Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Analize

    Svi atentati na Gordanu Tadić: Eskort i dama

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Prije sedam dana, negdje u blizini Maglaja, na magistralnom putu M17, tada nepoznati vozač pretekao je automobile u kojima je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik sa pratnjom. Pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH su “o nemilom gogađaju” obavijestili MUP Ze-Do Kantona, vozač je identifikovan, izdat mu je prekršajni nalog i priča je završena. Niko, pa ni Milorad Dodik to preticanje nije okarakterisao kao pokušaj atentata niti je izdato saopćenje za javnost.

    Žurno je žurila kući

    Petak je, 19 februar, i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je je žurila kući. U njenom eskortu, odnosno motorizovanoj pratnji, bilo je vozilo Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. Olovski sitni kriminalac Arnel Ibrišević, inače sklon ludovanju na cesti, pretekao je crne automobile. Dovoljno za žurnu policijsku akciju i priopćenje Borisa Grubešića.

    “Otkrivena i privedena osoba koja je ugrožavala sigurnost i ometala kretanje glavne tužiteljice i njezine sigurnosne pratnje”, izvijestio je Boris Grubešić sve medije.

    Bio je ovo, dakle, posljednji pokušaj atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić koja je krajem januara, na sastanku zatvorenom za javnost, izvijestila rukovodstvo Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH izvijestila da “samo pije svoju vodu”, jer ima informaciju da će je nepoznate osobe otrovati – novičokom, nervnim otrovom koji su “razvili” ruski naučnici za potrebe režima Vladimira Putina.

    Otruj me, care

    No, zbog opasnosti od trovanja novičokom Gordana Tadić  je odličila da još ne informira javnost koja svakodnevno, preko Avaza i njenog živog štita Muriza Memića, izražava zabrinutost zbog ugroženosti glavne državne tužiteljice.

    Preticanje u Olovu, rekosmo, posljednji je u nizu “pokušaja atentata” na beskompromisnu tužiteljicu Tadić. Ali kako bismo javnosti dočarali s kakvim se sve “nedaćama” susreće glavna državna tužiteljica, podsjetit ćemo, ukratko, na sve dosadašnje neuspjele atentate.

    Zimbabve calling

    Tog 4 juna 2019. godine bilo je tačno 13 sati i 11 minuta kada je  glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić zazvonio mobilni telefon. Na displeju je bio ispisan broj 00263787112933. Nije se htjela javiti. Pola sata kasnije uslijedio je novi poziv pa sat kasnije još jedan. Logičan zaključak – ovo je pokušaj atentata. Uslijedila je žurna reakcija prema Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BIH.

    “Dana 4. 6. 2019. godine, policijski službenici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH obaviješteni su od strane gđe Gordane Tadić, glavnog tužioca Tužilaštva BiH, da je tokom navedenog dana, dok se nalazila na službenom putu u Bukureštu, u vremenskim intervalima 13.11, 13.44 i 14.49 sati na svoj mobilni telefon zaprimila telefonski poziv sa broja 00263787112933. Na pozive se nije htjela javiti iz razloga jer se ispod pozivnog broja nalazilo ime države Zimbabve, iz koje imenovana nema od koga primiti poziv”, pisalo je u dopisu upućenom svih državnim policijskim agencijama.

    Sličnu “neugodnost”, koja ugrožava njenu sigurnost, Gordana Tadić je pretrpjela i dva dana kasnije, kada je zaprimila dva telefonska poziva sa broja 00373905129900. Na pozive se, logično, nije htjela javiti, jer je ispod broja pisalo Moldavija, a iz te države je nema ko zvati, jer nikoga ne poznaje.

    “S obzirom na to da je gospođa Tadić prije nekoliko dana zaprimila prijetnje putem telefona u Tužilaštvu BiH, ista traži da se izvrši provjera predmetnih telefonskih brojeva”, navedeno je obavijesti policijskim agencijama u junu 2019. godine.

    “Pakneni” plan atentata

    Prava drama odvijala se u Tužilaštvu BiH krajem decembra 2017. godine. Slavko Tadić, suprug glavne državne tužiteljice Gordane Tadić primijetio je da na njegovom automobilu nešto nije u redu sa kočnicama. Odmah je obaviještena Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH, a tadašnji dežurni državni tužilac Miroslav D. Marković žurno je angažirao protivterorističku jedinicu SIPA-e Brojne policijske snage bile su oko kuće Gordane Tadić i naređen je pregled kočnica automobila. Ubrzo je utvrđeno da se ne radi o terorizmu, već da je u pitanju kvar na automobilu. Ukratko, suprug Slavko nije redovno mijenjao disk pločice zbog čega je kočioni sistem “zaribao”.Nakon što im je saopšteno da je u pitanju samo kvar na automobilu, suprug Slavko Tadić je odbio otići u SIPA-u kako bi potpisao izvještaje o uviđaju.

    Olovo u srcu

    Septembar je 2018. godine i Tužilaštvo BiH je izdalo žurno saopćenje.

    “Na području ZDK, na teritoriji općine Olovo, u petak, 07.09.2018. godine, desio se incident u kojem je ugrožena sigurnost v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić, kao i osoba iz njene pratnje i osiguranja.   Nepoznati vozač i vozilo, krećući se velikom brzinom, ostvarilo je kontakt sa policijskim vozilom MUP-a ZDK koje se nalazilo u pratnji vozila Tužilaštva BiH, nakon čega se nastavilo kretati prema vozilu u kojem se nalazila v.d. glavnog tužioca, te je samo brzom reakcijom vozača izbjegnut udes. Nepoznato vozilo udaljilo se velikom brzinom sa mjesta događaja. O incidentu je informisan dežurni tužilac Tužilaštva BiH, te policijske agencije intenzivno tragaju za vozačem i vozilom koji su prouzrokovali nesreću.  Zbog navedenog incidenta pojačane su mjere sigurnosti v.d. glavnog tužioca”, navedeno je tada iz Tužilaštva BiH.

    NN atentator nikad nije identifikovan i uhapšen, ali je glavna državna tužiteljica nastavila beskompromisnu borbu protiv svih vrsta organiziranog kriminala.

    Evo ove rumen Ruže

    “Meni je kolega rekao – Ružice, OSA te sluša. Ja sam se poslije raspitala, kako je to moguće? Jesam li ja neprijatelj države, jesam li terorista?“, zapitala se tadašnja potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić kada je u početkom septembra 2017. godine Josip Šimić – Đinđić objavio krivotvorene dokumente SIPA-e u kojima je navedeno da “NN” osobe uhode i prisluškuju nju i glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić.

    Nije se dugo čekalo na “žurno priopćenje”.

    “Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić. Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić”, saopćilo je tada Tužilaštvo BiH.
    Krunski svjedok Josip Šimić – Đinđić je, ubzro, optužen za krivotvorenje tih dokumenata a  Gordana Tadić je kasnije optužila inspektora SIPA-e Vahidina Šihinpašića zbog nezakonitog hapšenja Josipa Šimića. U istom predmetu, Gordana Tadić je bila i tužilac i svjedok. Optužnica nije potvrđena a Tužilaštvo BiH nikada nije okončalo istragu o prisluškivanju glavne tužiteljice tog Tužilaštva.
    Fotomontaža atentata

    Kada je posljednjeg dana maja 2020. godine Sulejmen Zuko na svom Facebook profilu objavio neukusnu fotomontažu na kojoj je bila Gordana Tadić sa ustaškom kapom na glavi, glavna državna tužiteljica je odmah naredila da se autor – pritvori.

    “Dana 31. 5. 2020. godine javno, Zuko je putem društvene mreže Facebook izazivao i raspirivao nacionalnu i vjersku mržnju između konstitutivnih naroda u BiH, Bošnjaka i Hrvata”, navedeno je u naredbi za provođenje istrage koju je potpisao vječito dežurni tužilac Ćazim Hasanspahić.

    Izradom fotomontaže sa likom glavne državne tužiteljice Gordane Tadić Zuko je, sumnja Hasanspahić, počinio čak tri krivična djela i to – izazivanje nacionalne i vjerske mržnje, potom krivično djelo sprječavanje službenog lica u vršenju službene radnje i, na kraju, krivično djelo – napad na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti, otkrivanja ili lišenja slobode počinilaca krivičnih djela. S obzirom na to da je Zuko živi u Irskoj, zatraženo je raspisivanje crvene potjernice za njim. Sud BiH je odbio. Kao što je i Facebook odbio ukloniti ovu fotomontažu smatrajući da se njom ne ugrožava sigurnost glavne državne tužiteljice.

     

    Od Južne Osetije do Luhanjske republike: Rusija je stvorila najmanje pet paradržava u Evropi

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nije bitno ko je predsjednik, jer je ruski princip uvijek isti. Prvo se, navođeni iz Moskve, pobune separatisti, onda svoju teritoriju proglase republikom, potom pozovu maticu Rusiju u pomoć, koja, na kraju, pošalje svoju vojsku da na teritoriji druge države uspostavi svoje vojne baze. Neke od tih paradržava Rusija, na kraju, prizna kao „nezavisne republike“, dok druge vječno ostavlja u neriješenom ustavno-pravnom statusu. Princip je, dakle, isti bio i u Moldaviji kada je Rusija otimala Transistriju koju su nazvali Pridnjestrovlje, i u Gruziji kada su se „pobunile“ Abhazija i Južna Osetija, na ukrajinskom poluotoku Krimu kojeg je Rusija anektirala i, na kraju, na istoku Ukrajine, gdje su formirane paradržave Luhanjska narodna republika i Narodna republika Donjeck.

     Pridnjestrovlje – Moldavija

    Dok su oči cijelog svijeta bile uprte u Moskvu, u ponedjeljak je navečer na rumunskoj televiziji zastupnica Ana Catauta kazala da su, prema njenim informacijama, „separatistički čelnici iz Tiraspola u Rusiji, gdje pokušavaju uključiti Pridnjestrovlje na popis separatističkih regija“.

    Šta je, zapravo, Pridnjestrovlje?

    Ako gledate službene karte, bivša sovjetska republika Moldavija cijelom svojom sjevernom granicom se naslanja na Ukrajinu. Ali faktičko stanje na terenu nije baš tako. Oko 4,1 hiljadu kvadratnih kilometara na sjeveru Moldavije , u pograničnom dijelu sa Ukrajinom, uopće ne kontroliraju vlasti smještene u glavnom gradu Kišinjevu. To područje neki nazivaju Transistrijom. Suštinski, u pitanju je „samostalna“ Pridnjestrovska moldavska republika ili, jednostavnije rečeno, Pridnjestrovlje. Formalno, nikada nijedna država na svijetu, pa čak ni Rusija, nije priznala postojanje Pridnjestrovlja. Međutim, od 1992. godine egzistira takozvana  Pridnjestrovska moldavska republika, stvorena uz pomoć četrnaeste sovjetske armije. U ovom području, uglavnom su živjeli Rusi, Ukrajinci i Rumuni. Nakon što je Moldavija napustila Sovjetski savez, u ovoj regiji došlo je do pobune. Stanivnici današnjeg Pridnjestrovlja su zatražili pripajanje Rusiji, organizirali referendum i, na kraju je sve eskaliralo u oružani sukob legalnih vlasti iz Kišinjeva i pobunjenika na sjeveru Moldavije. U sukobima je bilo između 500 i 1000 žrtava. U ovaj sukob se, ubrzo, umiješala ruska vojska i Pridnjestrovlje se uspjelo „otcijepiti“ od Moldavije. Uz pomoć ruske vojske uspostavili su svoje institucije, formirali vojsku, ustanovili pasoš i ostale dokumente.  Osnovno zanimanje im je bio kriminal, odnosno proizvodnja i prodaja oružja. Za plasiranje svojih proizvoda koristili su ukrajinsku luku Odesa kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije. Mada su Rusi otvoreno podržavali čelnike Pridnjestrovlja, nikada nisu priznali njihovu nezavisnost. Ali, bez obzira na to, prema zvaničnim podacima, Rusija u Pridnjestrovlju ima više oko hiljadu svojih vojnika. I oni su početkom februara ove godine učestvovali u vježbama ruske vojske, organiziranim na granicama Ukrajine. Pridnjestrovlje je teritorija koja kopnom nije povezana s Rusijom, ali je u pitanju područje koje je pod apsolutnom kontrolom Moskve. Odlukom Vijeća Evrope, ovo područje se smatra – područjem zamrznutog konflikta.

    Južna Osetija – Gruzija

    Ukazom Dmitrija Medvjedjeva, tadašnjeg predsjednika Ruske Federacije, 26. avgusta 2008. godine Moskva je službeno priznala Republiku Južnu Osetiju. U pitanju je teritorija koja se nalazi u granicama međunarodno priznate države Gruzije. Sukobi između stanovnika Južne Osetije i vlasti u Gruziji počeli su odmah nakon raspada SSSR-a. Tokom 1992. godine Južna Osetija je proglasila nezavisnost izražavajući želju da se priključi Rusiji. Izbio je rat koji je, ubrzo prekinut i formirane su, takozvane, mirovne snage Rusije, Osetije i Gruzije. Situaciju na terenu bilježila je misija OSCE-a. Međutim, 2004. godine dolazi do napetosti u toj regiji. Ubrzo će američki predsjednik George Bush reći da je budućnost Gruzije u NATO-u. Legalne vlasti u Gruziji 2008. godine pokrenule su akciju oslobađanja svoje teritorije. No, Rusija je odmah reagirala i poslala svoje snage u Gruziju. Južna Osetija je „sačuvana“, i nedugo nakon vojne operacije Rusija je priznala ovu paradržavu. Prvo je Duma zatražila od predsjednika Ruske Federacije priznanje Južne Osetije, da bi, na kraju, predsjednik Medvjedjev potpisao ukaz o priznanju ove takozvane države koju ne priznaje nijedna zapadna sila. To, međutim, ne mijenja faktičko stanje na terenu. Južna Osetija postoji.

    Predsjednik Južne Osetije Anatolij Bibilov je 2018. godine bio u službenoj posjeti Banja Luci, gdje je prisustvovao ceremoniji obilježavanja neustavnog dana Republike Srpske.

    Milorad Dodik sa predsjednikom takozvane Južne Osetije

    “Nisam došao u Bosnu i Hercegovinu, već na praznik u Republiku Srpsku“, kazao je Bibilov.

    Anatolij Bibilov se tada susreo sa Miloradom Dodikom, a nakon sastanka je izjavio da njih dvojica imaju isti odnos prema „strateškom partneru-Rusiji“.

     Abhazija – Gruzija

    I Abhazija je, slično kao Južna Osetija, paradržava na području međunarodno priznate Gruzije. Istočne granice ove takozvane države izlaze na Crno more, što je geostrateški vrlo bitno. Nakon raspada SSSR-a, i nezavisnosti gruzije, Abhazija je odlučila krenuti u separatizam. Početkom devedesetih proglasili su nezavisnost. Službena valuta je ruski rubalj. Stanovnici Abhazije bez problema dobivaju ruske pasoše- što za njih predstavlja jedinu mogućnost za putovanje na Zapad. Ovu državu Ruska Federacija godinama nije priznavala, ali nakon što su ruske snage 2008. godine ušle u Gruziju, Medvjedjev je priznao Abhaziju.

    I Abhazija je osnovala svoje institucije koje priznaju Rusija, Nikaragva, Venecuela, Južna Osetija i Pridnjestrovlje. Tokom 2015. godine zvaničnici Abhazije bili su u „službenoj“ posjeti Republici Srpskoj, gdje su razgovarali sa tadašnjim predsjednikom bh. entiteta Miloradom Dodikom.

    Dodik je, izvijestit će RTRS, rekao da su „Srpska i Abhazija bile u identičnim situacijama kada je riječ o borbi za autonomiju i političku samostalnost“

    DNR i LNR – Ukrajina

    Kada je Viktor Janukovič 2013. godine odlučio obustaviti integraciju Ukrajine u EU, nezadovoljni stanovnici ove države su izašli na ulice. Tri mjeseca protesta na Trgu Majdan rezultiralo je svrgavanjem sa vlasti proruskog predsjednika Ukrajine. Tačno 22. februara 2014. godine Janukovič je pobjegao u Moskvu. Iz pravca Rusije su, istodobno, upućene vojne formacije koje su okupirale poluotok Krim. Proruske paravojne formacije su tada povele oružanu pobunu u dijelovima ukrajinskih regija Luhanjsk i Donjeck. Oko 30 posto ovih regija je „okupirano“ i proglašene su dvije republike – Luhanjska narodna republika i Donjecka narodna republika. Godinu kasnije, u glavnom bjeloruskom gradu Minsku je postignut mirovni sporazum kojeg su se, dijelom, pridržavale i ukrajinske vlasti u Kijevu i čelnici proruskih paravojnih formacija. Međutim, krajem 2021. godine Rusija je počela gomilati svoje snage na granicama Ukrajine što je izazvalo tenzije na granicama okupiranih ukrajinskih teritorija. Ruska Duma je sredinom februara pozvala predsjednika Vladimira Putina da prizna ove dvije paradržave, što je on, na kraju, i učinio. Čelnici LNR i DNR su odmah potpisali sporazum kojim je ruskim snagama omogućeno da uđu na okupiranu teritoriju Ukrajine. No, u narednom periodu Zapad očekuje veću invaziju. Prije svega, novoproglašene republike su odvojene od Krima i Pridnjestrovlja. Da bi se spojile te teritorije, Rusija bi morala okupirati dva grada – Mariupolj na obalama Azovskog i Odesu na obalama Crnog mora. Oba ova grada još uvijek kontroliše vlada u Kijevu.

    Dan nakon ruskog priznanja paradržava u Ukrajini, ambasador Ruske Federacije u BiH Igor Kalabuhov posjetio je Banja Luku gdje se sastao sa Miloradom Dodikom odakle je pozdravio priznanje LNR i DNR. Istovremeno, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je za ruske medije kazao da „pravo na suverenitet treba poštovati samo u odnosu na države koje predstavljaju čitav narod koji živi na njihovoj teritoriji“.

    Do sada neviđeni borci protiv ruskog uticaja: Kako su Konaković, Čampara, Ćudić i drugi godinama šutnjom “upozoravali” na operacije iz Moskve

    Piše:
    Redakcija
    -

    „Dugo smo objašnjavali ko je stvarni i realni problem Balkana, Evrope i cijelog svijeta. Nisu nas, čini se, ozbiljno shvatali“, napisat će na svom Twitter nalogu lider Naroda i Pravde Elmedin Konaković i pokazati cijelom svijetu zašto ga uopće ne treba ozbiljno shvatati.

    Upišite u Google pretraživaču „Elmedin Konaković Rusija“. Dobit ćete nekoliko rezultata, ali nijedan od njih nije stariji od dva mjeseca. Najcitiranija Konakovićeva izjava u kojoj pominje Ruse je ona od 10. februara 2022. godine.

    „Lakše bi bilo organizirati pregovore Rusije i Ukrajine, nego ove o izmjenama Izbornog zakona“, rekao je Konaković.

    Dakle, „dugo je objašnjavao“ ko je stvarni i realni problem Balkana“, ali ga, čini se, niko nije ozbiljno shvatio.  Pa mu sada ne preostaje ništa drugo nego da sam istakne svoja „nepostojeća upozorenja“ o štetnom ruskom uticaju.

    Da je lider NiP-a „vrsni poznavalac“ Rusije i djelovanja ruskih obavještajnih službi pokazuje i njegov Facebook status od 15. 12. 2020. godine.

    „Nismo šampioni korupcije na svjetskim ljestvicama zbog uticaja Rusije. Nije nam KGB postavljao direktore javnih kompanija koje su uništene i u velikim su ekonomskim minusima. Nisu nam krivi za ocjene na Pisa testovima vanjski faktori“, pisao je Konaković prije godinu i po dok je „upozoravao na štetni uticaj Rusije“, ali ga, čini se, nisu ozbiljno shvatali.

    To što predsjednik jedne političke partije ne zna da ruski KGB ne postoji od 1995. godine, i nije toliki problem, koliki je problem to što danas ističe da je „dugo upozoravao“ na štetni ruski uticaj o kojem nikad ranije govorio nije.

    Da Konaković ne bude usamljen, pobrinuo se Damir Mašić. Nakon što je Rusija započela agresiju na Ukrajinu, ovaj federalni zastupnik SDP-a postao je ekspert za štetni ruski uticaj.

    „Dobro ste se sjetili. Pet godina pričamo o tome. Uglavnom, bolje ikad, nego nikad“, poručio je Mašić putem Twittera generalnom sekretaru NATO-a koji je 4. marta ove godine upozorio da je „BiH ugrožena namjerama Rusije“.

    Uzalud ćete roviti po arhivama. Posljednjih pet godina Damir Mašić nije potrošio govoreći o štetnom ruskom uticaju. Ali zato je bio saučesnik u operacijama koje su provodili proruski političari u BiH.

    „Legitimni sa agresorom Putinom“, objavit će 24. februara ove godine na svom Twitter nalogu Damir Mašić, prilažući fotografiju Dragana Čovića sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

    No, kada je 2019. godine „Legitimni“ koji je povezan sa „agresorom Putinom“, sapoćio da HDZ i SNSD Milorada Dodika neće podržati Osmana Mehmedagića za direktora OSA-e, do sada neviđeni ekspert da štetni ruski uticaj je likovao.

    „Bakir na aparatima“., napisao je Mašić, dijeleći tekst pod naslovom: „SNSD neće podržati Osmana Mehmedagića za direktora OSA-e“.

    Samo nekoliko dana ranije, Damir Mašić se na privatnoj zabavi koju je organizirao Staša Košarac družio sa Igorom Manulikom, službenikom „agresorske“ Ambasade Ruske Federacije.

    Damir Mašić sa Igorom Manulikom

    Rječnikom ruskog ambasadora u BiH zgrožen je i federalni ministar unutrašnjih poslova, federalni delegat i kantonalni zastupnik Aljoša Čampara. I on je, u međuvremenu, postao ekspert za pitanja štetnog ruskog uticaja, kojeg, u junu 2020. godine minimizirao gostujući u emisiji Centralni dnevnik.

    „Pretjeruju“, reći će tada usaglašeni ministar i njegov domaćin Senad Hadžifejzović, osvrćući se na priče o ruskim operacijama u BiH.

    Čamparin intervju sa Face TV-a ubrzo su iskoristili čelnici Republike Srpske. U svom „nelegalnom izvještaju“ dostavljenom UN-u, zvaničnici RS pišu da je „insajder“ Aljoša Čampara raskrinkao sarajevski obavještajni rat protiv tog entiteta.

    izvještaj Vlade RS: Čampara raskrinkao obavještajni rat protiv Republike Srpske

    Nakon skoro dvanaest sati sastanaka, federalna zastupnica Naše stranke Sabina Ćudić uspjela je 25. februara ove godine na Twitteru objaviti svoju fotografiju i zapitati se „kako spriječiti mračne scenarije u BiH i na Balkanu“.

    Odgovor na ovo pitanje bi mogao biti – članstvom u NATO-u. Ali Sabina Ćudić je 2019. godine izjavila „nema smisla trošiti energiju na NATO, već se treba fokusirati na evropski put.

    Mada, NATO i EUFOR – to je isto. Barem tako misli sveprisutna vojna, politička, ekonomska, pravna i svakojaka druga analitičarka Ivana Marić.

    Prekjučer je napisala da nas nema ko napasti. Danas piše da je dobro što je NATO tu. Ili EUFOR. Za nju je to sve isto.

    Dr. Valery Perry za Istragu analizira nedavne stavove američkog diplomate o građanskoj BiH: Escobarove izjave za nastavak antidemokratske prakse

    Piše:
    Valery Perry
    -

    Već tri godine čitam trilogiju američkog autora Taylora Brancha, koja na skoro 3000 stranica, govori o historiji pokreta za građanska prava u Sjedinjenim Državama u vrijeme Martina Luthera Kinga Jr. To je jedno od onih istraživačkih i proznih djela koje vas svojim obimom lako može obeshrabriti pa je bolje vraćati mu se s vremenskim razmacima. Uvijek nešto naučim o tom razdoblju, o borbi za ravnopravnije društvo koja još traje, o snazi vizionarskog vodstva i o tome kakav je temelj neophodan za stvaranje političke kulture koja može doprinijeti napretku na poznatom, dugom putu historije, za koji se idealisti nadaju da vodi ka pravdi.

    To je vizija pravednijeg demokratskog društvenog poretka, za koju znam da je mnogima motiv za rad u BiH (ili bilo gdje drugdje). Rad na pitanjima u vezi s pravima (ljudska prava, prava manjina, prava žena, itd.) slobodama (štampe, okupljanja, mišljenja, uvjerenja, itd.) i odgovornijim društvom (nezavisni pravosudni sistemi, borba protiv korupcije, itd.). Toliko ljudi već tako dugo radi toliko mnogo stvari u BiH. Ne treba zaboraviti da, dok je nekima to samo posao i plata, mnogi su istinski motivirani interesom da podrže političku kulturu, koja će približiti ljude novom društvenom poretku, koji nudi nadu i razlog da ostanu, umjesto da se pridruže mnogima koji žele, konačno, otići. Nekada su ljudi koji rade na ovim pitanjima imali razloga vjerovati da su njihove kolege i pristalice u ambasadama, EU i drugim institucijama, na njihovoj strani, i da na isti način razumiju potrebu da daju svoj doprinos i budu živi primjer političke kulture koja teži članstvu u transatlantskim i drugim organizacijama koje dijele iste vrijednosti, kakva je Evropska unija. Međutim, iako je vremenom postajalo sve teže povjerovati u to, čini se da su vrata, ovoj možda uvijek naivno idealističkoj viziji partnerstva, sada zatvorena. Nedavni komentar ambasadora Gabriela Escobara da se “o građanskom konceptu za Bosnu i Hercegovinu (BiH) može se razgovarati tek nakon što postane članica Evropske unije (EU), a do tada je Dejtonski sporazum okvir koji će se koristiti” ogolio je činjenicu da su SAD sada definitivno okrenule leđa ideji prema kojoj su demokratska prava i vrijednosti bitne. Uznemirile su me ove riječi i njihovo značenje.  Prije svega, nadala sam se da je ovo primjer umornog diplomate, koji se pogrešno izrazio i pogrešno predstavio američku politiku; da je posrijedi “gaf” koji se, iako nesretan, može dogoditi bilo kome. Međutim, ako je to bio slučaj, trebalo je doći do pojašnjenja i korekcije od strane američke politike. A to se nije dogodilo. Drugo, razmišljala sam o tome šta to ustvari znači, u smislu načina na koji se shvaća Dejtonski sporazum –  koji je oduvijek tumačio bilo ko i svako (i njihovi advokati). Moje proučavanje Sporazuma i moj film o temi Dejtonskog sporazuma dosljedno potvrđuje da, iako se taj dogovor uvijek smatrao najvažnijim korakom u okončanju ubijanja, podrazumijevalo se da postavlja temelj evolucije prema društvenom ugovoru koji će omogućiti integraciju BiH u euroatlantske institucije. Da ovo nije bila neutemeljena pretpostavka, pokazuje činjenica da dejtonski ustav sadržava aspirativne elemente, kao što je pravo na povratak (Aneks 7), pa čak i očuvanje nacionalnih spomenika (Aneks 8). Za one navodne “dejtonske originaliste” (da pozajmim termin iz američke pravne kulture) koji tvrde da su tumačenja Dejtona “otišla predaleko”, kazala bih da ova dva aneksa za cilj imaju preokrenuti ljudski i kulturni utjecaj rata; bili su jasan pokazatelj vizije koja se temlji na vrijednostima, kakvu je sporazum u to vrijeme i odražavao. Danas znamo da su kroz “izaberi” pristup provedbi Dejtona ovi prioriteti opstruirani i ignorirani (kao i brojni elementi ljudskih prava), dok sam Sporazum nije bio samo cinična konstrukcija. Ovo vodi do moje treće misli – da je Escobarov komentar jasan signal potpunog kolapsa demokratskog samopouzdanja u SAD-u i uopšte na zapadu – kako u zemlji tako i van nje. Nakon finansijske krize 2008. godine, vidjeli smo degradaciju političke i društvene kulture na zapadu, s ključnim tačkama poput Brexita, izbora Donalda Trumpa i nasiljem obilježene pobune od 6. januara 2021. u glavnom gradu SAD-a. I, baš kao što su naši kreatori politike postali ciničniji i transakcijski raspoloženi u svom pristupu unutrašnjoj politici, tako je cinizam prožeo i vanjsku politiku. A to nije prošlo nezapaženo od strane neliberala širom svijeta; nije slučajnost što se demokratsko samopouzdanje Zapada urušava istovremeno s porastom neliberalnog samopouzdanja u zemljama poput Kine, Rusije i Brazila, ali i među neliberalnim liderima na zapadu, što se najvidljivije pokazalo skorašnjim ponovnim izborom mađarskog premijera Viktora Orbana. Konsolidacija moralnih, finansijskih i političkih veza i odnosa među neliberalima širom svijeta, u službi manje tolerantnih, manje odgovornih i manje pravednih programa bit će trend koji će definirati sljedeću generaciju. Izbori u Francuskoj označavaju još jednu raskrsnicu, jer čak i ako Emmanuel Macron osigura pobjedu, osjećat će se primoranim da ide dalje udesno. Dakle, Escobarov komentar – bilo da se radi o politici SAD-a, njegovoj vlastitoj grešci ili njegovom dubokom uvjerenju – odražava ove trendove i rezultate izostanka vizije koja počiva na samopouzdanju, ali i utjecaj na mikro nivou na Bosnu i Hercegovinu. On je naglas izgovorio da ljudi u BiH zaslužuju i moraju živjeti u “demokratskom” sistemu drugog reda, u kojem je nečija pretpostavljena etnonacionalna pripadnost primarni ili čak jedini društveno-politički faktor, te da bi SAD, ne samo prihvatile, već i podržale ovakav ishod. U vrijeme kada svijet gleda agresiju ispunjenu nasiljem Rusije nad narodom Ukrajine, uznemiruje pomisao da će, ako je zaista to ta politika, podržati geopolitičke interese Moskve u BiH i regionu. Ideja da bi zemlja dizajnirana i optimizirana za „negrađansku“ i antidemokratsku praksu ikada mogla postati članica EU – i na kraju postati građanska – je smiješna. To služi kao osuda naroda BiH na status quo, koji je nagnao i još uvijek tjera mnoge da odu iz zemlje. Knjiga koju sam pomenula na početku ovog eseja gleda u mene sa svog mjesta na stolu, kao i uvijek. I to me također vratilo u vrijeme kada je američki angažman u BiH i regionu odražavao drugačiju političku kulturu. Sjeća li se neko kada je Martin Luther King III posjetio BiH 2009. godine, išao u Stolac, Banja Luku, Tuzlu, itd. da pošalje poruku tolerancije, koristeći svoje prezime i historiju da posije sjeme naredne generacije branitelja prava u ovoj zemlji? Takva vrsta angažiranosti i poruke odražavala je možda posljednje ostatke žara demokratskog samopouzdanja, dok novi pristup šalje sasvim drugačiju poruku o tome kako SAD procjenjuje zemlje i ljude u njima i na koji način SAD i njeni predstavnici mogu biti uključeni u sve neliberalniji svijet.

    (Autorica je istraživač/konsultant i viši stručni saradnik DPC-a)

    Analiza Harisa Imamovića: Putinov portret na zidu hangara u Kravici

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Prije nego što su dovedeni u zgradu u Kravici, muškarcima i dječacima iz Srebrenice, koji su zarobljeni u šumi i okupljeni na livadi u Sandićima, obratio i sam general Mladić. Njegove je riječi zapamtio jedan od preživjelih.

    „Vaše porodice, djeca, žene i starci su evakuisani“, kazao je, „i oni su u Tuzi, Kladnju i Živinicama. A vi ćete biti tamo razmijenjeni za dva dana i sastat ćete se s njima. Ali sada je ovdje prevruće za vas. Stavit ćemo vas negdje gdje hladnije.“  Sve vrijeme dok je govorio, kaže svjedok, Mladić je stajao pored jednog mrtvog tijela, ničim ne pokazujući da uopće primjećuje tu činjenicu.

     

    Čuvši generalovo obraćanje, prvi bezbjednjak Bratunačke brigade Momir Nikolić je ostao zbunjen. Njemu su, kako će kasnije posvjedočiti u Haagu, oficiri koji su toga jutra bili na sastanku s Mladićem u bratunačkom hotelu Fontana, prenijeli naređenje da zarobljenike treba pobiti; a sada im Mladić lično garantuje sigurnost!?

    „Gospodine generale, šta će biti s ovim ljudima?“, upitao je Nikolić, kada su ostali nasamo, ali Mladić nije kazao ništa. Umjesto toga zamahnuo je rukom ispod vrata, zdesna nalijevo, simulirajući klanje. „Shvatio sam“, kaže Nikolić, „da će ti ljudi biti pobijeni.“

    Da će masa biti pobijena, znao je i Vaso Todorović, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RS-a „Šekovići“, koji je također u tom trenutku bio na livadi u Sandićima. Njemu i drugim specijalcima je čitava dva dana ranije, još dok su bili na ratištu u Srednjem, rečeno da će pomoći u ubijanju zarobljenika, nakon pada Srebrenice.

    Vaso Todorović je, kako će posvjedočiti kasnije na sudu, među ljudima na livadi prepoznao svog školskog druga Jusufa i „Zikriju iz Pajića“. Zikrija ga je, kaže, pitao šta će se desiti s ljudima, ali Vaso se nije usudio kazati mu.

    Tamo gdje je hladnije

    Sve je počelo kada je jedan od specijalaca, Krsto Dragičević ušao u hangar u Kravici, prepun ljudi dovedenih iz Sandića, da porazgovara sa jednim poznanikom,  spomenutim Jusufom. Za razliku od „Zikrije iz Pajića“, Jusuf je znao kakva ih sudbina čeka, nije morao ni pitati. Ali odlučivši da je neće šutke prihvatiti, u jednom trenutku oteo je tom Krsti D. pušku iz ruku i ubio ga. Ustrijelio ga je u vrat.

    Dvojica specijalaca, koji su bili najbliže, komandant voda Milenko Trifunović i njegov zamjenik Rade Čuturić odmah su pritrčali i skočili na Jusufa, nastojeći mu oteti pušku. Čuturić je golim rukama uhvatio puščanu cijev, sprživši se, jer je Jusuf dok su se hrvali ispucao cijeli šaržer. U konačnici, uspjeli su ga obuzdati, uzeti mu automat i ubiti ga.

    Nakon toga je počelo ubijanje. Odluka da će zatočenici biti ubijeni donijeta je znatno ranije, ali incident je donekle ubrzao proces, učinivši ga neurednijim u poređenju sa pažljivo organiziranim egzekucijama u Orahovcu, Petkovcima, Branjevu, Kozluku i Pilici.

    Čim je, naime, Jusuf ubijen, jedan od specijalaca Marko Milanović je iz puškomitraljeza krenuo pucati u masu ljudi u skladištu. Ubrzo su se pridružili i drugi specijalci. Pucali su iz blizine, većinom iz automatskih pušaka. Kada bi ispraznili šaržere, stavljali bi nove i nastavljali. U objektu prepunom zarobljenika nastao je haos, čuli su se jauci i psovke, sve je ubrzo bilo prepuno krvi. Bilo je nekoliko pokušaja bijega, ali svako ko je istrčao bio bi ubijen.

    Jedan od preživjelih je, kako će posvjedočiti pred sudom, nedugo nakon što je pucnjava krenula navukao na sebe dva leša i njima se štitio do kraja. Krici preživjelih su mu, kaže, padali teže od same pucnjave i eksplozija. Unutra se od prašine ništa nije vidjelo. Tek kada bi pucnjava zastala, neki od preživjelih, isuviše žedni u svoj toj žegi i prašini, ustajali bi iz gomile leševa i kretali vani, vapeći za malo vode. Ali ubice, koje su za vrijeme pauza pušile cigarete, prekidale su im žeđ samo kratkim rafalima.

    Jedan od specijalaca, zaštićeni svjedok D-5, koji nas obavještava o ovim okolnostima, priznat će krivicu i identificirat će čitav niz egzekutora. „Od Šekovljana je“, kaže on, „bio Čupo, bio je Zgembo. Bombe su bacali samo dvojica – Vojvoda i Čupo.“

    Vojvoda je Radomir Vuković. On je, sve dok D-5 nije progovorio, živio u Beogradu, radeći kao keramičar. Zgembo je Zoran Tomić, koji je do hapšenja radio kao čuvar u jednoj zvorničkoj školi, čija će direktorica na suđenju otkriti da su da „učenici voljeli i zvali ga Zoka“.

    Zaštićeni svjedok D-5 odbio je pucati u ljude u Kravici, zbog čega su mu, kaže, saborci govorili da je „pička, izdajnik i kukavica“. Godinama, nakon masakra, imao je sukobe s komšijama zbog toga, a sve je, veli, čak išlo dotle da je njegovo dijete šikanirano u školi i označavano kao „izdajničko dijete“.

    Isto („Pičko jedna, što ne pucaš? Izdajice, kukavico!“) su govorili i Vasi Todoroviću, koji je, premda je odbio pucati, osuđen na šest godina, jer je ipak, svjesno i voljno, učestvovao u sprovođenju muškaraca i dječaka do skladišta u Kravici, te je čuvao stražu dok su njegove kolege, specijalci ubijali.

    Tokom suđenja, advokati odbrane, više puta će tvrditi da u Kravici nije postojao plan za ubijanje, te da je ono izvršeno kao osvetnička reakcija na „incident sa sprženim rukama“. Sud će, u predmetu protiv Miloša Stupara i drugih, zaključiti da ovaj incident, posmatran zajedno s drugim dokazima, čak dodatno potkrepljuje dokaz o postojanju genocidne namjere, jer počinilac ubistva Krste Dragičevića otkriven je i ubijen prije nego je pokolj i počeo, što dokazuje da namjera optuženih nije bila usmrtiti pojedince, koji su im učinili nešto loše, već sve zarobljene muškarce i dječake.

    Na koncu, niko se od zatvorenika nije pobunio na drugim lokacijama (Orahovac, Petkovci…), pa su bez izuzetka pobijeni, baš kako je Radovan Karadžić, još 9. jula, kazao prvom čovjeku bratunačkih vlasti i svom intimusu M. Deronjiću, o čemu će ovaj kasnije izvijestiti haške sudije: „Miroslave“, kazao je predsjednik Republike Srpske, “sve ih treba poubijati. Do koga god mognete stići.“

    Dezerteri

    Za razliku od Radomira Vukovića, koji je nakon genocida pobjegao u Beograd, gdje se uživio u ulogu ordinarnog građanina, radeći kao keramičar, Božidar Kuvelja je već na samom početku rata dezertirao i pobjegao u Srbiju.

    Iako su mu, kako će kazati na sudu, muslimanski vojnicii ubili oca, Kuvelja nije htio da ratuje, ali su ga srbijanske vlasti uhapsile i vratile preko Drine, gdje prinudno regrutovan, postavši pripadnikom Centra za obuku Jahorina, policijske jedinice Republike Srpske uglavnom sačinjene od dezertera.

    Voljom sudbine, odnosno vojnih i civilnih vlasti Republike Srpske, Božidar Kuvelja će 13. jula, kao dio „dezerterske jedinice“, doći u Kravicu, oko šest navečer, gdje će odmah čuti jaukanje i vidjeti mrtva tijela ispred skladišta.

    „Dezerteri“ će ubrzo preuzeti posao od izmorenih „Šekovljana“. Kako će potvrditi više njih, uključujući i Kuvelju, pucnjava je trajala cijelu noć.

    Ujutro je komandir čete Neđo Milidragović, zvani Neđo Kasapin, prišao skladištu i počeo objašnjavati da je „ono što se desilo greška i da se nije trebalo desiti“. Zatim je pozvao zarobljenike da izađu na plato kako bi im bila pružena pomoć.

    Nekih stotinu ljudi je izišlo. Mnogi su bili ranjeni, a „dezerteri“ su im, po naređenju oficira, čak dali i vode. Međutim, kada su iz gomile leševa izišli svi koji su to htjeli, ponovo je počelo maltretiranje. Policajci su ih počeli tjerati da pjevaju četničke pjesme, a zatim su ih postrojili u četiri vrste.

    Kako nas, u postupku protiv Božidara Kuvelje, obavještavaju dvojica policajaca, zaštićenih svjedoka (KB-116 i KB-117), spomenuti komandir Milidragović je zatražio da se donese mitraljez, koji je, u nedostatku dobrovoljaca, dao Kuvelji naredivši mu da puca, što je ovaj i učinio. Ubrzo je čitav plato ispred skladišta bio prekriven leševima, a Kuvelja je na kraju otišao među njih da pronađe preživjele i dokrajči ih.

    Na pitanje tužioca da li je ubijao, Kuvelja je odgovorio ambivalentno: „Jesam. Ja sam pucao ispod i iznad dosta. Da li je koga metak pogodio, ne znam. Ja nisam vidio da li sam… Svako ko se tu zadesio morao je pucati.“

    Da svako ko se tu zadesio nije morao pucati, potvrdila su dvojica zaštićenih svjedoka (S-102 i S-116) na suđenju Dušku Jeviću, komandantu Centra za obuku. Oni su do kraja ostali dosljedni svom dezerterskom uvjerenju. Ili barem tako kažu.

    Djeca

    Još su u večernjim satima 13. jula, pukovnik Ljubiša Beara i Miroslav Deronjić počeli organizirati odvoz i pokopavanje tijela. Zaključeno je da će radnici jedinice za asanaciju Komunalnog preduzeća „Rad“ i oni iz Civilne zaštite Bratunac već sljedećeg jutra prionuti na posao.

    Vozač Krsto Simić će posvjedočiti da je, po naređenju iz Bratunačke brigade, u konvoju od pet kamiona stigao u Kravicu, gdje je čekala gomila leševa. Radnici civilne zaštite u plavim uniformama su, veli on, ubacivali tijela u kašiku jednog rovokopača, koji bi ih zatim tovario na kamion. U jednom trenutku, iako je bio obični vozač, Simić je, kaže, morao preuzeti rukovanje rovokopačem, jer rukovalac građevinskom mehanizacijom Radenko Đurković „nije mogao psihički izdržati ovaj posao“.

    Cijeli dan su, kaže Simić, tovarili tijela, sve do navečer, iznoseći ih jedno po jedno, jer rovokopač nije mogao proći kroz uska vrata skladišta.

    Načelnik štaba Civilne zaštite Ljupko Ilić, koji je radnicima donio jelo i rakiju, svjedočio je da je Krsto Simić izišao iz rovokopača sav oznojen. „Pozdravio se“, kaže, „i tražio rakiju. On nije mnogo pio, nego je rakijom prao ruke i umivao se.“ Ilić se, kaže, onesvijestio kada je provirio i vidio pun magacin leševa.

    Radnici su odvezli tijela u Glogovu, gdje ih je čekala friško iskopana masovna grobnica. Dva-tri mjeseca kasnije, kada su američke vlasti objavile satelitske snimke lokacija grobnica, većinom isti ljudi su ponovo iskopavali tijela iz grobnice u Glogovoj i premještali ih na druge lokacije u Zelenom Jadru.

    Zaštićeni svjedok P-135, etnički Srbin se, pred haškim sudijama, prisjetio smrada koji je zahvatio Bratunac, kada su, ujesen 1995, prolazili kamioni sa tijelima: „Sjećam se da sam sjedio kući. Bio je otvoren prozor na mojoj sobi. Osjetio sam nevjerovatan smrad. Nisam… Pretpostavio sam… Znam šta je smrad raspadnutog ljudskog tijela. Sutradan sam čuo priče da su djeca na ulici vidjela nekakve noge, ne znam, dijelove ljudskih tijela.“

    Z ideologija

    Uzimajući u obzir razmjere zločin koji je počinjen u Kravici, tamošnja zgrada Poljoprivredne zadruge ne bi smjela biti ništa drugo, osim muzej ili spomenik. Ocjena bratunačkog načelnika Srđana Rankića da su narodu „potrebne fabrike, a ne jeftina nacionalistička demagogija i muzeji“ više je pakosna nego maloumna, ako imamo u vidu da općinske vlasti u Bratuncu već 27 godina ne dopuštaju da se u Kravici postavi čak ni spomen-ploča.

    Općina Bratunac je, na ljeto i jesen 1995. godine, aktivno učestvovala u prikrivanju genocida, putem svog Štaba civilne zaštite i komunalnog preduzeća „Rad“ koji su pomagali zakopavati leševe u masovne grobnice, kako bi se prikrio zločin. Posljednja odluka Općine Bratunac da, gazeći volju porodica žrtava, renovira objekat i stavi ga u komercijalnu funkciju, nije ništa drugo nego mirnodopski nastavak te politike.

    Dok razmišljamo o uzrocima bezobzirnosti bratunačkih vlasti, valja se prisjetiti da je, dvije sedmice uoči agresije na Ukrajinu, ruski ambasador posjetio Bratunac, susrevši se sa općinskim vlastima i članovima Istočne alternative, udruženja koje redovno veliča Mladića, 11. juli naziva „danom oslobođenja Srebenice, a 2015. godine je, nakon ruskog veta na britansku rezoluciju o genocidu, zidove zadruge u Kravici oblijepilo i slikama Vladimira Putina.

    Uz otvorenu rusku podršku ponižavanju žrtava genocida, i indolentan odnos euroatlantske zajednice, ideologija slova Z nema razloga da prestane bujati u Podrinju. Poruka da će na mjestima poput Kravice umjesto muzeja nicati tvornice, zvoni u praznini banalnosti zla iz kojeg je proistekla, dok Putinova vojska tijelima ukrajinskih civila puni nove masovne grobnice.

    Prednosti i mane Bećirovićeve kandidature: Kraj dinastije Izetbegovića ili vraćanje u život Dragana Čovića?

    Piše:
    Redakcija
    -

    U javnim istupima ga nećete vidjeti. Ali šef Delegacije EU u BiH Johan Sattler je, zapravo, najbitniji vezni igrač “opozicije” u takozvanom bosansko-bošnjačkom korpusu. On je, ustvrdit će izvori Istrage iz diplomatskih krugova, posljednjih sedmica održao nekoliko neformalnih sastanaka sa predsjednicima “opozicijskih” stranaka koje će, u konačnici, u subotu i formalno podržati kandidaturu Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda.  Sattlerov cilj je, prije svega, poraziti SDA kako bi se iz vlasti izbacila “barem jedna nacionalna stranka”.

    Bećirovićeva pobjeda – konačni pad dinastije Izetbegovića

    Istina je da je široka koalicija stranaka sa sjedištem u Sarajevu prevashodno uspostavljena na motivima da se porazi SDA. I, s obzirom na loš imidž predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, Bećirović u utrku ulazi kao favorit. Pobjeda Bećirovića bi značila da prvi put, uslovno rečeno, ljevičarke stranke sa sjedištem u Sarajevu imaju člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Pobjeda Bećirovića bi, sigurno, značila i početak kraja ere Izetbegovića u “bošnjačkom korpusu”. To su, ukoliko gledate iz perspektive lijevih birača, prednosti široke koalicije usmjerene protiv predsjednika SDA. Jer poretkle tri decenije, uglavnom vlasti SDA, obilježene su korupcijskim aferama. Na stranu sada što su se kao glavna alternativa Stranci demokratske akcije nametnuli oni koji su bili među najbitnijim igračima te stranke – od ASD-a sa Rifatom Hozanovićem u Krajini, preko Fuada Kasumovića u Zenici, Elmedina Konakovića, Aljoše Čampare, Denisa Zvizdića i Semira Efendića u Sarajevu, pa sve do Mirsada Kukića u Tuzlanskom kantonu. Ako se pogleda iz tog ugla, porazom Izetbegovića se, zapravo, ne mijenja ideologija. Mijenjaju se, isključivo, kadrovi. No, to je već pitanje za neke druge analize.

    Bećirovićeve prednosti

    Vratimo se Denisu Bećiroviću, SDP-ovcu sa dugogodišnjim stažom koji iza sebe nema korupcijskih afera i koji, izuzmemo li glasanje za Zakon o prebivalištu, ulazi u kampanju poprilično čist, za razliku od Izetbegovića koji na plećima nosi “respiratore”, diplome supruge Sebije i opće nezadovoljstvo u društvu. Iako je godinama  u institucijama, Bećirović je, uglavnom, djelovao iz opozicije i parlamentarnih kupa. Upravo je to njegova najveća prednost, jer mu tokom kampanje, SDA i protivnici neće moći spočitavati da je korumpiran niti će ga moći vezati za bilo kakve afere koje se odnose kurupciju.

    Međutim, kada se zađe u sferu politike, Bećirović će se, objektivno, suočiti sa ozbiljnim problemima

    Kandidat za predsjednika SDP-a

    S obzirom na to da aktualnom predsjedniku SDP-a Nerminu Nikšiću ističe mandat na čelu stranke i da više nema pravo da se kandidira, predstojeći Opći izbori su, zapravo, i izbori za predsjednika SDP-a. Ukoliko Denis Bećirović postane član Predsjedništva BiH imat će otvoren put da postane i predsjednik SDP-a BiH, jer u tom trenutku neće postojati nijedan stranački kadar sa većim izbornim legitimitetom. S obzirom na to da u SDP-u postoji ne tako mali broj kandidata za šefa partije, a koji su poprilično jaki lokalni igrači (Jasmin Imamović, Zukan Helez, Aner Žuljević), to bi Bećiroviću moglo predstavljati problem. Podrškom Denisu Bećiroviću svi oni koji sebe vide na mjestu predsjednika SDP-a BiH bi sebi zatvorili vrata u utrci za stranačkog šefa koji će, evidentno je, u konačnici odlučivati o najbitnijim pozicijama u državi ukoliko SDP ostvari dobar rezultat. Drugi problem Denisu Bećiroviću može predstavljati činjenica što će on, ukoliko izgubi izbore, sasvim sigurno ostati bez svih bitnih pozicija. Naime, predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić će, izvjesno je, nositi listu za Parlament BiH iz izborne jedinice 2A (HNK). Nikšić sigurno nema nikakve šanse da osvoji direktni mandat iz te izborne jedinice koja daje tri zastupnika (do sada je HDZ osvajao 2, a SDA 1). Nikšić će, sigurno, biti nosilac i kompenzacijske liste, ali ni to mu ne bi garantiralo ulazak u Parlament. Podrška SDP-u BiH će, sigurno, porasti i, s obzirom na sukobe u HDZ-u Livno, SDP BiH bi mogla dobiti direktni “državni” mandat iz izborne jedinice 1A (USK i Livno). To bi SDP-u smanjilo “višak glasova” koji donose kompenzaciju, tako da bi zbog tog mandata Nermin Nikšić mogao ostati bez mandata u Predstavničkom domu PS BiH. U tom bi slučaju lider SDP-a ušao u Dom naroda BiH, a Bećirović bi izgubio pozicije na državnom nivou. To je, naravno, sve pod uslovom da izgubi u utrci za člana Predsjedništva BiH u kojoj je favorit.

    “Sukob” Bećirovića i Izetbegovića otvara vrata HDZ-u

    Opasnost “velikog” rata bošnjačkih kandidata možda je najbolje detektovao lider Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić koje se pridružio opozicijskim strankama u podršci Bećiroviću.

    “Mislim da ta vrsta naše odluke znatno utiče i na izbornu kampanju SDA, koja je do sada imala taj komoditet da s nekim drugim institucijama, da im ne spominjem ime, može da se bavi manipulacijom glasova, pa ih prebacuje gospodinu Komšiću, da će se sada i ljudi u SDA zapitati da li tome ima više prostora. Mislim da neće imati prostora, ali naše je da vodimo kampanju i mi ćemo je raditi zajedno, pravi se jedna nova politička priča, ta politička priča može izgledati, mada je tu nevažan pojedinac, kao jedno veliko objedinjavanje opozicije koje će biti sada prva stepenica na kandidatu zajedničkog tipa, a druga pravljenju postizborne koalicije na bazi postignutog rezultata svakog političkog subjekta”, kazao je Radončić.

    Prebacivanje fokusa na bošnjačkog kandidata sigurno će smanjiti šanse Željka Komšića u utrci sa kandidatom Čovićevog HNS-a. Prema zvaničnim podacima, Komšić je 2018. godine osvojio 225 hiljada glasova. Draga Čović je osvojio 154 hiljade. Međutim, Čović ili njegov kandidat sada može računati i na oko 26 hiljada glasova koje je 2018. godine osvojila Diana Zelenika kao kandidat HDZ-a 1990. U zbiru bi, dakle, kadndidat Čovićevog HNS-a imao najmanje 180 hiljada glasova. S obzirom na kampanju iz sudsjedne Hrvatske, HNS-ov bi kandidat mogao osvojiti oko 200 hiljada glasova, što je već na rubu ugrožavanja Željka Komšića. Prođe li, u tom slučaju kadar HNS-a u Predsjedništvo BiH to bi moglo predstavljati ozbiljan problem za budućnost države. Naime, nakon afere beogradski stanovi Mirka Šarovića, opozicija u Republici Srpskoj izgubila “borbu protiv korupcije” kao jedini preostali argument u borbi protiv Milorada Dodika, Stoga je lider SNSD-a apsolutni favorit u utrci za člana Predsjedništva BiH iz RS.  U kombinaciji sa Dodikom i HNS-ovim kandidatom, potpuno bi svejedno bilo bošnjački kandidat za člana Predsjedništva BiH pobijediti.

    U “sveopćoj podršci” Bećiroviću svoju šansu vide i mediji pod kontrolom Čovićevog HNS-a koji su već počeli likovati, ističući, pritome, da su Komšićeve šanse da ponovo pobijedi znatno umanjene.

    Bećirovićev teret “izbornog zakona”

    Ostvari li se, za lijevo orjentirane birače, najbolji scenarij, prema kojem Denis Bećirović i Željko Komšić ulaze u Predsjedništvo BiH, SDP BiH će se naći u velikom “ideološkom” procjepu. S obzirom na to da je široku podršku dobio isključivo na koaliranju protiv SDA i Bakira Izetbegovića, od Bećirovića će koalicijski partneri očekivati odluke prema kojima će SDA biti eliminirana iz vlasti. Prva prepreka je imenovanje mandatara. S obzirom na rotaciju na poziciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, ta funkcija bi u narednom mandatu trebala pripasti Hrvatima. Bez adekvatnog pozicioniranja Hrvata na kantonalnim listama “ljevičarskih partija”, i “sigurnih” šest (anti HDZ) Hrvata u Domu naroda FBiH bez Dragana Čovića neće biti moguće formirati ni Vladu Federacije  niti Vijeće ministara BiH. Čović će, izgubi li on ili njegov kandidat u utrci za člana Predsjedništva BiH spas tražiti na poziciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Mandatara za novi saziv VM imenuje Predsjedništvo BiH. Željko Komšić, prođe li u Predsjedništvo, sigurno neće podržati HDZ-ovog šefa Vijeća ministara BiH u kojem neće biti SDA ili DF-a. To znači da bi Denis Bećirović morao preglasati Komšića i glasati sa članom Predsjedništva BiH iz RS-a (vjerovatno Dodik) da Čović ili neko HNS-ov bude šef Vijeća ministara BiH. Ukoliko to, pak, odbije, Bećirović bi se mogao naći na udaru koalicijskih partnera iz SBB-a Fahrudina Radončića i Naroda i Pravde Elmedina Konakovića koji, za sada, nemaju ništa protiv koaliranja sa HDZ-om BiH (bez SDA) i koji su zagovornici izmjena Izbornog zakona po mjeri HDZ-a BiH i “legitimnog predstavljanja”. Denis Bećirović će se, tako, naći između ideologije vlastite stranke koju će, u tom slučaju, sigurno preuzeti, i koalicijskog pritiska Konakovića, Radončića i dijela međunarodne zajenice okupljene oko Johanna Sattlera koji je zagovornik izmjena Izbornog zakona u skladu sa željama HDZ-a BiH.  Istina, Denis Bećirović nije imao tih dilema kada je kao šef Predstavničkog doma Paralementarne skupštine BiH prije tačno deset godina glasao za izmjene Zakona o prebivalištu BiH, izmjene Zakona o sukobu interesa, kao i Zakona o javnim nabavkama koje su, u potpunosti, unazadile demokratske procese u BiH.

    Šta, zapravo, znače Schmidtovi prijedlozi: Bez HDZ-a više neće biti moguće formirati Vladu FBiH, a Dom naroda FBiH će i dalje razmatrati sve odluke i zakone

    Piše:
    Redakcija
    -

    Nametne li Christian Shcmidt izmjene izmjene Izbornog zakona o kojima smo proteklih dana pisali, HDZ BiH će postati nezaobilazan faktor prilikom formiranja Vlade Federacije BiH. Stranka Dragana Čovića će, faktički, biti uknjižena u Ustav Federacije BiH.

    Dvije stvari su ključne – uvođenje cenzusa prilikom izbora delegata u Dom naroda FBiH i način izbora predsjednika Federacije BiH. Sve druge najavljene izmjene su, zapravo, šminka koja bi trebala prikriti suštinu eventualne OHR-ove odluke.

    Pozivajući se na svoje izvore, sarajevska N1 televizija je objavila dokument koji priprema OHR, a koji je, u suštini, potvrda svega onoga što smo i najavljivali proteklih dana. Mada se eventualna odluka OHR-a predstavlja kao rješavanje mehanizama blokade u Federaciji, to je, zapravo, samo kozmetika koja prikriva suštinu – a to je predaje Federacije BiH u ruke HDZ-u Bosne i Hercegovine.

    “Definicija vitalnih nacionalnih interesa će biti pojednostavljena. Na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa više se ne može pozivati po svim pitanjima, već samo po pitanjima koja su navedena u Ustavu. Vijeće za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa pri Ustavnom sudu će razmotriti sva ova pitanja”, navodi N1 prvi segment eventualne Schmidtove odluke.

    Odje se, dakle, suštinski ništa ne mijenja. Dom naroda FBiH će, kao i do sada, odlučivati o svim pitanjima. Svi zakoni će, kao i do sada, morati biti razmatrani i na Domu naroda FBiH. Osim toga, ako vitalni nacionalni interes ostane na nivou odredaba Ustava FBiH, to će značiti istu situaciju kao i do sada.

    “Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definirani na slijedeći način:- ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti;- identitet jednog konstitutivnog naroda;- ustavni amandmani;- organizacija organa javne vlasti;- jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka;- obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe;- teritorijalna organizacija;- sistem javnog informisanja i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda”, piše u Ustavu Federacije BiH.

    Ključni je posljednji stav koji glasi: i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda.

    To znači da će i pitanje vitalnog nacionalnog interesa ostati kao i do sada. A čak i da se ova odredba ukine, suština se ne mijenja, jer vitalni nacionalni interes do sada nije bio uzrok blokada.

    Idemo dalje, prema konstituiranju Doma naroda FBiH. Ovaj Dom ima 58 delegata koji se biraju iz kantonalnih skupština.

    “Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva.Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu.”, piše u Ustavu FBiH.

    Ovdje je ključna odredba koja naglašava da svaki kanton daje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda.

    Evo šta predalaže OHR.

    “Raspodjela mandata u Domu naroda Federacije BiH će biti reprezentativnija u raspodjeli konstitutivnim narodima iz svakog kantona. Sadašnji propis je doveo do ponekad neuravnotežene zastupljenosti konstitutivnih naroda Federacije BiH u Domu naroda. Jedino kantoni gdje jedan konstitutivni narod čini preko 3% ukupne populacije tog konstitutivnog naroda u cijeloj Federaciji BiH će birati delegate tog konstitutivnog naroda u Dom naroda FBiH. Međutim, u Izbornom zakonu će biti uključen zaštitni mehanizam kako bi se osiguralo da svi kantoni budu zastupljeni u Domu naroda. Ovo pravilo podjednako štiti Bošnjake, Srbe i Hrvate koji žive u kantonima u kojima su brojčano manjina”, navedeno je u dokumentu koji je objavio N1.

    Već smo na Istraga.ba objavili ovu namjeru OHR-a koja bi, u konačnici, rezultirala da BPK (Goražde) i USK-a (Bihać) nemaju delegate iz reda hrvatskog naroda. To bi, dalje, značilo, da kantoni u kojima je dominantan HDZ daju više od dvije trećine delegata u Klubu Hrvata. Po automatizmu, HDZ ili stranke okupljne oko HNS-a će dobiti i sigurna četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, uz mogućnost da izaberu svih pet delegata.

    I sada dolazimo do ključnog dijela. Izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.

    “(1) U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. (2) Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda.(3) Ukoliko ni jedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidovanja se ponavlja.(4) Ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatraće se da su kandidovane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo jednom Domu”, navedeno je u Ustavu Federacije BiH.

    OHR sada predlaže drugačiji mehanizam.

    “Za imenovanje kandidata potrebni su glasovi najmanje 8 delegata u svakom klubu Doma naroda FBiH. Ako jedan klub ne uspije nominirati kandidata u roku od 30 dana, broj delegata koji je potreban da to učini smanjit će se na 5. Ako ni to ne dovede do nominacije, nominacija će biti moguća od bilo koje grupe od 2 delegata nakon dodatnih 30 dana”, navedeno je u prijedlogu.

    S obzirom na to da će HDZ BiH uvijek imati najmanje 14 delegata u Klubu Hrvata,  oni će uvijek u prvom krugu moći predložiti predsjednika ili potpredsjednike Federacije. Drugi klubovi, u kojima postoji opozicija, nadmetat će se ko će u prvom krugu doći o osam delegata. I samo za njih će važiti drugi krug. Toi znači da će HDZ uvijek imati predsjednioka ili potpredsjednika FBIH čiji je potpis nužan za predlaganje i imenovanje premijera FBiH i ministara u Vladi FBiH.

    Ovdje imamo još jednan problem. Zbog cenzusa od tri posto, najviše delegata iz reda srpskog naroda dat će Livanjski kanton. U tom je kantonu dominantan SNSD Milorada Dodika. Na taj način HDZ i SNSD postaju ključni za formiranje Vlade Federacije.

    Politička biografija Christiana Schmidta: Od odobravanja upotrebe nedozvoljenih pesticida do pokušaja rehabilitacije nacističkih pilota

    Piše:
    Redakcija
    -

    Iako je evidentno da iza zavjese postoje pritisci na samog visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona, sasvim je jasno da bi, u slučaju nametanja,najveću odgovornost snosio lično on.

    Već smo objavljivali i da su i na bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka iz međunarodne zajednice vršeni pritisci da ne nameće zakon kojim je kriminalizirano negiranje genocida, ali je, na kraju, odluka bila njegova.

    Više od deceniju, u međunarodnoj zajednici su snažni glasovi za gašenje OHR-a, a njihov ključni argument bi bio da su „sada i Bošnjaci protiv OHR-a“, čime bi se otvorio put za kraj ove institucije.

    Nametanje izbornog zakona bio bi vjerovatno posljednji Schmidtov potez u BiH, koji bi obilježio njegov mandat, jednako kao što je Inzkov mandat obilježilo nametanje kojim je zabranjeno negiranje genocida.

    Imajući u vidu da se Schmidtove izmjene Izbornog zakona temelje na udovoljavanju zahtjevima HDZ-a, njegovo naslijeđe u Bosni i Hercegovini bi bilo zapamćeno kao cementiranje etničkih podjela.

    Schmidtova politička karijera bila je u znaku skandala. Njegovi protivnici su podsjećali da je ostao bez pozicije ministra poljoprivrede zbog skandala sa odobrenjem korištenja pesticida, ali ipak najveći skandal, koji je kasnije zataškan, bio je  2007. godine, kada je kao državni sekretar za odbranu pokušao da rehabilitira nacističkog pilota Wernera Möldersa.

    Kako je pisao njemački magazin Kontraste, njemački ministar odbrane Peter Struck (SPD) 2005 je, nakon kritika u javnosti, zabranio da se jedna vazduhoplovna jedinica zove po Möldersu.

    Dvije godine nakon toga, Christian Schmidt je pokrenuo inicijativu za rehabilitaciju ovog pilota Luftwaffe.

    Mölders je, kako piše njemački magazin Kontraste, bio jedna od poznatih figura Trećeg Rajha, između ostalog zahvaljujući jako bliskim vezama sa Hermannom Göringom, šefom nacističkog vazduhoplovstva i jednim od prvih Hitlerovih saradnika.

    Mölders se, navodi Kontraste, borio na strani nacista u Drugom svjetskom ratu, kao i ranije u Španskom građanskom ratu kao dobrovoljac. Bio je pripadnik zloglasne legije Kondor, tokom čijih bombardovanja su ubijene hiljade civila. Sam Hitler ga je nagradio najvišim odlikovanjima, a nakon pogibije proglašen je „herojem nacional-socijalizma“.

    Uprkos tome, pisao je njemački magazin, Schmidt je branio Möldersa, govoreći na televiziji da ovaj nacistički pilot „nema smeđih mrlji na svom prsluku“.

    Njemačka javnost je tada žestoko reagirala, podsjećujući da je Legija Kondor, kojoj je Mölders pripadao, učestvovala u zločinima.

    Strajući u odbranu Möldersa, Schmidt je, kako je pisao magazin Kontraste, prekršio rezoluciju Bundestaga u kojoj je rečeno da se neće dodjeljivati odlikovanja pripadnicima Kondor legije.

    Među ostalim, reagirao je historičar Detlef Bald koji je naglasio da je Mölders gradio karijeru kao vjerna karika u nacional-socijalističkom lancu, te da je kao pilot učestvovao u nacističkom bombardovanju Londona i Dunkirka.

    Schmidt je tvrdio da Mölders nije imao nikakve veze sa nacističkom ideologijom, što je demantirao historičar Bald, kazavši da su Schmidtove tvrdnje netačne i vrlo opasne, jer je Mölders bio aktivni propagator nacional-socijalizma, te da se nikada nije distancirao od projekta istrebljenja Jevreja.

    Magazin Kontraste je tada podsjetio na Möldersovo ushićenje povodom prizora zapaljenog Dunkirka, kao i njegove stavove da je „divan osjećaj za Nijemce boriti se u [ovom] ratu“.

    Ovaj njemački medij je tada ocijenio da je vrlo opasno što Schmidt, uime Ministarstva odbrane, pokušava rehabilitirati nacističkog pilota i ikonu desničarskih esktremista u Bundeswehru.

    Petnaest godina kasnije, Schmidt nije našao za shodno da se uključi u borbu protiv diskriminacije nad Jevrejima i Romima u političkom sistemu Bosne i Hercegovine.

    Umjesto toga on je odlučio da bonske ovlasti koristi za produbljivanje etničke segregacije i cementiranje pozicije u vlasti HDZ-a, stranke koja njeguje tekovine herceg-bosanskih moldersa.

    Ako dođe do nametanja Izbornog zakona, bosanskohercegovačka i međunarodna javnost će pamtiti Christiana Schmidta po tome, što je nakon pokušaja rehabilitacije nacističkog heroja Wernera Möldersa, omogućio HDZ-u da njeguje tekovine Darija Kordića i drugih ratnih zločinaca koje ova stranka uzima kao svoje političke uzore.

    “Tjedna heftarica” Senada Avdića na OBN TV: Šta hafiz Dževad Gološ misli o zločinu kriminala za kojeg je optužen njegov kolega, hafiz Faris Gavrankapetanović?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    PONEDJELJAK, 19. DECEMBAR

    Sudbinu sarajevskog nastavnika Samira Alihodžića, osuđenog za pedofiliju, riješila je jedna politička stranka, a ne institucije koje su za to nadležne. Stranka Narod i pravda čiji je jedan od ključnih ljudi donedavno bio Alihodžićev punac, moguće i zaštitnik Kemal Ademović, osudila je povratak pedofila na mjesto zločina čime je stavila tačku na ovaj skandal. Danas su o ovom slučaju raspravljali i roditelji učenika iz škole na Grbavici, a neposredno pred njihovo okupljanje nastavnik Alihodžić je podnio ostavku. Ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminovićje nakon išareta vrha svoje stranke uputila inspektore da provjere sve okolnosti, propuste i nezakonitosti vezane za ovaj slučaj.

    Naida Hota-Muminović

    Potpuno je neshvatljivo da osim Naše stranke nijedna druga politička grupa koja čini vlast u sarajevskom Kantonu nije reagirala niti se željela umiješati na ovaj skandal koji je uzdrmao javnost. I nije to prvi put da se stranke Trojketako odnose prema eklatantnim primjerima bezakonja i zločina pod pokroviteljstvom njihovih koalicijskih partnera. Kada je prije dvije godine otkriveno da je SDP na čelo jednog javnog preduzeća postavila notornog i osuđenog ratnog zločinca, taj užas se tretirao kao unutarnji problem te stranke, a ne težak propust Vlade koja je osnivač tog preduzeća. Ono što se naziva čvrsta koalicija jeste po svemu sudeći prešutni dogovor stranačkih lidera da se jedni drugim neće miješati u posao, odnosno u resore koje su „poklopili“. Članovi Naroda i pravde su sebi osigurali potpuno kontrolu nad oblašću prosvjete i obrazovanja, pa je tako nastavnik pedofil i njegovi zaštitnici postao njihov interni, skoro obiteljski problem, a ne Vlade i cijelog društva.

    Ako tako  vlast na nivou Kantona Sarajevo funkcionira, dakle da se zbog mira u kući, preciznije, ostanka na vlasti, jedni drugim ne miješaju u posao, sa kojim se pravom može očekivati da sličan model vladanja neće biti primjenjen i na višim razinama vlasti.

    Kada su prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik i Dragan Čović javnosti saopćili da će biti partneri na državnoj razini, ali i Federaciji BiH, otkrili su i glavni princip tog partnerstva: mi nećemo jedni druge ničim uslovljavati, kazao je Dodik. Čini se da je taj princip na dobrom putu da postane univerzalan, te da će nemiješanje jednih u poslove drugih u zajedničkim tijuelima vlasti, biti standard na kojeg će pristati i stranke Osmorke. Njihova vlast u Kantonu Sarajevo, odavno tako funkcionira.

    UTORAK, 20. DECEMBAR

    Tribina pod naslovom „Zločin ateizma“ održana je u sarajevskoj općini Vogošća i ako je suditi prema medijskim izvještajima bila je dobro posjećena.

    Triibina je posljednjih dana dobro reklamirana. Jedan mladi član Naše stranke tražio je zabranu njenog održavanja, a ništa tako na privlači pažnju i znatiželju kao potencijalno  zabranjeno voće. Predavač je bio Dževad Gološ, islamski učenjak, dobro poznat kroz svoje česte i intrigantne nastupe na društvenim mrežama u kojima komentira aktuelne društvene, političke i vjerske fenomene, događaje i pojave.

    Mediji su šturo prenijeli dijelove Gološevog predavanja i njegove komunikacije sa prisutnom publikom.

    Timur Vilić, pomenuti član Naše stranke obrazlažući svoj zahtjev za zabranu tribine, kazao je da „ateizam nije zločin, nego legitiman svjetonazor u svim sekularnim državama“.

    Dževad Gološ i Timur Vilić na Face TV

    U sociologiji religije i filozofiji ateizam nije jednoznačan i jedinstven pojam. Ozbiljni terotetičari ukazuju na desetak vsrta i oblika, odnosno škola ateizma. Koliko se može vidjeti, islamolog Dževad Gološ je to pitanje pojednostavio svodeći ateizam isključivo na bezbožništvo, što predstavlja simplificiranje i svojevrstan vjerski populizam.

    Nije poznato da li se tokom svoga školovanja u Bosni i Hercegovini, ili Tunisu Gološ susreo sa knjigom „Drama ateizma“, kapitalno djelo sociologije i antroplogije religije zbog kojeg je autor Prof. Esad Ćimić prognan iz sarajevske akademske i naučne zajednice. Ćimić je kritiziran jer je i ateiste dijelio na pravoslavne, katoličke i islamske, tvrdeći da ni ateisti ne mogu biti izopćeni iz konfesionalne tradicije  naroda kojem pripadaju.

    Tribinu „Zločin ateizma“ organiziralo je Omladinsko udruženje „Tempo“, koje se, navodno. finansira iz budžeta općine Vogošća. To udruženje okuplja mlade i nešto starije muslimanske vjernike koji štite i promiču islamske vrijednosti. Na predavanju se moglo vidjeti nekoliko visokopozicioniranih članova Stranke demokratske akcije, uglavnom ljudi iz najbližeg okruženja njenog predsjednika Bakira Izetbegovića. Moglo bi se, uz određene ograde, konstatirati da udruženje Tempo i predavač Dževad Gološ u svom javnom djelovanju promiču iste one vrijednosti i principe na kojima bazično i izvorno stoji Stranka demokratske akcije. Oni nisu nikakvo marginalno, underground udruženje, nego su sastavni dio političkog, ideološkog i vjerskog mainstrema nastalog u krilu SDA. Kao što je odmah nakon rata bilo udruženje Aktivna islamska omladina sa stotinama svojih podružnica i hiljadama članova fiannciranih iz tajnih, neiscrpnih arapskih izvora, tako su i Tempo i slične udruge samo udarni ešalon SDA u njenoj borbi protiv sekularnog karaktera BiH i njenog društva. Čak i mizernih pet posto ljudi koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao ateisti, predstavljaju smetnju i prepreku u ostvarenju tog suštinskog i konačnog cilja tog vjersko-političkog projekta.

    Naravno da tribine poput ove večerašnje u Vogošći ne treba zabranjivati. Treba im se međutim, aktivno, kreativno i inventivno suprotstavljati. Mogla bi recimo Naša stranka kao politička stranka koja najdosljednije i najglasniji brani sekularističke principe odgovoriti. Recimo, mogli bi  organizirati predavanje povodom pola stoljeća Ćimićeve knjige, Ili još bolje i domišljatije da organiziraju tribinu o zločinima vjernika, domaćih i inozemnih. Za početak, recimo, mogla bi se, kao uvod u raspravu, pročitati optužnica Tužiteljstva BiH protiv doktora Farisa Gavrankapetanovića. I ovaj je ljekar koji je nedavno uhapšen zbog zločina korupcije, kriminala… također  u slobodno vrijeme hafiz i učenjak, baš kao pomenuti islamski misionar Dževad Gološ.

    SRIJEDA, 21. DECEMBAR

    Na prve barikade postavljene na puteve  u nekadašnjoj državi naišao sam u avgustu 1990. godine. Tokom putovanja iz Sarajevu u Knin na bosanskohercegovačkoj strani granice u okolini Bosanskog Grahova nekoliko šareno odjevenih muškaraca naoružanih dugim cijevima blokirali su cestu balvanima i kontrolirali putnike u vozilima. Dva dana kasnije u pokušaju da se iz Knina prebacim do Šibenika, negdje u okolini Benkovca osujetili su me također balvani na kojima su stajali, ljutiti, naoružani mladići. Bilo je vrijeme ljetne turističke sezone, stotine vozila se nasukalo na barikade širom takozvane SAO Krajine. Imao sam razumijevanje za frustraciju Srba u Hrvatskoj nakon dolaska na vlast nacionalističkog režima Franje Tuđmana, ali nikakvog razumijevanja nisam našao za naoružane, nekulturne dilbere koji su me satima na vrelom asfaltu držali na nišanu. Kasnije je ta kampanja blokada puteva dobila naziv-balvan revolucija.

    A onda su, godinu i pol dana kasnije, barikade punktovi, blokade stigle u moj grad i pod moje prozore. Prvog marta 1992. godine Sarajevo je ispresijecano barikadama na njegovim klljučnim ulicama. I u jednom i u drugom slučaju, Knina i Sarajeva, barikade su bile zloslutni vjesnici rata, stradanja.

    Na sjeveru Kosova lokalni Srbi već petnesetak dana bdiju nad barikadama kojima su paralizirali cjelokupan promet. Na zahtjeve vlasti u Prištini da ih uklone, odgovaraju da će to učiniti pod određenim, političkim i sigurnosnim uvjetima. Režim u Beogradu ih u tome bezrezervno podržava i ohrabruje, tvrde da na taj način kosovski Srbi spašavaju vlastite živote, dostojanstvo i budućnost.

    Dejan Ilić, lucidni beogradski publicista, na portalu Peščanik analizira danas fenomen srpskih barikada kroz vrijeme i prostor. „Evo ima već trideset godina kako Srbi ne mogu da se dosete ničeg pametnijeg od barikada“, piše Ilić. On govori da su barikade izum, Srba iz Beograda. Barikade, piše on, nisu donijele ništa dobro ni Srbima, a pogotovo njihovim susjedima. „Možemo li od barikada na Kosovu očekivati da ne završe kako su završile barikade oko Knina“. Dejan Ilić ne daje odgovor, niti ga iko može dati, ali ne vidi opravdanje za krizu na Kosovu koja je nastupila podizanjem barikada.

    Dejan Ilić

    Barikade na Kosovu, ali i one ranije u Hrvatskoj i BiH, jedna je od tema koju pretresam danas sa piscem Abdulahom Sidranom. Slažemo se  da smo i jedan i drugi prvu balvan revoluciju u Hrvatskoj pogrešno smatrali oblikom borbe tamošnjih Srba protiv najavljenog njihovog pretvaranja u građane drugog reda. Pokazat će se, međutim, da su balvani bili sredstvo Beograda za iscrtavanja nacionalnih granica buduće proširene srpske države nastale na razvalinama Jugoslavije.

    Poznati pisac kaže da su barikade, blokade puteva duboko ukorijenjenje u srspkoj epskoj, deseteračkoj junačkoj  tradiciji. Podsjeća na čuvenu  pjesmu Oranje Kraljevića Marka u kojoj najpoznatiji srpski desetarački junak prkosi Turcima tako što ore drumove i prepire se sa njima da bi ih na kraju sve posjekao i oteo im novac i odnio materi da joj se nađe. Davno smo upamtili stihove o nadgornjavanju srpskog junaka i turskih zavojevača  „More Marko ne ori drumove, more Turci ne gazte oranje“. Sidranovoj analizi dodajem da sličan motiv postoji i u filmskom remek- djelu „Ko to tamo peva“ kada seljak uz pomoć sinova-hrmaplija blokira putovanje autobusu familije Krstić sve dok mu se za prolaz ne plati harač.

    No, ima još jedna deseteračka dosjetka koja se prenoseći sa koljena na koljeno održala u kolektivnom pamćenju, a kaže „drumovi će poželjeti Turaka, a Turaka više biti neće“. Drumovi i ceste u Kninu i cijeloj Krajini su poželjeli bivše građane srpske nacionalnosti, ali njih već odavno tamo nema. Nema previše Srba ni na Grbavici gdje je 5. aprila 1992. godine zaustavljen trolejbus u kojem sam se vozio prema gradu.

    Bilo bi tragično da se sličan scenarij ponovi i sa onim koji danima oru, odnosno blokiraju drumove na Sjeveru Kosova.

    ČETVRTAK, 22. DECEMBAR

    Mediji, ne samo regionalni, nego recimo i oni u Italiji i Engleskoj, bave se proslavom u Hrvatskoj osvajanje 3.mjesta  na minulom SP u Kataru. Objavljuju se snimke na kojima bronzani vatreni reprezentativci Dejan Lovren i Marcelo Brozović u deliričnom stanju pjevaju pjesme Marka Perkovića Thomsona pa i onu koja počinje sa ZA DOM SPREMNI.

    Noćas se ZA DOM SPREMNI klicalo i u Livnu gdje su hiljade ljudi oduševljeno dočekali svog sugrađanina Zlatka Dalića, izbornika reprezentacije Hrvatske.

    Na ovogodišnjim slavljima kantautor Thompson se nije pojavljivao, ali su njegove pjesme bile izvođene kao nikada ranije. Pjesma „Lijepa li si“, u kojoj se među krajolike i regije u Hrvatskoj svrstava i tzv. Herceg-Bosna, postala je neformalna himna hrvatskih navijača, ali i nogometaša. Svojedobno je njen autor Thompson otkrio da je tu pjesmu posvetio pokojnom Mati Bobanu, ratnom predsjedniku te ilegalne paradržavice jasno osuđene u Haagu kao produkt UZP-a.

    Brozović i Lovren slave uz Za Dom spremni

    Profesor i političar iz Zadra Marko Vučetić na portalu Autograf tim povodom je napisao: „Thompsonove pjesme su gubitničke, one ne opisuju sadašnju državu niti njezinu povijest nego zastrašuju time kakva je ova država mogla biti da su kojim slučajem pobijedili povijesni gubitnici“.

    Profesor Vučetić podsjeća da su i NDH i Herceg-Bosna bile pseudodržave koje su poražene i trajno osramoćene i osuđene. „Poražena pseudodržava, bila ona na tlu sadašnje Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, nije nešto što izaziva ponos, nego istinsko egzistencijalno gađenje“.

    O pjesmi „Lijepa li si“, posvećenoj Mati Bobanu zadarski profesor kaže da nije pjesma pobjeda i sportskih uspjeha nego opis gubitništva. „Od kada sam čuo tekst te pjesme u svim prilikama kada se ona izvodi“, piše Milenko Vučetić, „redovito ostajem sjediti“.

    To je pjesma poraženih“, zaključuje on.

    PETAK, 23. DECEMBAR

    Njemački novinar Michael Martens, kod nas najpoznatiji kao autor sjajne biografije Ive Andrića, objavio je ovih dana set dokumenata koji bacaju potpuno drugačije svjetlo na  jugoslovensku krizu s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ti dokumenti koji potiču iz njemačkih diplomatskih arhiva pokazuju da su vlasti te zemlje imale mnogo rezervisaniji i kritičkiji odnos prema hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, nego što se tu tadašnjoj, a i kasnijoj, interpretaciji tvrdilo. Čelni ljudi Njemačke, kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscherprimili su Tuđmana u prvu službenu posjetu mnogo kasnije nego što je to hrvatski predsjednik želio. Prijem je bio hladan, protokol samo nešto malo ispod nivoa uvrede. Njemačka politika bila je tada protiv raspada Jugoslavije, što je u suprotnosti sa tvrdnjama naročito srpskih izvora koji su Kohla i Genschera uz Vatikan optuživali kao glavne razbijače zajedničke države. Njemački domaćini su na Tuđmanovu opsjednutost podjelom BiH, odgovorili snažnim upozorenjem da svako ko osporava tuđe granice, automatski dovodi u pitanje i svoje.

    Barem dvije važne, mada ne i sasvim nepoznate stvari, saznali smo iz diplomatskih dokumenata koje je objavio Martens: prva, da se Njemačka ne može optuživati da je razbila Jugoslaviju i, druga, da je kičma Tuđmanove politike bila i ostala podjela BiH. To je važno da se zna, jer kada danas političari iz Zagerba i Mostara tvrde da slijede politiku Franje Tuđmana, to  znači samo jedno; da su privrženi njegovoj patološkoj opsjednutosti podjelom i destrukcijom BiH.

    Gerhard Schroeder

    Propituje ovih dana državni vrh Srbije, samim tim i mediji u toj zemlji, vlastiti odnos prema Njemačkoj. Taj je odnos dviju država u posljednjih dvije decenije oscilirao od najotvorenijeg neprijateljstva devedestih, pa do prave idile u posljednjih nekoliko godina. Bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder, koji je vodio Njemačlku u vrijeme bombardiranja Srbije, postao je savjetnik i najbliži prijatelj srpskog lidera Aleksandra Vučića. Njegova nasljednica Angela Merkel vodila je prema Srbiji izrazito prijateljsku politiku, njeni susreti sa Vučićem bili su česti i srdačni. Privredna suradnja je cvjetala, investicije su ubrzano rasle, njemačke firme su preplavile Srbiju. Službene brojke govore o 100 hiljada ljudi u Srbiji koji rade u njemačkim preduzećima.

    Posljednjih nedjelja svjedočimo ozbiljnom zahlađenju srpsko-njemačkih odnosa. Predsjednik Vučić i premijerka Ana Brnabić se utrkuju ko će brže i teže optužiti Njemačku zbog njenog navodno pristrasnog odnosa prema rješavanju krize na Kosovu. To je, smatra se, reakcija vrha Srbije na zajednički plan njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o kojem se zvanično ništa ne zna, a neslužbeno se tvrdi da se njime od Srbije traži da prizna neovisnost Kosova.

    U Njemačkoj, a i drugdje se istovremeno posljednjih nedjelja mogu čuti oštre kritike upućene Angeli Merkel. U njima se trvdi da je ona bila blagonaklona i nekritična s jedne strane prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a sa druge Aleksandru Vučiću. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, sve se to promijenilo, i tvrdi se, sada Olaf Scholz ispravlja greške i loše procjene prethodne njemačke vlasti predvođene Merkelovom.

    Iz ova dva primjera, deklasiranih dokumenta koji govore o odnosu njemačke prema Hrvatskoj početkom 90-ih, te prekidu višegodišnih izljeva ljubavi na relaciji Bonn-Beograd, moguće je sa sigurnošću zaključiti samo jedno: da je njemački utjecaj na ovim prostorima bio veliki i značajan, kao i da se on mijenjao kako se mijenjao politički pejzaž u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Ne zaboravljam ,naravno, da iz Njemačke došao i visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt iz čijeg se djelovanja može isčitati prilična konfuzija i lutanje politike njegove zemlje prema BiH i cijelom regionu.

    SUBOTA, 24. DECEMBAR

    Javnost u BiH je ogorčena nakon što se saznalo da Vijeće ministara nije odobrilo sredstva koja je tražio  plivački klub Orka iz Mostara za pripreme svoje članice Lane Pudar, najbolje bosanskohercegovačke sportašice. Ukupno je Vijeće ministara BiH odobrilo oko 1,3 miliona KM raznim udruženjima, kulturnim, sportskim, ali ne i mostarskom klubu. Iz Orke su ogorčeno podsjetili da će se sjajna plivačica naredne godine pripremati za Oilimpijadu u Parizu, za šta su neophodna enormna finansijska sredstva. Otkrili su i da je odlazak Lane Pudar na nedavno svjetsko prvenstvo u Australiju koštao 40-ak hiljada KM.

    Članovi Vijeća ministara BiH nisu prepoznali potrebe mostarskog kluba i njihove svjetski poznate članice. U Vijeću ministara je sve dok nije uhapšen prije mjesec dana  sjedio ministar Miloš Lučić. Nakon hapšenja je podnio ostavku. Prema navodima tužiteljstva BiH ministar Lučić je godinama službenim automobilom odlazio svakog vikenda u Srbiju, a po povratku redovno uzimao dnevnice iz državne blagajne. Tako je, navodno, oštetio državni budžet za nekoliko desetina hiljada maraka. Nekoliko puta više nego što je klub Orka tražio za pripreme Lane Pudar.

    Lana Pudar

    Nekako u isto vrijeme kada je Lana branila boje Bosne i Hercegovine  u Australiji, Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova i dopredsjednica Vijeća ministara BiH se nalazila u službenoj, ničim izazvanoj posjeti Maldivima. Tamo ju je pratio njen sin, inače diplomata u Kataru. Nije poznato koliko je putovanje i višednevni boravak familije Turkoviću toj egzotičnoj azijskoj zemlji koštao državni budžet. Poznato je da je prije nekog vremena i ministrica Turković boravila u Australiji. Troškovi tog izleta nje i njenog savjetnika, tvrdi se, otprilike su isti kao oni Lane Pudar tokom nedavnog Svjetskog prvenstva održanog u toj zemlji. Lana, kolike god i kakve god sportske rezultate postizala, nikada neće moći dovoljno zaraditi da bi mogla kupovati kuće i stanove, luksuzne aute odjeću i satove kakvim se razmeću pojedini članovi Vijeća ministara BiH koji su hladno odbili finansirati njen klub i njene sportske uspjehe. Ne zna se je li veća sramota da ti ljudi ne pomažu vrhunskoj sportiskinji, ili je veće poniženje tražiti od takvih ljudi ikakvu pomoć.

    Ali za godinu dvije ili pet niko se više neće sjećati tih pohlepnih, samoživih, bezličnih štetočina koji je predstavljaju kao vlada svih građana BiH. Možda će ih se pominjati samo u sudskim hronikama. Lana Pudar je i bez njihovog novca sebi osigurala najbolje, najelitnije  mjesto u povijesti ne samo sporta u ovoj zemlji. Preveliki su njen talent, sportska kultura, roditeljski odgoj da bi ih mogli okrznuti svi ti beslovesni, nedostojni likovi!

    NEDJELJA, 25. DECEMBAR

    Prije desetak dana Dragan Čović, lider HDZ-a i zastupnik u Domu naroda Parlamenta BiH, je organizirao Božićni prijem u Sarajevu kojem je nazočio cjelokupan državni, politički vrh, diplomatski kor, predstavnici vjerskih zajednica, akademske zajednice… Troškovi ove svečanosti koji su navodno iznosili 30-ak hiljada KM plaćeni su iz budžeta institucija BiH.

    Tradicionalno najraskošniji Božićni prijem u Sarajevu godinama je organizirala Vrhobosanska Nadbiskupija dok se na njenom čelu nalazio kardinal Vinko Puljić. Posljednje dvije godine taj blagdanski domjenak zbog pandemije koronavirusa nije organiziran, a sredstva koja su bila planirana za njegovo održavanje preusmjerena su u dobrotvorne svrhe.

    Novi vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, odlučio je da i ovoga Božića, umjesto na Božićni prijem, sredstva usmjeri na četiri narodne kuhinje u Sarajevu. Dvije hiljade obroka Vrhobosanska nadbiskupija je ovog Božića dodijelila Merhametovoj, Cartitasovoj, Dobrotvorovoj te Kuhinji Svetog Ante. Nadbiskup Vukšić je najavio da će i narednih godina za Uskrs i Božić darovati po jednu narodnu kuhinju.

    U prvom slučaju, imamo Dragana Čovića, ali i drugih predstavnika političke klase koji se često, rado i neumjereno  bahate novcima sve siromašnijih građana, a druge strane velikodostojnike katoličke zajednice osjetljive na siromaštvo, solidarne sa nemoćnim, svjesne teških prilika u kojima građani žive. Stječe se dojam da Crkva koliko je to u njenoj moći sanira socijalne posljedice koje trpe građani zbog pohlepe i rasipništva aktuelne vlasti.

    Raspodjela državnih agencija: Dodik rušio Agenciju za lijekove, Trojka mu je predaje, rušio Službu za strance, Trojka mu je daje, rušio operacije OSA-e, Trojka mu ih prepušta!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Iako je njegova stranka protekle četiri godine rukovodila Vijećem ministara BiH, Milorad Dodik nije uspio preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH i Službom za poslove sa strancima BiH, niti je uspio svoj čovjeka postaviti za šefa svih operacija u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. No, trideset dana od potpisivanja Sporazuma sa SDP-om, NiP-om i Našom strankom Dodik će dobiti sve ono što je želio, a što tokom proteklog mandata nije uspio preuzeti.

    SNSD će, tako, ako sa Trojkom formira Vijeće ministara BiH, dobiti direktora Službe za poslove sa strancima kojom od osnivanja do danas Dodikovi ljudi nisu rukovodili. Dobit će direktora Agencije za lijekove BiH koju su protekle četiri godine željeli srušiti  usvajajući neustavne zakone o lijekovima Republike Srpske. I, dobit će zamjenika direktora OSA-e kojeg nisu imali osam godina, iako su, formalno, posljednje četiri godine bili vlast na nivou BiH. Dakle, SDP, Naša stranka i Narod i Pravda pristali su da oni dobiju sve bošnjačke pozicije, uz uslov da funkcije koje su najmanje proteklih sedam godina pripadale opoziciji iz Republike Srpske prepuste SNSD-u Milorada Dodika.

    Agencija za lijekove BiH

    Direktor Agencije za lijekove BiH proteklih sedam godina bio je Aleksandar Zolak. On je, prvo, u decembru 2015. godine, nakon što je SNSD izbačen iz državne vlasti, imenovan za vršioca dužnosti direktora Agencije koja je nadležna za kontrolu lijekova i medicinske opreme u BiH. Zolak je imenovan u martu 2018. godine za generalnog direktora. Iako je SNSD preuzeo vlast godinu kasnije, Zolak nije razriješen, jer bošnjački ministri u Vijeću ministara BiH nisu podržali njegovu smjenu.

    “Zolak ne zaslužuje ostati direktor Agencije za lijekove BiH”, govorio je u martu 2022. godine predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija (SNSD).

    Otkako je SNSD preuzeo vlast na nivou BiH, ova stranka je pokušavala preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH. Jedan od razloga je bilo i to da su namjeravali olakšati uvoz ruskih lijekova. Najveći pritisak na Aleksandra Zolaka bio je tokom afere “kisik” u Republici Srpskoj kada je utvrđeno da su tokom pandemije koronavirusa pacijenti liječeni tehničkim kisikom.

    “Zolak je državni neprijatelj broj 1, Agencija za lijekove BiH više neće moći djelovati u RS”, kazao je u oktobru 2021. godine Milorad Dodik, najavljujući, tako, napad na ovu državnu Agenciju.

    Deset dana kasnije, Narodna skupština Republike Srpske je usvojila Zakon o lijekovima RS koji je podrazumijevao osnivanje Agencije za lijekove na nivou tog entiteta. Zbog rušenja Agencije za lijekove BiH i osnivanja entitetske agencije za lijekove na crnoj američkoj listi završio je ministar zdravlja RS Alen Šeranić, dok je zbog istog slučaja Velika Britanija uvela sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović.

    U decembru prošle godine, Ustavni sud BiH je, na osnovu zahtjeva bivšeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića Zakon o lijekovima RS proglasio neustavnim i stavio ga van snage. Milorad Dodik i čelnici SNSD-a su najavili da će nastaviti djelovati u istom pravcu, odnosno da neće poštovati Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine.

    U januaru 2023. godine, Edin Forto, Nermin Nikšić i Elmedin Konaković odlučili su Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine prepustiti Miloradu Dodiku i kadrovima njegovog SNSD-a.

    Služba za poslove sa strancima BiH

    Služba za poslove sa strancima (SPS) je nezavisno administrativna jedinica unutar Ministarstva sigurnosti BiH, a nadležna je za ulazak i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini. Nadležna je, također, za migracije i za azil. Zakon o Službi za poslove sa strancima usvojen je 2005. godine, a sama Služba počela je sa radom 2006. godine. Prvi direktor Službe je postao kadar SDS-a Dragan Mektić. On je rukovodio ovom Službom sve dok 2015. godine nije imenovan za državnom ministra sigurnost. Na njegovo mjesto dolazi Slobodan Ujić, također kadar SDS-a. Iako je SNSD postao vlast na nivou BiH nakon izbora 2018. godine, Ujić je ostao direktor Službe za poslove sa strancima, jer bošnjački kadrovi (SDA i DF) nisu podržali prijedlog SNSD-a za Ujićevu smjenu. Ujić se posebno našao na udaru Milorada Dodika nakon što je srbijanskom profesoru Milošu Koviću, advokatu Goranu Petronijeviću i bivšem šefu Žandarmerije Srbije Bratislavu Dikiću  zabranjen ulazak u BiH. U pitanju su proruski kadrovi koji su proglašeni osobama opasnim po nacionalnu sigurnost BiH.

    “Kada je profesor Miloš Ković vraćen onda smo se zapitali kako se to radi, na žalost to radi Služba za poslove sa strancima čiji je direktor Srbin i koji je u nekim tijesnim vezama sa Mirkom Šarovićem, mislim nekim  kumovskim, i da on odlučuje o tome. To nikada ne smije da bude pravo jednog pojedinca bez obzira na funkciju koju obavljaju. Sistem koji postoji u BiH dozvoljava upravo takav voluntarizam da se pojedinci mogu na takav način dodvoravati. To su prije svega zahtjevi muslimana u Sarajevu koji to traže. Mislim da profesor Ković, a ni Dikić nisu prijetnja bezbjednosti”, rekao je tada Milorad Dodik, konstatujući da za tim nije bilo potrebe.

    SNSD je nekoliko puta u protekle četiri godine preuzeti Službu za poslove sa strancima, ali nisu uspjeli. No, sada Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto odlučuju ovu Službu prepustiti SNSD-u, stranci koja nikada nije upravljala Službom za poslove sa strancima BiH.

    Obavještajno-sigurnosna agencija BiH

    Otkako je 2015. godine Osman Mehmedagić imenovan za direktora OSA-e, a Trifko Buha iz PDP-a za njegovog zamjenika, ova agencija se nalazi pod stalnim udarom čelnika SNSD-a i Republike Srpske.

    “OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik 12. jula 2017. godine

    “OSA ne radi svoj posao”, rekao je na istoj konferenciji za medije Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

    Izjave slične Dodikovim o OSA-i su davali i čelnici Naroda i Pravde, prije svih Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Nakon dogovora sa SNSD-om, Trojka (SDP, NS i NiP) dobija poziciju direktora OSA-e koji bi trebao biti Bošnjak. No, pozicija zamjenika direktora OSA-e pripast će SNSD-u. Trifko Buha iz PDP-a bi trebao biti smijenjen. Evo kako je Dodik komentarisao ponašanje aktualnog zamjenika direktora OSA-e Trifka Buhe.

    “Kada donesemo odluku o povlačenju saglasnosti za Oružane snage BiH, Srbi će to napustiti i preći u RS, 80 odsto se izjašnjava tako. Razgovaramo i sa Srbima u Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), a ovaj iz Obavještajno bezbednosne službe (Trifko Buha, zamjenik direktora) nije htio da dođe na sastanak”, kazao je Dodik 2021. godine nakon što je pokrenuo takozvani prenos nadženosti za nivoa BiH na nivo RS.

    Godinu i po kasnije, Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković pristali su da se iz OSA-e ukloni čovjek koji “nije htio da dođe na Dodikov sastanak o prenosu nadležnosti”.

    1...456...56Stranica 5 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj