Milorad Dodik danas je ostvario dvije pobjede. SNSD je zvanično dobio četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i mehanizam blokade, a nakon sastanka sa predstavnicima Osmorke, zbog svoje politike uspio ih je oslabiti za dvije stranke koje neće učestvovati u državnoj vlasti.
Iako SDP BiH, Narod i pravda, Naša stranka, PDA, BHI Fuad Kasumović i Za nove generacije nastavljaju s formiranjem Vijeća ministara BiH, ova šestorka uz NES i SBiH će uskoro biti na novom ispitu kod izbora delegata za Klub Hrvata u Domu naroda PS BiH.
HDZ BiH Dragana Čovića u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH ima 14 delegata što je dovoljno za tri državna delegata.
HDZ 1990 ima tri delegata i uz jednog delegata Hrvatskog nacionalnog pomaka osigurao je jedno mjesto u Domu naroda PS BiH. To bi trebao biti Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ 1990.
Stranke osmorke u Klubu Hrvata također imaju četiri delegata i to NES Tanju Šantić, SDP BiH Marinu Mujkanović, Za nove generacije Damira Marjanovića i NIP Silvu Banović. U Klubu Hrvata preostala je Berina Fejzić iz Goražda za koju još nije poznato koju listu će podržati.
Treba podsjetiti da se nakon saopćenja NES-a i Stranke za BiH u ponedjeljak oglasio i pokret Za nove generacije koji u Predstavničkom domu PS BiH ima zastupnika Zlatka Miletića, a u Skupštini KS Damira Marjanovića. Iz ZNG-a su vrlo jasno precizirali da će njihova podrška Vijeću ministara BiH isključivo zavisiti od kadrova koji budu predloženi.
Također kako Patria saznaje, Marjanović je zainteresiran da stranke osmorke izaberu i jednog državnog delegata. Marjanović je, ukoliko bi Stranka za BiH odustala od formiranja Vlade KS, 19. ruka u Skupštini KS što je tijesna većina imajući u vidu česta odsustva zastupnika pa bi se pred svaku sjednicu morale brojati ruke i ima li dovoljno zastupnika za donošenje odluka i zakona.
Ukoliko bi nekim slučajem neko iz Osmorke pomogao HDZ-u da dobije četvrtog delegata koncept osmorke bio bi vjerovatno prepolovljen, a time i ugroženo dalje funkcionisanje državne vlasti.
Na kraju do njih je da li će izabrati da umanje štetu koju su napravili u NSRS.
Stariji među vama će se prisjetiti: bilo je jednom vrijeme kada su najagilniji promicatelji komunističke ideologije bez stida – naprotiv, s pravovjernim ponosom – uzvikivali: “Više volim rusko govno nego američku pitu”.
A onda je došlo vrijeme kada su tu istu misao – o užitku u konzumaciji ruskih fekalija – ponavljali velikosrpski nacionalisti. U to vrijeme ti su ljudi smislili i sljedeće stihove, kojima je nedvojbeno mjesto u Panteonu bezumne mržnje:
„Ko je drugi,
ja sam prvi,
da pijemo turske krvi“.
Čovjeka za koga kažu da je autor tih stihova sreo sam jednom, na promociji knjige Svetislava Basare.
Izlišno je napomenuti: nismo se zbližili. Za razliku od mudrih ljudi, ja prijatelje volim držati blizu a neprijatelje daleko. Za razliku od tolerantnih ljudi, ne želim dijalog sa neprijateljima. Samo želim da ih ne vidim. Koliko je meni poznato, dijalogom niko nikada nikoga ni u šta nije ubijedio – tomu, naime, služi batina. Osim toga: kad god me je neko, kako se kaže, ‘pozvao na javni dijalog’, taj mi je, gle čuda, pišao po cipelama i izrazio odlučnu želju da me nema – u najmanju ruku, da me nema u javnosti. Nalazim da je dijalog sa stranom koja te nastoji eliminisati besmislen.Ako bi dijalog trebao završiti kompromisom, oko čega bismo kompromis trebali postići? Da se, kako se kaže, “nađemo na pola”, pa da ubuduće funkcionišem kao naizmjenični saobraćaj: da ma ima pa nema?
U svakom slučaju, nikada nisam bio na večeri na kojoj su se okupili staljinisti ili velikosrbi. Zbog čega mi je neizmjerno drago. Ne usuđujem se ni pomisliti na jelovnik koji je pratio takva okupljanja.
Bilo je, kažem, takvo vrijeme.
A sad je, vidiš ti to, došlo vrijeme da je nezgodno reći ono što sam upravo naumio izustiti: meni je, šta ću, draža naša pita nego američko govno.
Kažeš to, i već si antizapadno nastrojen.
Bogami nisam. Odavde do Beča nećete naći prozapadnijega insana od mene.
Ja vam, naime, mislim da je najveća stvar koju je zapad dao ovome svijetu – sumnja. Bez nje nema mišljenja. Da se pokaže da je Špengler bio u pravu i da zapad, evo: koliko sutra stvarno propadne, sumnja je ono što bi ostalo iza njega, kao vječni spomenik toj civilizaciji.
Ja nisam čovjek vjere. Negdje sam, mislim kod Vešovića, pročitao kako je Sidran napisao, parafraziram: ovo što vidiš, to je 99 posto strah i jedan posto Sidran. Kod mene je drugačije. Ovo što vidiš, to je 99 posto sumnja i 1 posto Andrej Nikolaidis. A i u tih 1 posto osnovano sumnjam.
Ako me to ne čini zapadnjakom…
Naravno, vrijeme je takvo, promjene su tako brze da se čovjeku može desiti da legne kao liberal a probudi se kao suri konzervativac; da legne kao borac za ulazak Crne Gore u NATO, a probudi se kao antizapadnjak protiv čije se retrogradne politike bore putinoljubi i nacionalisti raspoređeni u NVO-ove, ambasade i upravne odbore nekakvih međunarodnih instituta.
Kada ostariš, postaneš sve ono što te je u mladosti najviše iritiralo, sve ono čega si se bojao, sve ono što si Boga – čak i ako si držao da ga nema – molio da ne postaneš. Poživiš li dovoljno, postaćeš vlastiti strah; vlastita sablast, takoreći. To je cijena trajanja. Da sam kurcu valjao, umro bih do triestreće, do Isusovih godina. Nisam krepao, očito. Sve ovo što danas jesam, cijena je toga.
U ljudskom životu nema progresa. Kao što ga nema ni u istoriji. Agamben kaže kako ne zna niti jednog važnog filozofa koji je vjerovao u napredak. Klasični filozofi, čini se, nisu dovoljno čitali liberalne medije.
Kada bi naši preci vidjeli gdje i kako živimo, istoga bi trena umrli od očaja i strave. Ili bi, kako se kaže, digli ruku na sebe. Ovdje imam potrebu da konstatujem kako je dići ruku na sebe kudikamo bliže etičkom činu nego dići ruku za glupavu, kvarnu ideju – što neprekidno činimo i čemu dugujemo svoj takozvani društveni status.
A neki, eto, i mjesečna primanja.
Šta sam vam hotio reći…
Posao novinara nije da perpetuira dominantnu ideologiju (time se bave propagandisti) nego da pod sumnju stavlja sve – pa i vladajuću ideologiju. Pa i sebe: naročito sebe. Zbog čega se tek rijetko složim sa samim sobom.
Čemu, onda, teške riječi i zgražavanje kada novinar javno posumnja u američku politiku u regionu?
Umjesto da sumnjam, treba šta? Da vjerujem, zato što je apsurdno?
Američka politika u regionu je u ovom trenutku – osim što je štetna, podmukla i radi u korist velikodržavnih projekata – prosto: odvratna.
U ovom trenutku ta politika na Balkanu promoviše „zapadne vrijednosti“ samo ako držite da i imperijalizam spada u te vrijednosti. Doduše: njihova promocija „zapadnih vrijednosti“ znala je izgledati i gore. U Čileu za Pinočeovog zemana, na primjer.
Amerika preslaže Balkan i to čini na prilično transparentan i očito brutalan način, koji je iritantan ako imate ideju da na ovom svijetu postoji sloboda na koju pravo imaju i oni mali i siromašni.
Ako ne pristanemo na narativ o „našim zapadnim prijateljima koji bolje od nas znaju šta je dobro za nas i koji rade u našu korist čak i onda kada mi to ne razumijemo“, dakle ne pristanemo na narativ o našoj neprosvijećenosti zarad koje nam je nužan staratelj, dakle ako nismo spremni odustati od slobode zarad sigurnosti i udobnosti; onda je nužno istrajati na slobodnom mišljenju, dakle na sumnji.
Onda je, kada čovjek pročita besramni članak u The New York Timesu, naučno-fantastičnu pripovijest koja govori o tome kako je Vulin suparnik Aleksandra Vučića, a ovaj se, pak, usprotivio djelovanju Wagnera u Srbiji, nužno posumnjati da je neko tu nekome u džep tutnuo nekakve pare.
Onda je, kada Gabriel Eskobar saopšti da će Kosovo dopustiti stvaranje tamošnje Republike Srpske bez obzira šta o tome misli Albin Kurti, dakle demokratski izabrani premijer suverene države, to nužno tumačiti kao tantrum kolonijalnog upravitelja koji, navikao da bude okružen klimoglavima domorodačke posluge, prijeti čovjeku koji radi svoj posao, ima demokratski legitimitet i funkcioniše u okviru Ustava. Ako Amerika u regionu promoviše „vladavinu prava“, zašto Escobar od Kurtija zahtijeva da prekrši Ustav? Aha, znam: antiamerički i antizapadno je sumnjati…
Ili hajdemo ovako… Nije li, ne slobodarski, nego elementarno insanski, zapitati se: zašto je Amerika podržala Schmidtovu intervenciju koja je za cilj imala – citiram baš zgodno eufemističko, dakle šupačko objašnjenje onoga što je frajer počinio – da “obuzda bošnjački demografski oportunizam”?
Na pamet mi pada barem jedna zemlja u kojoj su vlasti svojevremeno vrlo uspješno ubuzdavale “demografski oportunizam” većinske populacije.
Dvije, na prvi pogled direktno povezane vijesti, tresle su Bosnu i Hercegovinu prošle sedmice: mediji su iz dana u dan pratili polemiku oko hutbe koju je u Kozarcu izrekao 27. januara glavni imam Amir ef. Mahić, zbog koje će sutra na saslušanje u PU Prijedor jer je osumnjičen za javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje, a druga je istupanje mitropolita Hrizostoma iz Međureligijskog vijeća BiH.
Uvreda vjernika
Ispostavilo se da je Hrizostom odluku donio dan prije Mahićeve hutbe – zbog koje je reagirala i Islamska zajednica BiH pokretanjem disciplinskog postupka – i obrazložio je MRV-u BiH u šest tačaka, optužujući instituciju u čijem je sastavu bio zbog “zavjetnog ćutanja” povodom nedavnih događaja u Sarajevu “kada je napadnuta lična imovina građana Srbije i probušene gume na vozilima tih ljudi koji su kao turisti došli u Sarajevo, a sve to je podsjetilo na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća”, odnosno zbog “neonacističkih i šovinističkih napada na roditelje djece sportista iz Srbije, te skandiranja pred djecom i sa djecom ‘ubij Srbina’ 14. januara, što je potreslo i zaprepastilo kako cijelu srpsku javnost, tako i objektivnu javnost u Federaciji BiH i šire”.
Da ni Hrizostomovo maslo baš nije za ramazana, ukazao je sarajevski muftija Nedžad ef. Grabus, inače predsjedavajući Skupštine MRV-a, ne toliko podsjećanjem na obaveze MRV-a i famoznu nadležnost koja je i inače najčešće u tuđoj avliji, koliko osvrtom na odluku Vijeća muftija IZBiH, koje je 1. februara u Brčkom donijelo odluku da neće surađivati s Hrizostomom zbog mitropolitovog oslovljavanja muslimana muhamedancima. “Oslovljavanje muslimana muhamedancima je uvreda svih vjernika i vjernica muslimana”, naglasio je prof. dr. Grabus.
Da bi priča bila kompletna, valja podsjetiti da je Mahić u svojoj hutbi SPC nazvao sektom, a Svetog Savu optužio za fašizam. Mahić se, u međuvremenu, pokajao i uputio izvinjenje. Reisu-l-ulema IZBiH dr. Husein ef. Kavazović promptno je otputovao u Kozarac, najavio da će IZBiH angažirati advokata, ponavljajući pritom da je hafiz Mahić pogriješio, ali i da je svjestan svoga čina. Reis je također istakao da je priznanje greške i pokajanje rijetkost u našem društvu, naglašavajući da IZBiH ostaje dosljedan svojim principima, no isto očekuje i od drugih. I reis Kavazović se u Kozarcu prisjetio osamdesetih i devedesetih, ali se dotaknuo i postdejtonskih pritisaka koje IZBiH trpi u RS-u. A Međureligijsko vijeće će, najavio je dr. Grabus, pisati patrijarhu SPC-a Porfiriju, tražeći od njega izjašnjenje da li je istupanje iz MRV-a stav SPC-a ili osobni stav mitropolita dabrobosanskog.
Kako god se ove priče završe, ostat će otužna istina da one, u svakom svome obliku, svjedoče radikalizaciji naših podijeljenih društava i – što je još gore – svjedoče vjerskoj institucionalizaciji te radikalizacije. Mitropolit Hrizostom imao je prava očekivati da se MRVBiH oglasi povodom nasrtaja na imovinu turista iz Srbije i(li) makar na napad roditelja koji su svoju djecu doveli na turnir u Sarajevo i tom prilikom napadnuti nožem. Evo, da razumijem da se MRVBiH nije želio – zbog nadležnosti – uplitati u skandiranje malih Splićana “Ubij Srbina”, no – s obzirom na to da se dogodilo u Sarajevu – i sama sam očekivala više javnih osuda i reakcija, pa i zabrinutosti akademske i intelektualne zajednice koja bi morala – zbog sve naše djece – ozbiljnije se pozabaviti javnim diskursom u kome je ekstremizam postao normalna, svakodnevna i prečesta pojava, kako je to u vikend-izdanju našeg lista primijetio akademik Siniša Malešević. I to se ne odnosi samo na sportske terene niti na političare već kako vidimo i na vjerske dužnosnike, ali i medije. Lokalno glasilo bošnjačkih ekstrema svake sedmice ispali po nekoliko mrziteljskih tekstova koje je pristojnom čovjeku sramota i prepričati, no ipak ću kao benigan primjer izdvojiti obračun s Aleksom Šantićem povodom 99 godina od njegove smrti. Urednik huškanja u tom tekstu čita lekciju “naivnim Bošnjacima” i po(d)učava ih da je “Aleksa Šantić bio jedan lijep i veliki komad Srbina”.
Najveća odgovornost
Hoću zapravo reći da u ovom procesu radikalizacije nema nevinih, no usuđujem se ustvrditi da je na vjerskim zajednicama možda i najveća odgovornost. Ne samo zato što se politički lideri i nositelji najviših državnih, entitetskih i ostalih važnih funkcija listom hvale svojom odanošću vjeri već i zbog rezultata istraživanja američkog centra Pew koje je pokazalo da je naša zemlja treća u Evropi po vjeri u Boga (prva je Armenija, druga Gruzija). Isto istraživanje, koje je prošle nedjelje analizirao zagrebački Večernji list, pokazuje da više od polovine katolika u BiH ide na nedjeljne mise i tek 10 posto pravoslavaca, dok hutbe sluša 31 posto muslimana. I mada i ovo i ranija istraživanja govore u prilog tezi da je evropski kontinent u cijelosti sve sekularniji, da čak i vjernici u Evropi ne stavljaju znak jednakosti između vjere i morala, kod nas je drugačije. Nema podataka otkud toliki stepen korupcije u BiH, valjda se i matematika našla u čudu naspram podataka o broju krađa i broju vjernika. No, sve dok smo treća vjerujuća zemlja u Evropi, imamo pravo očekivati od vjerskih zajednica da se odgovorno i u skladu sa svetim knjigama i načelima odnose ne samo prema svojim pastvama već i jedna prema drugoj. U ovom času to praktično znači nadu da će Porfirije zadržati SPC u MRV-u, kao i da će IZBiH disciplinirati i sam kazniti svog imama. Ali i da će MRVBiH reagirati zalažući se za dobrobit svih.
Znate li koja je snaga nove odluke Christiana Schmidta kojom je suspendirao primjenu Zakona o nepokretnoj imovini Republike Srpske? Identična je snazi Odluke kojom je 2005. godine tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown nametnuo Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine. Jer da se primjenjuje OHR-ova odluka iz 2005. godine, dopunjena u aprilu 2022. godine, bilo bi potpuno svejedno da li je Christian Schmidt suspendirao primjenu Zakona o imovini Republike Srpske. Odnosno, Zakona o nepokretnoj imovini RS ne bi ni bilo.
Štaviše, sličan zaključak je u aprilu prošle godine iznesen i na službenoj stranici OHR-a.
“Visoki predstavnik Christian Schmidt želi naglasiti sljedeće: Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti RS je neustavan, protivan odlukama Ustavnog suda, te je stoga i antidejtonski. Također je u suprotnosti i sa privremenom zabranom raspolaganja državnom imovinom.Bilo kakve transakcije u okvirima ovog zakona su samim tim ništavne“, naveo je Christian Schmidt 7. aprila 2022. godine.
Schmidt je, dakle, 7. aprila 2022. godine tvrdio da knjiženje državne imovine, bez obzira na usvajanje Zakona o nepokretnoj imovini RS, nije moguće, jer je na snazi državni Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Nakon medijskog pritiska, Schmidt se, ipak, predomislio, pa je pet dana kasnije “poništio” ono što je, po njemu, već bilo ništavno.
“Danas sam, kao visoki predstavnik, donio nalog o obustavi primjene Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti Republike Srpske.Obustavio sam primjenu Zakona do ocjene Ustavnoga suda, kako bi se izbjegle negativne pravne reperkusije za građane i potencijalne investitore. Danas proširujem i zabranu raspolaganja državnom imovinom kako bih je uskladio s tumačenjem Ustavnoga suda datim u relevantnim odlukama. Ovom odlukom jasno se daje do znanja da samo država BiH može raspolagati državnom imovinom odnosno uređivati vlasništvo nad državnom imovinom, što se primjenjuje na sve razine vlasti u Bosni i Hercegovini”, saopćio je Christian Schmidt 12. aprila 2022. godine, objavljujući Nalog za suspenziju zakona kojeg je samo pet dana ranije proglasio – ništavnim.
Valjanost ovog Nalog Schmidt je produžio i ove sedmice, suspendirajući do odluke Ustavnog suda BiH Zakon o nepokretnoj imovini Republike Srpske koji na snagu stupa 28. februara.
Šta da Schmidt nije suspendirao ovaj Zakon?
Odgovor je jednostavan – vlasti Republike Srpske, ali i one u Federaciji BiH bi uknjižavanjem državne imovine prekršile Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine.
“Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom. U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:
1.nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i
2.nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.
U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva”, navedeno je u Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH.
Dakle, Republika Srpska, ili bilo koji drugi nivo vlasti u BiH ne bi, po ovom Zakonu, mogao preknjižavati državnu imovinu. No, ovaj Zakon je nekoliko puta prekršen. OHR nije reagirao na kršenje svog zakona. Da li suštinski išta mijenja nakon Schmidtove odluke? Ne.
Ured visokog predstavnika implicitno je priznao da je Christian Schmidt jučer tokom govora u Budimpešti relativizirao ili – makar – umanjio razmjere genocida u Srebrenici.
U šturoj objavi na društvenim mrežama OHR-a treba gledati šta je napisano, ali i šta nije napisano. A nigje ne stoji izjava da Schmidt jučer nije govorio o “genocide style situation”.
Niti može biti napisano, jer je visoki predstavnik to rekao. Za Politicki.ba to su jučer potvrdile četiri osobe. Svi oni svojim su ušima čuli, nisu mogli vjerovati šta govori visoki predstavnik i reagirali su. Na društvenim režama rastući je niz onih koji su bili u sali i koji i danas pišu da su čuli da je Schmidt govorio o “genocide style situation”.
Sada se radi na tome da se osigura ili video snimak ili kompletan transkript govora održanih na panelu na kome je govorio i Schmidt. Ide presporo i prekomplicirano iz mnoštva razloga.
No, bilo ili ne bilo videa, bilo ili ne bilo transkripta, Schmidt je rekao to što su prisutni na panelu čuli. I šteta je ostala.
Način na koji se ona sada nastoji sanirati odraz je i stanja u OHR-u. Ko je bilo ko tamo taj koji će reći da je “šef pogriješio”, ako sam šef to neće priznati!?
S jedne strane, Schmidt je po vokaciji pravnik. I samim tim morao bi znati šta priča. Pogotovo kada su teme iz njegove struke u pitanju. S druge, i Schmidt je čovjek. Pogriješi.
Ali neće svaki čovjek priznati grešku.
Nura Begović, jedna od Majki Srebrenice, jučer je za Politicki.ba izjavila da ovo nije prvi put da Schmidt daje neoprezne, neodmjerene, neutemeljene izjave o genocidu u Srebrenici.
Prema njenim tvrdnjama, stvar je u jednom momentu otišla predaleko pa ga je pitala da nije bolestan.
OHR je danas na sve odgovorio istupom visokog predstavnika u Potočarima tokom 27. godišnjice genocida u Srebrenici.
Time su htjeli poručiti da je to jedini zvanični stav ove institucije o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine.
Sve ostalo su “zlurade interpretacije”. I baš ta kovanica kaže, a da ne piše, da jeste Schmidt rekao ono što su jučer čuli mnogi.
I znači da u OHR-u nisu sretni zbog toga, da ih ljuti što su neki “poletjeli da ‘slave’ šefov lapsus”, te da nisu sretni što ni sam šef neće da shvati/prizna, ne želi ili ne razumije da se nije dobro izrazio.
Ima još jedan detalj iz cijele situacije koji je indikativan.
Schmidt je vjerovatno prvi istaknuti zvaničnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koji je rekao da se trebao desiti jedan takav zločin da bi se rat u Bosni i Hercegovini okončao.
Tek ta izjava otvara cijeli niz neugodnih pitanja koja su prisutna od jula 1995. godine. Neka od njih upiru prstom u ulogu međunarodne zajednice u ratovima koje je Srbija vodila protiv većine ostalih država bivše Jugoslavije. Ti se ratovi i sada vode. Ne čuju se pucnji i eksplozije (još), ali su mete i ciljevi isti.
I jedna od ratnih operacija jeste poništavanje istine o genocidu u Srebrenici.
Taj zločin otvorena je rana na bošnjačkoj duši i mi imamo pravo i ljudsku obavezu boriti se protiv negiranja genocida, bez obzira ko to činio i na koji način.
Međunarodna zajednica, pak, ima obavezu boriti se protiv negiranja genocida i zato što je on nepobitno utvrđen na najvišim institucijama međunarodne pravde.
Sve ostalo je opasno igranje. Ono možda danas nekome odgovara, jer se igra igra u nekom tamo dvorištu. No, sutra će “isto kolo” doći i njima u avliju.
Tripartitna agenda (sudbina BiH) u kojoj Hrvatima pripada Izborni zakon, Srbima imovina, Bošnjacima zabrana negiranja genocida još uvijek je živa, doduše napola. Hrvati (čitaj HDZ BiH) uživaju svoj dio kolača u punom kapacitetu, Republika srpska knjiži državnu imovinu bez ikakvih konsekvenci, a jadni Bošnjak nije još uvijek zadovoljio minimum pravde – da žrtvama negatori genocida ne otvaraju rane. Genocid negira ko stigne bez ikakvih posljedica.
Danas je Milorad Dodik opet negirao genocid u Srebrenici, nasmijao se bh. pravosuđu, a formirane predmete ismijava (nije baš da nisu zaslužili ismijavanje), a Schmidt još čeka donošenje zakona o državnoj imovini u Parlamentu BiH, a svaku tome suprotnu radnju prepoznao kao ništavnu. Baš onako motivirajuće za Dodika i ekipu, koja s velikom lakoćom i dalje knjiži državnu imovinu na Rs.
Christian Schmidt čin ništavnosti još nikada nije, a morao je i trebao formalizirati.
No, on im prečeg posla. HDZ čeka Bajram i konačnu odluku Christiana Schmida, koji direktno po nalogu Hrvatske treba još jednom da djeluje, jer eto spriječila su ga ‘kinder jaja’ i taj ‘nesretni’ Dom naroda da zauvijek zaživi demokratija na Schmidtov način u kojoj će HDZ dok postoji biti u vlasti!
Jer, nametnute Izmjene i dopune Izbornog zakona BiH suštinski su zadovoljile zahtjeve HDZ-a u pogledu izmjena Izbornog zakona BiH, a konačno rješenje utemeljeno je na varijacijama zahtjeva HDZ-a BiH i Dragana Čovića.
Za ove dodatne oko Predsjedništva BiH Čović će dogovoriti s Trojkom, čiji lideri svakako ističu da ‘nije fer da drugi biraju Hrvatima predstavnika’!
Ustavni sud, tačnije sudije koje su odbacile apelaciju Željka Komšića, s dvostrukim glasom Valerije Galić to su učinile manipulacijama. Ko ne vjeruje neka pročita izdvojena mišljenja sudija u Ustavnom sudu BiH.
Sva priča kako je Karađorđevo prevaziđeno, svakog dana kroz agresivnu i pojačanu aktivnost specijalnog rata vidimo da hrvatska paradržava tzv. Herceg-Bosna oživljava!
Etno-nacionalni princip je preživio, čekamo još rasplet oko državne imovine, pa da Bošnjacima bude jasno da se moraju zadovoljiti zabranom negiranja genocida, a koji će se opet nastaviti negirati, samo što tada ni države neće biti, jer čiji je grunt njegova je i zemlja!
Visoki predstavnik je 27.04.2023.godine donio 3 odluke, kojima je nametnuo izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (novi član 219b), Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (novi član 382b) i Krivičnog zakonika Republike Srpske (novi član 321a). Sve izmjene su u principu iste i kriminaliziraju lobiranje, ali i potencijalno, na nivou spekulacije, slobodu uvjerenja.
Visoki predstavnik je, smještajući ove odredbe u krivične zakone u BIH, iste tematski vezao za dijelove krivičnih zakona koji se odnose na davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem (na nivou BIH i FBIH), odnosno trgovinu uticajem (na nivou RS).
Kada se čita sam tekst odredbe koja je nametnuta, teško se možete oteti dojmu da je nemoguće da bilo koji predsjednik stranke ili član organa stranke ne odgovara svakodnevno shodno ovoj odredbi. Naime, predsjednici stranaka svojim članovima koji su članovi npr zakonodavnih tijela obećavaju mjesta na izbornim listama npr. (koji za većinu članova zakonodavnih tijela u BIH znače osiguranje egzistencije) ili mjesta u izvršnoj vlasti, a za koje obećanje bi član zakonodavnog organa bio dužan glasati kako ga “pobuđuje” njegov predsjednik.
Suštinski, navodni cilj nametanja ovih odredaba krivičnih zakona u BIH je dodatno sprečavanje korupcije. Međutim, način na koji su iste formulisane upućuje suštinski na zabranu bilo kakve forme lobiranja (što je naravno u drugim zemljama uređeno zakonima), ali i na potencijalne brojne mogućnosti zloupotreba predmetnih odredaba. Jer, čini se da je za krivičnu odgovornost dovoljno da osoba u upravnom organu uradi nešto što bi i inače morala uraditi, a da joj je neko ponudio poticaj ili nekom bliskom toj osobi. Naime, uraditi nešto što je i inače dužan uraditi ili ne uraditi ono što neko ne bi smio uraditi je upravo samo vršiti svoju dužnost u zakonodavnom, izvršnom ili pravosudnom organu vlasti ili upravnom ili drugom organu. Postojanje krivične odgovornosti u situacijama kada upravo za to neko posredno nekome ponudi neku prednost za neku drugu osobu obesmišljava krivičnu odgovornost kako ista postoji u BIH pravnoj tradiciji-znanje, umišljaj, odgovornost za sopstvene radnje i u granicama svog umišljaja.
Naravno, ključno pitanje koje se nužno postavlja je ono da uradi nešto što ne bi smjela ili da ne uradi ono što bi morala, odnosno, ono što bi svejedno morala ili da propusti ono što ne bi smjela uraditi-šta je konkretno to, u slučaju npr. člana zakonodavnog tijela, što bi isti morao ili ne bi smio uraditi?! Suštinski, svodi se na glasanje. Svaki član zakonodavnog tijela naravno glasa prema svojoj savjesti, želji, volji. Propisivanje kako bi “morao” glasati ili “ne bi smio” glasati se dovodi u pitanje svrha postojanja zakonodavnih organa u BIH.
No, da prevedemo: stavom 1. novih odredbi je inkriminisano traženje ili uzimanje novca (ili bilo čega drugog, uključujući obećanje), za sebe ili za drugog, da se učini nešto što se ne smije učiniti ili ne učini nešto što se mora učiniti, uključujući posredovanje kod tog traženja ili uzimanja novca (ili obećanja). Stavom 2. je u principu propisano isto, samo za nešto što se svejedno mora učiniti ili da se propusti nešto što ionako ne bi smio učiniti, dok su stavovi 3. i 4. suštinski isti, samo se odnose na aktivno podmićivanje.
Stav 5. je zanimljiv sa više aspekata, jer se u istom navodi:”Ko u vršenju službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava na nivou Federacije, učini nešto što inače ne bi smio učiniti ili propusti da učini nešto što bi inače bio dužan učiniti, kad ne bi bilo novca ili finansijskog instrumenta ili druge vrijednosti ili druge materijalne ili nematerijalne koristi ili prednosti ili usluge ili bilo kakve vrste poticaja za sebe ili za drugoga, uključujući i pravnu osobu, bez obzira kada je takav neprikladan poticaj zaprimljen ili obećan, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina i novčanom kaznom.”. Dakle, neko ko propusti nešto što mora da uradi ili učini nešto što ne smije, a postojala je određena korist, prema odredbama nametnutih izmjena će biti kažnjen. Međutim, ono što je zanimljivo su riječi:”bez obzira kada je takav neprikladan poticaj zaprimljen ili obećan”. Suštinski, ovo se može, mada ne bi smjelo, shodno zabrani retroaktivnosti, odnositi i na situacije u kojima je novac ili neka druga korist obećana ili zaprimljena i prije stupanja na snagu ovog zakona. Ono što bi bilo bitno je da osoba učini nešto što ne bi smjela odnosno propusti da učini nešto što bi morala. Međutim, jasno je da bi ovakvo postupanje bilo zabranjeno. S druge strane, BIH već ima iskustva u situacijama u kojima OHR nametne izmjene krivičnih zakona, BIH ih primjenjuje i onda BIH bude ona koja od strane ESLJP bude proglašena zemljom koja krši ljudska prava. Ovdje se naravno aludira na izmjene KZ BIH koje se odnose na vremensko važenje KZ BIH, koje je nametnuo OHR, BIH primjenjivala kako je OHR “rekao”, pa onda ESLJP zaključio da BIH krši ljudska prava, odnosno, zabranu retroaktivnosti (odluka ESLJP u predmetu Damjanović-Maktouf). Same odredbe izmjena su toliko široko postavljene da pokrivaju sve oblike (i dozvoljenog) lobiranja, uključujući čak i propisano kažnjavanje za nepodoban pokušaj. U stavu 6. je suštinski propisano da krivična djela postoje čak i ako osoba koju je učinilac nastojao pobuditi nije ispunjavala uslove da djeluje, iz razloga što nije preuzela dužnost ili nije nadležna ili iz bilo kog drugog razloga. Ovo suštinski, prevedeno na običan jezik, znači propisano kažnjavanje za pokušaj ubistva pištoljem na vodu. Svi, uključujući osobu koja “puca” znamo da ne može doći do ubistva iz više razloga, ali nema veze, to je kažnjavanje za nepodoban pokušaj.
Stavom 10. nametnutih izmjena su propisane pravne posljedice osude, koje uključuju i “zabranu sticanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava na nivou XX, u trajanju od pet godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne.” Suštinski, ova odredba znači da se zabranjuje kandidovanje na izborima, između ostalog. Ovdje se radi o novoj formi sigurnosnih mjera, koje donekle liče na one propisane u krivičnim zakonima u BIH koji se odnose na zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija. Međutim, zabrana kandidovanja na izborima, oduzimanje odlikovanja, više podsjeća na tzv.gubitak građanskih prava, koji je barem do sada viđen kao sankcija koja ugrožava ljudska prava. U Republici Hrvatskoj je Zakonom o lokalnim izborima zabranjeno kada je izrečena kazna zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci, za bilo koje krivično djelo. U BIH, sada, je zabrana kandidovanja na izborima nametnuta za bilo koga osuđenog za ovo krivično djelo, čak i kada bi bio osuđen na novčanu ili uslovnu kaznu zatvora (što je moguće, imajući u vidu predviđene sankcije), pa čak i kad bi bio oglašen krivim i oslobođen od kazne (što je također moguće u pravnom sistemu BIH i što se dešavalo u sudskoj praksi). Ovdje će se naravno postaviti pitanje usklađenosti ove odredbe sa članom 3. Protokola broj 1. uz EKLJP.
Vrijedi napomenuti, a to je vjerovatno i bio cilj veoma strogih propisanih kazni u nametnutim odredbama, da je za ova krivična djela dozvoljeno sprovođenje posebnih istražnih radnji.
Zemlje regiona naravno nemaju ovako propisanu zabranu lobiranja, nego zabranjuju, inkriminišu stvarna krivična djela koja izabrani zvaničnici mogu počiniti. Tako je članom 339. Kaznenog zakona Republike Hrvatske propisana kazna za osobe koje kao zastupnici u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu ili u svojstvu vijećnika u predstavničkom tijelu jedinice lokalne ili regionalne samouprave zahtjeva ili primi mito ili prihvati ponudu ili obećanje mita kako bi u predstavničkom tijelu glasao na određeni način (kao i osoba koja zastupniku u predstavničkom tijelu ponudi mito kako bi glasao na određeni način). Republika Srbija je propisala u svom Krivičnom zakoniku krivično djelo trgovine uticajem, ali isključivo to. Crna Gora također propisuje trgovinu uticajem.
Kao što je spomenuto na početku, svi krivični zakoni u BIH su imali (i dalje imaju) propisano krivično djelo trgovine uticajem, ali i druga krivična djela koja se tiču izbora, ali i sprečavanja korupcije. Nametnute odredbe su specifične i po tome što sadrže i iscrpljujući spisak mogućih vidova učešća u izvršenju krivičnih djela.
“U cilju poboljšanja integriteta izbora izmijenio sam krivični zakon kako bih uključio novo krivično djelo podmićivanje izbora. Na osnovu ovoga omogućava se svako sankcionisanje podmićivanja zvaničnika. To treba poslužiti kao upozorenje svima onima koji namjeravaju pribjeći podmićivanju i zastrašivanju kako bi dobili izbore, a istovremeno da ohrabri one koji žele fer igru i sigurnost da njihovi glasovi neće biti zloupotrebljeni”, kazao je Christian Schmidt prilikom nametanja odredaba krivičnih zakona.
Poenta izbora, barem izbornog sistema kakav je postojao u BIH prije intervencija Visokog predstavnika, je između ostalog i mogućnost glasanja za pojedinca, a ne za stranku jer neka osoba ima na taj način sigurnost da njen glas neće biti zloupotrebljen na način da član zakonodavnog tijela kao dresirani pas glasa isključivo kako cijela stranka glasa, a ne kako mu uvjerenja nalažu.
Čini se da bi puno logičniji korak, kao i korisniji za BIH, ako je u pitanju već interes BIH, da se uredi oblast lobiranja. Zakonom se može predvidjeti obavezan registar lobista kako bi javnosti bile dostupne informacije o identitetu osoba koje s mjerodavnim javnim dužnosnicima ili osobama na visokim položajima komuniciraju o određenim pitanjima politika ili zakonodavnim pitanjima ili o budućim odlukama. Njime se također može predvidjeti okvir uspostave odgovornosti osoba koje se bave lobiranjem i način na koji izvršavaju tu aktivnost. Naravno, zakonom o lobiranju se propisuju i ograničenja i uslovi koji se na određeno vrijeme primjenjuju na imenovane dužnosnike i osobe na određenim položajima u slučaju pojave mogućeg sukoba interesa.
Za kraj, zanimljivo je naglasiti stupanje na snagu odredbi koje je nametnuo Visoki predstavnik-odredbe na nivou FBIH stupaju na snagu prvog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BIH” odnosno osmog dana od objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”, dok je na nivou BIH Visoki predstavnik pomalo neodlučan, pa navodi :”Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave na službenoj stranici Ureda visokog predstavnika ili dan nakon objave u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, štogod nastupi ranije.” S druge strane, u samoj odluci navodi:”2. Ova Odluka stupa na snagu odmah i odmah se objavljuje na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” (ovaj stav se navodi i u odlukama koje se odnose na FBIH i RS).”
Dakle, danas još niti jedna od odredbi koje je nametnuo Visoki predstavnik nije na snazi. Ili možda jeste. Milorad Dodik je jasno izjavio da nametnute izmjene neće biti objavljene u Službenom glasniku Republike Srpske, niti će biti primjenjivane u RS.
(Ovu analizu sačinio je pravni saradnik Istrage sa dugogodišnjim iskustvom u krivičnom pravu)
Sjećate li se Catherine Ashton? Prije dvanaest godina bila je visoka predstavnica Evropske unije i u maju 2011. godine doputovala je u Banja Luku kako bi sa zvaničnicima Republike Srpske predvođenim Miloradom Dodikom razgovarala o “referendumu o pravosuđu” i stranim sudijama i tužiocima u Sudu i Tužilaštvu BiH. Nakon te posjete, postignut je dogovor. Milorad Dodik se “povukao”, ali strane sudije i tužioci su otišli iz Bosne i Hercegovine.
Deceniju kasnije, Milorad Dodik primjenjuje istu taktiku. Umjesto referenduma tu je Zakon o neprovođenju odluka Ustavnog suda BiH. Narodna skupština RS traži povlačenje stranih sudija u Ustavnom sudu BiH. Umjesto Catherine Ashton, u BiH je sada doputovala Angelina Eichhorst, glavna direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije. I priča o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH je i formalno otvorena. Princip je, dakle, isti. Razlika je tek u nijansama.
Ešton, Dodik, strane sudije i tužioci – 2011.
“Narodna skupština Republike Srpske podržala je u srijedu navečer inicijativu predsjednika RS Milorada Dodika da se u ovom bh. entitetu održi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH”, glasila je vijest objavljena 14. aprila 2011. godine.
Referendumsko pitanje koje je tada usvojila NSRS glasilo je:
“Da li podržavate nametnute zakone od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH?”
Zaljkučak NSRS – referendum o pravosuđu
Prije samih zaključaka, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je često govorio o potrebi da strane sudije i tužioci napuste Bosnu i Hercegovinu. No, međunarodni zvaničnici nisu reagirali sve dok Narodna skupština RS nije usvojila zaključke o referendumu. Trideset dana nakon odluke NSRS, u Banja Luku je doputovala Catherine Ashton
“Evropska unija spremna je da pomogne BiH, da otvori dijalog o radu pravosuđa i aktivira mehanizme kao odgovor na sve dileme”, kazala je 13. maja 2011. godine tadašnja visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i evropsku bezbjednost.
Catherine Ashton je obećala formiranje komisije za strukturalni dijalog o pravosuđu, a Narodna skupština RS je petnaest dana kasnije donijela odluku o odustajanju od referenduma.
“Narodna skupština Republike Srpske (u daljem tekstu: Narodna skupština) pozdravlja sporazum između Visokog predstavnika/ Potpredsjednika Lady Ashton i Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i najavljeni strukturirani dijalog (u daljem tekstu: Dijalog) domaćih subjekata i Evropske Unije o stanju u pravosuđu u Bosni i Hercegovini, s očekivanjem da će Dijalog, kratkoročno, omogućiti poboljšanje postojećeg stanja, a dugoročno, dati preporuke za temeljnu rekonstrukciju sistema pravosuđa na nivou Bosne i Hercegovine, s opštim ciljem jačanja vladavine prava. Narodna skupština potvrđuje svoj principijelni stav da je referendum najviši oblik neposredne demokratije i prava građana na slobodno izražavanje svog mišljenja, u skladu s ustavom i zakonima. Narodna skupština smatra da, otvaranjem Dijaloga o stanju u pravosuđu, za sada nije neophodno organizovanje javnog izjašnjavanja građana o ovom pitanju”, glasili su zaključci NSRS.
Deeskalacija se desila ubrzo. Tokom 2012.godine sve međunarodne sudije i tužioci koji su bili angažovani u Tužilaštvu BiH, odnosno Sudu BiH napustili su pozicije. Bh. pravosuđe je, tako, prepušteno “domaćim kadrovima”.
Eichorst, Dodik i strane sudije u Ustavnom sudu BiH -2023.
Godinama zvaničnici RS potenciraju priču o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH, pozivajući se na 14 prioriteta koje BiH treba ispuniti za članstvo u EU. Među tim prioritetima je i onaj koji se odnosi na reformu Ustavnog suda BiH, uključujući rješavanje pitanja međunarodnih sudaca.
Narodna skupština Republike Srpske usvojila 27. juna 2023. godine Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na teritoriji tog bosanskohercegovačkog entiteta. Povod za donošenje tog Zakona je odluka Ustavnog suda BiH da izbriše jednu odredu u Pravilima Ustavnog suda BIH koja, suštinski, ne mijenja ništa. OHR je poništio taj Zakon, međutim, Dodik je potpisao Ukaz i Zakon je objavljen u Službenom glasniku RS.
Kako bi “smirila tenzije”, 12. jula ove godine u Sarajevo je doputovala Angelija Eichorst, direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije (EU). Na sastanku sa liderima Trojke, HDZ-a i SNSD-a ponudila je plan za deeskalaciju.
Predsjednik RS Milorad Dodik ponudio evropskoj zvaničnici svoje uslove za smirivanje krize u Bosni i Hercegovine, a jedan od tih zahtjeva je – odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH.
Nakon sastanka premijer Federacije BiH i predsjednik SDP BiH Nermin Nikšić izjavio da je “vođen veoma korektan razgovor s predstavnicima EU”.
Kaže da su se učesnici sastanka dogovorili da na nivou tima pripreme akcijski plan odnosno provedbu 14 prioriteta iz Mišljenja Europske unije o prijavi Bosne i Hercegovine za članstvo u EU.
“Eichhorst je zadovoljna da smo na tu temu razgovarali i da smo spremni rješavati tu situaciju. Oni su veoma zainteresirani za BiH i kažu da vjeruju u našu zemlju. Također, želimo da se napredak i zamah koji smo imali na početku nastave, tako da s njihove strane imamo pozitivnu klimu i pozitivan odgovor. Na nama je da to sada zadržimo”, kazao je Nikšić.
Dakle, pregovori o odlasku stranih sudija iz Ustavnog suda BiH su suštinski započeli. I sve što bude dogovoreno morat će, barem djelimično, ići u prilog Republici Srpskoj, koja će od ničega, po uzoru na 2011. godinu, dobiti – nešto.
Opoziv načelnika općine Centar Srđana Mandića nije problem devet vijećnika Naroda i pravde kako se to pokušava prikazati, već sve tri stranke koje čine trojku i NIP-a i SDP-a i Naše stranke čiji je kadar Mandić.
Da nije bilo jedinstvene podrške ovih stranaka Mandić zasigurno ne bi odnio pobjedu na izborima 2020. godine. No, to nikako ne znači da Mandićev nerad i neispunjena obećanja trebaju se fakturisati samo Našoj stranci, ili SDP-u ili NIP-u, već trojci koja je obećala promjene.
U narednim danima trebala bi biti održana sjednica Općinskog vijeća Centar na kojoj će biti razmatran zahtjev Mandića o preispitivanju opoziva. Devet vijećnika NIP-a nema namjeru povući se i promijeniti stav. Njih će pratiti i neki od nezavisnih vijećnika jer je ukupno 16 vijećnika potpisalo inicijativu za opoziv.
Iako je najveća pažnja usmjerena na Narod i pravdu čije vijećnike Mandić optužuje za pokretanje opoziva, jedina istina je da je Srđan Mandić postao uteg oko vrata cijele trojke.
Bez obzira na deklarativnu podršku koju je istog časa nakon što je izglasan opoziv dobio od Naše stranke i predsjednika Edina Forte i predsjednika SDP-a Nermina Nikšić, suština je da među građanima ove općine i brojnim glasačima trojke vlada veliko nezadovoljstvo.
Ovaj opoziv bio je posljednji (očajnički) potez kojim se željelo ukazati na Mandićev bahat odnos i prema vijećnicima, i prema poslu koji ne obavlja ali i prema građanima.
Iako je Mandić vješto pokušao na svoju stranu privući predsjednika NIP-a Elmedina Konakovića koji nije znao šta spremaju vijećnici, suludo je očekivati da Konaković brani Mandića, a da se u potpunosti okreće protiv stava Općinske organizacije NIP Centar.
Ono što je Konakoviću preostalo je da ‘konačnu odluku’ organa NIP-a prebaci na Kantonalni odbor NIP Sarajevo. Sjednica Kantonalnog odbora još nije zakazana, a njeno održavanje zavisit će od ponašanja lidera trojke i njihovog zajedničkog stava o slučaju Srđan Mandić.
Nije ovo prvi put da se iskazuje nezadovoljstvo Mandićevim radom, ali je obaveza lidera trojke da realno sagledaju situaciju. Pošteno je da trojka prizna grešku, jer ako zatvori oči i nastavi s lošom praksom onda to pokazuje da oni nisu donijeli nikakav novi koncept koji su obećavali. To isto važi i za nivo Kantona Sarajevo gdje su evidentni problemi u određenim preduzećima koje vode kadrovi trojke.
Procesi koji su započeti oko rekonstrukcije Vlade KS nakon ovog potresa u općini Centar nisu zaustavljeni i zapravo drže trojku u stalnom fokusu. Suštinski gledano, ukoliko trojka napravi još poneki loš potez, a što se već dijelom otkriva u dogovorima sa Damirom Marjanovićem, Redžom Lemezanom i Admelom Hodžić i spremnosti da im se naprave veliki ustupci u raspodjeli vlasti to će samo ići na njihovu štetu.
Kada je počela ruska agresija na Ukrajinu Evropska unija, ali i zemlje izvan nje počele su ukidati tv, radio i internet kanale komunikacije preko kojih je režim Vladimira Putina provodio propaganda za ostvarenje svojih ciljeva.
I najveći broj tih kanala komunikacije je ograničen ili ukinut. Zašto? Zato što je propaganda po definiciji Gartha S. Jowetta i Victorije O'Donnell: “Namjeran, sistematski pokušaj oblikovanja percepcije, manipulacije spoznajama i direktnog ponašanja kako bi se postigao odgovor koji potpomaže željenu namjeru propagandista. Drugim riječima, propaganda je sistemska metoda manipulacije i prilično je uspješna”.
Putinova propaganda snažno je ograničena sinhroniziranim djelovanjem zapadnih zemalja koje su stale na stranu napadnute Ukrajine.
U Bosni i Hercegovini, koja je od odluke o nezavisnosti pod kontinuiranom agresijom s više strana, o propagandnom djelovanju se malo vodi računa. A propaganda je zapravo ključno oružje politika koje su zamijenile oružja i oruđa i nastavile na uništavanju nezavisne, suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.
Propaganda uz obavještajni sektor je ključan dio specijalnog rata koji Srbija i danas vodi protiv naše države. Ta propaganda koristi apsolutno sve komunikacijske modele i ne biva niko ko bi i predložio njeno blokiranje.
Od trash programa poput rijalitija, pjevačkih takmičenja do emisija koje imaju samo jednu svrhu – kontinuirano propagirati argumente srpske politike kako bi nas u Bosni i Hercegovini navikli da je to tako. Emisije poput Ćirilice možda su najbolji dokaz takvog oblika propagande, a lažno umjetničko smeće žutila i jet seta je samo nadopuna za uspavljivanje.
Već smo navikli da su nazovi probosanski intelektualci zaspali između dva sloja svojih novčanika, ali je potpuno nejasno da se ostatak probosanskog bloka apsolutno ne zanima za propagandno djelovanje Srbije.
Jer, SANU je dao jasne upute kako da politički lideri Srbije i entiteta Rs djeluju u pravcu negiranja Bosne i Hercegovine, njenog postojanja, zločina počinjenih u našoj državi… I srpska politika se apsolutno pridržava toga.
No, to ne bi imalo efekta da Sarajevo nije dopustilo preuzimanje medijskog prostora od strane naših komšija i susjeda. S obzirom da javni radio – televizijski servisi moraju biti ustrojeni po retardiranoj konstitutivnosti pa dnevnik vode žrtva genocida i ljubiteljica onih koji su počinili genocid, jasno je da što se “državnih” televizija tiče tu i nismo imali neku šansu.
Nije mi jasno kako smo dozvolili da nam u Sarajevu, ali i cijeloj državi ključnu medijsku riječ drže mediji sa sjedištem u Srbiji ili Hrvatskoj. Ono što su nam predstavljali kao zapadnjačko, zapravo je srpsko-hrvatsko i savršeno služi metodama specijalnog rata i propagande.
S druge strane primjetan je trend medijskih disidenata koji bježe od režima u Rs i onda djeluju u Sarajevu donoseći nam ekskluzive protiv stranaka koje svojim djelovanjem ne djeluju na razbijanju države. Ako je već u Rs režim, zašto ti medijski disidenti i zapadnjački mediji ne sjednu u Banjaluku i ne ruše režim. Iz Sarajeva ga neće srušiti.
Ali, prije će biti da oni zapravo žele opteretiti Sarajevo lažnim rušenjem režima, dok režim uz pomoć Beograda i Zagreba podriva Bosnu i Hercegovinu i sve je bliži da uspije. Svojevrsna mrena koju nam taj medijski splet disidenata i stranih medija navlači na oči, mogao bi nas koštati opstanka. I svi oni koji kažu da je to demokratija ili lažu ili su američki plaćenici.
Demokratija nema veze s propagiranjem tri istine. Jer, istine ne mogu biti tri, osim tamo gdje se zapravo želi ubiti stvarna istina narativom druge dvije istine. Sve je to propaganda iz operacije specijalnog rata koju Srbija prvenstveno, uz nadovezivanje Hrvatske provodi protiv Bosne i Hercegovine.
I potpuno je u pravu član Predsjedništva BiH Denis Bećirović kada definiše devet strategija kojom se susjedi i domaći izdajnici bore protiv BiH. A te strategije su ključne tačke specijalnog rata i sve prolaze kroz kanale za propagandu.
Stoga, bez obzira što znamo šta nas i zašto napada, nećemo se znati ni moći odbraniti dok ne zaustavimo propagandu. Baš kao što su vrhunski zapadni stratezi kao prvi potez nakon ruske agresije na Ukrajinu onemogućili propagandu Kremlja! Sankcije i sve druge represivne mjere došle su kasnije.
Mi u Bosni i Hercegovini moramo pronaći inostrane partnere, stvarne partnere, koji će nam pomoći da zaustavimo propagandu hegemonističkih težnji Beograda i Zagreba. I to neće moći bez ozbiljne društveno – političke borbe.
Ali, ukoliko tu bitku dobijemo, nastavak hibridnog ili specijalnog rata dočekat ćemo sa puno većim šansama za konačnu odbranu i oslobađanje Bosne i Hercegovine!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
