Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju više lokacija u Sarajevu, Goraždu, Zenici, Travniku i Konjicu. Meta su, kako saznajemo, osobe povezane sa radom Internacionalnog univerziteta Goražde. Prema informacijama Istrage, SIPA u Goraždu pretresa objekte u vlasništvu Damira Žuge, zastupnika stranke Narod i Pravda u Skupštini Bosanskopodrinjskog kantona Goražde. U Sarajevu je, jedna od meta, bivši SDA-ov kadar Hajriz Bećirović. Inače, Tužilaptvo BiH je izdalo naredbe za hapšenje sedam osoba koje su povezane sa izdavanjem lažnih diploma koje su korištene na području Evropske unije. Organizator tog posla je bio italijanski mafijaš Salvatore Messina. Prema informacijama Istrage, izdat je nalog za njegovo hapšenje, ali Messinina adresa u ovom trenutku nije poznata.
Podsjetimo, Istraga.ba je prošle sedmice objavila da je italijanska mafija sa Sicijlije organizovala izdavanje lažnih diploma medicinskih nauka koje su, potom, korištene u Italiji, Švicarskoj, Hrvatskoj, Srbiji i Libiji.
Osnivač ovog goraždonskog univerziteta bila je Edina Brutus, dok je u upravljačkim strukturama bila njena snaha Elma Brutus. SIPA je jutros upala i u njihove kuće. Osim toga, SIPA pretresa i objekte u vlasništvu Melvedina Jašarevića, generalnog sekretara Internacionalnog univerziteta Goražde.
U Zenici pripadnici SIPA-e pretresaju objekte u vlasništvu Kaje Imširović koja je bila spona između Internacionalnog univerziteta u Goraždu i italijanskog mafijaša Salvatora Mesine.
Kakvu Bosnu i Hercegovinu Hrvatska vidi u okviru Evropske unije najbolje oslikavaju ovacije za Dragana Čovića koji je najavio na Općem saboru HDZ-a da će srijeda, 17. april, kada se održavaju hrvatski izbori, biti neradan dan i u BiH!
Aplauzi koji su se prolomili salom jasno ukazuju kakvu politiku baštini HDZ, te kako stoji suverenitet Bosne i Hercegovine I kako ga Zagreb vidi!
I ne prestaju se, ni dan-danas, baviti unutrašnjim poslovima Bosne i Hercegovine. Kad god to mogu, a trude se da to bude na skoro svakodnevnom nivou, hrvatski političari na svaki mogući način pokušavaju utjecati na političku situaciju kod svojih komšija.
U tome im pomažu ekspoziture u vidu Dragana Čovića i HDZ-a BiH, koji voli Andreja Plenkovića više nego cijelu državu u kojoj živi.
Jasno je svakom laiku da ovakav konstitutivni sistem u kojem postoje neke hrvatske stranke i neki hrvatski kantoni, Zagrebu će se omogućavati da se nastavi miješati u unutrašnje prilike u Bosni i Hercegovini.
Zabrinjava šutnja lidera ‘Trojke’, koji na sve ostaju imuni i dalje mantrajući kako je kompromis sve što BiH treba, ali nikako da nam pokažu šta su u tom kompromisu dali HDZ I SNSD. A, da budemo jasni ‘Trojka’ je dobrano države dala.
Otud i jeste problem što Elmedin Konaković ne vidi ništa sporno u svojoj rečenici da ‘nije fer da Hrvatima neko drugi bira predstavnike’, a dok mu nije problem da Čović proglašava svetkovine iz Zagreba kako djeca ne bi išla u školu, a HDZ glasači na izbore dali podršku Andreju Plenkoviću!
Nije u lakoj poziciji upleo se tu i Zoran Milanović, pa onda ne čudi ni šutnja Nermina Nikšića, jer možda koji glas ode i SDP-u Hrvatske.
I stoga dok ne naučimo napamet valja ponavljati da je Zagreb preko međunarodne zajednice, odnosno Ureda visokog predstavnika (OHR) uspio da postigne određene ciljeve u Bosni i Hercegovini. Nažalost, ti su ciljevi oslabili našu državu, što je i definitivno otvorilo dodatni prostor Zagrebu, ali i Beogradu da provode svoje politike u Bosni i Hercegovini.
Beogradu i Zagrebu niti su aspiracije ugašene, niti im nešto na tom putu smeta. Zagrebu su narasli apetiti prema Bosni i Hercegovini, jer su uvidjeli da svoje politike u Bosni i Hercegovini mogu provoditi uz pomoć međunarodne zajednice – direktno iz Brisela!
I sve to dok se trojka hvali mogućnošću otvaranja pregovora, iako suštinski znaju da to ništa ne znači, te da napredak nije postignut, već su se samo geopolitički odnosi promijenili početkom rata u Ukrajini. Nikako zbog toga što BiH postaje demokratska zemlja s jakom vladavinom prava. Nažalost, otvaranje pregovora neće značiti boljitak građanima, već sigurnost Zagrebu da će baš preko Brisela nastaviti jačati svoj utjecaj, prvenstveno u Hercegovini.
I zato uporno izmišljaju bošnjački demografski oportunizmom i nekakve izmišljene sigurnosne problem. Na te izmišljotine nema adekvatnog odgovora, kao što nema ni reakcija na slobodne dane zbog izbora u Hrvatskoj.
A, znate li zašto? Zato što institucije BiH nikada slabije nisu bile, a upravo na tim slabostima jača snaga Beograda i Zagreba.
I nikakvi pregovori Bosni i Hercegovini neće u suštini donijeti prosperitet bez njenih jakih državnih institucija, koje u ovom slučaju izgleda nikome nisu važne!
Azra Miletić, bivša sutkinja Apelacionog odjeljenja Suda BiH (penzionisana krajem prošle godine), tužila je Bosnu i Hercegovinu za naknadu imovinske i neimovinske štete u iznosu od oko 200.000 KM, koja joj je pričinjena nezakonitim hapšenjem i pritvorom, suspenzijom i krivičnim postupkom, koji je trajao sedam godina i okončan oslobađajućom presudom. Za tih sedam godina Azra Miletić je primala od države punu sudijsku platu. Međutim, Azra tvrdi da su joj lišenjem slobode, suspenzijom i krivičnim postupkom narušeni ugled i čast, da je pretrpjela duševne patnje i bol, kao da je pretrpjela imovinsku štetu u vidu izgubljene dobiti koju bi kao sudija ostvarila u komisiji za polaganje pravosudnog ispita i kao edukator sudija i tužilaca.
Sutkinja Azra Miletić lišena je slobode početkom 2015.godine u svojoj sudnici pod sumnjom da je primila mito od osuđenog Rame Brkića, bivšeg policijskog komesara u Bihaću, kako bi mu pogodovala u žalbenom postupku oslobađanjem ili smanjenjem kazne.
Nema ništa sporno u vezi prava na obeštećenje sudije Azre Miletić. U ovom osvrtu neće se razmatrati postavljeni tužbni zahtjevi. Neće se razmatrati ni njena krivica, ni nevinost. Sudovi su o tome imali različita mišljenja, ali konačan ishod je oslobađajuća presuda. Slučaj je pravno zanimljiv zbog proceduralnih specifičnosti i zbunjujućih pravnih tumačenja. Rijetko koji sudski slučaj pruža ovako jasnu sliku naopakog funkcionisanja pravosudnog sitema s koje god ga strane posmatrali.
Polovinom 2015.godine Azra Miletić, Ramo Brkić i Senad Šabić optuženi su, između ostalog, i za krivična djela davanja i primanja mita. Optužnica je potvrđena 22.6.2015.godine. Nedugo nakon početka glavnog pretresa optuženi Ramo Brkić i Senad Šabić daju se u bjekstvo. Sud BiH, koji u to vrijeme vodi krivični postupak, protiv njih određuje pritvor i raspisuje međunarodnu potjernicu. Postupak u odnosu na njih se razdvaja i nastavlja da vodi samo protiv sutkinje Miletić. Nakon nepune dvije godine suđenja, Sud BiH osuđuje sutkinju Miletić na dvije i po godine zatvora za primanje mita.
U žalbenom postupku Apelaciono odjeljenja Suda BiH usvaja žalbu osuđene Azre Miletić i dalje vođenje krivičnog postupka prenosi na Opštinski sud u Sarajevu. Prenošenje postupka sa jednog specijalnog suda najvišeg ranga na sud najnižeg ranga zakonom je dodijeljeno Sudu BiH. Istina, predstavlja svojevrstan apsurd jer nije opšteprimjenjivo i zanemaruje neke vrlo važne pravne principe. U konkretnom slučaju Apelaciono odjeljenje težište stavlja na načelo nepristrasnog suda, imajući u vidu činjenicu da je Azra Miletić sutkinja u istom odjeljenju. (Ovakva praksa otvara pitanje ko bi bio nadležan da sudi sudijama Vrhovnih sudova entiteta, čiji procesni zakoni ne predviđaju mogućnost prenošenja vođenja postupka u identičnom slučaju!).
Postupak pred sarajevskim Opštinskim sudom trajao je sve do 12.4.2021.godine, kada je sutkinja Miletić oslobođena od optužbe. Iz obrazloženja presude se zaključuje da su dokazi na osnovu kojih je podignuta optužnica proglašeni nezakonitim, zbog toga što su pribavljeni povredom zakona o krivičnom postupku.
Prvo pitanje koje izaziva nedomicu jeste zašto je postupak dokazivanja krivice sutkinje Azre Miletić trajao sedam godina? Šta je bilo toliko komplikovano u predmetu jednog sudije da je za dokaizivanje trebalo sedam godina? Da li je to razuman rok suđenja? Da li je slučaj jednog sudije mjera efikasnosti pravosudnog sistema? Ako se jednom sudiji sudi sedam godina, koliko godina onda trebaju trajati suđenja organizovanim kriminalnim grupama koje su počinile više teških krivičnih djela?
Neefikasan rad Opštinskog suda u Sarajevu u slučaju Azre Miletić koštao je državu BiH više od pola miliona KM. Ali, nije Azra Mletić jedini takav slučaj. Istovremeno se pred istim Opštinskim sudom u Sarajevu sedam i više godina vode krivični postupci i protiv suspendovanog glavnog tužioca Tužilaštva BiH Gorana Salihovića i tužioca Bože Mihajlovića, koji su na isti način prenešeni sa Suda BiH. Niko ne zna koliko će se još čekati na njihovo prvosnažno okončanje. I Salihović i Mihajlović svih sedam i više godina suđenja primaju punu platu. Neefikasnost suda u njihovom dosadašnjem suđenju koštala je državu BiH preko milion KM.
Trenutno je petoro sudija i tužilaca sa nivoa državnog pravosuđa pod suspenzijom! Gotovo jedan mali sud je van funkcije! Osim Gorana Salihovića i Bože Mihajlovića, suspendovani su sudije Dalida Burzić i Ranko Debevec, te tužiteljica Dijana Kajmaković. Protiv Dijane Kajmaković i Dalide Burzić istrage traju oko dvije godine, a niko ne zna u kojoj su fazi i zašto još nisu okončane.
Ovaj mali istorijat (dis)funkcionalnosti i vladavine prava i pravde objašnjava potpuni slom pravosudnog sistema. Ako su ovo rezultati reforme, onda treba proglasiti bankrot i razmišljati o novom modelu distribucije pravde. Ovakvo pravosuđe je profesionalna, institucionalna i državna sramota! Ono je danas sistem od koga država ima ogromnu štetu. Umjesto da bude paradigma efikasnog i profesionalnog sistema, pravosuđe je postalo poligon nezamislivih zloupotreba, kršenja zakona i neodgovornosti.
Nije uopšte pitanje da li će Salihović, Mihajlović, Burzić i Kajmaković biti optuženi, osuđeni ili oslobođeni (prije će biti ovo drugo!), problem je zbog čega postupci protiv sudija i tužilaca traju toliko dugo, a da to niko ne vidi kao problem, pa čak ni sudije i tužioci protiv kojih se postupci vode. Neshvatljiv odnos nezavisnog regulatora prema sistemu za čiji funkcionalnost odgovara!
Ali, vratimo se slučaju Azre Miletić. Ne bi on danas bio interesantan, poput mnoštva sličnih koji su pali u zaborav zbog dugog trajanja, da se u njemu nisu dešavale i druge teško shvatljive stvari. Naime, odbjegli Ramo Brkić biva u Švedskoj lišen slobode po potjernicu našeg suda i izručen BiH. I postupak protiv njega takođe vodi Opšinski sud u Sarajevu, ali se pretres odvija pred drugim sudijom. Po okončanju dokaznog postupka, 9.marta 2020.godine, presudom br.65 0 K 776874 19 K, optuženi Ramo Brkić biva osuđen za davanje mita sudiji Azri Miletić. U činjeničnom opisu njegovih radnji izvršenja, kao i u obrazloženju presude, jasno se navodi kada je, na koji način i kako sudija Azra Miletić primila mito. Godinu dana kasnije, 12.aprila 2021.godine, isti sud, presudom broj 65 0 K 704016 18 K, oslobađa od optužbe za primanje mita Azru Miletić. Obje presude su pravosnažne.
Nakon pravosnažnog okončanja oba slučaja, koja potiču iz jedinstvene radnje izvršenja, dobili smo paradoksalne ishode: optuženi Ramo Brkić je osuđen za davanje mita, a sudija Azra Miletić za primanje istog mita oslobođena! Ramo Brkić će četiri godine i 11 mjeseci izdržavati kaznu zatvora za davanje mita koji sudija Azra Miletić nije primila! Isti sud utvrđuje da postoje dokazi i da nema dokaza!
Naravno, ne radi se ovdje o pravnom paradoksu ili aporiji pravničkog uma. Radi se o kontradikciji koju zdrav razum ne može da prihvati, a koja je mogla nastati ili iz različite ocjene dokaza, pogrešnog tumačenja prava i nerazumijevanja pravde, ili iz kriminalne djelatnosti pravosudnih struktura. Slični pravni i pravosudni idiotizmi (obrazlaganje naredbi, otvaranje predmeta!) u posljednje vrijeme postaju najozbiljnija prijetnja vladavini prava i društvenoj pravdi. Nižu se slučajevu u kojima se očigledni krivci oslobađaju, a nevini optužuju i osuđuju. Niko više ne može biti siguran da neće biti nevin osuđen. I svako će vjerovati da može izbjeći kaznu ako iza njega stoje vladajuće politike i korumpirane sudije. Sudiji je bolje ići sa “Rolexom” nego sa dobrim advokatom, što bi rekao neponovljivi Zdravko Mamić.
Odavno javno govorim o pravosudno-političkoj i medijskoj mafiji koja razara pravosudni sistem. Kao odgovor na moja javna upozorenja, ta ista mafija me je izvela pred disciplinski sud nekoliko mjeseci prije odlaska u penziju i Tužilaštvu BiH podnijeli krivičnu prijavu zbog izdvojenog mišljenja u predmetu “Novalić i dr.”. A onda je komedijant slučaj režirao ključni dokaz mojih sumnji – hapšenje predsjednika Suda BiH zbog uništavanja službenih spisa i raznih zloupotreba. Potom je uslijedila i suspenziju predsjednika Privrednog suda u Banjaluci. I evo nas pred pitanjem svih pitanja: ako predsjednici sudova uništavaju dokaze i krše zakone, šta li tek rade njihove sudije? Može li se vjerovati da u sudovima sudije primjenjuju zakone i provode pravdu? Zašto tužioci optužuju nevine, a amnestiraju krivce? Ko su ljudi u VSTV koji biraju i imenuju nedostojne i korumpirane tužioce i sudije?
Širi se krug pitanja i polje sumnje, a odgovora niotkuda. Umjesto stručnih analiza i javnih rasprava, iz Brisela stižu projekti o integritetu koji se sistematski uništava. Gdje je kraj sunovrata?
Visoko sudsko i tužilačko vijeće u ponedjeljak će održati interni sastanak, a nakon što je Upravno vijeće Suda BiH poništilo pojedine odredbe Poslovnika VSTV-a čime su zaustavljena sva imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija, ali i raspisani konkursi za nosioce pravosudnih funkcija.
“Navedeno pitanje će, radi hitnosti, biti razmotreno na proširenoj sjednici Stalne komisije za legislativu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Sastanak će biti održan jer je potrebno razmotriti ovo pitanje i donijeti odgovarajuće odluke koje će usmjeriti dalje djelovanje VSTV-a BiH prije sjednice Vijeća koja će biti održana 20. i 21. marta 2024. godine, na kojoj je između ostalog, planirano i imenovanje nosilaca pravosudnih funkcija”, naveli su iz VSTV-a BiH nakon odluke Upravnog vijeća Suda BiH.
Odredbe Poslovnika VSTV-a koje se odnose na konkurse, konkretno na način kako se biraju kandidati za nosioce pravosudnih funkcija koji će biti pozvani na razgovor impliciraju diskriminaciju. Zahtjev za ocjenu zakonitosti odredbi Poslovnika uputio je direktor Centra za edukaciju sudija i tužitelja Federacije Bosne i Hercegovine Arben Murtezić.
S obzirom da je u decembru raspisan i konkurs za 10 sudija i 10 tužilaca u Vrhovnom sudu FBiH i u Federalnom tužilaštvu FBiH kako bi se formirali posebni odjeli Federalnog tužilaštva i Vrhovnog suda FBiH za suzbijanje korupcije, organiziranog i međukantonalnog kriminala, i ta procedura će biti zaustavljena. Tako će ostati upražnjena i pozicija posebnog zamjenika glavnog tužioca Federalnog tužilaštva FBiH koji će biti na čelu tzv. “federalnog USKOK-a”.
VSTV ima zakazanu sjednicu za 20. i 21. mart, a sva imenovanja ostaju na čekanju.
Murtezić je smatrao da određene odredbe diskriminiraju sudije i tužioce u odnosu na advokate, notare i druge pravnike koji nisu nosioci pravosudnih funkcija.
“Sud nalazi da je osporeni Poslovnik VSTV-a donio zakonom neovlašteni organ, pa predmet uređenja osporavanog Poslovnika, odnosno prednjih odredbi istog, upućuje na zaključak da je VSTV, u konkretnom slučaju, prekoračio granicu svojih ovlaštenja utvrđenih Zakonom o VSTV-u. Ovako postavljene odredbe člana 49. stav 5 impliciraju diskriminaciju kandidata koji su nosioci pravosudnih funkcija u odnosu na kandidate koji nisu nosioci pravosudne funkcije, a ispunjavaju formalne uslove za imenovanje na neku pravosudnu funkciju”, saopćeno je iz Suda Bosne i Hercegovine.
VSTV će na dvodnevnoj sjednici razmatrati i Akcioni plan za implementaciju izmjena Zakona o VSTV-u. Još uvijek nije formiran odjel za integritet, pa bi se moglo desiti još jedno prolongiranje datuma u parlamentarnoj procedure.
No, sve bi se to moglo poklopiti sa donošenjem novog Zakona o VSTV-u, a rok od godinu dana se bliži.
Rasprava između mene i gospodina Draga Bojića ilustrativan je primjer nemoći dijaloga. Što god da se desi, bez obzira na snagu argumenata, nakon dijaloga svaka strana ostane na svome stanovištu. Ako bi se, pak, iz te rasprave izrodila otvorena i intelektualno poštena šira javna rasprava o nacionalizmu koja je nužna bosanskohercegovačkom društvu, ni njegovo ni moje vrijeme ne bi bilo protraćeno.
Dakle: ja nakon „dijaloga“ još tvrđe mislim da je gospodin Bojić u krivu. Kao što i on, usudiću se pretpostaviti, misli da sam u krivu ja.
Osvrnuću se, ipak, na samo jednu krivu tezu gospodina Bojića. Učiniću to zato što mislim da je to tačka u kojoj se najjasnije vide naše razlike.
Ponoviću: crnogorski nacionalizam broji 0 žrtava. Gospodin Bojić tvrdi da nije tako i crnogorski napad na Dubrovnik pripisuje crnogorskome nacionalizmu.
Vlast koja je učestvovala u napadu na Dubrovnik bila je vlast Crne Gore. Ali je njen nacionalizam bio velikosrpski. Mila Đukanovića i Momira Bulatovića na vlast je doveo velikosrpski nacionalizam. U trenutku napada na Dubrovnik, Crna Gora je satelit Srbije. Napad na Dubrovnik je djelo velikosrpskog nacionalizma koji je u Crnoj Gori bio prisutan i destruktivna sila tada, kao što je i danas.
U trenutku napada na Dubrovnik, što gospodin Bojić očito ne zna ili ne želi da zna, jer ruši njegove teze, crnogorski su nacionalisti okupljeni oko partije LSCG. Oni na Cetinju organizuju antiratne mitinge i pjevaju: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. Kao što će, ti crnogorski nacionalisti, kasnije na trgovima puštati pjesme Kemala Montena i plakati nad sudbinom Sarajeva. Razumijem da gospodin Bojić ima problem da to kognitivno mapira, ali to je prosto tako: govorimo o nacionalistima koji su oplakivali opsadu „tuđeg“ grada u koji se upustila njihova zemlja, oteta od strane velikosrpskog projekta.
Crnogorske vlasti i ostali velikosrpski nacionalisti tada su crnogorske nacionaliste nazivali „ustašama“. Tako ih velikosrpski nacionalisti zovu i danas. Ali eto: gospodin Bojić tvrdi da su Dubrovnik napali baš „crnogorske ustaše“.
Sa mojim stavom, prećutno i svojim prisustvom, složili su se Ministarstvo branitelja te Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske. Otkrivanju spomen ploče u Morinju kod Kotora, gdje su u logor odvođeni zarobljeni hrvatski branitelji, prisustvovali su ministri odbrane i vanjskih poslova Crne Gore Raško Konjević i Ranko Krivokapić, uz prisustvo hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i ministra hrvatskih branitelja Toma Medveda.
Tekst na ploči, koji su, it goes without saying, usaglasile hrvatska i crnogorska strana, glasi: „Tokom velikosrpskeagresije na Hrvatsku, ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj, za zatočene hrvatske civile i branioce.
Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!”
Što se toga čiji je nacionalizam, crnogorski ili srpski napao Dubrovnik, I Rest My Case.
Uzgred, najodvratnija strana CG nacionalizma, prisutna kod malog dijela crnogorskih nacionalista, jeste očijukanje sa hrvatskim nacionalizmom, njegovom ustaškom frakcijom. “Ista nas je odgojila mati, Crveni smo mi Hrvati”, Sekula Drljević, Štedimlija i taj đir. O tome sam pisao i to jasno osudio. Izvolite dokaz. https://zurnal.info/clanak/naspram-draze-mihailovica-mora-stajati-ljubo-cupic/23360
Tu, između ostalog, pišem: “Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski nacionalizam ne može biti ništa nacionalističko”. Toliko o mojoj podršci crnogorskome nacionalizmu.
Iz očitih razloga, međutim, ne pristajem na izjednačavanje crnogorskog i srpskog nacionalizma. Ne samo zbog nejednakog broja žrtava koje stoje iza tih nacionalizama, nego i zbog toga što je srpski nacionalizam imperijalan, dok je crnogorski antiasimilatoran i antikolonijalan. Taj se nacionalizam, koji nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema susjedima, iscrpljuje u odbijanju asimilacije kojoj su Crnogorci od 1918. naovamo izloženi. Taj nacionalizam staje u iskaz: “Mi smo Crnogorci, ne Srbi”. Što je u očitoj suprotnosti sa stavom velikosrpskoga nacionalizma o tome da su svi i svuda Srbi, a sve okolne zemlje “srpske”.
Crnogorski nacionalizam, koji su kao sredstvo oslobodilačke i emancipatorne borbe koristili i komunisti, ne da nije “isti” kao velikosrpski, nego mnogo više sličnosti ima sa alžirskim antikolonijalnim nacionalizmom, ili nacionalizmom koji je u svojoj borbi koristio marksistički revolucionar Thomas Sankara, koji će postati predsjednik Burkine Faso.
Dio argumentacije koju sam koristio za crnogorski, važi i za bošnjački nacionalizam. U BiH, srpski i hrvatski nacionalizam su centrifugalne, dok je bošnjački (još uvijek) centripetalna sila. Ukoliko bi bošnjački nacionalizam postao asimilatorna ili imperijalna sila, u meni bi imao posvećenog neprijatelja. Dok ne bude tako, odbijam bošnjački nacionalizam izjednačiti sa velikosrpskim i (veliko)hrvatskim. Tvrdim da teza o “istovjetnosti nacionalizama” aktivno radi za imperijalne nacionalizme.
Kada je katolička crkva spaljivala Jana Husa, pobožna je žena bacila cjepanicu u plamen na kojem je ovaj gorio pa se prekrstila. Tako, iz očitog neznanja, i gospodin Bojić baca drvo u vatru velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Šta reći, osim ponoviti ono što je tom prilikom rekao Hus: O, sancta simplicitas! O sveta prostoto!
Ovim je, što se mene tiče, “dijalog” između mene i gospodina Bojića završen.
Sprema se konačna politička bitka za izborna pravila koja su dogovorena u Dejtonu. Hrvatska država i njen proksi u BiH, HDZ BiH, su utrošili sav politički kapital koji je Hrvatska stekla ulaskom u NATO i EU u postizanje za njih strateškog cilja: izmjene načina izbora člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata. Dakle, ono što nije moglo agresijom i masovnim zločinima – koje je Haški sud okarakterisao kao udruženi zločinački poduhvat (UZP) hrvatskog rukovodstva – pokušava se postići kroz Parlament BiH.
Taj politički nastavak UZP-a zavisi od pristanka dijela stranaka sa sjedištem u Sarajevu na bjelodano učešće u uništavanju države BiH. Drugim riječima, nema uspješnog političkog UZP protiv BiH bez kolaboracionista iz sarajevskih stranaka.
Stranke tzv. Trojke su došle na vlast na nivou Federacije BiH nakon što su obećale svome malom šefu Draganu Čoviću da će biti spremne na puno učešće u ispunjavanju svih njegovih ciljeva ukoliko ih on izabere kao partnere. Veliki šef, Andrej Plenković, je stvorio preduslove za uspjeh ove grupacije stranaka svojim lobiranjem u EU i NATO za postavljanje Kristijana Šmita na mjesto Visokog predstavnika.
Prvi korak ka punom zagrljaju šahovnice je bilo učešće SDP, NS i NiP u Šmitovom nametanju izbornog zakona koji od Bošnjaka, ali i nebošnjaka koji žive u dijelovima zemlje koje je odbranila Armija RBiH, pravi gradjane drugog reda. Zagreb Šmitovo nametanje s pravom smatra svojom golemom pobjedom jer je de facto dobio veto na svako buduće formiranje vlasti na nivou FBiH.
Tu dolazimo do Predsjedništva BiH kao najveće i najvažnije bitke koju politički UZP planira da dobije u ovoj godini. Stranke kojima naputke daje Plenković – dakle HDZ, SDP, NS i NiP – naprosto nemaju dovoljan broj ruku u Parlamentu BiH da usvoje izmjene Ustava BiH. Zbog toga se planira perfidnom metodom kršenja pravnih normi i procedura usvojiti novi Izborni zakon koji će biti suprotan Ustavu BiH, a koji je već usvojen u Domu naroda od strane SNSD i HDZ 2022. Za uspjeh ovog plana je potrebno da Ustavni sud BiH solomonski odluči da je usvojeni zakon neustavan u svim aspektima osim u onom dijelu koji se odnosi na način izbora članova Predsjedništva BiH. Oni bolje upućeni u politička događanja lako uviđaju da je izbor HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda, Marina Vukoje, ključni preduslov za uspjeh ovog perfidnog plana za legaliziranje trajne vladavine HDZovske manjine u BiH.
Svako onaj koji u njihovim očima predstavlja prepreku ispunjavaju političkog UZP-a je meta koju treba neutralizirati. Sredstva se ne biraju. Činjenice su nevažne. Za politički UZP je vrijeme sada ili nikada. Biti li ne biti. Ako treba palit ćemo protivnike i na medijskoj lomači nelegitimnog režima kojeg je nametnuo Kristijan Šmit.
Mržnja je pogonsko gorivo lomače političkog UZP-a. Najomraženija ličnost je svakako Željko Komšić. Već 2019. je njegova lutka spaljena na lomači, uz ekstatično slavlje okupljene rulje, zato što je “probošnjački političar hrvatskih korijena”. Međutim, veći problem od samog Komšića su oni koji glasaju za njega. Njima se poručuje da su “Isil, Hamas, Hezbolah”, i to od strane katoličkog klera koji je kroz historiju pokazivao da mu lomače nisu mrske.
Izvjesni fra Franjo Ninić, i poprilično poznati fra Drago Bojić prednjače u upiranju prstom u najprioritetnije kandidate za lomaču. Neki od askera političkog UZP-a, kao što je Franjo Šarčević, su toliko fanatizirani da javno psuju mater svih dvjesto i kusur hiljada glasača Željka Komšića i žele im da se svi “uguše”. Tim glasačima se želi gušenje zato što koriste svoje demokratsko pravo da glasaju protiv stranke HDZ i političkog UZP-a, tj. za Komšića.
Ne bi Komšića ni bilo da Armija RBiH nije porazila onaj pravi UZP nekad 1993. pa je čak i Tudjman morao pristati na to da se prema izbornim pravilima može legalno i legitimno glasati za ljiljane, i to one zlatne. Pošto je ta armija porazila UZP, tj. HVO, noseći ljiljane na uniformama onda se od gubitničkog jeda javno napadaju djeca čiji se roditelji drznu da slave Dan nezavisnosti BiH. Djecu, roditelje i Benjaminu Karić, dakle cijelo to “bolesno društvo” želi se dodati lomači na kojoj već decenijama gori Komšić sa svim svojim glasačima. Bakir Izetbegović i SDA su mogli izbjeći da ih se ubaci u vatru lomače da su pristali na ono na što je pristala Trojka. Ali nisu i zato i oni gore u njoj.
Ako nekome slučajno padne na pamet da se brani od političkog UZP-a, onda se po uzoru na autoritarne režime prst upre u anonimne prijetnje na društvenim mrežama. Gebelsovski se onda te prijetnje nepoznatih autora lažno pripišu kandidatima za lomaču. Dakle, lomača i sve želje za gušenjem i uvrede postaju opravdane. Neki od podstrekača lomače šeretski zaključuju da su te uvrede i psovke jedino što ovi koji vole ljiljane i 1. mart i mogu razumjeti.
Osim toga, mnogi javni društveni i politički radnici u Sarajevu u svojoj naivnosti naprosto ne razumiju i nisu svjesni toga da su Šarčević i Bojić stupili na mjesto Čovićevih jurišnika poput Joze Pavkovića i Zorana Krešića, te sada iz Sarajeva potpomažu suštinski cilj hrvatskih nacionalista – preuzimanje Predsjedništva BiH i Ustavnog suda BiH – čime bi se bosanski politički faktor doveo o šah-mat poziciju. Podrška jurišnicima naravno stiže i od bivših vojnika VRS. Notorni Rajko Vasić i poštar smrti Srdjan Puhalo se kao i 90ih nalaze upravo tamo gdje treba dati doprinos uništavanju i obesmišljavanju BiH.
Andrej Nikolaidis je nedavno spaljen na sličnoj lomači velikosrpskog fanatizma u Herceg Novom, ali ni to ga nije spasilo od toga da ga fra Bojić tako spaljenog ne doda na lomaču velikohrvatskog političkog UZP-a koji je sada na svom tridesetogodišnjem vrhuncu. Moj savjet svima koji žele izbjeći sudbinu Nikolaidisa je da opsuju majku svim glasačima Željka Komšića i da im požele da se uguše. To je jedini način da se spasite. Ako meni ne vjerujete pitajte režimske propagandiste Nerzuka Ćurka i Asima Mujkića.
„Ovakvu šamarčinu Amerikanci na Balkanu još nikada nisu dobili“. Ovu poruku sam dobio prije dvadesetak dana od jednog dobrog poznavatelja ovdašnjih (geo)političkih prilika poslovno vezanog za međunarodnu zajednicu, a emocionalno za vladajuću strukturu. Povod je bio sastanak održan u Zagrebu Andreja Plenkovića, premijera Hrvatske i Dragana Čovića, lidera HDZ BiH.
U konretnom slučaju „uvažavenje hrvatskog interesa u BiH“ značilo je podršku službenog Zagreba izgradnji Južne plinske interkonekcije i njenom funkcioniranju na način na koji to mjesecima „gura“ Čović: „uspostavom nove firme sa sjedištem u Mostaru“.
O tom projektu negativan sud je prethodno dao američki državni sekretar Anthony Blinken u pismima koje je uputio hrvatskom ministru vanjskih poslova Goranu Grliću Radmanu i njegovom bosanskohercegovačkom kolegi Elmedinu Konakoviću. Protiv Čovićevog prijedloga, a za jedinstvenu firmu sa sjedištem u Sarajevu koja će servisirati Južnu interkonekciju, izjasnili su se i visoki dužnosnik State Departmanta James O’Brien, te američki, amabasador SAD u BiH Michael Murphy. (Nije poznato da li je i šta je Konaković odgovorio Blinkenu).
„Problem je u tome što je američka ambasada jedina opozicija Draganu Čoviću, dok svi drugi poslušno ispunjavaju njegove želje i zahtjeve“, odgovorio sam svome korespodentu sa početka ovog teksta.
Murphy zakon
Da lider HDZ-a nema opoziciju, ni na jednoj razini svojeg javnog djelovanja, nego da čvrstom rukom sve kontrolira nije originalno otkriće. Unutar hrvatskog biračkog tijela pune dvije decenije koliko se nalazi na čelu stranke Čović vlada autokratski suvereno. Izuzev jednog kratkog perioda nakon izbora 2006.godine kada mu je ozbiljno zaprijetio Božo Ljubić sa HDZ-om 1990, Čović nije imao dostojnu konkurenciju. Način na koji je pacifizirao Ljubića i uključio ga u zajednički front, Hrvatski narodni Sabor, za „hrvatsku stvar“ podjednako govori o Čovićevoj vještini i Ljubićevoj političkoj vjerodostojnosti.
Nekoliko godina kasnije tokom suđenja Ivi Sanaderu saznati ćemo da je HDZ 1990 bio projekat bivšeg hrvatskog premijera koji je svim sredstvima, a najviše financijskim, pokušao obuzdati faraonski status i nezajažljive ambicije Dragana Čovića u susjednoj zemlji koji se se posredno prelijevale i na samu Hrvatsku.
Na Čovićevu superiornost u kantonima sa hrvatskom većinom, također je suvišno trošiti riječi. Sa malim izuzetkom Kantona 10, HDZ BiH kontrolira cjelokupan „hrvatski poltičko-nacionalni prostor“ u svakom segmentu vlasti, zakonodavnom, izvršnom i, što je posebno toksično-pravosudnom.
Punu deceniju, otkako se na izborima 2014. HDZ BiH vratila na vlast u Federaciji BiH (koja im je prethodne četiri godine na ne baš sasvim legalan i demokratski način bila uskraćena) Čović i njegova stranka unutar Vlade Federacije BiH djeluju suvereno i bez ozbiljnijih mehanizama demokratske kontrole. U prećutno uspostavljenom palalelizmu vlasti HDZ BiH se utaborio u svojim „tradicionalnim“ resorima, poput financijskog sektora i prometno-infrstruktornog kompleksa.
U pravu su kritičari sarajevske „Trojke“kada tvrde da je premijer Nermin Nikšić isporučio Čoviću sve što je on tražio, a on je, to je barem poznato, nezasit u traženju. No, takvi moraju priznati da nikako drugačije Vlada Federacije Bih nije šljakala ni u vrijeme zlosretnog Fadila Novalića. Čović i njegovi ministri se nisu „šteli mešat“ u nabavku respiratora, ili rasprodaju „Fabrike Duhana“, kao eminentno „bošnjačko-sarajevska“ pitanja, dok su Novalić i Nermin Džindić(SBB) mirno posmatrali uzurpiranje državnog vlasništva u „Aluminiju“.
Faraon s Neretve
I na državnoj razini, Vijeću ministara BiH gdje je zahvaljujući „čeličnom“ partnerstvo sa Dodikovim SNSD-om, neuzamljenjiv čimbenik, HDZ BiH nema apsolutno nikakvu opoziciju koja bi predstavljala ozbiljnog protivnika. Bilo koji prijedlog, ili zahtjev njihovih ministara „na neviđeno“ može računati na dvotrećinsku podršku u Vijeću ministara BiH.
(Iz ove rasprave apstrahiram Prdsjedništvo BiH, odnosno legitimnog izbora Hrvata, ne zato što ga smatram irelevantnim, nego što se stiče dojam da Čović na ovom pitanju insistira više iz razloga povrijeđene taštine-svaki autokrata želi kontrolu nad cjelokupnom piramidom vlasti-nego što drži do autoriteta i značaja te funkcije)
Nepodijeljenu, plebiscitarnu podršku HDZ BiH i Dragan Čović godinama imaju unutar cjelokupnog političkog spektra u Hrvatskoj, vladajućeg i oporbenog. Ne samo što je Čović i njegova politika jedina tačka na kojoj su suglasni dvojica najvažnijih hrvatskih političara, premijer Plenković i predsjednik Zoran Milanović, nego među njima dvojicom godinama bukti rivalitet na temu ko se više, jače, bolje zalaže za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Ovih dana, nakon što je BiH dobila podršku Evropske komisije za početak pregovora za ulazak u EU, ta je prepirka dobila komične elemente: dok je Milanović kritizirao Plenkovića da nije uvjetovao evropski put BiH legitimnim izborom hrvatskog člana Predsjedništva BiH, HDZ ga je podsjetio na davno ašikovanje sa Željkom Komšićem optužujući ga da „jednom komšićevac-uvijek komšićevac!?
Podrška Andreja Plenkovića „pravednoj borbi“ Dragana Čovića protiv američke diplomacije nijednog trenutka nije bila upitna. Hrvatskog premijera i lidera HDZ-a uskoro čekaju izbori, nacionalni i za Evropski parlement. Akcije Plenkovića i njegova stranke dugo nisu stajale lošije na političkom tržištu Hrvatske. Nakon niza afera, od kojih je izbor kompromitiranog Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika najviše ponizila javnost i ujedinila oporbu, Plenković je zaoštrio svoju retoriku, koketirajući sa desnim biračkim bazenom i atakirajući na neke od bazičnih sloboda poput medijskih.
Kako je nedavno u „Nacionalu“ pisala Jelena Lovrić: „Dok je glumio svilenog autokrata Andrej Plenković je sedirao opoziciju i pobjeđivao na izborima. Njegova se vlast činila prihvatljivom i mnogim neostrašćenim ljevičarima, kao i neekstremiziranim desničarima.
Oštrim zaokretom udesno gubi birače i moguće partnere u centru“. I dalje: „Plenkovićevo skretanje udesno kamuflacijske je prirode. Služi maskiranju nemoći da se iz blata korupcijskih skandala-u kojima se njegov vlast davi-izađe…“
Plenkovićevo ohrabrivanje Dragana Čovića da nastavi „štititi hrvatske interes“ idući kontra zahtjeva diplomacije najmoćnije svjetske velesile, jeste preuzimanje agende suverenizma kao zaštitnog znaka svih desničarskih lidera, Zorana Milanovića.
S druge strane, Dragan Čović i HDZ BiH nezamjenjivi su izborni aduti sestrinske stranke sa sjedištem u Zagrebu. Ne radi se tu samo o ona tri zastupnička mjesta iz dijaspore koju, bez izuzetka godinama u Hrvatskom Saboru popunjavaju HDZ-ovci iz Bosne i Hercegovine. Plenković ima u vidu da je manje-više cjelokupno biračko tijelo HDZ-a u Hrvatskoj ideološkio i zavičajno senzibilizirano prema Čoviću i njegovoj stranci pa bi stoga svako zaoštravanje prema njemu vodilo unutarnjem stranačkom raskolu i sisperziji glasova prema desnijim opcijama (Domovinskom pokretu, Mostu…).
Dragane moj, kad dođeš ti
Nakon velikog mitinga ujedinjene oporbe predvođene SDP-om u Zagrebu Andrej Plenković je organizatoru optužio da su „proruski orjentirani“. „Oni su krajnja ljevica, radikalna ljevica, ljudi koji su bili protiv vojne pomoći Ukrajini, a tim su de facto za Rusiju“, objasnio je svoje objede hrvatski pormijer. Sličnim jezikom i tonom je u posljednje dvije godine Plenković govorio i o Zoranu Milanoviću, za što je predsjednik davao mnogo više argumenata.
Ukoliko bi se Plenkovićev kriterijum da se prorusko djelovanja pojedinih političkih stranaka i lidera mjeri njihovim ponašanje u parlamentima glede ruske agresije, primijenio u Bosni i Hercegovini u tom bi slučaju Dragan Čović i njegov HDZ prošli neuporedivo lošije od tzv. „ekstremne ljevice u Hrvatskoj“. U dva navrata je tokom 2022.godine Čović kao član, i/ili predsjedavaući Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH odbijao uvrstiti zahtjeve zastupnika (Denisa Bećirevića i Zlatka Miletića) da ovaj visoki dom osudi rusku agresiju i podrži prava Ukrajine na odbranu i teritorijalni integritet. Samo nekoliko mjeseci pred rusku agresiju Čović je u Moskvi svoje domaćine molio za „više prisustva u Bosni i Hercegovini“.
Ostavimo načas Plenkovića po strani, Čovićev promoskovski uklon nije u to vrijeme zasmetao američkim (ni evrospkim) diplomatama u BiH i izvan nje. Dapače, nakon okončanja izbora snažno su se zauzeli da HDZ-u BiH ispune sve zahtjeve glede raspodjele vlasti. Podrška je išla dotle da su insisitrali na rehabilitaciji HDZ-ovih kadrova koje su prethodno stigmatizirali stavljanjem na američku „crnu listu“.
Tek će posljednjih nedjelja ambasador Michael Murpfy zaoštriti retoriku koja je ovih dana dovedena do usijanja u intervjuu „Oslobđenju“ u kojem je Čovićevu politiku nazvao „proruskom“. „Nastavit ćemo se boriti i navoditi argumente i braniti, inzistirati na egergetskoj sigurnosti BiH u ime građana Federacije BiH i ekonomske koristi i Bošnjaka i Srba i Hrvata“, kazao je ambasador Murphy. Potom je bio izravan: „ A gospodin Čović je taj koji treba da odluči treba li raditi u interesu ljudi za koje tvrdi da ih predstavlja, ili će raditi u korist Rusije. To je izbor sa kojim se on suočava“.
Da se dugodišnjoj idili između lidera HDZ-a BiH i američkog ambasadora bliži kraj bolje upućeni su tvrdili mnogo prije nego što je to postalo javno dostupno. Ambasador Michael Murphy je, prema tim izvorima, bio prošle godine pozvan na sastanak u Mostar na kojem su pored Čovića prisustvovali gazda „Aluminija“ Amir Kabiri, te Galit Peleg, ambasadorica Izraela u Bosni i Hercegovini. Nakon što je Kabiri ohrabren prisustvom i podrškom ambasadorice obećao pomoć Čoviću u uspostavi tvrtke za plinski biznis sa sjedištem u Hercegovini, navodno je reagirao američki ambasador koji im je ultimativno poručio da od toga neće biti ništa te da firma koja će biti zaduđena za Južnu interkonekciju mora imati sjedište u Sarajevu.
Nakon toga se moglo čuti da je Čović odbio poziv ambasadora Muprhyja da se sretnu u Sarajevu. Za cjelovito razmijevanje Čovićeve fiksacije za vlastitu tvrtku za Južnu interkonekciju neopodno je imati uvid u plinski biznis u Hrvatskoj i moćni lobi koji iza njega stoji. Tu je svakako presudna uloga Prvog plinarskog društva (PPD) i njegovog šefa Pavla Vujnovca, najmoćnijeg ( ne samo) poslovnog čovjeka u Hrvatskoj.
Vujnovčev PPD je pokrenut svojevremeno kao projekat ruskog GASPROM-a. Nakon zapadnih sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, dolazi do (prividnog?)zahlađenja odnosa Vujnovca i ruskih partnera, uslijedile su međusobne optužbe, Rusi su tužili PPD-e za višemilionske prevare. Prema mišljenju upućenih, radi se u fingiranom sukobu, kojim Vujnovac prema Zapadu želi steći reputaciju borca protiv ruskog utjecaja. Imajući u vidu moć i utjecaj Pavla Vujnovca, koja je rapidno uvećana nakon preuzimanja velikog dijela „Agrokora“, razumljivo je da se Andrej Plenković ne bi usudio suprotstaviti njegovim razvojnim planovima, čak i da njima nije obuhvaćen Dragan Čović i njegova poltičko-poslovna ekipa iz Hercegovine.
Važna ličnost u operacijama PPD-a, pa i onim u Bosni i hercegovini, konkretno Draganom Čovćem ima jedan od većih dioničara tog poslovnog giganta Josip Jurčević, nekadašnji šef analitike Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske. Za Jurčevića upućeni kažu da je preko svoje mreže suradnika raspoređene u diplomatskim predstavništvima Hrvatske, odnosno kadrovima HDZ-a u institucijama BiH „opkolio“ Čovića kojem ta vrsta podrške u ovom trenutku konvenira.
Iz tog poslovo-obavještajnog miljea u Hrvatskoj dolazi Ivica Nuić, planirani direktor preduzeća Interkonekcija sa sjedištem u Mostaru. Nuić je poznato ime u poslovnoj zajednici u Hrvatskoj, tajnik je Matice Hrvatske. Povezivan je sa desničarskim strukturama u HDZ-u posebno sa bivšim Tuđmanovim prvim suradnikom Ivićem Pašalićem sa kojim je, tvrdilo se, sudjelovao u prodaji „Večernjeg lista“ austrijskoj „Styriji“.
Šaptač Konjičanima
Naravno da sudbina Južne plinske interkonekcije ne ovisi samo o Draganu ČovIću i HDZ-u, da će se o njoj morati pitati i njegovi federalni politički partneri, prije svih Nermin Nikšić premijer Federacije BiH. On je prošle nedjelje zatražio od rukovodstva Predstavničkog doma Parlamenta FBiH da sa dnevnog reda skine (SDA-ov)prijedlog zakona o Južnoj interkonekciji. Taj je Zakon, inače, već bio usvojen u Predstavničkom domu u prošlom sazivu, ali je izborom novog sastava ovog doma on povučen. Nikšić je najavio da njegova Vlada priprema novi prijedlog Zakona o Južnoj interkonekciji. U kom bi smjeru mogao ići najavljeni Zakon najavio je Nikšić ovih dana: „Ovdje imamo samo (samo?!op, S.A.) politički problem za koji se nadam da ćemo ga riješiti.
Smatramo da je korektno napraviti mješovitu upravu „BH Gasa i napraviti podružnicu u Mostaru“! Dragan Čović je prije toga kazao da bi također „bilo korektno“ da se formira plinska tvrtka u Mostaru „koje bi bilo u stoprocentnom vlasništvu Vlade Federacije BiH”. Pa bi federalna Vlada, na poslovanje kadrovsku i inu politiku vjerovatno isti utjecaj kao što ima na „svoju“ „Elektroprivredu Herceg Bosne“, ili „Šume Herceg Bosne“!
Da stavovi Čovića i Nikšića o Južnoj interkonekcijki međusobno nisu udaljeni kako bi se moglo na prvi pogled učiniti, sugerira i činjenica da su i jedan i drugi vrlo bliski Ivicom Nuićem, inače Nikšićevim zemljakom iz Konjica. Navodno da nijedan ne bi imali ništa protiv da Nuić bude na čelu onog što jedna naziva „podružnicom“, a drugi „zasebnom tvrtkom u vlsništvu Vlade Federacije BiH“.
Koliko je stvarni utjecaj američke diplomacije i njenog opunomoćenika za BiH Marpfya na obuzdavanju Dragana Čovića i ruskog utjecaja na energetsku sigirnost ove zemlje, moglo bi na koncu ovisiti o spremnosti „sarajevske Trojke“ da svaku kapitulaciju predstavlja kao „kompromis“!
„Šamarčina Amerikacima“ o kojoj je bilo riječi na početku teksta neće biti toliko bolna ukoliko bude izvedena samo sa dva prsta, Plenkoivićevim i Čovićevim. Za „puni kapaciotet“ i snagu te poruke, potrebni su i prsti sarajevske Trojke!
Za sve što je suspendovani predsjednik Suda BiH Ranko Debevec radio ima osnovane sumnje, osim u onom dijelu koji se odnosi na sat Zdravka Mamića.
Naime, sudija Suda BiH blizak HDZ-u BiH Davorin Jukić još u istražnoj fazi je utvrdio da navodi Tužilaštva BiH da je bjegunac od hrvatskog pravosuđa Zdravko Mamić podmitio Ranka Debeveca satom vrijednim 15 hiljada eura – nisu dovoljni za “osnovanu sumnju”. Ti navodi su, smatra sudsko vijeće sa Jukićem na čelu, “samo indicije” jer se ne može jasno utvrditi da li je u pitanju mito ili poklon.
Podsjetimo, Zdravko Mamić je u svom iskazu datom pred državnom tužiteljicom Bojanom Jolović priznao da je Debevecu poklonio sat vrijedan 15 hiljada eura. Hercegovački biznismen Ljiljanko Palac je u Tužilaštvu priznao da je taj sat donio iz Hercegovine u Sarajevo i predao ga Ranku Debevecu. No, to za sudsko vijeće kojim je predsjedavao Davorin Jukić nije bilo dovoljno za “osnovanu sumnju”, za razliku od svih drugih tačaka naredbe o provođenju istrage protiv Ranka Debeveca.
“Kada su u pitanju radnje opisane u tački 3 naredbe o proširenju istrage kojima se osumnjičenom (Ranko Debevec) stavlja na teret da je u periodu od 2019. do 2021. godine, u svojstvu službene osobe, znajući da se pred Sudom vodi ekstradicijski postupak za lice Zdravko Mamić, od istog prihvatio nagradu u vidu ručnog sata u vrijednosti od preko 15000 eura, kako bi korštenjem svog službenog položaja pomogao Mamiću u predmetima koji se vode pred Sudom vijeće cijeni da dokazi kojima su ovi navodi potkrijepljeni nisu mogli u ovom trenutku dovesti do zaključka o postojanju osnovane sumnje na strani osumnjičenog, te je ista zadržana na osnovu osnova sumnje. Pri tome je vijeće posebno imalo u vidu navode svjedoka koji su saslušani na ove okolnosti, a iz čijih iskaza proizilaze samo indicije sa bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o eventualnom primanju dara za trgovinu uticajem, te koji nisu zadovoljili standard osnovane sumnje ka voši stepen sumnje zasnovan na dokazima u ovom trenutku”, navedeno je u odluci sudskog vijeća kojim je predsjedavao sudija Davorin Jukić.
Šta ovo, zapravo, znači?
Sudija Davorin Jukić koji je poznat po tome što je Sud BiH proglasio nenadležnim za suđenje lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću u predmetu “Lijanović i drugi” konstatuje da “nema dovoljno” dokaza da bi se utvrdila osnovana sumnja da je Ranko Debevec počinio krivično djelo primajući sat od Zdravka Mamića. Ovim je, faktički, sudija Jukić abolirao Zdravka Mamića i biznismena Ljiljanka Palca s kojim je, prema informacijama Istrage, u prijateljskim odnosima.
Podsjetimo, Tužilaštvo BiH je, pored ostalog, sumnjičilo Debeveca da je dobio sat Zdravka Mamića u periodu kada je Sud BiH odlučivao o tome hoće li Mamić biti izručen Hrvatskoj. Postupajući tužilac Tužilaštva BiH koji je učestvovao u postupku za izručenje bio je Oleg Čavka, koji je, također, bio u prijateljskim odnosima sa biznismenom Ljiljankom Palcem koji je bio posrednik u poklanjanju sata za Debeveca.
Sudija Davorin Jukić godinama održave dobre veze sa čelnicima HDZ-a BiH i hercegovačkim biznismenima.
Podsjetimo, 19. decembra prošle godine po naredbi Tužilaštva BiH SIPA je uhapsila bivšeg direktora OSA-e OSmana Mehmedagića i predsjednika Suda BIH Ranka Debeveca. Prvobitno su pritvoreni zbog sumnje da su nezakonito prisluškivali uposlenike Tužilaštva BiH i sudije Suda BiH. Sudija Jukić je, kao član Vijeća Suda BiH, konstatovao da postoji osnovana sumnja i odredio im je pritvor. Nakon toga, Tužilaštvo je proširilo istragu protiv Debeveca zbog sumnje da je primao mito od kompanije Kramar i od Zdravka Mamića. No, sudsko vijeće kojim je predsjedavao Davorin Jukić je utvrdilo da postoji osnovana sumnja da je Debevec primio mito od Kramara, ali ne i od Zdravka Mamića, koji je priznao da je poklonio sat suspendiranom predsjedniku Suda BiH.
Gospodin Drago Bojić je na prometej.ba objavio tekst u kojem me optužuje da sam stao na „stranu progonitelja“ gospodina Franje Šarčevića.
Mišljenja sam da je tekst dosadan, predvidljiv i intelektualno nepošten. K tome, taj tekst na kraju postaje nečitljiv, na mjestu gdje gospodin Bojić piše: „Svaki nacionalizam je zlo. Ne postoje prihvatljivi nacionalizmi niti takvi koji bi bili sekundaran problem“. Ovo zvuči kao nešto što uglas sriču negdašnji polaznici „Nansen dijalog centra“ ili neke druge NGO radionice o toleranciji.
Bojićev tekst je, važno je istaći, pristojan. Nije jebao mater meni i svim mojim čitateljicama i čitaocima. Što je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za prometej.ba. Jer je Bojićeva pristojnost očit napredak u odnosu na komunikacione strategije koje koristi urednik toga portala, gospodin Šarčević.
Ne. Nisam stao na „stranu progonitelja“. Da bih tako učinio, najprije bi morao postojati progon. Ono što se dešava meni i gospodinu Šarčeviću, pak, progon nije. Radi se o pritisku – radikalno različitog intenziteta – zbog izgovorene riječi. Što ne znači da do progona – a i pogroma – nećemo stići.
Podrazumijeva se da ne podržavam napade na Šarčevića. Mislim da Šarčević, a tu slobodu dajem i sebi, ima svako pravo da piše šta hoće i kako hoće i da zbog toga ne bude izložen prijetnjama. Američki standard slobode govora bliži mi je od evropskoga – u SAD je, podsjetiću, i govor mržnje ustavno zaštićen kao sloboda govora. To je moja pozicija.
Ono čime sam se bavio tokom gostovanja na Hayat televiziji je, pak, razlika između „slučaja Nikolaidis“ i „slučaja Šarčević“.
Tvrdim da svaka kritika ne može biti tumačena kao napad na slobodu govora. Tvrdim da napad na slobodu govora nije isti ako dolazi sa pozicije moći ili ako dolazi od strane bijesna čitatelja. Da bih to ilustrovao, opisao sam kako izgleda pritisak države na mene. Odlukom ministarstva kulture, moja primanja su smanjena gotovo prepolovljena. Sistem, dakle, otežava moju egzistenciju. Režimski mediji već godinama vode brutalnu hajku protiv mene. Ta hajka podrazumijeva potpunu dehumanizaciju Andreja Nikolaidisa. Ta dehumanizacija je imala logičan završetak u spaljivanju simboličkog Nikolaidisa. I sam govor optužbe i presude koja je pročitana protiv mene bio je dehuamanizujući. Tokom govora, više puta sam nazvan onim koji širi smrad; govnetom; onim koji piše fekalijama; pripadnikom autofekalne književnosti… Na koncu, razularena masa je vikala: „spaljuj govna“.
Oni, dakle, nisu spalili lutku čovjeka, nego dehumanizovano „govno“.
Ako je to isto kao ono što se desilo gospodinu Šarčeviću, upućujem mu izvinjenje. Ali nije isto – srećom po gospodina Šarčevića.
Dopustite da vam ilustrujem logiku koja insistira na istovjetnosti „slučajeva“. To je kao da imate dva čovjeka. Jednoga je prebilo metalnim šipkama, drugoga je ošamarilo. I jedno i drugo akti su nasilja – stoga je to isto. Ako se pak pojavi neko ko insistira kako to ipak isto nije, eto nekoga poput gospodina Bojića ko će ustvrditi kako onaj koji ističe kako lomljene glave šipkom i šamaranje nije isto time, zapravo, opravdava nasilje nad ošamarenim.
Istu logiku gospodin Bojić primjenjuje kada tvrdi da asistiram bošnjačkome nacionalizmu. To ilustruje mojom tvrdnjom da su, za mene, bošnjački i crnogorski nacionalizam sekundaran problem.
Obratimo pažnju: ja ne tvrdim da je bošnjački nacionalizam dobar, niti da nije problem. Naprotiv: kao problem – ali sekundaran – ga definišem. Zašto tako mislim? Zato što sam uvjeren da je najopasniji nacionalizam u BiH, kao i na Balkanu, onaj velikosrpski. Koji je iza sebe ostavio najviše žrtava. I koji je u BiH centrifugalna sila, koja može izazvati novi rat. Da li bošnjački nacionalizam može postati najveći problem bosanskohercegovačkog društva? Da. Ali to sada nije tako.
U Crnoj, pak, Gori sprovodi se izjednačavanje crnogorskoga i srpskoga nacionalizma. Ne prihvatam da su nacionalizmi, od kojih je jedan izazvao genocid a drugi broji 0 žrtava i vrhuni u optužbi da su crnogorski Srbi „posrbice“ – jednaki niti jednako opasni. Time, dakako, ne tvrdim da je crnogorski nacionalizam „dobar“.
Gospodin Bojić, pak, insistira na tome da je bošnjački nacionalizam najvećeg naroda. Uz neveliku dozu uopštavanje moglo bi se reći kako je on pristalica teze da je veličina najbitnija, dok sam ja na stanovištu kako ne bi trebalo zanemariti ni tehniku.
Dio Bojićeva teksta koji smatram neetičnim i nedostojnim njegove javne figure je onaj u kojem se on bavi navodnim motivima moje navodne – a nepostojeće – odbrane bošnjačkoga nacionalizma, čijim me „podmuklim asistentom“ naziva. Gospodin Bojić sugeriše da je za mene to – korisno. A korisno je zato što čineći tako izbjegavam da budem izložen bijesu i osudi bošnjačke javnosti.
K vragu, pomislio sam tada, kako se toga nisam sjetio? Zašto nisam prekucao igricu? Zašto sam se ja – koji živim u Crnoj Gori – izložio bijesnu crnogorske javnosti, što me je dovelo do smanjenja prihoda, ograničenja slobode kretanja i inkvizitorskog suđenja koje je završilo spaljivanjem simboličkog Nikolaidisa?
Zašto, jer mi je tako očito bilo korisnije, nisam „podmuklo asistirao“ velikosrpskom nacionalizmu u Crnoj Gori?
Po gospodinu Bojiću, ja sam idiot – da bih izbjegao osudu tamo gdje ne živim – u Sarajevu – ja sam se izložio javnom linču tamo gdje živim – u Crnoj Gori.
Ako, pak, pod „korisno“ gospodin Bojić ili bilo ko drugi misli da sam za svoje „podmuklo asistiranje“ nekako plaćen, evo moje ponude. Vaši saradnici a, mislim, i članovi redakcije pripadnici su vladajućih stranaka. Sa vladajućima ste „dobri“. Oni imaju svu moć, imaju službe. Ako dokažete da iz Bosne dobijam bilo kakve novce osim skromnih honorara za svoje knjige, nastupe i članke – ja ću se, posramljen, zauvijek povući iz bosanskohercegovačkog javnog života.
Da. Kao i svaki medij koji je platforma sa koje se javnosti obraćaju vladajući, i koji pritom diseminira ideologiju vladajućih, prometej.ba jeste režimski medij. Da. Tekst gospodina Bojića napad je režimskog medija na kritičkog novinara.
Za kraj. Ako bih na gospodina Bojića primijenio logiku koju je on primijenio na mene, to bi me dovelo do sljedećeg zaključka. Da je gospodin Bojić perfidno i podmuklo javno osudio moje spaljivanje, a potom dopisao optužnicu koja je do spaljivanja dovela.
Nužno bi me dovelo do zaključka da je fratar stao na stranu palitelja.
Danas su mediji objavili da je Kemal Ademović Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH podnio Ustavnom sudu, a kojim traži ocjenu ustavnosti Odluke o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene koju je donijela Vlada Federacije BiH, a koji iz onog što u mediji prenijeli vrvi zgrožen neznanjem i površnošćui autora ovog podneska, ali i mogućim lošim namjerama podnosioca Zahtjeva.
Naime, onaj ko je pisao ovaj podnesak, u samo dvije rečenice, ako su tačne onako kako su ih mediji prenijeli, pokazao je svo pravničko neznanje i amaterizam.
Mediji su prenijeli da u tom Zahtjevu piše: “u skladu sa odredbom člana III/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine entiteti i sve njihove administrativne jedinice imaju obavezu da usaglašavaju entitetske ustave i zakone sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine entiteti imaju obavezu provođenja presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Prva rečenica govori o obavezi nižih organa vlasti da svoje normativne akte do nivoa zakona usaglašavaju sa Ustavom Bosne i Hercegovine, vjerovatno aludirajući na pravo i dužnost Ustavnog suda BiH da ocjenjuje usklađenost odredaba ustava ili zakona nekog entiteta sa Ustavom BiH. Nije jasno kako isti taj autor imajući na umu ovu rečenicu smatra da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje usklađenost odluke organa izvršne vlasti sa ustavom. U ovom smislu autor se mogao informisati i među odlukama Ustavnog suda, te shvatiti da ovaj Zahtjev nema nikakve šanse za uspjeh pred sudom. Najkraće rečeno morao bi biti odbačen, jer pitanje koje se pokreće nije u nadležnosti Ustavnog suda.
Druga rečenica citiranog teksta govori o tome da autor Zahtjeva uopšte nije upućen u ustav i materiju koja se njime reguliše. Status odluka Ustavnog suda BiH (konačnost i obaveznost) bila je regulsana odredbom člana VI/4 Ustava BiH prije donošenja Amandmana I na Ustav BiH, a koji se odnosi na nadležnost Ustavnog suda u pogledu Brčko distrikta BiH (PSBiH, broj 327/09 od 26.05.2009. godine), a kojim je rečeno da „Dosadašnji član VI.4. postaje član VI.5.“ Ovakav promašaj je nešto što bi se moglo tolerisati studentu pravnog fakulteta koji još nije položio Ustavno pravo, ali autoru podneska kojim se obraća Ustavnom sudu BiH nikako ne može biti prihvatljivo.
Kada se pokuša ući u namjere podnosioca onda je to posebna tema. Kemal Ademović, legendarni komandant odbrane BiH ovakvim podneskom i u vrijeme kada je podnešen otvara prostor za nastavak i intenziviranje napada na Ustavni sud.
Ovih dana podnesen je Zahtjev za rješavanje spora države BiH sa Vladom RS u vezi sa prodajom državne imovine na Jahorini i koji bi trebao biti prihvaćen od strane US, s druge strane podnesen je ovaj Zahtjev za ocjenu ustavnosti. Radi se o sličnom nivo pravne snage akata koje su donijele dvije entitetske vlade, o dva različita zahtjeva koja se nalaze pred Ustavnim sudom, za jedan od njih (spor) Ustavni sud BiH je nadležan, a za drugi nije nadležan, jedan se odnosi na državnu imovinu u RS, a drugi na istu tu imovinu u Federaciji BiH.
S obzirom na dosadašnji rad Ustavnog suda BiH očekivati je da bi se oba ova predmeta trebala naći na istoj Plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH, i sud bi trebao zaustaviti aktivnosti na raspolaganju državnom imovinom u RS (na Jahorini) i istovremeno se proglasiti nenadležnim za razmatranje raspolaganja državnom imovinom u Federaciji BiH.
Bit će ovo idealna prilika za sve one koji osporavaju rad Ustavnog suda BiH i što je najgore bit će u pravu, barem u opšte prihvaćenom narativu. Obzirom da Zahtjev za ocjenu ustavnosti odluke vlade podnosi Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, dakle visoko pozicioniran funkcioner, funkcioner koji može koristiti izuzetne resurse u obnašanju svoje pozicije pa i u pripremanju ovakvih podnesaka u smislu konsultacije struke i nauke, što se ne može reći za podnesak koji je su mediji objavili.
Pitanje za Kemala Ademovića, legendarnog komandanta, jesi li svjestan kakav si autogol postigao? Kako ovaj tvoj potez pogoduje protivnicima Ustavnog suda i zagovaraocima njegove reforme.
Ako ovo nisi uradio namjerno konsultovat ćeš se sa onima koji znaju, posljedice koje mogu da se dogode mogu se izbjeći. Ako ostaneš pri ovakvom zahtjevu bit će jasno da je ovaj zahtjev dio nekog zakulisnog dogovora o „rješavanju pitanja Ustavnog suda BiH“.
(autor je profesor pravnih nauka na Pravnom fakultetu u Tuzli, te bivši savjetnik bivšeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Član je SDA)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
