleko brojniji, koji ostaju u Ukrajini – pod teretima koje tako dobro pamtimo – trebaju naš glas podrške i nadu da će njihov pakao uskoro prestati. Živjela Ukrajina!

Kolumna Vildane Selimbegović: Blokovi koji kuću (ne) grade

Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović najavio je kandidaturu Nermina Nikšića za Predsjedništvo BiH (koja je iznenadila i članove Predsjedništva SDP-a?!), a lider ove stranke demantirao je Mijatovićevu kandidaturu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine iz RS-a. SDP je trenutno dio Trojke u Kantonu Sarajevo, prije godinu je najavio čvršće veze sa SBB-om BiH, a nedavno su upravo Mijatović i Nikšić inicirali i bili domaćini sastanku na kome se počeo planirati veliki koalicioni blok stranaka iz Federacije koje bi naredne jeseni zajedno izašle na izbore u Republici Srpskoj. Ovoliko ambicija može govoriti o nekom novom SDP-u koji izlazi iz krize u kojoj tavori od izbora 2014, no jednako tako može i ilustrirati stanje u partiji u kojoj ne zna lijeva šta radi desna. Tim prije što je blokovsko entitetsko objedinjavanje prilično pompezno najavljeno u danu kada su se prvi puta sastale federalna i opozicija iz Republike Srpske, a kako bi razgovarale o mogućoj saradnji na narednim općim izborima. Na tom sastanku SDP-a nije bilo, sam Mijatović je priznao u programu N1 kako se njemu “inicijativa ne dopada” zbog “krupnih razlika u odnosu stranaka iz RS-a spram BiH”, pa je valjda zbog toga SDP, umjesto da sa svojim koalicionim partnerima iz Naroda i pravde i Naše stranke razgovara sa predstavnicima SDS-a, PDP-a i DNS-a, novinarima na pres-konferenciji objašnjavao potrebu da stranke iz Federacije brane Bosnu i Hercegovinu u RS-u umjesto u Sarajevu.

Izdajnici 

Opozicione stranke iz RS-a ovu priču nisu komentirale, izbjegavajući tako da se izjasne doživljavaju li SDP-ovu inicijativu kao tuk na utuk formiranju koalicijskog bloka federalne i opozicije RS-a. Jer, zašto bi PDP, SDS i DNS pravili dogovor sa strankama iz Federacije ako im one svojim djelovanjem ne bi pomogle u kampanji u RS-u, gdje će se nesumnjivo najveća bitka voditi oko člana Predsjedništva BiH? I zar se ne bi – učešćem u izboru člana Predsjedništva iz RS-a – Bošnjaci i Hrvati i sami predstavili kao građani RS-a, što je taj famozni cilj kojem Mijatović i Nikšić streme ovom inicijativom? Na sastanku u Sarajevu kojem su bili domaćini okupile su se skoro pa sve stranke iz Federacije – od SDA, preko NiP-a, SBB-a, DF-a, Naše stranke, Nezavisnog bloka, Platforme za progres, Hrvatske stranke, PDA, do Stranke za BiH i Narodnog evropskog saveza. Domaćini su potom saopćili da su prihvaćeni zajednički ciljevi: 70.000 glasova, 8 do 10 poslanika u Narodnoj skupštini RS-a, dva zastupnika u Parlamentu BiH te potpredsjednici RS-a iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Svi su učesnici listom bili optimistični, izuzev lidera NiP-a. Elmedin Dino Konaković nije – kako je kazao – za preuranjenu euforiju, štaviše, smatra da treba biti “jako, jako oprezan”.

Konaković je, naravno, svjestan zamki koje ovakav vid izborne platforme nudi, naročito njegova utjecaja na, kako već rekoh, dogovor opozicije iz Federacije i Republike Srpske. Iako sa prvog sastanka na kome su uz Konakovića i Peđu Kojovića, lidera NS-a, bili Mirko Šarović, Branislav Borenović i potpredsjednik DNS-a Dane Malešević nema nekih konkretnih obećanja niti vijesti o velikim dogovorima, upravo to treba shvatiti kao obećavajući pomak. Nema, zapravo, nimalo sumnje da jedan takav dogovor zahtijeva čitav niz susreta i usaglašavanja onog što združena opozicija može zajednički napraviti, kao i sučeljavanja sa temama koje će u prvi mah biti ostavljene po strani. To su sva ona pitanja, što bi rekao Mladen Ivanić, počasni predsjednik PDP-a i na neki način začetnik ovog bloka, za koje postoji potpuno suglasje da se o njima ne mogu dogovoriti. Nije ih malo, naravno, i mahom se tiču rata, međutim, već dvije i po decenije ovom zemljom vladaju stranke koje se o tim istim pitanjima ne mogu dogovoriti, ali javni prostor ne štede svojih debata koje iz godine u godinu idu sve više na štetu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, vodećim svađalicama koriste kao zalog za izborni rezultat.
Opozicija iz RS-a već je na Jahorini dogovorila zajednički nastup na izborima 2022. i u fazama je pripreme dokumenata o svojoj viziji RS-a, a ostavili su prostor i drugim partijama iz RS-a da im se pridruže. Šarović, Borenović i Ivanić imaju iskustvo zajedničkog rada, a također i saučestvovanja u vlasti sa strankama iz Federacije koje su skupo platili na posljednjim izborima. Upravo su ih Dodik i SNSD zbog tog angažmana proglasili izdajnicima srpstva i nema sumnje da će svako njihovo buduće koaliranje biti na jasnim principima, od kojih su neki već iskristalizirani: izmjene izbornog zakonodavstva treba napraviti još u toku ove godine, ekonomska situacija u RS-u je nikad gora, nemaju dvojbi da je zaduživanje RS-a na Londonskoj berzi sumnjiva rabota koju treba raskrinkati, savršeno im je jasno da su i Evropska unija i SAD na strani države BiH, njezinog teritorijalnog integriteta i suvereniteta te ne dvoje da su Dodikove priče o mirnom razlazu zapravo bacanje prašine u oči narodu i skretanje pažnje sa životnih tema. Otuda i njihova spremnost da sa opozicijom u Federaciji prave dogovor o pomicanju BiH i oba njezina entiteta ka ekonomskom napretku, vladavini prava i demokratizaciji svih sfera života, izgradnji države na borbi protiv korupcije, jačanju institucija, eliminaciji utjecaja pojedinaca, zdravom pravosuđu i otvaranju BiH prema svijetu, što neminovno znači privlačenje investicija i bolji život za sve.
Konaković i Kojović su nakon sastanka bili optimisti, uvjereni da se po receptu Trojke može graditi cijela BiH. “Mi smo svjesni da nikada od njih nećemo čuti ono što bi naše uši željele po pitanju nekih teških tema, ali smo s druge strane svjesni da moramo definisati neke prioritete jer je naš najveći problem što svake godine iz ove zemlje nestane jedan cijeli veliki grad”, kazao je lider NiP-a, koji vjeruje da bi zajedničkim snagama mogli definirati političku platformu sa 300 do 500 mjera i principa koji su važni za Bosnu i Hercegovinu. E sad, i Konaković i Kojović u planovima računaju na SDP, no i ne izjašnjavaju se da li su vrata ove koalicije otvorena za druge stranke, pa čak i blokove koji nastaju. Jer su u međuvremenu Željko Komšić, lider DF-a, Mirsad Hadžikadić, koji je na čelu Platforme za progres, i Enver Bijedić, predsjednik Socijaldemokrata BiH, najavili udruživanje u kome vide još Građanski savez i SPD, oko platforme koja će građanima BiH ponuditi socijalnu pravdu i demokraciju, blok koji će s političkog centra biti suprotstavljen etnonacionalnim politikama podjela i koji je raspoložen za saradnju sa svim partijama u čijim su ciljevima borba protiv kriminala, korupcije i nepotizma.

Desnice i populizma na izvoz

Ljevice, kamoli one krupnije, nema, desnice i populizma imamo na izvoz, ali očito sazrijeva i svijest o prijeko potrebnim promjenama. Sad je zapravo ključno pitanje o kakvim je promjenama riječ, onim u foteljama ili pak onim u poimanju vlasti. Po svemu nabrojanom, postoji suglasje da nam trebaju ekonomski progres i napredak u vladavini prava i demokratizaciji društva. No, postoje i vrlo jasne razlike: dok opozicija RS-a nudi jasne stavove o borbi protiv vladajućih partija, dotle se očito u Federaciji već prave računi sa i bez krčmara. NiP i Naša stranka su protiv SDA i SNSD-a, SDP razigrava na sve strane, nova Platforma bi da se prestroji i pripremi za trku. Ne treba neka politička pamet da se prepoznaju motivi, ali je puno važnija odluka kakvu BiH želimo. U ovom času najbrži napredak i iskorak mogu napraviti združene opozicione partije na nivou cijele zemlje. A da je i to jasno svima, pokazuje žestoki napad Milorada Dodika na samu mogućnost ovakvog dogovora, ali i federalne akcije usmjerene protiv ove ideje.

Kolumna Vildane Selimbegović: Praznik rada i(li) Sarajeva

Naš je zadatak bio relativno lagan: trebali smo napraviti Oslobođenje, onako kako to radimo svaki dan, s naslovnom stranicom na kojoj stoji: “Ratni zločin ne zastarijeva”. I to često radimo, što jest jest, no ovaj put smo to radili u druge svrhe: valjalo je nastupiti u filmu. Pjer Žalica je htio da i Oslobođenje ima svoju ulogu u njegovom “Prazniku rada”. Trailer za film ste sigurno vidjeli, a cijela priča je – usuđujem se kazati – šlag na tortu zvanu SFF, jer Žalicin (i naš) “Praznik rada” zatvorit će ovogodišnji Festival. Film sam pogledala i vjerovatno neću nikada zaboraviti taj nalet emocija s kojim smo svi izašli iz sale: za sve nas koji pamtimo devedesete film je naprosto naša priča, baš svako – ko se samo očešao o ratno Sarajevo – pronaći će sebe i koliko god se grohotom smijao sjajnoj glumačkoj ekipi i njihovim dogodovštinama, jednako toliko – a možda i mnogo duže – nosit će ga sa sobom i u sebi. Ni Pjer nije izdržao, nakon filma i aplauza koji baš dugo nije prestajao, kada je progovorio, glas mu je podrhtavao, da bi, u konačnici, i sam priznao da je i htio ispričati takvu filmsku priču, možda i zato što nam je svima trebala.

Uopće nemam sumnji da će “Praznik rada” ispuniti svoju časnu i veliku zadaću završnice SFF-a, ne zato što sebi umišljam bilo kakve filmskokritičarske moći, već iz najjednostavnijeg razloga: Pjerov je film sušto srce Sarajeva, onog Sarajeva za koje se devedesetih ginulo, grada koji je opsadi prkosio muzikom, tekstovima, čitanjem poezije, promocijom knjiga i ratnim teatrom, i što je barem meni najvažnije, grada koji je i u najtežim ratnim danima čuvao svoje ljudsko lice, poštujući i braneći komšije i sve one koji su predstavljali drugo i drugačije. To je ono Sarajevo koje je i bez hrane i bez struje i bez vode imalo snage da progovori o zločinima “na našoj strani” i tako podrži tadašnju vlast – civilnu, vojnu i policijsku – da u možda najtežim danima rata krene u obračun sa zločinima počinjenim “u naše ime”. Muhamed Hadžović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović, Labina Mitevska, Vedran Đekić, Branka Katić, Ermin Bravo, Branimir Popović… u filmu glume sebe i(li) nas, svejedno, i uspijevaju da nas vrate u to naše Sarajevo, ono na koje smo i dan-danas ponosni. U Sarajevo kakvo volimo.

Ne, “Praznik rada” nije ratni film, čak ni film o ratu. Možda je najviše o onome što nam je rat učinio, kuda nas je sve rasuo i sa kakvim izborima suočio. Radnja filma prati Armina, koji se nakon deset godina u Njemačkoj, u gluho doba noći vraća u Bosnu. Prvomajski su praznici, mahala se naravno sprema za dernek, muški dio ekipe vijeća šta će sve završiti na roštilju, a tu je i obavezno iskustvo dijaspore (“U Kanadi svega, a za Prvi maj radnici izađu da traže još. Kod nas hljeba nemaju da jedu, ali zato za Prvi maj vrte janje u Čajniču.”). Pripreme ometaju policijske sirene, pa niko i ne shvata u prvi mah da je Armin, friško oženjen, kanio iznenaditi oca Fudu i da uzalud zvoni na svoja kućna vrata. Komšija (objektivno) tumači: “Uhapsiše Fudu, ko zna zašto”. Je li moguće da je Fudo zločinac, pitanje je koje sve muči. Armin želi doznati istinu, a komšiluk proslaviti Praznik rada. Sarajevo ne bi bilo to što jeste da se ne uspije angažirati i na traganju za istinom, ali i posvetiti kultnom domaćem običaju koji vrijedi za sve praznike, okupljanju i druženju. Kroz cijeli film, a više zaista ne smijem otkrivati, naši junaci maestralno karakteriziraju likove, zabavljaju nas i smijemo im se i kad bismo najradije zaplakali. Zato je film veliki i dobar i zato – kad se svjetla upale – emocije nosimo kući i pamtimo ga kao nezaobilaznu priču o svima nama. Što je, valjda, još i važnije: oni koji nemaju naša iskustva, puno će naučiti o ovom gradu jer je Pjer snimio film koji govori sve jezike pričajući priču da je cio svijet razumije. A i okupio je takvu galeriju glumaca da često ne moraju ni progovoriti: lice sve samo kaže. Jasna Žalica je odigrala možda i najveću svoju ulogu do sada – ona je mahaluša, ona što nas iritira svojim komentarima, ali nas tjera da je volimo jer ona je onaj glas koji ponekad zvuči kao vlastito propitivanje.

Umišljam sebi da bi koješta bilo drugačije da je samo Pjer godinu prije snimio ovaj film: možda bi naši gradski oci i majka gradonačelnica pokazali pijetet prema Cacinim žrtvama i na Kazanima podigli spomenik koji bi to zaista i bio: ispričnica i sućut Sarajeva komšijama koje su, dijeleći s nama i dobro i zlo opsade, stradali od zločinačke ruke i naređenja odmetnutog komandanta Desete brdske brigade. I dalje, naime, vjerujem da nas umjetnost, film, knjiga i muzika oplemenjuju (zar nam nisu i u godinama opsade davali snagu da izdržimo?), mada mi se čini da se to na domaće političare već dugo ne odnosi. Ne sumnjam da će Benjamina Karić i ovaj SFF iskoristiti zarad podrške vlastitoj promociji, ali nekako nemam dojam da do nje dopiru poruke djela, do sada se pokazala kao sam svoj majstor čak i onda kada je gazila prava drugih, recimo arhitekata koji su se prijavili na konkurs za spomenik, istom onom bezosjećajnošću kojom je stavila tačku na broj Cacinih žrtava. No, možda nam Pjerov film pomogne da sa nekim budućim gradskim ocima i majkama dobijemo iskorak u slavu onog Sarajeva o kome i film govori.

U Oslobođenju je u prošli petak bila velika ekipa gostiju, njih tridesetak, članova dvije udruge koje zajedničkim snagama učestvuju svake godine u organiziranju Giavera Festivala. Riječ je o događaju koji od 1996. godine u Italiji, u mjestu Giàvera del Montello, u pokrajini Treviso, u zaleđu Venecije, povezuje narode i kulture, a u čijoj realizaciji sudjeluje čak 40 udruga koje rade s migrantima. Malo ko zna da je Festival i nastao zbog shvatanja ekipe lokalnih entuzijasta da izbjeglicama s naših prostora, u vrijeme ratova devedesetih, treba pružiti ruku i pomoći im da se bolje osjećaju. Oslobođenje je – 2017. godine – na ovom Festivalu, o kome i papa Franjo redovito govori u superlativima, nagrađeno za doprinos borbi za ljudska prava. Ugostili su nas tada ne samo da nam uruče nagradu već i da im ispričamo priču o ratnom Sarajevu. Aktivisti koji su u našoj redakciji bili u petak popodne, zapravo su dio ekipe od skoro 140 ljudi koji su došli iz Italije da bi ovog vikenda pjevali o miru i razvili zastavu prijateljstva na SFF-u. Naravno, ponovni susret je bio srdačan, radostan, naše goste je sve zanimalo – ima među njima i novinara koji su zabrinuto pitali hoće li opet biti rata – a kada smo se rastajali, uz njihove iskrene želje da Bosna i Hercegovina nađe put pomirenja, reformi i krene ka svom euroatlantskom napretku, pitali su me šta im preporučujem da vide. Ni trena nisam dvojila: “Praznik rada”, ispalila sam, jer je to praznik Sarajeva. Onog koje i oni vole. Naravno, pohvalila sam se da i Oslobođenje ima svoju filmsku ulogu.

 

“Mapiranje ekstremizma” Jelene Jovanović i Dušice Tomović: U novembru 2022. propagandistički članak u Crnoj Gori bio “istraživački tekst”, a sada postao “vrjednosni sud”!

Autorka skandalozne mape Balkanske istraživačke mreže BIRN, u okviru projekta „Mapiranje krajnje desničarskih i ekstremističkih grupa na Balkanu“, novinarka koncerna Vijesti Jelena Jovanović i urednica sajta BalkanInsight na kojem je taj amaterski uradak objavljen sredinom novembra 2022. godine, Dušica Tomović, iako su se u danima nakon objavljivanja „klele“ u metodologiju i istraživačke mehanizme, danas besramno targetiranje novinarki Pobjede i građanskih aktivista predstavljaju kao vrijednosni sud, piše podgorička Pobjeda.

Na taj način, između ostalog, Jovanović i Tomović pokušavaju izbjeći odgovornost za povredu prava ličnosti na psihički integritet, čast, ugled i dostojanstvo zbog čega je protiv njih dvije pred Osnovnim sudom u Podgorici podnijeto pet tužbi od ljudi koji su u prljavom „istraživanju“ novinarke „Vijesti“ označeni kao krajnji desničari i vjerski fanatici.

U izjašnjenju na tužbene navode novinarke Pobjede Kaćuše Krsmanović, u okviru pripremnog ročišta koje je počelo 22. aprila, advokati Jovanović i Tomović čak tvrde kako su njih dvije nasumično izabrane za tužbu, tvrdeći čak da je riječ o perfidnoj namjeri tužilje jer je izdvojila njih dvije iz mnoštva autora sporne mape, iako je nesporno da su njih dvije isključivo odgovorne za dio, danas povučene, mape koji se odnosi na Crnu Goru, i zahtijevajući od suda u Podgorici da do pravosnažnog okončanja postupka u Sarajevu koji Krsmanović vodi protiv BIRN-a Bosna i Hercegovina i njegovog tamošnjeg direktora Denisa Džidića.

Advokatica novinarke Pobjede, koja je u skandaloznoj mapi označena kao vjerska ekstremistkinja, Marijana Laković, za naš list kaže da je pokušaj tuženih Jovanović i Tomović da u odgovoru na tužbu svoje „istraživanje“ i mapu predstave kao vrijednosni sud je svjesno bježanje od njihove nepobitne odgovornosti i klevete kojoj su izložile uglednu novinarku Kaćusu Krsmanović i ostale novinare i građanske aktiviste.

– Same su saopštavale da je „BIRN imao jasnu metodologiju po kojoj smo mi koji smo sarađivali sa njima radili…“ (Jelena Jovanović) ili „navodeći da je mapa produkt istraživačkog novinarstva što, kako je rekla, podrazumijeva razgovor sa izvorima, ljudima koji su upućeni, članovima tih grupa koji nijesu stavljeni u sažetak“… „Prilično smo se pripremali za rad na mapi. Ovo je proizvod istraživačkog novinarstva“ (Tomović) – navodi Laković.

Ona podsjeća i da je direktor BIRN BiH Denis Džidić saopštio, kako je prenio Portal Hajat, 16. novembra 2022. godine, da je prvo što će objaviti mapa desničarskih organizacija „koje djeluju na Zapadnom Balkanu i njihove konekcije sa političarima i strankama“, te da je „to najveća prijetnja u Evropi i svijetu“.

Džidić je tada kazao i da „ove grupe predstavljaju ozbiljne sigurnosne prijetnje koje se vezuju za rat na području bivše Jugoslavije, pa se tako glorificiraju ratni zločinci koji su osuđeni pred Haškim sudom… Važno je staviti fokus na pravna i strateška pitanja, važno je vidjeti u akcionom planu koje će aktivnosti vlasti i policijske agencije poduzeti u mapiranju takvih grupa“.

– Ne radi se ni o kakvim vrijednosnim sudovima, već grubim neistinama i klevetanju časnih novinarki i građanskih aktivista/kinja. Dakle, ne mogu tužene Jovanović i Tomović da se pozivaju na pravo na vrijednosni sud sada kada su tužene, a do tada su govorile o „činjenicama i to nepobitnim“. Očekujem da će sud to uzeti u obzir, jer istraživanje BIRN-a i mapa koja je predstavljena u okviru tog istraživanja plasirana je javnosti kao validan i na činjenicama zasnovan dokument – kazala je Laković Pobjedi.

Ona ukazuje i da su se punomoćnici tuženih Jovanović i Tomović u odgovorima na tužbu pogrešno pozvali na Zakon o medijima, te svoje odgovore uglavnom zasnivali na primjeni tog zakona, koji u konkretnom slučaju nije primjenljiv, iz razloga što BIRN nije medij. Već nevladina organizacija.

– S tim u vezi, ta NVO je angažovala Jelenu Jovanović, novinarku dnevnih novina Vijesti, da obavi istraživanje u okviru projekta „Mapiranje krajnje desničarskih i ekstremističkih grupa na Balkanu“, dok je Dušica Tomović osoba koja je u to vrijeme bila na čelu sajta Balkan Insight, koji je dio mreže BIRN-a, te s tim u vezi bila zadužena za pregled i potvrđivanje materijala, odnosno izvještaja dobijenog od strane Jovanović – kaže Laković.

Ona navodi i da se punomoćnik Dušice Tomović, u svom odgovoru na tužbu, pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz 1993. godine, dakle prije više od 30 godina, u slučaju Kokkinakis protiv Grčke, koja jeste istorijska presuda zbog činjenice da je to prvi sučaj da je Evropski sud za ljudska prava osudio neku zemlju za kršenje prava na slobodu vjeroispovijesti, ali naglašava da to nema ama baš nikakve veze sa konkretnim slučajem.

Advokat Tomović pozvao se i na još neke presude SZLJP, poput slučaja Ligens protiv Austrije iz 1986. godine.

– Začuđujuće je da punomoćnici tuženih ne znaju da praksa Evropskog suda za ljudska prava evoluira, te da navedene presude nemaju baš nikakve veze sa konkretnim slučajem. Nadalje, s obzirom na činjenicu da se u odgovoru na tužbu punomoćnica tuženih poziva na nesporne činjenice, za ukazati je da je nesporna činjenica da je Jelena Jovanović zaključila autorski ugovor sa Udruženjem balkanske istraživačke regionalne mreže BIRN, nesporna činjenica je da je Dušica Tomović bila zadužena da pregleda, potvrdi i odobri izvještaj koji je sačinjen od strane prvotužene. Nesporna činjenica je da je taj izvještaj objavljen na sajtu BIRN-a. Nesporna činjenica je da je izvještaj, odnosno mapa, povučena sa sajta BIRN-a nakon nepunih mjesec dana nakon što je objavljen, te da je ova nevladina organizacija (BIRN) pokrenula proces provjere navoda iz dostavljenih izvještaja, objavljenih na sajtu BIRN-a. Na sajtu se, deset mjeseci kasnije, početkom oktobra 2023. godine, pojavila sekcija pod nazivom „Crna Gora“ koja je potpuno prazna, do danas – ističe Laković.

Prema njenim riječima, samo ove nesporne činjenice dovoljno dokazuju relevantnost istraživanja „lokalne ekspertkinje“ – Jovanović, kako je sam BIRN naziva u novom izvještaju navodeći da su se isključivo oslanjali na njenu ekspertizu, i osobe zadužene za pregled i potvrđivanje materijala dobijenih od strane prvotužene – osobe koja je tada bila na čelu Balkan Insighta.

– Tužene traže i prekid postupka, do pravosnažnog okončanja postupka u Sarajevu koji tužilja vodi protiv BIRN-a i Denisa Džidića kao odgovornog lica, čemu se izričito protivimo iz razloga što, kako sam i gore navela, BIRN nije medij već NVO, te da od ishoda postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu ne zavisi postupak u Podgorici. Dakle, BIRN je tužen kao NVO koja je stala iza ovog prljavog „istraživanja“ – navodi advokatica.

Prema njenim riječima, u odgovoru na tužbu, tužene Jovanović i Tomović, „serviraju“ i imena ostalih kolega i koleginica iz regiona koji su učestvovali u projektu, svjesno zaobilazeći činjenicu da su prvotužena u svojstvu istraživačice (lokalne ekspertkinje), a drugotužena u svojstvu osobe zadužene za pregled i potvrđivanje materijala dostavljenog od strane Jelene Jovanović, bile angažovane za mapiranje ekstremista/kinja i radikalnih desničara/ki u Crnoj Gori, a ne nikako koleginice i kolege čija imena navode u odgovoru na tužbu, a koji su bili dio zajedničkog regionalnog projekta.

– Ovaj pokušaj da spasu sebe, izlažući druge, osim što je činjenično neutemeljen i etički je upitan i govori o profilu ove dvije osobe, jer prvotužena i drugotužena su svjesne da one stoje iza crnogorske mape i da nijesu, kako navode u odgovoru na tužbu, „nasumično“ tužene – zaključuje Laković.

Opštinski sud u Sarajevu odbio je nedavno zahtjev pravnog zastupnika BIRN-a da osam tužbi crnogorskih građana, među kojima su i dvije novinarke Pobjede, protiv te NVO i njenog izvršnog direktora za Bosnu i Hercegovinu Denisa Džidića objedini u jedan sudski proces.

Putem svog zastupnika, sarajevskog advokata Senada Pećanina, crnogorske novinarke i građanski aktivisti Kaćuša Krsmanović, Tanja Pavićević, Tatjana Perišić-Knežević, Maja Miličković, Draško Martinović, Aleksandar Saša Zeković, Nebojša Mrvaljević i Predrag Vušurović podnijeli su sredinom februara prošle godine tužbu za naknadu štete zbog klevete nanešene objavljivanjem skandaloznog uratka novinarke Jovanović, koja ih je targetirala kao krajnje desničare i religiozne ekstremiste.

Tuženi BIRN i Džidić su propagandni pamflet autorke Jovanović, koji je naišao na jednodušnu osudu građanskih aktivista i profesionalnih novinara u Crnoj Gori i regionu, ali i zapadnih diplomatskih misija, predstavili javnosti na konferenciji koju su organizovali u Sarajevu u novembru 2022. godine pod naslovom: „Krajnji desničarski ekstremizam na Balkanu: grupe, trendovi i politička podrška“.

Osim u Sarajevu, protiv BIRN-a i Džidića pred Osnovnim sudom u Podgorici pokrenuto je i pet tužbi protiv autorke propagandnog crnog izvještaja i urednice Balkan Insighta Dušice Tomović.

Protiv njih dvije tužbe za naknadu štete zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva podnijeli su Krsmanović, Mrvaljević, Martinović, Pavićević i Miličković.

Početak ovih procesa obilježila su brojna odgađanja, a odbrana je koristila sve „trikove“ kako bi se postupak odugovlačio, uključujući i mijenjanje advokata, ali je bilo i drugih oblika opstrukcije.

Posebno je interesantna ona od 28. marta kada je punomoćnik novinarke Pobjede Tanje Pavićević, a koji je zahtjevom tražio od Osnovnog suda u Podgorici ubrzanje postupka po tužbi iz marta prošle godine u kojem do sada nije preduzeta nijedna radnja, od predsjednice tog suda Željke Jovović dobio Rješenje kojim se njegov zahtjev odbija kao neosnovan jer Sud, ali i policija, navodno ne mogu da lociraju novinarku Vijesti.

Početkom februara iz jednog drugog rješenja, ovoga puta o izuzeću iz predmeta koji se vodi po tužbi Miličković, dalo se zaključiti da je sudija Dragan Babović svjesno opstruirao proces i kršio pravo na suđenje u razumnom roku.

U predmetu tužilje Miličković u kojem je pripremno ročište bilo zakazano za 25. januar, iako je predmet zadužio još 13. aprila 2023. godine ono nije održano jer je sudija Babović tek tada podnio zahtjev za izuzeće predsjednici Osnovnog suda Jovović zbog poznanstva sa Dušicom Tomović, koja je duži niz godina bila koleginica njegove sestre Dragane, bivše novinarke koncerna Vijesti, sada državne sekretarke u Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija.

Analiza Seada Numanovića: Treba li zaratiti da bi se ušlo u EU?

Žestoka debata vodi se u evropskim institucijama i glavnim gradovima 27 država Evropske unije o tome šta dalje sa proširenjem ovog ekonomsko-političkog bloka.

Agresija Rusije na Ukrajinu izazvala je tektonske poremećaje u većem dijelu svijeta. Zapad baš i nije više ono što je bio – trom, nezainteresiran, do bola birokratiziran…

Kako se, sa svakim novim danom, otkrivaju nove i nove brutalnosti ruske agresije, politički, a u manjoj mjeri birokratski, krugovi Zapada suočavaju se s novim i novim izazovima, piše politicki.ba. 

Proširenje Evropske unije, pa i NATO-saveza, suočava se sa teškim testovima. Posebno u slučaju EU, stvari više nisu uopće “uobičajene”, ma koliko se trudili birokrate da ih takvim ostave.

Način na koji je do sada vođeno, koncept, pred-preduslovi, preduslovi i uslovi, gomile papirina koje stalno rastu u procesu proširenja EU, više ne mogu važiti.

Evropska unija se suočava sa sve oštrijim izazovom – nastaviti, tvrdoglavo se držeći Kopenhagenških kriterija ili početi od nule, pošteno proanalizirati stanje u svim državama evropskog kontinenta koje se žele priključiti ovom prestižnom bloku.

Godinu dana je u evropskim institucijama, predvođenim Evropskim parlamentom, trajala javna rasprava o tome kako dalje. Izdefinirani su brojni, prilično konkretni zaključci.

Umeđuvremenu, Rusija je napala Ukrajinu, dovevši drugi rat u evropski kontinent nakon skoro 30 godina. Zapad još uvijek nastoji oprati obraz zbog, blago kazano, nepoštenog ponašanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Sada, kada je Ukrajina suočena s krvavim ruskim pohodom, stvari su se počele mijenjati. Zvanični Kijev traži kandidatski status za ulazak u EU. Sve ispod toga smatrali bi (smrtnom) uvredom.

Njihov zahtjev snažno podržava evropska javnost koja ne želi slušati birokratske i političke, neutemeljene i/ili utemeljene “prigovore”.

Evropska komisija, na čelu s Njemicom Ursulom von der Leyen želi im udovoljiti. Nije nebitno napomenuti da Von der Leyen dolazi iz Kršćansko-demokratske unije Njemačke (CDU) i da je bila bliska sardnica Angele Merkel.

Vlada u Njemačkoj (i Francuskoj) koju vodi nekadašnji zamjenik Merkel, socijaldemokrata Olaf Scholz, koji pitanje kandidatskog statusa Ukrajini veže za zapadni Balkan.

Odobriti Kijevu taj status, a ne dati ga Sarajevu, bila bi opasna greška, stav je njegovog kabineta.Scholz, ako je suditi po njemačkim medijima, nije voljan svoj stav iznijeti u nekoj jasnijoj (oštrijoj) formi, jer ne želi dodatne konfrontacije s značajnim dijelom njemačkog javnog mnjenja.

On zna da je popularnost njegovog SPD-a u padu i svjestan je da će morati uraditi nešto. Je li moguće “kompromisno” rješenje – odobrenje kandidatskog statusa za sve koji to žele?

Birokratama u Briselu to ne pada na pamet! Kopenhagenški kriteriji, sve duži spisak stvari koje treba uraditi prije nego li bilo ko pristupi bloku, sveto su slovo!

Po istim tim kriterijima, EU bi mogla ostati bez skoro polovine članica. Stanje vladavine zakona, slobode medija… u mnogima od njih je više nego zabrinjavajuće.

Jer, demokratičnost sistema veća je u Bosni i Hercegovini, nego u Mađarskoj, na primjer! Davanje kandidatskog statusa državi u kojoj bukti rat čiji se kraj ne nazire, mogao bi biti dodatni opasni presedan.

A evropska javnost traži da se Ukrajina nagradi. Ona, opće je uvjerenje, na najbrutalniji način – životima svojih građana – plaća odbranu svih evropskih vrijednosti. Bosna i Hercegovina obnovila je svoj zahtjev za kandidatski status odmah nakon što je zvanični Kijev sličan papir predao Briselu.

Sarajevo je prije šest godina slično pismo uputilo Briselu. Umeđuvremenu su stvari u BiH otišle s lošega na još gore. Put BiH prema članstvu u NATO ide stabilnim, opreznim, sitnim koracima, ali naprijed.

Kosovo je zatražilo i hitan prijem u ovaj vojni savez. Moćni prištinski lobi snažno zagovara otvaranje vrata Alijanse za ovu mladu državu.

Evropska komisija prošle je godine objavila spisak 14 prioritetnih stvari koje naša država treba uraditi da bi se dobio kandidatski status.

Novi ili izmijenjeni, dopunjeni, poboljšani zakoni u oblasti javnih nabavki, pravosuđa, izborna reforma… su na spisku. Nije napravljen nikakav pomak. U najvećoj mjeri, novih zakona nema zbog blokada Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ BiH.

Ako je suditi po “išaretima” iz Brisela, Evropska komisija spremna je na iskorak.

Moguće je, u teoriji, da se 14 prioriteta “razbije”, podijeli u pakete. Kako se koji paket prihvata i pretače u usvojene zakone, tako BiH napreduje k EU. Tek po ispunjavanju svih 14 prioriteta, plus segmenti koji će se umeđuvremenu otvoriti, pregovori Brisela i Sarajeva o ulasku u EU mogu početi.

Umeđuvremenu, u opticaju su i ideje međufaza do ulaska u EU. Emanuel Macron prije par dana u sjedištu Evropskog parlamenta, u francuskom gradu Strazburu, predloži stvaranje Evropske političke zajednice. Ona bi uključivala Ukrajinu, ali i Veliku Britaniju. A i zapadni Balkan, nevoljko je dodao.

Premijer Belgije Alexander De Croo iznio je svoj prijedlog nove Evrope u kojoj svi koji žele mogu biti dio bloka u kome bi svi građani uživali ista prava slobodnog kretanja, pristupa tržištu, obrazovanja… odlučivanje u institucijama EU bilo bi nešto o čemu bi se tek razgovaralo.

Lider Demokratske partije Italije, Enrico Letta zagovara evropsku konferedraciju. Njegov je koncept sličan De Croovom, ali traži da se formalna odluka o tome već donese na junskom samitu Evropskog vijeća, vrhovnog tijela EU koje okuplja šefove država ili vlada EU. Jedan od temeljnih problema koje imaju sve države koje žele u EU, jeste stanje vladavine zakona. I svuda je – očajno!

A to je temeljni preduslov pristupanja Uniji. Dok i političari i brojne nevladine organizacije “zasipaju” javnost idejama, ovaj se problem “stidljivo” pominje.

Evropska unija će, očito, morati temeljito promisliti.

Ako postoji volja, načina ima.Na primjer, postoji Ured evropskog tužitelja (EPO). Kriminal ne poznaje i ne priznaje granice.

Ne može biti da korupcija, koja je posvemašnja na zapadnom Balkanu, ali i u Moldaviji, Gruziji, Bjelorusiji (neće Lukašenko vječno biti na vlasti), pa i Ukrajini, nije dohvatila i institucije EU!

Može li EPO preuzeti taj problem? Ako se hoće, može i treba! Postoji i program EuroJust. Ta platforma može, možda još i bolje i lakše, preuzeti segment vladavine zakona i urediti ga.

To bi izazvalo teške poremećaje, brutalne reakcije vlastodržaca…

Ali, alternative su mnogo gore! Trend pada kredibiliteta EU i Zapada općenito u državama izvan EU i NATO je sve veći. Rusija je, zbog agresije na Ukrajinu, izgubila dio svog uticaja, ali je on i dalje izražen. Kina, Turska, zemlje arapskog svijeta… i dalje imaju jake poluge da Evropljanima zagorčavaju život.

Suočeni s još jednom gorkom odbijenicom Brisela, države zapadnog Balkana će se dodatno okrenuti drugdje. Niko sebi neće dopustiti da umre čekajući pred bilo čijim zatvorenim vratima.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...