Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Analize

    Profesor Enver Halilović piše za Istragu: Doktrina Srpski svet je kopija i strateški instrument doktrine Ruski svijet

    Piše:
    Enver Halilovic
    -

    Doktrina srpskog sveta danas je kopija i strateški instrument doktrine ruskog sveta. Savremenu doktrinu ruskog svetakojoj historijski prethode doktrine: Moskva – Treći Rim, panslavensko pravoslavno jedinstvo itd. utemeljio je ruski književnik Aleksandar Solženjicin. Iako je postao svjetski poznat i afirmirmaciju stekao po tome što je razotkrio Gulag[1], po svom nepokolebljivom antikomunizmu, Solženjicin je pozdravio Putinov uspon na vlast (1999.) i pohvalio ga za to što je Rusima vratio kolektivni nacionalni ponos brutalnim gušenjem Čečenskog pokreta za nezavisnost (1991. – 2000.).[2] Solženjicin je dobitnik Nobelove nagrade za mir od koje je značajan iznos novca usmjerio za humanitarne svrhe u Rusiji, što je bio povod Putinu da ga, u vrijeme ozbiljne bolesti, posjeti (2007.) i lično mu uruči državnu nagradu za humanitarni rad. U spisu Obnova Rusiji (1990.), objavljenom u danima raspada SSSR-a, Solženjicin kritizira sovjetsku politiku međusobnog razgraničenja sovjetskih republika u samostalne države i zalaže se za Rusku uniju kao novu slavensku državu koja obuhvata Ukrajinu, Bjelorusiju, Rusiju i etnički ruske dijelove Kazahstana. Kazahstan je ključni ruski saveznik i član Carinske unije s Rusijom na čelu. Više od 20% stanovništva Kazahstana su etnički Rusi, koji čine većinu u mnogim sjevernim dijelovima zemlje.

    Ruska unija kao Jedinstvena (samosvojna) slavenska država utemeljena na ruskom pravoslavlju bila bi sjajna alternativa zapadnom dekadentnom liberalizmu, pisao je Solženjicin. Ideja Ruske unije A. Solženjicina je nastavak malo modificirane ideje Ruskog carstva, Velike Rusije. Osnova je Putinovoj ideji ruskog sveta. Ideja srpskog sveta je imitacija Putinove ideje ruskog sveta. Solženjicin je uvjeren u jedinstvo bjeloruskog, ruskog i ukrajinskog naroda koji su historijski odvojeni invazijom Mongola i poljskom kolonizacijom. Svi mi potičemo iz dragocijenog Kijeva gdje je nastala ruska država, kako se navodi u Nestorovoj hronici, piše Solženjicin i dodaje da su u Poljskoj i Litvaniji Bijeli Rusi (Bjelorusi) i Mali Rusi (Ukrajinci) priznali da su Rusi i da su se borili protiv polonizacije i katoličanstva. Pripajanje tih zemalja Rusiji smatralo se u to vrijeme ponovnim ujedinjenjem, kaže Solženjicin. Solženjicin priznaje patnje Ukrajinaca za vrijeme SSSR-a, Gladomor[1] u Ukrajini (1933.) kao ruski genocid, ali kaže da to nije razlog da se Ukrajina odcijepi, osobito oni dijelove koji nisu dio stare Ukrajine kao što su Novorossia, Krim ili Donbas i područja oko Kaspijskog mora. Nagovještavajući današnju rusku retoriku, Solženjicin kaže, da ukoliko Ukrajina bude zahtijevala neovisnost, tim bi regijama trebalo biti dozvoljeno da se samoorganiziraju. Dvadeset četiri godine kasnije (2014.) to se i dogodilo. Veći procenat etnički Rusa na tim prostorima samoorganizirao se, uz rusku političku i vojnu pomoć, i izveden je iz pravnog suvereniteta Ukrajine. Odvajanje Ukrajine danas bi značilo razdvajanje milijuna obitelji i naroda”, piše Solženjicin.

    “Takva mješavina stanovništva, čitave regije s ruskom većinom; koliko je ljudi koji ne mogu izabrati između dva naroda, koliko je ljudi mješovite nacionalne pripadnosti, koliko je mješovitih brakova koji se do sada nisu smatrali mješovitim. U većini regija, ne postoji ni najmanji nagovještaj netrpeljivosti između Ukrajinaca i Rusa”, kaže Solženjicin.
    Sve to se, kako kaže, u potpunosti odnosi i na Bjelorusiju.
    U naprijed spomenutom eseju Obnova Rusije, Solženjicin istovremeno kritizira sovjetsku ambiciju Rusa da nametnu svoju dominaciju nad ne-ruskim narodima rekavši da će to
    uništiti rusku nacionalnu bit”.
    U tom kontekstu pozvao je na hitno raskidanje veza sa tri Baltičke države, Moldavijom i tri države Sjevernog Kavkaza, te sa svim centralnoazijskim državama, izuzev Kazahstana, s kojim treba zadržati savez, jer u njemu živi značajan procenat Rusa, Ukrajinaca i drugih neturkmenskih naroda. Rusija nema dovoljno snage da kontrolira čitavo nekadašnje Rusko carstvo, ni cijeli prostor nekadašnjeg SSSR-a, a pokušaji da to održi samo će
    ubrzati naše uništenje, smatra Solženjicin.
    Solženjicin je samozadovoljno poželio centralnoeuropskim državama bivšeg sovjetskog bloka svako dobro dodavši da Rusija ne može priuštiti da ih obskrbljuje prirodnim resursima.
    Radujemo se uspjesima država srednje Europe, neka žive i napreduju u slobodi, piše on i dodaje: “I neka plate sve u skladu sa cijenama na svjetskom tržištu”.

    Događaji u Ukrajini, krajem 2013. i početkom 2014. godine vrlo jasno pokazuju praktičnu manifestaciju Solženjicinovih ideja države Rusije kao unije Ruskog naroda. Sa Ukrajinom su naši zapadni partneri prešli granicu … Na kraju, bili su potpuno svjesni da u Ukrajini i na Krimu žive milioni Rusa, obrazložio je Putin svoju invaziju juga Ukrajine. Ubrzo nakon njega, njegov sekretar za odnose sa javnošću Dmitri Peskov, komentarišući rusku okupaciju Krima, kazao je (7. 03. 2014.) da je Putin garant sigurnosti ruskog sveta. Na taj način, koncept ruskog sveta postao je osiguran, a postsovjetske državne granice definirane su kao čisto uslovne i formalne. Paralelno s ovom promjenom zvanične politike, Moskva je prvi put, od pada Sovjetskog Saveza, odlučno i djelotvorno branila interese Rusa izvan Rusije. Zadovoljstvo Kremlja blagostanjem etničkih Rusa u susjednim državama postalo je najvažniji uslov nepovredivosti njihovih granica. Kremlj, od drugog mandata Putina (2005.), aktivno podržava glasno političko opredjeljenje Ruske dijaspore koja se identificira kao politički predstavnici ruskog sveta i pruža joj kulturnu, obrazovnu, materijalnu i svakovrsnu tzv. humanitarnu pomoć, ako se traži od Moskve. U novembru 2015. godine, Putin je na petom Svjetskom kongresu sunarodnika[1] koji žive u inostranstvu objavio da je ponovno ujedinjenje Krima i Sevastopolja sa Rusijom postalo važan faktor u konsolidaciji Rusa u inostranstvu i čitavog ruskog sveta.

    Za savrenmenu rusku postsovjetsku politiku bilo je veoma bitno pitanje mogućnosri da se Kazahstan udalji od Ruske Federacije nakon odlaska s vlasti doskorašnjeg predsjednika Nursultana Nazarbajeva, ono što se desilo u Gruziji (2003.), gdje je izvedena Ružičasta revolucija pobjedom na izborima prozapadno orijentiranog američkog studenta Mihaela Sakašvilija i što se dogodilo u Ukrajini (2005.) gdje je izvedena  Narandžasta revolucija pobjedom zapadno orijentiranog Viktora Juščenka za njenog predsjednika. Ruski predsjednik Vladimir Putin je više puta naglasio značaj Kazahstana kao pouzdanog saveznika Rusije i pohvalio njegovog višedecenijskog predsjednika Nursultana Nazarbaeva (od 1989. – 2020.)[1]  kao mudrog vođu koji je posvećen dobrobiti svoje zemlje. Smatrao ga je čak jednim od možda najsposobniji lidera svih  postsovjetskih država, jer je postigao potpuno jedinstvenu stvar. On je stvorio državu na teritoriju na kojem nikada nije postojala nikakva država. Kazahstanci nikad do sada nisu imali svoju državu. On ju je stvorio. U tom smislu on je na post-sovjetskom prostoru apsolutno jedinstvena osoba, smatra Putin. Kazahstanci su uvidjeli prednosti ostanka na velikoruskom prostoru, kaže Putin, i zbog toga uvažavaju Rusku ideju avroazije.[2] Kao što je ideja ruskog svetaobjedinjenje svih Rusa u Rusku uniju, Ruske Federacije, Ukrajine, Bjelorusije i onih dijelova Kazahstana u kojima su većina etnički Rusi, tako je i ideja srpskog sveta objedinjenje svih Srba, Srbije, RS, tzv. etničkih srpskih prostora: Kosova, Crne Gore, Hrvatske i Makedonije. U najvišim državnim krugovima Ruske Federacije, ali i u brojnim knjigama iz historije, diplomatije, kao i medijima, od kraja XX. i početka XXI. stoljeća prisutna je ocjena da je Srbija strateški partner Rusije na Balkanu. Rusija preko Srbije teži da ostvari regionalni, ali i širi politički uticaj. U tom kontekstu treba sagledavati i rusko viđenje odnosa Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta RS, odnosno rusku podršku njegovog održanja i jačanja kao potencijalnog prostora za širenje svog uticaja na Balkanu, uticaja na EU, a posebno kao tzv. crvenu liniju daljeg širenja NATO-a na Balkanu. Imajući sve to u vidu, vrlo je evidentno, s jedne strane, da je srpski svet kopija, a s druge strane, instrument ruskog sveta za prostor zapadnog Balkana i suprotstavljanje daljem širenju EU, posebno NATO-a. Ono što znači ruski svet za istočnu Evropu to znači srpski svet za zapadni Balkan. 

    Fond Ruski svijet

    Ukazom Putina (2007.) formiran je Fond Ruski svet. Svrha formiranja Fonda je zaštita ruskih nacionalnih vrijednosti, ruskog jezika, ruskog pravoslavlja i ruskog historijskog pamćenja. Za djelatnost i rad Fonda zaduženi su neposredni realizatori najužeg dijela ruske politike na najvišem stupnju, izaslanik administracije predsjednika RF, ministar spoljnih poslova i ministar obrazovanja. Budući da je prilikom osnivanja bilo jasno da je Fond instrument političkog uticaja Ruske Federacije, tadašnji patrijarh moskovski i cijele Rusije, Kiril, osjetio je potrebu da kaže da Fond “nije instrument političkog uticaja Ruske Federacije”, ali je, tom prilikom, u isto vrijeme, nominirao narode na koje se odnosi djelatnost Fonda i objasnio zašto se rad Fonda odnosi na njih. Rekao je da se rad Fonda odnosi, ne samo na Ruse, već i Bjeloruse i Ukrajinace. Ovi narodi, kako je naglasio, imaju jednu duhovnu kulturu, on ju je nazvao ruskom kulturom. Njihova kultura je jedna, ruska, jer svi oni govore ruskim kao maternjim jezikom, imaju rusku pravoslavnu vjeru i rusko historijsko pamćenje. Zbog toga oni čine i pripadaju jednom, ruskom svijetu. Kiril, je tom prilikom pozvao Bjeloruse i Ukrajince kao narode ruske kulture da se uključe u djelatnosti Fonda Ruski svijet, jer samo tako mogu da “odbrane svoje duhovne, kulturne, civilizacijske interese u svijetu koji se globalizuje”.  Narodi koji imaju rusku kulturu, koji njoj pripadaju, čine ruski svijet. Dakle, patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril, precizno je odredio s obzirom na djelatnost Fonda Ruski svijet da je pojam Ruski svijet kulturološkog karakter koji podrazumijeva jedan, ruski, jezik, jednu, rusku, pravoslavnu vjeru i jedno historijsko pamćenje, da taj svijet čine Rusi, Blelorusi i Ukrajinci i da Ruski svijet u svjetskoj tendenciji globalizacije predstavlja instrument njihovog opstanka.
    Doktrina ruskog svijeta ima hegemonistički politički karakter. Ona je, s jedne strane, gruba negacija posebnosti nacionalnog identiteta Bjelorusa i Ukrajinaca, a time, s druge strane, i političkog suvereniteta i identiteta Bjelorusije i Ukrajine kao njihovih nacionalnih država. Negacija izvanruskog nacionalnog identiteta Ukrajinaca i Bjelorusa je prvi, ali ključni korak negacije Bjelorusije i Ukrajine kao njihovih država. Prvo se svojataju narodi, a potom njihove države na način da se negacija posebnosti Bjelorusa i Ukrajinaca stavlja u prvi plan da bi se iztoga izvelo pravo na prisvajanje njihovih država. Napad na državu kao međunarodni subjek je međunarodna krivica, dok napad na nacionalnu kulturu nije. Kulturne negacije naroda mogu dugo trajati kao teorijsko neslaganje, kao spor s elementima tzv. verbalnog delikta, te po automatizmu ne proizvodi nikakvu međunarodnu reakciju. Nakon negiranja kulturnog identiteta naroda proizvodi se kao normalan prirodan tok razvoja stvari negacija njegovog prava na svoju državu.

    U kulturološkoj doktrini ruski svijet sadržana je teorija nacije kao duhovne zajednice, duhovne tvorevine. Ruska nacija je duhovna, kulturna zajednica zasnovana na ruskom jeziku, pravoslavnoj vjeri i ruskoj historiji. Ti duhovni kulturni osnovi ruske nacije su istovremeno i dulturno kulturni osnovi bjeloruskog i ukrajinskog naroda, te zbog toga oni nemaju osnov samostalnog političkog organizovanja  svojih samostalnih država. Za sve narode jedne kulture, u ovom slučaju ruske kulture potrebna je i nužna samo jedna njihova zajednička država, Rusija. “Ruska ideja”, pojam kojeg je uveo ruski književnik F.M. Dostojevski, “temelji se na hrišćanskom pogledu na svijet i konceptu sabornosti”.

    Doktrina ruski svijet s ovakvim sadržajem je nužno agresivna i hegemonistička. Njom se proizvodi pravo na uništenje država spornog nacionalno kulturnog identiteta ili, u nešto boljoj varijanti, svodi na pravo na ograničen nivo i oblik njihovog suvereniteta i integriteta. Ona se zasniva na prekograničnom kulturnom identitetu i jedinstvu, te na osnovu toga proizvodi raznovrsne međudržavne sporove različitog intenziteta, uključujući i agresiju.

    Nakon raspada SSSR-a nestao je jedan oblik ruske imperije. S njenim raspadom došlo je do političkih podjela ruskog naroda po novo nastalom državnom principu. To je proizvelo ruski politički osjećaj, odmah poslije Jeljcinovoe vlasti, da je raspad SSSR-a tragičan politički događaj koji je razjedinio ruski narod. S ekonomskim i vojnim jačanjem RF u prvom mandatu Putina razvija se i jača ideja potrebe povratka razbijenog jedinstva ruskog naroda. Ruski sunarodnici koji su ostali da žive u novim državama počeli su izazivati sažaljenje kod Rusa u RF zbog navodnog ugrožavanja njihovog statusa, posebno u pogledu praktične primjene ruskog jezika u svakodnevnoj međugrađanskoj komunikaciji. Kao pripadnici hegemonog naroda sovjetskog jedinstva svaki politički incident su tumačili i sagledavali kao narušavanje svog političkog statusa. Pred RF se postavilo, vještački ili prirodno, svejedno je, pitanje rješavanja položaja Rusa izvan granica RF. To pitanje je dobilo prioritet u vanjskoj bilateralnoj politici RF sa državama bivšeg SSSR-a.. Kao jedno od rješenja, ne jedino, bilo je davanje prava Rusima iz iz tih država na doseljenje u RF, uz dobijanje ruskog državljanstva i s tim u vezi svih drugih prava. Poseban politički akcenat stavljen je na položaj Rusa u centralno evropskim i Baltičkim zemljama koje su se vrlo brzo nakon izlaska iz SSSR-a politički orijentirale na članstvo u EU. U tim političkim okolnostima formiran je Fond ruski svijet (2007.). Početkom 2013. godine Putin je svojim ukazom proglasio 2014. godinu kao “Godinu kulture”, nije je nazvao godinom ruske kulture, ali je u osnovi “Godine kulture” bila naglašena ruska kultura, njen značaj i veličina, s jedne, te potreba njenog očuvanja i jačanja, s druge strane. U martu mjesecu “Godine kulture” (2014.) RF je izvršila aneksiju Krima i dala potpunu podršku proruskim separatistima Donjecka i Luganjska da formiraju, proglase i izvedu izvan pravnog suvereniteta Ukrajine svoje separatističke republike. Veoma je karakteristično Putinovo obrazločenje okupacije Krima i objašnjenje njegovog ruskog karaktera. Pred poslanicima Dume Putin je (18. 03.2014.)  je utvrdio da je ruski narod “jedan od najvećih, ako ne najveći podijeljeni narod na svijetu”, da je to stanje izazvano raspadom SSSR-a. Ovu Putinovu ocjenu parafrazirao je i upotrijebio  A. Vulin na srpski svet; Srbi danas žive podijeljeni u više država i zato je zadatak njegove generacije da ujedini sve Srbe u okrućenju sa Srbijom. Vrlo je karakteristično Putinovo obrazloženje zašto je aneksija Krima opravdana i razumljiva. “Na Krimu je sve prožeto našom zajedničkom historijom i sve nas ispunjava ponosom. Ovdje je drevni Hersones, gdje je kršten sveti knez Vladimir. Njegov duhovni podvig, primanje pravoslavlja, predodredilo je ukupnu kulturnu, vrijednosnu, civilizacijsku osnovu koja je zajednička narodima Rusije, Ukrajine i Bjelorusije”, kazao je Putin. Ne znamo da li mu je ovo objašnjenje jedinstva Ruske, Ukrajinske i Bjeloruske kulture napisao patrijarh moskovski icijele Rusije Kiril, ali je vrlo interesantno da predsjednik jedne, nominalno, sekularne države obrazlaže kulturni, vrijednosni, civilizacijski osnov Krima činjenicom da je na njemu kršten sveti knez Vladimir. Ova teokratska poruka Putina ukazuje nam na sljedeće postavke: (1) krštenje kneza Vladimira je “duhovni podvig” koji se dogodio na Krimu; (2) Krim je sveta pravoslavna zemlja; (3) kulturni, vrijednosni, civilizacijski osnov Rusije, Bjelorusije i Ukrajine je pravoslavlje, zato je Krim njihova “zajednička historija”;  (3) pravoslavlje je ono što ove narode čini jedinstvenim i zato Krim u njemu zauzima posebno značajno mjesto; (4) knez Vladimir je svetac (za predsjednika sekularne države). (5) Ruse, Bjeloruse i Ukrajince “ispunjava ponos” na Krim. Za aktuelne ruske ideologe, ruska aneksija Krima simbolički označava “momenat urušavanja američke dominacije i nastanka novog, multipolarnog svijeta”; američki unipolarni svijet uspostavljen padom Berlinskog zida srušen je ruskom okupacijom Krima. Svojim višegodišnjim upravljanjem Rusijom Putin je izgradio specifišan sistem upravljanja koji se naziva putinizam. Prema Sajmon Sibag  Montefjore, putinizam je ujedinjenje višestoljetne ruske tradicije, “autoritarnosti Romanovih, pravoslavlje, ruski nacionalizam, drugarski kapitalizam i sovjetsku birokratiju”.[1]Sagledavanjem sadržaja Putinovih političkih poruka povodom aneksije Krima, ali ukupnih međusobnih odnosa savremene ruske države i Ruske pravoslavne crkve zapaže se jedna vrlo karakteristična “asimetrička simfonija između RPC i

    države”, što znači država, Rusija, je primarna, ali je njen najvažniji akter RPC. Na osnovu Putinovog obrazloženja aneksije Krima, ruski kulturolog Ilja Kalinjin (I. A. Kalinin) kaže da je Krim casus belli, povod rata sa Ukrajinom. Postavlja se pitanje: ako je Krim zajednička historijska zemlje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine koje ih sve ispunjava ponosom zašto ga RF otima ostalim njegovim vlasnicima i stavlja isključivo pod svoju kontrolu? Ovo pitanje nas vodi do historijskih geopolitičkih doktrina tzv. ruskog mesijanizma, do Moskve Trećeg rima, do Rusije zaštitnika i čuvara pravoslavlja, do Rusije zaštitnika i čuvara pravoslavnog slavenstva. Prema vrlo rasprostranjenoj opštedruštvenoj interpretaciji “Ruski svijet” objedinjuje dva politički mitska sjećanja, historijski politički mit “Sveta Rusija” i historijsko politički mit “Velika Rusija”.  Rusija je “evropska prema Aziji, slavenska prema Evropi, a sveruska prema Slavenima”. Historijskopolitički mit “Velika Rusija” objasšnjen je u tekstu pod naslovom Politička doktrina Aleksandra Solženjicina. Srpski i ruski ideolozi smatraju da je osnov nerazdvojnih veza Rusije i Balkana njihova “duhovna realnost” koja se održava, primarno, ali ne samo, na pravoslavlju i “uspješnoj ruskoj diplomatiji”. Odnos savremene EU prema Balkanu, toleranciji srbijanske politike sjedenja na dvije stolice, podrške srpskom separatizmu u BiH, Crnoj Gori i Kosovu, su fenomenološki oblici zapadnoevropske političke društvene svijesti koji govore o tome da je za EU Rusija tradicionalni historijski čuvar balkanskog slavenstva.

    . Velikosrpska etnocentrička doktrina danas, srpski svet

    Aktualna doktrina srpskog sveta odnosa Srbije i Srba u državama u okruženju je kopija Putinove doktrine ruskog sveta. Njena platforma je ideološka konstrukcija o ugroženosti i opasnosti po Srbe u državama u okruženju nastalim nakon raspada SFRJ. Doktrina srpskog sveta ima pravno političku izvedbu u Strategiji za očuvanje i jačanje odnosa matične države i  Srba u regionu[1],  dokumentu kojeg je usvojila Vlada Srbije Borisa Tadića (januar 2011.), a čija izrada je trajala gotovo dvije godine. U povodu njenog usvajanja, ondašnji ministar za dijsporu je istakao da nikada više naši ljudi u svetu ne smeju biti tretirani kao politički protivnici, a Srbi u regionu nikada više ne smeju biti zloupotrebljavani u dnevnopolitičke svrhe. Svi moramo da se zamislimo nad činjenicom da 40 odsto naših ljudi živi van granica naše zemlje, da izvučemo pouke iz prošlosti i da više nikada ne dozvolimo da u Srbiji preovlada politika koja podstiče ljude da iz nje odlaze. Strategija (2011.) je novi oblik Memoranduma velikosrpske ideologije onog tipa kakav je bio Memorandum SANU (1986.).Duhovni tvorac najnovije velikosprske doktrine srpskog sveta je Dobrica Ćosić i njemu blizak krug ljud SANU. Rat u Bosni, srpski ideološko politički stratezi tretiraju isključivo borbom srpskog naroda za oslobođenje.[1] U svrhu dokaza te neistine skoncentrisana je velika intelektualno sigurnosna energija na fabrikovanju slučajeva koji su u funkciji relativizacije srpske odgovornosti za rat u Bosni (1992.-1995.). Dobrica Ćosić, uz brojne druge, bio je jedan od najaktivnijih u promovisanju takvog pristupa postratnoj situaciji u BiH. Nekoliko puta je izrekao skoro isti stav: Borba za istinu u prošlosti, borba za istinu u bosanskom ratu, otpor markalizaciji i srebrenizaciji bosanskog rata i saznanja istine o njemu koju su sakrile velike sile i  islamski faktori. Mislim da je RS poslednja odbrana srpske istine, srpske demokratije i srpskog prava na opstanak.[2]

    Odnos Srbije prema Srbima i državama u su­sjedstvu u kojima žive Srbi narušava međudržavne odnose u regionu, ali i unutrašnje političke odnose unutar tih država između srpskog naroda i drugih naroda koji s njima žive, s jedne, i njihovih domicilnih država, s druge strane.  Na navedenu Strategiju Vlade Srbije prvi su reagirali i od nje se distancirali politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, tražeći od Srbije da im tako ne pomaže.

    Veoma oštre reakcije stigle su iz Crne Gore. U njima se naglašava da se Strategijom nekadaš­nja Miloševićeva deviza ’svi Srbi u jednoj državi’ volšebno pretvorila u nekakav Tadićev rimejk, nešto u stilu ’više država a Srbi da upravljaju’. Nakon što je Vlada Crne Gore uputila i zvaničan demarš Vladi Srbije ističući da Strategija predstavlja direktno miješa­nje Srbije u unutarnje stvari Crne Gore te da je u pot­punoj suprotnosti sa temeljnim principima do­brosusedskih odnosa, Vlada Srbije je, u međuvremenu, izbrisala iz Stra­tegije zahtev o konstitutivnosti srpske zajed­nice u Hrvatskoj i o konstititivnosti Srba u Crnoj Gori. Sva Strategija se usmjerila primarno na Bosnu, na tzv. pomoć RS, ma šta to značilo. Strategija ističe da bi Republikа Srpskа trebаlo dа predstаvljа nаjvаžniju oblаst interesа i jedаn od držаvnih i nаcionаlnih spoljnopolitičkih prioritetа Republike Srbije… Sva ministarstva Srbije su dobila vrlo određene zadatke i obaveze. Republika Srpska bi trebalo da predstavlja najvažniju oblast interesa i jedan od državnih i nacionalnih spoljnopolitičkih prioriteta Republike Srbije. (…) Uz zalaganje za dosledno sprovođenje Dejtonskog sporazuma, neophodno je pomoći i podstaći napredak Republike Srpske i njenih institucija. Ministarstvo spoljnih poslova trebalo bi da na svaki način diplomatski podrži napore za opstanak Republike Srpske  i u zaštitu uzme njena prava pred EU, SAD, SE, OEBS i UN. Neophodno je da nadležna ministarstva omoguće da svi građani Republike Srpske koji to žele dobiju i srpsko državljanstvo.

    Politička biografija Christiana Schmidta: Od odobravanja upotrebe nedozvoljenih pesticida do pokušaja rehabilitacije nacističkih pilota

    Piše:
    Redakcija
    -

    Iako je evidentno da iza zavjese postoje pritisci na samog visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona, sasvim je jasno da bi, u slučaju nametanja,najveću odgovornost snosio lično on.

    Već smo objavljivali i da su i na bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka iz međunarodne zajednice vršeni pritisci da ne nameće zakon kojim je kriminalizirano negiranje genocida, ali je, na kraju, odluka bila njegova.

    Više od deceniju, u međunarodnoj zajednici su snažni glasovi za gašenje OHR-a, a njihov ključni argument bi bio da su „sada i Bošnjaci protiv OHR-a“, čime bi se otvorio put za kraj ove institucije.

    Nametanje izbornog zakona bio bi vjerovatno posljednji Schmidtov potez u BiH, koji bi obilježio njegov mandat, jednako kao što je Inzkov mandat obilježilo nametanje kojim je zabranjeno negiranje genocida.

    Imajući u vidu da se Schmidtove izmjene Izbornog zakona temelje na udovoljavanju zahtjevima HDZ-a, njegovo naslijeđe u Bosni i Hercegovini bi bilo zapamćeno kao cementiranje etničkih podjela.

    Schmidtova politička karijera bila je u znaku skandala. Njegovi protivnici su podsjećali da je ostao bez pozicije ministra poljoprivrede zbog skandala sa odobrenjem korištenja pesticida, ali ipak najveći skandal, koji je kasnije zataškan, bio je  2007. godine, kada je kao državni sekretar za odbranu pokušao da rehabilitira nacističkog pilota Wernera Möldersa.

    Kako je pisao njemački magazin Kontraste, njemački ministar odbrane Peter Struck (SPD) 2005 je, nakon kritika u javnosti, zabranio da se jedna vazduhoplovna jedinica zove po Möldersu.

    Dvije godine nakon toga, Christian Schmidt je pokrenuo inicijativu za rehabilitaciju ovog pilota Luftwaffe.

    Mölders je, kako piše njemački magazin Kontraste, bio jedna od poznatih figura Trećeg Rajha, između ostalog zahvaljujući jako bliskim vezama sa Hermannom Göringom, šefom nacističkog vazduhoplovstva i jednim od prvih Hitlerovih saradnika.

    Mölders se, navodi Kontraste, borio na strani nacista u Drugom svjetskom ratu, kao i ranije u Španskom građanskom ratu kao dobrovoljac. Bio je pripadnik zloglasne legije Kondor, tokom čijih bombardovanja su ubijene hiljade civila. Sam Hitler ga je nagradio najvišim odlikovanjima, a nakon pogibije proglašen je „herojem nacional-socijalizma“.

    Uprkos tome, pisao je njemački magazin, Schmidt je branio Möldersa, govoreći na televiziji da ovaj nacistički pilot „nema smeđih mrlji na svom prsluku“.

    Njemačka javnost je tada žestoko reagirala, podsjećujući da je Legija Kondor, kojoj je Mölders pripadao, učestvovala u zločinima.

    Strajući u odbranu Möldersa, Schmidt je, kako je pisao magazin Kontraste, prekršio rezoluciju Bundestaga u kojoj je rečeno da se neće dodjeljivati odlikovanja pripadnicima Kondor legije.

    Među ostalim, reagirao je historičar Detlef Bald koji je naglasio da je Mölders gradio karijeru kao vjerna karika u nacional-socijalističkom lancu, te da je kao pilot učestvovao u nacističkom bombardovanju Londona i Dunkirka.

    Schmidt je tvrdio da Mölders nije imao nikakve veze sa nacističkom ideologijom, što je demantirao historičar Bald, kazavši da su Schmidtove tvrdnje netačne i vrlo opasne, jer je Mölders bio aktivni propagator nacional-socijalizma, te da se nikada nije distancirao od projekta istrebljenja Jevreja.

    Magazin Kontraste je tada podsjetio na Möldersovo ushićenje povodom prizora zapaljenog Dunkirka, kao i njegove stavove da je „divan osjećaj za Nijemce boriti se u [ovom] ratu“.

    Ovaj njemački medij je tada ocijenio da je vrlo opasno što Schmidt, uime Ministarstva odbrane, pokušava rehabilitirati nacističkog pilota i ikonu desničarskih esktremista u Bundeswehru.

    Petnaest godina kasnije, Schmidt nije našao za shodno da se uključi u borbu protiv diskriminacije nad Jevrejima i Romima u političkom sistemu Bosne i Hercegovine.

    Umjesto toga on je odlučio da bonske ovlasti koristi za produbljivanje etničke segregacije i cementiranje pozicije u vlasti HDZ-a, stranke koja njeguje tekovine herceg-bosanskih moldersa.

    Ako dođe do nametanja Izbornog zakona, bosanskohercegovačka i međunarodna javnost će pamtiti Christiana Schmidta po tome, što je nakon pokušaja rehabilitacije nacističkog heroja Wernera Möldersa, omogućio HDZ-u da njeguje tekovine Darija Kordića i drugih ratnih zločinaca koje ova stranka uzima kao svoje političke uzore.

    Komentar Seada Numanovića: NiP-ovo političko samoubistvo s predumišljajem

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Kada se usred izborne kampanje i razbuktalih političkih strasti u javnom prostoru emitira pismo u kojem se traži sastanak s poglavarom muslimana Bosne i Hercegovine, a da mu ono nije ni uručeno, onda je rezultat – političko samoubistvo!

    Stranka Narod i Pravda objavila je na svojoj web-stranici sadržaj pisma adresiranog na reisu-l-ulemu Huseina efendiji Kavazovića u kojem ga se, skrivajući se iza upita građana, optužuje za podršku Stranci demokratske akcije i Bakiru Izetbegoviću, piše politicki.ba. 

    U pismu se traži sastanak, ističe podrška kadrova te partije u vlasti (a ima ih na svim nivoima – od državnog, preko federalnog do kantonalnog) “posebno Islamskoj zajednici” i na kraju prijeti da – ako do sastanka ne dođe, javno će prenijeti pitanja istih tih “građana”. No, problem je što formalno niko iz NiP-a nije tražio sastanak s reisom!

    Objašnjenja za ovakav potez NiP-a mogu biti različita. U Rijasetu su njihov čin shvatili kao nedvosmislenu prijetnju!

    I već su žustro odgovorili. Nakon HDZ-a Dragana Čovića, NiP je druga stranka koja pokušava disciplinirati Islamsku zajednicu i reisu nametnuti “brnjicu”.

    U dosadašnjoj političkoj praksi pisma koja se objave, a ne pošalju u najmanju ruku su provokacija. To se radi kada stvarno ne želite sastanak, već rat i pokoravanje onoga kome je neposlato pismo namijenjeno.

    Možda je motiv NiP-a “benigan”.

    Možda se radi o želji za još kojim “lajkom” na društvenim mrežama. Ako bi tako bilo, onda je to neopisivo loše! Takva politika je onda nivoa izvjesne Dare Bubamare, a ne stranke koja želi vlast kako bi Bošnjacima – muslimanima, na čije glasove pledira, otvorila put u bolje sutra!

    Teško je vjerovati da ima neko ko može povjerovati, a još manje prihvatiti takvo objašnjenje. Naprosto je neshvatljivo ovakvo ponašanje ljudi iz NiP-a.

    Dobro, izborna je kampanja, kandidatske liste koje i u “najutegnutijim” partijama dovode do nestabilnosti, poljuljale su i ovu stranku. Pale su i neke ostavke visokih i popularnih zvaničnika, sukob frakcija dobio je na intenzitetu…

    Ipak, čak i da je NiP u stanju anarhije, a apsolutno nije, ovako se ne radi!

    Iako će oni koji su pismo objavili imati svoje argumente, odgovor na pitanje – kad ovako kidišete na reisa, šta ćete nama, običnim građanima raditi – ostaje bez adekvatnog odgovora!

    NiP je mlada stranka. Lutanja u traženju svog mjesta pod političkim suncem su i nužna i prirodna.

    Da nije izborna godina, neslanje objavljenog, a nelektorisanog pisma bilo bi težak politički gaf. Ovako, on je pucanj u sebe.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Praznik rada i(li) Sarajeva

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Naš je zadatak bio relativno lagan: trebali smo napraviti Oslobođenje, onako kako to radimo svaki dan, s naslovnom stranicom na kojoj stoji: “Ratni zločin ne zastarijeva”. I to često radimo, što jest jest, no ovaj put smo to radili u druge svrhe: valjalo je nastupiti u filmu. Pjer Žalica je htio da i Oslobođenje ima svoju ulogu u njegovom “Prazniku rada”. Trailer za film ste sigurno vidjeli, a cijela priča je – usuđujem se kazati – šlag na tortu zvanu SFF, jer Žalicin (i naš) “Praznik rada” zatvorit će ovogodišnji Festival. Film sam pogledala i vjerovatno neću nikada zaboraviti taj nalet emocija s kojim smo svi izašli iz sale: za sve nas koji pamtimo devedesete film je naprosto naša priča, baš svako – ko se samo očešao o ratno Sarajevo – pronaći će sebe i koliko god se grohotom smijao sjajnoj glumačkoj ekipi i njihovim dogodovštinama, jednako toliko – a možda i mnogo duže – nosit će ga sa sobom i u sebi. Ni Pjer nije izdržao, nakon filma i aplauza koji baš dugo nije prestajao, kada je progovorio, glas mu je podrhtavao, da bi, u konačnici, i sam priznao da je i htio ispričati takvu filmsku priču, možda i zato što nam je svima trebala.

    Uopće nemam sumnji da će “Praznik rada” ispuniti svoju časnu i veliku zadaću završnice SFF-a, ne zato što sebi umišljam bilo kakve filmskokritičarske moći, već iz najjednostavnijeg razloga: Pjerov je film sušto srce Sarajeva, onog Sarajeva za koje se devedesetih ginulo, grada koji je opsadi prkosio muzikom, tekstovima, čitanjem poezije, promocijom knjiga i ratnim teatrom, i što je barem meni najvažnije, grada koji je i u najtežim ratnim danima čuvao svoje ljudsko lice, poštujući i braneći komšije i sve one koji su predstavljali drugo i drugačije. To je ono Sarajevo koje je i bez hrane i bez struje i bez vode imalo snage da progovori o zločinima “na našoj strani” i tako podrži tadašnju vlast – civilnu, vojnu i policijsku – da u možda najtežim danima rata krene u obračun sa zločinima počinjenim “u naše ime”. Muhamed Hadžović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović, Labina Mitevska, Vedran Đekić, Branka Katić, Ermin Bravo, Branimir Popović… u filmu glume sebe i(li) nas, svejedno, i uspijevaju da nas vrate u to naše Sarajevo, ono na koje smo i dan-danas ponosni. U Sarajevo kakvo volimo.

    Ne, “Praznik rada” nije ratni film, čak ni film o ratu. Možda je najviše o onome što nam je rat učinio, kuda nas je sve rasuo i sa kakvim izborima suočio. Radnja filma prati Armina, koji se nakon deset godina u Njemačkoj, u gluho doba noći vraća u Bosnu. Prvomajski su praznici, mahala se naravno sprema za dernek, muški dio ekipe vijeća šta će sve završiti na roštilju, a tu je i obavezno iskustvo dijaspore (“U Kanadi svega, a za Prvi maj radnici izađu da traže još. Kod nas hljeba nemaju da jedu, ali zato za Prvi maj vrte janje u Čajniču.”). Pripreme ometaju policijske sirene, pa niko i ne shvata u prvi mah da je Armin, friško oženjen, kanio iznenaditi oca Fudu i da uzalud zvoni na svoja kućna vrata. Komšija (objektivno) tumači: “Uhapsiše Fudu, ko zna zašto”. Je li moguće da je Fudo zločinac, pitanje je koje sve muči. Armin želi doznati istinu, a komšiluk proslaviti Praznik rada. Sarajevo ne bi bilo to što jeste da se ne uspije angažirati i na traganju za istinom, ali i posvetiti kultnom domaćem običaju koji vrijedi za sve praznike, okupljanju i druženju. Kroz cijeli film, a više zaista ne smijem otkrivati, naši junaci maestralno karakteriziraju likove, zabavljaju nas i smijemo im se i kad bismo najradije zaplakali. Zato je film veliki i dobar i zato – kad se svjetla upale – emocije nosimo kući i pamtimo ga kao nezaobilaznu priču o svima nama. Što je, valjda, još i važnije: oni koji nemaju naša iskustva, puno će naučiti o ovom gradu jer je Pjer snimio film koji govori sve jezike pričajući priču da je cio svijet razumije. A i okupio je takvu galeriju glumaca da često ne moraju ni progovoriti: lice sve samo kaže. Jasna Žalica je odigrala možda i najveću svoju ulogu do sada – ona je mahaluša, ona što nas iritira svojim komentarima, ali nas tjera da je volimo jer ona je onaj glas koji ponekad zvuči kao vlastito propitivanje.

    Umišljam sebi da bi koješta bilo drugačije da je samo Pjer godinu prije snimio ovaj film: možda bi naši gradski oci i majka gradonačelnica pokazali pijetet prema Cacinim žrtvama i na Kazanima podigli spomenik koji bi to zaista i bio: ispričnica i sućut Sarajeva komšijama koje su, dijeleći s nama i dobro i zlo opsade, stradali od zločinačke ruke i naređenja odmetnutog komandanta Desete brdske brigade. I dalje, naime, vjerujem da nas umjetnost, film, knjiga i muzika oplemenjuju (zar nam nisu i u godinama opsade davali snagu da izdržimo?), mada mi se čini da se to na domaće političare već dugo ne odnosi. Ne sumnjam da će Benjamina Karić i ovaj SFF iskoristiti zarad podrške vlastitoj promociji, ali nekako nemam dojam da do nje dopiru poruke djela, do sada se pokazala kao sam svoj majstor čak i onda kada je gazila prava drugih, recimo arhitekata koji su se prijavili na konkurs za spomenik, istom onom bezosjećajnošću kojom je stavila tačku na broj Cacinih žrtava. No, možda nam Pjerov film pomogne da sa nekim budućim gradskim ocima i majkama dobijemo iskorak u slavu onog Sarajeva o kome i film govori.

    U Oslobođenju je u prošli petak bila velika ekipa gostiju, njih tridesetak, članova dvije udruge koje zajedničkim snagama učestvuju svake godine u organiziranju Giavera Festivala. Riječ je o događaju koji od 1996. godine u Italiji, u mjestu Giàvera del Montello, u pokrajini Treviso, u zaleđu Venecije, povezuje narode i kulture, a u čijoj realizaciji sudjeluje čak 40 udruga koje rade s migrantima. Malo ko zna da je Festival i nastao zbog shvatanja ekipe lokalnih entuzijasta da izbjeglicama s naših prostora, u vrijeme ratova devedesetih, treba pružiti ruku i pomoći im da se bolje osjećaju. Oslobođenje je – 2017. godine – na ovom Festivalu, o kome i papa Franjo redovito govori u superlativima, nagrađeno za doprinos borbi za ljudska prava. Ugostili su nas tada ne samo da nam uruče nagradu već i da im ispričamo priču o ratnom Sarajevu. Aktivisti koji su u našoj redakciji bili u petak popodne, zapravo su dio ekipe od skoro 140 ljudi koji su došli iz Italije da bi ovog vikenda pjevali o miru i razvili zastavu prijateljstva na SFF-u. Naravno, ponovni susret je bio srdačan, radostan, naše goste je sve zanimalo – ima među njima i novinara koji su zabrinuto pitali hoće li opet biti rata – a kada smo se rastajali, uz njihove iskrene želje da Bosna i Hercegovina nađe put pomirenja, reformi i krene ka svom euroatlantskom napretku, pitali su me šta im preporučujem da vide. Ni trena nisam dvojila: “Praznik rada”, ispalila sam, jer je to praznik Sarajeva. Onog koje i oni vole. Naravno, pohvalila sam se da i Oslobođenje ima svoju filmsku ulogu.

     

    Schmidtova odluka kroz brojeve: Bošnjak u Federaciji vrijedi četiri puta manje od Hrvata i preko deset puta manje od Srbina!

    Piše:
    Redakcija
    -

    U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, prema popisu iz 2013. godine, živi 118 hiljada Hrvata, 92 hiljade Bošnjaka i šest hiljada Srba. Taj kanton će, prema odredbama Christiana Schmidta, u federalni Dom naroda delegirati pet Hrvata, dva Srbina i samo jednog Bošnjaka. Dakle, 118 hiljada Hrvata delegira pet Hrvata. Šest hiljada Srba delegira dva Srbina. A 92 hiljade Bošnjaka samo jednog Bošnjaka. Četiri puta je, dakle, jedan Hrvat iz Mostara vrjedniji od jednog mostarskog Bošnjaka.

    U Srednjobosanskom kantonu živi 57 posto Bošnjaka. To je, prema popisu iz 2013. godine, 146 hiljada onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Hrvata je 97 hiljada ili, procentualno gledajući, oko 30 posto. Srba je oko tri hiljade. OHR i visoki predstavnik Christian Schmidt su propisali da iz tog kantona u Dom naroda FBiH budu delegirana dva Bošnjaka, četiri Hrvata i i jedan Srbin. Dakle, tri Bošnjaka iz, recimo, Jajca, vrijede koliko jedan Hrvat iz tog grada.

    U Kantonu 10 (Livno), prema popisu iz 2013. godine živi oko 8000 Bošnjaka. Hrvata ima 67 hiljada, a Srba 10 hiljada. U Dom naroda FBiH taj će kanton, prema Schmidtovim odredbama, delegirati tri Hrvata, četiri Srbina i jednog Bošnjaka (koliko je ustavni minimum). Dakle, deset hiljada Srba iz Kantona 10 daje četiri delegata, a osam hiljada Bošnjaka samo jednog.

    U Tuzlanskom kantonu, zvanični su podaci popisa iz 2013. godine. živi 392 hiljade Bošnjaka. Hrvata je 23 hiljade, a Srba sedam hiljada. Raspored delegata, prema Schmidtu, trebao bi biti – pet Bošnjaci, tri Srbi, jedan Hrvati. Znači, skoro 400 hiljada Bošnjaka bi dalo pet delegata (78000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata), 23 hiljade Hrvata – jedan delegat, a sedam hiljada Srba – tri delegata (2300 Srba ima pravo na jednog delegata). Bošnjaci u Tuzlanskom kantonu su, dakle, tri puta manje vrijedni od Hrvata, dok su Srbi iz TK 34 puta vrjedniji od Bošnjaka.

    Prema popisu iz 2013. godine, u Zeničko-dobojskom kantonu živi 364 hiljade stanovnika. Bošnjaka je skoro 300 hiljada, Hrvata je 43 hiljade, a Srba 5500. Visoki predstavnik Christian Schmidt propisuje da ZDK delegira četiri Bošnjaka, dva Hrvata i dva Srbina. Znači, 75000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, a 23 hiljada Hrvata daje jednog delegata. Dvije i po hiljade Srba daje jednog delegata. Opet, dakle, jedan Hrvat iz ZDK vrijedi kao tri Bošnjaka, a jedan Srbin kao 28 Bošnjaka.

    U Kantonu Sarajevo, prema službenim rezultatima popisa iz 2013. godine, živi 413 hiljade ljudi, od čega je 346 hiljada Bošnjaka, 17 hiljada Hrvata i 13 hiljada Srba. Rješavajući “blokade”, Christian Schmidt je odlučio da Kanton Sarajevo u Dom naroda FBiH delegira četiri Bošnjaka, jednog Hrvata i četiri Srbina. To znači da 86 hiljada Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, 17 hiljada Hrvata na jednog, a 3200 Srba delegira jednog delegata u Dom naroda FBiH. Jedan sarajevski Hrvat, tako, vrijedi kao pet sarajevskih Bošnjaka, a jedan sarajevski Srbin kao 26 Bošnjaka.

    Unsko-sanski kanton, po popisu iz 2013. godine, ima 273 hiljade stanovnika. Njih 246 hiljada se izjašnjava Bošnjacima. Srba je 8452, a Hrvata pet hiljada. Schmidtov oktroirani Ustav FBiH i Izborni zakon propisuju da iz tog kantona u Dom naroda FBiH idu tri Bošnjaka, tri Srbina i jedan Hrvat. Dakle, 82 hiljade Bošnjaka iz USK stiče pravo da delegira jednog bošnjačkog delegata, a jedan hrvatski delegat vrijedi pet hiljada glasova. Iza jednog srpskog delegata stoji 2800 Srba iz USK-a. Tako dođeno do računice da jedan bihaćki Hrvat vrijedi pet puta više od bihaćkog Bošnjaka, a jedan Srbin iz Bosanskog Petrovca, recimo, kao trideset Bošnjaka iz tog grada.

    To je, dakle, Schmidtov oktroirani ustav prevedn u brojeve. Jedan Bošnjak u Federaciji vrijedi, u prosjeku, četiri puta manje od jednog Hrvata. Ili čak više od deset puta manje od Srbina. Glas svakog delegata, bez obzira kojem konstitutivnom narodu pripadao, u Domu naroda FBiH vrijedi isto. Schmidt je propisao i to da Bošnjacima ne može pripasti najviše jedna pozicija od tri ključne pozicije u Federaciji BiH – (premijer, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije i predsjedavajući Doma naroda FBiH). Istovremeno je propisano da premijer i predsjednik FBiH ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda. Poređenja radi, u Republici Srpskog tih ograničenja nema. U ovom trenutku, i predsjednik i premijer Republike Srpske su Srbi. Jer u Republici Srpskoj se bira po sistemu – jedan čovjek jedan glas, a u Federaciji – jedan Bošnjak – četiri Hrvata – deset Srba.

    “Tjedna heftarica” Senada Avdića na OBN TV: Šta hafiz Dževad Gološ misli o zločinu kriminala za kojeg je optužen njegov kolega, hafiz Faris Gavrankapetanović?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    PONEDJELJAK, 19. DECEMBAR

    Sudbinu sarajevskog nastavnika Samira Alihodžića, osuđenog za pedofiliju, riješila je jedna politička stranka, a ne institucije koje su za to nadležne. Stranka Narod i pravda čiji je jedan od ključnih ljudi donedavno bio Alihodžićev punac, moguće i zaštitnik Kemal Ademović, osudila je povratak pedofila na mjesto zločina čime je stavila tačku na ovaj skandal. Danas su o ovom slučaju raspravljali i roditelji učenika iz škole na Grbavici, a neposredno pred njihovo okupljanje nastavnik Alihodžić je podnio ostavku. Ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminovićje nakon išareta vrha svoje stranke uputila inspektore da provjere sve okolnosti, propuste i nezakonitosti vezane za ovaj slučaj.

    Naida Hota-Muminović

    Potpuno je neshvatljivo da osim Naše stranke nijedna druga politička grupa koja čini vlast u sarajevskom Kantonu nije reagirala niti se željela umiješati na ovaj skandal koji je uzdrmao javnost. I nije to prvi put da se stranke Trojketako odnose prema eklatantnim primjerima bezakonja i zločina pod pokroviteljstvom njihovih koalicijskih partnera. Kada je prije dvije godine otkriveno da je SDP na čelo jednog javnog preduzeća postavila notornog i osuđenog ratnog zločinca, taj užas se tretirao kao unutarnji problem te stranke, a ne težak propust Vlade koja je osnivač tog preduzeća. Ono što se naziva čvrsta koalicija jeste po svemu sudeći prešutni dogovor stranačkih lidera da se jedni drugim neće miješati u posao, odnosno u resore koje su „poklopili“. Članovi Naroda i pravde su sebi osigurali potpuno kontrolu nad oblašću prosvjete i obrazovanja, pa je tako nastavnik pedofil i njegovi zaštitnici postao njihov interni, skoro obiteljski problem, a ne Vlade i cijelog društva.

    Ako tako  vlast na nivou Kantona Sarajevo funkcionira, dakle da se zbog mira u kući, preciznije, ostanka na vlasti, jedni drugim ne miješaju u posao, sa kojim se pravom može očekivati da sličan model vladanja neće biti primjenjen i na višim razinama vlasti.

    Kada su prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik i Dragan Čović javnosti saopćili da će biti partneri na državnoj razini, ali i Federaciji BiH, otkrili su i glavni princip tog partnerstva: mi nećemo jedni druge ničim uslovljavati, kazao je Dodik. Čini se da je taj princip na dobrom putu da postane univerzalan, te da će nemiješanje jednih u poslove drugih u zajedničkim tijuelima vlasti, biti standard na kojeg će pristati i stranke Osmorke. Njihova vlast u Kantonu Sarajevo, odavno tako funkcionira.

    UTORAK, 20. DECEMBAR

    Tribina pod naslovom „Zločin ateizma“ održana je u sarajevskoj općini Vogošća i ako je suditi prema medijskim izvještajima bila je dobro posjećena.

    Triibina je posljednjih dana dobro reklamirana. Jedan mladi član Naše stranke tražio je zabranu njenog održavanja, a ništa tako na privlači pažnju i znatiželju kao potencijalno  zabranjeno voće. Predavač je bio Dževad Gološ, islamski učenjak, dobro poznat kroz svoje česte i intrigantne nastupe na društvenim mrežama u kojima komentira aktuelne društvene, političke i vjerske fenomene, događaje i pojave.

    Mediji su šturo prenijeli dijelove Gološevog predavanja i njegove komunikacije sa prisutnom publikom.

    Timur Vilić, pomenuti član Naše stranke obrazlažući svoj zahtjev za zabranu tribine, kazao je da „ateizam nije zločin, nego legitiman svjetonazor u svim sekularnim državama“.

    Dževad Gološ i Timur Vilić na Face TV

    U sociologiji religije i filozofiji ateizam nije jednoznačan i jedinstven pojam. Ozbiljni terotetičari ukazuju na desetak vsrta i oblika, odnosno škola ateizma. Koliko se može vidjeti, islamolog Dževad Gološ je to pitanje pojednostavio svodeći ateizam isključivo na bezbožništvo, što predstavlja simplificiranje i svojevrstan vjerski populizam.

    Nije poznato da li se tokom svoga školovanja u Bosni i Hercegovini, ili Tunisu Gološ susreo sa knjigom „Drama ateizma“, kapitalno djelo sociologije i antroplogije religije zbog kojeg je autor Prof. Esad Ćimić prognan iz sarajevske akademske i naučne zajednice. Ćimić je kritiziran jer je i ateiste dijelio na pravoslavne, katoličke i islamske, tvrdeći da ni ateisti ne mogu biti izopćeni iz konfesionalne tradicije  naroda kojem pripadaju.

    Tribinu „Zločin ateizma“ organiziralo je Omladinsko udruženje „Tempo“, koje se, navodno. finansira iz budžeta općine Vogošća. To udruženje okuplja mlade i nešto starije muslimanske vjernike koji štite i promiču islamske vrijednosti. Na predavanju se moglo vidjeti nekoliko visokopozicioniranih članova Stranke demokratske akcije, uglavnom ljudi iz najbližeg okruženja njenog predsjednika Bakira Izetbegovića. Moglo bi se, uz određene ograde, konstatirati da udruženje Tempo i predavač Dževad Gološ u svom javnom djelovanju promiču iste one vrijednosti i principe na kojima bazično i izvorno stoji Stranka demokratske akcije. Oni nisu nikakvo marginalno, underground udruženje, nego su sastavni dio političkog, ideološkog i vjerskog mainstrema nastalog u krilu SDA. Kao što je odmah nakon rata bilo udruženje Aktivna islamska omladina sa stotinama svojih podružnica i hiljadama članova fiannciranih iz tajnih, neiscrpnih arapskih izvora, tako su i Tempo i slične udruge samo udarni ešalon SDA u njenoj borbi protiv sekularnog karaktera BiH i njenog društva. Čak i mizernih pet posto ljudi koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao ateisti, predstavljaju smetnju i prepreku u ostvarenju tog suštinskog i konačnog cilja tog vjersko-političkog projekta.

    Naravno da tribine poput ove večerašnje u Vogošći ne treba zabranjivati. Treba im se međutim, aktivno, kreativno i inventivno suprotstavljati. Mogla bi recimo Naša stranka kao politička stranka koja najdosljednije i najglasniji brani sekularističke principe odgovoriti. Recimo, mogli bi  organizirati predavanje povodom pola stoljeća Ćimićeve knjige, Ili još bolje i domišljatije da organiziraju tribinu o zločinima vjernika, domaćih i inozemnih. Za početak, recimo, mogla bi se, kao uvod u raspravu, pročitati optužnica Tužiteljstva BiH protiv doktora Farisa Gavrankapetanovića. I ovaj je ljekar koji je nedavno uhapšen zbog zločina korupcije, kriminala… također  u slobodno vrijeme hafiz i učenjak, baš kao pomenuti islamski misionar Dževad Gološ.

    SRIJEDA, 21. DECEMBAR

    Na prve barikade postavljene na puteve  u nekadašnjoj državi naišao sam u avgustu 1990. godine. Tokom putovanja iz Sarajevu u Knin na bosanskohercegovačkoj strani granice u okolini Bosanskog Grahova nekoliko šareno odjevenih muškaraca naoružanih dugim cijevima blokirali su cestu balvanima i kontrolirali putnike u vozilima. Dva dana kasnije u pokušaju da se iz Knina prebacim do Šibenika, negdje u okolini Benkovca osujetili su me također balvani na kojima su stajali, ljutiti, naoružani mladići. Bilo je vrijeme ljetne turističke sezone, stotine vozila se nasukalo na barikade širom takozvane SAO Krajine. Imao sam razumijevanje za frustraciju Srba u Hrvatskoj nakon dolaska na vlast nacionalističkog režima Franje Tuđmana, ali nikakvog razumijevanja nisam našao za naoružane, nekulturne dilbere koji su me satima na vrelom asfaltu držali na nišanu. Kasnije je ta kampanja blokada puteva dobila naziv-balvan revolucija.

    A onda su, godinu i pol dana kasnije, barikade punktovi, blokade stigle u moj grad i pod moje prozore. Prvog marta 1992. godine Sarajevo je ispresijecano barikadama na njegovim klljučnim ulicama. I u jednom i u drugom slučaju, Knina i Sarajeva, barikade su bile zloslutni vjesnici rata, stradanja.

    Na sjeveru Kosova lokalni Srbi već petnesetak dana bdiju nad barikadama kojima su paralizirali cjelokupan promet. Na zahtjeve vlasti u Prištini da ih uklone, odgovaraju da će to učiniti pod određenim, političkim i sigurnosnim uvjetima. Režim u Beogradu ih u tome bezrezervno podržava i ohrabruje, tvrde da na taj način kosovski Srbi spašavaju vlastite živote, dostojanstvo i budućnost.

    Dejan Ilić, lucidni beogradski publicista, na portalu Peščanik analizira danas fenomen srpskih barikada kroz vrijeme i prostor. „Evo ima već trideset godina kako Srbi ne mogu da se dosete ničeg pametnijeg od barikada“, piše Ilić. On govori da su barikade izum, Srba iz Beograda. Barikade, piše on, nisu donijele ništa dobro ni Srbima, a pogotovo njihovim susjedima. „Možemo li od barikada na Kosovu očekivati da ne završe kako su završile barikade oko Knina“. Dejan Ilić ne daje odgovor, niti ga iko može dati, ali ne vidi opravdanje za krizu na Kosovu koja je nastupila podizanjem barikada.

    Dejan Ilić

    Barikade na Kosovu, ali i one ranije u Hrvatskoj i BiH, jedna je od tema koju pretresam danas sa piscem Abdulahom Sidranom. Slažemo se  da smo i jedan i drugi prvu balvan revoluciju u Hrvatskoj pogrešno smatrali oblikom borbe tamošnjih Srba protiv najavljenog njihovog pretvaranja u građane drugog reda. Pokazat će se, međutim, da su balvani bili sredstvo Beograda za iscrtavanja nacionalnih granica buduće proširene srpske države nastale na razvalinama Jugoslavije.

    Poznati pisac kaže da su barikade, blokade puteva duboko ukorijenjenje u srspkoj epskoj, deseteračkoj junačkoj  tradiciji. Podsjeća na čuvenu  pjesmu Oranje Kraljevića Marka u kojoj najpoznatiji srpski desetarački junak prkosi Turcima tako što ore drumove i prepire se sa njima da bi ih na kraju sve posjekao i oteo im novac i odnio materi da joj se nađe. Davno smo upamtili stihove o nadgornjavanju srpskog junaka i turskih zavojevača  „More Marko ne ori drumove, more Turci ne gazte oranje“. Sidranovoj analizi dodajem da sličan motiv postoji i u filmskom remek- djelu „Ko to tamo peva“ kada seljak uz pomoć sinova-hrmaplija blokira putovanje autobusu familije Krstić sve dok mu se za prolaz ne plati harač.

    No, ima još jedna deseteračka dosjetka koja se prenoseći sa koljena na koljeno održala u kolektivnom pamćenju, a kaže „drumovi će poželjeti Turaka, a Turaka više biti neće“. Drumovi i ceste u Kninu i cijeloj Krajini su poželjeli bivše građane srpske nacionalnosti, ali njih već odavno tamo nema. Nema previše Srba ni na Grbavici gdje je 5. aprila 1992. godine zaustavljen trolejbus u kojem sam se vozio prema gradu.

    Bilo bi tragično da se sličan scenarij ponovi i sa onim koji danima oru, odnosno blokiraju drumove na Sjeveru Kosova.

    ČETVRTAK, 22. DECEMBAR

    Mediji, ne samo regionalni, nego recimo i oni u Italiji i Engleskoj, bave se proslavom u Hrvatskoj osvajanje 3.mjesta  na minulom SP u Kataru. Objavljuju se snimke na kojima bronzani vatreni reprezentativci Dejan Lovren i Marcelo Brozović u deliričnom stanju pjevaju pjesme Marka Perkovića Thomsona pa i onu koja počinje sa ZA DOM SPREMNI.

    Noćas se ZA DOM SPREMNI klicalo i u Livnu gdje su hiljade ljudi oduševljeno dočekali svog sugrađanina Zlatka Dalića, izbornika reprezentacije Hrvatske.

    Na ovogodišnjim slavljima kantautor Thompson se nije pojavljivao, ali su njegove pjesme bile izvođene kao nikada ranije. Pjesma „Lijepa li si“, u kojoj se među krajolike i regije u Hrvatskoj svrstava i tzv. Herceg-Bosna, postala je neformalna himna hrvatskih navijača, ali i nogometaša. Svojedobno je njen autor Thompson otkrio da je tu pjesmu posvetio pokojnom Mati Bobanu, ratnom predsjedniku te ilegalne paradržavice jasno osuđene u Haagu kao produkt UZP-a.

    Brozović i Lovren slave uz Za Dom spremni

    Profesor i političar iz Zadra Marko Vučetić na portalu Autograf tim povodom je napisao: „Thompsonove pjesme su gubitničke, one ne opisuju sadašnju državu niti njezinu povijest nego zastrašuju time kakva je ova država mogla biti da su kojim slučajem pobijedili povijesni gubitnici“.

    Profesor Vučetić podsjeća da su i NDH i Herceg-Bosna bile pseudodržave koje su poražene i trajno osramoćene i osuđene. „Poražena pseudodržava, bila ona na tlu sadašnje Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, nije nešto što izaziva ponos, nego istinsko egzistencijalno gađenje“.

    O pjesmi „Lijepa li si“, posvećenoj Mati Bobanu zadarski profesor kaže da nije pjesma pobjeda i sportskih uspjeha nego opis gubitništva. „Od kada sam čuo tekst te pjesme u svim prilikama kada se ona izvodi“, piše Milenko Vučetić, „redovito ostajem sjediti“.

    To je pjesma poraženih“, zaključuje on.

    PETAK, 23. DECEMBAR

    Njemački novinar Michael Martens, kod nas najpoznatiji kao autor sjajne biografije Ive Andrića, objavio je ovih dana set dokumenata koji bacaju potpuno drugačije svjetlo na  jugoslovensku krizu s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ti dokumenti koji potiču iz njemačkih diplomatskih arhiva pokazuju da su vlasti te zemlje imale mnogo rezervisaniji i kritičkiji odnos prema hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, nego što se tu tadašnjoj, a i kasnijoj, interpretaciji tvrdilo. Čelni ljudi Njemačke, kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscherprimili su Tuđmana u prvu službenu posjetu mnogo kasnije nego što je to hrvatski predsjednik želio. Prijem je bio hladan, protokol samo nešto malo ispod nivoa uvrede. Njemačka politika bila je tada protiv raspada Jugoslavije, što je u suprotnosti sa tvrdnjama naročito srpskih izvora koji su Kohla i Genschera uz Vatikan optuživali kao glavne razbijače zajedničke države. Njemački domaćini su na Tuđmanovu opsjednutost podjelom BiH, odgovorili snažnim upozorenjem da svako ko osporava tuđe granice, automatski dovodi u pitanje i svoje.

    Barem dvije važne, mada ne i sasvim nepoznate stvari, saznali smo iz diplomatskih dokumenata koje je objavio Martens: prva, da se Njemačka ne može optuživati da je razbila Jugoslaviju i, druga, da je kičma Tuđmanove politike bila i ostala podjela BiH. To je važno da se zna, jer kada danas političari iz Zagerba i Mostara tvrde da slijede politiku Franje Tuđmana, to  znači samo jedno; da su privrženi njegovoj patološkoj opsjednutosti podjelom i destrukcijom BiH.

    Gerhard Schroeder

    Propituje ovih dana državni vrh Srbije, samim tim i mediji u toj zemlji, vlastiti odnos prema Njemačkoj. Taj je odnos dviju država u posljednjih dvije decenije oscilirao od najotvorenijeg neprijateljstva devedestih, pa do prave idile u posljednjih nekoliko godina. Bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder, koji je vodio Njemačlku u vrijeme bombardiranja Srbije, postao je savjetnik i najbliži prijatelj srpskog lidera Aleksandra Vučića. Njegova nasljednica Angela Merkel vodila je prema Srbiji izrazito prijateljsku politiku, njeni susreti sa Vučićem bili su česti i srdačni. Privredna suradnja je cvjetala, investicije su ubrzano rasle, njemačke firme su preplavile Srbiju. Službene brojke govore o 100 hiljada ljudi u Srbiji koji rade u njemačkim preduzećima.

    Posljednjih nedjelja svjedočimo ozbiljnom zahlađenju srpsko-njemačkih odnosa. Predsjednik Vučić i premijerka Ana Brnabić se utrkuju ko će brže i teže optužiti Njemačku zbog njenog navodno pristrasnog odnosa prema rješavanju krize na Kosovu. To je, smatra se, reakcija vrha Srbije na zajednički plan njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o kojem se zvanično ništa ne zna, a neslužbeno se tvrdi da se njime od Srbije traži da prizna neovisnost Kosova.

    U Njemačkoj, a i drugdje se istovremeno posljednjih nedjelja mogu čuti oštre kritike upućene Angeli Merkel. U njima se trvdi da je ona bila blagonaklona i nekritična s jedne strane prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a sa druge Aleksandru Vučiću. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, sve se to promijenilo, i tvrdi se, sada Olaf Scholz ispravlja greške i loše procjene prethodne njemačke vlasti predvođene Merkelovom.

    Iz ova dva primjera, deklasiranih dokumenta koji govore o odnosu njemačke prema Hrvatskoj početkom 90-ih, te prekidu višegodišnih izljeva ljubavi na relaciji Bonn-Beograd, moguće je sa sigurnošću zaključiti samo jedno: da je njemački utjecaj na ovim prostorima bio veliki i značajan, kao i da se on mijenjao kako se mijenjao politički pejzaž u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Ne zaboravljam ,naravno, da iz Njemačke došao i visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt iz čijeg se djelovanja može isčitati prilična konfuzija i lutanje politike njegove zemlje prema BiH i cijelom regionu.

    SUBOTA, 24. DECEMBAR

    Javnost u BiH je ogorčena nakon što se saznalo da Vijeće ministara nije odobrilo sredstva koja je tražio  plivački klub Orka iz Mostara za pripreme svoje članice Lane Pudar, najbolje bosanskohercegovačke sportašice. Ukupno je Vijeće ministara BiH odobrilo oko 1,3 miliona KM raznim udruženjima, kulturnim, sportskim, ali ne i mostarskom klubu. Iz Orke su ogorčeno podsjetili da će se sjajna plivačica naredne godine pripremati za Oilimpijadu u Parizu, za šta su neophodna enormna finansijska sredstva. Otkrili su i da je odlazak Lane Pudar na nedavno svjetsko prvenstvo u Australiju koštao 40-ak hiljada KM.

    Članovi Vijeća ministara BiH nisu prepoznali potrebe mostarskog kluba i njihove svjetski poznate članice. U Vijeću ministara je sve dok nije uhapšen prije mjesec dana  sjedio ministar Miloš Lučić. Nakon hapšenja je podnio ostavku. Prema navodima tužiteljstva BiH ministar Lučić je godinama službenim automobilom odlazio svakog vikenda u Srbiju, a po povratku redovno uzimao dnevnice iz državne blagajne. Tako je, navodno, oštetio državni budžet za nekoliko desetina hiljada maraka. Nekoliko puta više nego što je klub Orka tražio za pripreme Lane Pudar.

    Lana Pudar

    Nekako u isto vrijeme kada je Lana branila boje Bosne i Hercegovine  u Australiji, Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova i dopredsjednica Vijeća ministara BiH se nalazila u službenoj, ničim izazvanoj posjeti Maldivima. Tamo ju je pratio njen sin, inače diplomata u Kataru. Nije poznato koliko je putovanje i višednevni boravak familije Turkoviću toj egzotičnoj azijskoj zemlji koštao državni budžet. Poznato je da je prije nekog vremena i ministrica Turković boravila u Australiji. Troškovi tog izleta nje i njenog savjetnika, tvrdi se, otprilike su isti kao oni Lane Pudar tokom nedavnog Svjetskog prvenstva održanog u toj zemlji. Lana, kolike god i kakve god sportske rezultate postizala, nikada neće moći dovoljno zaraditi da bi mogla kupovati kuće i stanove, luksuzne aute odjeću i satove kakvim se razmeću pojedini članovi Vijeća ministara BiH koji su hladno odbili finansirati njen klub i njene sportske uspjehe. Ne zna se je li veća sramota da ti ljudi ne pomažu vrhunskoj sportiskinji, ili je veće poniženje tražiti od takvih ljudi ikakvu pomoć.

    Ali za godinu dvije ili pet niko se više neće sjećati tih pohlepnih, samoživih, bezličnih štetočina koji je predstavljaju kao vlada svih građana BiH. Možda će ih se pominjati samo u sudskim hronikama. Lana Pudar je i bez njihovog novca sebi osigurala najbolje, najelitnije  mjesto u povijesti ne samo sporta u ovoj zemlji. Preveliki su njen talent, sportska kultura, roditeljski odgoj da bi ih mogli okrznuti svi ti beslovesni, nedostojni likovi!

    NEDJELJA, 25. DECEMBAR

    Prije desetak dana Dragan Čović, lider HDZ-a i zastupnik u Domu naroda Parlamenta BiH, je organizirao Božićni prijem u Sarajevu kojem je nazočio cjelokupan državni, politički vrh, diplomatski kor, predstavnici vjerskih zajednica, akademske zajednice… Troškovi ove svečanosti koji su navodno iznosili 30-ak hiljada KM plaćeni su iz budžeta institucija BiH.

    Tradicionalno najraskošniji Božićni prijem u Sarajevu godinama je organizirala Vrhobosanska Nadbiskupija dok se na njenom čelu nalazio kardinal Vinko Puljić. Posljednje dvije godine taj blagdanski domjenak zbog pandemije koronavirusa nije organiziran, a sredstva koja su bila planirana za njegovo održavanje preusmjerena su u dobrotvorne svrhe.

    Novi vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, odlučio je da i ovoga Božića, umjesto na Božićni prijem, sredstva usmjeri na četiri narodne kuhinje u Sarajevu. Dvije hiljade obroka Vrhobosanska nadbiskupija je ovog Božića dodijelila Merhametovoj, Cartitasovoj, Dobrotvorovoj te Kuhinji Svetog Ante. Nadbiskup Vukšić je najavio da će i narednih godina za Uskrs i Božić darovati po jednu narodnu kuhinju.

    U prvom slučaju, imamo Dragana Čovića, ali i drugih predstavnika političke klase koji se često, rado i neumjereno  bahate novcima sve siromašnijih građana, a druge strane velikodostojnike katoličke zajednice osjetljive na siromaštvo, solidarne sa nemoćnim, svjesne teških prilika u kojima građani žive. Stječe se dojam da Crkva koliko je to u njenoj moći sanira socijalne posljedice koje trpe građani zbog pohlepe i rasipništva aktuelne vlasti.

    Otkrivamo N.N. lice koje je ubilo SDP: Nermin Nikšić je za svoju imaginarnu premijersku fotelju sve pozicije svoje stranke predao Konakoviću!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nermin Nikšić je sam od sebe napravio taoca. Federalni premijer ne može biti bez saglasnosti SDA. U Vijeću ministara BiH ne može ništa bez Dodika i Čovića. Nema nijednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Nema nikog u rukovodstvu oba doma državnog Parlamenta. U rukovodstvu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije nema nikoga. Izbor njegovog potpredsjednika Federacije ovisi o HDZ-ovoj dobroj volji. Opozicija je u Tuzlanskom kantonu gdje je SDP BiH osvojio četvrtinu svojih glasova. U Goraždu nema premijera ni rukovodstvo skupštine. U Zenici sve procese, i u gradu i u kantonu, vodi Fuad Kasumović. U USK o svemu odlučuju NES i SDA. U Kantonu 10 ne smije u vlast bez HDZ-a koji nema većinu. U HNK ulazak u vlast ovisi mu o HDZ-u. A po glasovima, druga je stranka u Federaciji. I najjača politička partija, sa najvećim brojem zastupnika, od svih vladajućih političkih partija iz Federacije, uključujući i HDZ BiH.

     

    Sada, kada je izgubio sve, partnerima iz osmorke prijeti da će otići sa SDA na nivou Federacije BiH. Ali šta Nikšić može ponuditi SDA-u i DF-u? Sebe kao premijera? Predsjednik SDA Bakir Izetbegović već saopćio da budući potpredsjednik FBiH Refik Lendo sigurno neće potpisati imenovanje Vlade Federacije BiH u kojoj bi Nermin Nikšić bio premijer. Istina, ne bi bilo prvi put da Izetbegović zaboravi obećano.

    Ali da vidimo koji je stvarni „miraz“ predsjednika SDP-a.

    Čak i ako prođe Igor Stojanović za potpredsjednika Federacije BiH iz reda srpskog naroda, Nermin Nikšić ne može biti premijer sve dok SDA-ov Lendo to ne potpiše. Ako, pak, odbaci NES i SBiH, kako je najavio, dolazi u situaciju da, čak i sa podrškom HDZ-a, NiP-a i Naše stranke, ostane bez većine u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. U tom slučaju može birati – da li će Stojanović potpisati novu Vladu Federacije koju bi činili SDA, NES, SBiH, DF i HDZ, ili da ostavi Vladu Federacije sa Fadilom Novalićem na čelu. U oba slučaja – Nermin Nikšić neće biti ništa.

    Opcija broj dva: ostanak Nermina Nikšića u koaliciji sa NES-om i SBiH-om na nivu Federacije mu ne garantuje ništa. Bez potpisa Refika Lende ne može biti premijer Federacije. Dakle, opet ovisi o SDA-u. No, koji je motiv SDA da Nikšiću da poziciju premijera, a da, pritome, nakon Vijeća ministara BiH izgubi i Vladu Federacije. SDA-ov uslov za isporučivanje Vlade Federacije BiH Nerminu Nikšiću bi mogao biti – proces rekonstrukcije Vijeća ministara BiH. Da, recimo, umjesto Elmedina Konakovića i Edina Forte pozicije dobiju SDA i DF. Međutim, Nikšić to više ne može isporučiti SDA-u, jer proces rekonstrukcije Vijeća ministara ovisi o HDZ-u i SNSD-u. A baš on je Dodiku dao kontrolni paket od četiri delegata u Klubu Srba Doma naroda PS BiH. Nikšić, dakle, Izetbegoviću ne može ponuditi rekonstrukciju Vijeća ministara BiH, kako bi zauzvrat dobio ulazak u Vladu Federacije BiH koja kontrolira javna preduzeća.

    Gdje su ključne greške predsjednika SDP?

    Krenut ćemo od kantonalnih skupština.

    U Tuzlanskom kantonu SDP je osvojio 37 hiljada glasova, od ukupno 131 hiljade osvojene na nivou Federacije BiH. Dakle, skoro trećinu glasova SDP je osvojio u TK. Sa osam zastupnika oni su druga politička partija. Pod pritiskom sarajevske centrale, tuzlanski SDP je odlučio ući u koalicijske  pregovore sa PDA-om Mirsada Kukića i NiP-om Elmedina Konakovića, odbacujući SDA i Demokratsku frontu, koji su sami bili na rubu većine. Kako su SDP-ovci pregovarali, najbolje pokazuje činjenica da su sa osam zastupnika u Skupštini TK uspjeli dobiti dva delegata u Domu naroda FBiH, jednog Bošnjaka i jednog Srbina koje bi imali, s kim god da su koalirali. Istovremeno, SDP je svojim „viškom glasova“, pogurao NiP-ovog jedinog Bošnjaka Izena Hajdarevića da uđe u Dom naroda FBiH. Osim toga, žrtvovali su svoju Hrvaticu, Vedranu Petrović, dajući podršku NiP-ovoj Hrvatici Silvi Banović.  I to nije sve.  Prilikom izbora rukovodstva Doma naroda FBiH, NiP-ov Bošnjak iz TK (Izen Hajdarević) koji je osvojio ukupno 1578 glasova u utrci za zastupnika u Skupštini TK, dobio je prednost u odnosu na SDP-ovog Bošnjaka iz TK (Dževada Hadžića) koji je osvojio devet hiljada preferencija, što samo malo manje od ukupnog broja glasova koje je u TK osvojila Konakovićeva stranka Narod i Pravda. Dalje, SDP BiH je iz izborne jedinice 5 za Predstavnički dom PS BiH osvojio 44 hiljade glasova, što je za samo pet hiljada glasova manje nego što je Naša stranka osvojila na nivou cijele Federacije BiH. SDP TK je osvojio dva direktna državna mandata, što je identično broju mandata koje ima Naša stranka, s tim da je NS dobila jedan direktni i jedan kompenzacijski. Pa, ipak, sa kapacitetom od skoro trećine ukupnih glasova SDP-a BiH, SDP TK nije dobio nijednog ministra u Vijeću ministara BiH (ne računamo zamjenike). U rukovodstvu oba doma Državnog Parlamenta, ni sam SDP nema nikoga. Jedina pozicija koja je pripala SDP-u TK je pozicija potpredsjednika Doma naroda Parlamenta Federacije (Slađan Ilić). Sve drugo, Nermin Nikšić je isporučio NiP-u i Našoj stranci.

     

    U Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, SDP je osvojio pet zastupničkih pozicija, koliko u zbiru imaju NiP (3) i NES (2). No, SDP je pristao da njihovi zastupnici izaberu Alminu Sivić iz NES-a i Amru Babić iz NIP-a za delegatkinje u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. SDP se zadovoljio delegatima iz reda srpskog naroda koje bi dobio u svakom slučaju. Iako u ZDK imaju isto zastupnika kao BHI Fuada Kasumovića, SDP BiH je pristao da mjesto premijera tog kantona pripadne Kasumovićevoj stranci. Za predsjedavajućeg Skupštine ZDK, izabran je Dejan Kovačević iz NiP-a, koji, rekosmo, ima tri zastupnika, za razliku od SDP-a koji ima pet.

    Izbori delegata u TK i ZDK kasnije će direktno uticati na činjenicu da SDP nije dobio nijednog delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH. Recimo, da je umjesto Izena Hajdarevića iz TK izabran SDP-ov Bošnjak. A umjesto NES-ove ili NiP-ove Bošnjakinje, SDP-ov delegat, ta stranka bi imala sigurno četiri delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH, što bi im omogućilo sigura izbor jednog bošnjačkog delegata u Dom naroda PS BiH. Ali zahvaljujući odluci Nermina Nikšića da Bošnjake u ZDK preda NiP-u i NES-u, SDP-ovac iz ZDK Elvir Karajbić nije izabran za delegata u Domu naroda PS BiH. Tako će bivši sekretar SDP-a BiH ostati samo federalni zastupnik, dok će, recimo, domom u kojem sjedi, Predstavničkim domom FBiH predsjedavati Mirjana Marinković Lepić iz Naše stranke koja je osvojila „kompenzacijski mandat“, jer je na preferencijama dobila svega 1419 glasova, ili tri puta manje od Karajbića koji je osvojio skoro pet hiljada preferencija i direktni mandat.

     

    Slične greške, SDP BiH je napravio i u USK. Sa devet hiljada glasova, SDP je duplo jača politička partija u tom kantonu od Naroda i Pravde. Prilikom izbora delegata, NES i SDA su jedini mogli, svojim kapacitetom, izabrati svoje bošnjačke delegate. SDA je višak svojih glasova dao DF-u, a NES je dao kandidatu NiP-a, jer je SDP BiH je odlučio da nemaju svog kandidata za bošnjačkog delegata, pružajući podršku NiP-ovom Azharu Sejariću. NiP-ov delegat Sejarić će kasnije podržati NiP-ovog kandidata za Dom naroda BiH Kemala Ademovića, dok je SDP-ov kandidat Elvir Karajbić ostao bez nedovoljne podrške.

     

    Slušajući, prije svega, Elmedina Konakovića, Nermin Nikšić je četiri kantona (TK, ZDK, USK i BPK- Goražde), glasao za NiP-ove kandidate za delegate u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. NiP je jedinog sigurnog delegata, bez podrške SDP-a, mogao osvojiti u Kantonu Sarajevo. No, umjesto jednog, NiP je, zahvaljući glasovima SDP-a, osvojio pet delegata Bošnjaka u Domu naroda FBiH. SDP je ostao na dva bošnjačka delegata. Sa pet delegata NiP je dobio delegata u Domu naroda PS BiH. Sa dva delegata – SDP BiH nije dobio ništa. Sa tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH, NiP je dobio poziciju predsjedavajućeg tog doma. Sa pet zastupnika u istom, Predstavničkom domu, SDP BiH nije dobio ništa.

    Sa 15 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, SDP nije dobio nikoga u rukovodstvu tog doma. Sa šest zastupnika u istom domu, Naša stranka je dobila predsjedavajućeg. Pritome, SDP BiH je sve hrvatske pozicije i pozicije koje pripadaju ostalima, predala HDZ-u BiH, odnosno Našoj stranci.

    Tjedna heftarica Senada Avdića na OBN-u: Ono što političari nazivaju “kompromis, konsenzus, usklađivanje” običan svijet zove “ucjena, reket, šibicarenje”…

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    PONEDJELJAK, 23. JANUAR

    Nemali broj gledatelja i ponešto čitatelja ovih dnevničkih zapisa kada prigovaraju autoru, uglavnom mu dvije stvari zamjeraju. Pitaju me dokle ću komentirati samo politiku i kada ću se konačno pozabaviti nečim vedrim, optimističnim, čega je, tu se slažem, malo u medijima. I evo danas se namjesti pravi, vedar i naglašeno veseo povod stiže sa YouTubea: sarajevska grupa „Helem Nejse“ predstavila je svoju novu pjesmu „Ruža“ koju je snimila sa sjajnom Amirom Medunjanin. Projekat, a ni o čemu manjem se ne radi u njihovom slučaju, „Helem Nejse“ posljednjih je godina nametnuo kao jedan od najvažnijih ovdašnjih popkulturnih fenomena. Oni nisu ograničeni samo na muzičku produkciju, podjednako uspješno se bave animiranim filmovima, duhovitim, angažiranim i originalnim komentarima aktuelnih prilika. Radijski angažman njihovih članova nametnuo je poređenje ove grupe kreativnih momaka sa predratnim Nadrealistima i njihovom novoprimitivnom estetikom koja je, također, izlazila izvan okvira muzike i estrade. No, meni se čini da se tu završavaju sličnosti između dvije najzanimiljivije sarajevska omladinsko-kulturne pojave u posljednjih nekoliko decenija.

    „Helem Nejse“ vješto mistificira i sakriva svoj identitet, uspješno manipuliraju medijima, društvenim mrežama i zameću tragove. Krajem prošle godine objavljen je album  „Sila moć“ jednog od njihovih članova, poznatijeg kaoBruda iz animiranih filmova. Na njemu se nalazi nekoliko sjajnih rap brojeva u maniru „gangsterskog repa“ oslonjenog na sarajevski prigradski delikventski milje, njegovu i poetiku i leksiku. Pjesma „Usto loš“ sa tog albuma je pravi  minimalistički poetsko-muzički dragulj, himna zaguljenih tinejdžerskih heroja crne hronike. Dok slušate stih iz druge ljubavne-kriminalističke pjesme „Princeza i klošar“: „Samo kad bi moja bila to bi tebi bio spas, moj će babo tvoga babu zaposlit’ u „BeHa Gas“, pred oči vam izlazi galerija izetbegovića, asima sarajlića, čovića, dodika, radmanovića, brankovića, novalića, konakovića, nikšića, cerića… čija se mladunčad vjerovatno ovakvim socijalno superiornim dosjetkama udvaraju svojim „princezama“…

    Pjesma „Ruža“ je vrlo ambiciozna, lijepo upakovana i pametno smišljena kombinacija, pretapanje ljutog rap brbljanja i punokrvne sevdalinke u kojoj Amra Medunjanin nema premca. Možda je ova ljubavna pjesma nešto najkomercijalnije što je „Helem Nejse“ do sada snimio, a da pritom nije narušena njihova temeljna subverzivna nota. Uz adekvatnu marketinšku i koncertnu promociju „Ruža“ može biti hit koji bi se mogao uporediti za nedostignutim „Godinama“ starim hitom Dine Merlina i Ivane Banfić.

    UTORAK, 24. JANUAR

    Jučer su članovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata iz Istočnog Sarajeva, stranke Milorada Dodika, na konferenciji za medije iskazali nezadovoljstvo izborom srpskih ministara u buduće Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Posebno ih žulja prijedlog njihovog stranačkog šefa da za ministra sigurnosti predloži Nenada Nešića, predsjednika opozicionog DNS-a. Za Nešića tvrde da je upropastio sve čega se dohvatio, od Puteva RS gdje je bio direktor, pa do vlastite stranke koja je doživjela slom na oktobarskim izborima.

    Danas je delegacija SNSD-a otišla u Banaj Luku da svoje primjedbe saopći stranačkom lideru i predsjedniku RS Dodiku. Iako su prijetili neposluhom, pa čak i otcjepljenjem od stranke i drugim ultimatumima, nakon sastanka su se ponašali krotko, miroljubivo i kooperativno. Obećali su da će njihov zastupnik u državnom Parlementu sutra glasati za problematičnog Nešića, kao i za sve druge predložene državne ministre. Neki bolji poznavatelji prilika tvrde da je svojim sarajevskim stranačkim kadrovima Dodik nešto obećao i time anulirao njihovo nezadovoljstvo i otpor prema Nenadu Nešiću.

    Iako je ime, lik i djelo  Nenada Nešića dobro poznato i drugim političkim akterima u BiH, pa i zastupnicima u državnom Parlamentu, uglavnom u najnegativnijem kontekstu, oni se čak neće ni pobuniti kod svojih lidera zbog toga što moraju glasati za takvu osobu.

    Stiče se dojam da kada bi neko od stranačkih lidera buduće koalicije za ministra predložio konja, što je uradio rimski imperator Kaligula, ta bi plemenita životinja sjedila u Vijeću ministara. Rimski imperator nije svog najdražeg konja po imenu Incat imenovao za senatora samo zbog svog ludila, nego i da bi pokazao svoj drski prezir prema ostalim  senatorima i instituciji u kojoj sjede. Pogledajte pažljivo koje su i kakve osobe stranački lideri ugurali u Vijeće ministara BiH i nećete imati dvojbi šta oni zbiljski misle o toj instituciji i dignitetu države čiji je Vijeće ministara najveća izvršna vlast!

    SRIJEDA, 25. JANUAR

    U bivšem Haškom tribunalu koji se sada zove Međunarodni mehanizam za krivične sudove danas je završeno iznošenje žalbi odbrane i Tužiteljstva u predmetu protiv bivših šefova SDB-a Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. U procesu koji traje 20 godina njih su dvojica prije nepune dvije godine u prvostupanjsoj presudi osuđeni na po 12 godina zatvora. Presuda im je izrečena zbog njihovog učešća i zločinima na području Općine Bosanski Šamac tokom 1992. godine. Oni su, prema presudi, kao čelni ljudi SDB-a formirali jedinicu od 20-ak osoba koja je iz Srbije upućena na samom početku rata u Bosanski Šamac gdje je su sudjelovovali u nasilnom preuzimanju vlasti, kao i zločinima nad građanima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

    Odbrana dvojice srbijanskih bezbjednjaka tokom dva dana nije osoporavala zločine koje su počinili pripadnici te jedinice, ona je dokazivala da optuženi Stanišić i Simatovi nisu ništa o tome znali. Tužiteljstvo je to osporavalo, pri tome tražilo i da se Stanišić i Simatović osude i za zločine u Doboju i Sanskom Mostru koje su, također, počinile parapolicijske snage koje je SDB Srbije naoružala i uputila u BiH.

    Suđenje Stanišiću i Simatoviću je posljednje za zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj. Ono je i zadnja prilika da se preko odgovornosti dvojice čelnika njene Državne bezbednosti utvrdi aktivno sudjelovanje Srbije u agresiji na BiH.

    No, vratimo se zločinim počinjenim u Bosanskom Šamcu. Pred Haškim tribunalom već je ranije osuđeno nekoliko lokalnih Srba, čelnika te općine. Prvi čovjek policije u Bosanskom Šamcu Stevan Todorović priznao je svoju krivicu i odgovornost za ratne zločine. Kazao je da je u tom gradu bilo relativno mirno i normalno stanje sve do dolaska Stanišićevih i Simatovićevih dobrovoljaca-specijalaca iz Srbije. Oni su stanovnicima nesrspke nacionalnosti priredili pakao. Slično je tvrdila i odbrana drugih optuženika, poput Sime Zarića, koji je ponavljao tokom suđenja i nakon izlaska na slobodu da on nije mrzio komšije Hrvate i Bošnjake budući da živi i miješanom braku.

    Sličan scenario po kojem horde dobrovoljaca iz Srbije dolaze na početku rata u BiH u pojedine općine i siju strah, teror ,zločine, logore, progone nesrpskog stanovništva… bilježimo od prvog ulaska Arkanovaca u Bijeljinu u aprilu 1992, pa do njihovih zločina nad Bošnjacima U Sanskom Mostu 1995. godine. Tužiteljstvo u Haagu je priložilo dokaze da su za ovu drugu ekspediciju Arkanovci plaćeni sredstvima SDB-a Srbije, odnosno tandema Stanišić-Simatović.

    I na suđenju odgovornim za zločine u Tesliću koje se mjesecima vodi pred Sudom BiH svjedoci govore isto: sve je i u tom bosanskom gradu bilo relativno mirno dok vlast u njemu nije preuzela specijalna jedinica Miće koja je stigla iz Doboja. Ta jedinica je bila sastavljena od lokalnih kriminalaca, ali oslonjena „idejno“ i logistički na SDB Srbije. Isto je bilo i sa dolaskom Šešeljevaca na prostor Mostara, Belih orlova u Zvornik. Milan Lukić, koji je osuđen na doživotnu robiju zbog zločina u Višegradu, bio je što je dokazano na sudu dugogodišnji pripadnik rezervnog sastava SDB-a Srbije.

    Kada bi bila tačna tvrdnja veklikosrpskih propagandista i relativizatora da je navodni građanski rat u BiH bio logična posljedica vjekovne mržnje imanentne ovdašnjim narodima, tada bi bilo sasvim nepotrebno da se šalju eskadroni smrti iz Srbije pod kontrolom tamošnjeg SDB-a da oni raspiruju mržnju. I da podstiču lokalno stanovništvo, „inducirano vjekovnom mržnjom“ na zločine i progone svojih komšija.

    Sulejman Tihić, bivši lider SDA, bio je žrtva zločina u Bosanskom Šamcu, odakle je nakon torture prebačen u zatvore u Srbiji. Nakon atentata na Zorana Đinđića, premijera Srbije, također rođenog u Bosanskom Šamcu, Tihić je prepoznao njegovog ubicu Zvezdana Jovanovića: on je kao pripadnik zločinačke kaznene ekspedicije njega i druge građane zlostavljao u Bosanskom Šamcu.

    Je li Jovanovića na nasilje prema Tihiću i njegovim sunarodnjacima gonila „vjekovna mržnja“, ili, pak, zadatak kojeg je dobio od beogradskih šefova presuđenih za te zločine u Bosanskom Šamcu. Kako se uopšte može mrziti nekoga koga ne poznaješ?! Ubica iz Crvenih beretki Zvezdan Jovanović je mogao mrziti svoju najpoznatiju žrtvu Zorana Đinđića, zbog njegovih planova da Simatovića i Stanišića i njihove ratne odrede smrti pošalje u Haag. Ali, on i drugi zločinci koje je uputio SDB Srbije definitivno nisu mrzili Tihića i druge Bopšnjake i Hrvate iz Bosanskog Šamca. Oni su bili profesionalne plaćene ubice upućene iz Srbije sa konkretnim zadatkom etničkog čišćenja. I ne samo u Bosanski Šamac. Kako je lucidno napisao profesor Dejan Jović u svojoj nezaobilaznoj knjizi „Rat i mit“: nije mržnja proizvela zločine u ratovima u Hrvatskoj u BiH, nego su ratni zločini prethodili mržnji.

    ČETVRTAK, 26. JANAUR

    Ubrzo nakon što je 1990. godine Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom preuzela vlast, u Zagrebu je izvršen napad eksplozivom na Jevrejsku sinagogu. Osude su stizale sa svih strana, novi režim koji je u predizbornom periodu koketirao sa neofašizmom i antijevrejskim sentimentima teško je kompromitiran u mnogim važnim međunarodnim diplomatskim centrima.

    Nakon izvjesnog vremena, hrvatske policijsko-obavještajne strukture su otkrile da je diverziju na jevrejskoj imovini izvela grupa obavještajaca-diverzanata formirana od Kontraobavještajne službe JNA. Grupa se nazivala Opera i stajala je iza još nekih destruktivnih akcija u Hrvatskoj koje su imale za cilj kompromitiranje vlasti te zemlje. O tim suberzivnim aktivnostima JNA u Hrvatskoj i BiH najiscrpnije je je govorio bivši obavještajac JNA Mustafa Čondić. On je o tim događajima svjedočio u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću, te u kasnijim medijskim intervjuima.

    Prije nekoliko dana u Švedskoj je na protestima građana zapaljen Kur'an, što je zgrozilo cjelokupnu svjetsku javnost, a pogotovo islamske države. Turske vlasti najavile su oštre sankcije, pored ostalog i blokadu ulaska Švedske u NATO Savez.

    Danas su švedski istražni organi objavili da iza paljevine muslimanske Svete knjige stoji izvjesni problematični Šveđanin kojem je jedan drugi lik, također poznat policiji,  platio da počini taj pirotehnički akt. A taj naručitelj i financijer, pišu mediji, je bio dugogodišnji suradnik ruske medijske kuće Russia Today od koje je godinama dobijao izdašne financijske injekcije. Uvijek kod ovakvih idiotskih incidenata istraga najprije utvrđuje ko od njih ima koristi. Od ovog vandalizma je naravno korist imala samo Rusija, kojoj je cilj da Švedsku konfrontira sa islamskim svijetom, prije svega Turskom, i na taj način udalji od integracije u NATO Saveza.

    Dugo se vjerovalo kako su priče u masivnom ruskom malignom utjecaju na globalne procese pretjerane, te da su tvrdnje o hibridnom ratu protiv ostatka svijeta stvar naučne fantastike. Pokazalo se da to uopće nije bilo preuveličavanje. Prema nekim procjenama na takozvanim „farmama trolova“ koje vode informatičke bitke u Rusiji zaposleno više od 150 hiljada ljudih, sjajno obučenih i izdašno plaćenih. Režimski mediji popot Sputnika i RT samo su jedan od rukavaca propagandnog djelovanja ruske države prema inostranstvu i tek djelomice prema svojoj javnosti.

    Kada danas na otvaranju svog privatnog filmskog festivala slavni reditelj kaže da oni „afirmišu umjetnost“, dok neki drugi gotive tenkove Leopard,  iz njega ne  govori autor velikih filmskih ostvarenja, niti šef Festivala. On se tu pojavljuje kao stalni suradnik agencije Sputnik, redovni gost na gozbama u Kremlju i, prema vlastitom, priznanju blizak prijatelj ruskog ministra odbrane!

    PETAK, 27. JANUAR

    Današnji dan je proglašen za Međunarodni dan borbe protiv holokausta, i taj se planetarni imperativ borbe protiv zla uglavnom koristi za verbalnu, znači načelnu osudu zala nacizma i fašizma. Licemjerje takve deklarativne, formalne  osude bez suštinskog sadržaja može se prepznati gdje god se okrenete. Tako danas Holokaust istovremeno osuđuju i lider Ukrajine Zelenski i Rusije Putin, pritom tvrdeći da se njihove zemlje i vojske i danas bore sa ostatcima povampirenog nacizma.

    Na licemjerje koje je upriličeno tokom Međunarodog dana sjećanja na Holokaust ukazuju dva današnja teksta, povjesničar Dragana Markovine i novinara Viktora Ivančića. I jedan i drugi autor uvjerljivo dokazuju da se zemlja u kojoj žive, Hrvatska, nije do kraja, niti iskreno odredila prema vlastitom povijesnom nasljeđu vezanom za zločinačku Neovisnu Državu Hrvatsku (NDH). Podsjećaju da je još uvijek u javnoj upotrebi čest pozdrav Za dom spremni pod kojim je hiljade Jevreja, Srba, Roma i drugih stradalo u NDH. Markovina govori da ni Srbija nije dostojno ogradila od zločina počinjenih nad njenim Jevrejima tokom Drugog Svjetskog rata. Kaže da nešto bolje stvari stoje u BiH, premda u Sarajevu još uvijek jedna škola nosi ime Mustafe Busuladžića, čovjeka koji je bio deklarirani antisemit.

    Vlasti u Mostaru danas su zajednički uz prisustvo predstavnika malobrojne jevrejske zajednice u tom gradu obilježile Dan sjećanja na Holokaust. To je ohrabrujuće, ali ni izbliza nije dovoljno to što se hologrami sa jevrejskim simbolima prikazuju na gradskim intitucijama. Stvarni odnos vlasti u Mostaru, kao i u bilo kojoj drugoj sredini, prema nacističkoj praksi mjeri se njihovim odnosom prema antifašizmu i njegovim vrijednostima. Vrijednosti antifašizma se ne mogu vezati ni za jednu drugu ideologiju, pa ni komunisitčku, jer su one univerzalne i civilizacijsko postignuće. Da se ne vraćamo na barvarski čin temeljitog rušenja Partizanskog groblja, podsjetićemo da još uvijek ulice u zapadnom dijelu Mostara nose imena zločinaca koji su direktno odgovorni za smrt hiljada Jevreja u BiH i Hrvatskoj. Iako je bilo najavljeno njihovo uklanjanje, to se već mjesecima odgađa. Za to vrijeme zidovi zgrada i drugih objekata iscrtavaju se nacističkim simbolima i veličanjem zločinačkih ideologija, pa i one aktuelne ruske. Bilo bi mnogo produktivnije i iskrenije da su gradske vlasti na današnji dan sa gradskih ulica skinuli ploče sa imenima zločinaca odgovornih za holokaust, ili prefarbali uvredljive nacističke crteže sa fasada. Ne bi to bio samo simbolički, nego stvarni akt otklona prema fašizmu i njegovim zločinačkim praksama!

    U povodu međunarodnog dana sjećanja na Holokaust britanski BBC je snimio film pod naslovom „Kako je počeo holokaust“. Autor ovog impresivnog i uznemirujućeg ostvarenja povjesničar James Bulgin u jednom tekstu iznio je svoj stav o odgovornosti za holokaust. On kaže da je potpuno krivo razmišljanje koje za holokaust optužuje isključivo Hitlera i uzak krug njegovih nacističkih suradnika. Istina je,  piše britanski povjesničar, „da se holokaust  nije dogodio samo zato što je to Hitler planirao, već zato što je bilo dovoljno ljudi koji su bili spremni djelovati u skladu sa njegovim namjerama i podržati njegovu ideologiju“.

    Zato se i danas vrlo neuvjerljivim doima kada se o paklu holokausta izjašnjavaju samo političke, ili intelektualne elite, koje, pritom, ništa ne čine da građanima, ili barem vlastitim pristalicama permanentno ukazuju na njegovu pogibeljnost! I po žrtve i po dželate.

    SUBOTA, 28. JANUAR

    Ako bi neko za koga bi se moglo reći da dobro poznaje ovdašnu političku scenu, da je upućen u međustranačke odnose, pokušao osvrnuti na jučerašnji dan, vrlo bih teško uspio razumjeti, a kamo li pojasniti drugima šta se jučer dešavalo u Parlamentu Federacije i oko njega.

    U najgrubljim crtama, epilog svih tih zamršenih zbivanja, bio je da je pred kraj dana Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, svojim kolegama iz Osmorke najavio da će vjerovatno napustiti njihovo društvo i potražiti neko bolje i iskrenije. Bila je to njegova reakcija na glasanje u Domu naroda Parlamenta Federacije u kojem je SDP BiH preglasan i ostao bez ijednog svog zastupnika u budućem Državnom Domu naroda. Razlozi za tu ljutnju su opravdani i utemeljeni su na faktičkom stanju da SDP koji ima 14 zastupnika u Domu naroda nema nijednog, a neke stranke sa jednim ili dva zastupnika imaju zastupnike u bošnjačkom i hrvatskom Klubu Doma naroda državnog Parlamenta. Nikšićev potpredsjednik Vojin Mijatović je to nazvao izdajom i najavio oštre kontramjere prema onim članicama Osmorke i njihovim liderima koji su se ponijeli nelojalno i nepošteno.

    Nermin Nikšić sebe je odavno pozicionirao u fotelju predsjednika Vlade Federacije. Poznavajući njegovu nepopustljivu ambicioznost vrlo se realnim čine spekulacije da će to pokušati ostvariti sa novim koalicijskim partnerom, već otpisanom i prežaljenom SDA. To bi tek bio šok za preostale članice Osmorke koje su već odavno rasporedile svoje kadrove na važne funkcije u Federaciji BiH.

    Uzgred, danas je stigla vijest da je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić koji je predvodio delegaciju pobunjenika na sastanku kod Milorada Dodika, tom prilikom dobio obećanje da će biti izabran za državnog ministra financija nakon što uskoro tu funkciju napusti Zoran Tegeltija.

    Svaka koalicijska vlast počiva na kompromisima, ustupcima, popuštanjima, toleranciji, pa i ova aktuelna, tvrde lideri vladajuće koalicije.

    Međutim ono što oni u svom metajeziku nazivaju komprimisima, konsenzusima, dogovorima u praksi se pokazuje kao najsirovije i najbestidnije ucjenjivanje i reketiranje dostojno pravih mafijaških organizacija!

    NEDJELJA, 29. JANUAR

    Jedan od najemotivnijih trenutaka ovogodišnjeg Australian Opena bio je susret Novaka Đokovića i bivše teniserke Jelene Dokić nakon još jedne Novakove pobjede. Njih dvoje nisu mogli obuzdati emocije i jedva su suzdržavali suze. Iako ih dijeli tek četiri godine, Đoković je izgledao neuporedivo mlađe. Četrdesetogodišnja Jelena ga je zbog svog drastično promijenjenog izgleda upitala da li je se sjeća, a on  džentlmenski odgovorio: Naravno, da li se ti mene sjećaš. Povrede, patnja i osobna tragedija  kroz koje je prošla ostavile su grube tragove na nekadašnjoj ljepuškastoj, šarmantnoj djevojci.

    Jelena Dokić je u vrijeme početaka Novakove velike karijere bila među najboljim tenisačicama na svijetu, svakako najperspektivnija. Sa 20-ak godina zauzimala je četvrto mjesto na WTA listi. Đoković se sjetio kakvu mu je radost i čast na njegovi počecima značila njena podrška.

    Jelena Dokić i Novak Đoković

    A onda se Jeleni Dokić kada je trebala načiniti odlučni „đokovićevski“ korak ka samom vrhu teniskog univerzuma, srušio cijeli svijet. Srušio joj ga je njen rođeni otac Damir histerični roditelj, agresivni i neurotični nacionalista čije je ponašanje na rubu ludila i kriminala. Izbjeglica iz ratnog Osijeka Damir Dokić je zaratio najprije sa kćerkinim trenerom Hrvatom, potom i sa Jelenom, koja je počela izbjegavati i bježati od njega. Njena karijera je tonula, a otac je dotakao dno kada je prijetio da će napasti amabasadu Australije u Srbiji u Beogradu zbog čega je hapšen. Mlada Jelena Dokić je bila žrtva posesivne agresije svog oca, koja je upropastila njenu briljantnu karijeru. Danas je 40-godišnja veteranka koju njeni australski prtijatelji, eto, nisu zaboravili i ukazuju ju povremeno zaslužene počasti.

    Slična je sudbina i još jedne tenisačice sa ovih prostora Hercegovake Mirjane Lučić, koja je također u zenitu svoje karijere morala pobjeći u Ameriku pred nasrtljivom torturom rođenog oca.

    O tome fenomenu očeva teniskih zvijezda koji se pretvaraju u tirane nad sopstvenom djecom, govorio je prošlogodišnji filmski hit „Kralj Richard“ posvećen ocu velikih teniskih zvijezda Serene i Venus Williams i spartanskim metodama koje je kao trener koristio tokom tog teškog procesa stvaranja velikih igračica. Will Smith je za ulogu oca Richarda Wiliamsa lani dobio Oscara za najboljeg glumca.

    Ovogodišnji nastup Novak Đokovića na Australian Openu uz sve druge nedaće koje su ga pratile, obilježilo je incidentno i neprihvatljivo ponašanje njegovog oca Srđana. Reklo bi se da je svjetskom teniskom šampionu podjednak problem predstavljala  zadnja loža lijeve noge i prednja, svečana loža u kojoj je sjedio njegov otac. Očevo druženje sa ruskim i srpskim nacionalistima i podrška Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, možda je bilo slučajno, možda je ispao naivan, kako je tvrdio njegov sin. Međutim, takvo  javno ponašanje Srđana Đokovića  nikoga nije pretjerano iznenadilo i potpuno je komplementarno sa njegovim ranijim javnim istupima, izjavama i porukama. Lani je Srđan Đoković dok je Novak čekao rasplet drame oko sudjelovanja na AO, danima držao mitinge u centru Beograda. Ti mitinzi nisu samo bili javna podrška Novaku, nego su se pretvorile u sirove političke tribine. Srđan Đoković je preko noći postao lider antivakserske pobune u Srbiji i simbol borbe protiv zapadnog imperijalizma. Jedan poznati beogradski sportski komentator tvrdio je nedavno da je Srđan Đoković nezadovoljan načinom na koji je on godinama prenosio Novakove mečeve tražio od njegovih šefova  da ga ostave bez posla.

    Današnje finale Srđan Đoković je bio prinuđen gledati na televiziji, zbog pritiska organizatora i vjerovatno vlastitog sina i ostatka familije.

    Ni u jednom sportu, pa ni u jednom javnom poslu žrtva roditelja za uspjeh vlastite djece nije tako velika, skupa i iscrpljujuća kao što je u slučaju teniskog sporta. Roditelji miliona dječaka i djevojčica širom svijeta ulažu veliki novac, trud, energiju, odriču se vlastitih života nadajući se da će se oni dokopati slave i novca, koji su rezervirani tek za dvjesto-tristo najboljih među njima.

    Oni rijetki roditelji koji to uspiju, čije kćeri i sinovi dohvate svoje teniske snove, najčešće se time ne zadovoljavaju, nego nastoje podijeliti kolač slave sa svojim potomcima. Srđan Đoković nije svojim ponašanjem uspio naškoditi genijalnom sinu Novaku, ali zato jeste sebi…

    NES i SBiH ne žele privremeno, HDZ ne želi trajno rješenje: Čovićev (ne)rješiv zadatak za Schmidta

    Piše:
    Redakcija
    -

    NES i SBiH ne žele privremeno, HDZ BiH ne želi trajno rješenje. Te dvije činjenice pred visokog predstavnika Christiana Schmidta postavljaju (ne)rješiv problem. Ukoliko nametne kratkoročnu odluku, kojom će prilikom formiranja Vlade FBiH zaobići potpredsjednika Federacije BiH Refika Lendu, Schmidt bi mogao ugroziti parlamentarnu većinu okupljenu oko HDZ-a BiH. A stranka čije interese Schmidt zastupa, HDZ BiH, dakle, ne želi trajne izmjene Ustava Federacije BiH kojim bi pozicija te stranke bila dovedena u pitanje nakon izbora 2026. godine.

    Privremeno rješenje

    “Visoki predstavnici mogu donositi odluke, koje su kratkoročne odluke. Jedino predstavnici tri konstitutivna naroda i svi oni koji legitimno budu izabrani mogu u parlamentima Bosne i Hercegovine promijeniti izborno zakonodavstvo, eventualno promijeniti ograničeno Ustav i stvoriti jedan ambijent da više nikada ne stavljamo ovu temu”, kazao je u utorak predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.

    Dakle, predsjednik HDZ-a BiH jasno je stavio do znanja da podržava donošenje samo jednokratne odluke na osnovu koje bi, za ovaj izborni ciklus, bilo omogućeno formiranje Vlade FBiH bez saglasnosti oba potpredsjednika Federacije, kako je to propisano Ustavom FBiH.

    Schmidt bi, dakle, po Čovićevoj želji morao donijeti odluku kojom ne bi mijenjao Ustav F BiH, već bi, na neki način, on nametnuo odluku o imenovanju Vlade Federacije BiH i proglasio Nermina Nikšića za premijera Federacije. I to bez potvrđivanja u Predstavničkom domu FBiH, jer bi u tom trenutku bila ugrožena i parlamentarna većina.

    “Za NES i SBiH nisu prihvatljiva kratkoročna rješenja za imenovanje Vlade FBiH”, saopćio je još sredinom marta predsjednik NES-a Nermin Ogrešević koji je kazao da zastupnici ove dvije stranke sigurno neće podržati Vladu FBiH imenavanu bez potpisa potpredsjednika Federacije iz reda Bošnjaka.

    NES i SBiH u Predstavničkom domu FBiH imaju devet zastupnika (računamo i Arnela Isaka). Bez tih devet ruku, stranke potpisnice koalicijskog sporazuma (HDZ BiH (15), SDP (15), NiP (7), NS (6), PDA (1) i BHI FK (1) ) imaju 45 ruku. Potrebna većina za potvrđvanje Vlade FBiH u Predstavničkom domu je 50. Dakle, ako NES i SBiH ostanu kod ranije iznesenih stavova, i kratkoročno rješenje koje zagovara Dragan Čović neće garantovati imenovanje nove Vlade FBiH. Osim ukoliko se Christian Schmidt ne odvaži i ne donese odluku o imenovanju Vlade FBiH sa Nerminom Nikšićem na čelu.

    Dugoročna rješenja

    I stranke osmorke i opozicione SDA i DF zagovaraju dugoročne izmjene Ustava FBiH, odnosno izmjene odredbe koja propisuje da Vladu FBiH imenuje predsjednik uz saglasnost oba potpredsjednika. Dragan Čović je otvoreno protiv dugoročnih izmjena Ustava.

    U OHR-u su proteklih mjeseci razmatrane dvije opcije. Prema jednoj, (pot)predsjednik Federacije koji želi blokirati imenovanje Vlade FBiH mora u Domu naroda FBiH imati podršku 2/3 kluba konstitutivnog naroda kojem pripada. Druga opcija je da mu je potreba podrška 3/5 kluba.

    Prva opcija ne ide u prilog HDZ-u BiH, jer bi nakon 2026. godine, ovisno o rezultatima, pozicija te stranke bila ugrožena. Na tabeli možete vidjeti raspored delegata u Domu naroda FBiH.

    Dvotrećinska podrška u određenom klubu znači podrška 16 od ukupno 23 delegata. Ukoliko bi bila nametnuta takva odredba, to bi značilo da pozicija (pot)predsjednika Federacije, za koju je u prvom krugu potrebno jedanaest ruku, ne garantuje učešće u Vladi FBiH. Dovoljno je, recimo da druge političke partije imaju 8 delegata u klubu naroda čiji (pot)predsjednik ne učestvuje u vlasti, i njegov će stav biti nebitan. Pojednostavljeno, nakon izbora 2026. godine HDZ BiH dobije 15 delegata u Klubu Hrvata. Taj broj bi im garantovao (pot)predsjednika iz reda hrvatskog naroda, ali ne i učešće u vlasti. Naime, kantoni sa bošnjačkom većinom (TK, ZDK, USK, KS, BPK) daju ukupno šest delegata iz reda hrvatskog naroda. Stranke sa sjedištem u Sarajevu, recimo, imaju kapacitet i da izaberu najmanje jednog delegata Hrvata iz SBK, što bi značilo da samo jedna ruka može presuditi da HDZ ode u opoziciju.

    Upravo zbog ovoga čelnici HDZ-a su protiv takvog rješenja (2/3).

    Druga opcija je podrška 3/5 delegata. Ukratko, (pot)predsjednik Federacije koji ne želi staviti svoj potpis na odluku o imenovanju Vlade FBiH mora u klubu konstitutivnog naroda kojem pripada imati podršku 14 delegata. Onaj (pot)predsjednik koji nema podršku 14 delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH može biti zaobiđen prilikom imenovanja Vlade FBiH. Ova opcija više odgovara HDZ-u BiH. Evo i zbog čega.

    HDZ BiH je neprikosnoven u Posavskom kantonu, Srednjobosanskom, Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom i Kantonu 10. Ovih pet kantona daje ukupno 17 delegata iz reda hrvatskog naroda. Preostalih pet kantona daje ukupno šest delegata u Klubu Hrvata, što je nedovoljno da bi se zaobišao HDZ BiH ili stranke okupljene oko HNS-a. Prilikom popunjavanja aktualnog saziva Doma naroda FBiH, HDZ BiH je dobio četiri delegata iz HNK, tri delegata u SBK, jednog delegata u Livnu, četiri delegata u ZHK, jednog delegata u Posavini i jednog delegata u ZDK. To je ukupno 14 delegata i HDZ-u, faktički, nije potrebna podrška ni HDZ-a 1990 koji, u saradnji sa partnerskom strankom iz Livna, ima četiri delegata.

    No, opcija sa 14 delegata u ovom trenutku predstavlja problem strankama iz Sarajeva koje prate stavove HDZ-a BiH. SDA i DF, naime, imaju u Klubu Bošnjaka 13 delegata, a NES (2) i SBiH (1) tri. I u dijelu Međunarodne zajednice postoji strah da bi Refik Lendo mogao osigurati podršku 14 delegata čime bi osigurao zaštitni mehanizam za učešće u Vladi FBiH. Ali potpredsjednik iz reda srpskog naroda Igor Stojanović bi u ovom slučaju izgubio zaštitne mehanizme, tako da bi stranke Trojke (SDP, NS i NiP), mogli ostati bez ministara u Vladi Federacije.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Čini li se vama da se Dodik ‘promijenio’ i ‘transformisao’ otkako je ‘političko Sarajevo’ odlučilo da mu pruži drugu šansu?”

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Selektivna pravda najgora je vrsta nepravde. Ona je institucionalizovana nepravda.

    Dok je sve i svuda tek nepravda, postoji nada da pravda će jednom doći. Selektivna pravda ništi tu nadu. Ona je, selektivna pravda, posljednji čin u normalizaciji nepravde. Nakon nje, ljudi nepravdu prihvataju kao nužnu, kao prirodno i nepromjenjivo stanje.

    Odmazda je pravda slabića. Tako bijednik zamišlja pravednost: kao glave koje se kotrljaju ulicama. Kao rituale javnog sramoćenja.

    Hoće to, kad od naroda tražiš bilo šta: naročito vlast. Od tamo gdje te prime aklamatornim dizanjem ruku, izbaciće te udarcem nogom u stražnjicu. No o svemu tome vrijedi misliti samo prije nego što odlučiš da želiš biti kralj. Kasnije ti niko ne može pomoći: pa ni ti sam sebi.

    Čemu ovaj uvod?

    Zato što američka politika selektivne pravde u regionu u ovom trenutku proizvodi toliko nepravde da je to duboko uznemirujuće.

    Čini li se vama da je nacionalizma manje otkako je Gabriel Eskobar saopštio da je pravi neprijatelj nas građana korupcija? Čini li se vama da se Dodik „promijenio“ i „transformisao“ otkako je „političko Sarajevo“ odlučilo da mu pruži drugu šansu? Ima li đe kakve korupcije u bosanskohercegovačkom HDZ-u? A kod Vučića? Taj je izgleda uspio u idealu bezgrješne vladavine: stvorio je coruption free sistem.

    A šta mislite: zašto se korupcija najbolje primila kod vladajućih Bošnjaka i Crnogoraca? Jel’ to nešto kulturološki? Jer vjerski očito nije: jedni muslimani, drugi pravoslavci, a tako korumpirani… Kažem, mora da postoji neki takozvani “dubok” razlog, nešto kulturološko-mentalitetsko.

    Jer… Jasno je. Da su prije 30 godina negdje na vlast došli apostoli Petar i Pavle, odavno bi već bili zreli za smjenu a vlast bi im srdila do neba. DPS u Crnoj Gori i SDA u BiH predugo su vladali: svačega se tu nakotilo. Ali zar jednako dugo Hrvatskom ne vlada HDZ? Zar jednako dugo Srbijom ne vlada osovina Miloševićevih socijalista i Šešeljevih radikala, odnosno partija koje su nastale njihovim ribrendiranjem? Je li tridesetogodišnja vlast preduga i po društvo odveć destruktivna samo u Sarajevu i Podgorici, dočim je njen učinak posve suprotan u Zagrebu i Beogradu?

    Američka se administracija na Balkanu igra vatrom. Podrškom beogradskom diktatoru iznevjerili su sve istinski prozapadno u Srbiji. Dugotrajnom primjenom dvostrukih standarda alijenirali su Bošnjake i Crnogorce. Blizu dobrom su putu da to učine i sa kosovskim Albancima.

    Nema nikakve sumnje da će Imperija uspjeti u onome što je naumila. Otvoreni Balkan će biti stvoren. Federacija će biti pod kontrolom Zagreba, Crna Gora već jeste pod kontrolom Beograda. Balkan podijeljen na tri interesne sfere – srpsku, hrvatsku i albansku – je takoreći tu.

    No tu postoji ozbiljan problem. Koji ću vam pokušati objasniti na primjeru Crne Gore.

    Kada ga je Amfilohije u manastiru Ostrog postavio za premijera Crne Gore, Zdravko Krivokapić saopštio je da je pobijedio naaaaarod. Baš je tako otegao to „a“.

    Imam nekoliko jednostavnih pitanja na koja svi znaju odgovor. Ali je lakše biti licemjer.

    Budući da je u Crnoj Gori pobijedio naaaaaaaaarod te stigle sloboda i demokratija, možda je vrijeme da naaaaarod bude konsultovan glede javnih (a zašto ne i tajnih?) politika.

    Na fer i slobodnom referendumu, da li bi se naaaaarod izjasnio za sankcije Rusiji? Ne bi. Naaaaarod je za Rusiju. Na Cetinju su hrabri ljudi mjesecima šetali u znak podrške Ukrajini. Obilazile su ih ambasadorke i fotografisale se sa njima. To je u svijet poslalo lijepu sliku. Ali ta slika nije istina o Crnoj Gori.

    U ratu u kojem je Rusija izvršila zločinačku agresiju na Ukrajinu, naaaaaaaarod je na strani Rusije. Kao što je 1993. bio na strani onih koji su u opsadi držali Sarajevo i snajperom ubijali sarajevsku djecu.

    Kad smo već kod Bosne… Na fer i slobodnom referendumu – sigurni ste da bi se većina građana Crne Gore izjasnila da se u Srebrenici desio genocid? Mogli biste se iznenaditi.

    Članstvo Crne Gore u NATO-u, referendum o tome? To ne bi prošlo. Ni blizu.

    Na fer i slobodnom referendumu, građani Crne Gore bi glasali za istopolne brakove? Stvarno? A ako bi postavili pitanje: da li Lgbtiqcapgngfnba populaciji treba dozvoliti Parade ponosa? Da pitate narod o političkim praksama rodne ravnopravnosti i transgender politici? Stigla je demokratija, valjda se sad naaaaarod nešto pita? Ili ipak ne?

    Da se sutra održi novi referendum o crnogorskoj nezavisnosti? Sigurni ste da bi većina glasala “Da”? A ako ne bi? Koji je onda smisao te nezavisnosti?

    A šta mislite: koji bi bio rezultat referenduma o priznanju Kosova? Recimo da pitanje bude: “Da li ste za to da Crna Gora povuče priznanje Kosova”? Koliko posto građani bi odgovorilo sa “Da”? Šezdeset? Ili znatno više?

    Progresivne politike o kojima je ovdje riječ su bile oktroisane: dakle nametnute. Moje je mišljenje da su te odluke bile prosvijećene, ispravne i korisne. Ja sam bio za njih i opet bih bio. Ali ja se ne pozivam na naaaaarod niti od naaaaaaroda tražim mandat da ga vodim u slobodu i bolje sutra. Šta o tome misle sadašnje i buduće vođe?

    To o čemu je riječ, doduše, nije ništa neobično u predstavničkoj demokratiji. Predstavnici građana katkada donose odluke sa kojima se njihovi birači ne slažu. Do sljedećeg izbornog ciklusa, biračima se baci nešto što će učiniti da opet glasaju za svoje “predstavnike”. Hapšenja starih vlasti i trobojka, recimo: to će u Crnoj Gori naaaaarod dobiti ovoga puta.

    Ovo je moja teza: spoljna politika Crne Gore usklađena je sa politikom Evropske unije, ali nije sa mišljenjem crnogorskih građana. I to je problem. To je problem koji se može retuširati, gurati pod tepih. O tom problemu može se ne govoriti. Ali taj problem neće nestati. Kad-tad, ovako ili onako, nesklad između crnogorskih progresivnih i dobrosusjedskih politika i mišljenja naaaaaaroda doći će na naplatu.

    Tim brže ako se i nove vlasti, kao stare, umjesto za edukaciju, u saradnji sa ambasadama Kvinte, opredijele za manipulaciju. Što je praktično izvjesno.

    Notorno je da je Fukuyama 1992, u knjizi „Kraj istorije i Posljednji čovjek“ proglasio – kako naslov veli – kraj historije i pobjedu liberalne demokratije.

    Trideset godina kasnije, jasno je da liberalna demokratija nije pobijedila. Ne samo da ostatak svijeta za nju nije zainteresovan, nego su se neliberalne demokratije lijepo primile i na zapadu – od Orbanove Mađarske do Trumpove Amerike.

    Kao što je 1992. pobijedila liberalna demokratija, tako je danas na Balkanu pobijeđen nacionalizam i došlo je vrijeme regionalne saradnje te posvećenosti ekonomiji i izgradnji pravne države. Pred nama je Balkan visokih plata, pravne sigurnosti, ekonomske i kulturne saradnje, Balkan sa kojega ljudi više neće bježati, je li se tako kaže, „trbuhom za kruhom“.

    A osim toga, i Djed Mraz postoji.

    (Slobodna Bosna)

    1...567...56Stranica 6 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj