Iako je evidentno da iza zavjese postoje pritisci na samog visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona, sasvim je jasno da bi, u slučaju nametanja,najveću odgovornost snosio lično on.
Već smo objavljivali i da su i na bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka iz međunarodne zajednice vršeni pritisci da ne nameće zakon kojim je kriminalizirano negiranje genocida, ali je, na kraju, odluka bila njegova.
Više od deceniju, u međunarodnoj zajednici su snažni glasovi za gašenje OHR-a, a njihov ključni argument bi bio da su „sada i Bošnjaci protiv OHR-a“, čime bi se otvorio put za kraj ove institucije.
Nametanje izbornog zakona bio bi vjerovatno posljednji Schmidtov potez u BiH, koji bi obilježio njegov mandat, jednako kao što je Inzkov mandat obilježilo nametanje kojim je zabranjeno negiranje genocida.
Imajući u vidu da se Schmidtove izmjene Izbornog zakona temelje na udovoljavanju zahtjevima HDZ-a, njegovo naslijeđe u Bosni i Hercegovini bi bilo zapamćeno kao cementiranje etničkih podjela.
Schmidtova politička karijera bila je u znaku skandala. Njegovi protivnici su podsjećali da je ostao bez pozicije ministra poljoprivrede zbog skandala sa odobrenjem korištenja pesticida, ali ipak najveći skandal, koji je kasnije zataškan, bio je 2007. godine, kada je kao državni sekretar za odbranu pokušao da rehabilitira nacističkog pilota Wernera Möldersa.
Kako je pisao njemački magazin Kontraste, njemački ministar odbrane Peter Struck (SPD) 2005 je, nakon kritika u javnosti, zabranio da se jedna vazduhoplovna jedinica zove po Möldersu.
Dvije godine nakon toga, Christian Schmidt je pokrenuo inicijativu za rehabilitaciju ovog pilota Luftwaffe.
Mölders je, kako piše njemački magazin Kontraste, bio jedna od poznatih figura Trećeg Rajha, između ostalog zahvaljujući jako bliskim vezama sa Hermannom Göringom, šefom nacističkog vazduhoplovstva i jednim od prvih Hitlerovih saradnika.
Mölders se, navodi Kontraste, borio na strani nacista u Drugom svjetskom ratu, kao i ranije u Španskom građanskom ratu kao dobrovoljac. Bio je pripadnik zloglasne legije Kondor, tokom čijih bombardovanja su ubijene hiljade civila. Sam Hitler ga je nagradio najvišim odlikovanjima, a nakon pogibije proglašen je „herojem nacional-socijalizma“.
Uprkos tome, pisao je njemački magazin, Schmidt je branio Möldersa, govoreći na televiziji da ovaj nacistički pilot „nema smeđih mrlji na svom prsluku“.
Njemačka javnost je tada žestoko reagirala, podsjećujući da je Legija Kondor, kojoj je Mölders pripadao, učestvovala u zločinima.
Strajući u odbranu Möldersa, Schmidt je, kako je pisao magazin Kontraste, prekršio rezoluciju Bundestaga u kojoj je rečeno da se neće dodjeljivati odlikovanja pripadnicima Kondor legije.
Među ostalim, reagirao je historičar Detlef Bald koji je naglasio da je Mölders gradio karijeru kao vjerna karika u nacional-socijalističkom lancu, te da je kao pilot učestvovao u nacističkom bombardovanju Londona i Dunkirka.
Schmidt je tvrdio da Mölders nije imao nikakve veze sa nacističkom ideologijom, što je demantirao historičar Bald, kazavši da su Schmidtove tvrdnje netačne i vrlo opasne, jer je Mölders bio aktivni propagator nacional-socijalizma, te da se nikada nije distancirao od projekta istrebljenja Jevreja.
Magazin Kontraste je tada podsjetio na Möldersovo ushićenje povodom prizora zapaljenog Dunkirka, kao i njegove stavove da je „divan osjećaj za Nijemce boriti se u [ovom] ratu“.
Ovaj njemački medij je tada ocijenio da je vrlo opasno što Schmidt, uime Ministarstva odbrane, pokušava rehabilitirati nacističkog pilota i ikonu desničarskih esktremista u Bundeswehru.
Petnaest godina kasnije, Schmidt nije našao za shodno da se uključi u borbu protiv diskriminacije nad Jevrejima i Romima u političkom sistemu Bosne i Hercegovine.
Umjesto toga on je odlučio da bonske ovlasti koristi za produbljivanje etničke segregacije i cementiranje pozicije u vlasti HDZ-a, stranke koja njeguje tekovine herceg-bosanskih moldersa.
Ako dođe do nametanja Izbornog zakona, bosanskohercegovačka i međunarodna javnost će pamtiti Christiana Schmidta po tome, što je nakon pokušaja rehabilitacije nacističkog heroja Wernera Möldersa, omogućio HDZ-u da njeguje tekovine Darija Kordića i drugih ratnih zločinaca koje ova stranka uzima kao svoje političke uzore.
Diplomatija, Centralna banka, budžet, mandatar, Oružane snage BiH, bh. sudija u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, međunarodne sudije u Ustavnom sudu BiH. Sve ovo direktno ovisi o izboru članova Predsjedništva BiH. Od omjera 2:1 u korist ili kontra probosanskih snaga direktno će ovisiti da li će, recimo, dvije trećine ambasadora Bosne i Hercegovine raditi u interesu države ili ne. Za više detalja pročitajte nastavak ove analize.
Centralna banka BiH
Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Centralna banka BiH je “jedina ovlaštena institucija za štampanje novca i monetarnu politiku na cijelom području Bosne i Hercegovine”. Centralnom bankom upravlja Upravni odbor koji ima pet članova. Iz reda članova Upravnog odbora bira se guverner.
“Prvi Upravni odbor Centralne banke će se sastojati od Guvernera kojega imenuje Međunarodni monetarni fond, nakon konsultacija sa Predsjedništvom, i tri člana koja imenuje Predsjedništvo, od kojih su dva iz Federacije (jedan Bošnjak i jedan Hrvat, koji će dijeliti jedan glas) i jedan iz Republike Srpske – svi sa mandatom od 6 godina. Guverner, koji neće biti državljanin Bosne i Hercegovine niti bilo koje susjedne države, može imati odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda glasanja. Nakon tog perioda, Upravni odbor Centralne banke Bosne i Hercegovine će se sastojati od pet lica koja imenuje Predsjedništvo na period od 6 godina. Odbor će među svojim članovima imenovati Guvernera na period od 6 godina“,piše u Ustavu BiH.
U Upravni odbor CBBiH Predsjedništvo BiH imenuju po dva člana iz reda bošnjačkog i srpskog naroda, te jednog člana iz reda hrvatskog naroda. Odluke u Upravnom odboru se donose većinom glasova, što znači da je član UO CBBiH iz reda hrvatskog naroda presudan za monetarnu politiku Bosne i Hercegovine, te za izbor guvernera Centralne banke BiH. Krenemo li od pretpostavke da će član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske biti Željka Cvijanović, za funkcioniranje Centralne banke BiH od ključnog je značaja za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. U slučaju pobjede Borjane Krišto, bez obzira na izbor člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, kontrolu nad Centralnom bankom BiH bi preuzeli Milorad Dodik i Dragan Čović, jer bi od pet članova Upravnog odbora CBBiH njihove stranke predložile tri člana.
Oružane snage BiH
Predsjedništvo BiH, djelujući prema konsenzusu, ima vrhovnu komandu i kontrolu nad Oružanim snagama BiH, piše u Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine. Ključne ovlasti Predsjedništva BiH su regulirane članom 12 Zakona o odbrani, gdje, pored ostalog, piše da Predsjedništvo BiH koncenzusom “postavlja načelnika i zamjenike načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga, komandanta i zamjenike komandanta Operativne komande Oružanih snaga i komandanta i zamjenike komandanta Komande za podršku Oružanih snaga, te unapređuje profesionalna vojna lica u činove generala u Oružanim snagama BiH”.
Zajedničkim štabom Oružanih snaga, tako, upravljaju trojica generala koji dolaze iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Iako se odluke donose koncenzusom, svaki kabinet u Predsjedništvu BiH predlaže generale iz reda naroda kojem pripada. Opet se vratimo na moguće rezultate izbora. Ukoliko bi, recimo, Borjana Krišto i Željka Cvijanović pobijedile na izborima, na čelu Zajedničkog štaba OS BiH bi sjedila dvojica generala koji bi bili pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a BiH. Dodatni problem predstavlja činjenica što bio u narednom periodu na poziciji načelnika ZŠ OS BiH trebao biti oficir iz Republike Srpske.
Diplomatija
Prvi potez Borjane Krišto, reći će nedavno HDZ-u i Janezu Janši blizak analitičar Darko Mršić, mora biti smjena ambasadorice Martine Mlinarević.
“Ukoliko gospođa Krišto pobjedi, 02.oktobra u 19 sati ja ću dati ostavku svim srcem. Za razliku od HDZ ambasadora koji su smjenom vlasti kao miševi čekali neće li ih Željko ipak ostaviti. Ja imam čojstvo ipak”, odgovorila je ambasadorica Mlinarević.
Martina Mlinarević je ambasadorica BiH u Pragu. Ona je jedna od trinaest ambasadora iz reda hrvatskog naroda koje imenuje Predsjedništvo BiH na prijedlog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Mlinarevićeva je bila izbor Željka Komšića. Isti kabinet je predložio i Danku Savić za ambasadoricu u Madridu, Vanju Filipovića za ambasadora u Londonu, Svena Alkalaja za ambasadora u UN-u …
Kada je u, u mandatnom periodu 2014-2018. Dragan Čović bio član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, za konzula u SAD-u je, recimo, bio predložen Ivan Šušnjar. Nije dobio zeleno svjetlo iz Vašingtona. Kolumnista nacionalističkog portala Poskok je, potom, delegiran za ambasadora u Pragu. Ali ni tu nije dobio agreman.
Dakle, u slučaju pobjede Borjane Krišto, najmanje dvije trećine ambasaodra BiH bi slušalo upute Milorada Dodika i Dragana Čovića.
Raspuštanje Doma naroda PSBiH
“Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma, pod uslovom da je odluka Doma o raspuštanju donijeta većinom koja uključuje većinu delegata iz reda najmanje dva naroda, bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog”, navedeno je u Ustavu BiH.
Ovo pitanje dalje je regulirana Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH.
“Predsjedništvo može raspustiti Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, uključujući slučajeve promjene parlamentarne većine u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u Bošnjačkom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, u Hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, navedeno je u Poslovniku.
No, ključni je sam način donošenja odluke.
“Predsjedništvo nastoji konsenzusom donijeti odluku o raspuštanju Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ako se ne postigne konsenzus, dva člana Predsjedništva ipak mogu raspustiti Dom”, navedeno je u Poslovniku.
Evo šta to može značiti u praksi. Ukoliko, recimo, HDZ i SNSD ne budu imali većinu u Domu naroda PS BiH, manevrima u NSRS-u ili Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, Borjana Krišto i Željka Cvijanović bi, u slučaju da pobijede, mogle raspustiti Dom naroda PS BiH bez obzira na protivljenje člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Na taj bi način bila obezglavljena Parlamentarna skupština BiH, a povlačenjem dvije članice iz Predsjedništva BiH, nijedna institucija BiH više ne bi postojala.
Mandatar za saziv Vijeća ministara BiH
“Predsjedništvo BiH će imenovati predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma PS BiH”, piše u Ustavu Bosne i Hercegovine.
Za imenovanje mandatara, odnosno predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus. Evo i zašto.
“Predsjedništvo će nastojati da konsenzusom usvoji sve odluke Predsjedništva (tj. one koje proizilaze iz člana V (3), tačka (a)-(e)). Takve odluke mogu, što proizilazi iz tačke (d) ovog stava, ipak da usvoje dva člana ako svi napori za postizanje konsenzusa pretrpe neuspjeh. Član Predsjedništva koji se ne slaže sa nekom odlukom Predsjedništva može da izjavi da je ona veoma štetna po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana od njenog usvajanja. Takva odluka će se odmah uputiti Narodnoj skupštini Republike Srpske, ako je takvu izjavu dao član sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ako je takvu izjavu dao bošnjački član, ili hrvatskoj delegaciji tog tijela, ako je takvu izjavu dao hrvatski član. Ako je ta izjava potvrđena dvotrećinskom većinom u roku od deset dana po upućivanju, osporena odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu”, piše u Ustavu BiH.
Imenovanja mandara nema među ovlastima Predsjedništva BiH na koje se može izjaviti vitalni nacionalni interes. To znači da za imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus.
U praksi to znači ovo. Ukoliko u Predsjedništvo BiH uđu Željka Cvijanović i Borjana Krišto, HDZ BiH bi, s obzirom na princip rotacije, dobio predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. SNSD bi, također, bio neizbježan u procesu formiranja vlasti na nivou BiH. No, ukoliko, recimo, Borjana Krišto izgubi od Željka Komšića, u tom bi slučaju Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultat u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, moglo imenovati mandatara koji ne bi bio iz HDZ-a BiH. Ukoliko, u tokm sliučaju, opozicione partije iz RS-a, budu u Predstavničkom domu PS BiH imale pet zastupnika, to bi značilo da je moguće formirati Vijeće ministara bez HDZ-a i SNSD-a. No, za to je ključno imati omjer 2:1 u korist probosanskih snaga u Predsjedništvu BiH.
Obraćanje UN-u
U septembru svake godine predsjedavajući Predsjedništva BiH se obraća Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. S obzirom na mehanizam rotacije, članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda nikada nije predsjedavajući u septembru, što znači da se član Predsjedništva BiH nikada neće obraćati na Generalnoj skupštini UN-a. Proteklih godina, Generalnoj skupštini UN-a su se uvijek, u ime BiH, obraćali članovi Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Ukoliko pobijedi Borjana Krišto, ona bi se u septembru naredne godine obraćala Generalnoj skupštini UN-a.
Sudbinu sarajevskog nastavnika Samira Alihodžića, osuđenog za pedofiliju, riješila je jedna politička stranka, a ne institucije koje su za to nadležne. Stranka Narod i pravda čiji je jedan od ključnih ljudi donedavno bio Alihodžićev punac, moguće i zaštitnik Kemal Ademović, osudila je povratak pedofila na mjesto zločina čime je stavila tačku na ovaj skandal. Danas su o ovom slučaju raspravljali i roditelji učenika iz škole na Grbavici, a neposredno pred njihovo okupljanje nastavnik Alihodžić je podnio ostavku. Ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminovićje nakon išareta vrha svoje stranke uputila inspektore da provjere sve okolnosti, propuste i nezakonitosti vezane za ovaj slučaj.
Naida Hota-Muminović
Potpuno je neshvatljivo da osim Naše stranke nijedna druga politička grupa koja čini vlast u sarajevskom Kantonu nije reagirala niti se željela umiješati na ovaj skandal koji je uzdrmao javnost. I nije to prvi put da se stranke Trojketako odnose prema eklatantnim primjerima bezakonja i zločina pod pokroviteljstvom njihovih koalicijskih partnera. Kada je prije dvije godine otkriveno da je SDP na čelo jednog javnog preduzeća postavila notornog i osuđenog ratnog zločinca, taj užas se tretirao kao unutarnji problem te stranke, a ne težak propust Vlade koja je osnivač tog preduzeća. Ono što se naziva čvrsta koalicija jeste po svemu sudeći prešutni dogovor stranačkih lidera da se jedni drugim neće miješati u posao, odnosno u resore koje su „poklopili“. Članovi Naroda i pravde su sebi osigurali potpuno kontrolu nad oblašću prosvjete i obrazovanja, pa je tako nastavnik pedofil i njegovi zaštitnici postao njihov interni, skoro obiteljski problem, a ne Vlade i cijelog društva.
Ako tako vlast na nivou Kantona Sarajevo funkcionira, dakle da se zbog mira u kući, preciznije, ostanka na vlasti, jedni drugim ne miješaju u posao, sa kojim se pravom može očekivati da sličan model vladanja neće biti primjenjen i na višim razinama vlasti.
Kada su prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik i Dragan Čović javnosti saopćili da će biti partneri na državnoj razini, ali i Federaciji BiH, otkrili su i glavni princip tog partnerstva: mi nećemo jedni druge ničim uslovljavati, kazao je Dodik. Čini se da je taj princip na dobrom putu da postane univerzalan, te da će nemiješanje jednih u poslove drugih u zajedničkim tijuelima vlasti, biti standard na kojeg će pristati i stranke Osmorke. Njihova vlast u Kantonu Sarajevo, odavno tako funkcionira.
UTORAK, 20. DECEMBAR
Tribina pod naslovom „Zločin ateizma“ održana je u sarajevskoj općini Vogošća i ako je suditi prema medijskim izvještajima bila je dobro posjećena.
Triibina je posljednjih dana dobro reklamirana. Jedan mladi član Naše stranke tražio je zabranu njenog održavanja, a ništa tako na privlači pažnju i znatiželju kao potencijalno zabranjeno voće. Predavač je bio Dževad Gološ, islamski učenjak, dobro poznat kroz svoje česte i intrigantne nastupe na društvenim mrežama u kojima komentira aktuelne društvene, političke i vjerske fenomene, događaje i pojave.
Mediji su šturo prenijeli dijelove Gološevog predavanja i njegove komunikacije sa prisutnom publikom.
Timur Vilić, pomenuti član Naše stranke obrazlažući svoj zahtjev za zabranu tribine, kazao je da „ateizam nije zločin, nego legitiman svjetonazor u svim sekularnim državama“.
Dževad Gološ i Timur Vilić na Face TV
U sociologiji religije i filozofiji ateizam nije jednoznačan i jedinstven pojam. Ozbiljni terotetičari ukazuju na desetak vsrta i oblika, odnosno škola ateizma. Koliko se može vidjeti, islamolog Dževad Gološ je to pitanje pojednostavio svodeći ateizam isključivo na bezbožništvo, što predstavlja simplificiranje i svojevrstan vjerski populizam.
Nije poznato da li se tokom svoga školovanja u Bosni i Hercegovini, ili Tunisu Gološ susreo sa knjigom „Drama ateizma“, kapitalno djelo sociologije i antroplogije religije zbog kojeg je autor Prof. Esad Ćimić prognan iz sarajevske akademske i naučne zajednice. Ćimić je kritiziran jer je i ateiste dijelio na pravoslavne, katoličke i islamske, tvrdeći da ni ateisti ne mogu biti izopćeni iz konfesionalne tradicije naroda kojem pripadaju.
Tribinu „Zločin ateizma“ organiziralo je Omladinsko udruženje „Tempo“, koje se, navodno. finansira iz budžeta općine Vogošća. To udruženje okuplja mlade i nešto starije muslimanske vjernike koji štite i promiču islamske vrijednosti. Na predavanju se moglo vidjeti nekoliko visokopozicioniranih članova Stranke demokratske akcije, uglavnom ljudi iz najbližeg okruženja njenog predsjednika Bakira Izetbegovića. Moglo bi se, uz određene ograde, konstatirati da udruženje Tempo i predavač Dževad Gološ u svom javnom djelovanju promiču iste one vrijednosti i principe na kojima bazično i izvorno stoji Stranka demokratske akcije. Oni nisu nikakvo marginalno, underground udruženje, nego su sastavni dio političkog, ideološkog i vjerskog mainstrema nastalog u krilu SDA. Kao što je odmah nakon rata bilo udruženje Aktivna islamska omladina sa stotinama svojih podružnica i hiljadama članova fiannciranih iz tajnih, neiscrpnih arapskih izvora, tako su i Tempo i slične udruge samo udarni ešalon SDA u njenoj borbi protiv sekularnog karaktera BiH i njenog društva. Čak i mizernih pet posto ljudi koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao ateisti, predstavljaju smetnju i prepreku u ostvarenju tog suštinskog i konačnog cilja tog vjersko-političkog projekta.
Naravno da tribine poput ove večerašnje u Vogošći ne treba zabranjivati. Treba im se međutim, aktivno, kreativno i inventivno suprotstavljati. Mogla bi recimo Naša stranka kao politička stranka koja najdosljednije i najglasniji brani sekularističke principe odgovoriti. Recimo, mogli bi organizirati predavanje povodom pola stoljeća Ćimićeve knjige, Ili još bolje i domišljatije da organiziraju tribinu o zločinima vjernika, domaćih i inozemnih. Za početak, recimo, mogla bi se, kao uvod u raspravu, pročitati optužnica Tužiteljstva BiH protiv doktora Farisa Gavrankapetanovića. I ovaj je ljekar koji je nedavno uhapšen zbog zločina korupcije, kriminala… također u slobodno vrijeme hafiz i učenjak, baš kao pomenuti islamski misionar Dževad Gološ.
SRIJEDA, 21. DECEMBAR
Na prve barikade postavljene na puteve u nekadašnjoj državi naišao sam u avgustu 1990. godine. Tokom putovanja iz Sarajevu u Knin na bosanskohercegovačkoj strani granice u okolini Bosanskog Grahova nekoliko šareno odjevenih muškaraca naoružanih dugim cijevima blokirali su cestu balvanima i kontrolirali putnike u vozilima. Dva dana kasnije u pokušaju da se iz Knina prebacim do Šibenika, negdje u okolini Benkovca osujetili su me također balvani na kojima su stajali, ljutiti, naoružani mladići. Bilo je vrijeme ljetne turističke sezone, stotine vozila se nasukalo na barikade širom takozvane SAO Krajine. Imao sam razumijevanje za frustraciju Srba u Hrvatskoj nakon dolaska na vlast nacionalističkog režima Franje Tuđmana, ali nikakvog razumijevanja nisam našao za naoružane, nekulturne dilbere koji su me satima na vrelom asfaltu držali na nišanu. Kasnije je ta kampanja blokada puteva dobila naziv-balvan revolucija.
A onda su, godinu i pol dana kasnije, barikade punktovi, blokade stigle u moj grad i pod moje prozore. Prvog marta 1992. godine Sarajevo je ispresijecano barikadama na njegovim klljučnim ulicama. I u jednom i u drugom slučaju, Knina i Sarajeva, barikade su bile zloslutni vjesnici rata, stradanja.
Na sjeveru Kosova lokalni Srbi već petnesetak dana bdiju nad barikadama kojima su paralizirali cjelokupan promet. Na zahtjeve vlasti u Prištini da ih uklone, odgovaraju da će to učiniti pod određenim, političkim i sigurnosnim uvjetima. Režim u Beogradu ih u tome bezrezervno podržava i ohrabruje, tvrde da na taj način kosovski Srbi spašavaju vlastite živote, dostojanstvo i budućnost.
Dejan Ilić, lucidni beogradski publicista, na portalu Peščanik analizira danas fenomen srpskih barikada kroz vrijeme i prostor. „Evo ima već trideset godina kako Srbi ne mogu da se dosete ničeg pametnijeg od barikada“, piše Ilić. On govori da su barikade izum, Srba iz Beograda. Barikade, piše on, nisu donijele ništa dobro ni Srbima, a pogotovo njihovim susjedima. „Možemo li od barikada na Kosovu očekivati da ne završe kako su završile barikade oko Knina“. Dejan Ilić ne daje odgovor, niti ga iko može dati, ali ne vidi opravdanje za krizu na Kosovu koja je nastupila podizanjem barikada.
Dejan Ilić
Barikade na Kosovu, ali i one ranije u Hrvatskoj i BiH, jedna je od tema koju pretresam danas sa piscem Abdulahom Sidranom. Slažemo se da smo i jedan i drugi prvu balvan revoluciju u Hrvatskoj pogrešno smatrali oblikom borbe tamošnjih Srba protiv najavljenog njihovog pretvaranja u građane drugog reda. Pokazat će se, međutim, da su balvani bili sredstvo Beograda za iscrtavanja nacionalnih granica buduće proširene srpske države nastale na razvalinama Jugoslavije.
Poznati pisac kaže da su barikade, blokade puteva duboko ukorijenjenje u srspkoj epskoj, deseteračkoj junačkoj tradiciji. Podsjeća na čuvenu pjesmu Oranje Kraljevića Marka u kojoj najpoznatiji srpski desetarački junak prkosi Turcima tako što ore drumove i prepire se sa njima da bi ih na kraju sve posjekao i oteo im novac i odnio materi da joj se nađe. Davno smo upamtili stihove o nadgornjavanju srpskog junaka i turskih zavojevača „More Marko ne ori drumove, more Turci ne gazte oranje“. Sidranovoj analizi dodajem da sličan motiv postoji i u filmskom remek- djelu „Ko to tamo peva“ kada seljak uz pomoć sinova-hrmaplija blokira putovanje autobusu familije Krstić sve dok mu se za prolaz ne plati harač.
No, ima još jedna deseteračka dosjetka koja se prenoseći sa koljena na koljeno održala u kolektivnom pamćenju, a kaže „drumovi će poželjeti Turaka, a Turaka više biti neće“. Drumovi i ceste u Kninu i cijeloj Krajini su poželjeli bivše građane srpske nacionalnosti, ali njih već odavno tamo nema. Nema previše Srba ni na Grbavici gdje je 5. aprila 1992. godine zaustavljen trolejbus u kojem sam se vozio prema gradu.
Bilo bi tragično da se sličan scenarij ponovi i sa onim koji danima oru, odnosno blokiraju drumove na Sjeveru Kosova.
ČETVRTAK, 22. DECEMBAR
Mediji, ne samo regionalni, nego recimo i oni u Italiji i Engleskoj, bave se proslavom u Hrvatskoj osvajanje 3.mjesta na minulom SP u Kataru. Objavljuju se snimke na kojima bronzani vatreni reprezentativci Dejan Lovren i Marcelo Brozović u deliričnom stanju pjevaju pjesme Marka Perkovića Thomsona pa i onu koja počinje sa ZA DOM SPREMNI.
Noćas se ZA DOM SPREMNI klicalo i u Livnu gdje su hiljade ljudi oduševljeno dočekali svog sugrađanina Zlatka Dalića, izbornika reprezentacije Hrvatske.
Na ovogodišnjim slavljima kantautor Thompson se nije pojavljivao, ali su njegove pjesme bile izvođene kao nikada ranije. Pjesma „Lijepa li si“, u kojoj se među krajolike i regije u Hrvatskoj svrstava i tzv. Herceg-Bosna, postala je neformalna himna hrvatskih navijača, ali i nogometaša. Svojedobno je njen autor Thompson otkrio da je tu pjesmu posvetio pokojnom Mati Bobanu, ratnom predsjedniku te ilegalne paradržavice jasno osuđene u Haagu kao produkt UZP-a.
Brozović i Lovren slave uz Za Dom spremni
Profesor i političar iz Zadra Marko Vučetić na portalu Autograf tim povodom je napisao: „Thompsonove pjesme su gubitničke, one ne opisuju sadašnju državu niti njezinu povijest nego zastrašuju time kakva je ova država mogla biti da su kojim slučajem pobijedili povijesni gubitnici“.
Profesor Vučetić podsjeća da su i NDH i Herceg-Bosna bile pseudodržave koje su poražene i trajno osramoćene i osuđene. „Poražena pseudodržava, bila ona na tlu sadašnje Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, nije nešto što izaziva ponos, nego istinsko egzistencijalno gađenje“.
O pjesmi „Lijepa li si“, posvećenoj Mati Bobanu zadarski profesor kaže da nije pjesma pobjeda i sportskih uspjeha nego opis gubitništva. „Od kada sam čuo tekst te pjesme u svim prilikama kada se ona izvodi“, piše Milenko Vučetić, „redovito ostajem sjediti“.
To je pjesma poraženih“, zaključuje on.
PETAK, 23. DECEMBAR
Njemački novinar Michael Martens, kod nas najpoznatiji kao autor sjajne biografije Ive Andrića, objavio je ovih dana set dokumenata koji bacaju potpuno drugačije svjetlo na jugoslovensku krizu s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ti dokumenti koji potiču iz njemačkih diplomatskih arhiva pokazuju da su vlasti te zemlje imale mnogo rezervisaniji i kritičkiji odnos prema hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, nego što se tu tadašnjoj, a i kasnijoj, interpretaciji tvrdilo. Čelni ljudi Njemačke, kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscherprimili su Tuđmana u prvu službenu posjetu mnogo kasnije nego što je to hrvatski predsjednik želio. Prijem je bio hladan, protokol samo nešto malo ispod nivoa uvrede. Njemačka politika bila je tada protiv raspada Jugoslavije, što je u suprotnosti sa tvrdnjama naročito srpskih izvora koji su Kohla i Genschera uz Vatikan optuživali kao glavne razbijače zajedničke države. Njemački domaćini su na Tuđmanovu opsjednutost podjelom BiH, odgovorili snažnim upozorenjem da svako ko osporava tuđe granice, automatski dovodi u pitanje i svoje.
Barem dvije važne, mada ne i sasvim nepoznate stvari, saznali smo iz diplomatskih dokumenata koje je objavio Martens: prva, da se Njemačka ne može optuživati da je razbila Jugoslaviju i, druga, da je kičma Tuđmanove politike bila i ostala podjela BiH. To je važno da se zna, jer kada danas političari iz Zagerba i Mostara tvrde da slijede politiku Franje Tuđmana, to znači samo jedno; da su privrženi njegovoj patološkoj opsjednutosti podjelom i destrukcijom BiH.
Gerhard Schroeder
Propituje ovih dana državni vrh Srbije, samim tim i mediji u toj zemlji, vlastiti odnos prema Njemačkoj. Taj je odnos dviju država u posljednjih dvije decenije oscilirao od najotvorenijeg neprijateljstva devedestih, pa do prave idile u posljednjih nekoliko godina. Bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder, koji je vodio Njemačlku u vrijeme bombardiranja Srbije, postao je savjetnik i najbliži prijatelj srpskog lidera Aleksandra Vučića. Njegova nasljednica Angela Merkel vodila je prema Srbiji izrazito prijateljsku politiku, njeni susreti sa Vučićem bili su česti i srdačni. Privredna suradnja je cvjetala, investicije su ubrzano rasle, njemačke firme su preplavile Srbiju. Službene brojke govore o 100 hiljada ljudi u Srbiji koji rade u njemačkim preduzećima.
Posljednjih nedjelja svjedočimo ozbiljnom zahlađenju srpsko-njemačkih odnosa. Predsjednik Vučić i premijerka Ana Brnabić se utrkuju ko će brže i teže optužiti Njemačku zbog njenog navodno pristrasnog odnosa prema rješavanju krize na Kosovu. To je, smatra se, reakcija vrha Srbije na zajednički plan njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o kojem se zvanično ništa ne zna, a neslužbeno se tvrdi da se njime od Srbije traži da prizna neovisnost Kosova.
U Njemačkoj, a i drugdje se istovremeno posljednjih nedjelja mogu čuti oštre kritike upućene Angeli Merkel. U njima se trvdi da je ona bila blagonaklona i nekritična s jedne strane prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a sa druge Aleksandru Vučiću. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, sve se to promijenilo, i tvrdi se, sada Olaf Scholz ispravlja greške i loše procjene prethodne njemačke vlasti predvođene Merkelovom.
Iz ova dva primjera, deklasiranih dokumenta koji govore o odnosu njemačke prema Hrvatskoj početkom 90-ih, te prekidu višegodišnih izljeva ljubavi na relaciji Bonn-Beograd, moguće je sa sigurnošću zaključiti samo jedno: da je njemački utjecaj na ovim prostorima bio veliki i značajan, kao i da se on mijenjao kako se mijenjao politički pejzaž u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Ne zaboravljam ,naravno, da iz Njemačke došao i visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt iz čijeg se djelovanja može isčitati prilična konfuzija i lutanje politike njegove zemlje prema BiH i cijelom regionu.
SUBOTA, 24. DECEMBAR
Javnost u BiH je ogorčena nakon što se saznalo da Vijeće ministara nije odobrilo sredstva koja je tražio plivački klub Orka iz Mostara za pripreme svoje članice Lane Pudar, najbolje bosanskohercegovačke sportašice. Ukupno je Vijeće ministara BiH odobrilo oko 1,3 miliona KM raznim udruženjima, kulturnim, sportskim, ali ne i mostarskom klubu. Iz Orke su ogorčeno podsjetili da će se sjajna plivačica naredne godine pripremati za Oilimpijadu u Parizu, za šta su neophodna enormna finansijska sredstva. Otkrili su i da je odlazak Lane Pudar na nedavno svjetsko prvenstvo u Australiju koštao 40-ak hiljada KM.
Članovi Vijeća ministara BiH nisu prepoznali potrebe mostarskog kluba i njihove svjetski poznate članice. U Vijeću ministara je sve dok nije uhapšen prije mjesec dana sjedio ministar Miloš Lučić. Nakon hapšenja je podnio ostavku. Prema navodima tužiteljstva BiH ministar Lučić je godinama službenim automobilom odlazio svakog vikenda u Srbiju, a po povratku redovno uzimao dnevnice iz državne blagajne. Tako je, navodno, oštetio državni budžet za nekoliko desetina hiljada maraka. Nekoliko puta više nego što je klub Orka tražio za pripreme Lane Pudar.
Lana Pudar
Nekako u isto vrijeme kada je Lana branila boje Bosne i Hercegovine u Australiji, Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova i dopredsjednica Vijeća ministara BiH se nalazila u službenoj, ničim izazvanoj posjeti Maldivima. Tamo ju je pratio njen sin, inače diplomata u Kataru. Nije poznato koliko je putovanje i višednevni boravak familije Turkoviću toj egzotičnoj azijskoj zemlji koštao državni budžet. Poznato je da je prije nekog vremena i ministrica Turković boravila u Australiji. Troškovi tog izleta nje i njenog savjetnika, tvrdi se, otprilike su isti kao oni Lane Pudar tokom nedavnog Svjetskog prvenstva održanog u toj zemlji. Lana, kolike god i kakve god sportske rezultate postizala, nikada neće moći dovoljno zaraditi da bi mogla kupovati kuće i stanove, luksuzne aute odjeću i satove kakvim se razmeću pojedini članovi Vijeća ministara BiH koji su hladno odbili finansirati njen klub i njene sportske uspjehe. Ne zna se je li veća sramota da ti ljudi ne pomažu vrhunskoj sportiskinji, ili je veće poniženje tražiti od takvih ljudi ikakvu pomoć.
Ali za godinu dvije ili pet niko se više neće sjećati tih pohlepnih, samoživih, bezličnih štetočina koji je predstavljaju kao vlada svih građana BiH. Možda će ih se pominjati samo u sudskim hronikama. Lana Pudar je i bez njihovog novca sebi osigurala najbolje, najelitnije mjesto u povijesti ne samo sporta u ovoj zemlji. Preveliki su njen talent, sportska kultura, roditeljski odgoj da bi ih mogli okrznuti svi ti beslovesni, nedostojni likovi!
NEDJELJA, 25. DECEMBAR
Prije desetak dana Dragan Čović, lider HDZ-a i zastupnik u Domu naroda Parlamenta BiH, je organizirao Božićni prijem u Sarajevu kojem je nazočio cjelokupan državni, politički vrh, diplomatski kor, predstavnici vjerskih zajednica, akademske zajednice… Troškovi ove svečanosti koji su navodno iznosili 30-ak hiljada KM plaćeni su iz budžeta institucija BiH.
Tradicionalno najraskošniji Božićni prijem u Sarajevu godinama je organizirala Vrhobosanska Nadbiskupija dok se na njenom čelu nalazio kardinal Vinko Puljić. Posljednje dvije godine taj blagdanski domjenak zbog pandemije koronavirusa nije organiziran, a sredstva koja su bila planirana za njegovo održavanje preusmjerena su u dobrotvorne svrhe.
Novi vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, odlučio je da i ovoga Božića, umjesto na Božićni prijem, sredstva usmjeri na četiri narodne kuhinje u Sarajevu. Dvije hiljade obroka Vrhobosanska nadbiskupija je ovog Božića dodijelila Merhametovoj, Cartitasovoj, Dobrotvorovoj te Kuhinji Svetog Ante. Nadbiskup Vukšić je najavio da će i narednih godina za Uskrs i Božić darovati po jednu narodnu kuhinju.
U prvom slučaju, imamo Dragana Čovića, ali i drugih predstavnika političke klase koji se često, rado i neumjereno bahate novcima sve siromašnijih građana, a druge strane velikodostojnike katoličke zajednice osjetljive na siromaštvo, solidarne sa nemoćnim, svjesne teških prilika u kojima građani žive. Stječe se dojam da Crkva koliko je to u njenoj moći sanira socijalne posljedice koje trpe građani zbog pohlepe i rasipništva aktuelne vlasti.
Kršenje Ustava BiH nije provokacija. To je krivično djelo. To je, zapravo, rušenje ustavno-pravnog poretka. I na to se na nasjeda. Na to se odgovara. Silom, dakako. Baš onako kako je Španija odgovorila katalonskim separatistima okupljenim oko Karlesa Pudždemona.
U Istočnom Sarajevu je, u živom TV prijenosu, prekršena odluka Ustavnog suda BiH. Pred kamerama je počinjeno krivično djelo. Nije to nikakva provokacija, kako je naziva federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. To je rušenje ustavno-pravnog poretka jedne države.
Za manje stvari, za bezazlenija krivična djela, ljudi su hapšeni i pritvarani. Ali ti ljudi žive u “pogrešnom” Sarajevu i “pogrešnom” dijelu Federacije BiH.
Nije, dakle, nepoštivanje presude Ustavnog suda BiH provokacija. To je krivično djelo. A kada izvedete oružanu silu da prkosite odluci Ustavnog suda, vi rušite ustavni poredak jedne suverene države. A suverena država, oružanom silom, naravno, mora uspostaviti kontrolu nad svakim pedljom svoje međunarodno priznate teritorije.
Da li su institucije Bosne i Hercegovine imale kontrolu nad Istočnim Sarajevo, gdje je, pred svim kamerama ove države, počinjeno krivično djelo protiv te iste države?
Nažalost, nisu. Stotinjak metara od table Istočno Sarajevo i one na kojoj je pisalo – Republika Srpska bila su oklopna vozila MUP-a Republike Srpske. I nije ta oružana sila došla da spriječi počinjenje krivičnog djela, već je došla da ga podrži i izvrši.
Ali to su provokacije, reći će federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara, koji je prethodnih dana ubjeđivao bivše borce Armije RBiH da ne reaguju.
To je, otprilike, u rangu prijedloga pisca Abdulaha Sidrana da sarajevski taksisti, na rušenje ustavno-pravnog poretka, odgovore – trubom. Ne onom ratnom. Već trubom na svom automobilu koja bi, eto, dala do znanja da se neko u “pogrešnom” Sarajevu ne slaže sa kolektivnim počinjenjem krivičnog djela u Istočnom Sarajevu.
Zamislite, recimo, da su u “pogrešnom” Sarajevu protekle sedmice prodefilovali pripadnici odreda El Mudžahid. I da su oni salutirali Denisu Bećiroviću, Bakiru Izetbegoviću, Željku Komšiću…
Do kraja tog istog dana bi barem njih nekoliko bilo ili u pritvoru, ili u Guantanamu.
Zamislite, recimo, da je Šefik Džaferović posljednih dana svog mandata posthumno odlikovao vođu ISIL-a Abu Bakra Al Bagdadija, čiji su zločini, po monstruoznosti, najviše odgovarali zločinima Milan Lukića, Darka Mrđe, Gorana Jelisića i sličnih pripadnika Vojske i MUP-a Republike Srpske koji su odgovarali Ratku Mladiću ili Radovanu Karadžiću.
Nezamislivo je, naravno.
Pokušajte, recimo, zamisliti da se neka njemačka pokrajinska policija udružila sa neonacistima i da su zajedno defilovali ulicama nekog grada obilježavajući Kristalnu noć i početak holokausta.
I to je nezamislivo.
Pokušajte, recimo, zamisliti da policija u Austriji organizira paradu 1. septembra i da u svečanu ložu smjesti potomke Adolfa Hitlera ili Hermana Geringa.
Ne ide, je li tako?
Ali, zato je u Bosni i Hercegovini, par kilometara daleko od mjesta najstrašnijih ratnih zločina, presuđenih u UN-ovom sudu, sasvim moguće da sin ratnog zločinca Ratka Mladića bude u VIP loži dok ispred njega salutiraju pripadnici MUP-a Republike Srpske kršeći, svjesno, presudu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nije to provokacija. To je ponižavanje. I države. I žrtve.
Zamislite, recimo, da na kapijama Aušvica, neonacisti u čast nacističke Njemačke naprave bakljadu?
Da li bi to bilo nazvano provokacijom ili bi policija, po hitnom postupku, baš onako kako i treba, uhapsila i na dugotrajnu rodbinu odvela “učesnike”.
U Višegradu, na mostu na kojem su petomjesečne bebe, u ime Republike Srpske, nabijali na bajonete, zapaljene su baklje. U “čast” i u ime te iste Republike Srpske, u ime Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Milana Lukića i drugih na doživotnu robiju osuđenih ratnih zločinaca.
Neće vas braniti stranci. Naročito ne oni koji su četiri godine gledali dok su, recimo, u Višegradu gorjele kuće i djeca u njoj. Neće vas braniti EUFOR. Nikad i nigdje nijedna vojna mirovna misija nije spašavala žrtve. Uvijek ih je isporučivala jačima.
Zbog čega Zapad toleriše Milorada Dodika i njegove konkretne separatističke akcije? Zbog toga što vjeruju da je Milorad Dodik spreman upotrijebiti oružanu silu da brani ili provede svoje ciljeve.
Da li su na to spremni zvaničnici u Sarajevu? Ne. Nisu. Oni pozivaju građane da “ne nasjedaju na provokacije”. I pozivaju ih da zatrube. Baš onako kao početkom devedestih, kada su Bošnjaci i “reformisti” išli na koncerte za mir, a većina Srba na “iznenadni” odmor u rovove oko Sarajeva i drugih opkoljenih gradova.
Iako je njegova stranka protekle četiri godine rukovodila Vijećem ministara BiH, Milorad Dodik nije uspio preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH i Službom za poslove sa strancima BiH, niti je uspio svoj čovjeka postaviti za šefa svih operacija u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. No, trideset dana od potpisivanja Sporazuma sa SDP-om, NiP-om i Našom strankom Dodik će dobiti sve ono što je želio, a što tokom proteklog mandata nije uspio preuzeti.
SNSD će, tako, ako sa Trojkom formira Vijeće ministara BiH, dobiti direktora Službe za poslove sa strancima kojom od osnivanja do danas Dodikovi ljudi nisu rukovodili. Dobit će direktora Agencije za lijekove BiH koju su protekle četiri godine željeli srušiti usvajajući neustavne zakone o lijekovima Republike Srpske. I, dobit će zamjenika direktora OSA-e kojeg nisu imali osam godina, iako su, formalno, posljednje četiri godine bili vlast na nivou BiH. Dakle, SDP, Naša stranka i Narod i Pravda pristali su da oni dobiju sve bošnjačke pozicije, uz uslov da funkcije koje su najmanje proteklih sedam godina pripadale opoziciji iz Republike Srpske prepuste SNSD-u Milorada Dodika.
Agencija za lijekove BiH
Direktor Agencije za lijekove BiH proteklih sedam godina bio je Aleksandar Zolak. On je, prvo, u decembru 2015. godine, nakon što je SNSD izbačen iz državne vlasti, imenovan za vršioca dužnosti direktora Agencije koja je nadležna za kontrolu lijekova i medicinske opreme u BiH. Zolak je imenovan u martu 2018. godine za generalnog direktora. Iako je SNSD preuzeo vlast godinu kasnije, Zolak nije razriješen, jer bošnjački ministri u Vijeću ministara BiH nisu podržali njegovu smjenu.
“Zolak ne zaslužuje ostati direktor Agencije za lijekove BiH”, govorio je u martu 2022. godine predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija (SNSD).
Otkako je SNSD preuzeo vlast na nivou BiH, ova stranka je pokušavala preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH. Jedan od razloga je bilo i to da su namjeravali olakšati uvoz ruskih lijekova. Najveći pritisak na Aleksandra Zolaka bio je tokom afere “kisik” u Republici Srpskoj kada je utvrđeno da su tokom pandemije koronavirusa pacijenti liječeni tehničkim kisikom.
“Zolak je državni neprijatelj broj 1, Agencija za lijekove BiH više neće moći djelovati u RS”, kazao je u oktobru 2021. godine Milorad Dodik, najavljujući, tako, napad na ovu državnu Agenciju.
Deset dana kasnije, Narodna skupština Republike Srpske je usvojila Zakon o lijekovima RS koji je podrazumijevao osnivanje Agencije za lijekove na nivou tog entiteta. Zbog rušenja Agencije za lijekove BiH i osnivanja entitetske agencije za lijekove na crnoj američkoj listi završio je ministar zdravlja RS Alen Šeranić, dok je zbog istog slučaja Velika Britanija uvela sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović.
U decembru prošle godine, Ustavni sud BiH je, na osnovu zahtjeva bivšeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića Zakon o lijekovima RS proglasio neustavnim i stavio ga van snage. Milorad Dodik i čelnici SNSD-a su najavili da će nastaviti djelovati u istom pravcu, odnosno da neće poštovati Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine.
U januaru 2023. godine, Edin Forto, Nermin Nikšić i Elmedin Konaković odlučili su Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine prepustiti Miloradu Dodiku i kadrovima njegovog SNSD-a.
Služba za poslove sa strancima BiH
Služba za poslove sa strancima (SPS) je nezavisno administrativna jedinica unutar Ministarstva sigurnosti BiH, a nadležna je za ulazak i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini. Nadležna je, također, za migracije i za azil. Zakon o Službi za poslove sa strancima usvojen je 2005. godine, a sama Služba počela je sa radom 2006. godine. Prvi direktor Službe je postao kadar SDS-a Dragan Mektić. On je rukovodio ovom Službom sve dok 2015. godine nije imenovan za državnom ministra sigurnost. Na njegovo mjesto dolazi Slobodan Ujić, također kadar SDS-a. Iako je SNSD postao vlast na nivou BiH nakon izbora 2018. godine, Ujić je ostao direktor Službe za poslove sa strancima, jer bošnjački kadrovi (SDA i DF) nisu podržali prijedlog SNSD-a za Ujićevu smjenu. Ujić se posebno našao na udaru Milorada Dodika nakon što je srbijanskom profesoru Milošu Koviću, advokatu Goranu Petronijeviću i bivšem šefu Žandarmerije Srbije Bratislavu Dikiću zabranjen ulazak u BiH. U pitanju su proruski kadrovi koji su proglašeni osobama opasnim po nacionalnu sigurnost BiH.
“Kada je profesor Miloš Ković vraćen onda smo se zapitali kako se to radi, na žalost to radi Služba za poslove sa strancima čiji je direktor Srbin i koji je u nekim tijesnim vezama sa Mirkom Šarovićem, mislim nekim kumovskim, i da on odlučuje o tome. To nikada ne smije da bude pravo jednog pojedinca bez obzira na funkciju koju obavljaju. Sistem koji postoji u BiH dozvoljava upravo takav voluntarizam da se pojedinci mogu na takav način dodvoravati. To su prije svega zahtjevi muslimana u Sarajevu koji to traže. Mislim da profesor Ković, a ni Dikić nisu prijetnja bezbjednosti”, rekao je tada Milorad Dodik, konstatujući da za tim nije bilo potrebe.
SNSD je nekoliko puta u protekle četiri godine preuzeti Službu za poslove sa strancima, ali nisu uspjeli. No, sada Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto odlučuju ovu Službu prepustiti SNSD-u, stranci koja nikada nije upravljala Službom za poslove sa strancima BiH.
Obavještajno-sigurnosna agencija BiH
Otkako je 2015. godine Osman Mehmedagić imenovan za direktora OSA-e, a Trifko Buha iz PDP-a za njegovog zamjenika, ova agencija se nalazi pod stalnim udarom čelnika SNSD-a i Republike Srpske.
“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik 12. jula 2017. godine
“OSA ne radi svoj posao”, rekao je na istoj konferenciji za medije Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.
Izjave slične Dodikovim o OSA-i su davali i čelnici Naroda i Pravde, prije svih Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Nakon dogovora sa SNSD-om, Trojka (SDP, NS i NiP) dobija poziciju direktora OSA-e koji bi trebao biti Bošnjak. No, pozicija zamjenika direktora OSA-e pripast će SNSD-u. Trifko Buha iz PDP-a bi trebao biti smijenjen. Evo kako je Dodik komentarisao ponašanje aktualnog zamjenika direktora OSA-e Trifka Buhe.
“Kada donesemo odluku o povlačenju saglasnosti za Oružane snage BiH, Srbi će to napustiti i preći u RS, 80 odsto se izjašnjava tako. Razgovaramo i sa Srbima u Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), a ovaj iz Obavještajno bezbednosne službe (Trifko Buha, zamjenik direktora) nije htio da dođe na sastanak”, kazao je Dodik 2021. godine nakon što je pokrenuo takozvani prenos nadženosti za nivoa BiH na nivo RS.
Godinu i po kasnije, Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković pristali su da se iz OSA-e ukloni čovjek koji “nije htio da dođe na Dodikov sastanak o prenosu nadležnosti”.
Lider Naroda i pravde Elmedin Konaković je, eto, i to uspio: ugurao je Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti(BANU) u Federalni budžet! Ta fantomska, paranaučna i kvaziumjetnička, pseudoakademija, izmišljotina preminulog sandžačkog vjerskog poglavice i poslanika u Parlamentu Srbije Muamera Zukorlića, federalne poreske obveznike koštati će 300 hiljada KM. Taman koliko i privatna, ništa manje kvazi-para-pseudo akademija hercegovačkih lumpen intelektualaca predvođenih doktorom Draganom Čovićem! I Akademiji nauka i umjetnosti BiH, čisto da se ne prepozna destruktivni paralelizam buduće federalne vlasti, odobrena je ista količina novca.
Konaković je Zukorlićevu “Kakademiju” pripazio prije četiri godine kada je Zukorliću bez ikakvih konsultacija sa bilo kim, od čibuka, dodijelio 60-ak hiljada KM, iz privatno diskrecionog fonda na kojeg je, valjda, imao pravo kao predsjedavajući sarajevske Kantonalne Skupštine. Iz iste javne sehare prema kojoj se odnosio kao da ju je naslijedio od bogatih ženinih predaka, Konaković je “pogurao” i nekog sarajevskog hodžu, adekvatno stambeno nezbrinutog, sa 100 hiljada KM.
SREDNJA ELEKTROTEHNIČKA I VIŠA “ŽIVOTNA ŠKOLA”
Sa ohološću svojih ahbaba uličarskih “akademika”, Konaković je tada “objasnio” da on financijski podržava i ANUBIH, koja treba da se bavi “bosanskohercegovačkim pitanjima”, dok bi se Zukorlićeva naučno-umjetnička prčvarnica trebala posvetiti “pitanjima važnim za identitet i tradiciju Bošnjaka”.
Muamer Zukorlić je umro 2021. Godinu dana ranije osobno je klanjao dženazu svom jedinom koliko-toliko relevantnom akademiku Muhamedu Filipoviću. Iz BANU je istupio i samoljubivi profesor Suad Kurtćehajić, da bi osnovao vlastitu, kućnu akademiju Kulin Ban, ništa manje opskurnu i ništa više vidljivu od one Zukorlićeve. Pokazalo se da ni Zukorlić, ni Filipović nisu bili onoliko “besmrtni” koliko im je to akademska titula davala garantni rok. Koliko se može vidjeti iz događaja nakon smrti Muamera Zukorlića, BANU je postala dio impozantne “imovinske mase” oko koje se otimaju njegove mnogobrojne žene i nešto manje brojna djeca. Kome će od njih pripasti 300 hiljada KM koliko im je Elmedin Konaković osigurao iz federalnog budžeta!?
Prije četiri-pet godina, uoči izlaska iz Stranke demokratske akcije i osnivanja Naroda i pravde, Konaković je u jednom intervjuu (portal “Školegium”) otkrio da je “obrazovanje moje životno opredjeljenje”. Lijepo, a zašto baš obrazovanje? “Jer je ono temelj društva i nijedna druga tema ne smije dominirati, jer su ekonomija i zdravstvo posljedjice(!?) obrazovanja”. Zbog toga će “obrazovanje biti tema broj jedan za Narod i pravdu, od predškolskog obrazovanja do nauke”, pa i šire, proteže se zanimanje NIP-a i njegovog lidera sve do Akademije nauka…
U jednom nedavnom intervju, nakon što je postalo izvjesno da će biti izabran za ministra vanjskih poslova, Elmedin Konaković je priznao da on, zlosretnim sticajem okolnosti, baš i nema neko formalno obrazovanje kojim bi se mogao podičiti, ali da je tu falinku nadomjestio intenzivnim društvenim angažmanom, kontaktima sa ljudima. To jest nadaleko poznatom i priznatom “životnom školom” u kojoj je učio od sve samih autoriteta, poput akademika Denisa Stojnića i Amira Pašića Faće, Hilmije Garibovića… dok je neke specijalističke predmete iz “životne škole” polagao kod nenadmašnih emeritusa Kemala Ademovića, Sulejmana Bugarija, Muamera Zukorlića, Rifata Škrijelja…
I svoju verziranost u umjetničku sferu Konaković je sticao autodidaktičkim metodama, druženjima, eventima, tako reći na ulici: ima u nogama najmanje tri šetnje crvenim tepihom SFF-a, a dobar je i sa Enisom Bešlagićem.
A kako praktično izgleda to, po vlastitom priznanju, oskudno formalno obrazovanje ministra vanjskih poslova Konakovića, moguće je nazrijeti iz njegove biografije koja je prije nekoliko dana dostavljena zastupnicima u Zastupničkom domu Parlamenta BiH. Iz njegovog CV-a saznajemo da je do svoje tridesete godine života lider Naroda i pravde imao srednju stručnu spremu, stečenu u “Elektrotehničkom školskom centru Jaroslav Černi” u Sarajevu. Rat je, dakle, Konaković dočekao kao ELEKTROTEHNIČAR-MEHANIČAR.
I to je jedino što je nesporno u njegovom obrazovnom procesu, sve ostalo je zamršeno i dosta komplicirano.
Konaković se odlučio na daljnje školovanje tek 2004. godine (nakon okončanja rijetko neuspješne košarkaške karijere) kada je na prestižnom, akademskom slavom ovjenčanom “Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja” završio dvogodišnji studij za sportskog menadžera. Bilo je tih godina posla za sportske menadžere, pogotovo košarkaške i naročito u KK “Bosni” koja je poput pijanog milionera rasipala javni, budžetski novac na kupovinu istrošenih košarkaša, zaboravljenih asova, širom regiona. Na čelu KK “Bosne” je bio Elmedin Konaković. On je na suđenju svom najbližem suradniku Harunu Mahmutoviću hladno priznao (i time ga spasio ćuze) da je i on kao i Mahmutović za sebe uzimao izdašan procenat od sponzorskih ugovora koji su uglavnom sklapani sa javnim preduzećima, državnim institucijama i politički “podstaknutim” biznismenima.
Kada je ponestalo love u “Bosni”, a političke ambicije (uključujući i “interes za obrazovanje”) mu vrtoglavo rasle on odlučuje da nastavi svoje maratonsko školovanje, pa u dvije godine polaže preostale ispite na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja i stiče visoku stručnu spremu.
Nakon toga se u “punom kapacitetu” mogao posvetiti obrazovanju drugih, kada je svoje tako traljavo obavio. Da mu je u mladosti bio današnji obrazovni entuzijazam, ko zna kakva bi mu izgledala naučna karijera.
AKADEMICI ČOVIĆ, NIKŠIĆ I KONAKOVIĆ
Podrška Socijaldemokratske partije BiH amandmanima na budžet Vlade Federacije BiH koji je sa skoro milion maraka opterećen neplaniranim rashodima za tri akademije pod istim proračunom, može se objasniti samo na jedan način: čuvanjem trenutnog rezultata lidera te stranke Nermina Nikšića. Ovaj, također, vrlo dubiozno obrazovani provincijski pehlivan nipošto ne želi u “nadoknadnom vremenu” utakmice formiranja vlasti napraviti krivi potez koji bi ga mogao koštati teškog poraza u trci za premijersku funkciju u Federaciji BiH.
Prije nepunih godinu dana SDP BiH, odnosno njen Odbor za obrazovanje, nauku i mlade, žestoko se obrušio na Odluku Vlade Federacije da se izjednači status Akademije nauka i umjetnosti BiH i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Takve planove Vlade Federacije u SDP-u BiH su nazvali “udarom na državu Bosnu i Hercegovinu”.
Da, u pravu su (bili) SDP-ovci prije godinu dana: amandmani na budžet koji su jučer usvojeni i od njihovih zastupnika jesu udar na državu. Na samo u dijelu koji se odnosi na izjednačavanje i financiranje triju akademija…
Skoro dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata trajala je žučna i teška društvena, akademska i politička polemika da li je Bosni i Hercegovini uopće potrebna sopstvena akademija nauka i umjetnosti, budući da već postoji Jugoslovenska akademija (JAZU) Miroslava Krleže i akademije u Srbiji i Hrvatskoj sa stoljetnim tradicijama. Tek kada su sredinom 60-ih godina prošlog vijeka federalističlke političke strukture potisnule stare unitarističke kadrove, osnovana je 1966. godine Akademija nauka i umjetnosti BiH kao, pored ostalog, važan faktor i kreator njene posebnosti i samopoštovanja. Šest decenija kasnije loši učenici i još gori studenti na vlasti su joj, mic po mic, došli glave!
Nemali broj gledatelja i ponešto čitatelja ovih dnevničkih zapisa kada prigovaraju autoru, uglavnom mu dvije stvari zamjeraju. Pitaju me dokle ću komentirati samo politiku i kada ću se konačno pozabaviti nečim vedrim, optimističnim, čega je, tu se slažem, malo u medijima. I evo danas se namjesti pravi, vedar i naglašeno veseo povod stiže sa YouTubea: sarajevska grupa „Helem Nejse“ predstavila je svoju novu pjesmu „Ruža“ koju je snimila sa sjajnom Amirom Medunjanin. Projekat, a ni o čemu manjem se ne radi u njihovom slučaju, „Helem Nejse“ posljednjih je godina nametnuo kao jedan od najvažnijih ovdašnjih popkulturnih fenomena. Oni nisu ograničeni samo na muzičku produkciju, podjednako uspješno se bave animiranim filmovima, duhovitim, angažiranim i originalnim komentarima aktuelnih prilika. Radijski angažman njihovih članova nametnuo je poređenje ove grupe kreativnih momaka sa predratnim Nadrealistima i njihovom novoprimitivnom estetikom koja je, također, izlazila izvan okvira muzike i estrade. No, meni se čini da se tu završavaju sličnosti između dvije najzanimiljivije sarajevska omladinsko-kulturne pojave u posljednjih nekoliko decenija.
„Helem Nejse“ vješto mistificira i sakriva svoj identitet, uspješno manipuliraju medijima, društvenim mrežama i zameću tragove. Krajem prošle godine objavljen je album „Sila moć“ jednog od njihovih članova, poznatijeg kaoBruda iz animiranih filmova. Na njemu se nalazi nekoliko sjajnih rap brojeva u maniru „gangsterskog repa“ oslonjenog na sarajevski prigradski delikventski milje, njegovu i poetiku i leksiku. Pjesma „Usto loš“ sa tog albuma je pravi minimalistički poetsko-muzički dragulj, himna zaguljenih tinejdžerskih heroja crne hronike. Dok slušate stih iz druge ljubavne-kriminalističke pjesme „Princeza i klošar“: „Samo kad bi moja bila to bi tebi bio spas, moj će babo tvoga babu zaposlit’ u „BeHa Gas“, pred oči vam izlazi galerija izetbegovića, asima sarajlića, čovića, dodika, radmanovića, brankovića, novalića, konakovića, nikšića, cerića… čija se mladunčad vjerovatno ovakvim socijalno superiornim dosjetkama udvaraju svojim „princezama“…
Pjesma „Ruža“ je vrlo ambiciozna, lijepo upakovana i pametno smišljena kombinacija, pretapanje ljutog rap brbljanja i punokrvne sevdalinke u kojoj Amra Medunjanin nema premca. Možda je ova ljubavna pjesma nešto najkomercijalnije što je „Helem Nejse“ do sada snimio, a da pritom nije narušena njihova temeljna subverzivna nota. Uz adekvatnu marketinšku i koncertnu promociju „Ruža“ može biti hit koji bi se mogao uporediti za nedostignutim „Godinama“ starim hitom Dine Merlina i Ivane Banfić.
UTORAK, 24. JANUAR
Jučer su članovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata iz Istočnog Sarajeva, stranke Milorada Dodika, na konferenciji za medije iskazali nezadovoljstvo izborom srpskih ministara u buduće Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Posebno ih žulja prijedlog njihovog stranačkog šefa da za ministra sigurnosti predloži Nenada Nešića, predsjednika opozicionog DNS-a. Za Nešića tvrde da je upropastio sve čega se dohvatio, od Puteva RS gdje je bio direktor, pa do vlastite stranke koja je doživjela slom na oktobarskim izborima.
Danas je delegacija SNSD-a otišla u Banaj Luku da svoje primjedbe saopći stranačkom lideru i predsjedniku RS Dodiku. Iako su prijetili neposluhom, pa čak i otcjepljenjem od stranke i drugim ultimatumima, nakon sastanka su se ponašali krotko, miroljubivo i kooperativno. Obećali su da će njihov zastupnik u državnom Parlementu sutra glasati za problematičnog Nešića, kao i za sve druge predložene državne ministre. Neki bolji poznavatelji prilika tvrde da je svojim sarajevskim stranačkim kadrovima Dodik nešto obećao i time anulirao njihovo nezadovoljstvo i otpor prema Nenadu Nešiću.
Iako je ime, lik i djelo Nenada Nešića dobro poznato i drugim političkim akterima u BiH, pa i zastupnicima u državnom Parlamentu, uglavnom u najnegativnijem kontekstu, oni se čak neće ni pobuniti kod svojih lidera zbog toga što moraju glasati za takvu osobu.
Stiče se dojam da kada bi neko od stranačkih lidera buduće koalicije za ministra predložio konja, što je uradio rimski imperator Kaligula, ta bi plemenita životinja sjedila u Vijeću ministara. Rimski imperator nije svog najdražeg konja po imenu Incat imenovao za senatora samo zbog svog ludila, nego i da bi pokazao svoj drski prezir prema ostalim senatorima i instituciji u kojoj sjede. Pogledajte pažljivo koje su i kakve osobe stranački lideri ugurali u Vijeće ministara BiH i nećete imati dvojbi šta oni zbiljski misle o toj instituciji i dignitetu države čiji je Vijeće ministara najveća izvršna vlast!
SRIJEDA, 25. JANUAR
U bivšem Haškom tribunalu koji se sada zove Međunarodni mehanizam za krivične sudove danas je završeno iznošenje žalbi odbrane i Tužiteljstva u predmetu protiv bivših šefova SDB-a Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. U procesu koji traje 20 godina njih su dvojica prije nepune dvije godine u prvostupanjsoj presudi osuđeni na po 12 godina zatvora. Presuda im je izrečena zbog njihovog učešća i zločinima na području Općine Bosanski Šamac tokom 1992. godine. Oni su, prema presudi, kao čelni ljudi SDB-a formirali jedinicu od 20-ak osoba koja je iz Srbije upućena na samom početku rata u Bosanski Šamac gdje je su sudjelovovali u nasilnom preuzimanju vlasti, kao i zločinima nad građanima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Odbrana dvojice srbijanskih bezbjednjaka tokom dva dana nije osoporavala zločine koje su počinili pripadnici te jedinice, ona je dokazivala da optuženi Stanišić i Simatovi nisu ništa o tome znali. Tužiteljstvo je to osporavalo, pri tome tražilo i da se Stanišić i Simatović osude i za zločine u Doboju i Sanskom Mostru koje su, također, počinile parapolicijske snage koje je SDB Srbije naoružala i uputila u BiH.
Suđenje Stanišiću i Simatoviću je posljednje za zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj. Ono je i zadnja prilika da se preko odgovornosti dvojice čelnika njene Državne bezbednosti utvrdi aktivno sudjelovanje Srbije u agresiji na BiH.
No, vratimo se zločinim počinjenim u Bosanskom Šamcu. Pred Haškim tribunalom već je ranije osuđeno nekoliko lokalnih Srba, čelnika te općine. Prvi čovjek policije u Bosanskom Šamcu Stevan Todorović priznao je svoju krivicu i odgovornost za ratne zločine. Kazao je da je u tom gradu bilo relativno mirno i normalno stanje sve do dolaska Stanišićevih i Simatovićevih dobrovoljaca-specijalaca iz Srbije. Oni su stanovnicima nesrspke nacionalnosti priredili pakao. Slično je tvrdila i odbrana drugih optuženika, poput Sime Zarića, koji je ponavljao tokom suđenja i nakon izlaska na slobodu da on nije mrzio komšije Hrvate i Bošnjake budući da živi i miješanom braku.
Sličan scenario po kojem horde dobrovoljaca iz Srbije dolaze na početku rata u BiH u pojedine općine i siju strah, teror ,zločine, logore, progone nesrpskog stanovništva… bilježimo od prvog ulaska Arkanovaca u Bijeljinu u aprilu 1992, pa do njihovih zločina nad Bošnjacima U Sanskom Mostu 1995. godine. Tužiteljstvo u Haagu je priložilo dokaze da su za ovu drugu ekspediciju Arkanovci plaćeni sredstvima SDB-a Srbije, odnosno tandema Stanišić-Simatović.
I na suđenju odgovornim za zločine u Tesliću koje se mjesecima vodi pred Sudom BiH svjedoci govore isto: sve je i u tom bosanskom gradu bilo relativno mirno dok vlast u njemu nije preuzela specijalna jedinica Miće koja je stigla iz Doboja. Ta jedinica je bila sastavljena od lokalnih kriminalaca, ali oslonjena „idejno“ i logistički na SDB Srbije. Isto je bilo i sa dolaskom Šešeljevaca na prostor Mostara, Belih orlova u Zvornik. Milan Lukić, koji je osuđen na doživotnu robiju zbog zločina u Višegradu, bio je što je dokazano na sudu dugogodišnji pripadnik rezervnog sastava SDB-a Srbije.
Kada bi bila tačna tvrdnja veklikosrpskih propagandista i relativizatora da je navodni građanski rat u BiH bio logična posljedica vjekovne mržnje imanentne ovdašnjim narodima, tada bi bilo sasvim nepotrebno da se šalju eskadroni smrti iz Srbije pod kontrolom tamošnjeg SDB-a da oni raspiruju mržnju. I da podstiču lokalno stanovništvo, „inducirano vjekovnom mržnjom“ na zločine i progone svojih komšija.
Sulejman Tihić, bivši lider SDA, bio je žrtva zločina u Bosanskom Šamcu, odakle je nakon torture prebačen u zatvore u Srbiji. Nakon atentata na Zorana Đinđića, premijera Srbije, također rođenog u Bosanskom Šamcu, Tihić je prepoznao njegovog ubicu Zvezdana Jovanovića: on je kao pripadnik zločinačke kaznene ekspedicije njega i druge građane zlostavljao u Bosanskom Šamcu.
Je li Jovanovića na nasilje prema Tihiću i njegovim sunarodnjacima gonila „vjekovna mržnja“, ili, pak, zadatak kojeg je dobio od beogradskih šefova presuđenih za te zločine u Bosanskom Šamcu. Kako se uopšte može mrziti nekoga koga ne poznaješ?! Ubica iz Crvenih beretki Zvezdan Jovanović je mogao mrziti svoju najpoznatiju žrtvu Zorana Đinđića, zbog njegovih planova da Simatovića i Stanišića i njihove ratne odrede smrti pošalje u Haag. Ali, on i drugi zločinci koje je uputio SDB Srbije definitivno nisu mrzili Tihića i druge Bopšnjake i Hrvate iz Bosanskog Šamca. Oni su bili profesionalne plaćene ubice upućene iz Srbije sa konkretnim zadatkom etničkog čišćenja. I ne samo u Bosanski Šamac. Kako je lucidno napisao profesor Dejan Jović u svojoj nezaobilaznoj knjizi „Rat i mit“: nije mržnja proizvela zločine u ratovima u Hrvatskoj u BiH, nego su ratni zločini prethodili mržnji.
ČETVRTAK, 26. JANAUR
Ubrzo nakon što je 1990. godine Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom preuzela vlast, u Zagrebu je izvršen napad eksplozivom na Jevrejsku sinagogu. Osude su stizale sa svih strana, novi režim koji je u predizbornom periodu koketirao sa neofašizmom i antijevrejskim sentimentima teško je kompromitiran u mnogim važnim međunarodnim diplomatskim centrima.
Nakon izvjesnog vremena, hrvatske policijsko-obavještajne strukture su otkrile da je diverziju na jevrejskoj imovini izvela grupa obavještajaca-diverzanata formirana od Kontraobavještajne službe JNA. Grupa se nazivala Opera i stajala je iza još nekih destruktivnih akcija u Hrvatskoj koje su imale za cilj kompromitiranje vlasti te zemlje. O tim suberzivnim aktivnostima JNA u Hrvatskoj i BiH najiscrpnije je je govorio bivši obavještajac JNA Mustafa Čondić. On je o tim događajima svjedočio u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću, te u kasnijim medijskim intervjuima.
Prije nekoliko dana u Švedskoj je na protestima građana zapaljen Kur'an, što je zgrozilo cjelokupnu svjetsku javnost, a pogotovo islamske države. Turske vlasti najavile su oštre sankcije, pored ostalog i blokadu ulaska Švedske u NATO Savez.
Danas su švedski istražni organi objavili da iza paljevine muslimanske Svete knjige stoji izvjesni problematični Šveđanin kojem je jedan drugi lik, također poznat policiji, platio da počini taj pirotehnički akt. A taj naručitelj i financijer, pišu mediji, je bio dugogodišnji suradnik ruske medijske kuće Russia Today od koje je godinama dobijao izdašne financijske injekcije. Uvijek kod ovakvih idiotskih incidenata istraga najprije utvrđuje ko od njih ima koristi. Od ovog vandalizma je naravno korist imala samo Rusija, kojoj je cilj da Švedsku konfrontira sa islamskim svijetom, prije svega Turskom, i na taj način udalji od integracije u NATO Saveza.
Dugo se vjerovalo kako su priče u masivnom ruskom malignom utjecaju na globalne procese pretjerane, te da su tvrdnje o hibridnom ratu protiv ostatka svijeta stvar naučne fantastike. Pokazalo se da to uopće nije bilo preuveličavanje. Prema nekim procjenama na takozvanim „farmama trolova“ koje vode informatičke bitke u Rusiji zaposleno više od 150 hiljada ljudih, sjajno obučenih i izdašno plaćenih. Režimski mediji popot Sputnika i RT samo su jedan od rukavaca propagandnog djelovanja ruske države prema inostranstvu i tek djelomice prema svojoj javnosti.
Kada danas na otvaranju svog privatnog filmskog festivala slavni reditelj kaže da oni „afirmišu umjetnost“, dok neki drugi gotive tenkove Leopard, iz njega ne govori autor velikih filmskih ostvarenja, niti šef Festivala. On se tu pojavljuje kao stalni suradnik agencije Sputnik, redovni gost na gozbama u Kremlju i, prema vlastitom, priznanju blizak prijatelj ruskog ministra odbrane!
PETAK, 27. JANUAR
Današnji dan je proglašen za Međunarodni dan borbe protiv holokausta, i taj se planetarni imperativ borbe protiv zla uglavnom koristi za verbalnu, znači načelnu osudu zala nacizma i fašizma. Licemjerje takve deklarativne, formalne osude bez suštinskog sadržaja može se prepznati gdje god se okrenete. Tako danas Holokaust istovremeno osuđuju i lider Ukrajine Zelenski i Rusije Putin, pritom tvrdeći da se njihove zemlje i vojske i danas bore sa ostatcima povampirenog nacizma.
Na licemjerje koje je upriličeno tokom Međunarodog dana sjećanja na Holokaust ukazuju dva današnja teksta, povjesničar Dragana Markovine i novinara Viktora Ivančića. I jedan i drugi autor uvjerljivo dokazuju da se zemlja u kojoj žive, Hrvatska, nije do kraja, niti iskreno odredila prema vlastitom povijesnom nasljeđu vezanom za zločinačku Neovisnu Državu Hrvatsku (NDH). Podsjećaju da je još uvijek u javnoj upotrebi čest pozdrav Za dom spremni pod kojim je hiljade Jevreja, Srba, Roma i drugih stradalo u NDH. Markovina govori da ni Srbija nije dostojno ogradila od zločina počinjenih nad njenim Jevrejima tokom Drugog Svjetskog rata. Kaže da nešto bolje stvari stoje u BiH, premda u Sarajevu još uvijek jedna škola nosi ime Mustafe Busuladžića, čovjeka koji je bio deklarirani antisemit.
Vlasti u Mostaru danas su zajednički uz prisustvo predstavnika malobrojne jevrejske zajednice u tom gradu obilježile Dan sjećanja na Holokaust. To je ohrabrujuće, ali ni izbliza nije dovoljno to što se hologrami sa jevrejskim simbolima prikazuju na gradskim intitucijama. Stvarni odnos vlasti u Mostaru, kao i u bilo kojoj drugoj sredini, prema nacističkoj praksi mjeri se njihovim odnosom prema antifašizmu i njegovim vrijednostima. Vrijednosti antifašizma se ne mogu vezati ni za jednu drugu ideologiju, pa ni komunisitčku, jer su one univerzalne i civilizacijsko postignuće. Da se ne vraćamo na barvarski čin temeljitog rušenja Partizanskog groblja, podsjetićemo da još uvijek ulice u zapadnom dijelu Mostara nose imena zločinaca koji su direktno odgovorni za smrt hiljada Jevreja u BiH i Hrvatskoj. Iako je bilo najavljeno njihovo uklanjanje, to se već mjesecima odgađa. Za to vrijeme zidovi zgrada i drugih objekata iscrtavaju se nacističkim simbolima i veličanjem zločinačkih ideologija, pa i one aktuelne ruske. Bilo bi mnogo produktivnije i iskrenije da su gradske vlasti na današnji dan sa gradskih ulica skinuli ploče sa imenima zločinaca odgovornih za holokaust, ili prefarbali uvredljive nacističke crteže sa fasada. Ne bi to bio samo simbolički, nego stvarni akt otklona prema fašizmu i njegovim zločinačkim praksama!
U povodu međunarodnog dana sjećanja na Holokaust britanski BBC je snimio film pod naslovom „Kako je počeo holokaust“. Autor ovog impresivnog i uznemirujućeg ostvarenja povjesničar James Bulgin u jednom tekstu iznio je svoj stav o odgovornosti za holokaust. On kaže da je potpuno krivo razmišljanje koje za holokaust optužuje isključivo Hitlera i uzak krug njegovih nacističkih suradnika. Istina je, piše britanski povjesničar, „da se holokaust nije dogodio samo zato što je to Hitler planirao, već zato što je bilo dovoljno ljudi koji su bili spremni djelovati u skladu sa njegovim namjerama i podržati njegovu ideologiju“.
Zato se i danas vrlo neuvjerljivim doima kada se o paklu holokausta izjašnjavaju samo političke, ili intelektualne elite, koje, pritom, ništa ne čine da građanima, ili barem vlastitim pristalicama permanentno ukazuju na njegovu pogibeljnost! I po žrtve i po dželate.
SUBOTA, 28. JANUAR
Ako bi neko za koga bi se moglo reći da dobro poznaje ovdašnu političku scenu, da je upućen u međustranačke odnose, pokušao osvrnuti na jučerašnji dan, vrlo bih teško uspio razumjeti, a kamo li pojasniti drugima šta se jučer dešavalo u Parlamentu Federacije i oko njega.
U najgrubljim crtama, epilog svih tih zamršenih zbivanja, bio je da je pred kraj dana Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, svojim kolegama iz Osmorke najavio da će vjerovatno napustiti njihovo društvo i potražiti neko bolje i iskrenije. Bila je to njegova reakcija na glasanje u Domu naroda Parlamenta Federacije u kojem je SDP BiH preglasan i ostao bez ijednog svog zastupnika u budućem Državnom Domu naroda. Razlozi za tu ljutnju su opravdani i utemeljeni su na faktičkom stanju da SDP koji ima 14 zastupnika u Domu naroda nema nijednog, a neke stranke sa jednim ili dva zastupnika imaju zastupnike u bošnjačkom i hrvatskom Klubu Doma naroda državnog Parlamenta. Nikšićev potpredsjednik Vojin Mijatović je to nazvao izdajom i najavio oštre kontramjere prema onim članicama Osmorke i njihovim liderima koji su se ponijeli nelojalno i nepošteno.
Nermin Nikšić sebe je odavno pozicionirao u fotelju predsjednika Vlade Federacije. Poznavajući njegovu nepopustljivu ambicioznost vrlo se realnim čine spekulacije da će to pokušati ostvariti sa novim koalicijskim partnerom, već otpisanom i prežaljenom SDA. To bi tek bio šok za preostale članice Osmorke koje su već odavno rasporedile svoje kadrove na važne funkcije u Federaciji BiH.
Uzgred, danas je stigla vijest da je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić koji je predvodio delegaciju pobunjenika na sastanku kod Milorada Dodika, tom prilikom dobio obećanje da će biti izabran za državnog ministra financija nakon što uskoro tu funkciju napusti Zoran Tegeltija.
Svaka koalicijska vlast počiva na kompromisima, ustupcima, popuštanjima, toleranciji, pa i ova aktuelna, tvrde lideri vladajuće koalicije.
Međutim ono što oni u svom metajeziku nazivaju komprimisima, konsenzusima, dogovorima u praksi se pokazuje kao najsirovije i najbestidnije ucjenjivanje i reketiranje dostojno pravih mafijaških organizacija!
NEDJELJA, 29. JANUAR
Jedan od najemotivnijih trenutaka ovogodišnjeg Australian Opena bio je susret Novaka Đokovića i bivše teniserke Jelene Dokić nakon još jedne Novakove pobjede. Njih dvoje nisu mogli obuzdati emocije i jedva su suzdržavali suze. Iako ih dijeli tek četiri godine, Đoković je izgledao neuporedivo mlađe. Četrdesetogodišnja Jelena ga je zbog svog drastično promijenjenog izgleda upitala da li je se sjeća, a on džentlmenski odgovorio: Naravno, da li se ti mene sjećaš. Povrede, patnja i osobna tragedija kroz koje je prošla ostavile su grube tragove na nekadašnjoj ljepuškastoj, šarmantnoj djevojci.
Jelena Dokić je u vrijeme početaka Novakove velike karijere bila među najboljim tenisačicama na svijetu, svakako najperspektivnija. Sa 20-ak godina zauzimala je četvrto mjesto na WTA listi. Đoković se sjetio kakvu mu je radost i čast na njegovi počecima značila njena podrška.
Jelena Dokić i Novak Đoković
A onda se Jeleni Dokić kada je trebala načiniti odlučni „đokovićevski“ korak ka samom vrhu teniskog univerzuma, srušio cijeli svijet. Srušio joj ga je njen rođeni otac Damir histerični roditelj, agresivni i neurotični nacionalista čije je ponašanje na rubu ludila i kriminala. Izbjeglica iz ratnog Osijeka Damir Dokić je zaratio najprije sa kćerkinim trenerom Hrvatom, potom i sa Jelenom, koja je počela izbjegavati i bježati od njega. Njena karijera je tonula, a otac je dotakao dno kada je prijetio da će napasti amabasadu Australije u Srbiji u Beogradu zbog čega je hapšen. Mlada Jelena Dokić je bila žrtva posesivne agresije svog oca, koja je upropastila njenu briljantnu karijeru. Danas je 40-godišnja veteranka koju njeni australski prtijatelji, eto, nisu zaboravili i ukazuju ju povremeno zaslužene počasti.
Slična je sudbina i još jedne tenisačice sa ovih prostora Hercegovake Mirjane Lučić, koja je također u zenitu svoje karijere morala pobjeći u Ameriku pred nasrtljivom torturom rođenog oca.
O tome fenomenu očeva teniskih zvijezda koji se pretvaraju u tirane nad sopstvenom djecom, govorio je prošlogodišnji filmski hit „Kralj Richard“ posvećen ocu velikih teniskih zvijezda Serene i Venus Williams i spartanskim metodama koje je kao trener koristio tokom tog teškog procesa stvaranja velikih igračica. Will Smith je za ulogu oca Richarda Wiliamsa lani dobio Oscara za najboljeg glumca.
Ovogodišnji nastup Novak Đokovića na Australian Openu uz sve druge nedaće koje su ga pratile, obilježilo je incidentno i neprihvatljivo ponašanje njegovog oca Srđana. Reklo bi se da je svjetskom teniskom šampionu podjednak problem predstavljala zadnja loža lijeve noge i prednja, svečana loža u kojoj je sjedio njegov otac. Očevo druženje sa ruskim i srpskim nacionalistima i podrška Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, možda je bilo slučajno, možda je ispao naivan, kako je tvrdio njegov sin. Međutim, takvo javno ponašanje Srđana Đokovića nikoga nije pretjerano iznenadilo i potpuno je komplementarno sa njegovim ranijim javnim istupima, izjavama i porukama. Lani je Srđan Đoković dok je Novak čekao rasplet drame oko sudjelovanja na AO, danima držao mitinge u centru Beograda. Ti mitinzi nisu samo bili javna podrška Novaku, nego su se pretvorile u sirove političke tribine. Srđan Đoković je preko noći postao lider antivakserske pobune u Srbiji i simbol borbe protiv zapadnog imperijalizma. Jedan poznati beogradski sportski komentator tvrdio je nedavno da je Srđan Đoković nezadovoljan načinom na koji je on godinama prenosio Novakove mečeve tražio od njegovih šefova da ga ostave bez posla.
Današnje finale Srđan Đoković je bio prinuđen gledati na televiziji, zbog pritiska organizatora i vjerovatno vlastitog sina i ostatka familije.
Ni u jednom sportu, pa ni u jednom javnom poslu žrtva roditelja za uspjeh vlastite djece nije tako velika, skupa i iscrpljujuća kao što je u slučaju teniskog sporta. Roditelji miliona dječaka i djevojčica širom svijeta ulažu veliki novac, trud, energiju, odriču se vlastitih života nadajući se da će se oni dokopati slave i novca, koji su rezervirani tek za dvjesto-tristo najboljih među njima.
Oni rijetki roditelji koji to uspiju, čije kćeri i sinovi dohvate svoje teniske snove, najčešće se time ne zadovoljavaju, nego nastoje podijeliti kolač slave sa svojim potomcima. Srđan Đoković nije svojim ponašanjem uspio naškoditi genijalnom sinu Novaku, ali zato jeste sebi…
“Uskoro uraditi nešto u vezi s državnom imovinom, što će se odnositi na RS”, rekao je 9. oktobra prošle godine visoki predstavnik Christian Schmidt gostujući na u Centralnom dnevniku Face TV.
Mediji će, pozivajući se na tu izjavu, konstatirati da je Schmidt, faktički, najavio novu intervenciju koja će se odnositi na Republiku Srpsku.
Ali od te bombastične izjave pa sve do danas, Schmidt nije učinio ništa što se odnosilo na Republiku Srpsku, izuzememo li suspenziju Zakona o nepokretnoj imovini RS koji je usvojen nakon izjave visokog predstavnika. Dakle, ono što je najavio – visoki predstavnik nije ispunio.
“Jasno ću reći da ja apsolutno nikad nikome u Sarajevu nisam rekao da ću ja mijenjati Izborni zakon“, izjavio je Christian Schmidt 17. avgusta 2022. godine prilikom posjete Goraždu.
Odlukom od 2. oktobra 2022. godine, Christian Schmidt je izmijenio odredbe Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.
“Federacija BiH nema Vlade već četiri godine, ja to namjeravam deblokirati i neće svi biti sretni s tim. Neće biti ni predsjednik Federacije BiH sretan zbog toga, ali ja, koliko god strpljiv čovjek bio, jednostavno ne mogu to više tolerisati”, izjavio Schmidt 17. avgusta u Goraždu.
Schmidt je 2. oktobra 2022. godine izmijenio odredbe Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH. Nijedna izmjena se nije odnosila na proces formiranja Vlade Federacije. Zato i danas, pet mjeseci nakon izbora, nije moguće formirati Vladu FBiH bez konsenzusa rukovodstva Federacije. Što znači – situacija je identična onoj od prije Schmidtovog nametanja.
“Tu sam odluku pisao uz pomoć pravnika koji imaju jako mnogo iskustva i zbog toga je ta odluka moja, nosim je na grbači. I dalje smatram da imamo pozitivne efekte te odluke. Više nemamo blokade HDZ-a“, kazao je Christian Schmidt u emisiji Pressing na N1 TV.
Blokade HDZ-a BiH nema, jer je Schmidt udovoljio zahtjevima HDZ-a BiH. Ali problem formiranja Vlade Federacije nije riješen.
“Da ja nisam donio odluku mi moždasada ne bismo ni imali diskusiju o Vladi FBiH, nego bi i dalje imali Vladu u tehničkom mandatu. Napravio sam prvi korak”, izjavio je Schmidt 25. januara.
Činjenica – da Schmidt nije donio odluku, aktualna parlamentarna većina u Federaciji bi mogla imenovati Vladu FBiH bez novih intervencija na Ustav FBiH.
“Nema govora o tome da bih ukinuo ostale”, kazao je Christian Schmidt mjesec i po prije odluke kojom je nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH.
I nakon nametanja izmjena Ustava FBiH i Izbornog zakona BiH, klub ostalih nema pravo na izbor (pot)predsjednika Federacije BiH, što je suprotno odluci Ustavnog suda BiH donesenoj u presudi broj U14/12.
“Najveći problem trenutno formiranje vlasti u FBiH. Izazovno je formiranje vlasti na nivou FBiH, ali nedavno je usvojen budžet”, kazao je Christian Schmidt 30. januara ove godine, odnosno pet mjeseci nakon što je saopoćio da je riješio problem formiranja Vlade Federacije.
“Ustavni sud je odlučio da se odluke Evropskog suda moraju prvo provesti na nivou države, a onda na entitetima”, kazao je Christian Schmidt u Britanskom parlamentu.
Nijedna odluka Evropskog suda za ljudska prava BiH ne odnosi se na entitetske ustave. Osim toga, Schmidt je na nivou etniteta Federacija BiH “proveo” presudu Ustavnog suda BiH donesenu po zahtjevu Bože Ljubića (HNS), ali nije proveo presudu donesenu po zahtjevu člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.
“Ne možete očekivati da visoki predstavnik riješi sve probleme. Disfunkcionalnost u FBiH dovela je do toga da se nije formirala nova vlada, novo predsjedništvo entiteta. Fokusirao sam se na vraćanje funkcionalnosti i to se dogodilo. Uradio sam jednu stvar, smanjio sam mogućnost upotrebe vitalnog nacionalnog interesa”, kazao je Schmidt 30. januara.
Činjenice – disfunkcionalnost Federacije Schmidt nije riješio. Vladu Federacije BiH je nemoguće formirati bez njegovih novih interevencija. Katalog zaštite vitalnog nacionalnog interesa jeste smanjen, ali su ovlasti Doma naroda FBiH identične ovlastima koje je Dom imao prije Schmidtovog nametanja.
“HDZ je ostao dominantan među Hrvatima, SNSD među Srbima, a SDA je izgubila učešće u Predsjedništvu BiH. Ne vidim da sam favorizirao bilo koga jer je sve ostalo isto, u istim proporcijama kao ranije”, kazao je Schmidt krajem januarau govoreći u Britaniji.
Činjenica: HDZ je, poput SDA, izgubio učešće u Predsjedništvu BiH, ali ih Schmidt naziva – “dominantnim”, dok SDA – “gubitničkom strankom”. I nije sve ostalo u istom proporcijama, jer su kantoni u kojima dominira HDZ dobili kontrolni paket u Domu naroda FBiH.
Prije nego što su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto, uz pomoć američkog ambasadora Michaela Murphya, započeli proces relaksacije odnosa, Milorad Dodik je separatističke akcije provodio isključivo sa svojim koalicijskim partnerima. Otkako je relaksacija stupila na scenu – Dodiku se pridružila i opozicija. Pa sada nema razlike u javnim istupima između vladajućeg SNSD-a i opozicionog SDS-a.
Opoziciju iz Republike Srpske više ništa ne veže za državni nivo vlasti. SDP BiH, odnosno Nermin Nikšić i Vojin Mijatović su, ponavljajući SDA-ovu grešku iz 2018. godine, predali Miloradu Dodiku četvrtog delegata u Klubu Srba Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. I sada više ne postoji nikakva šansa za smjenu aktualnog saziva Vijeća ministara BiH, jer bez Dodika nema entitetske većine u Domu naroda koji ne imenuje, ali razrješava Vijeće ministara BiH. Dakle, Vijeće ministara će i ubuduće funkcionisati onako kako Milorad Dodik želi.
Sve do ove godine SDS je na nivou Bosne i Hercegovine upravljao Službom za poslove sa strancima BiH. Dodik je kontrolisao Vijeće ministara BiH i tokom mandata 2018.-2022., ali nije uspio preuzeti ovu Službu zaduženu za migracije. Elmedin Konaković je, u samo jednom reformskom zamahu predao Dodiku Službu za strance. I Agenciju za lijekove. I operacije OSA-e. I sve krim istrage u SIPA-i. Šta je dobio zauzvrat? Stranke Trojke su pristale da ovaj novi, “reformisani” saziv Vijeća ministara BiH, postavi sve srpske i hrvatske kadrove u sigurnosne agencije BiH. Istovremeno, osim Almira Džuve, nijedan Bošnjak nije postavljen nigdje. U Službi za strance je postavljen direktor SNSD-ov direktor Žarko Laketa. Zamjenik Bošnjak – nije postavljen. U Direkciji za koordinaciju policijskih tijela je postavljen zamjenik direktora Đuro Knežević. Direktor DKPT Bošnjak nije postavljen. U Graničnoj policiji je postavljen direktor Mirko Kuprešaković. Zamjenik direktora Bošnjak nije postavljen. I postavljenja bošnjačkih kadrova neće biti moguća bez SNSD-a, jer za sve konačne i izvršne odluke mora glasati najmanje jedan Srbin iz Vijeća ministara. A svi Srbi u Vijeću ministara su Dodikovi.
Sjetimo se novembra 2019. godine. Tada je, naime, Predsjedništvo BiH imenovalo Zorana Tegeltiju iz SNSD-a za mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH. Nakon izbora 2018. godine Vijeće ministara BiH nije formirano u rekordnom roku. Ali je, zato, uslovljavanjem Željka Komšića i Šefika Džaferovića usvojen historijski Program reformi koji je i NATO preveo kao Godišnji nacionalni program ili skraćeno ANP. Milorad Dodik je glasao za to, jer je želio, po svaku cijenu, u vlast na nivou BiH. I platio je cijenu ulaska u Vijeće ministara BiH. NATO je ubrzo počeo vježbati sa pripadnicima Oružanih snaga BiH na Manjači.
Onda se pojavila Trojka sa svojom politikom “ustupaka”. Dobili su izravnu podršku američkog ambasadora Michaela Murphya. Dobili su fotelje u Vijeću ministara, ali su izgubili Ministarstvo sigurnosti BiH. Izgubili su kakvu-takvu podršku opozicije iz RS-a koju su, zajedničkim snagama, izdali i lideri Trojke i Ambasada SAD-a. Izgubili su šansu da vježbaju sa NATO jedinicama.
Dali su Dodiku četvrtog delegata. I sada oni Milorada Dodika ne mogu izbaciti iz Vijeća ministara BiH, a Milorad Dodik može izbaciti njih.
U situaciji kada Milorad Dodik najavljuje izvođenje policije na entitetsku liniju, situacija u sigurnosnom sektoru je ovakva:
Federalna uprava policije koja je u nadležnosti federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare – nema direktora. Trojka je na poziciju federalnog ministra unutrašnjih poslova namjeravala postaviti Bošnjaka. Što znači da bi pozicija direktora FUP-a trebala pripasti Hrvatima – odnosno “relaksiranom HDZ-u”.
Upravom policije Kantona Sarajevo upravlja v.d. komesar, jer je Vlada KS kojom upravlja Trojka do posljednjeg trenutka čuvala Čamparinog komesara Nusreta Selimovića.
Direkcijom za koordinaciju policijskih tijela upravlja Mirsad Vilić kojem je davno istekao mandat i koji bi uskoro trebao biti penzionisan. Ako Dodik ne pristane da imenuje novog direktora, Direkcijom će upravljati zamjenik Đuro Knežević
Kriminalističko-istražnim odjelom SIPA-e upravlja Žarko Kalem, nakon što je pod pritiskom dijela NiP-a i Ambasade SAD-a Vahidin Šahinpašić uklonjen s te pozicije
Zamjenik direktora Granične policije BiH Fahrudin Halač je van mandata, tako da Bošnjaci, suštinski, nemaju nikoga u rukovodstvu Granične policije BiH.
Nakon deset godina BiH je napokon popustila i riješila problem kontakt tačke s EUROPOL-om. Kontakt tačka bit će u Ministarstvu sigurnosti BiH, iako je stav Direkcije bio da nacionalna kontakt tačka za saradnju sa EUROPOL-om treba i mora ostati, kako organizacijski, tako i lokacijski, u Sektoru za međunarodnu operativnu policijsku saradnju DKPT-a gdje su smješteni i drugi kanali za razmjenu informacija (INTERPOL, SELEC).
Milorad Dodik je ponovo pokrenuo priču o secesiji. To što su njegovi motivi zaduženja Republike Srpske, ne umanjuje posljedice. A posljedice bi mogle biti nesagledive. Jer prvi put od 2015. godine SDS kao najveća opoziciona stranka počela je pratiti politiku SNSD-a.
Predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara (HDZ) jedina će imati pravo veta prilikom formiranja Vlade Federacije u ovom mandatu. Za naredne izborne cikluse bit će primjenjivano još uvijek važeće ustavno pravilo da su za imenovanje Vlade FBiH potrebni potpisi predsjednika i oba potpredsjednika Federacije BiH koji u odgovarajućim klubovima Domovima naroda FBiH , u varijanti broj 1. imaju podršku 2/3, ili, u varijanti broj 2., imaju podršku 3/5 delegata.
To je, ukratko, suština odluka koje bi OHR trebao nametnuti, a koje je jutros najavila Istraga.ba.
Dakle, visoki predstavnik Christian Schmidt namjerava nametnuti jednu privremenu odluku koja bi važila samo sada i nikada više, i jednu trajnu kojom bi bila dopunjena važeća odredba Ustava Federacije BiH koja se odnosi na imenovanje Vlade Federacije.
Dakle, Christian Schmidt bi trebao donijetu odluku kojom bi, u ovom trenutku, za imenovanje Vlade FBiH bio potreban potpis predsjednice Federacije BiH Lidije Bradare i jednog potpredsjednika. Na taj način bi bio zaobiđen Refik Lendo, potpredsjednik Federacije iz reda Bošnjaka. Ovakav način izbora Vlade Federacije bi važio samo sada i nikada više
Druga odluka se odnosi na trajno rješenje. Schmidt namjerava izmijeniti Ustav Federacije BiH, odnosno odredbu koja se odnosi na buduće Vlade. No, tu još OHR nije jasno definirao odluku. Razmatraju se dvije opcije. Prva- (pot)predsjednik Federacije koji ne želi staviti svoj potpis na odluku o imenovanju Vlade FBiH mora u klubu konstitutivnog naroda kojem pripada imati podršku 14 delegata (3/5). Onaj (pot)predsjednik koji nema podršku 14 delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH može biti zaobiđen prilikom imenovanja Vlade FBiH. I druga, pot)predsjednik Federacije koji ne želi staviti svoj potpis na odluku o imenovanju Vlade FBiH mora u klubu konstitutivnog naroda kojem pripada imati podršku 16 delegata (2/3). Onaj (pot)predsjednik koji nema podršku 16 delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH može biti zaobiđen prilikom imenovanja Vlade FBiH. Prva opcija ide u prilog HDZ-u BiH, jer to znači da stranke protivnice Dragana Čovića moraju skupiti deset delegata u Klubu Hrvata da bi izbjegli HDZ BiH u Vladi FBiH. U drugoj opciji bi trebale skupiti 8 delegata.
Kako god, u oba slučaja o Vladi bi se morao izjasniti Predstavnički dom Parlamenta Federacije. Za imenovanje je potrebno 50 glasova. U ovom trenutku HDZ, SDP, Naša stranka, NiP i PDA nemaju potrebnu većinu. Ovih pet stranaka ukupno ima 44 zastupnika. Nedostaje im šest ruku.
Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović u srijedu se susreo sa predsjednicima HDZ-a 1990 Ilijom Cvitanovićem i HNP-a Ivanom Vukadinom. Kako saznajemo, nije postignut nikakav dogovor jer Čović nije prihvatio sve uslove koje su postavili Cvitanović i Vukadin.
“Ali ako ne prihvatate, recite to javno da bih ja ostao čist kod Amerikanaca”, rekao je Čović Vukadinu i Cvitanoviću.
Čak i ako se HDZ 1900 i HNP pridruže Čoviću i strankama Trojke, ne postoji dovoljno ruku za imenovanje Vlade FBiH. Devedesetka i POMAK imaju 4 ruke (upitno je da li mogu računati na sve). U zbiru sa 44 Trojke i HDZ-a, došli bi do 48 ruku. Dakle, potrebne su im još dvije ruke da bi potvrdili Vladu FBiH, a u igri su POMAK iz Bihaća i HRS iz Mostara koji imaju po jednu zastupnicu, odnosno zastupnika.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
