Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Istaknuto

    Istaknute objave

    Zločini u Ukrajini i mogućnost njihovog procesuiranja: Pred Međunarodnim krivičnim sudom može završiti i sam Putin

    Piše:
    Redakcija
    -

    Kada su 1991.godine počinjali ratovi u bivšoj Jugoslaviji, međunarodna zajednica i domaće sudstvo (koje je bilo u fazi rasformiranja i ponovnog osnivanja) su bili zatečeni, kada je riječ o procesuiranju krivičnih djela iz generičke grupe ratnih zločina. Postojalo je iskustvo Međunarodnog vojnog tribunala-takozvanog Nirnberškog suda, pred kojim je procesuiran djelić ratnih zločina nacista, Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok, pred kojim je procesuiran dio rukovodstva Japana, lokalna suđenja poslije Drugog svjetskog rata (SFRJ, Italija, Njemačka, Izrael), te krajnje upitna suđenja tokom i nakon rata u Vijetnamu. Međutim, većina ovih suđenja su se odvijala u situaciji neposredno nakon Drugog svjetskog rata, sa veoma problematičnim postupkom sa gledišta pravičnosti suđenja-npr.pred Međunarodnim vojnim sudom nije bilo propisano pravo na žalbu na presudu.

    U maju 1993.godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija jednoglasno je usvojilo Rezoluciju broj 827 i formalno osnovalo Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). 1994.godine, nakon genocida i drugih zločina počinjenih u Ruandi, na sličan način-Rezolucijom broj 955-Vijeće sigurnosti UN je osnovalo Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene na području Ruande. Iako su oba ova tribunala izložena brojnim (djelomično opravdanim) kritikama-prije svega u odnosu na promjenjivost pravila koja mjenjaju same sudije, dugotrajnost postupaka, nepostojanje sistema reparacije žrtava ili osoba koje su oslobođene odgovornosti, a provele su godine u pritvoru-sudska praksa ovih sudova je unijela tektonske promjene u međunarodno krivično pravo. Definisani su elementi krivičnih djela, vidova učešća u izvršenju krivičnih djela, procesuirani su vrhovi država i naroda.

    Nakon toga, osnovan je Međunarodni krivični sud (ICC), koji je stalna ustanova, osnovana na temelju Rimskog statuta Međunarodnoga krivičnog suda koji je stupio na snagu 1. jula 2002.godine. MKS je osnovan u značajnom dijelu na temeljima MKSJ i MKSR, sa jednom značajnom iznimkom, koja može biti vezana za događaje u Ukrajini. Naime, u ranim jutarnjim časovima 15.decembra 2017.godine, u sjedištu UN, države članice Rimskog statuta su se saglasile da aktiviraju nadležnost Međunarodnog krivičnog suda i u slučajevima zločina agresije-četvrtog osnovnog zločina (pored genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina). Ovo znači da će prvi put nakon suđenja u Nurembergu i Tokiju, međunarodni sud moći suditi liderima za individualnu krivičnu odgovornost za vođenje agresivnog rata. Ova rezolucija je stupila na snagu 17. jula 2018.godine.

    Međunarodno pravo je kristalno jasno-državi je zabranjeno korištenje sile protiv druge države, bez obzira na ciljeve (postoje samo dvije iznimke, kada država postupa u samoodbrani i kada postupa temeljem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-niti jedna od ovih situacija ne postoji u djelovanju Rusije protiv Ukrajine). Danas, bilo koji pokušaj odlučivanja o krivičnoj odgovornosti Rusije mora biti posmatran kroz strukturu MKS.

    Shodno Rimskom statutu, zločin agresije je definisan kao: “planiranje, priprema, pokretanje ili izvršenje, od strane osobe koja je u poziciji da učinkovito vrši kontrolu nad ili da usmjerava političku ili vojnu akciju države, čina agresije koji po svom karakteru, težini i razmjeru predstavlja očito kršenje povelje Ujedinjenih naroda”. Jasno je da, u skladu sa ovim definicijom, krivična odgovornost Vladimira Putina nije uopšte sporna.

    Rusija nije članica Rimskog statuta, ali nije sve izgubljeno-Međunarodni krivični sud je ove sedmice potvrdio da ima nadležnost na teritoriji Ukrajini, a samim tim i nad djelima ruskih vojnika i Vladimira Putina, iako Rusija nije potpisnica. Naime, 2014.godine je Ukrajina prihvatila nadležnost MKS, pa sada MKS može istraživati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje počini vojska Ruske Federacije, čiji vrhovni komandant je Vladimir Putin.

    U ovom trenutku, MKS je zaprimio zahtjev 39 država članica za otvaranje istrage za zločine u Ukrajini (Albanija, Australija, Austrija, Belgija, Bugarska, Kanada, Kolumbija, Kostarika, Hrvatska, Kipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Helenska republika (Grčka), Mađarska, Irska, Island, Italija, Latvija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Malta, Novi Zeland, Norveška, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Španija, Švedska, Švicarska, Velika Britanija). Ono što je bitno naglasiti je to da ovi zahtjevi omogućavaju Kancelariji tužioca MKS da otvori istragu o situaciji u Ukrajini od 21.novembra 2013.godine, a koji se tiču bilo kakvih navoda o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidu, u bilo kom dijelu Ukrajine, počinjenih od strane bilo koje osobe.

    Ono o čemu u ovom trenutku se već može izvjesno govoriti je granatiranje civilnih ciljeva i civila u urbanim i gusto naseljenim područjima, koristeći neprecizno oružje, vođenje agresivnog rata (član 8bis Statusa MKS). Problem sa krivičnim djelom agresije je nadležnost-vršenje nadležnosti nad ovim zločinom je u  ovom trenutku onemogućeno jer, prvo, MKS nema nadležnost nad zločinom kada su ga počinili državljani ili na teritoriju države koja nije stranka (član 15. bis (5) Statuta MKS-a); i drugo, Vijeće sigurnosti UN-a ovu situaciju nije uputilo tužiocu MKS-a (član 15. ter Statuta MKS-a).

    Tužioci u zemljama u koje prelaze izbjeglice iz Ukrajine (posebno u Poljskoj) vrše saslušanja izbjeglica u svojstvu svjedoka, kako bi se blagovremeno prikupili dokazi. Po prvi put, dokazi za djela iz generičke grupe ratnih zločina se prikupljaju i novim tehnologijama, putem aplikacije eyeWitness to Atrocities, odnosno, očevidac zločina, koja kombinira pravo i tehnologiju, a faktički znači da se događaji snimaju mobilnim aparatom, a aplikacija ih pretvara u metadata koji su neophodni da se dokaže autentičnost istih pred sudom. Nakon toga, stvara se odgovarajući lanac čuvanja snimaka i fotografija, koji će omogućiti korištenje ovom tehnologijom prikupljenih dokaza u sudskim postupcima.

    Glavni tužilac MKS, Karim A.A. Khan, QC je naglasio: “Niti jedan pojedinac u situaciji u Ukrajini nema dozvolu za počinjenje zločina pod jurisdikcijom Međunarodnog krivičnog suda.”. Istražitelji Kancelarije tužioca su upućeni na teren u četvrtak, 03.03.2022.godine, a glavni tužilac je izjavio da će njegova Kancelarija pratiti lanac komandovanja do samog vrha, ako istražioci utvrde da su počinjeni ratni zločini.

    Ako MKS izda naredbe za hapšenje političkog ili vojnog rukovodstva Rusije, isti vjerovatno neće biti izvršeni dok se te osobe nalaze na poziciji moći. S druge strane, primjeri drugih situacija (npr.bivši predsjednik Sudana Omar Al Bashir) pokazuju da nijedan režim, koliko god autokratski ili nasilan bio, nije vječan. U slučaju promjene režima, nije nezamislivo da Vijeće sigurnosti UN uputi predmet MKS.

    Mora se uzeti u obzir i drugi aspekt radi kojeg je širenje informacija o istrazi MKS važno-istom su obuhvaćeni komandanti Ruske vojske na terenu, kao i same trupe. Činjenica da oni mogu biti uhapšeni i procesuirani mnogo jednostavnije od Vladimira Putina sigurno neće djelovati ohrabrujuće na njih u smislu borbenog morala.

    Treći aspekt je činjenica da istraga MKS dodatno delegitimizira režim u Rusiji, jer uprkos propagandi i političkom nasilju, u samoj Rusiji nema toliko podrške ratu. Antiratni protesti su svakodnevni, a preko 7000 ljudi je uhapšeno tokom samo prve sedmice rata.

    Za razliku od ratova na teritoriji bivše Jugoslavije ili događaja u Ruandi, čini se da je međunarodno pravosuđe mnogo spremnije, a što zasigurno mođe djelovati samo obeshrabrujuće za sve uključene u invaziju na Ukrajinu…jer svi putevi izgleda vode u Hag.

    (analizu je napisao pravni eksper koji je godinama radio u Haagu, ali zbog prirode posla ne može biti potpisan pod tekst)

    Janusz Bugajski’s Washington View: Interconnected Wars Reveal Two Global Blocs

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    A series of local wars have become interconnected into a global struggle for dominance and influence between two rival blocs. It is not simply a question of authoritarianism against democracy, or West against East, but the emergence of inter-regional alignments that cannot co-exist. This is not a “clash of civilizations” or a religious war, but a conflict based on a much more fundamental and existential division.

    The two blocs can best be defined as the imperial and independence coalitions. Russia and China are at the forefront of the imperial bloc, seeking hegemony over neighbors by dominating their economies, determining their political systems, and seizing their territories. Their natural allies are states that have their own regional mini-imperial ambitions, such as Iran, North Korea, and Serbia or regimes that benefit from their economic and diplomatic backing to stay in power, including Belarus and Hungary.

    The independence coalition is based around the Western and Eastern democracies but also includes semi-authoritarian states who seek to preserve their independence from the imperial predators. The United States is the most powerful anti-imperial state that itself emerged from a former empire. Washington has realized that you cannot impose democracy following its failures in Iraq and Afghanistan, although American leaders believe that a democratic form of government benefits a majority of citizens.

    NATO and the EU are voluntary coalitions that provide security and prosperity to members. And a number of Pacific states, including Japan, South Korea, Taiwan, the Philippines, Australia, and New Zealand, seek similar protection against imperial imposters. The independence bloc also includes new democracies such as Ukraine, Moldova, and Georgia, emerging democracies and even quasi-authoritarian states that seek to defend their independence from imperial neighbors such as Azerbaijan and the Central Asian countries.

    There is also a third bloc of states that opportunistically veer between the two major global coalitions, including India or Indonesia, or countries in Africa, south Asia, and Latin America that are preoccupied with domestic power struggles and economic underdevelopment and support whoever backs their leaders or provides economic assistance.

    This global split has been exposed and exacerbated by a series of wars that increasingly involve the major powers. Russia launched the new “world war” by invading Ukraine in February 2022, banking on a speedy imperial conquest but is now facing catastrophic military losses, a contracting civilian economy, and an eventual rupture into a number of independent states that will want to join the global “independence bloc.”

    To disguise its losses and undermine US and EU leadership in the independence bloc, Moscow has encouraged conflicts in several other regions. It benefits from proxies, collaborators, and beneficiaries such as Hamas, Hezbollah, and the Iranian regime to conduct terrorist attacks and spark wars in the Middle East. It encourages the Vučić regime and his collaborators in Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro to destabilize independent governments and create problems for Washington and Brussels in the Western Balkans. And it backs North Korea in its threatening nuclear posture toward Seoul and Tokyo.

    Moscow and Beijing are constantly in search of new regional conflicts that they can turn against their Western adversaries. However, not all regional wars benefit Russia but can actually expand both national independence and regional stability. Ukraine’s victory through the expulsion of Russian forces from all of its territory will pave the way for an enlarged and more secure Europe. In the South Caucasus, after Azerbaijan regained its occupied territories in a short military offensive in September, following three decades of armed conflict with Armenia, it is now poised to become a constructive regional player. Such a transformation will also require more coordinated involvement by the US and the EU.

    The losers in Europe’s East will be Russia, and this will undermine the position of the current regimes in Serbia, Belarus, and Hungary. And in the South Caucasus both Russia and Iran, the two powers that thrive on regional conflict, will lose ground. The war between Israelis and Palestinians may only be resolved through a two-state formula in which Israel’s security is guaranteed and Palestine is disabled from attacking its neighbor. Such a solution was rejected by Palestinian leaders who want Israel to be wiped off the map and their radical position has enabled Iranian penetration with Russian support.

    Claims that the US and EU cannot simultaneously manage two or more large-scale regional wars are misleading. Neither power is directly involved in the fighting in Ukraine or the Middle East. However, intense wars always reveal that during times of relative peace the West underestimates the imperialists by failing to keep pace with essential weapons and ammunition production.

    Within the Western alliance, the Israeli-Palestinian war is more divisive than the war in Ukraine. Naked aggression by Moscow in Ukraine could not be hidden and led to a solid coalition for military and humanitarian assistance that is unlikely to fracture. Nonetheless, the EU’s diplomatic focus and financial resources will be split between Ukraine and Gaza and it could prove harder to provide large amounts of economic assistance and military hardware to Kyiv.

    Regarding the Middle East, there has always been a strong leftist anti-Israel lobby in Western countries and is reinforced by antisemitic nationalists in Europe’s populist parties. These political groupings remain vulnerable to Russian penetration in which opposition to Israel is used as a tool against America. Western leaders also fear terrorist attacks and violent street protests if they clearly support Israel, which in turn will fuel far-right radicals and Islamophobes in upcoming national and European elections. Many governments are also wary of alienating Islamic states in Africa and Asia through their pro-Israeli stance. Once again, American leadership will be decisive in the outcome of the global confrontation between sovereignty and subjugation.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His next book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

     

     

    Border Violence Monitoring Network ponovo dokumentovao: Hrvatska policija masovno prebacuje migrante u BiH!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Hrvatska policija ove je sedmice započela novu zabrinjavajuću praksu masovnog presretanja, zatvaranja i protjerivanja migranata u Bosnu i Hercegovinu, transportirajući ih autobusima do graničnih prijelaza, nakon čega ih predaju bosanskohercegovačkim vlastima, saopćeno je iz Border Violence Monitoring Networka, mreže lokalnih organizacija koje dokumentuju nezakonita djelovanja policijskih agencija prema migrantima.

    Prema svjedočanstvima žrtava protjerivanja, a koja su potvrdile i vlasti Unsko-sanskog kantona, hrvatska policija migrante presreće na teritoriji Republike Hrvatsle, nakon čega ih često neoznačenim vozilima sprovodi u policijske stanice. Opisane metode presretanja mogle bi sugerirati da se radi o provedbi kompenzacijskih mjera koje je početkom godine najavio ministar unutrašnjih poslova RH Davor Božinović, a u sklopu kojih je 742 nekadašnjih policijskih službenika s graničnih prijelaza prema Sloveniji i Mađarskoj preraspoređeno u mobilne timove zaduženje za presretanje migranata u blizini schengenskih granica RH.

    “Pored ceste zaustavio nas je kombi bez oznaka. Ljudi unutra nisu imali policijske uniforme, ali vidjeli smo da nose oružje i shvatili smo da su policajci. Strpali su nas u kombi i odveli u policijsku postaju. Svi smo se bojali jer nam nisu rekli što će se dogoditi, vikali su na nas na svojem jeziku i odbijali pričati engleski”, opisalo je nekoliko ljudi, dok druge grupe zaustavljene na udaljenijem teritoriju svjedoče da su ih presreli policajci u službenim vozilima.

     

    Žrtve odreda opisuju da su ih potom satima držali u podrumskim prostorijama nalik na zatvor bez pristupa hrani i vodi, nakon čega im policija izdaje Rješenje o protjerivanju u BiH. Brojne žrtve s kojima smo razgovarali žale se da su bili prisiljeni potpisati dokumente na jeziku koji nisu razumjeli, što je protivno članku 196. Zakona o strancima, na koji se Rješenja o protjerivanju pozivaju. Također, žrtve kažu da nisu dobili mogućnost ulaganja žalbe na postupak, što predviđa međunarodno pravo, ali i hrvatski Pravilnik o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku protjerivanja i povratka stranaca.

    “Držali su nas u nekakvoj podrumskoj prostoriji bez ikakvog objašnjenja. Nismo znali što potpisujemo niti što će kasnije biti s nama. Tražili smo pomoć za djecu, barem mlijeko i pelene za najmanje, ali ni to nismo dobili. Jedan mladić je tražio da mu vrate naočale, ali samo su mu rekli “ne”. Žene i djeca su bili jako uplašeni, nisam znao što reći da ih smirim. Nakon što smo više puta izjavili da su nam djeca gladna, dobili smo kruh i vodu. Tamo smo dva dana spavali na podu prije nego što su nas prebacili u drugi objekt, u kojem je jednu prostoriju dijelilo mnogo ljudi”, rekao aktivistima jedan od migranata.

    Nakon potpisivanja dokumenata, policijski službenici te skupine migranata, među kojima su i maloljetnici, žene i djeca, prebacuju u druge objekte detencijskoga tipa. Opisi trajanja puta i izgleda prostorija u kojima su bili zatvoreni, kao i dokumenti koje neki od njih imaju, ukazuju na mogućnost da se radi o Prihvatnom centru za strance u Ježevu, te o Tranzitnim prihvatnim centrima Tovarnik i Trilj. Sva tri centra su već godinama predmet prijava organizacija civilnoga društva zbog sumnje na kršenje ljudskih prava, uključujući nemogućnost pravovremenog kontakta s odvjetnicima.

    “Policija nas je tamo tražila da platimo smještaj, hranu i prijevoz do granice, kao da smo bili u hotelu, a ne u zatvoru. Mi nismo tražili da nas tamo odvezu. Osjećamo se kao da su nas opljačkali”, rekao jedan od muškaraca protjeranih u BiH.

    Njegovo svjedočanstvo potvrdili su i drugi, među kojima neki imaju dokumente koji potvrđuju da im je boravak u detenciji u Trilju naplaćen. Nakon nekoliko dana, a u nekim slučajevima i tjedana provedenih u tim centrima, hrvatska policija ljude masovno dovozi na granične prijelaze prema BiH, pri čemu je ovoga tjedna posebno aktivan prijelaz Slavonski Brod, gdje ih iskrcava iz autobusa i predaje bosanskohercegovačkim vlastima. Djelatnici Službe za poslove sa strancima i međunarodna organizacija IOM potom ih prebacuju u Unsko-sanski kanton: muškarce u notorni tranzitni centar Lipa, a obitelji u prihvatni centar Borići.

    Takav oblik masovnih readmisija dokazano krši međunarodne pravne standarde, uključujući princip non-refoulement, što je potvrđeno u nedavnim presudama talijanskog, slovenskog i austrijskog suda.

    “Talijansko iskustvo jasno je pokazalo da bilateralni sporazumi o readmisiji sa susjednim zemljama postaju alat za kršenje zajamčenih prava, uključujući pravo na traženje azila i na individualnu procjenu slučaja, što je u slučaju čovjeka lančano vraćenoga preko Slovenije i Hrvatske u Bosnu potvrdio sud u Rimu”, rekla je odvjetnica Anna Brambilla iz talijanske organizacije ASGI, koja je u suradnji s BVMN prva uspjela sudski osporiti takve readmisije.

    BVMN izražava veliku zabrinutost ovakvom novom praksom te poziva Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske da hitno rasvijetli slučaj, te osigura sva zakonom zajamčena prava, uključujući pravo na međunarodnu zaštitu, pristup žalbenom postupku, informacije o zakonom zajamčenim pravima, prevođenje u cijelom postupku i besplatnu pravnu pomoć svim osobama u pokretu koje se zateknu na području Republike Hrvatske, saopćeno je iz te organizaije.

    Pregovori će biti, ako, možda,budu: Moldavija ispred BiH na evropskom putu!

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    U dramatičnom finišu, Evropska komisija ipak je odlučila dati preporuku da se Bosni i Hercegovini dodijeli pregovarački status o ulasku u Evropsku uniju.

    Otvaranje pregovora s BiH počet će kad se određeni kriteriji ispune.

    “Otvorili smo vrata širom, pozvali da BiH uđe, ali da bi se ušlo, rezultati se moraju vidjeti”, poručila je Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije.

    Šta to znači?

    Prije i iznad svega, sve dok Evropsko vijeće – tijelo koje daje finalno odobrenje ili odbijanje za bilo koju suštinsku odluku EU – ne kaže svoje, preporuka ne znači ništa.

    Jer je moguće da tijelo u kojem sjedi 27 premijera ili predsjednika članica Evropske unije odbije preporuku Komisije.

    I to ne bi bilo ništa novo. Dešavalo se puno puta da Evropsko vijeće ne podrži stavove Evropske komisije.

    No, prema onome što se moglo čuti iz izlaganja Von der Leyen, kao i komesara za proširenje EU Olivera Varhelyija, oni se nadaju da ih lideri EU neće odbiti.

    Zato je za Ukrajinu i Moldaviju data jasnija preporuka o početku procesa pregovaranja s četiri, odnosno tri “preduslova”. I Von der Leyen je rekla da će s ove dvije države aktivnosti na početku pregovora početi “odmah nakon što Evropsko vijeće da zeleno svjetlo”.

    Kada je BiH u pitanju, kriteriji su (puno) strožiji.

    Uz pohvale za formiranje vlasti u relativno kratkom roku, za napredak u pojedinim segmentima vladavine prava, uključujući i suzbijanje pranja novca, Evropska komisija iznijela je cijeli niz zahtjeva za (istinskim) reformama.

    One se primarno tiču – opet – vladavine prava. U tom kontekstu se ističe i potreba reformiranja Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.

    Zahtijeva se i provođenje socio-ekonomskih reformi gdje “nije poduzet niti jedan korak”, kako piše u Izvještaju.

    Također, zahtijeva se i uvođenje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. Navodi se da je BiH tu poduzela “neke korake”, ali da entitet Rs blokira dalje korake na tom planu. Manji bh. entitet blokirao je i usvajanje trećeg Sporazuma o mobilnosti iz Berlinskog procesa – onog koji se tiče putovanja po teritorijama svij šest zapadnobalkanskih država samo s ličnom kartom, te se od BiH traži da riješi i taj problem.

    Zahtjeva se i opsežnija reforma javne uprave, uz napomenu da su “neki iskoraci zabilježeni”, ali da to nije dovoljno.

    Iako su usvojene izmjene i dopune Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV), one se moraju mijenjati, posebno u segmentu prijave imovine sudija i tužilaca. Promjene moraju biti u skladu s zahtjevima Venecijanske komisije.

    “Nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa nije poboljšano”, piše u Izvještaju o napretku BiH.

    “Tamno-siva” je i slika borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala.

    Ako bi se u prostu rečenicu sažimala ocjena Komisije, onda bi najispravnije bilo napisati da je BiH “šuplja kao švicarski sir”.

    Nema iskoraka u borbi protiv korupcije, posebno one ‘visoke’, sudski sistem teško pati zbog neprofesionalnosti, političkog utjecaja, nepostojanja kvalitetne razmjene informacija, neujednačene sudske prakse… Na sve to dolazi i eksplicitna ocjena da je policija “podložna utjecaju politike”. A da ne pišemo šta su rekli o zaplijeni imovine saradnji s Eurojustom i Uredom javnog tužioca EU…

    “Proaktivan pristup ostaje od suštinskog značaja u borbi protiv infiltracije kiminalnih elemenata u politički, pravni i ekonomski sistem”, piše dalje u Izvještaju.

    Entitet Rs posebno je “žigosan” u segmentu slobode medija i prava novinara na neometen rad. I u tom režim Milorada Dodika označen je kao krivac za “nepotrebno kretanje unazad”.

    Kada su migracije i migranti u pitanju, Evropska komisija ponovila je i malo pojačala “pozitivnu” ocjenu iz izvještaja od prošle -2022. godine. No, odmah je zatraženo da se poduzmu “hitni” koraci ka jačanju kontrole granice i sistema azila.

    Iako ni ocjena u oblasti ekonomskih kriterija nije baš “grdna”, Program ekonomskih reformi BiH je ocijenjen kao i više nego “grdan”.

    On “nastavlja biti jadnog kvaliteta i limitira provedbu reformi”, piše u Izvještaju.

    Slična je i ocjena u oblasti spremnosti BiH da prihvata pravnu stečevinu EU. To je ogroman set dokumenata pravnih normi Unije i jedan je od ključnih preduslova za pristupanje ovom bloku. Evropska komisija traži bitna poboljšanja procedura javnih nabavki i jako je nezadovoljna aktivnostima BiH za provođenje popisa stanovništva i dobara.

    “Ograničeni” ili “nikakav napredak” potom se nižu u cijelom nizu oblasti.

    A onda se “poentira” poražavajućom ocjenom da “BiH nije napravila nikakav napredak u obkasti resursa, poljoprivrede i kohezije (poljoprivredni i ruralni razvoj, sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarna politika, ribarstvo i vodne površine, te finansijske i budžetske odredbe), gdje su pripreme uglavnom u početnoj fazi”.

    Na kraju se “poentira” s korištenjem IPA fondova.

    Taj novac koji EU daje državama koje žele u članstvo i dalje se u BiH slabo koristi.

    Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine prema Evropskoj uniji u 2023. godini ima čak 142 stranice.

    Detaljna “krvna slika” stanja u našoj državi odražava i nadu i frustraciju.

    Gledano iz Brisela, oni su uradili maksimum koji su mogli. Pa i više od toga. Iz svojih razloga.

    Sada istinski izazov ostaje da vlasti (ali i opozicija) urade svoj dio posla. I tu smo onda u belaju!

    Sve ovo, još jednom, pod uslovom da Evropsko vijeće na samitu 14 i 15. decembra odobri dodjelu početka pregovora s EU Bosni i Hercegovini nekada naredne godine, kada se ispune neophodni preduslovi.

    Suma sumarum – kada se pogleda sve što se dešavalo i dešava zadnjih dana u Briselu i oko njega, Bosna i Hercegovina je opet nezasluženo “pogurana”. Prema svim relevantnim ocjenama stručnih ljudi, nismo zaslužili ni kandidatski status, a ona nam je odobren u decembru prošle godine.

    Sada se kreće prema novom iskoraku dok Holandija, Njemačka, ali i Francuska glasno gunđaju i ponavljaju stav da je od kraja 2022. godine BiH nazadovala, a ne napredovala.

    Evropska komisija na to je odgovorila i (neuobičajeno) jasnim imenovanjem nekih od glavnih krivaca.

    Pa se entitet Rs na 142 stranice p(r)oziva čak 95 puta, mahom zbog opstrukcija i ometanja evropskog puta BiH.

    Time je, faktički, loptica odgovornosti prebačena na Evropsko vijeće koje bi trebalo onda pokrenuti sankcione mehanizme koji uključuju i stavljanje na “crnu listu” Dodika i klike.

    Evropska komisija i tu je uradila svoj dio posla obustavivši više od milijardu KM vrijedne projekte.

    Dakle, da sumiramo, Brisel je uradio svoje. Iskorak je mnogo veći nego li je prvotno planirano. Sada je do vlasti BiH. Trenutna euforija je više nego neutemeljena! Umjesto slavljeničkih postova na društvenim mrežama vlasti bi se odmah morale latiti posla. Umjesto svađe s novinarima, neka – za početak – riješe pitanje slobodnog putovanja po šest država zapadog Balkana samo s ličnim kartama. Eto, barem to!

    (politicki.ba)

    Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko za bečki Die Presse: “Situacija u Bosni nikad nije bila teža, Brisel nije preuzeo ulogu lokomotive”

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Nikada nije bilo ovako dramatična situacija kao u ovom trenutku. Zovu me ljudi iz Bosne i pitaju me hoće li biti rata i treba li zbog toga emigrirati”, kazao je u intervjuu za bečki list Die Presse bivši visoki predstavnik Valentin Iznko.

    Postoje kritike, konstatirali su novinari Die Pressa, da je Inzkovo nametanje izmjena Krivičnog zakona BiH kojim se kriminalizira negiranje genocida prouzrokovalo blokade u BiH.

    “Nažalost, to je bilo za očekivati. Međutim, bilo je blokada prije mog mandata. Otprilike u vrijeme mog prethodnika Miroslava Lajčáka. On je 2008. godine donio je zakon protiv blokada, ali je sve to oslabljeno jer je u to vrijeme bila i kriza na Kosovu. No, istina je: ova kriza je vjerojatno najgora do sada”, rekao je Inzko.

    Bivši visoki predstavnik složio se sa svojim nasljednikom Christianom Schmidtom. Ako se ovako nastavi, misli Inzko, moglo bi doći do raspada Bosne i Hercegovine.

    “Zapadna zajednica je uvijek govorila: Dodik samo priča i prijeti. Ali sada poduzima konkretne mjere: već je odlučeno da se povuče iz državne agencije za lijekove. Dodik je najavio odlazak iz Visokog vijeća pravosuđa, iz zajedničke tajne službe i poreznog sustava. I želi osnovati svoju vojsku za Republiku Srpsku. Međunarodna zajednica je bila iznimno uspješna nakon 1995. godine, a stvaranje zajedničke vojske nakon krvavog rata kada su postojale tri vojske vjerojatno je bio njezin najveći uspjeh. Dodik je pristao na ono što sada rado negira”, istrakao je bivši visoki predstavnik.

    Najava da Republika Srpska formira vlastitu vojsku izaziva strah od novog rata, konstatirali su austrijski novinari.

    “Nikada nije bilo ovako dramatične situacije kao u ovom trenutku. Zovu me ljudi iz Bosne i pitaju me hoće li biti rata i treba li zbog toga emigrirati. Naravno da ću vas razuvjeriti i također citirati specijalnog izaslanika SAD-a Gabriela Escobara koji je ovih dana boravio u Sarajevu: On je javno izjavio da neće doći do rata. To znači da je ponovno povećan interes SAD-a za Bosnu i Hercegovinu i održavanje mira. Nakon diplomata Matta Palmera i Gabriela Escobara, ministar vanjskih poslova Tony Blinken sada šalje svog savjetnika Dereka H. Cholleta u Bosnu i Hercegovinu. Sve u roku od dvije sedmice”, objasnio je Inzko.

    On podsjeća da je Dodik često najavljivao referendume i govorio o razlazu.

    “No, ovoga puta sve je eskaliralo. Raspoloženje u zemlji nikada u proteklih 26 godina nije bilo tako loše kao sada. Ovim najavama mislim da Dodik pokušava pobijediti na izborima naredne godine. Iznad svega, želi odvratiti pažnju od činjenice da nema uspjeha. Tu su katastrofalno niske penzije i plaće, nema novih projekata i, prije svega, nema perspektive. Narod odlazi iz zemlje, pa tako i iz Republike Srpske. Ali imao bi sve šanse da napiše uspješnu priču poput Bavarske u Njemačkoj. Uspješna priča Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. Imao bi podršku”, rekao je Inzko.

    Govoreći o zakonu o zabrani negiranja genocida, Inzko je kazao da “u posljednje vrijeme dolazi do eskalacije veličanja ratnih zločinaca i negiranja genocida u Bosni i Hercegovini”.

    “Stoga sam odlučio poduzeti moralnu i civilizacijsku mjeru sa zakonom. I implementirao sam i direktivu EU iz 2008. godine koja izričito upozorava na veličanje ratnih zločinaca ili negiranje ili banaliziranje genocida. Valentin Inzko nije osudio bivšeg vojnog načelnika bosanskih Srba Ratka Mladića i njihovog bivšeg predsjednika Ratka Karadžića niti je utvrdio da je počinjen genocid. To je bio međunarodni sud za Jugoslaviju. To znači da postoje pravomoćno osuđeni ratni zločinci s imenom i prezimenom. Osuđuje se pojedinac, ali ne i cijeli narod. Nema loših naroda. Ljudi u Bosni, bili oni Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, dobri su, ljubazni i uslužni ljudi”, izjavio je Inzko.

    Ured visokog predstavnika, glasilo je pitanje Die Pressa, tokom godina je izgubio svoj utjecaj. Kritičari čak tvrde da visoki predstavnik zapravo jaše “mrtvog konja”.

    “Ja sam gorljivi Evropljanin. I zato sam uvijek želio da Evropa biude lokomotiva. Kada sam preuzeo dužnost, imao sam tri premise: Zatvaranje ureda visokog predstavnika, OHR-a, ako se ispune svi uvjeti. Zatim jačanje lokalnih vlasti, odnosno lokalna odgovornost i lokalna rješenja. I, treće, manje Daytona, više Bruxellesa. Nažalost, Bruxelles nije preuzeo ulogu lokomotive. Mogućnost pristupanja balkanskim zemljama je data 2003. godine u Solunu. Da Bosna i Hercegovina bude u EU  morala bi čekati 30 godina. Perspektiva koja je previše udaljena više nije privlačna. Također je došlo do gubitka kredibiliteta od strane EU u postupanju prema Sjevernoj Makedoniji: zemlja je promijenila ustav i ime. Unatoč svim obećanjima koja su joj data, nije započela pregovore o članstvu u EU. To izaziva frustracije”, kazao je Inzko.

    Bivši visoki predstavnik je na kraju kazao da je “nastojao prije svega zaštititi državu i njezine institucije: Ustavni sud, UIO, VSTV, CIK”.

    “Želio bih ponovno vidjeti snažniju fazu međunarodne zajednice. Uvjeren sam da međunarodna zajednica i dalje ima svoju ulogu i da je njezina prisutnost iznimno korisna”.

    Direktor ruske državne svemirske agencije Roskosmos Dmitrij Rogozin: “Nadam se skoroj slobodi Karadžića i Mladića, Srbi u Bosni ostaju vjerni tradiciji našeg prijateljstva”

    Piše:
    Redakcija
    -

    „Dva heroja bratskog srpskog naroda i dva moja prijatelja. Profesor Radovan Karadžić – bivši čelnik Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i general Ratko Mladić – legendarni komandant Vojske Republike Srpske. 1994-1996. često smo se sastajali.Reći ću vam o tome detaljno. Iskreno se nadam da će ih biti moguće izvući iz haških tamnica, gdje ih već dugi niz godina pokušavaju osuditi za tuđe zločine, inspirisani Sjedinjenim Državama i njihovim pomagačima. Srbi u Bosni i srpski narod u cjelini ostaju vjerni tradiciji našeg vjekovnog prijateljstva“, poručio je na Twitteru direktor ruske državne svemirske agencije Roskosmos Dmitrij Rogozin.

    „Slobodna Bosna“ podsjeća i na Rogozinove nedavne prijetnje susjednoj Crnoj Gori.

    Naime, Putinov je odani političar Crnoj Gori zaprijetio interkontinentalnim balističkim projektilima jer je zatvorila svoj zračni prostor za avion koji trebao dovesti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova u Beograd.

    Lavrov se trebao sastati s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, ali je posjet otkazan nakon zatvaranja zračnog prostora. Rogozin se nakon toga oglasio na Twitteru.

    “Znate za što je dobar ‘Sarmat’? Od kukavičkih Bugara, osvetoljubivih Rumunja i Crnogoraca koji su izdali našu zajedničku povijest neće tražiti suglasnost za let”, poručio je Rogozin.

    “Sarmat” je naziv za rusku interkontinentalnu balističku raketu.

    Inače, Rogozin je ruski političar koji je od 2018. bio generalni direktor Roscosmosa. Prethodno je bio potpredsjednik Vlade Rusije zadužen za odbrambenu industriju od 2011. do 2018., i ambasador Ruske Federacije u NATO-u od 2008. do 2011. godine.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Ukraine Must Triumph

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Even before Russia’s full-scale invasion of Ukraine, many poorly informed Western analysts urged Kyiv to capitulate. These experts believed that the allegedly mighty Russian army would rapidly overrun Ukraine’s forces and they implored NATO not to “provoke”Putin by supplying desperately needed weapons to Kyiv. Over a month into its war of national liberation, Ukraine is again advised by an assortment of observers to placate Moscow by surrendering Donbas and Crimea and disarming itself through neutrality.

    Such analysts fail to understand that the post-Cold War era is over and there are no neutral states on the front line between a free Europe and an imperial Russia. A country like Ukraine, committed to its independence and territorial integrity, needs to be part of an effective security structure. Kyiv has made it abundantly clear that it seeks real security guarantees, whether inside or outside NATO, and not vague promises from the West. And Ukraine of all countries has proven through its national resilience and fighting prowess that it will defend European security as well as its own.

    Any negotiations between Kyiv and Moscow should not be misconstrued. Ukraine is not negotiating from a position of weakness but of growing military strength. It has pushed back Russian forces on several fronts, killed over 16,000 Russian troops, and destroyed hundreds of tanks, armored vehicles, helicopters, aircraft, and other pieces of military equipment. Kyiv is primarily talking to Moscow to relieve pressure on civilians arbitrarily bombed by Russian troops and to ensure humanitarian aid. For Russia, the objective is to push the West into neutralizing Ukraine while pressing Kyiv to agree to the status of a disarmed vassal. As in previous “peace talks” the Kremlin engages in open blackmail, in which either Ukraine’s sovereignty is curtailed, or more Ukrainian civilians will be murdered.

    The war crimes committed by Russian troops are not only acts of desperation. Moscow deliberately massacres unarmed civilians so that videos of bombed schools and hospitals will influence the West into pressuring Ukraine toward a unilateral ceasefire. However, the atrocities against civilians are having the reverse effect. They are stiffening Ukraine’s resolve and resistance, increasing Western weapons supplies, and raising support for a complete sanctions ban on Russian trade and energy. Sanctions contribute to depriving Russia of the resources it needs to execute the war and to function as a society.

    Ukraine needs to triumph in this war both to deter any future attacks by Moscow and to inflict a painful lesson for Russia’s imperial ambitions. A completed victory would include the full withdrawal of Russian troops from all occupied territories, including Donbas and Crimea. At the same time, sanctions should continue to be imposed until Putin and his regime are ousted, while billions of dollars of Russia’s frozen assets in Western financial institutions are earmarked for Ukraine’s reconstruction. In his recent speech in Warsaw, President Biden in effect called on Russia’s citizens to remove Putin’s regime or face economic devastation.

    Kyiv is seeking strong international security guarantees to deter any future military aggression. This indicates either steps toward NATO membership or a treaty with NATO or the US that would ensure Ukraine receiving all necessary weapons and other support for deterrence and self-defense. Russia itself cannot be a party to guaranteeing Ukrainian security because it remains Ukraine’s only security threat that violated the 1994 Budapest Memorandum – an agreement signed by the US, the UK, and Russia to ensure Ukraine’s security after Kyiv surrendered its nuclear weapons.

    As Russia’s war against Ukraine continues, Kyiv has every right to conduct missile strikes and sabotage operations against airfields and other military targets inside neighboring regions of Russia that are hosting attacks on Ukrainian territory. Such a response will furtherraise morale in Ukraine and make it more difficult for Moscow to hide the war from its own people. Washington and Brussels cannot restrain a country that is fighting for its survival to strike wherever it can against a genocidal enemy, similarly to resistance armies during the German Nazi occupation.

    Ukraine is exactly the kind of country that NATO needs as a member, one that fully understands the Russian adversary, displays remarkable military prowess, and is committed to defending a free Europe. When a country joins NATO, the chances of a Russian attack significantly diminish, as we have seen with the much smaller and weaker Baltic states. Although Moscow persistently threatens Estonia, Latvia, Lithuania, it has not intervened militarily because it clearly fears an overwhelming NATO response led by the US.

    The Kremlin continues to engage in fear campaigns about nuclear annihilation and world wars to undermine Western cohesion. While any use of strategic nuclear weapons against the West is remote, given that it will mean national suicide, Moscow could use short-range tactical nuclear or chemical weapons against Ukrainian targets. Such an escalation would also provoke NATO retaliation, as Biden has indicated, and could directly involve US forces against the source of the attack.

    Western governments should avoid unwittingly assisting the Kremlin’s fear campaign by warning of World War III in the event of any direct NATO involvement in Ukraine. Russia’s military is no match for NATO and will avoid any direct confrontation. In addition to the organizational inadequacies, equipment failures, andmanpower shortages exposed in Ukraine, Russia faces an unprecedented economic catastrophe that will seriously deplete its military capabilities. The country’s Gross Domestic Product (GDP) is projected to contract by at least 15% in 2022 and essential parts for its military industry will no longer be available.

    In addition, Moscow has no reliable allies. Even Belarus and the Central Asian states in the Moscow dominated Collective Security Treaty Organization (CSTO) do not want to fight on behalf of Russia’s imperialism. Moreover, China will avoid being drawn into war with the US and will more likely prepare to acquire energy sources and valuable Siberian and Far Eastern territories once Russia begins to implode.

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published this Spring)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Smrt fašizmu, sloboda Ukrajini

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Cijeli svijet broji dane ruske agresije na Ukrajinu, danas je devetnaesti, a analitičari upozoravaju kako je rat tek na početku. Evropa je sve glasnija i jedinstvenija, jedino Balkan nudi ekskluzivne vijesti: prošle subote – vjerovali ili ne – na planeti je samo u Banjoj Luci održan skup podrške Rusiji. Organizirali su ga Noćni vukovi, skupina terorista koji se predstavljaju kao moto-klub, najpoznatiji po tome što ih Vladimir Putin zove “svojom braćom”. Bosni i Hercegovini Noćni lvukovi su već godinama sinonim za sijanje straha, svako malo se pojave da prenesu poruke poput onih iz 2018, s turneje nazvane “Ruski Balkan”.

    Poruka iz Tuzle

    O kakvoj se ekipi radi, najbolje ilustrira podatak da ih je još Barack Obama, za vrijeme predsjedničkog mandata u Bijeloj kući, stavio na crnu američku listu, a onda je Milorad Dodik, danas član Predsjedništva BiH, kao predsjednik Republike Srpske njihovog vođu znakovita nadimka Hirurg odlikovao entitetskim Ordenom časti sa zlatnim zracima. Šta im je još dao, ne zna se, no javnost je 2014. slavodobitno obaviještena da su oni njemu poklonili prsluk i džemper sa grbom RS-a i svojim simbolom. Biće da su pokloni razmjenjivani i ovom prilikom, Dodiku je u subotu bio rođendan, no njegova je partija smatrala mnogo važnijim saopćiti na službenom Twitter nalogu kako su lider SNSD-a i Ratko Mladić, ratni zločinac doživotno smješten iza rešetaka zbog genocida i zla kojim je komandovao devedesetih, razmijenili čestitke, s obzirom na to da su rođeni istog dana. Mnogo važnijim se pak doima podatak da “Skup podrške bratskoj Rusiji” nije baš izmamio puno Banjalučana, tek je nekoliko stotina imalo potrebu poručiti kako je njihov zaštitnik Rusija sa Putinom.

    Istoga dana, nekako u isto vrijeme, stotine hiljada Evropljana izašle su na svoje gradske trgove dajući potporu Ukrajini. Samo u Francuskoj oko 40.000 ljudi, među njima 16.000 Parižana, prosvjedovalo je osuđujući rusku invaziju: skupovi su održani na inicijativu Eurocitiesa, evropske mreže gradova, koja je pozvala sve gradove – bez obzira na to da li su članovi mreže ili ne – da se pridruže. Odazvalo se više od stotinu gradova, a centralni skup je održan u italijanskoj Firenci, čiji je gradonačelnik Dario Nardella ujedno i predsjednik Eurocitiesa. Na glavnom trgu u Firenci bilo je 20.000 ljudi, kojima su se videoporukama obratili gradonačelnici Varšave, Atine, Edinburgha, Marseillea, Madrida… ali i predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola. Ova malteška političarka je nedavno izabrana, nakon što je na liderskoj poziciji smrt zatekla italijanskog političara, nekada novinara, Davida Sassolija, čija se ostavština također pominjala. No, centralna ličnost skupa bio je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čije je obraćanje emitirano i na brojnim drugim trgovima gdje su održavani protesti. Podsjećajući da je u njegovoj zemlji od početka ruske invazije ubijeno 79 djece, on je kazao kako Evropa to ne smije zaboraviti i zatražio još oštrije sankcije za Rusiju i uvođenje zone zabrane letova nad Ukrajinom. “Bombe padaju čak i na crkve i trgove kao što je vaš”, upozorio je ukrajinski predsjednik, govoreći o sistemskim granatiranjima koja svakodnevno trpe ukrajinske škole, bolnice, stambene četvrti.

    U Firenci se spominjala i Bosna i Hercegovina, jer se naša Tuzla pridružila ovoj inicijativi, pa je gradonačelnik Jasmin Imamović o tome obavijestio gradonačelnika bratskog grada Bologne Mattea Leporu koji se pak u svom govoru, nimalo slučajno, prisjetio žrtava fašizma u Drugom svjetskom ratu: osvrnuo se, naime, na jedan od najvećih nacističkih ratnih zločina počinjenih na tlu Italije, u gradiću Marzabotto nadomak Bolonje, kada je ubijeno više od 770 civila, među kojima je bilo skoro 200 djece mlađe od 12 godina. Lepora je ovako poentirao: “Prije nekoliko godina predsjednik Sassoli je, sjećajući se masakra civila u Marzabottou, rekao – ovdje je rođena Evropa. Ja kažem: ne, Evropa još nije rođena. Evropa još nije rođena ako nismo u stanju da se ujedinimo danas pred invazijom na ovu veliku zemlju, Ukrajinu. Evropa još nije rođena ni kada govorimo o Srebrenici, gdje su ubijene hiljade ljudi. Želim pozdraviti gradonačelnika Tuzle koji se pridružio našoj inicijativi i napisao mi da će se danas i u Tuzli, na njihovom trgu, okupiti ljudi u znak sjećanja na slobodu”. I, zaista, više hiljada Tuzlaka okupilo se na Trgu slobode da pošalju poruke mira i osude agresiju na Ukrajinu. Organizatori skupa, uz Grad Tuzlu, bili su i Forum građana Tuzla i Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, a sam gradonačelnik Imamović je priznao koliko bolnih sjećanja ratne slike iz Ukrajine bude u Bosancima i Hercegovcima. Ali i poručio da nema razloga za strah, duboko uvjeren da će nikad jedinstvenija Evropa i SAD suzbiti i ambicije za separatizmom već deklariranih Putinovih marioneta u našoj zemlji.

    (Ne)naučene lekcije 

    Živa je istina da se strah od rata uvlači u domaće kosti. Kao što je i bjelodano jasno da se sudbina svijeta odlučuje u Ukrajini. I da upravo zato niko nema pravo na šutnju. Ako je ovo novosvjetsko jedinstvo osude ruske agresije na Ukrajinu istovremeno i put ka konačnom vraćanju stvarnim demokratskim i ljudskim principima, nade ima mnogo više nego se to u ovom času doima. Ukoliko se pak nastavi sa politikama dvostrukih aršina, loše nam se svima piše. Govorim naravno o (ne)naučenim lekcijama iz balkanskih ratova devedesetih i stradanju Bosne i Hercegovine, iskustvima za koje je Evropa već decenijama institucionalno i gluha i nijema. Utoliko je važnija poruka gradonačelnika Bolonje i njegovo prisjećanje na Srebrenicu, ali i na teška iskustva iz Drugog svjetskog rata. Ako smo išta naučili u onim godinama opsade Sarajeva, Bihaća, Goražda, Mostara… ali i Dubrovnika i Vukovara, jeste razlika između dobra i zla. Provoditelji zla su i u našim ratovima, jednako kao i danas u Ukrajini, opravdanja pronalazili skrivajući se iza nacije i vjere, s ciljem denacifikacije, kako to zove Putin, ili pak etničkog čišćenja kako je to kvalificirao Sud u Haagu u našem slučaju. Novinari su to i tada kao i danas zvali fašizmom, a institucionalna Evropa pronalazila načine da izmigolji od kvalifikacija, zaboravljajući pritom koliko se i sama udaljava od antifašizma, one iskonske i najveće vrijednosti za koju su se izborili pobjednici u Drugom svjetskom ratu. Ne tražim alibi za balkanske autoritarce, daleko bilo, ali njihovo današnje ponašanje dobrim je dijelom utemeljeno i rasplamsano na takvim odnosima civiliziranog Zapada. Što je Rusija koristila i koristi, ne samo za destabilizaciju Balkana već i za invaziju koju uživo pratimo. Ako je, kažem opet, novojedinstveni svijet konačno shvatio da se strmoglavo počeo urušavati onoga časa kada se odrekao antifašizma, nade zaista ima. U to ime: smrt fašizmu, sloboda Ukrajini!

    (Oslobodjenje.ba)

    Međunarodni tim istraživačkih novinara dokumentovao: Hrvatska ilegalno migrante protjeruje u BiH

    Piše:
    Redakcija
    -

    Hrvatska granična policija sistematski i ilegalno protjeruje posebno ugrožene osobe preko EU-granice i vraća ih u Bosnu i Hercegovinu, bez poštivanja njihovog zahtjeva za azil. To pokazuje zajedničko  istraživanje  ARD Studija Beč,   Lighthouse Reports, SRF Rundschau, Der Spiegel i zagrebačkih Novosti. U vremenu od 22. do 27. maja 2021. ovaj tim je filmski dokumentovao šest iliegalnih protjerivanja (tzv. „Pushbacks“) afganistanskih i kurdskih porodica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.

    https://www.facebook.com/Weltspiegel/videos/241182194111544/?extid=NS-UNK-UNK-UNK-IOS_GK0T-GK1C

    Snimci napravljeni u blizini bosanskog grada Glinice po prvi put pokazuju na koji način hrvatske policajke i policajci protjeruju među kojima su i ugrožene osobe. Preko „zelene granice“ oni prisilno sprovode žene u visokoj trudnoći, malu djecu, bebe,  kao i jednog starca sa štakama. Ovi protjerani ljudi pričaju da se njiihovi zahtjevi za azil uopće se ne uzimaju u obzir, a nerijetko su i predmet ismijavanja, pišu novinari.

    U tekstu su ispričane brojne priče migranata, a među njima i porodice afganistanske porodice koja je gotovo da su pješačila do Zagreba. Policija ih je tamo pokupila. Hrvatski policajci ignorirali su zahtjev za odvođenjem trudnice u bolnicu i  i njihov zahtjev za   za azilom.

    “Umjesto toga, policija porodicama uzima mobitele, punjače i novac i vozi ih natrag na granicu EU s Bosnom i Hercegovinom, a sa njima i osmomjesečnu bebu”, objavljeno je u tekstu. 

    Na zahtjev studija ARD u Beču i istraživačkog partnera, hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da su akcije uključivale zakonske odbijenice ulaska direktno na granici. Ovdje nije potrebno utvrđivati ​​”potrebe migranata”. Hrvatska se pridržava nacionalnih i međunarodnih pravila kada je u pitanju “zaštita granica”. Međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova Davora Božinovića ignorira činjenicu da su azilanti, prema vlastitim izjavama, već bili duboko u Hrvatskoj i izričito zatražili azil. U ovom slučaju, zakon EU zabranjuje deportaciju i propisuje pojedinačni postupak za azil. 

    Izbjeglicama i migrantima, dokumentovali su novinari, sistematski se ne oduzimaju samo odjeća, lične stvari, mobiteli i novac. Nevladine organizacije često su dokumentovale nasilje poput premlaćivanja, ugriza pasa, elektro šokova, seksualnog nasilje ili ponižavanje, poput naredbe da se međusobno tuku. U ljeto 2020. godine, Odbor za zaštitu od mučenja Vijeća Europe nenajavljeno je istraživao kako se hrvatska policija odnosila prema izbjeglicama i migrantima. Prema informacijama iz bečkog studija ARD i njegovih istraživačkih partnera, izvještaj jasno potvrđuje kršenje ljudskih prava na granici, a Zagreb se žestoko protivi objavljivanju.

    Vijeće ministara BiH nije donijelo odluku: Srpski ministri nisu glasali, nije odobren ulazak u BiH evakuisanim Palestincima koji su u srodstvu sa bh. državljanima!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Vijeće ministara BiH večeras nije usvojilo odluku kojom se državljanima Palestine, inače bliskim srodnicima bh. državljana, dozvoljava ulazak u Bosnu i Hercegovinu pod posebnim uslovima.

    Za predloženu odluku glasalo je 7 ministara, dok srpski ministri u Vijeću ministara BiH nisu glasali. To znači da odluka nije prošlai da će 30 državljana Palestine koji su bliži srodnici bh. državljana evakuisanih iz Gaze morati ostati u Kairu.

    A evo je šta se, prema predloženoj odluci podrazumijevalo pod srodnicima.

    “Srodnicima se smatraju bračni partner, djeca, uključujući punoljetnu djecu iznad osamnaest godina, i roditelji državljana BiH, ukoliko imaju državljanstvo Palestine, a nemaju državljanstvo BiH”, navedeno je u prijedlogu odluke Vijeća ministara BiH koju je predložio državni ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić.

    Međutim, ministri iz Republike Srpske Nenad Nešić, Staša Košarac i Srđan Amidžić nisu glasali za usvajanje ove odluke.

    Uz odluku je bio dostavljen i spisak 30 palestinskih državljana koji su u srodstvu sa 17 bh. državljana koji se, također, nalaze u Egiptu gdje su smješteni nakon što su proteklih dana evakuisani iz Gaze.

    Odluka je trebala biti donesena do 18 sati, ali je državni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac tražio dodatno pojašnjenje. Nakon dodatnog usaglašavanja Košarac, Nešić i Srđa Amidžić nisu glasali.

    Podsjetimo, četrdeset dana od početka rata u Gazi, bh. vlasti su uspjele, uz pomoć Katara, evakuisati 47 osoba iz Gaze. U pitanju su državljani BiH i njihovi srodnici. Svi oni su, preko graničnog prijelaza Rafah, prebačeni u Egipat gdje se trenutno i nalaze. Prvobitno je bilo planirano da samo 17 osoba koje imaju bh. državljanstvo bude prebačeno u BiH.

    1...190191192...196Stranica 191 of 196

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj