Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Analize

    Pravna analiza: Da li je Ante Nobilo mogao sjediti u sudnici Suda BiH pored optuženog Milorada Dodika?

    Piše:
    Redakcija
    -

    U srijedu je pred sudom BiH počelo suđenje predsjedniku Republike Srpske Mioloradu Dodiku. Jedan od Dodikovih pravih savjetnika bio je hrvatski odvjetnik Ante Nobilo. Da li je Nobilo mogao zastupati Dodika u sudnici Suda BiH? Ovu analizu za Istraga.ba pripremilo je nekoliko sarajevskih advokata.

    U skladu sa članom 6. stav 1. Zakona o Sudu BiH, da bi se opunomoćenik pojavio, odnosno postupao pred Sudom, mora biti upisan u Imenik advokata nadležnog organa BiH priznatog od Suda. U skladu sa stavom 2. istog člana, Sud može, u svakom pojedinačnom slučaju, posebno dozvoliti postupanje pred Sudom opunomoćeniku koji ne ispunjava uslove iz prethodnog stava, a takav postupak za posebno priznavanje opunomoćenika se utvrđuje se Poslovnikom Suda.

    Poslovnik o radu Suda BiH, donesen 16.06.2020. godine, propisuje u članu 52., a pozivajući se na odredbu člana 6. Zakona o Sudu BiH, postupak za izdavanje dozvola za posebno postupanje. Tom je odredbom propisano da Sud može izuzetno u svakom pojedinačnom slučaju izdati dozvolu za posebno postupanje punomoćniku koji nije na OKO (Odsjek krivične odbrane) listi i odobriti njegovo postupanje, odnosno obavljanje prakse pred Sudom, što uključuje i advokate koji imaju važeću dozvolu za obavljanje advokatske prakse izdatu od priznatog, profesionalnog udruženja advokata ili od drugog nadležnog organa iz strane zemlje pod uslovima reciprociteta.

    U tom slučaju, punomoćnici podnose svoje prijave sudiji za prethodni postupak, sudiji za prethodno saslušanje, sudiji, odnosno vijeću, zavisno od faze postupka, koji prilikom razmatranja takvih prijava mogu uzeti u obzir sljedeće činjenice:

    1. a) Da li je punomoćnik pokazao specijalizirano poznavanje domaćeg ili međunarodnog krivičnog prava, međunarodnog humanitarnog prava, međunarodnih propisa iz oblasti ljudskih prava ili bilo koje druge oblasti prava s kojom bi u znatnoj mjeri mogao doprinijeti efikasnosti postupka;
    2. b) Da li punomoćnik posjeduje specijalizirano poznavanje činjeničnog stanja geografskog regiona, vezanih ili pravno/činjenično sličnih predmeta procesuiranih pred Sudom BiH ili drugim sudovima, a vezanih za predmet u kojem se odlučuje o njegovom postavljanju;
    3. c) Da li je punomoćnik ranije zastupao istog branjenika pred domaćim ili stranim sudom;
    4. d) Da li je punomoćnik ranije zastupao pred Sudom BiH u drugim predmetima;
    5. e) Da li su argumenti za postavljanje punomoćnika koji nije na OKO listi, kvalitativno i pravično predominantni u odnosu na argumente za postavljanje branitelja sa liste;
    6. f) Izbor i želju osumnjičenog, odnosno optuženog i njegove razloge za prijedlog punomoćnika;
    7. g) Razlog pravičnosti, kao i sve druge činjenice od značaja za prava osumnjičenog, odnosno optuženog lica.

    Sud, u skladu sa odredbom ovog člana, također obavještava OKO o svakoj odluci o davanju dozvole za posebno postupanje advokatu koji nije na OKO listi.

    Pritom, u skladu sa odredbom člana 49. stav 1. istog Poslovnika, pravila za punomoćnike iz člana 49. do 58. ovog Poslovnika, primjenjuju se jednako na sve advokate koji postupaju u krivičnim postupcima koji se vode pred Sudom, bez obzira da li se radi o branitelju postavljenom po službenoj dužnosti ili izabranom branitelju, u mjeri u kojoj za advokate koji postupaju pred Odjelom I za ratne zločine i Odjelom II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda BiH nije izričito drugačije propisano. Stavom 2. ovog člana određeno je da u slučaju sukoba između odredaba sadržanih u ovom Poslovniku i odredaba sadržanih u bilo kom drugom pravilniku, poslovniku, ili drugom aktu Suda, upravnog organa ili advokatske komore, a u pogledu dozvole za rad i dodjeljivanja branitelja u krivičnim predmetima, ove odredbe imaju prednost.

    Iz naprijed navedenih odredbi jasno proizilazi da se izdavanje dozvola za posebno pojavljivanje, odnosno postupanje punomoćnika pred Sudom BiH, i to u slučaju reciprociteta i ispunjavanja kriterija propisanih Poslovnikom Suda BiH, odnosi isključivo na branioce/branitelje u krivičnim predmetima, dakle ne i na punomoćnike koji bi bili u svojstvu „pravnih savjetnika“.

    Istovremeno, Zakon o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) ne poznaje institut „pravnog savjetnika“ za osumnjičeno, odnosno optuženo lice, već samo za svjedoke, i to u zakonom propisanim slučaejvima (npr. član 84. stav 6. ZKP BiH kada Sud određuje svjedoku advokata za savjetnika za vrijeme saslušanja).

    Također, u skladu sa odredbama člana 244. i 257. ZKP BiH, sudija odnosno predsjednik vijeća otvara zasjedanje i objavljuje predmet glavnog pretresa na način da najprije utvrđuje da li su prisutna sva pozvana lica. Nepozvana lica mogu prisustvovati glavnom pretresu, ali samo u svojstvu javnosti, u smislu odredbe člana 234. ZKP BiH.

    Na osnovu naprijed navedenog, a u odnosu na prisustvo u sudnici gdin Ante Nobila, advokata iz Republike Hrvatske, koji nije član ni jedne advokatske komore u BiH, na suđenju pred Sudom BiH, dana 06.12.2023. godine,  u svojstvu „pravnog savjetnika“, postavljaju se sljedeća pitanja:

    • Da li je za takvo prisustvo gdin Ante Nobila postojala odluka Suda BiH kojom je dozvoljeno posebno pojavljivanje, odnosno postupanje pred Sudom BiH;
    • Ako je takva odluka postojala:
      1. Da li je ista donesena u skladu sa načelom reciprociteta iz člana 52. Poslovnika;
      2. Koji kriteriji iz člana 52. Poslovnika su primijenjeni za donošenje takve odluke;
      3. Koji pravni osnov je primijenjen za pojavljivanje, odnosno postupanje gdin Ante Nobila u svojstvu „pravnog savjetnika“ optuženog;
      4. Da li je OKO obaviješteno o takvoj odluci u skladu sa odredbom člana 52. Poslovnika;
      5. Da li je gdin Ante Nobilo u takvom svojstvu zaprimio poziv za pojavljivanje pred Sudom;
    • Ako takva odluka nije postojala:
      1. Koji je bio pravni osnov za pojavljivanje, odnosno postupanje gdin Ante Nobila u sudnici u svojstvu „pravnog savjetnika“;
      2. Da li je gdin Ante Nobilo u takvom svojstvu (ili bilo kom drugom) zaprimio poziv za pojavljivanje pred Sudom;
      3. Da li je Sud na ročištu od 06.12.2023. godine razmatrao takvo pitanje i ako jeste kakvu odluku je donio.

    Odgovori na sva naprijed navedena pitanja su od važnosti za razmatranje zakonitosti rada, odnosno pojavljivanja i postupanja pred Sudom BiH advokata-stranih državljana koji nisu upisani u Imenik advokata ni pred jednom advokatskom komorom u BiH i koji ne ispunjavaju uslove za posebno zastupanje pred Sudom BiH, te zaštite prava advokata-branilaca koji u skladu sa pozitivnim propisima imaju pravo pojavljivanja, odnosno postupanja pred Sudom BiH.

    Prošla je 2023.: Godina bosanskih dritana

    Piše:
    Reuf Bajrović
    -

    Kristijan Šmit je nametanjem vlasti u FBiH obilježio 2023. Osim što je ovo prvi puta u historiji BiH da je OHR nametnuo vlast, i drugi put da VP donosi odluku kojoj se protivi većina građana BiH-nametanje izbornog zakona u izbornoj noći 2022. je prva takva odluka, Šmit se upisao u crne stranice naše historije poništavajući bošnjački veto Refika Lende.

    Najžešći zagovornici konsocijativnih ustavnih rješenja Arenda Lajpharta decenijama tvrde da je etnički veto najvažniji element kojim se čuva mir i stabilnost u post-ratnim društvima. BiH je prvi slučaj konoscijacije ikada u kojem je ustavom zagarantovani etnički veto poništen-i to upotrebom sile.

    Time je debata o budućnosti, ali prošlosti BiH, dobila sasvim novu dimenziju jer su isti oni zagovornici “prava naroda” i “legitimnog predstavljanja” zdušno podržali izbacivanje velike većine Bošnjaka iz vlasti suspenzijom ionako silom nametnutog ustava. Poruka Bošnjacima kao narodu je da nemaju građanska, niti etnička, prava zato što ih se ne smatra ljudskim bićima sa jednakom vrijednošću iako su demografska većina u BiH. Aparthejd, dakle.

    Domaći akteri koji su saučestvovali u Šmitovom nametanju su uveli novu političku praksu legitimiranja dritanovskog djelovanja. Zadnji koji je otvoreno stao protiv velike većine naroda s kojim dijeli kulturno-vjerski identitet je regionalno bio upravo Dritan Abazović, u BiH je to bio Fikret Abdić.

    To što predstavnici tri stranke koje je Šmit nametnuo kao vlast nisu uzeli puške u ruke da ubijaju svoj narod i državu ne znači da im možda namjera nije slična, jer nije da se nisu odali pravom nasilju. Fizički napad NiP-ovog Halila Bajramovića na aktivistu NES-a je bio isključivo politički motivisan i na kraju prihvaćen od strane stranaka trojke kao legitiman dio postizanja njihovih ciljeva jer Bajramović nikada nije sankcionisan na bilo koji način.

    Poslije države BiH je SDA svakako najveći gubitnik protekle godine. Ne samo zato što je izgubila vlast na silu, nego zato što se pokazalo da naprosto nije bila historijskom dorasla trenutku.

    Da je SDA bila spremna na djelić onoga što Dodik svakodnevno govori da će raditi, niti bi BiH imala ovaj anti-bošnjački nametnuti ustav, niti bi SDA bila opozicija. Naprosto, zablude da će vezama sa lokalnim HDZovcima uspjeti umoliti Čovića da ih primi u vlast su samo signalizirale i Šmitu i Čoviću da će SDA nametanje mirno prihvatiti. Nakon 20 godina neprekidne vlasti je SDA bila zrela da bude u opoziciji, ali je nažalost interes države nalagao da se nagon SDA za vlašću podrži jer se time osnaživala borba protiv nametanja Šmitovih rješenja.

    Na kraju se pokazalo da se SDA više boji stranih zvaničnika nego što voli vlast ili je spremna da rizikuje za dobrobit države. Svoju poziciju je SDA dodatno pogoršala izbacujući NES iz vlasti u HNK i USK. Isto se može reći za predstavnike Islamske zajednice koji su bili konfuzni i pasivni u ključnim trenucima.

    Komšićeva DF-GS koalicija je od početka do kraja bila poštena prema BiH. Uprkos apsurdnim optužbama za radikalizam od strane medija iz Sarajeva, ključni ljudi su od početka do kraja ukazivali na ono što Šmit sprema i na katastrofalne posljedice prepuštanja sudbine države i naroda njemačkom ministru sa nacističkim simpatijama.

    Stranke NES i SBiH su u ključnom trenutku stavile interese države ispred ličnih interesa napuštajući stranke trojke da same oponašaju ‘abdićevce’.

    Velika većina medija sa sjedištem u Sarajevu je refleksno podržala nametnutu vlast. Količina servilnosti u nekim redakcijama sarajevskih medija je obrnuto proporcionalna suštinskom znanju o pitanjima o životne važnosti za BiH. Mahom mlađi urednici i novinari svoje lične frustracije socijaliziraju zloupotrebom novinarske uloge u društvu na štetu naših zajedničkih interesa, ali posebno interesa naše djece koja će dugo plaćati greške iz 2023. zahvaljujući prokletstvu onoga što se naziva u društvenim naukama naziva path dependency.

    Jedini gori od medija su predstavnici sve krupnijeg kapitala iz dijelova BiH koje je Armija RBiH oslobodila. Taj nivo indiferentnosti prema sudbini države u kojoj su se obogatili nema historijsku paralelu. Bingo koji im je bosanska sloboda, posebno ekonomska, omogućila misle da će zaštiti u srpsko-hrvatskom kondominijumu koji se uz njihovu prešutnu saglasnost stvara od države BiH. Loša vijest za njih je da će sljedeće žrtve pravosuđa pod kontrolom Dodik-Čović biti upravo vlasnici krupnog kapitala sa orijentalnim imenima.

    Ipak, najodgovorniji za stanje u kojem se nalazi država je Denis Bećirović. Prvi i jedini potez koji je napravio u 2023. je preglasavanje Željka Komšića zajedno sa Željkom Cvijanović. Denis se sprema da narod uvjeri da on nije dritanski djelovao, iako oni koji prate politiku znaju da je maligniji po budućnost naše djece od Dine i Nermina zajedno. Nakon što je prošli put kad je imao vlast zabetonirao rezultate genocida i od Bošnjaka u manjem entitetu napravio građane trećeg reda glasajući za sramotni Zakon o prebivalištu, sad se sprema da praveći novu stranku spasi ‘dritane’ iz Trojke. Jer svaki glas za Denisa će biti glas za opstanak srpsko-hrvatske Bosne.

    2023. je politički najgora od 1995. Nadajmo se da će narod nešto naučiti iz nje.

    (NAP)

    Igre oko Južne interkonekcije: Tuđmanov obavještajac u operaciji protiv SAD-a, BH Gasa i Sarajeva

    Piše:
    Redakcija
    -

    Kako bi se opravdale trenutne opstrukcije, odnosno blokade strateški važnog projekta “Južne interkonekcije” u režiji predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine Dragana Čovića, a koje su u posljednje vrijeme dovele do žestokih reakcija zvaničnog Washingtona, ove sedmice je u Mostaru održan skup na kojem je predstavljena studija “Energetska (ne)ovisnost Bosne i Hercegovine i strateško partnerstvo s Republikom Hrvatskom”, piše Radio Sarajevo.

    Isključivanje Sarajeva – po svaku cijenu

    O tom događaju sinoć je izvijestila i Hrvatska radiotelevizija (HRT).

    “Od strateškog je interesa za BiH da se energetske snažnije uveže s Hrvatskom kako bi se oslobodila ovisnosti o ruskome plinu kroz projekt Južne plinske interkonekcije kojim bi upravljala kompanija koja je pod utjecajem kruga NATO-a i EU-a”, ocijenjeno je u Mostaru na predstavljanju energetske studije. Prenijela je to Hrvatska novinska agencija (HINA), mediji bliski HDZ-u BiH, kao i desničarski portali u susjednoj Hrvatskoj.

    Studiju je su predstavili Institut za istraživanje hibridnih sukoba iz Zagreba sa dr. Gordanom Akrapom na čelu, zajedno s Institutom za društveno-politička istraživanja (IPDI) iz Mostara, uz, kako je naglašeno, podršku Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP) Republike Hrvatske.

    Dr. Akrap je ocijenio je kako je iznimno važno BiH povezati preko plinovoda s LNG terminalom na otoku Krku, koji je “nakon ruske agresije na Ukrajinu pokazao stratešku važnost za Hrvatsku”, ali postoji ozbiljan uvjet… Po Akrapu, Bosna i Hercegovina “mora steći svoju energetsku neovisnost o ruskome plinu” tako da “operaterom nove tvrtke trebaju upravljati države članica EU i NATO-a preko svojih instrumenata kako bi izvori neovisno od ruskoga plina mogli opskrbljivati sigurno i pouzdano Bosnu i Hercegovinu”.

    Na HRT-u je bio nešto precizniji pa je kazao “da je važno da Južnom interkonekcijom ne upravlja BH Gas, kako je predloženo”. To je upravo ono što traži Dragan Čović, čiji HDZ BiH insistira na formiranju nove kompanije sa sjedištem u Mostaru. Suprotno stavovima i Washingtona, ali i zdravoj logici. Jer je iskusna sarajevska kompanija u vlasništvu Vlade Federacije BiH (gdje sjede i brojni Čovićevi ministri!) već godinama uključena u aktivnosti u vezi s ovim plinovodom, te bez većih problema sarađivala sa kolegama iz zapadnog susjedstva.

    Zanimljivo je da su o tome na korektan način još prije četiri godine pisali i lokalni portali u Posušju, upravo onom gradiću kojem će, kako tvrdi Čović, iz Sarajeva “zavrnuti plin”!?

    Stajalište Sjedinjenih Američkih Država jeste da Čovićevi zahtjevi nisu utemeljeni niti racionalni, a kritiku na njegov račun zbog toga je posebnim pismom upućenim na adrese ministara vanjskih poslova Hrvatske i BiH ranije iznio i američki državni sekretar Antony Blinken. Direktno ga je kritizirao i Blinkenov pomoćnik James O‘Brien tokom nedavnog posjeta Sarajevu, podsjeća nas Jutarnji.hr.

    “Federacija BiH ima jednu kompaniju za transport plina BH Gas kao što i Hrvatska ima samo jednu kompaniju za transport plina. Čovićev prijedlog da se formira nova kompanija za prijenos, koja trenutno ne postoji, nema zaposlenike, nema iskustva, nema mogućosti da osigura stabilno financiranje, nije održiv i sahranit će ovaj projekt”, saopćila je Ambasada SAD-a u Sarajevu.

    Uprkos tome dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru dr. sc. Dražen Barbarić je na mostarskom skupu ocijenio kako je “trenutačni plinski operater u Federaciji BiH” kompanija (“BH Gas”) koja je “gubitaš i opterećena korupcijom”. Pojasnio je kako je nelogično da kompanija, može biti partner s obzirom na to da je izložena “malignom utjecaju Rusije, Irana i Turske”.

    Valjda se spominjanjem Turske i Irana želi – Dodikovim rječnikom kazano – upozoriti Washington da je Sarajevo, ipak, samo “Teheran”, a sarajevski “muslimani” su, ipak, samo “muslimani”, čak i kad HDZ BiH vlast formira s poželjnim partnerima iz “Trojke”.

    Nastranu Ankara i Teheran, kada se već spominje Moskva, zanimljivo bi bilo da je dekan Barbarić podsjetio ko je koliko jučer tražio više “ruskog utjecaja”, pozivao i rusku vojsku u Hercegovinu, te ko je “vladar Hercegovine” koji je stigao upravo iz Rusije…, ali to je već neka druga tema…

    Mostarska operacija

    Zanimljiva je, pak, cijela pozadina ove “mostarske operacije”. Poznato je da se stavovi instituta IPDI često u najmanju ruku podudaraju sa HDZ-om BiH, te da su nerijetko gosti medija bliskim Čoviću i HDZ-u, novi element je uloga Instituta za istraživanje hibridnih sukoba iz Zagreba. Njezin pokretač i predsjednik jeste dr. Gordan Akrap.

    Akrap je, zapravo, bio dugogodišnji načelnik Operativne uprave (OA) Hrvatske izvještajne službe (HIS). Riječ je obavještajnoj službi kojom je rukovodio pokojni prof. dr. Miroslav Tuđman, sin prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

    Pomoćnik direktora HIS-a bio je dr. Ivo Lučić, ranije bivši načelnik Uprave Sigurnosno informativne službe (SIS), akronim dobro poznat svim mostarskim logorašima.

    O Akrapovim vezama s HIS-om pisao je i poznati hrvatski novinar Ivica Đikić u Feralu u tekstu pod naslovom “Špijuni i zapjevaj” objavljenom prije više od 20 godina, navodeći da je riječ o istaknutom “operativcu HIS-a” koji je završio u diplomatskoj službi.

    Bio je brigadir Akrap i dekan Vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu, te pripadnik Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), sve do umirovljenja 2017. godine. A potom i član Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija Hrvatskog sabora, do 2020. godine. Posljednje je kritizirano u dijelu hrvatske javnosti zbog mogućeg sukoba interesa. Zanimljivo je da ga je u “moćno Vijeće” ugurao upravo Miroslav Tuđman, koji mu je i mentor na doktorskim studijima. Akrap se odužio tako što je posthumno uredio Zbornik radova Miroslava Tuđmana, zajedno s njegovom biografijom, veličajući kao tvorca “hrvatske obavještajne zajednice”.

    Taj Akrap je posljednjih godina čest gost medija pod kontrolom HDZ-a u Hercegovini. Tamo je nerijetko tvrdio da “velikobošnjački unitaristi pozivaju na rat i nasilje, kao velikosrbi 90-ih”. Izjave Bakira Izetbegovića je uspoređivao je s onim Radovana Karadžića! Kazivao da jedan dio bošnjačke politike provodi politiku “putizma”, “da je retorika nacional-unitarista jednaka onoj velikosrpske politike”, govorio o navodnoj podršci Turske i Irana Bošnjacima itd…

    Sudeći po analizi njegovih javnih iskaza, Akrap nerijetko svjesno manipulira činjenicama kako bi izazivao nepovjerenje, strah, pa i mržnju među građanima Bosne i Hercegovine, posebno Hrvata prema Bošnjacima. To, nažalost, plaća njegova domovina, susjedna Hrvatska, a sada je postao i ekspert za plin. Skandalozno je da je, kako je ranije otkrio portal Istraga.ba studiju obavještajca Akrapa – koji tvrdi da “BH Gas” ni za živu glavu ne smije biti dio projekta “Južne interkonekcije” – platilo upravo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, čiji je, također, bio službenik. Naime, ministar Gordan Grlić Radman je prema medijskim navodima u januaru 2023. godine donio odluku o financiranju izrade studije pod nazivom “Energetska (ne)ovisnost Bosne i Hercegovine i strateško partnerstvo sa Republikom Hrvatskom”. Iz Budžeta RH za studiju je izdvojeno 65.000 EUR-a.

    Toliko o tome da “BiH nema boljeg saveznika od Hrvatske u ovome pitanju”, a Grlić Radman i Zagreb neka objasne Washingtonu i Blinkenu čije naloge izvršava Čović kada “zaustavlja projekt koji umanjuje utjecaj Rusije”.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Russia is Terrorizing Itself

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    The terrorist slaughter of over 140 civilians in a Moscow concert hall on March 22 is a catalyst for more far-reaching conflicts in Russian society. Amidst disputes over the affiliation of the four perpetrators, the slaughters have revealed two of the many structural weaknesses of the Russian state – the unreliability of the security forces and the potential for widespread inter-ethnic and inter-religious violence.

    The Kremlin was quick to blame Ukraine for the Moscow massacre by four Tajik nationals, despite claims by ISIS-Khorasan (a branch of the Islamic State terrorist network) that it was responsible. But as footage of the incident emerged, evidence increasingly pointed to an inside job by some elements of Russia’s internal security forces who may have hired the gunmen. Whether they were members of ISIS acting on behest of the FSB remains unclear especially given the murky ties between Moscow and the terrorist outfit.

     As a classic FSB operation, the goal would be to enrage the public against Ukraine and the West and enable Putin to announce a broader mobilization for the war and defuse any potential protests. A similar provocation was conducted by the FSB in September 1999 when three apartment buildings were blown up and three hundred civilians killed. A fourth bombing attempt was thwarted when local residents discovered security operatives laying bombs while claiming that they were simulating a terrorist attack. Those civilian massacres were important for promoting Putin as the defender of Russia and justifying the genocidal war against independent Chechnya.

    The recent Moscow massacre was even less competently handled than the 1999 bombings, especially as digital cameras are now readily available and evidence can quickly circulate. Among the accumulating proof of FSB complicity were a small group  of men in blue sweaters who locked the emergency doors in the concert hall, the absence of any police presence, and the slow response of security forces in entering the premises.

    Kremlin propagandists have performed a miserable job in blaming Ukraine. The license plates on the getaway car were Belarusian, whose president confirmed that they were trying to enter Belarus. Lukashenka’s contradiction of the Putin story is another indication of dictatorial incompetence. And the same “guys in blue sweaters” miraculously appeared to arrest the suspects. Even if FSB involvement in the massacre cannot be confirmed because of the resulting cover-up, conspiracy theories which are often hatched by Moscow against the West can now inflame Russia itself. Growing mistrust of the security forces will be coupled with intensifying power struggles within Russia’s security forces. This could prompt purges and trigger violent clashes within the Russian elite.

    A second danger for the regime is that the terrorist outrage will trigger ethno-Russian xenophobia and unleash inter-ethnic and inter-religious conflicts. Chechen warlord Ramzan Kadyrov has already warned about an anti-Muslim backlash in Russia that can provoke open conflicts. He vowed to combat Russian nationalism using any methods, thus leaving the door open to violent self-defense. Russian officials are trying to forestall such a scenario by highlighting a Muslim boy who reportedly saved lives during the concert hall attack. But this may be too little to defuse spreading Islamophobic sentiments.

    Representatives of Russia’s Muslim population are sounding the alarm that the terrorist attack can lead to increased violence against non-Orthodox religious communities and non-Russian ethnics. The country has between 14 to 20 million Muslims who form up to 15% of the population, and the total of non-Russian ethnics exceeds 30 million. State repression disproportionately targets Muslims and can trigger violence in the North Caucasus and other republics with non-Russian majorities. There are also indications that armed resistance is again on the rise. In early March, Russian security services killed six armed insurrectionists in Ingushetia and arrested several individuals related to the group. Attacks on people from the Caucasus would spark further rebellions and fuel a renewal of violent Islamism.

    Russia also contains millions of migrant workers from Central Asia, especially Tajiks and Kirgiz, who will be subject to tighter controls, retributions, and even outright expulsions. In broadcasting the police torture of the terrorist suspects, Moscow is also unleashing a broader international jihadist offensive against the Russian state. ISIS-K, which claims to be establishing a caliphate across Central Asia and Afghanistan has already issued videos warning of further bombings in Russia. It labeled Russia as a state that “oppresses Muslims” and plans to expand its activities to free the “puppets of the Russian Empire.”

    Russia’s internal turmoil is also stirred by the military invasion of free Russian units. Ukraine’s armed forces have incorporated foreign fighters, some of whom are organized as distinct national units, including ethnic Russian and Chechen battalions. The Freedom of Russia Legion, the Russian Volunteer Corps, and the Siberian Battalion have recruited disaffected Russians willing to fight for Ukraine and against the Putin regime. Some units have successfully penetrated the Russian Federation and seized several small towns in the Belgorod and Kursk oblasts.

    The main task of Russian pro-Ukraine fighters is to liberate and hold a certain part of Russia's territory and directly challenge Putin’s hold on power. The longer these attacks continue and bring some success, the greater the prospect that Russian units will mutiny and join the revolutionary legions. This could set off a chain reaction in the military and even test the loyalty of top commanders. The Prigozhin rebellion in June 2023 would then be seen as a precursor to more serious domestic rebellions.Russia’s citizens will feel increasingly fearful that despite the state’s massive repressive apparatus it can no longer provide security. And with the war spreading into Russia and an increasing number of Ukrainian drone strikes depleting the country’s energy infrastructure, the country will spiral toward crisis.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

     

     

    Karijera građena muštulukom Sebiji Izetbegović: Od posljednje večere do ruke viška

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Simbolično, 6. januara 2016. godine uvedena je diktatura na Kliničkom centru Sarajevo. Upravni odbor KCUS-a, tog dana, nije imao puno izbora. Sebija Izetbegović je bila jedini kandidat i izabrana je za generalnu direktoricu. Nekoliko dana ranije, Vladina komisija za izbor i imenovanje je završila posao i supruzi predsjednika SDA Bakira Izetbegovića muštuluk je saopćio je Aljoša Čampara. Zauzvrat će od “Mame nacije” dobiti dva tableta. Za svakog sina po jedan.

    Za Sebijinu naklonost godinama ranije su se borili Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Prvi je želio biti kantonalni premijer, a Čampara se nadao funkciji u Vladi Federacije, pa se od šefa kadrovske komisije SDA Asima Sarajlića nije razdvajao. Upravo je Čampara Asima Sarajlića “prebacio” na stranu Bakira Izetbegovića i njegovih ljudi koji su te izborne 2014. godine čekali smrt Sulejmana Tihića i konačni povratak Dvora na čelo stranke. Jednu grupu, Tihićevu, predvodio Adil Osmanović. Tu su još bili Sadik Ahmetović, Sanjin Haliimović, Salko Sokolović, Salmir Kaplan … Uz Izetbegovića, koji je, nakon bolesti Sulejmana Tihića, preuzeo stranku u svojstvu zamjenika predsjednika bili su Šefik Džaferović, Safet Softić, Mirsad Zaimović, Salko Selman i Senad Šepić. Aljoša Čampara te 2014. godine istovremeno je bio savjetnik Sulejmana Tihića (do njegove smrti) i honorarni savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Ubrzo će, zahvaljujući kadrovskim akrobacijama Asima Sarajlića, postati zamjenik gradonačelnika Sarajeva. Na toj je funkciji i dočekao izbore 2014. godine i stranački kongres. Tihićeva grupa je do nogu poražena, tako što je Izetbegović postigao sporazum sa Adilom Osmanovićem koji je dobio funkciju zamjenika predsjednika SDA, a izdao ostale. Iako je bio u Izetbegovićevoj kvoti, Senad Šepić tada nije izabran za potpredsjednika SDA. Ahmetović i drugi su postali marginalni u organima stranke koja je baš tada odlučivala o budućem predsjedavajućem Vijeća ministara BiH.

    “Bit će doktor Denis Zvizdić”, prkosno je izjavio Asim Sarajlić, nakon što je dio stranačke baze iskazao nezadovoljstvo.

    I bi Denis. Njegov prvi rođak Aljoša Čampara, zahvaljujući isključivo bliskosti sa Asimom Sarajlićem i Sebijom Izetbegović postao je federalni ministar unutrašnjih poslova. Elmedin Konaković je postao premijer Kantona Sarajevo. Čampara je u Vladi Federacije BiH pripremao teren za dolazak neformalne predsjednice na čelu KCUS-a, a Konaković je pripremao smjene na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Sebija Izetbegović u januaru 2016. godine je izabrana za direktoricu KCUS-a. Nekoliko mjeseci kasnije, uz pomoć kantonalnog premijera Elmedina Konakovića, preuzela je i Medicinski fakultet, nakon što je smijenila Almiru Džuvo.

    “Pozdrav. Nadam se da neće biti nikakvih rezanja, posebno ne onih dijelova gdje hvalim Sebiju Izetbegović”, napisat će Konaković novinaru Žurnala Amarildu Gutiću dok je ovaj pripremao film – Sebija.

    Između Konakovića i Čampare počeo se javljati animozitet zbog odnosa sa Sebijom Izetbegović, pa su se natjecali ko će je više hvaliti.

    “Teško je biti supruga predsjednika Bakira Izetbegovića i voditi Klinički centar. Radi se o odličnom menadžeru. Opću bolnicu je ostavila u odličnom stanju. Ljekari na KCUS-u više ne rade privatnu praksu, nema koverata”, kazao je 25. jula 2017. godine Elmedin Konaković gostujući na N1 televiziji.

    Aljoša Čampara je, pak, Sebiju Izetbegović pratio u stopu, a preko Asima Sarajlića je instalirao svoje kadrove u stranačku infrastrukturu i državnu službu koja će mu godinama kasnije poslužiti za jačanje uticaja u javnosti. No, netrpeljivost na relaciji Čampara-Konaković je bila sve veća, da bi, na kraju, upravo zbog njega i Huse Ćesira, predsjednika Općinskog odbora SDA Novi Grad Sarajevo, Elmedin Konaković napustio SDA. Aljoša Čampara je požurio u stranački bilten Stav da iznese stav o “disidentu”.

    “Konaković se nametnuo verbalnim darom, no vrijeme je pokazalo da njegove riječi nisu u skladu s njegovim djelima. Što bi narod rekao – puno melje, malo žita daje. Konaković je, u osnovi, jedan opsjenar, što potvrđuje cijela njegova karijera, i ona sportska, i ona akademska, i ona politička. Nije ostavio mnogo toga čime bi se on mogao lično pohvaliti. Mislim da je kantonalna vlada koju je on predvodio radila mnogo bolje od svog premijera, koji zapravo nije radio, nego je okolo paradirao i pričao. Tu je bez premca”, kazao je Čampara o svom, tad već bivšem, stranačkom kolegi.

    No, vratimo se kratko u 2016. godinu. Nakon lokalnih izbora, započela je bitka za gradonačelnika Sarajeva. Asim Sarajlić i Aljoša Čampara zajedno su “ubijedili” članove porodice Stojnić da glasaju za Abdulaha Skaku. Sabina Ćudić i naša stranka su izgubili utrku sa tada nerazdvojnim prijateljima. I godinu ranije, Asim Sarajlić je, na nagovor Aljoše Čampare i Denisa Zvizdića podigao ruku na Kadrovskoj komisiji SDA i smijenio Bakira Alispahića s mjesta člana Komisije za sigurnost SDA. Dakle, u skoro svim “kadrovskim” akcijama zajedno su učestvovali Aljoša Čampara i Asim Sarajlić. A onda su započele pripreme za izbore 2018. godine. Bakir Izetbegović je Denisa Zvizdića već bio promovisao za budućeg kandidata SDA za člana Predsjedništva. Baza je, zahvaljujući lobiranjima Aljoše Čampare, uglavnom predložila Zvizdića. Međutim, kao kandidat se pojavila i Sebija Izetbegović. Uplašen eventualnim sukobom sa  suprugom svog predsjednika, Zvizdić odustaje od kandidature. Ubrzo odustaje i Sebija Izetbegović. SDA je birala imeđu Šefika Džaferovića i Safeta Softića i izabrala ovog prvog. Denis Zvizdić se morao okrenuti parlamentarnom životu, pa je započelo lobiranje da on bude nosilac liste SDA za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH iz sarajevske izborne jedinice. Noć pred zaključivanje listi, Denis Zvizdić i Aljoša Čampara su bili u stanu Asima Sarajlića.

    Kantonalni odbor SDA već je odlučio da Asim Sarajlić bude nosilac liste SDA koju je želio Denis Zvizdić. Te noći, ispričat će svjedoci, Zvizdić uopće nije pomenuo listu. No, sutradan je od Bakira Izetbegovića tražio broj 1, odnosno eliminaciju Asima Sarajlića, Izetbegović je “zamolio” prvog do sebe da odstupi. Zvizdić je dobio mjesto nosioca liste, ali su te večeri on i Aljoša Čampara zauvijek izgubili Asima Sarajlića, koji je “spušten” na federalnu listu. Kasnije će se Izetbegović odužiti Sarajliću njegovim imenovanjem u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, a Aljoša Čampara je saveznike počeo tražiti u novogradskom odboru SDA, predvođenom Husom Ćesirom, čuvenim napadačem na kameru. Aljoša Čampara kao SDA-ov kandidat za Skupštinu Kantona Sarajevo podršku traži od novogradske SDA, pa mu se organizuju sastanci. Tih dana u stopu ga prati pripadnik SIPA-e Adis Drnda, koji je bio šef odjela za obavještajne poslove u sarajevskoj kancelariji SIPA-e. Sastancima prisustvuje i Damir Vejo, bivši saradnik Fadila Novalića u namjenskoj industriji, s kojim se razišao zbog podjele novca od posla iz Saudijske Arabije. Za Čamparu je te izborne godine lobirao i Hasan Hodžić, novogradski vijećnik koji će dvije godine kasnije biti uhapšen zbog korupcije i saradnje sa članom kartela Tito i Dino.

    Nakon što je ušao u Skupštinu Kantona Sarajevo, SDA Aljošu Čamparu delegira i u Dom naroda Federacije BiH, gdje postaje potpredsjednik Doma. No, uporedo sa “osvajanjem” funkcija u državi, Čampara gubi prevlast u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu, kojeg kontroliše njegov bivši prijatelj Asim Sarajlić. Federalni ministar unutrašnjih poslova prvo se kandidira za predsjednika KO SDA, ali nakon što je uvidio da su mu male šanse, mijenja strategiju. Odlučuje podržati Semira Efendića. Ipak, Asim Sarajlić  od Bakira Izetbegovića dobija zadatak da na mjesto predsjednika KO SDA dovede Fikreta Prevljaka, kojeg je, zbog ratnih veza, podržao i direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagić Osmica. Istovremeno, zbog smjene Vlade Kantona Sarajevo, Sarajlić se nekoliko puta sastaje sa I Fahrudinom Radončićem, a sastancima prisustvuje i direktor OSA-e.

    “Veliki i Mali su išli kod Fahre”, negodovao je Čampara na sjednicama Predsjedništva BiH, ne znajući da su Veliki – Asim Sarajlć i Mali – Osman Mehmedagić na sastanke sa Radončićem išli po nalogu Bakira Izetbegovića. Kako je počeo gubiti i povjerenje Izetbegovića, Čampara se udružuje sa Semirom Efendićem i zajednički organiziraju snimanje Asima Sarajlića u aferi ponatoj kao “Asim”. Upravo je Čampara najviše insistirao da se Sarajlić isključi iz SDA. Na kraju se Sarajlić povukao iz svih stranačkih organa, da bi samo koji minut kasnije Aljoša Čampara glasao za izbor nove Vlade Kantona Sarajevo sa Mariom Nenadićem na čelu. Naime, Aljoša Čampara je podršku novoj Vladi uslovio povlačenjem ili smjenom Asima Sarajlića iz svih stranačkih organa.

    Nakon Asima, na red je došao Fadil. Čampara je, već smo naveli, za svog prvog saradnika uzeo Damira Veju, bivšeg direktora UNIS GROUP-a. Vejo je smijenjen s te pozicije, zbog neraščišćenih računa sa Fadilom Novalićem. Istodobno, još jedna grupacija iz namjenske industrije okupljena oko Hamida Pršeša iz Goražda bila je nazadovoljna odlukama Fadila Novalića kada je u pitanju podjela dividente iz Ginexa. Pršeš će kasnije dobiti podršku Jelke Milićević, HDZ-ove ministrice finansija, da iz Nadzornog odbora Ginexa isključi Kadriju Kolića, inače suvlasnika firme KM Trade. Istu grupaciju, osim Jelke Mićević je podržao i Aljoša Čampara. Uslijedila je potom afera respiratori, a postupajući tužilac je bio Džermin Pašić, bliski prijatelj Aljošinog brata Dubravka. No, tim detaljima ćemo se baviti u nekom od narednih tekstova. Sada se vratimo SDA-ovim sukobima.

    Shvativši da više nema podršku Obitelji, te da je Osman Mehmedagić, ipak, Izetbegovićev čovjek broj 1 u sigurnosnom sektoru, Čampara počinje da ruši direktora OSA-e. Nekoliko puta javno istupa protiv Mehmedagića, što u tom trenutku koristi i Vlada Republike Srpske koja Čamparine izjave ubacuje u svoj izvještaj upućen UN-u. u kojem navodi da OSA ruši institucije RS-a, a Čamparu označavaju kao “insajdera” iz SDA i ključnog svjedoka. Nezadovoljan gubitkom kontrole u KO SDA, Čampara, posredstvom svoje savjetnice Mirele Bubalo, pokreće i portal Pressmedia. Istovremeno, u Kabinet Ministra prebacuje i novinara portala klix – Ervina Mušinovića koji piše tekstove za Pressmedia, koje, potom, prenose Poskok i RTRS. Na kraju se Čampara odlučuje provesti operaciju “anonimna krivična prijava” protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH Ranka Debvecca. Gordana Tadić je uzima u razmatranje, Dodik pokreće kampanju protiv Debeveca, a RTRS ekskluzivno objavljuje krivičnu prijavu koju je poslala Čamparina savjetnica. Nakon što je sve raskrinkano, Čampara podnosi ostavku u Predsjedništvu SDA. Konačnu odluku o rušenju Vlade KS nije donio. Ali izlaskom Fahrudina Radončića iz koalicije sa SDA – Čamparina ruka više i nije toliko bitna.

    Nermin Bise piše hronologiju beščašća: Nasilje prema Veležu je uvod u rušenje Saveza i reprezentacije

    Piše:
    Nermin Bise
    -

    Utakmica između Borca i Veleža koju je obilježila brutalna pljačka na štetu mostarskog kluba u izvedbi sudije Miloša Gigovića ima i svoje treće poluvrijeme. Po spuštanju zavjese na sramotna dešavanja u Banjaluci na scenu su stupili članovi Komiteta za suđenje Fudbalskog saveza BiH koji su “potopili” kontrolora suđenja na toj utakmici Adnana Alispahića iz Zenice i perfidno “pokrili” Gigovića te ga tako vjerovatno spasili od udaljavanja sa fudbalskih terena za sva vremena. 

    No, da bismo prosječnom čitaocu koji nije upućen u zakulisne mešetarske rabote približili kako se to sve riješava potrebno je hronološki poredati tok događaja i bar malo približiti brutalnost očite krađe koja se desila javno u televizijskom prenosu pred milionskim auditorijem. Ovdje je važno napomenuti da smo detalje koji su se dešavali na sjednicama Komiteta za suđenje FS BiH saznali iz povjerljivog izvora bliskog tom Komitetu koji je zatražio da njegov identitet ne otkrivamo iz razumljivog razloga bojeći se sankcija koje bi pretrpio ako bi javno progovorio o ovoj blamaži.

    Pa, krenimo redom.

    Prva sumnjiva indikacija da će utakmica Borac-Velež biti izrežirana jeste određivanje sudije Gigovića da sudi tu utakmicu. Iako je taj sudija formalno iz Bosanske Gradiške javna je tajna da već godinama živi i radi u Banjaluci, dakle, u gradu iz kojeg je domaći klub kojem će suditi utakmicu protiv Veleža. Tu je odmah u startu Komisija koja delegira sudije pri Komitetu za suđenje ustvari na sebe preuzela svu lakrdiju koja će uslijediti na utakmici. Pa samim time na sebe su preuzeli i odgovornost da, kako će kasnije uslijediti i ispostavit će se, pokriju sudiju Gigovića i njegovo tendenciozno i sramotno suđenje. O suđenju se manje više u proteklih deset dana sve napisalo. A sve je dobro uočio i kontrolor suđenja Adnan Alispahić.

    Naime, spomenuti kontrolor suđenja Gigovića ocjenjuje negativnom ocjenom 7,2 koja znači da je bila riječ o razočaravajućem suđenju sa jednom, dvije ili više grešaka. Takva ocjena sa opisom svih grešaka i razočaravajućih odluka po proceduri ide pred Komitet za suđenje. U njemu sjede i mešetare Zoran dr. Rebac, Miro Hrkač, Ibrahim Hasanbegović, Muamer Bureković, Dragan Banjac i Ognjen Valjić. Prije samog sazivanja sjednice, kako smo saznali, kontroloru Alispahiću iz Komiteta je sugerisano da “podigne” Gigovićevu ocjenu ali je kontrolor iz Zenice ostao pri svojoj zadnjoj odluci – negativno – 7,2!

    Saziva se sjednica Komiteta za suđenje i traje beskonačno dugo. Satima se nisu uspjeli “drugovi” iz Komiteta usaglasiti jesu li za drastično kažnjavanje Gigovića (za što su bili Rebac, Hasanbegović i Bureković) ili su za to da se Gigoviću progleda kroz prste (na čemu su insistirali suzdržani Hrkač i dva predstavnika iz RS Banjac i Valjić). Po kakvom internom dogovoru je suzdržan jednako protiv znaju valjda samo drugovi iz Komiteta. Maratonska sjednica se prekida i nova zakazuje za tri dana. Međutim, ispostavit će se da je sve obična farsa i maskarada da bi se bacila prašina u oči i otupila oštrica javnosti koja danima prati treće poluvrijeme utakmice Borac-Velež. Ta utakmica je čak završila kao predmet i u sjedištu UEFA-e u Nyonu. 

    Za tri dana nastavlja se farsa u Komitetu i počinje nova sjednica. Član Komiteta Ognjen Valjić, kako smo saznali, Hasanbegoviću i Burekoviću spočitava usluge koje su prije članovi iz RS-a učinili njima dvojici: Kako smo mi vama prešli preko grešaka i nedosuđenog penala sudije Kaljanca, sada je vrijeme da nam vratite na sudiji Gigoviću, zatražit će Valjić od sudrugova u Komitetu. Hasanbegović i Bureković popuštaju, a u međuvremenu svoju odluku mijenja Zoran dr. Rebac tako da se postigao konsenzus oko preinačavanja ocjene iz negativne 7,2 u podnošljiviju ocjenu 7,5. U opisu te ocjene kojom su počastili Gigovića stoji da je to suđenje ispod očekivanog i da su potrebni bitni elementi za unapređivanje.

    Drugim riječima, Gigović je faktički nagrađen i nakon možda desetak utakmica on će ponovo biti na terenu i svirat će onako kako mu se naredi umjesto da je drastično kažnjen i trajno udaljen sa utakmica najvišeg ranga. Naravoučenije ovog slučaja je da Gigović nije jedini, da je on samo jedan od izvršilaca u karikama zahrđalim u korupciji i kriminalu kojima je uvezan kompletan Fudbalski savez BiH na čelu sa famoznim Komitetom za suđenje koji pokriva sve prljavštine i lopovluke. I ne treba ovdje prstom upirati samo u jednog ili dvojicu članova Komiteta, svi su oni isti, jer vratimo se na parafraziranje navodnih Valjićevih riječi: Mi smo vama pustili vašeg, sada vi nama pustite našeg.

    I tako ukrug i sve ispočetka. Oni će nastaviti praviti bruku i cirkus, ali će se međusobno štititi i pokrivati u kriminalu. Jedina karika po kojoj je puklo u ovom lancu je posmatrač suđenja Adnan Alispahić koji je ocijenio onako kako je vidio, ali čija je ocjena preinačena i koji će vjerovatno biti sankcionisan.

    Drugo naravoučenije: Ne radi onako kako treba, nego onako kako ti se kaže.

    Sudija Gigović jeste prividno suspendovan, no to je da se zamažu oči i smiri javnost. On će se, kako smo naveli, opet vratiiti i suditi po direktivi. Nakon skoro svih segmenata društva u ovoj kriminalom i korupcijom ojađenoj državi, entitet RS sada u šah mat poziciji drži i fudbal u BiH. Savez im je potpuno u rukama, ništa bolje nije bilo i kada je Savezom kormilario Elvedin Begić, i sada će svaki mogući scenario ići na ruku političkim strukturama RS. Pa i po cijenu da se prvenstvo prekine. Nema fudbala, nema Saveza, nema reprezentacije.Nema ničega.

    Da to možda i nije krajnji cilj?

    (tacno.net)

    Bivši direktor BH-Gasa piše za Istragu: Južna interkonekcija smanjuje plinsku ovisnost BiH

    Piše:
    Almir Bečarević
    -

    Nakon upornog odbijanja entiteta RS da pokrene aktivnosti na realizaciji gasne interkonekcije prema Hrvatskoj Zenica-Brod, a to uporno odbijanje trajalo je preko 10. godina, otpočelo se sa aktivnostima koje su podrazumijevale iznalaženje rješenja koje bi ipak podrazumijevalo izgradnju gasovoda koji bi značio sigurnost snabdjevanja i diverzifikaciju izvora snabdjevanja. Ono što treba znati, a što samo rijetki znaju i u gasnoj privredi BiH, primopredajna tačka Zvornik je u zimskim mjesecima bila zagušena i satne/dnevne potrebe su prevazilazile potrebe potrošača i na mreži su se morali isključivati pojedini potrošači tj. ograničavati u potrebama u prirodnom gasu kako bi individualni potrošači (Sarajevo) imali dovoljne količine prirodnog gasa. Istovremeno, situacija u sigurnosti snabdjevanja je bila pogoršana i poznatom gasnom krizom (Ukrajina-Rusija) kada je BiH ostala 72 sata bez dotoka gasa i čime se pokazalo da jedan pravac snabdjevanja ne može obezbjediti sigurnost snabdjevanja za BiH/FBiH.

    Ono što je bilo sretna okolnost je to da je 2007. godine započela izgradnja gasovoda Bosiljevo-Split i čime su se počele stvarati pretpostavke ozbiljnijem pristup u razmišljanjima da se dva transportna sistema susjednih i prijateljskih zemalja spoje na jugu BiH. Činjenično, početkom realizacije projekta gasovoda Zenica-Travnik izrađena je i studija gasifikacije tri kantona u Hercegovini i to je sve dalo dobre preduslove da se krene u pregovore sa kompanijom Plinacro o povezivanju dva gasovoda i time BiH dobije drugi pravac snabdjevanja i toliko potrebnu sigurnost u snabdjevanju. O problemima na Zvorniku, starosti gasovoda u Srbiji i BiH (preko 40 godina) ovdje neću govoriti, ali moram reći da isporučilac gasa,Gazpromexport, nije pravio problem nikada u isporukama gasa (bilo je problema oko regulisanja ratnog duga), ali i oni su znali da svi problemi na našem pravcu nastaju zbog tačke Zvornik i odnosa na relaciji entitet RS – Srbija.

    Može se reći da aktivnosti na Južnoj interkonekciji počinju davne 2009. godine. Sve intenzivne aktivnosti koje se vode u zadnje 4 godine su plod aktivnosti uposlenih u BH-Gasu i aktuelnog direktora i čime je ovaj gotovo zanemareni projekat došao do tačke da EU želi grant sredstvima pomoći u realizaciji ovog gasovoda.

    Projekat Južna interkonekcija BiH i Hrvatska pravcem Zagvozd (HR) – Posušje (BIH) – Novi Travnik sa odvojkom za Mostar (DN 500, 75 bar) je projekat čijom realizacijom će se ostvariti sigurnost snabdjevanja BiH prirodnim gasom, obezbjediti integracija sa Evropskom transportnom mrežom, povezivanja transportnih sistema Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i što je najbitnije isključivanje bilo kakvih ucjena na Zvorniku, te mogućnost kupovine i nekog drugog gasa koji ne znači ovisnost samo o jednom isporučiocu niti pravcu snabdjevanja. Dva ulaza prirodnog gasa u BiH će osigurati, u svakom trenutku, da se svakom potrošaču odgovori na njegove potrebe u prirodnom gasu.

    Južna interkonekcija posebno dobiva na svom značaju kada pogledamo aktivnosti koje se vode trenutno u regiji, ovdje posebno mislim na Hrvatsku, a koje podrazumijevaju završetak izgradnje terminala na Krku, LNG terminal, i projekat IAP (gas iz Azerbejdžana). Izvori gasa za Južnu mogu biti pristup izvorima gasa iz LNG terminala Krk (HR), Kaspijske regije (TANAP – Transanadolijski gasovod, TAP – Transjadranski gasovod i IAP – Jonsko-jadranski gasovod), gasnih čvorišta EU (Alžirski, Norveški, itd.), te pristup skladištima gasa u regiji. Ovdje se ne isključuje niti gas od Gazpromexporta, ali treba znati da pravac Zvornik-Sarajevo će ostati primaran za ovog isporučioca gasa obzirom na završetak izgradnje nastavka Turskog toka i postoječeg pravca snabdjevanja.

    Južna interkonekcija podrazumijeva snabdjevanje potrošača svih kantona/županija na trasi gasovoda kao i snabdjevanje potrošača u Kantonu Sarajevo. Kanton Sarajevo kao najveći potrošač prirodnog gasa ovim projektom će dobiti mogućnost da svi potrošači koji koriste čvrsta goriva za zagrijevanje prostora te energente zamijene prirodnim gasom. Kapaciteti na pravcu južne zadovoljavaju i zadovoljit će sve potrošače u prirodnom gasu i isključena je potreba ograničenja u isporukama gasa kako je to nekad bilo na postoječem pravcu snabdjevanja.

    Kao što možemo vidjeti velike su koristi novog pravca snabdjevanja prirodnim gasom, ali sada bih se osvrnuo na jednu globalnu sliku onoga što se dešava u regiji, a, rekoh već, ima direktne veze sa Južnom interkonekcijom.

    LNG terminal Krk je kapaciteta cca 2,5 milijardi Sm3, a gasovod IAP je kapaciteta 5,0 milijardi Sm3. Ovaj zbirni kapacitet od 7,5 milijardi Sm3 može u potpunosti odgovoriti cijeloj regiji tj., da budem precizniji, svim bivšim jugoslovenskim republikama. Ukupna sadašnja potrošnja prirodnog gasa ovih republika iznosi oko 6,5 milijardi Sm3 i ono što treba znati je to da projektovani kapacitet terminala Krk iznosi cca 5 milijardi Sm3 (sada će biti u upotrebi 2,5 milijardi Sm3).

    Krk

    Dalje, Mađarska je već zakupila određeni kapacitet terminala Krk i već računa na ove kapacitete u ospkrbi svojih potrošača, ali ono što je zanimljivo je to da je Mađarska potpisala i sporazum sa Rumunijom o kupovini nekoliko milijardi prirodnog gasa godišnje sa gasnih polja u Rumuniji. Bugarska, Bulgatransgaz, ulazi u vlasništvo jednog LNG terminala u Grčkoj i pokazuje interes kupovine gasa iz gasovoda TAP (gas iz Azerbejdžana).

    Kada analiziramo sve podatke dolazimo do zaključka da se trenutno odvijaju procesi koji znače 20 milijardi Sm3 gasa koji nije Gazpromexport-ov. Prije 10 ili 20 godina samo se moglo maštati o ovome, a sada se ovi procesi odvijaju tiho i uz samo i povremeno koji novinski tekst.

    Sada da se vratim na Južnu interkonekciju i još jednu mogućnost, a koja je realna kada se pogledaju ove milijarde Sm3. Južna interkonekcija bi trebala da ima svoj nastavak prema Brodu i time bi preko BiH išao transportni/tranzitni gasovod čime bi se stvorio JUŽNOEVROPSKI GASNI PRSTEN koji je i ucrtan u gasne karte Evrope. Nadat se da će entitet RS shvatiti šta ovo znači za prihode, a tačka Brod ne isključuje niti ruski gas jer gasovod preko BiH će biti reverzibilan.

    Nekada davno pisao sam o novoj gasnoj karti Evrope i sada je ona gotovo završena. Terminal Krk izgrađen, TANAP-TAP izgrađen (ostaje IAP), Turski tok izgrađen (nastavak se završava), Sjeverni tok 2-ostalo još 18 kilometara izgradnje i Južna interkonekcija, nama bitna, u fazi izrade dokumentacije.

    Ono što treba reći je to da je EU prihvatila i shvatila da je IAP projekat diverzifikacije, a ono što treba posebno istaći je to da LNG terminal na Krku ne bi možda niti bilo da nije bilo granta EU od 105 mil. EU. Južna interkonekcija bi trebala biti dijelom izgrađena isto od granta EU. Ko je još zainteresovana strana u ovim projektima (isključujem Sjeverni tok 2 i nastavak Turskog toka) ostavljam svakom čitaocu da sam zaključi, ali te zasluge su od ogromnog značaja.

    Na kraju, ovih i procjenjenih 20 milijardi Sm3 prirodnog gasa su nada i potreba da regija nikad više ne dođe u situaciju iz 2009. godine i igre sa gasnim ventilom.

    (autor je dugogodišnji direktor BH-Gasa i gasni stručnjak)

     

    Bivši savjetnik autrijskog kancelara piše za Istragu: Je li vlast važnija od države?

    Piše:
    Ahmed Husagić
    -

    Bosna i Hercegovna je jedna od mnogih država koja ima veliku dijasporu ali je sigurno jedna od rijetkih koji ne iskorištava taj potencijal na struktuiran i organizovan način.

    Dok druge države čine sve kako bi taj kako ekonomski tako i politički potencijal iskoristile, vlast u BiH se prema ljudima koji žive izvan domovine odnosi indolentno a u velikom broj slučajeva i neprijateljski. Za to su najbolji primjer mjere koje su donesene za prelazak granice u zadnjih 6 mjeseci od izbijanja krize sa korona- virusom ali je takvih mjera bilo dosta i u prošlosti. Te neprijateljske mjere često ne pogađaju smo građane i građanke koji žive izvan BiH nego i građane i građanke koji žive u BiH. Za to je najbolji primjer ovogodišnji nedolazak dijaspore zbog zatvorenih granica i ogromna šteta za bh ekonomiju koja je zbog toga nastala.

    O ekonomskim potencijalima i mogućnostima preporoda bh privrede uz pomoć dijaspore je pisano i govoreno u mnogo navrata ali je na žalost vrlo malo realizovano. Za razliku od ekonomskog aspekta ono na čemu se ne samo da nije radilo nego i premalo govorilo je politička moć dijaspore. Lobiranja u državama u kojim žive ali i politička participacija u bh politici su neprocjenjivi resursi za promjenu političke situacije u Bosni i Hercegovini. Procjenjuje se da pravo glasa u BiH ostvaruje preko 500.000 ljudi koji žive izvan nje što je potencijal koji omogućava promjenu kompletne političke slike. Taj se potencijal svake godine povećava zbog sve većeg odljeva stanovništva.

    Tema participacije dijaspore je trenutno aktuelnija nego ikad poslije tolikog broja prijava o zloupotrebi glasanja u odsustvu. Spremnost i organizovanost grupa a potpomognuti očito institucijama susjednih država je zabrinjavajuća. Postavlja se pitanje, kako je moguće da određene snage koje u velikom broju slučajeva direktno rade protiv države Bosne i Hercegovine su bolje organizovane i rade na mobilizaciji dijaspore od probosanskih snaga koje u dijaspori imaju ogroman potencijal a ne rade ništa ili vrlo malo.

    Zbog čega je to tako i zbog čega se nije radilo na tom potencijalu zadnjih 25 godina vjerovatno leži u činjenici da je dijasporom puno teže manipulistati i kontrolisati je nego ljudima koji žive u BiH. Jedan značajan broj stanovnika BiH je na žalost ovisan od političkih partija. Ta ovisnost se ogleda u vidu dobijenog radnog mjesta, tendera za firmu pa sve do stvari kao što je prodaja glasa za 50KM ili kilu kafe i šećera. Ti instrumenti pritiska nisu primjenjljivi na dijasporu pa je za pretpostaviti i najveći razlog njenog nemobilisanja za izbore.

    Analogno ovome se postavlja pitanje, da li je vlast važnija od države. Očigledno da za neke jeste, jer ako analiziramo odnos i ponašanje političkih partija odnosno vodećih političara zadnjih 25 godina prema potencijalu dijaspore i analiziramo razloge zbog kojih se ona ne želi uključiti u političke tokove na žalost potvrđuje tačnost tvrdnji da je održavanje na vlasti važnije i od države i od naroda.

    Borba za državu se ne mjeri količinom ili žustrinom izgovorenih riječi nego žustrinom i odlučnošću implementacije projekata i ukrupnjavanjem i jačanjem probosanskih snaga. Izjave koje slušamo od pojedinih političara su samo populistički instrumenti za manipulisanje ljudi kako bi i na sljedećim izborima ostali na pozicijama koje jesu i opet naredne 4 godine ne činili ništa ili vrlo malo.

    Dobra politika se mjeri dobrim djelima koja idu u smjeru pomoći ljudima i zajednici. U lošu politiku se ubrajaju i dobre riječi koje ne prate djela. U nekim slučajevima su one puno opasnije jer se protiv njih čovjek ne bori očekujući pozitivan rezultat koji na žalost na kraju izostane.

    Iako se godinama na planu uključivanja dijaspore nije puno radilo, u zadnjih par godina su se na političkoj sceni pojavili novi lideri i liderice kako u novonastalim partijama tako i u etabliranim „velikim“ partijama. Nadati se da će oni uspjeti prevladati postojeće strahove, imati viziju i učiniti korake koji će ići u pravcu uključivanja Bosanaca i Hercegovaca koji žive u inostranstvu u izgradnju i jačanje Bosne i Hercegovine.

    Zato pozivam sve one koji se smatraju probosanskim snagama da aktivno i organizovano podrže uključivanje dijaspore u političke procese jer će samo na taj način pokazati svoj patriotizam i pokazat će da rade za dobrobit građana i građanki bez obzira živjeli oni u ili izvan Bosne i Hercegovine. Parlamentarni izbori 2022. godine su na pragu.

     

    Janusz Bugajski’s Washington View: Balkans are Boiling Again

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    The Balkan motto might well be “another year, another crisis.” While the political impasse in Bosnia-Herzegovina and the recognition dispute between Serbia and Kosova both need urgent resolution, the stability and independence of Montenegro is also under increasing threat, with Belgrade and Moscow aiming to weaken the country’s independence.

    The broad coalition government in Podgorica elected in August 2020 was widely viewed as a fresh start after three decades of rule by the Democratic Party of Socialists (DPS). Western capitals hoped that the new administration could root out corruption and enable Montenegro to make faster progress toward EU membership. But instead of a “clean hands” approach, the coalition government has demonstrated its vulnerability to the underhand Belgrade-Moscow agenda.

    The dominant coalition, For the Future of Montenegro, appointed the new Prime Minister Zdravko Krivokapić; the second-placed coalition, Peace is Our Nation, installed Aleksa Bečić as speaker of parliament; and the junior coalition partner, the United Reform Action (URA) appointed Deputy Prime Minister Dritan Abazović. Even though most of the cabinet has no formal party affiliation the influence of pro-Belgrade activists remains pronounced.

    At the core of the threat to Montenegro is Belgrade’s non-acceptance of the country’s distinct national identity and separate statehood. In his Greater Serbia ambitions President Aleksander  Vučić is scheming for a Serbia-Montenegro Union, presumably modeled on Putin’s drive for a Russia-Belarus Union, with Montenegro as the junior partner. In such an arrangement, Belgrade would determine Montenegro’s foreign and security policy, weaken Montenegrin identity, and sideline the Albanian and Bosniak minorities.

    The strongest political force in the leading coalition, the Democratic Front, is committed to reversing  Montenegro’s independence. But rather than pursuing a fast-track approach that could fracture the government, it envisages a step-by-step process of forging tighter links with Serbia and using the tripartite coalition as a camouflage to maintain a parliamentary majority. Conversely, the two junior governing coalitions evidently calculated that they needed the Democratic Front to gain power and pursue their reformist platform. However, one often discovers in the Balkans that it is easier and more profitable to promote nationalism than to conduct reforms.

    The Russian connection with the new government is also becoming clearer. Montenegro’s appeals court revoked the sentences of the October 2016 conspirators who sought to overthrow the previous government under the direction of Russian intelligence services. Moscow clearly applied pressure to reverse the decision and is enhancing its role in Podgorica.

    Negative trends are also evident in Montenegro’s security sector regarding several problematic appointees. Milan Knežević, leader of the Democratic Front involved in the 2016 coup plot, was emplaced as chairman of parliament’s Security and Defense Committee. With other appointments in the security sector evidently coordinated with Belgrade and Moscow, NATO may need to freeze the sharing of sensitive information with Podgorica to avoid being compromised. Serbia and Russia are also targeting Montenegro’s strategic assets, including plans to purchase the port of Bar and the country’s electric company.

    The more radical pro-Serbian forces cannot monopolize power but one should not discount a provocation designed to enhances their position. The local elections in Nikšić in mid-March may provide an opportunity to escalate conflicts in the country given that activists from Serbia and Bosnia’s Republika Srpska have targeted the town to enhance the pan-Serbian vote.

    However, despite some early successes, including Montenegro’s general elections, Belgrade’s unification project faces several obstacles. The tripartite government coalition remains brittle and hangs by the slimmest parliamentary majority. The URA may conclude that its clean government idealism cannot be implemented with Serbian nationalists embroiled in corrupt foreign deals with Russian oligarchs and state-directed companies. The government could face charges of corruption and mismanagement that would undermine its initial public support.

    The resistance and backlash of the Montenegrin majority will also become more visible during attempts to undermine their identity. The law on religious property, designed to strengthen the role of the autocephalous Montenegrin Orthodox Church, has been overturned. The Serbian Orthodox Church seeks to tighten its clerico-imperial jurisdiction over Montenegro, cognizant that the Ukrainian Orthodox Church officially gained ecclesial independence from the Russian Orthodox Church in 2019 and is reclaiming much of the property appropriated by the Moscow patriarchate. Further anti-Montenegrin maneuvers may include the introduction of dual citizenship, so that non-resident Serbs can register in the census and vote in elections, and the pursuit of cultural and educational campaigns to turn Montenegrins into Serbs.

    The DPS lost power largely because of public anger with corruption and cronyism, but it still remains the largest party and has a chance of rallying Montenegrins around a program of national self-defense from assault by Belgrade and Moscow. But it will need  a broader political coalition, calculating that Serbia’s assault may actually strengthen Montenegrin identity. Support for statehood and NATO membership is reportedly rising in the country, with some polls indicating that 67% of citizens now back independence and 55% support NATO membership, with only 7% wanting a common state with Serbia and 20% a loose union.

    The role of the Quint embassies (U.S., Germany, France, UK, Germany) will be important in the coming months to discourage any government decisions that generate open conflict. Above all, the Biden administration must become more active to undercut Vučić’s Greater Serbia goals through a three-pronged approach. First, the Serbia-Kosova dialogue has to be given teeth in line with Biden’s recent letter to Vučić calling for mutual state recognition. Second, a multi-national initiative must be launched to implement necessary constitutional changes in Bosnia-Herzegovina and develop a fully functioning state. And third, Vučić must be warned that political interference in Montenegro’s politics will rebound negatively against a government with destabilizing foreign connections. The tentacles of Kremlin influence in Belgrade and Podgorica need to be unearthed and amputated.

     

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture.

    Sebija između Istoka i Zapada: Država na respiratorima i lažima

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Ovo je dijabolična ilustracija naše stvarnosti i nemoći. Vjeruješ u sve što se napiše o Izetbegovićima, a istovremeno ne vjeruješ ničemu što napišu Radončićevi mediji”, objasnit će mi, u jednoj poruci, trenutnu situaciju u vezi sa KCUS-om i navodnim anonimnim pismom anesteziologa kolega Senad Avdić.

    Ne ulazeći u autentičnost anonimnog pisma koje, istina, ima mnogo nelogičnosti, Sebija Izetbegović bi trebala otići s mjesta direktorice Kličničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Postala je teret društvu, postala je teret svojoj Stranci demokratske akcije i, ono što je najbitnije, postala je glavna prepreka u borbi protiv populizma navodnih reformskih snaga okupljenih oko “trojke” kojom iz sjene svoga tornja rukovodi Fahrudin Radončić. Njen imidž je takav da joj niko ne vjeruje čak i kada je u pravu. Svaki argument koji ide njoj u prilog nailazi na osude. Svaka kritika upućena na njen račun, bila ona čak neosnovana i lažna, nailazi na odobravanje i oduševljenje javnosti. Ali niko za takvo stanje nije kriv, osim nje same. Bahato ponašanje prema medijima, arogancija prema uposlenicima, želja za apsolutnom kontrolom svega što se dešava u zdravstvu i nepoštivanje ljudskog dostojanstva svojih kolega dovelo je Sebiju Izetbegović u takvu situaciju da se svaka loša riječ napisana o njoj prihvata kao istina. Čak i ako sam autor teksta kaže – “Ako se ovo ispostavi tačnim”, niko ne sumnja u navode koji se još nisu ispostavili tačnim. Naprotiv, “osnovano se sumnja”, da citiram neuobičajeno neobjektivnog advokata Vladu Adamovića, da je već počinila krivično djelo.

    Ponavljam još jednom, Sebija Izetbegović bi trebala napustiti funkciju generalne direktorice KCUS-a jer samo njeno prisustvo je postalo neoborivi argument svim onim snagama koje udruženo žele destabilizirati Sarajevo i državu BiH. Sve dok je Sebija Izetbegović prisutna u javnosti, činjenice neće igrati nikakvu ulogu. Mržnja prema njoj koju je sama izazvala, uvijek će biti jača od zdravog razuma.

    Sjetimo se fotografije na kojoj direktor Opće bolnice Ismet Gavrankapetanović u skučenoj prostoriji pozira desetinama fotoreportera i snimatelja dok prima vakcinu. Bilo je to cool. Zamislite samo da je umjesto Ismeta to uradila Sebija Izetbegović. Bio bi to novi “koronaparti” koji bi naišao na brojne osude besposlenih režisera i drugih samoprozvanih aktivista.

    Idemo dalje. Kada je Ismet Gavrankapetanović, u svojstvu direktora Opće bolnice, na društvenim mrežama objavio radno vrijeme svoje privatne ordinacije, nijedan medij to nije objavio. To nije toliko problematično, jer to nije uradila – Sebija Izetbegović.

    Mnogo je još činjenica koje idu u prilog generalnoj direktorici KCUS-a. Recimo, zvanični pokazatelji su da je broj umrlih u Kantonu Sarajevo znatno manji u odnosu na druge kantone i Republiku Srpsku, a broj umrlih je drastično porastao nakon što su “reformske snage” Elmedina Konakovića i BH Bloka preuzele kontrolu nad Kantonom Sarajevo. Ova statistika, naravno, ne znači da su Forto i lideri trojke ubice jer nisu poduzeli ništa da bi smanjili broj zaraženih. Kao što smrtni slučajevi na KCUS-u ne znače da Sebija Izetbegović sa svojim saradnicima ubija pacijente.

    Ali svi ovi argumenti i činjenice nemaju nikakvu šansu da se izbore sa hajkom koja se provodi. I da se ne lažemo, za ovakvo stanje isključivo je odgovorna Sebija Izetbegović. Ona je novinare Avaza vodala ispod ruke po hodnicima KCUS-a i primala poklone od Fahrudina Radončića koji danas, hajkom, naplaćuje svoje dugove od porodice Izetbegović. Ona je Elmedina Konakovića lansirala u političku orbitu jer su joj godile njegove poltronske poruke u kojima je naziva heroinom. Ona se, uz pomoć Konakovića, obračunavala sa Medicinskim faklultetom u Sarajevu.

    Samo prisustvo Sebije Izetbegović dovoljno je Radončiću i Konakoviću da u Sarajevu osiguraju glasove koji će im omogućiti vladavinu još četiri godine. Ali to što će Konaković, Kojović i Nikšić vladati još četiri godine u Sarajevu nije nikakav problem. Naprotiv. Problem je što Sebija Izetbegović slabi Bakira Izetbegovića i pregovaračku poziciju SDA o ključnim pitanjima za ovu državu. I to maestralno, uz pomoć Radončića i Konakovića, koriste lideri HDZ-a i SNSD-a, Dragan Čović i Milorad Dodik. Sve dok je Sebija Izetbegović na čelu Kliničkog centra u Sarajevu ljude u Sarajevu neće zanimati priče o izbornom zakonu i šest delegatu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH niti bilo koji drugi suštinski problem, poput plinovoda koji određuje energetsku sudbinu cijele države, a ne samo Kantona Sarajevo. Jer u doba populizma i medijima i javnosti je bitnije hoće li Sebija doći na sastanak kod ministra Vranića ili će ministar Vranić otići na sastanak kod Sebije. Bitnije je kako je Sebija Izetbegović izašla iz automobila od toga što je hrvatska preko noći provukla cijevi ispod rijeke Save i tako narušila teritorijalni integritet BiH. Priča o hrvatsko-ruskoj plinskoj agresiji trajala je dva dana. Priča o Sebiji Izetbegović i njenom bahaćenju traje godinama. Priču o plinovodu pročita tri ili četiri hiljade ljudi. Priču o Sebiji Izetbegović svi registruju. I gledajte sada apsurda. Izjava Šefika Džaferovića o slučaju “anonimno pismo” odjeknula je u svim medijima. Izjava Šefika Džaferovića o postavljanju plinovodnih cijevi u Brodu objavljena je tek u nekoliko medija. Ozbiljna pitanja u ovoj državi skoro nikoga ne interesuju. I to interesovanje će biti sve manje dok je na čelu KCUS-a Sebija Izetbegović. Javnost i medije u Sarajevu više privlači anonimno pismo objavljeno u Avazu i ostalim isturenim komandnim mjestima Avaza, nego što ih, recimo, privlači zvaničan stav Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a da je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić kršila propise. A ko zna. Možda je i anonimno pismo baš plasirano da se skrene pažnja sa tužbe protiv Gordane Tadić, posljednje linije odbrane Dragana Čovića, Milorada Dodika, Fahrudina Radončića i pripadajuće mu trojke. Da citiram kolege – “ako se dokaže da je tako, bio bi to veliki skandal”.

    1...535455...57Stranica 54 of 57

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj