Bila je mrkla noć, prvi juli ratne 1993. godine: pomoćnik komandanta Prvog korpusa Armije BiH približavao se mostu kod Pozorišta. Strogi je, dakle, centar grada i naš junak treba stići do zgrade u Daniela Ozme, gdje je smještena Komanda. Policijski sat je na snazi, pa nije iznenađen kada pred njega iskaču uniformisani vojnici. S obje su strane mosta i tek kada su ga zaustavili, shvata da ih je mnogo više od obične patrole, no kako su planirali da organiziraju obuku i u samom gradu, njemu je, ispričat će kasnije, bilo toplo oko srca: pomislio je da vježbaju. Da nešto baš i nije uobičajeno, razumio je nakon što je njegova identifikacijska knjižica postala razlog uspostavljanja veze: Komandante, imamo kapitalca iz Korpusa!
Naredio svirepe smrti i brutalna ubistva
Uskoro je uz pratnju odveden do Bistrika, u tadašnju komandu 10. brdske brigade, gdje je zatekao brojne civile, vojnike i policajce. Te je noći Mušan Topalović Caco pokupio pedesetak ljudi, poneki su dobili i batine (najgore su prošli sinovi tadašnjeg komandanta Glavnog štaba ARBiH i njegovog zamjenika, Rasima Delića i Jovana Divjaka, obojica dobri borci s prve linije fronte), većina gozbu nezapamćenu te gladne, najteže ratne godine, a kada je svanulo, u velikoj prostoriji u kojoj su čekali da saznaju šta će biti s njima pojavio se Ramiz Delalić Ćelo. Našeg junaka, svog zemljaka iz Priboja, iznenađeno je pozdravio i rekao mu da krene za njim. Odveo ga je u Cacinu kancelariju, gdje je dobio dozvolu da ga povede, a potom su obojica prošetali do Katedrale. Na uglu kod Bagata stajala je nekolicina vojnika za koje je Ćelo rekao da su njegovi, a onda mu pokazao praznu cestu uz tramvajsku prugu i objasnio: “Kod Vječne vatre su tvoji. Moji neće pucati, za tvoje ne znam!” Naš je junak klecajućih koljena prošao dionicu od jedva 500 koraka, koja mu se činila najdužom u životu, a kada je stigao do svojih, odveden je u Korpus gdje ga je dočekalo pitanje: Kako te je pustio? Bila je to – ispostavit će se – kap koja je prelila čašu i suočila državni i vojni vrh BiH s potrebom da u sistem odluče vratiti brigadne komandante za koje se mjesecima šuškalo da djeluju mimo naredbi Prvog korpusa.
Kada je ta talačka kriza okončana tokom dana, a Caco i Ćelo odbili da predaju brigade, iz Glavnog štaba odaslano je priopćenje da su se komandant 10. bbr. i zamjenik komandanta 105. mbr. odmetnuli i da se za njima traga. U opsjednutom gradu sve se znalo – i da se Ćelo stacionirao u Romanijskoj, i da je Caco ostao na Bistriku, i da komanda Korpusa pokušava pregovore. A onda je – 26. oktobra 1993. – uslijedila najtajnija akcija tokom teških ratnih godina: Trebević 2 preživjeli pamte kao dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima. I Ćelo i Caco su uzeli taoce, civile, no Ramiz Delalić se u popodnevnim satima predao (žrtava nije bilo), a vraćanje u sistem 10. bbr. životima su platili petorica vojnika ove brigade i devet specijalaca Vojne policije i MUP-a RBiH. U gluho doba noći Caco se predao, doveden je prvo u Predsjedništvo BiH, a potom u Komandu 1. korpusa i kada je trebao biti prebačen u zatvor – ubijen pri pokušaju bijega. Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku BiH, a posebno za ličnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vođenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, major koji nije dvojio – već je pucao u Cacu – nagrađen je Zlatnim ljiljanom, devet specijalaca sahranjeni su uz najviše vojne i državne počasti u Velikom parku, a Caco na nepoznatom mjestu, u NN humku.
Iz Kazana su ekshumirani ostaci Cacinih žrtava i u prvim javnim očitovanjima govorilo se o 27 ljudi, mahom Srba i Hrvata, no novinarima su istražitelji pominjali posmrtne ostatke 43 osobe, ubijene “od proljeća do jeseni 1993”. Polako se sklapao mozaik, isplivavali podaci o nestalim koji su izvođeni iz svojih stanova i potom brutalno ubijani i bacani u jamu. Za ovaj ratni zločin, kasnije preimenovan u optužnicu za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva, još 1994. godine bilo je optuženo 27 pripadnika 10. bbr, a presuđeno je njih 14 kaznama od 10 mjeseci do šest godina zatvora. Tek puno kasnije izrečena je najveća kazna od 14,5 godina zatvora. Slobodanka Macanović je detalje smrti svojih roditelja čula na suđenju, no to je bio tek početak traganja za njihovim posmrtnim ostacima. Upravo je ona na pomoćnom groblju Stadion pronašla NN humke u koje su ekshumirani zakopani. Ispostavit će se da je i Caco bio nedaleko od njih, no dok je neidentificirane ostatke Cacinih žrtava preuzela Komisija za nestale iz RS-a, Cacini posmrtni ostaci su s ruke na ruku, uz nezapamćenu dženazu i 12.000 ljudi, početkom decembra 1996. godine, sahranjeni u Memorijalnom kompleksu Kovači. Nedaleko od njega, nakon ubistva u klasičnoj mafijaškoj sačekuši u ljeto 2007. godine, sahranjen je i Ramiz Delalić Ćelo. Slobodankin otac se pak još uvijek službeno vodi kao nestao, dok ona i sestra čekaju da makar u majčin grob spuste nekoliko njezinih kostiju.
Ovog 26. oktobra bit će 28 godina od obračuna države BiH s Cacom, a za mjesec i kusur punih 25 kako je Caco – ta najtamnija mrlja na obrazu Armije BiH – ispraćen na Kovače. No, s obzirom na to da se u međuvremenu ispostavilo da je Caco s ubijanjem civila počeo još krajem 1992. godine, Kazani čekaju svoj epilog evo skoro tri decenije: niti je ikada tačno utvrđen broj ubijenih, niti su porodice stradalih dobile posmrtne ostatke, niti se Sarajevo odužilo pamćenjem svojih sugrađana koji su svirepom smrću kažnjeni zato što su ostali u opsjednutom gradu, ne pristajući na logiku agresora o etničkim teritorijama. Ipak, uz mnogo muke, puževim korakom, donesena je odluka o obilježavanju mjesta ratnog zločina, pominjala se i spomen-ploča u Gradu, no Gradsko vijeće Sarajeva i inicijatorica ubrzane procedure gradonačelnica Benjamina Karić prošle sedmice odlučili su se za manje od pola istine. Planirani Spomenički kompleks preko noći je postao spomen-obilježje, do Kazana – te nepristupačne jame našeg srama – jednog dana napravit će i gelendere (?!), a Cacine zločine zapečatit će na broju 17 uz tekst koji će reći da pamtimo, ali ne i šta. Spomen-obilježje na Kazanima, naime, pobrojat će ubijene, ali će odšutjeti ime naredbodavca ubijanja – onog odmetnutog komandanta za koga su svi njegovi osuđeni suborci, egzekutori na Kazanima, rekli da je osobno naredio svirepe smrti i brutalna ubistva, glorifikovanog gangstera – kako ga je nazvao pokojni Jovan Divjak – ubicu devetorice specijalaca, vojnika i policajaca ARBiH i MUP-a koji su živote dali usred rata da bi zaustavili Cacu.
Jeftini politički poeni
Bila sam na neformalnom sastanku koji je gradonačelnica Karić sazvala ovim povodom. I bila sam uistinu ponosna na mlade ljude iz nevladinih organizacija koji se godinama bore za memoriranje svih žrtava, istrajno radeći na dokumentiranju naše ne tako davne prošlosti. Enormnu su energiju uložili pokušavajući objasniti gradonačelnici da se spomenik – pa makar to bilo i nekompletno spomen-obilježje – ne pravi za današnje generacije, već zauvijek. Pitali smo je kako Grad Sarajevo zna ko je spalio Vijećnicu, a ne želi da zna ko je ubijao naše sugrađane na Kazanima? Nismo dobili nijedan suvisli odgovor, čak ni obećanje da će jednog dana u neka bolja vremena biti postavljena i spomen-ploča u gradu. U toku je javna rasprava, no već sada je jasno da je aktuelna gradska većina više no riješena da slučaj Kazane zatvori u onu istu jamu našeg srama, a sebi priskrbi jeftine političke poene multietničke otvorenosti. Potpuno nezainteresirana što na ovaj način pravi trostruku štetu: porodicama žrtava ne pruža utjehu, protivnicima Bosne i Hercegovine daje argument kako smo svi isti, a Armiji BiH posmrtno udara šamar izjednačavajući je sa Cacom. I još tome podiže spomen-obilježje kojim, u konačnici, vrijeđa i Sarajevo.
Osluškujući sudbinu Ureda visokog predstavnika (OHR) i njegove moguće pretvorbe u Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR), nije moguće zaobići nekoliko tema koje se, u vezi sa mogućim razvojem događaja, same nameću, i naravno, posljedica koje iz toga mogu proisteći.
Da li je Anex 4 legitiman ustavni akt?
Nekoliko nespornih činjenica se često ističe u objašnjavanju pravne prirode Annex-a 4:
S obzirom da je donešen u okviru mirovnog ugovora, Annex 4 je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga;
Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet;
Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku;
Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama;
Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog čišćenja“, koje je provedeno tokom rata, prevela u ustavno stanje;
U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
Annex 4 su potpisali nelegitimni subjekati (sa izuzetkom RBiH), u suštini predstavnici pobunjenih grupa, integriranih pretežno na osnovu etničke pripadnosti.
Kako je prihvaćen Mirovni sporazum?
Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske nacionalnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je prihvatio Mirovni sporazum pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1995), proglasio Ustav BiH važećim pod uslovom da se Daytonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u suprotnom, Ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom. Ne upuštajući se u ocjenu validnosti ovog Ustavnog zakona zbog nedostatka većine koja je, prema Ustavu RBiH, bila neophodna, može se utvrditi da je Annex 4 uslovnoprihvaćen. Dakle, on važi pod suspenzivnim uslovom, da se provede dejtonski ustavni model na ugovoreni način. Pored ovog Ustavnog zakona, 11. 12. 1995. godine, Ustavotvorna skupština FBiH je usvojila Odluku o prihvatanju sporazuma o oživotvorenju FBiH, zaključenog u Daytonu 9. 11. 1995. (Sl. Novine FBiH broj 8/95). U članu II/A te Odluke – „Prenos odgovornosti na Federaciju“ pod tačkom 3. se navodi: „Vlada Republike zadržaće one funkcije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države BiH. Sve druge civilne funkcije Vlade Republike prenijeće se na Vladu Federacije u roku od mjesec dana nakon usvajanja ovih zakonskih prijedloga…“ Ova činjenica je značajna u odgovoru na pitanje ko bi mogao biti pravni sljednik RBiH ali to je jedna sasvim druga tema.
Način na koji je stupio na snagu Aneks 4, (dakle, međunarodni sporazum) kao Ustav BiH, je posebno interesantan sa ustavno-pravnog stanovišta. Naime, potpisivanjem Annex-a 4, do tada važeći Ustav RBiH, je promijenjen i zamijenjenkako je doslovno navedeno u članu XII/1 Annex-a 4. Strane potpisnice Annex-a 4 – RBiH, FBiH i RS, odobravaju tekst Ustava umjesto da, koristeći se Ustavom RBiH utvrđenom procedurom za njegovu izmjenu, usvoje novi ili da postojeći Ustav RBiH mijenjaju amandmanima. Sasvim je drugo i vrlo sporno pitanje aktivne legitimacije potpisnika Annex-a 4 tj da li su potpisnici uopće bili ovlašteni da potpisuju takvu vrstu ugovora.
Tumačenje i primjena
Istina, ovaj i ovakav Annex 4 kao ni cijeli Mirovni sporazum i nije najgori sporazum koji se mogao dobiti, ali njegovo provođenje ga je pretvorilo u nešto što BiH i njene građane i narode drži u mraku dugih 13 godina. Pojedini dijelovi ovog sporazuma promoviraju najbolje vrijednosti tzv. „zapadne demokratije“ i to posebno anglosaksonske pravno-demokratske vrijednosti – promovira demokratiju, slobodne izbore, vladavinu prava, jedinstveno tržište, garantuje visoki nivo zaštite ljudskih prava, uvodi opća načela međunarodnog prava… Ova lista ovdje ne bi bila i iscrpljena ali je svakako dovoljna da se svaki pojedinac osvrne oko sebe i shvati u kojoj mjeri su ovi temeljni principi BH društva zaista tumačeni i primijenjeni.
Istorija tumačenja i primjene Mirovnog sporazuma od strane lokalnih kočničara je primjer kako i ono malo dobrih rješenja iz Annexa 4 može da bude upropašteno, a posmatran dugoročno, trenutni ustavni sistem BiH, niti u normativnom, a niti u pogledu prakse u primjeni i tumačenju nekih njegovih odredbi, ne pruža mogućnosti za daljnji društveni napredak. Problemi u primjeni se mogu svesti na nerazumijevanje temeljnih ustavnih principa i njihovo pravilno vrednovanje; nedostatak političke volje u prihvatanju zajedničkih ustavnih vrijednosti i pogrešna praksa u primjeni ustavnih odredbi.
Premda strukture vlasti, kako su uspostavljene Annex-om 4 imaju ambiciju da stvore sliku demokratskog pluralizma, prije bi se moglo reći da se radi o etničkom pluralizmu koji je lišen punog značenja riječi demokratija. On, naime, proizvodi blokade u radu institucija i institucionalizira strah od drugih, kao što konstantno homogenizira etničke grupe. To rezultira stavljanjem životnih potreba građana u drugi plan. Neki nesumnjivi pomaci, koji su zabilježeni djelovanjem međunarodne zajednice i Ustavnog suda BiH u tumačenju i primjeni Annexa 4 i uspostavi neophodnih institucija za funkcioniranje pravnog sistema BiH, također su najčešće počivali na traženju kompromisnih rješenja čiji je kvalitet, samim tim, bio više nego upitan.
Šta i kako dalje?
Prije definitivne pretvorbe OHR-a u EUSR neophodno je napraviti pravnu inventuru ispunjenja Mirovnog sporazuma, posebno Annex-a 4. Pri tome je dovoljno držati se najprostijeg, jezičkog tumačenja. Dovoljno je podsjetiti na nekoliko značajnih propusta u provedbi: ciljano katastrofalna provedba Annex-a 7 (povratak izbjeglica) čime bi se pojam entitetskog glasanja relativizirao, neprovođenje Annex-a 9 o formiranju zajedničkih korporacija, etnički sastav i način odlučivanja u Vijeću ministara, nepostojanje jedinstvenog bh. tržišta, diskriminatoran izborni sistem, nefunkcioniranje vladavine prava, kršenje prinicipa državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine…
Pored ovoga, ali i neovisno o prethodnom, ostaje i (politički naivno) pitanje zašto nije pokrenut postupak predviđen Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraženo da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? …ili povrede ius cogens (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv SRJ i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude iako su često eksploatisane u druge, prije svega, političke svrhe.
Međutim, pošto često pravom dominira politika, i ukoliko se, i pored svega rečenog želi biti politički pragmatičan, moguće je, uz političku saglasnost u PS BiH primijeniti procedure koje bi Annex-u 4 dale nespornu ustavnu snagu. Međutim, to podrazumijeva teški proces razgovora i pregovora, popuštanja i pristajanja na kompromise koji ne bi bili na štetu Annex-a 4 i koje i ne bi bilo tako teško postići kada bi se temeljili na principijelnim i argumentovanim stavovima u zajedničkom interesu građana i naroda, a ne na proizvodnji straha od drugih radi postizanja što boljih izbornih rezultata. Jedan takav proces bi podrazumijevao aktivnu ulogu PS BiH koja na kraju i mora donijeti odluku. Koja pitanja bi kratkoročno morala biti predmet rasprava? Osnovno pitanje bi trebalo biti isto pitanje koje je bilo povod za aprilski paket ustavnih promjena – ukidanje diskriminacije u tekstu Annex-a 4. Drugo i posljednje pitanje u prvoj, predizbornoj fazi, ovog dugotrajnog procesa bi moralo biti ono oko čega se svi (bar deklaratorno) slažu – deblokiranje procesa integracija u EU i NATO što mora uključiti i deblokiranje sistema odlučivanja u PS BiH. Prema relevantnim pokazateljima, za proteklih 11 godina u PS BiH je usvojeno oko 280 zakona, a oko 260 ih je blokirano tzv. entitetskim glasanjem, a samo četiri zakona su „zaustavljena“ u Domu naroda PSBiH od kojih samo dva trajno zbog pozivanja na vitalni nacionalni interes. Međutim, ako se istinski želi deblokirati proces odlučivanja o uslovima koje nameće EU, a koji su prihvaćeni Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, onda je neophodno ukinuti blokade u vidu entitetskog glasanja i vitalnog nacionalnog interesa za odluke koji se donose u procesu integracija sa EU i NATO jer interes države je iznad interesa bilo kog naroda ili entiteta. U suprotnom, sa ovim tempom usvajanja zakona u PS BiH, članstvo u EU i NATO teško da bi dočekali naši praunuci. Međutim, kao neka vrsta kompenzacije za deblokadu ovog procesa koji je dirigovan izvana – uslovima koje postavlja EU, a ne niti ova niti ona politička ili nacionalna grupacija, za neka unutrašnja pitanja bi bilo moguće „pojačati“ zaštitu vitalnog nacionalnog interesa evenutalnim ukidanjem suspenzivnog i uvođenjem trajnog veta kako bi se osigurala ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i Ostalih. Ukoliko ni ovakav minimalni kompromis ne bude moguć, onda će jako teško biti optimista ovih godina u Bosni i Hercegovini.
(tekst Farisa Vehabovića, danas sudije Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, objavljen je 16.12.2008. u Oslobođenju)
Bitka na Dnjepru presudna je za Bosnu i Hercegovinu. Stvar je jednostavna – ako Rusija zauzme Kijev, potčini Ukrajinu i porazi, u ovom trenutku, nikad ujedinjeniji zapadni svijet, priča o NATO putu BiH bit će zauvijek završena. Prisjetimo se sada izjave Ambasade Ruske Federacije iz marta prošle godine.
“Eventualno približavanje BiH članstvu u NATO-u predstavljat će čin kojeg će Moskva smatrati neprijateljskim te će to stoga imati odgovarajuće posljedice”, saopćila je ruska Ambasada u BiH.
“Odgovarajućim posljedicama” Rusija je godinama prijetila Ukrajini. Na kraju je došla agresija. I to na navodni poziv čelnika paradržava Donjecka narodna republika i Luhanjska narodna republika.
Vojnim posljedicama, i to tokom trajanja agresije na Ukrajinu, zaprijećeno je i Švedskoj i Finskoj. Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Marija Zaharova poručila je čelnicima ove dvije države da će snositi “političke i vojne posljedice” ukoliko krenu u NATO. Ali to je tek drugi korak. Prvi je onaj u Ukrajini.
Iako njegova ofanziva ide znatno sporije nego što je očekivao, Vladimir Vladimirovič Putin u subotu je popodne izdao naredbu za sveopći napad na Ukrajinu . Rusija je, dakako, nadmoćniji protivnik. Imaju prevlast u zraku, imaju više oklopnih vozila, imaju pogodan reljef za napredovanje ka gradovima. Ali u uličnim borbama Ukrajinci su jači. Zato što u toj ulici brane svoj dom. Prateći svakodnevne izvještaje , gledajući i one stvarne i one lažne snimke, ne možete se oteti utisku da Rusija trpi ogromne gubitke i ljudstvu i u MTS-u. Ali bitka za Kijev će biti ključna. Jer je to, napisat će pisac Faruk Šehić, glavni grad.
“Svaki drugi izgubljeni grad se može vratiti dok postoji glavni grad”, napisao je Šehić.
I sve dok je glavni grad slobodan, borba ima smisla. Sve dok ne zauzme Kijev, Putin ne može proglasiti pobjedu u Ukrajini. A kada ga zauzme, ako ga zauzme, Putin može proglasiti pobjedu nad zapadnim saveznicima. Na redu će onda biti Moldavija čiji je sjever Rusija već davno okupirala, proglašavajući paradržavu Pridnjestrovlje. Iako nemaju unutrašnjih političkih problema, Finska i Švedska će da strepe. Ali najveća strepnja će biti u Bosni i Hercegovini.
“Došao sam u RS, a ne u BiH”, reći će takozvani predsjednik još jedne fiktivne Putinove države zvane Južna Osetija, kada je u januaru 2018. godine došao na obilježavanje neustavnog dana Republike Srpske.
Anatolij Bibilov će, potom, reći da on i Milorad Dodik imaju isti cilj i da su okrenuti ka Rusiji. Preko Južne Osetije i Abhazije, Vladimir Putin je zauvijek zaustavio Gruziju na njenom NATO putu. Gruzija danas ne kontroliše dobar dio svoje teritorije. To što zapad ne priznaje Južnu Osetiju i Abhaziju, ne znači da one ne postoje.
Milorad Dodik je posljednjih dana “neutralan”. Iako mu je prvog dana ruske agresije na Ukrajinu i Banja Luku doputovao Igor Kalabuhov, ambasador Ruske Federacije u BiH, Dodik više otvoreno ne podržava rusku agresiju. Čak je ne podržava ni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Oni šute, i čekaju.
Ako se ruska trobojka zaviori na kijevskom trgu Majdan, i srpska će se trobojka podići visoko. Putin će postati pobjednik, a svi oni balkanski političari zagledani u njega imat će otvoren put za akciju. U BiH neće biti Luhanjska narodna republika. U BiH će se formirati laktaška narodna republika. Neće je niko priznati, ali će postojati.
“Amerika neće ratovati s Rusijom”, kazao je američki predsjednik Joe Biden.
Ako neće zbog Ukrajine, zbog Bosne i Hercegovine će još manje. Zato je bitka za Kijev ključna za BiH. Putinova pobjeda u Ukrajini pokazala bi Miloradu Dodiku da samo “sila” prolazi i da NATO neće intervenirati.
To što je EUFOR poslao 500 vojnika, naoružanih otprilike kao da su pripadnici zaštitarske agencije, neće spriječiti eskalaciju u Bosni i Hercegovini ako Putin porazi Zelenskog. Zato je bitka za Kijev bitnija Bosancima i Hercegovcima nego bilo kojim drugim narodima svijeta. Ne uključujući, naravno, Ukrajince koji se herojski bore za svaki pedalj svoje države. O njihovoj herojskoj borbi ovisi i budućnost BiH. Ako Ukrajinci odbrane Kijev, Putin će biti slabiji nego. A slab Vladimir Vladimirovič Putin znači da će i Putinovi poslušnici širom svijeta biti još slabiji. U BiH ih imamo barem dvojicu. Jedan stoluje u Banja Luci, a drugi u Mostaru. No, naše oči trebaju biti uprte u Kijev.
Čak i kada bi, ne dao Bog, Srbiju i Hrvatsku neka vojna sila brutalno izbombardirala, ne bi nestali apetiti za komadanjem Bosne i Hercegovine.
Podjela BiH i prisvajanje njenih dijelova Hrtskoj i Srbiji jedna je od rijetkih, ako ne i jedina stavka na kojoj Beograd i Zagreb mogu pokazati bliskost. I čini se da i danas, usprkos cijeloj seriji neuspjeha i krvavih žrtava, rado o tome pričaju, pokušavaju nešto (skupa) poduzimati i ne prestaju sanjati, piše politicki.ba.
Najnoviji motiv za nova Karađorđeva pronađen je u konceptu građanske Bosne i Hercegovine.
“Problem” je – da iskoristimo američku terminologiju – “nepametno” otvorio najistureniji zvaničnik administracije predsjednika Sjedinjenih Američkih Država za zapadni Balkan Gabriel Escobar.
Preko Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) Sarajevu je poručio da BiH može postati građanska tek nakon što uđe u Evropsku uniju.
Identičnu poruku jučer je uputio i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, tokom postrojavanja Hrvatskog vijeća odbrane, ugašene vojne tvorevine osuđene za ratne zločine, u Mostaru.
U sjeni bajraka Kažnjeničke bojne, također za ratne zločine osuđenog njenog komandanta Mladena Naletilića Tute, koja se vihorila iznad Milanovićeve glave, ostale poruke da samo Bosna i Hercegovina, suverena i cjelovita, od Save do Neuma i od Une do Drine, može ući u EU, te da on neće prihvatiti kandidatski status Ukrajine, ako se isti ne dodijeli i Bosni i Hercegovini.
Priča o građanskoj BiH dobila je na dodatnom zamahu nakon što je propao još jedan pokušaj međunarodnih posrednika da se provedu izborne reforme i nametnu rješenja koja bi samo produbila diskriminaciju i učinila BiH nefunkcionalnijom.
Kruži li bauk građanske BiH zapadnim političkim krugovima?
Ako je suditi po Escobaru i Milanoviću – kruži.
Niko, ali niko od relevatnih političara iz bošnjačkog i probosanskog korpusa nije iznio zahtjev da se BiH preuredi, da se njeno uređenje promijeni iz temelja i da se ona definira kao i sve ostale moderne evropske države.
Ako je iko to i implicite tražio, to su relevantne sudske instance u Evropi. A to zahtijeva i Evropska komisija.
Evropski sud za ljudska prava donio je cijeli niz odluka u kojima upozorava na diskriminirajuće dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine.
Evropska komisija pred našu je državu postavila 14 prioriteta koji se moraju ispuniti, kako bi se BiH dao kandidatski status.
Kičmu tih zahtjeva čine zahtjevi za reformama u oblasti vladavine zakona.
Traži se da pravosudne funkcije budu nezavisne i profesionalne i da kao takve funkcioniraju u punom kapacitetu.
I zahtijeva se ukidanje diskriminacije u političkom sistemu BiH.
Njemačka, za koju se sve glasnije tvrdi da je od Bidena dobila “tapiju” da provodi politiku Zapada ne samo u BiH, već i na cijelom zapadnom Balkanu, stava je da je samo sistem jedan čovjek jedan glas, održiv politički sistem u BiH.
I sada se zvaničnom Sarajevu spočitava da hoće nešto što niko odavde ni izgovorio nije.
Namjera je jasna.
Srba i BiH teško da ima više od 800.000. Najmanje 500.000 Hrvata otišlo je iz BiH od Dejtona naovamo. U BiH živi između 1,5 i 1,8 miliona Bošnjaka. I svoj dom u BiH ima barem 200.000 onih koji se ne osjećaju propadnikom ni jedne od ove tri nacionalne kategorije.
Kada bi se sada proveo pošten popis, procenti bi izazvali paniku s primjesama političkih samoubistava u nizu evropskih država.
A ipak, većinski, narod Bosne i Hercegovine jeste za neki smisleni kompromis koji bi osigurao funkcioniranje njenih institucija, doveo do efikasne države i osigurao mirnu budućnost generacijama pred nama.
Bosanci i Hercegovci, kako god da se izjašnjavali ili uopće ne izjašnjavali, ne žele svoju djecu odgajati da bi im s punoljetstvom vidjeli leđa. Ne žele da im starost bude zagrantirana u samoći staračkog doma i iščekivanju telefonskog poziva iz Njemačke, Amerike, Australije…
Demografska većina ne može i neće dopustiti da je se sistemski svodi na političku manjinu. Ne zato da bi ona dominirala, već zato što su takvi sistemi neodrživi a države koje ga imaju osuđene na neuspjeh i vrlo mogući nestanak.
Dragan Vikić, ratni komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, Jusuf Pušina , ratni ministar MUP-a RBiH, te Nermin Uzunović i Mladen Čivčić, nepravomoćnom presudom Suda Bosne i Hercegovine oslobođeni su odgovornosti za zločin koji je prije 30 godina počinjen nad osam pripadnika JNA u sarajevskom Velikom Parku.
Presuda Sudskog vijeća koju je pročitao predsjedavajući Zoran Božić bila je za svakoga ko je pratio suđenje tokom proteklih šest godina logična, očekivana i jedina moguća. Tužiteljica Tužiteljstva BiH Vesna Ilić nije podastrla niti jedan relevantan dokaz koji bi teretio Dragana Vikića na koga je prvenstveno optužnica bila fokusirana. Niti jedan svjedok Tužiteljstva za sve to vrijeme nije doveo Vikića u neposrednu, pa čak i indirektno-komandnu vezu sa svirepom likvidacijom osam pripadnika rezervnog sastava JNA 22. aprila 1992.godine. Tužiteljstvo je insistiralo na komandnoj odgovornosti Vikića, odnosno Pušine, iz prostog razloga što su svi neposredni akteri i počinitelji tog zločina i njihovi šefovi odavno mrtvi.
SVJEDOCI LIKVIDACIJE MRTVE VOJSKE
Davor Mišo Matić koji je doveo zarobljene vojnike u Dom policije ubijen je u kriminalnom obračunu tokom rata. Likvidiran je tokom rata, u Belgiji, i Jusuf Juka Prazina , komandant Specijalne jedinice Armije BiH, koja je bila smještena u Domu policije. Među živima odavno nije Nedžad Ugljen , jedan od čelnika Službe državne bezbjednosti BiH, koji je ubijen u krvavom obračunu bošnjačkog obavještajnog podzemlja 1996. godine. Nekoliko godina prije početka suđenja umro je Asim Dautbašić, siva eminencija SDA-ovskog policijsko-obavještajnog paralelizma, neposredni „utemeljitelj“ parapolitičke jedinice „Ševe“. Dautbašić je odmah na početku agresije na Sarajevo iz centrale RMUP-a „izmješten“ u Dom policije. Kao čovjek od najvišeg povjerenja vrha Stranke demokratske akcije, a to je značilo Alije Izetbegovića, Hasana Čengića i Omera Behmena imao je pored ostalog zadatak da „drži na oku“ Dragana Vikića u kojem čelništvo SDA nikad nije imalo bezrezervno povjerenje. To potvrđuje i Vikićeva nikada obrazložena smjena polovinom 1994. godine. Veći su ugled i povjerenje među bošnjačkom stranačkom vrhuškom imali oficiri JNA koji su neposredno prije rata pisali optužnicu protiv komandanta Specijalne jedinice. Da, mislim na Fikreta Muslimovića, predratnog regionalnog šefa KOS-a koji je teretio pred vojnim sudom Vikića i tadašnjeg pomoćnika ministra policije Avdu Hebibe zbog zaustavljanja konvoja oružja kojeg je JNA slala srpskim paravojnim grupama u istočnoj Hercegovini.
Sudija Zoran Božić, predsjedavajući Sudskog vijeća, tokom svog 40-minutnog obrazlaganja oslobađajuće presude precizno, nedvosmisleno i pregledno je složio mozaik događaja od 22. aprila 1992. godine, objasnio njihovu pozadinu, utvrdio pojedinačnu ulogu i odgovornost svih optuženih uz zaključak da njihova krivica za zločin nad pripadnicima JNA nije dokazana.
TROSTRUKA LINIJA ZAPOVIJEDANJA
Unutar Doma policije koji je bio poprište tog pokolja, objasnio je sudija Božić, djelovale su tri vojno-policijske formacije. Specijalna jedinica MUP-a RBiH sa komandantom Draganom Vikićem bila je podređena ministarstvu policije, u to vrijeme Aliji Delimustafiću . Specijalna jedinica Armije BiH pod komandom Jusufa Juke Prazine samo je fizički bila smještena u istu zgradu. Sudija Božić je citirao Prazinu koji je u jednom intervjuu objasnio da je njegova jedinica samostalna, da je on član Vrhovne komande Armije BiH i da se „Vikićevim specijalcima“ ponekad zajedno djeluje u oružanim akcijama. Treću oružanu formaciju „Ševe“stacioniranu u Domu policije formirala je Služba državne bezbjednosti BiH, odnosno njen čelnik Asim Dautbašić. Na njenom čelu bio je Nedžad Herenda .
Nedžad Herenda
Predsjedavajući Sudskog vijeća Zoran Božić je rekao da nije bilo na njemu i kolegama sudijama da otkriju počinitelje zločina u Velikom Parku, nego da utvrde odgovornost optužene četvorice, Vikića, Pušine, Uzunovića i Čavčića. No, unatoč tome, dakle što mu to nije bio posao, Božić je na temelju svih dokaza, stotina svjedoka koji su se prodefilovali kroz posljednjih šest godina utvrdio da je zarobljene vojnike likvidirao Nedžad Herenda, komandant „Ševa“. Također je utvrđeno da je jedini efektivnu kontrolu nad tom jedinicom imao Asim Dautbašić, šef SDB-a BiH. Dautbašićeva sekretarica je tokom suđenja posvjedočila da je nakon zločina unezvijereni Vikić utrčao u Dautbašićevu kancelariju da mu kaže da je Herenda pobio zarobljenike, riječima: „Šta mi ovo radite“, ali da to ovoga nije previše dojmilo. Ratni komandant policije Novi Grad Malik Krivićkoji je proslijedio zarobljene vojnike JNA u Dom policije (pod pratnjom Davora Miše Matića) kazao je kako je narednog dana otišao do Jusufe Pušine, pomoćnika ministra RMUP-a, da se raspita za sudbinu zarobljenika. Pušina je u njegovom prisustvu nazvao Dautbašića koji mu je rekao da su „zarobljenici razmijenjeni“ , na šta je Pušina rekao „da mu je drago da je tako“ . Istu formulaciju „da su zarobljenici razmijenjeni“ mjesec dana kasnije će koristiti Jerko Doko , ministar odbrane, i Hasan Efendić, komandant Štaba TO BiH, u informaciji koju su uputili Kriznom štabu Srpske demokratske stranke koja se raspitivala za sudbinu zarobljenih mladića. I Doko i Efendić, koji su i sami bili među optuženima za Veliki park, tvrdili su da su im tu laž podmetnuli njihovi suradnici, a da su oni samo stavili svoje potpise, te da nisu raspolagali nikakvim informacijama o zločinu u Velikom parku. No, kao što smo vidjeli, Ministarstvo odbrane niti komanda Teritorijalne obrane BiH nisu bili komandno odgovorni za parapolicijsku formaciju „Ševe“.
SIJAČ SMRTI, „BRKO SA HEKLEROM“
U brojnim svjedočenjima očevidaca, neposrednih svjedoka pogubljenja ponavljano je da je zarobljenike strijeljao „Brko sa heklerom“ . Ubica je identificiran kao Nedžad Herenda, komandant parapolicijske jedinice „Ševe“. Sudija Božić je u svom obrazloženju presude kazao da je državni tužitelj Oleg Čavka svjedočio da je sa Herendom razgovarao 2015. u Holandiji. Čavka je prioritetno s njim razgovarao vezano za istragu o ubistvu supruge Sefera Halilovićai i njenog brata, a uz odobrenje postupajuće tužiteljice Vesne Ilić ispitao ga je i o zločinu u Velikom parku. „Brko sa heklerom“ priznao je svoju umiješanost u taj zločin. Holandsko tužiteljstvo odbacilo je zahtjev Tužiteljstva BiH za Herendino izručenje, jer bi to, tvrdila je tamošnja tužiteljica, ugrozilo njegov život. Obrazloženje za to našla je u činjenici da je Herenda bio kidnapiran i pokušao njegovo ubojstvo od države, odnosno ovlaštenih ubica iz Agencije za istrage i zaštitu, bošnjačke tajne policije. Herendin status u Holandiji je, tvrde izvori iz nekadašnjeg Tužiteljstva u Hagu, učvršćen njegovim prihvaćanjem da svjedoči na suđenju Aliji Izetbegoviću.
Da zaključimo, Dragan Vikić i Jusuf Pušina su oslobođeni jer nisu imali efektivnu nadležnost nad „Ševama“ i njihovim komandantom-ubicom Herendom, a Nermin Uzunović i Mladen Čovčić, jer su bili pripadnici jedinice Jusufa Prazine, a ne „Ševa“.
Među brojnim reakcijama koje su uslijedile nakon oslobađajuće presude Draganu Vikiću i Jusufu Pušini, svakako treba izdvojiti onu koja je stigla iz Stranke demokratske akcije. Ona pokazuje da se odnos te stranke prema ratnim zločinima počinjenim od pripadnika Oužanih snaga BiH nije mijenjao niti kvalitativno sazrijevao tijekom proteklih trideset godina. Ni kada je riječ o zločinima 10. brdske brigade nad srpskim i drugim civilima, ni prema drugim sličnim nedjelima, poput ubistava familija Ristović, Krajišnik…
„Postupak protiv Vikića i Pušine jedna je u nizu potvrde postojanja očigledne namjere da se masovnim podizanjem optužnice protiv starješina Armije BiH i MUP-a RBiH pokušava izmijeniti karakter rata i relativizirati agresiju izvršena na BiH, dok je presuda još jedan poraz kreatora takvih pokušaja“ , navodi se u saopćenju SDA.
Uz malo više pažnje, lako je uočiti da reakcija SDA nije fokusirana na oslobađajuću presudu i konačnu pravdu za oslobođenje čelnika policije i vojnike Armije BiH. Najveća bošnjačka stranka manje-više eksplicitno pokušava osporiti samo krivično djelo za koje se sudilo, odnosno zločin nad zarobljenim vojnicima masakriranim u Velikom parku.
Tužiteljstvo BiH nije krivo, kako mu to podlo, antidržavnički podmeće Stranke demokratske akcije, za to što je podizanjem optužnice za nesumnjivo počinjeni zločin, „kušao izmijeniti karakter rata i relativizirati agresiju izvršenu na BiH“. Odgovornost državnog Tužiteljstva je u tome što je to učinilo na površan, šeprtljav i tenedenciozan način. Suđenje za ratni zločin kojeg su nad ratnim zarobljenicima počinile parapolitske formacije nije čin pokušaja izmjene karaktera rata, nego je karakter rata i izjednačavanje „zaraćenih strana“ mijenjao, da budemo blagi, neodgovarajući odnos države prema tom zločinu. Zataškavanje zločina, odbijanje da se provere pravovremena, profesionalna istraga i kazne ubice išlo je na ruku agresorima na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo je tijekom rata imalo sasvim dovoljno policijskih, istražiteljskih i pravosudnih kapaciteta da ovaj zločin sankcionira. Imalo je i javnost spremnu da se ogradi od „naših zločina“ i osudi ih. Što to nije učinjeno, može se samo objasniti činjenicom da su „Ševe“ i njihov komandant Nedžad Herenda, kao i njihov nadređeni Asim Dautbašić, imali zaštitu vrha bošnjačke vlasti, da su bili favorizirani parapolicijski kileri i da je u njihovim zločinima, ma kako bili odvratni, bilo nekog sistema i „višeg“ cilja.
I NEKAŽNJAVANJE ZLOČINA JE ZLOČIN
U ratu se dešavaju zločini, ali država postoji da bi ih sankcionirala, ako ona to ne čini, tada je ono ubistvo zarobljenika u Velikom parku izjednačila sa masakrima koje je Kažnjenička bojna Mladena Naletilića Tute činila nekažnjeno nad zarobljenim Bošnjacima Hercegovine, ili „Crvene beretke“ , Arkanovi „Tigrovi“, Škorpioni… sa nesrpskim stanovništvom na svakom pedlju Republike Srpske.
Da je istragu zločina u Velikom parku spriječila i na sve načine opstruirala tzv „politička volja“, stranačka politika pravilno raspoređena po zarobljenim institucijama, policiji, vojsci, pravosuđu, govori i jedan primjer kojeg je jučer uzgredno pomenuo sudac Željko Božić. Citirao je izjavu sudije Milorada Potparića koji je nedugo nakon masakra u Velikom parku kao istražni sudija na poziv građana otišao na fatalnu Darivu gdje se nalazilo sedam leševa. Potparić nije uspio privesti kraju uviđaj jer se na njega zapucao sa armijsko-policijskih položaja: nekome nije odgovaralo da se proveo istraga, a pogotovo da to radi sudija „četnik“. Inače, taj je „četnik“, čuveni sarajevski sudija Potparić, nekoliko godina ranije presudio prvog „zvaničnog“ četnika u bivšoj državi, Vojislava Šešelja, na osam godina robije.
Na tragu reakcije vrha Stranke demokratske akcije, u čijem se krilu, ponovimo to, stvorila zlikovačku formaciju „Ševe“, glatko su se nadovezali i neki ugledni članovi i simpatizeri te stranke. Tako je Jusuf Nurkić , povremeni NBA košarkaš i međunarodni ekspert za komparativno pravo (šerijatsko, plus anglosaksonsko), safarija po Africi dao svoje viđenje ovog predmeta. „Snagom dokaza i argumenata ovom presudom je uništen pokušaj izjednačavanja krivice“ .
Ništa ovom presudom nije uništeno niti negirano, osim što je maratonsko suđenje značajno urušilo zdravlje nedužno optuženog Dragana Vikića. Sudsko vijeće predvođeno sudijom Zoranom Božićem presudilo je „samo“ da Vikić i Jusuf Pušina nisu učinili niti su mogli spriječiti, kao ni sankcionirati jedan težak zločin. Oni koji su to mogli, a nisu učinili, već trideset godina „izjednačavaju krivicu“, kriminaliziraju državni aparat, svoje privatne zločine i kriminal pokušavaju (i uspijevaju) natovariti na leđa svim borcima i onima koji se nisu žrtvovali za bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu: nego za demokratsku, pravnu i slobodnu.
Nakon dugotrajnog iznošenja spekulacija u raznim medijima od strane dr. Nevenke Tromp, rođene u Republici Hrvatskoj, koja je radila kao istražitelj na Međunarodnokm krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), a trenutno gostujuće predavačica na Političkoj akademiji stranke Narod i Pravda i Goeffrey Nice, a u vezi postupka “revizije” presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) u predmetu Primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore od 26.02.2007.godine, smatramo da je potrebno iznijeti stvarne informacije, bazirane na dokumentima i propisima.
Presuda je donesena većinom (10 glasova za i 5 protiv), te je ustanovljeno da ICJ ima nadležnost da odluči u tom predmetu, da Srbija nije počinila genocid (13 glasova nasuprot 2), da Srbija nije stupila u zavjeru za počinjenje genocida niti je isti podstrekavala (13 glasova nasuprot 2), Srbija nije bila saučesnik u genocidu (11 glasova nasuprot 4), Srbija je prekršila obavezu da spriječi genocid (12 glasova nasuprot 3), Srbija je prekršila svoje obaveze po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida jer nije izručila Ratka Mladića MKSJ (14 glasova nasuprot 1), Srbija je prekršila svoju obavezu da postupi u skladu sa naredbom ICJ za privremene mjere od 8.aprila i 13. septembra 1993.godine, jer nije poduzela sve u svojoj moći da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995.godine (13 glasova nasuprot 3), Srbija je dužna da odmah preuzme sve efektivne mjere da osigura ispunjenje obaveza u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida i da prebaci sva lica optužena za genocid ili bilo koje druge zločine MKSJ, te da sarađuje u cijelosti sa MKSJ (14 glasova nasuprot 1), da je ustanovljena presuda dovoljna zadovoljština i da se ovdje ne radi o slučaju u kojem je odgovarujuće narediti kompenzaciju (13 glasova nasuprot 2) .
Kako je očigledno, sama presuda, na koju, u skladu sa Pravilima ICJ nije postojalo pravo žalbe, stavila je Bosnu i Hercegovinu u težak položaj, kada je riječ o potencijalnom učešću, doprinosu, podstrekavanju ili kontroli genocida od strane Srbije (i Crne Gore). Ono što je već u startu predstavljalo ogromno ograničenje timu BiH je činjenica da je MKSJ isključivo događaje u Srebrenici pravno kvalifikovao kao genocid, dok ostale događaje, od kojih neke Kancelarija tužioca MKSJ jeste optužila kao genocid, (npr.Stakić) MKSJ nije presudio s tom pravnom kvalifikacijom. Dakle, to je situacija u kojoj se 2006.godine, kada su pred ICJ izvođeni dokazi, našao tim BiH.
To je bila situacija 2007.godine, od kada je počeo teči rok od 10 godina propisan članom 61. stav 1. Statuta ICJ (dostupno ovdje), a koji član također propisuje i uslove za ulaganje revizije: Zahtjev za reviziju presude može se podnijeti samo kada se zasniva na otkrivanju neke činjenice takve prirode da je odlučujući faktor, a koja je činjenica u trenutku donošenja presude bila nepoznata Sudu, kao i stranci koja zahteva reviziju, uvijek pod uslovom da takvo neznanje nije posljedica nemara. Također, sam zahtjev za reviziju je morao biti podnesen u roku od šest mjeseci od saznanja za tuodlučnu činjenicu.
Gdje se trebala pojaviti nova odlučna činjenica, za koju je BIH mogla dokazati da za istu nije znala 2006, 2007.godine? Samo u postupcima pred MKSJ vezanim za Republiku Srbiju, a u kojima se suđenje odvijalo u periodu 2007.-2017.godine. Ove predmete naravno može identifikovati i pripravnik, a to su slučajevi protiv Perišića, Stanišića i Simatovića i Karadžića.
Momčilo Perišić se Drugom izmjenjenom optužnicom od 05.februara 2008.godine (dostupno ovdje) tačkama od 9 do 13 teretio za ubistva u Srebrenici, ali se podsjećamo na par.58 i 59 Optužnice: Gorenavedene zlocine su delom planirali, podsticali, naredili, počinili i pomagali pripadnici 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, uključujući, između ostalih, sljedeće: generala Ratka Mladića, komandanta VRS; generala Milenka Živanovića, komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova; generala Radislava Krstića, načelnika štaba i zamjenika komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova, a poslije toga komandanta Drinskog korpusa; pukovnika Ljubišu Bearu, načelnika za bezbjednost Glavnog štaba VRS; pukovnika Vujadina Popovića, pomoćnika komandanta za bezbjednost Drinskog korpusa; pukovnika Vidoja Blagojevića, komandanta Bratunačke brigade; pukovnika Vinka Pandurevića, komandanta Zvorničke brigade; Dragana Jokića, načelnika inženjerije Zvorničke brigade; potpukovnika Dragana Obrenovića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Zvorničke brigade; potporučnika Dragu Nikolića, načelnika bezbjednosti 1. zvorničke pješadijske brigade; te razne druge pojedince i elemente vojnih jedinica, uključujući, između ostalih, sljedeće: 10. diverzantski odred, 65. zaštitni puk, Bratunačku brigadu; Zvorničku brigadu; Vlaseničku brigadu i 5. inženjerijski bataljon. Svi gorenavedeni oficiri, kao pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba VJ, dobijali su cjelokupne plate od VJ. Činove koje su imali i koji su im omogućavali da budu na položajima vlasti potrebnim da bi se planirali, podstakli, naredili, počinili i na druge načine pomogli i podržali gorenavedeni zločini verifikovala je i regulisala VJ.
Jovica Stanišić i Franko Simatović su se Trećom izmjenjenom optužnicom (dostupno na ovdje) od 9. jula 2008.godine i to tačkom 23 teretili za ubistvo muslimanskih civila iz Srebrenice u Trnovu, odnosno, kako se navodi u par 61: U julu 1995. godine, neki od muskaraca i dječaka koji su zarobljeni poslije pada srebreničke enklave, odvedeni su u bazu “Škorpiona” u Trnovu. Po naređenju Slobodana Medića (Boce), pripadnici “Škorpiona” odvezli su kamionom šestoricu zatočenika na jedno izolovano seosko područje kod Godinjskih Bara, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, gde su ih ubili iz vatrenog oružja. Postupajući po Medićevim naređenjima, pripadnici “Škorpiona” su ova ubistva snimili videokamerom. Ovaj događaj je okarakterisan u drugim predmetima kao dio UZP genocida.
Radovan Karadžić se tačkom 2. Treće izmjenjene Optužnice od 27.02.2009.godine (dostupno ovdje) teretio za genocid u Srebrenici u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, a u par: 12 ove optužnice su pobrojani učesnici tog UZP: Među učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su članovi rukovodstva bosanskih Srba; članovi SDS-a i članovi državnih organa bosanskih Srba na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva (dalje u tekstu: politički i državni organi bosanskih Srba); komandanti, pomoćnici komandanata, viši oficiri i načelnici jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (dalje u tekstu: MUP Srbije), Jugoslovenske narodne armije (dalje u tekstu: JNA), Vojske Jugoslavije (dalje u tekstu: VJ), vojske Srpske Republike BiH, koja se kasnije zvala Vojska RS (dalje u tekstu: VRS), Ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba (dalje u tekstu: MUP) i Teritorijalne odbrane bosanskih Srba (dalje u tekstu: TO) na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou; i vođe srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne. A
Ovaj tekst je započeo podsjećanjem na doktoricu Nevenku Tromp i Goeffreya Nicea, jer su ovo dvoje ljudi odlučujuće doprinijeli da onemoguće dokazivanje učešća Srbije u genocidu u Srebrenici 1995.godine, odnosno, učešće svih organa Srbije.
Šta se naime desilo? 06.12.2003.godine su Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Kancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putemKancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putem (cijeli razgovor se nalazi ovdje)
Nakon toga, u predmetu Stanišić i Simatović je Kancelarija tužioca kao svoj ključni dokaz krivice optuženih (a u kontekstu revizije presude ICJ ključne potencijalne činjenice) predložilo Izvještaj vještaka “Organizacija unutrašnjih poslova u srpskim entitetima u bivšoj Jugoslaviji (1990-1995). Konkretno, za BiH je od ključne važnosti bio paragraf 323.tog izvještaja: ”U izveštajima MUP-a RS postoje indicije o tome da su pred pad srebreničke enklave polovinom jula 1995. godine na tom području bile prisutne jedinice MUP-a Srbije i da su bile umešane u borbe na ratištu kod Trnova. Dana 26. juna 1995. godine na ratište kod Trnova stiglo je 350 ljudi iz MUP-a Srbije i MUP-a RSK. Dana 30. juna 1995. odredi MUP-a Srbije “Kajman”, “Plavi” i “[korpioni” učestvovali su u napadu na ratištu kod Trnova. Od 7. jula 1995. nadalje, jedinice MUP-a RSK i MUP-a Srbije kod Trnova brojale su 350 ljudi. Kod Trnova su ranjeni brojni pripadnici MUP-a Srbije i poslati na lečenje u Foču ili na VMA u Beogradu.”. Kako je već pokazano, ovo je potencijalno bila ta veza i nova činjenica. Međutim, usljed neprofesionalnog i granično kriminogenog postupanja Nevenke Tromp, taj izvještaj nije ni mogao biti uložen u dokaze. Naime, izvještaj je predan kao da su autori Christian Nielsen i Nevenka Tromp. Tako je Ured tužioca MKSJ obaviješten i radilo se o kljucnom dokazu za dokazivanje veze Stanišića i Simatovića sa MUP RS. Nakon toga, Ured tužioca MKSJ saznaje da Nielsen jeste radio jedno poglavlje, a za ostala su mislili da ih je uradila Nevenka Tromp. Onda se ispostavilo da dijelovi koje je ona navodno radila sadrže tekst Budimira Babovića i Ari Kerkkanena koje nije potpisala. Usljed toga, Ured tužioca je morao povući cijeli expertski izvještaj, a kako se kasno tokom suđenja za ovo saznalo, nije bilo vremena da se naruči novi izvještaj. Konkretno, sudski tim Tužilaštva je saznao da je dio izvještaja autora gđe Tromp sadržavao tekst iz izvještaja drugih pojedinaca bez pripisivanja, uključujući nepripisanu analizu vještaka izvan Tužilaštva. Tužilaštvo je smatralo da bi predlaganje izvještaja u ovim okolnostima imalo predstavlja kršenje njene profesionalne etike. Zato što se to dogodilo u kasnijim fazama izvođenja slučaja optužbe, nije bilo moguće da tužilaštvo naruči novi Izvještaj vještaka MUP-a neokaljan analizom gospođe Tromp. Slučaj tužilaštva zaključeno bez vještaka MUP-a Tužilaštva (odluka o povlačenju izvještaja u predmetu Stanišić i Simatović: dostupno ovdje)
Iz istih razloga, taj izvještaj je povučen od strane Ureda tužioca u predmetu Karadžić. Naravno, predmeti Simatović i Stanišić i Karadžić su bili zadnji u kojima se mogla pojaviti nova činjenica o učešću Srbije u ratu u BIH, odnosno, doprinosu genocidu u Srebrenici, a što bi moglo, temeljem člana 61. Statuta ICJ u roku od 10 godina biti upotrebljeno u postupku revizije.
U to vrijeme, razumljivo, Nevenka Tromp više nije radila u MKSJ, dok je Geoffrey Nice u Velikoj Britaniji postupao kao sudija u predmetu Petera Micheala, koja presuda je rezultirala skandalom, kada je ista ukinuta od strane Žalbenog suda i to iz razloga što je Geoffrey Nice postupao u predmetu na način koji je sarkastičan, ponižavajući i patronizirajući. Žalbeni sud je u svojoj presudi (dostupna ovdje) zaključio da niko nije našao da je moguće odbraniti način na koji je Geoffrey Nice vodio to suđenje. Sljedeći skandal se odnosi na “analizu” koju je Geoffrey Nice uradio u odnosu na Izvještaj Dicka Martyia, a koji se odnosi na trgovinu organima na Kosovu. Geoffrey Nice je tvrdio da cijeli izvještaj počiva na iskazu navodnog svjedoka K-144 (dostupno ovdje), a uvidom u sam izvještaj Dicka Martya (dostupan ovdje) je očigledno da se u istom ne spominje svjedok K-144 (ili bilo kakav drugi konkretni svjedok).
Ovo su osobe koje su, nakon opisanog minulog rada, posvetile “reviziji presude” i, u jeku političke kampanje, utvrđivanju navodne odgovornosti za neuspjeh iste.
Zadnjih sedmica smo čuli razne teorije, od toga da je ambasadorica BiH u Nizozemskoj trebala predate zahtjev za reviziju, do toga da se sve svodi na pitanje da li je BiH imala ovlaštenog agenta.
Ono što je stvarno problem sa revizijom je ono što se desilo sa Izvještajem u predmetima Stanišić i Simatović i Karadžić, a što je zasigurno bilo od uticaja na utvrđivanje odgovornosti Srbije za genocid u Srebrenici. Na početku ovog teksta su pobrojane tačke presude ICJ iz 2007.godine jasno je iz istih da BiH nije ni morala da se fokusira na izvršenje, nego na razne druge vidove učešća. Međutim, kako je evidentno iz dopisa Registrara ICJ, BIH nije problem bio agent (mada bi se taj problem potencijalno pojavio u budućnosti, da je pređeno prvih 10-tak koraka), nego nepostojanje odluke Predsjedništva BiH o pokretanju zahtjeva za reviziju presude iz 2007.godine. ICJ je zaključio da ne postoji odluka BiH da se zahtjeva revizija presude, a što naravno nije imalo veze s potpisnikom iste.
Ovo naravno profesorica na NiP akademiji Nevenka Trump i (kako je pravosnažno utvrđeno) sarkastični i patronizirajući sudija Nice nisu objasnili. Kao ni svoj doprinos u osiguranju da se ne pojavi nova činjenica, koja bi omogućila reviziju.
(autori teksta su bivši uposlenici Međunarodnog krivičnog suda za bivši Jugoslaviju – MKSJ u Haagu koji su zbog prirode posla insistirali da ne budu potpisani)
Nemalo iznenađeni ministar vanjskih poslova Finske Pekka Haavisto istog dana je kontaktirao hrvatskog kolegu Gordana Radmana Grlića tražeći objašnjenje.
Grlić Radman mu je, suprotno Milanoviću (!?), dao obećanje da “Hrvatska podržava politiku otvorenih vrata NATO-a” i da će, ako Finska odluči da se prijavi za članstvo u NATO-u, “hrvatska vlada i parlament biti za ulazak Finske“.
To, međutim, nije omelo predsjednika Milanovića da nastavi do danas prijetiti, čak i sedmicama kasnije, da „hrvatski Sabor ne smije da ratificira ničiji pristup u NATO“. Iziritiran opetovanim najavama blokada u atmosferi straha njegove zemlje od mogućih poteza Kremlja, švedski europarlamentarac Charlie Weimers čak je upozorio šefa hrvatske države i bivšeg lidera Socijaldemokratske partije (SDP) Hrvatske da “veta idu u oba smjera” , jer i Švedska i Finska uplaćuju milijarde eura u budžet Europske unije (EU) odakle novac dobija i Hrvatska! Hrvatska se tako našla „izgubljena u svijetu“.
Budući će Milanovićev primjer naknadno slijediti i Turska, naravno, iz svojih, sasvim drugih interesa, u odnosima među članicama, ali i kandidatima za Savez rasplamsala se atmosfera kakvu najviše priželjkivao upravo Vladimir Putin koji se nalazi zaglavljen u „živom blatu“ agresije na Ukrajinu, izoliran od demokratskog svijeta, navodno sve više u strahu i od onih koji ga okružuju.
Međutim, ono što je europska javnost s nevjericom pratila tokom aprila i maja 2022. godine samo je vrh ledenog brijega pozicije hrvatske vanjske politike kakvu Bosna i Hercegovina dobro poznaje. Ona, barem kada je riječ o njezinom prvom susjedu, s kojim dijeli granicu dugu više od hiljadu kilometara, „ustrajava na pozicijama iz ratova“.
U povodu današnje 32. godišnjice nezavisnosti Republike Hrvatske neophodno je sagledati uzroke i posljedice politike aktuelnog vodstva te zemlje prema BiH.
Kako su građani održali lekciju vodstvu RH
Riječ je o, čini se, nastupu „iz jednog drukčijeg položaja“ koji je još u oktobru 2016. godine najavila bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kada je poručila da „nismo dovoljno iskoristili činjenicu i poziciju da smo sad članica EU i NATO-a” i da se “ovdje u Bruxellesu možemo snažno zauzeti za rješavanje pitanja unutar BiH”.
U suštini riječ je o poziciji u kojoj se članstvo u NATO-u i EU doživljavaju kao političko-diplomatsko oružje, kako bi se „interveniralo u susjednoj državi na način koji je krajnje neprihvatljiv u međunarodnim odnosima“.
Nije li to sličan refleks koncepta sile zbog kojeg se Moskva osjetila dovoljno pozvanom da intervenira u Ukrajini? Ni je li taj koncept, u konačnici, sasvim suprotan idejama na kojima je nastao koncept „kolektivne sigurnosti“, odnosno „kolektivne odbrane“, to jeste težnji ka miru i mirnom rješavanju sporova?
Kako god, to objašnjava zašto je Milanović smatrao potpuno „legitimnim“ da, nastupajući „iz jednog drukčijeg položaja“, pokuša blokirati NATO put tako značajnih zemalja svijeta poput Švedske i Finske.
Pozicija intelektualne scene
Dok su se građani Republike Hrvatske, pitali „zbog čega se predstavnici hrvatske vlade i predsjednik osjećaju prozvani i odgovorni miješati se u politiku u BiH?” i “zašto trebamo mi dijeliti lekcije kakav treba biti zakon u BiH, kada imamo važnijih tema u našoj državi?” , a ankete rađene u Zagrebu ukazivale na visokih 72 posto ispitanika koji ne vjeruju da će blokada Švedske i Finske dovesti do “rješavanja hrvatskog pitanja u BiH”, pojedini hrvatski intelektualni krugovi su s oduševljenjem dočekali „Milanovićevu principijelnu politiku“.
S ushitima se reciklirala i Milanovićeva „zloglasna rasistička izjava“ da je Bosni potreban “prvo sapun, a onda parfem“, koju je u Saboru RH nedavno osudio i sam hrvatski premijer Andrej Plenković.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) istovremeno (20. maja) izlazi sa dokumentom pod naslovom “Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa” koja svojom atmosferom i ambicijom u bitnome podsjeća na zloglasni Memorandum SANU-a iz 1986. godine. Polazeći s pozicija ugroženosti, HAZU traži treći entitet u BiH, stavljajući i to u kontekst „hrvatskih nacionalnih interesa“.
Kako je, međutim, Hrvatska došla u poziciju koju je bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić opisala ovih dana kao “pucanje iz mitraljeza samom sebi u obje noge”?
Bespuća povijesti
Neophodno je vratiti se nakratko u bližu prošlost. Na sličan način na koji je ruski predsjednik Vladimir Putin pred brojnim svjetskim zvaničnicima tvrdio da je “Ukrajina izmišljena zemlja”, jer to “nije prava zemlja“, negirajući čak i postojanje ukrajinskog naroda, “bespuća povijesne zbilje” su natjerala Milanovićevog prethodnika i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da vjeruje u nemogućnost opstanka Bosne. Tu se apsolutno slagao sa liderom Srbije Slobodanom Miloševićem.
Poput „Putinovog mozga“ Aleksandra Dugina koji vidi „veliku i moćnu Rusiju u centru Euroazije”, i Tuđman je u svojoj političkoj praksi nastojao ostvariti granice „za povijest“, gdje su aspiracije prema BiH imale značajnu ulogu, a njezin opstanak mu se čak činio sasvim prijetećim. Naime, Tuđman je smatrao da je BiH „kolonijalna tvorevina“, da se zato ne treba „zauzimati za opstanak, suverenost Bosne“, već da treba prihvatiti ponudu za „razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda…“.
„Osim toga, kada bi se BiH zadržala, kakve su perspektive Hrvatske tamo?”, pita Tuđman tokom jednog od službenih sastanaka 1991. godine.
Isto tako, na sličan način kao i danas Putin u slučaju Ukrajine, i prvi predsjednik Hrvatske je čak vidio opasnost u postojanju suverene BiH jer bi „hrvatski krajevi ostajali sa sve manje pučanstva”, zbog tradicije iseljavanja u Hrvatsku, te “bismo sve više gubili značenje, hrvatske značajke na tom tlu”.
On je stoga težio zadovoljenju „optimalnih nacionalnih interesa“ ispunjenjem „hrvatskog kifla“, odnosno pripadanje Hrvatskoj tzv. Herceg-Bosne, dijelova Posavine, pa čak i bihaćke krajine.
“…a da bi se znači iz preostalog dijela, gdje bi ostali pretežito Muslimani i jedan dio Hrvata katolika, da bi se moglo, znači, oko Sarajeva stvoriti jedna državica koja bi podsjećala na onu povijesnu zemljicu Bosnu, koja bi bila, znači, tampon onda između razgraničenja Srbije i Hrvatske, a koja bi se nužno onda u takvim uvjetima u većoj mjeri oslanjala na Hrvatsku”.
Još je u maju 1995. godine, dakle, više od godinu od Washingtonskog sporazuma, osnivač HDZ Hrvatske vjerovao da je njegov san moguć te je Paddyju Ashdownu na jelovniku podijelio Bosnu na pola, između Hrvatske i Srbije. O tome čemu je britanski političar, a kasnije visoki predstavnik u BiH, svjedočio u Haaškom tribunalu.
“Pitao sam ga što će biti s muslimanskim područjima. Rekao je: ‘Neće biti muslimanskih područja, osim kao mali dio hrvatske države'”.
Tim Muslimanima nije bilo pomoći čak ni kad bi bili lojalni vlastima Herceg-Bosne. Stočani i Čapljinci su u uniformama HVO-a završavali u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Heliodromu…
Tuđman je pravosnažnom presudom Haškog tribunala iz novembra 2017. godine, upravo zbog opisane politike, postavljen na čelo „udruženog zločinačkog poduhvata“ i učešće regularnih snaga Hrvatske vojske (HV) u „međunarodnom oružanom sukobu“, a s ciljem odvajanja dijelova teritorija BiH i njihovog priključenja Hrvatskoj.
Što je duže mrtav, Tuđman je „sve življi“
Na koji način to sve ima veze s aktuelnom hrvatskom politikom? Kako kaže ugledni hrvatski novinar Viktor Ivančić, “Tuđmanu treba priznati jednu stvar – što je duže mrtav, postaje sve kvalitetniji i uvaženiji državnik”.
Skoro tri decenije nakon krvavih događaja u kojima je Zagreb došao na ivicu međunarodne izolacije zbog opisane „politike prema BiH“, u Europskom parlamentu (EP) se obilježava 100. godišnjica Tuđmanovog rođenja, a aktuelni vrh države se bori za „Tuđmanovo naslijeđe“! Bez imalo kritike njegove sasvim pogrešne pozicije prema susjedima.
Mada su u stanju „tvrde kohabitacije“, osim stila i retorike politika premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića prema BiH suštinski se ne razlikuju. Na koncu, Milanović i Plenković su javno priznali da se „jedino oko BiH slažu“.
Pozicija „druge Hrvatske“
Iako su sve rjeđi, glasovi ljudi poput Bojana Glavaševića, Sandre Benčić i sličnih predstavljaju ohrabrenje i čuvaju obraz hrvatske, jednako kao što su 1993. godine glas protiv Tuđmanove politike u BiH dizali ljudi poput istinskih velikana: Vesne Pusić, pokojnog Ive Banca, Vlade Gotovca, Slavka Goldesteina, Ozrena Žuneca…
U februaru 2022. godine Bojan Glavašević je u Saboru osuo žestoku “paljbu” po HDZ-u Hrvatske zato što niko iz te stranke nije osudio govor Dragana Čovića kada je u NSRS uzviknuo: “Čuvajte Republiku Srpsku”.
“Niko da se zacrveni od srama, niko da vikne – izdajnik, niko da ga optuži da je izjednačio žrtvu i agresora, počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta Dragan Čović za cijeli HDZ i desnicu nije problem, pa ni kad legitimira politički entitet koji leži na kostima hiljada nevinih civila koje je uništio rat”, kazao je Glavašević.
Sandra Benčić je prošle godine najavila “alternativnu politiku Hrvatske prema BiH”.
Predsjednica je Kluba zastupnika Zeleno-lijeve koalicije u hrvatskom Saboru pripada krugu hrvatskih političara koji su “uspjeli stvoriti uvjerljivu, efikasnu i uspješnu” političku alternativu Socijaldemokratskoj partiji (SDP) koja je talac politike bivšeg predsjednika Milanovića.
U sjećanju građana BiH je njezin govor o Srebrenici u decembru 2021. godinenakon što je HDZ BiH podržao zaključak kojim se osporava Zakon o zabrani negiranja utvrđenih ratnih zločina i presuđenih ratnih zločinaca u toj zemlji.
“Kako nas nije sram i pred nama samim, ali i međunarodno, biti protiv onoga što je civilizacijska činjenica i kako možemo ne samo ne osuditi, nego još stajete na stranu onih koji negiraju genocid […] Istovremeno ćete u ovom Saboru usvajati konvencije o nestalim i naglašavati da je to osobito za nas bitnom, jer imamo to iskustvo“, kazala je Benčić.
Političari poput Benčić, Glaševića i drugi su nada boljih odnosa BiH i Hrvatske. Oni simboliziraju “drugu Hrvatsku” koju itekako moramo uzeti u obzir kada govorimo o politici susjedne zemlje prema BiH.
Razloge zašto, s druge strane, aktuelni vrh Hrvatske, kao i politika HDZ-a BiH, (neki smatraju da je vodstvo RH talac Čovićeve politike) ne vide „nacionalni interes“ mimo težnji ka daljnjoj entoteritorijalnoj podjeli BiH i eroziji njezine državnost jeste u činjenici da se Tuđman za života, već vrlo rano, obračunao sa svim hrvatskim političarima koji su vidjeli su računali sa Bosnom i vodili probosansku politiku.
Slučaj Stjepana Kljuića, Davora Perinovića i drugih u BiH, te sa Stjepana Mesića u Hrvatskoj, recimo, o tome zorno svjedoči. Nasuprot njima, kao istinskim, legitimnim predstavnicima Hrvata, Tuđman je dao prednost Mati Bobanu, Jadranku Prliću i ostalima na hercegbosanskom konceptu.
Prvi hrvatski predsjednik nerijetko je kritizirao pozicije čak i Katoličke crkve ili bosanskih franjevaca koji su smatrali da pogrešna politika Zagreba prema BiH vodi u dramu hrvatskog naroda. No, Tuđman je to smatrao malim ulogom u mnogo veću „povijesnu zadaću“. Njegovi politički nasljednici su je, čini se, nastavili.
Najava hrvatske samouprave
Zato nije nikakvo iznenađenje da politika Zagreba, kako kaže Vesna Pusić, „nije politika prema BiH, već prema HDZ BiH”. Jer, politika HDZ-a BiH naprosto ne postoji mimo Tuđanovog koncepta.
Tako je, primjerice, Dragan Čović još 2011. godine tokom jednog gostovanja u Švicarskoj vrlo jasno kazao da je dugogodišnja priča o Izbornom zakonu „oružje za treći entitet“, isti onaj koji danas traži HAZU-u… Sve mimo toga je izdaja „hrvatskih nacionalnih interesa“.
Zato se ovog februara u Saboru Hrvatske bez zadrške govorilo o tome da Izborni zakon u BiH „treba nametnuti vanjskopolitičkim pritiskom”, da je vrijeme za “hrabrije mjere”, da se ide na “formiranje zasebne fedederalne jedinice BiH”…
Te glasove je, jasno, čuo hrvatski predsjednik Milanović koji je za jesen 2022. najavljuje formiranje hrvatske samouprave , što je u BiH ocijenjeno i kao “huškanje na državni udar”!
Čekala se izgleda samo „promjena međunarodnih odnosa“. Na jednoj tribini u Zagrebu 2018. konstatirano je upravo da se “ovdje radikalne promjene događaju onda kad se urušava okruženje, međunarodni poredak”, te da “BiH ne mora opstati”.
Je li ovo taj trenutak koji se čekao?
Zarobljena u povijesnim fantazmama takva politika je postala opasna za širi balkanski region, jer može biti instrumentalizirana u narušenim geopolitičkim odnosima u svijetu. Posebno u aktuelnom kontekstu prijetećeg prelijevanja ruske agresije na Ukrajinu na ostatak Europe.
Uloga Rusije
Prepoznajući upravo takav konfliktni potencijal ove politike, njemački poslanik iz CDU-a Mihael Brand je u aprilu 2022. Milanovića nazvao „ekstremističkom ultranacionalistom“. Uz ostalo, Milanovićev savez sa srpskim ekstremistima vidi kao put u ugrožavanje mira. A „radi se o ljudima koji, kao i on, doprinose destabilizaciji i ugrožavanju mira na Balkanu”.
Zaista, potencijal za svoju destruktivnu politiku u „hrvatskom pitanju“ zvanična Moskva prepoznala je još prije najmanje pet godina. Naime, u augustu 2017. godine ruski ambasador Peter Ivancov je izjavio da „hrvatsko pitanje postoji u da ga treba riješiti u FBiH“.
Tako nastaje savez Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH i Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, Dragana Čovića, vrhuške u Zagrebu, te zvanične Moskve.
Još od „zajedničkog gledanja“ finala Svjetskog prvenstva u nogometu u julu 2018. godine (Putin, Čović, Grabar-Kitarović), preko Čovićeve posjete Moskvi i ocjene da u BiH ima „premalo ruskog utjecaja“, potom traženja dolaska pripadnika ruske vojske u Mostar, do kremaljske podrške hrvatskom pitanju u BiH samo mjesec prije početka invazije na Ukrajinu (!), jer, kako je kazao šef diplomatije Rusije, Sergej Lavrov, „Hrvati u BiH diskriminirani“ (17. januar 2022.), bilo je jasno da ovo pitanje ima mnogo šire međunarodne implikacije.
Zoran Milanović će u međuvremenu postao ruski heroj „jer je neko konačno rekao što svi u EU misle“. On nije demantirao tvrdnje nezavisnih medija o njegovim i kontaktima njegovih saradnika ruskim službama, kao i ranije tvrdnje o vezama sa Moskvom putem naftno-plinskog sektora u kojem je djelovao za izbivanja iz zvanične politike.
“Nažalost, taj je akter upao u spiralu iz koje nije moguće izaći, a jasno je da ruski režim svoje zatočenike ne otpušta tako lako (gledajte samo kako se jadni Vučić batrga), pa je jasno da će ovaj kao Predsjednik Republike Hrvatske i dalje činiti groznu štetu i svojoj zemlji, a i Bosni i Hercegovini”, kazat će autoru ovih redaka hrvatski politolog Davor Gjenero.
Kamo ovakva pozicija može odvesti? Ovisit će prije svega od raspleta situacije u Ukrajini, ali i odlučnosti međunarodnih saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, te Njemačke i Francuske kao vodećih zemalja EU, da prepoznaju, kako bi kazala Vesna Pusić, „destabilizatore“ i pravovremeno djeluju.
Jer je, kako reče, zastupnik Mihael Brand, došlo vrijeme da mi to igranje s vatrom nazovemo pravim imenom. Dok nije kasno.
Politika „Ne dirajte vi u Mostar, nećemo mi u Sarajevo“
Politika u Sarajevu, prije svega ona oličena u Stranci demokratske akcije (SDA), nerijetko je paktirala sa politikom HDZ-a BiH još od prvih višestranačkih izbora 1990. godine, praveći se često da ne vidi antibosansku poziciju Središnjice iz Mostara.
Kako su u politici samo interesi vječni, i jedna i druga stranka (SDA i HDZBiH) su ih prepoznali u dijeljenju javnih resursa po modelu „ne dirajte vi u Mostar, mi nećemo u Sarajevo“. I taj model je odista funkcionirao na obostran interes. Neki bi rekli da funkcionira do danas. S tim da su glasnogovornici HDZ-ove politike računali na promjene međunarodnih odnosa, te da “BiH ne mora opstati”.
Odnosi sa Zagrebom imali su različite faze u poratnom periodu. U periodu dva mandata predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića oni su bili dobri (mada neka otvorena pitanja nisu riješena) i imali su perspektivu pozitivnog razvoja.
Čak se to može reći i za mandat premijera Ive Senadera i kasnije Jadranke Kosor, jer je u to vrijeme Hrvatska napredovala u euroatlantskim integracijama i nije joj bilo stalo da narušava odnose sa susjedima.
S ulaskom Hrvatske u NATO i EU, te slabljenjem međunarodne zajednice u BiH stare fantazme su ponovo isplivale, do 2016. godine od kada odnosi Sarajeva i Zagreba idu silaznom putanjom, čekajući neke nove, hrabre lidere, na obje strane koji će na pozitivan način restartirati naše odnose. Prirodno je da oni budu dobri.
—
Izvori informacija korišteni u analizi:
Radio Slobodna Europa 2022. “Milanović smatra da treba blokirati ulazak Finske i Švedske u NATO dok se ne izmijeni izborni zakon u BiH” Izvor: Radio Slobodna Europa (26.IV.2022.) https://www.slobodnaevropa.org/a/milanovic-svedska-finska-nato-izborni-zakon-bih/31822425.html
F. V. 2022. “Ministarstvo vanjskih poslova Finske o izjavama Milanovića” Izvor: Radiosarajevo.ba (27.IV.2022.) https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/ministarstvo-vanjskih-poslova-finske-o-izjavama-milanovica/455157
Dnevnik.hr 2022. Švedski parlamentarac poručio Milanoviću: “Samo vas želim podsjetiti da veta idu u oba smjera”. Dnevnik.hr (19.V.2022.) https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/svedski-europarlamentarac-porucio-milanovicu-samo-vas-zelim-podsjetiti-da-veta-idu-u-oba-smjera—725019.html
Bakotin, J. 2021. „Izgubljeni u svijetu“ Izvor: Novosti (05.IX.2021) https://www.portalnovosti.com/izgubljeni-u-svijetu?fbclid=IwAR0LsR1rc5hvUJtzsZfZwgPNKq1pHNMTOn36dtmn4a67_d6nPH4cHa0YFMw
Bakotin, J. 2021. „Izgubljeni u svijetu“ Izvor: Novosti (05.IX.2021) https://www.portalnovosti.com/izgubljeni-u-svijetu?fbclid=IwAR0LsR1rc5hvUJtzsZfZwgPNKq1pHNMTOn36dtmn4a67_d6nPH4cHa0YFMw
Hina 2016. “Nije istina da smo blokirali Srbiju, a situacija u BiH me zabrinjava”. Izvor: Jutarnji list (16.X.2016.) https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/predsjednica-objasnila-junckeru-situaciju-u-susjedstvu-nije-istina-da-smo-blokirali-srbiju-a-situacija-u-bih-me-zabrinjava-5131893
Karčić, H. 2022. “Šta radi i namjerava hrvatski predsjednik Milanović?” Izvor: Anadolu Agency (27.V.2022.) https://www.aa.com.tr/ba/analiza-vijesti/analiza-%C5%A1ta-radi-i-namjerava-hrvatski-predsjednik-zoran-milanovi%C4%87/2598899
HRT 2022. „Otvoreno: Izborni zakon u BiH“ Izvor: HRT (5.V.2022.) https://www.youtube.com/watch?v=Ll502xv_6fE
Verčenji.hr 2022. Anketa/Bi li blokada ulaska Finske i Švedske u NATO dovelo do rješenja statusa hrvatskog naroda u BiH“ Izvor: Večernji list (25.V. 2022.) https://www.vecernji.hr/vijesti/anketa-bi-li-blokada-ulaska-finske-i-svedske-u-nato-dovela-do-rjesenja-statusa-hrvatskog-naroda-u-bih-1589354
Šire vidjeti: Stenogrami o podjeli Bosne (priredio Predrag Lucić); Feral Tribune, Split; Dani, Sarajevo 2005, knj. 1, 576 str., knj. 2, 546 str.
Ibid.
Banović, P. 2018. „U sefu je čuvao skicu podjele Bosne“ Izvor: Express (28.XII.2018.) https://express.24sata.hr/top-news/u-sefu-je-cuvao-tu-manovu-skicu-podjele-bosne-19255
Radiosarajevo.ba 2022. “Zabrinjavajuće poruke iz Sabora RH: Nametnuti Izborni zakon, treći enitet…” Radiosarajevo.ba (03. II. 2022.) https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/zabrinjavajuce-poruke-iz-sabora-hrvatske-nametnuti-izborni-zakon-treci-entitet/445985
D. Be. 2022. „Ide jesen, Hrvati će ići u formiranje svoje samouprave“. Izvor: Klix.ba (20.V.2022.)
Bosnia News Service 2018. HRT – Ivo Lučić i Nino Raspudić najavljuju raspad. Izvor: HRT (06.XI.2018). https://www.youtube.com/watch?v=5IWvLS_TOFM
Matić, S. 2022. njemački zastupnik: Milanović nanosi veliku štetu Hrvatskoj. Izvor: DW (2.V. 2022.) https://www.dw.com/hr/njema%C4%8Dki-zastupnik-milanovi%C4%87-nanosi-veliku-%C5%A1tetu-hrvatskoj/a-61662002
Krešić, Z. 2017. „Hrvatsko pitanje postoji i treba ga riješiti u FBiH“ Izvor: Večernji list BiH (24.VIII.2017.) https://www.vecernji.ba/vijesti/hrvatsko-pitanje-postoji-i-treba-ga-rijesiti-u-fbih-1190097
Bosnia News Service 2018. HRT – Ivo Lučić i Nino Raspudić najavljuju raspad. Izvor: HRT (06.XI.2018). https://www.youtube.com/watch?v=5IWvLS_TOFM
Diplomatija, Centralna banka, budžet, mandatar, Oružane snage BiH, bh. sudija u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, međunarodne sudije u Ustavnom sudu BiH. Sve ovo direktno ovisi o izboru članova Predsjedništva BiH. Od omjera 2:1 u korist ili kontra probosanskih snaga direktno će ovisiti da li će, recimo, dvije trećine ambasadora Bosne i Hercegovine raditi u interesu države ili ne. Za više detalja pročitajte nastavak ove analize.
Centralna banka BiH
Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Centralna banka BiH je “jedina ovlaštena institucija za štampanje novca i monetarnu politiku na cijelom području Bosne i Hercegovine”. Centralnom bankom upravlja Upravni odbor koji ima pet članova. Iz reda članova Upravnog odbora bira se guverner.
“Prvi Upravni odbor Centralne banke će se sastojati od Guvernera kojega imenuje Međunarodni monetarni fond, nakon konsultacija sa Predsjedništvom, i tri člana koja imenuje Predsjedništvo, od kojih su dva iz Federacije (jedan Bošnjak i jedan Hrvat, koji će dijeliti jedan glas) i jedan iz Republike Srpske – svi sa mandatom od 6 godina. Guverner, koji neće biti državljanin Bosne i Hercegovine niti bilo koje susjedne države, može imati odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda glasanja. Nakon tog perioda, Upravni odbor Centralne banke Bosne i Hercegovine će se sastojati od pet lica koja imenuje Predsjedništvo na period od 6 godina. Odbor će među svojim članovima imenovati Guvernera na period od 6 godina“,piše u Ustavu BiH.
U Upravni odbor CBBiH Predsjedništvo BiH imenuju po dva člana iz reda bošnjačkog i srpskog naroda, te jednog člana iz reda hrvatskog naroda. Odluke u Upravnom odboru se donose većinom glasova, što znači da je član UO CBBiH iz reda hrvatskog naroda presudan za monetarnu politiku Bosne i Hercegovine, te za izbor guvernera Centralne banke BiH. Krenemo li od pretpostavke da će član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske biti Željka Cvijanović, za funkcioniranje Centralne banke BiH od ključnog je značaja za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. U slučaju pobjede Borjane Krišto, bez obzira na izbor člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, kontrolu nad Centralnom bankom BiH bi preuzeli Milorad Dodik i Dragan Čović, jer bi od pet članova Upravnog odbora CBBiH njihove stranke predložile tri člana.
Oružane snage BiH
Predsjedništvo BiH, djelujući prema konsenzusu, ima vrhovnu komandu i kontrolu nad Oružanim snagama BiH, piše u Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine. Ključne ovlasti Predsjedništva BiH su regulirane članom 12 Zakona o odbrani, gdje, pored ostalog, piše da Predsjedništvo BiH koncenzusom “postavlja načelnika i zamjenike načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga, komandanta i zamjenike komandanta Operativne komande Oružanih snaga i komandanta i zamjenike komandanta Komande za podršku Oružanih snaga, te unapređuje profesionalna vojna lica u činove generala u Oružanim snagama BiH”.
Zajedničkim štabom Oružanih snaga, tako, upravljaju trojica generala koji dolaze iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Iako se odluke donose koncenzusom, svaki kabinet u Predsjedništvu BiH predlaže generale iz reda naroda kojem pripada. Opet se vratimo na moguće rezultate izbora. Ukoliko bi, recimo, Borjana Krišto i Željka Cvijanović pobijedile na izborima, na čelu Zajedničkog štaba OS BiH bi sjedila dvojica generala koji bi bili pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a BiH. Dodatni problem predstavlja činjenica što bio u narednom periodu na poziciji načelnika ZŠ OS BiH trebao biti oficir iz Republike Srpske.
Diplomatija
Prvi potez Borjane Krišto, reći će nedavno HDZ-u i Janezu Janši blizak analitičar Darko Mršić, mora biti smjena ambasadorice Martine Mlinarević.
“Ukoliko gospođa Krišto pobjedi, 02.oktobra u 19 sati ja ću dati ostavku svim srcem. Za razliku od HDZ ambasadora koji su smjenom vlasti kao miševi čekali neće li ih Željko ipak ostaviti. Ja imam čojstvo ipak”, odgovorila je ambasadorica Mlinarević.
Martina Mlinarević je ambasadorica BiH u Pragu. Ona je jedna od trinaest ambasadora iz reda hrvatskog naroda koje imenuje Predsjedništvo BiH na prijedlog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Mlinarevićeva je bila izbor Željka Komšića. Isti kabinet je predložio i Danku Savić za ambasadoricu u Madridu, Vanju Filipovića za ambasadora u Londonu, Svena Alkalaja za ambasadora u UN-u …
Kada je u, u mandatnom periodu 2014-2018. Dragan Čović bio član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, za konzula u SAD-u je, recimo, bio predložen Ivan Šušnjar. Nije dobio zeleno svjetlo iz Vašingtona. Kolumnista nacionalističkog portala Poskok je, potom, delegiran za ambasadora u Pragu. Ali ni tu nije dobio agreman.
Dakle, u slučaju pobjede Borjane Krišto, najmanje dvije trećine ambasaodra BiH bi slušalo upute Milorada Dodika i Dragana Čovića.
Raspuštanje Doma naroda PSBiH
“Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma, pod uslovom da je odluka Doma o raspuštanju donijeta većinom koja uključuje većinu delegata iz reda najmanje dva naroda, bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog”, navedeno je u Ustavu BiH.
Ovo pitanje dalje je regulirana Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH.
“Predsjedništvo može raspustiti Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, uključujući slučajeve promjene parlamentarne većine u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u Bošnjačkom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, u Hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, navedeno je u Poslovniku.
No, ključni je sam način donošenja odluke.
“Predsjedništvo nastoji konsenzusom donijeti odluku o raspuštanju Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ako se ne postigne konsenzus, dva člana Predsjedništva ipak mogu raspustiti Dom”, navedeno je u Poslovniku.
Evo šta to može značiti u praksi. Ukoliko, recimo, HDZ i SNSD ne budu imali većinu u Domu naroda PS BiH, manevrima u NSRS-u ili Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, Borjana Krišto i Željka Cvijanović bi, u slučaju da pobijede, mogle raspustiti Dom naroda PS BiH bez obzira na protivljenje člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Na taj bi način bila obezglavljena Parlamentarna skupština BiH, a povlačenjem dvije članice iz Predsjedništva BiH, nijedna institucija BiH više ne bi postojala.
Mandatar za saziv Vijeća ministara BiH
“Predsjedništvo BiH će imenovati predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma PS BiH”, piše u Ustavu Bosne i Hercegovine.
Za imenovanje mandatara, odnosno predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus. Evo i zašto.
“Predsjedništvo će nastojati da konsenzusom usvoji sve odluke Predsjedništva (tj. one koje proizilaze iz člana V (3), tačka (a)-(e)). Takve odluke mogu, što proizilazi iz tačke (d) ovog stava, ipak da usvoje dva člana ako svi napori za postizanje konsenzusa pretrpe neuspjeh. Član Predsjedništva koji se ne slaže sa nekom odlukom Predsjedništva može da izjavi da je ona veoma štetna po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana od njenog usvajanja. Takva odluka će se odmah uputiti Narodnoj skupštini Republike Srpske, ako je takvu izjavu dao član sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ako je takvu izjavu dao bošnjački član, ili hrvatskoj delegaciji tog tijela, ako je takvu izjavu dao hrvatski član. Ako je ta izjava potvrđena dvotrećinskom većinom u roku od deset dana po upućivanju, osporena odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu”, piše u Ustavu BiH.
Imenovanja mandara nema među ovlastima Predsjedništva BiH na koje se može izjaviti vitalni nacionalni interes. To znači da za imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus.
U praksi to znači ovo. Ukoliko u Predsjedništvo BiH uđu Željka Cvijanović i Borjana Krišto, HDZ BiH bi, s obzirom na princip rotacije, dobio predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. SNSD bi, također, bio neizbježan u procesu formiranja vlasti na nivou BiH. No, ukoliko, recimo, Borjana Krišto izgubi od Željka Komšića, u tom bi slučaju Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultat u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, moglo imenovati mandatara koji ne bi bio iz HDZ-a BiH. Ukoliko, u tokm sliučaju, opozicione partije iz RS-a, budu u Predstavničkom domu PS BiH imale pet zastupnika, to bi značilo da je moguće formirati Vijeće ministara bez HDZ-a i SNSD-a. No, za to je ključno imati omjer 2:1 u korist probosanskih snaga u Predsjedništvu BiH.
Obraćanje UN-u
U septembru svake godine predsjedavajući Predsjedništva BiH se obraća Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. S obzirom na mehanizam rotacije, članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda nikada nije predsjedavajući u septembru, što znači da se član Predsjedništva BiH nikada neće obraćati na Generalnoj skupštini UN-a. Proteklih godina, Generalnoj skupštini UN-a su se uvijek, u ime BiH, obraćali članovi Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Ukoliko pobijedi Borjana Krišto, ona bi se u septembru naredne godine obraćala Generalnoj skupštini UN-a.
Rezultati su neslužbeni, pa su izmjene moguće. Ali ako projiciramo trenutno dostupne rezultate, SDA će imati najviše zastupnika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine. Slijedi, potom, SNSD koji je osvojio duplo više direktnih državnih mandata od opozicije. SDA će imati najmanje osam zasupnika, SNSD, za sada, ima sigurnih šest, HDZ BiH četiri, SDP BiH četiri, DF tri, NiP dva, SDS dva, PDP jedan, NES jedan, Naša stranka jedan i HDZ 1990 jedan.
Evo, ukratko, projekcije. Krećemo sa Federacijom.
Izborna jedinica 1. A (3 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata Livanjski i Unsko-sanski kanton. Iz te izborne jedinice se direktno biraju trojica zastupnika u Zastupničkom domu PS BiH. Prema trenutnim rezultati,a, SDA je osvojila 14400 glasova za državnu listu, NES 11 hiljada, dok je SDP osvojio 5959. Ove tri partije bi trebale osvojiti po jedan mandat. Državni mandat je osigurao Šemsudin Dedić (SDA), Jasmin Emrić (NES) dok će Albin Muslić iz SDP-a, ukoliko ne bude većih promjena, biti treći zastupnik iz ove izborne jedinice. SDP trenutno bježi DF-u za oko 300 glasova.
Izborna jedinica 2A (3 mandata)
Ova jedinica obuhvata Zapadnohercegovački i Hercegovačko-neretvanski kanton i daje tri direktna mandata u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. HDZ BiH je trenutno prvorangirana partija u ovoj izbornoj jedinici sa 64 hiljade glasova. SDA je druga sa 16 hiljada glasova. To znači da će HDZ BiH osvojiti dva direktna mandata, a SDA jedan. U ime HDZ-a BiH će državna zastupnica postati Darijana Filipović, kao i Predrag Kožul. SDA-ov mandat pripada Šerifu Špagi.
Izborna jedinica 3A (4 mandata)
Ovoj izbornoj jedinici pripadaju Kanton Sarajevo i Bosansko-podrinjski kanton. Iz ove jedinice biraju se četiri državna zastupnika. Narod i Pravda je, za sada, prvorangirana sa 38 hiljada glasova, dok SDA, za sada, ima 36 hiljada glasova. Trećeplasirana je Naša stranka sa 25 hiljada glasova, a na četvrtom mjestu je SDP BiH sa 21 hiljadu glasova. Upravo ove stranke su, izvjesno je, osvojile po jedan državni mandat. U Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH ulaze Denis Zvizdić (NiP), dok bitku za jedan SDA-ov mandat vode Amor Mašović i Alma Čolo. Mandat Naše stranke pripada Sabini Ćudić, a Saša Magazinović je opet biti državni zastupnik SDP-a.
Izborna jedinica 4A (6 mandata)
Zeničko-dobojski kanton i Srednjobosanski kanton čine ovu izbornu jedinicu koja daje šest državnih zastupnika. SDA je, za sada, osvojila 68 hiljada glasova, SDP 25 hiljada, HDZ 24 hiljade, DF 22500, BHI Fuada Kasumovića 14.600. Primjenjujući formulu za obračun mandata, dolazimo do toga da SDA osvaja dva mandata, a SDP, HDZ, DF i BHI po jedan. Zastupnici SDA će biti Šemsudin Mehmedović i Nermin Mandra, dok će DF-ov zastupnik biti Vlatko Glavaš. U državni Parlament, za sada, ulazi i Marinko Čavara (HDZ), Aida Baručija (BHI FK) i Zukan Helez iz SDP-a.
Izborna jedinica 5A (5 mandata)
Ovoj izbornoj jedinici pripadaju Tuzlanski i Posavski kanton, te birači u Brčko distriktu sa opcijom Federacija. Izborna jedinica daje pet direktnih mandata. Prema posljednjim podacima CIK-a, SDA je prvorangirana sa 34 hiljade glasova, SDP je drugi sa 20 hiljada, DF treći sa 13 hiljada, a HDZ BiH četvrti sa oko 10 hiljada glasova. Izvjesno je da će SDA iz ove izborne jedinice imati dva mandata, a SDP, HDZ i DF po jedan mandat. SDA-ovi zastupnici će biti Denijal Tulumović i Midhat Čaušević, SDP-ov je Jasmin Imamović, HDZ-ov Mijo Krešić, a DF-ov Zlatan Begić
Ovo su, dakle, direktni mandati. Cenzus u Federaraciji BIH za PArlamentarnu skupštinu BiH su prešli SDA, HDZ, SDP, DF, NiP, NES i HDZ 1990. Ove partije će podijeliti sedam kompenzacionih mandata. S obzirom na velike brojčane zalihe, skoro je pa izvjesno da će najmanje po jedan kompenzacioni mandat dobiti DF, NES i NiP. U ovom trenutku, bez kompletnih rezultata, nije moguće procijeniti kome će pripasti preostale četiri kompenzacije.
Iz Republike Srpske se ukupno bira četrnaest državnih zastupnika, od čega se njih devet bira direktno kroz tri izborne jedinice.
Izborna jedinica 1B (3 mandata)
Ova izborna jedinica se nalazi na području Banja Luke i Prijedora. SNSD je prvorangirana stranka sa preko 90 hiljada glasova, dok PDP i SDS imaju po 36, odnosno 37 hiljada glasova. To znači da SNSD dobija dva direktna mandata, a PDP jedan mandat u Predstavničkom domu PS BiH. U Parlament BiH ulaze Zoran Tegeltija i Nebojša Radmanović, dok će PDP-ov mandat pripasti Branislavu Borenoviću.
Izborna jedinica 2B (3 mandata)
Od većih gradova, ovoj izbornoj jedinici pripadaju Doboj i Biljeljina. I u ovoj izbornoj jedinici je SNSD prvorangirana stranka, dok je SDS na drugom mjestu. SNSD-u pripadaju dva mandata, a SDS-u jedan. Državni zastupnici iz SNSD-a će biti Obren Petrović i Nedeljko Čorić, dok je SDS-ov zastupnik Mladen Bosić.
Izborna jedinica 3B (3 mandata)
Ova izborna jedinica se prostire od Zvornika do Trebinja. SNSD je i ovdje prvorangirana partija, a SDS je druga stranka po broju osvojenih glasova. Dva mandata SNSD-a idu Radovanu Viškoviću i Miroslavu Vujičiću, dok SDS-ov mandat pripada Darku Babalju.
Republici Srpskoj pripada pet kompenzacionih državnih mandata. Cenzus su prešli SNSD, SDS, PDP, lista Nebojše Vukanovića, Demokratski savez, Ujedinjena Srpska i SDA. S obzirom na to da još uvijek nisu pristigli glasovi iz inostranstva, trenutni podaci ne pokazuju realno stanje. Kompenzacioni mandat je skoro izvjestan za SDA, a ovu listu nosi Edin Ramić.
Tako, u konačnici, dolazimo do osam SDA-oih mandata, šest SNSD-ovih, po četiri SDP-ova i HDZ-ova, tri DF-ova, dva NiP-ova ….
Gotovo bez bilo kakve javne najave, u zaleđu brčanske Vijećnice ubrzano su započeli građevinski radovi, tako da većina stanovnika Brčko Distrikta ne zna šta se to gradi u centru Brčkog. Tek pogled znatiželjnih na javnu tablu postavljenu pored glavne ulice nudi šturo obavještenje da se radi o izgradnji spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom.
Izgradnja tako važnog spomenika u Brčkom odvija se bez bilo kakvog javnog obavještenja, izjave čelnih ljudi Distrikta, saopštenja političkih stranaka ili udruženja civilnih žrtava rata. Sve se odvija po logici, niko nas ništa nije pitao, bar ne javno, stoga ništa o tome ne znamo.
Ono što se u vezi sa spomenikom, ne tako davno, moglo čuti je izjava već bivšeg supervizora Scanlana da treba planirati budžetska sredstva za izgradnju spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, shodno Nalogu supervizora Raffija Gregoriana iz 2009. godine. Nakon toga šutnja. Samo na stranici Kancelarije za upravljanje javnom imovinom, koja je nosilac projekta, kratka informacija o izgradnji spomenika.
Podsjećamo da je 2009. godine supervizor Raffi Gregorian donio Nalog o izgradnji spomenika civilnim žrtvama rata. Od izgradnje se odustalo jer se nacionalna udruženja civilnim žrtvama rata Brčkog nisu složila sa ponuđenim konceptom spomenika. Respektirajući stavove ovih udruženja, supervizor je odustao od izgradnje ovog spomenika. Ostaje nejasno koji su razlozi motivirali supervizora Scanlana da 2022.godine, dakle 13 godina nakon donesenog Naloga, insistira na realizaciji ovog spornog projekta. Može se samo pretpostaviti da je na ovaj način gurnuo u drugi plan neučinkovitost svoga mandata, koji se sveo na velike riječi i obećanja, a gotovo nikakav učinak. No, supervizor Scanlan je otišao. Došao je novi supervizor Jonathan Mennuti, a radovi na izgradnji spomenika se nastavljaju.
Ostavimo za sada po strani motivaciju inicijatora ovoga spornog projekta, te pokušajmo semiološkom analizom otkriti estetsku vrijednost i političko (ideološko) značenje ovoga spomenika koje će u bitnome uticati na kulturu sjećanja i javni život Brčko Distrikta BiH. Šture informacije koje imamo o idejnom rješenju za ovaj spomenik mogu se svesti na sljedeće.
Spomenik se podiže u spomen na civilne žrtve rata u periodu 1939-1945. godina i 1992-1995. godina u centru grada, iza Vijećnice, u neposrednoj blizini tri vojna spomenika, spomenika HVO, Armije BiH i Vojske Republike Srpske.
Simbolika spomenika treba da apstrahira od konkretnih određenja civilnih žrtava tako da bude „politički, nacionalno, etnički i vjerski neutralan, zasnovan na jednakosti svih konstitutivnih naroda i ostalih”.
Spomenik tako apstrahira i od svakog ideološkog i političkog konteksta u kojem se zločin nad civilima desio, od razloga zločina, načina izvršenja zločina, kao i konkretizacije egzekutora i naredbodavaca zločina.
Semiotički sukus spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom treba da se predstavi stiliziranim simbolom kapi suza.
Semiotika spomenika
Spomenici su objektivizacije određenih značenja kojima se prenose određene poruke. Ta poruka se komemoracijama prenosi na nove generacije. Za modeliranje poruke selektivno se određuju događaji i ličnosti (historijski narativ) koje simbolizira spomenik, dok se istiskuju oni sadržaja koji se smatraju nepoželjnim. Kao takvi, spomenici, postavljeni na određenom javnom prostoru, postaju esencijalna mjesta artikulacije određene politike (kulture) kolektivnog sjećanja kroz koju se provlači određena ideološka (politička) agenda.
Kao takvi, spomenici imaju određenu estetsku vrijednost, ali i ideologijsko (političko) značenje. Estetska dimenzija spomenika izražava se kroz materijalni aspekt spomenika, veličinu, boju, konstrukciju… u okviru koje dominira simbolički element koji, pored estetskog, ima i posebno intrinzično značenje koje prenosi bazične stavove autora o onom što spomenik predstavlja. Ta simbolička konceptualizacija spomenika sadržava ideologijsku (političku) poruku, koja se spomenički objektivizira kao interpretativni okvir (kognitivni, vrijednosni, emotivni i praktični) razumijevanja onoga što spomenik treba da prenese suvremenicima i budućim generacijama Pokušajmo ukratko analizirati ove semiotičke elemente spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom.
Glavni spomenički simbol spomenika civilnim žrtvama rata u Brčko su kapi suza koje istovremeno predstavljaju i kapi krvi objedinjeni nitima koje simboliziraju povezanost svih nevino stradalih. Simbol suze treba da izrazi žal i empatiju spram civilnih žrtava rata u Brčkom, bez obzira na etnička, religijska, nacionalna i politička određenja stradalih i ideologiju od koje su stradali.
Suze su masovno korišten simbol koji ne izražava isključivo neki oblik ljudske tuge i žalovanja nego i osjećaje sreće i radosti, tako da nužno ne asocira na krv i ljudsko stradanje. Zbog česte i neselektivne upotrebe ovaj simbol postaje višeznačan kliše, producirajući neautentična osjećanja i sentimentalizam, te kao takav često završava na licima male dražesne uplakane djece na omotima lijepo upakovanih bombonjera.
Kapi suza, kao centralni simboli spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, ne mogu izraziti metafiziku užasa i bezglasni krik žene koja je masovno silovana, a nakon toga mučena strujnim udarima, te bešćutno ubijena; strahote civila koji su odvođeni do šahta nad kojim su im stavljane glave a onda u njih pucano iz škorpiona, kako bi krv oticala u šaht; strah i drhtaj majke koja ispušta svoje dijete pred zločincima, kao i mnoge druge, znane i neznane strahote, koje je doživljavalo nesrpsko civilno stanovništvo u etničkom čišćenju Brčkog 1992. godine.
Suze ne mogu izraziti ni užase koji su se dešavali 07. decembra ili 16. ili 17 decembra 1941. godine u Brčkom kada je izvedeno 150 civila Židova, kojima je ustaška kama rezala vratove, vratove tek rođene djece, klala majke očeve, bake i djedove iza koji je ostao samo nijemi krik. Dok su jedni klani, drugi su udarani čekićima i maljevima po glavi. Suze ne mogu izraziti ni strahote civila Srba u Brčkom za vrijeme NDH nad kojima se provodio teror progonom, nasilnom promjenom vjere, ubijanjem na Savskom mostu i bacanjem tijela u Savu. Pred ovim prizorima se suze lede i pretvaraju u nebeski krik izobličenog lica pred kojim se ledi krv u žilama.
Simbolika stiliziranih suza ne može predstaviti strahote ovih zločina. Stoga će spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom predstavljati interpretativni okvir za neautentične estetske, kognitivne, vrijednosne i emotivne, predstave koja vode sentimentalizmu i lažnim, patetičnim i patvorenim osjećanjima.
Kada je u pitanju ideologijska (politička) poruka ovog estetski neautentičnog spomenika, ona se svodi na lažni univerzalizam kojim se želi izraziti univerzalna ljudska patnja koja apstrahira od svih konkretnih, etničkih, vjerskih, nacionalnih, političkih i ideologijskih, određenja, kako žrtava, tako i njihovih dželata. A univerzalna ljudskost, univerzalna ljudska patnja je uvijek sadržana u svojoj konkretnosti. Bez imena i prezimena i lične i socijalne biografije žrtava ljudskost je prazna apstrakcija ili Ništa.
No, da li mi uopšte znamo koje civilne žrtve će predstavljati ovaj spomenik. Da li se ovaj spomenik zaista odnosi na civile Bošnjake i Hrvate ubijane u etničkom čišćenju Brčkog 1992. godine? Da li se on odnosi na Židove i Srbe ubijane 1941. godine za vrijeme NDH u Brčkom? Da li se on odnosi i na ustaše i četnike koji su ubijani od strane komunističke vlasti, kao i na fiktivne zločine koji su u funkciji izjednačavanja krivice?
Ustvari, ovaj spomenik želi da bude spomen svim civilnim žrtvama rata, bez obzira na njihova konkretna određenja. Spomenik apstrahira od svih konkretizacija žrtava i njihovih dželata, kao i od ideološkog konteksta u kojim su se zločini dešavali. Neodređenost postaje njegova suština. On će biti spomenik bez kvaliteta, neodređen i prazan. O njemu se ništa neće moći misliti. On postaje prazno simboličko mjesto, neodređenost, koja predstavlja Ništa, pod koje se sve može podvesti.
Da bi nešto postojalo, da bi se moglo opažati i misliti mora biti određeno. Ovaj spomenik će biti bez određenja, idealan za manipuliranje i zloupotrebe, odnosno falsificiranja historije. Pred njime će moći komemorirati i zločinci i potomci žrtava.
Mada u svojoj simboličkoj i ideologijskoj osnovi spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom insistira na apstraktnoj univerzalnosti, on u svojoj temporalnoj dimenziji ne slijedi ovaj svoj temeljni princip jer selektira (izdvaja) civilne žrtve iz ratnog perioda 1939.-1945. godine i 1992.-1995. godine. Zašto? Zašto spomenik sa univerzalnim pretenzijama ne simbolizira i stradanja civila u Brčkog iz nekog drugog perioda, kojih je na pretek.
Ciljano ili ne, ovaj način spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom se ideologijski (politički) uklapa u velikodržavne nacionalne ideologijske matrice koje nastupaju sa devizom: nećemo dozvoliti da se našem narodu ponovo desi ono što mu se desilo 1939-1945. godine. Takvim parolama legitimirali su se i opravdavali novi zločini.
Selektiranjem vremenskog perioda 1939-1945. godina kao da želi istaći stradanje Srba od strane Hrvata i Muslimana (ustaša), i dovesti u vezu sa periodom 1992-1995. godina, kada su stradali Muslimani (Bošnjaci) i Hrvata od strane Srba, ne ulazeći u ideologijski kontekst i konkretizaciju žrtava i zločinaca.
Selektirajući (konkretizirajući) isključivo žrtve dva vremenska (ratna) perioda stradanja civila, apstrahirajući pri tome od svih drugih određenja, spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom će simbolički i ideologijski proizvoditi kognitivne, vrijednosne i emocionalne predstave koje će izjednačavati žrtve i zločince i žrtvi, a jedan zločin opravdavati drugim, što je strašno i nedopustivo.
Ako je svrha spomenika da izrazi pijetet spram žrtava zločina i da osudi zločin i zločince onda on mora konkretizirati i žrtve i zločince, kao i ideološki i politički kontekst u kojem su se zločini desili. To znači da spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom treba da se podiže onim Židovima i Srbima koje su ubile ustaše, Hrvati i Muslimani, 1941. godine, u ime stvaranja NDH u Brčkom. To znači da se spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom diže Bošnjacima i Hrvatima koje su paravojne srpske formacije, kao i mnogi stanovnici Brčkog srpske nacionalnosti 1992. godine zvjerski ubijali u ime ideologije Velike Srbije, provodeći etničko čišćenje Brčkog. Ova dva historijska perioda stradanja civila u Brčkom ne mogu se simbolički podvesti pod jedan spomenik. Bez konkretizacije žrtava i zločinaca, kao i ideološkog konteksta u kojem su se zločini desili, vrijeđaju se žrtve zločina a zločini amnestiraju, prizivajući tako nove zločine.
Očigledno da se ovakvim apstraktnim i neautentičnim estetskim i ideologijskim konceptom spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom pokušava „apologijom zaborava“ i historijskim falsifikatima potisnuti ratne resentimane u ime navodnog mira i pomirenja i jednakosti konstitutivnih naroda u zločinu i žrtvi u Brčkom. No, institucionalno brisanje iz kolektivnog javnog sjećanja traumatskog iskustva prošlosti ne vodi nestanku traume. Ona se samo može potisnuti u nesvjesno, ali to ne znači da je u potpunosti nestala iz pojedinačnog i kolektivnog duha. Šta više, ove traume se prenose u „kolektivno nesvjesno“ sa generacije na generaciju i samo je pitanje u kojem momentu će se ova traumatična iskustva vratiti u kolektivnu svijest sa velikom destruktivnom snagom.
Priznavanjem (konkretiziranjem) zločina i osudom zločinaca dolazi do ispaštanja i pokajanja. A tek ispaštanje i pokajanje vodi oprostu. Oprost vodi zaboravu zločina. To treba da bude smisao i svrha izgradnje spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, a ne žal za zvjerski stradalim civilima koji su apstrahiranjem od njihovih konkretnih identiteta svedeni na Ništa.
Ovakav spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom umiruje savjest zločincima izjednačavajući u vremenskoj dimenziji žrtve i zločince jer su, navodno, vojske sva tri konstitutivna naroda u svim ratovima na ovim prostorima činile ratne zločine zvjerski ubijajući, mučeći i protjerujući civile. A to je historijski falsifikat. Stoga nam takav spomenik nije potreban.
Ko je autor spomenika?
Ostaje dilema ko je i iz kojih razloga 2022. godine ponovo pokrenuo proceduru izgradnje spomenika, oko kojeg 2009. godine nije bilo saglasnosti udruženja civilnih žrtava rata u Brčkom. Odluku o njegovoj izgradnji nije donijela Skupština, odnosno skupštinska Komisija za spomenike.
Formalno, osnov može biti ranije donesen Nalog Supervizora iz 2009. godine koji je najvećim dijelom realiziran, a sporni spomenik civilnim žrtvama rata, zbog pomenutih razloga, izuzet iz realizacije. Supervizija u Brčkom je trenutno suspendirana, tako da novi nalog za izgradnju oficijelno nije mogao doći iz OHR-a.
Ko je onda i po kom osnovu na volšeban način započeo izgradnju spomenika? Izgleda da ćemo dobiti spomenik, a da nećemo znati ko je njegov autor. Za sada glas protesta upućujemo novom supervizoru za Brčko, gospodinu Mennutiju.
Poštovani gospodine Mennuti,
Pozivamo vas da zaustavite izgradnju spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, iz već navedenih razloga. Spomenik sa takvim idejnim i estetskim rješenjima, ne može biti spomenik civilnim žrtvama u Brčkom. Ako je izgradnja već poodmakla i ne može se zaustaviti, treba ga preimenovati i nazvati spomenikom mira. S tim u vezi, tražimo od Vas da otvorite dijalog o ovoj temi sa relevantnim učesnicima.
Ukoliko se supervizor ne odazove na ovaj naš zahtjev, pozivamo udruženja civilnih žrtava rata u Brčkom, kao i njihove članove, da podrže peticiju kojom ćemo tražiti da se zaustavi izgradnja ovoga spomenika. Paralelno s tim, treba obavijesti bh. i međunarodnu javnost o falsificiranju historije izgradnjom ovakvog spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom kojim se vrijeđaju civilne žrtve rata i njihove porodice. I ne samo njih.
(autor je sociolog i profesor iz Brčkog Enes Pašalić)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
